Such a cliche to say how alive one feels when a day is not quite perfect but... just... feels so right. Feels like living it all over again, like watching a good movie with a good friend, eating good food.
The never-aging lady called music winked at me only for me to find out a moment later I was in love with her even before I ever knew how worldly love can be. How profane, so unlike the logic that moved four fingers over the six strings last nigt.
26.03.2007. u 21:33 | 8 Komentara | Print | # | ^
That I would be good
Even if I did nothing
That I would be good
Even if I got the thumbs down
That I would be good
If I got and stayed sick
That I would be good
Even if I gained 10 pounds
That I would be fine
Even if I went bankrupt
That I would be good
If I lost my hair and my youth
That I would be great
If I was no longer queen
That I would be grand
If I was not all knowing
That I would be loved
Even when I'm not myself
That I would be good
Even when I am overwhelmed
That I would be loved
Even when I was fuming
That I would be good
Even if I was clinging
That I would be good
Even if I lost sanity
That I would be good
Whether with or without you
Imam krizu identiteta i baš mi je fino! :)
Sinoć bijasmo Marija i ja na koncertu Tinariwena u Aquariusu.
Ludo, nemam riječi! 
Za ono što su nam izvođači priuštili 95kn za ulaznicu je zbilja kriminalno malo. Počeli su s nastupom oko 21:50 i završili negdje oko ponoći. Na pozornicu su se vraćali tri puta i čak nakon toga smo ih zvali da se vrate.
Većina ljudi nije upoznata s njihovom glazbom, mnogo veća navala bila je 1.3., za koncert Femija Kutija. Pa je bila prevelika gužva (mislim, za onaj prostor… zbilja…šta im bi da tamo organiziraju…). 
Ovdje je atmosfera bila super. Bilo je puno ljudi, ali nekako taman i moglo se čak malo i plesati ako niste baš zagriženi fan prvih redova (probala sam stajati mirno bar na par sekundi al uz TU GLAZBU NE IDE DA GA JEBEŠ, pardon my french). 
Početak koncerta bio je najavljen za 21:00, a koleginjica i ja smo ko dobre male štreberčice došle točno u minutu. Tako smo dobile priliku uzeti pivo, malo švrljati po klubu i vidjeti tko je sve došao. Od mlađe publike sve je izgledom vrištalo «alternativa» (marame na glavi, ukrasi na licu, pet kila narukvica and stuff), a od starije publike (tipa 40+ godina, koje je bilo dosta) me malo (da malo) začudila jedna žena koja je bila obučena u nešto što je prilično izgledalo kao paška narodna nošnja. Ubijte me ako znam kako joj je palo na pamet da to obuče. Ja mislila da im se planira ubacit na pozornicu i dograbit svojih pet minuta slave i mjesec dana uvjetne, još onako blizu pozornice, kako je stajala cijelo vrijeme…
Al sve u svemu, ljudi su bili čist OK. Nije kao na nekim koncertima gdje se samo dolaze naroljati, gaziti i biti neugodni. Malo me podsjetilo na Balaševićeve koncerte. Ako ste ikad bili na njegovim koncertima, znat ćete o kakvoj atmosferi pričam.
Glazba koju Tinariwen izvodi je neobična i zapravo me ne čudi to što ne spadaju u nekakve top liste na tv-u i slične pizdarije. Iskreno, ni sama ih baš ne slušam često jer na cd-u to jednostavno nije to. Sad kad sam ih napokon čula uživo mogu slušati cd satima jer mi se u glavi vrte scene s koncerta i prisjećam se atmosfere koja je naprosto nevjerojatna. Kako je rekla Marija kad smo se vraćale- kao da otputuješ nekamo kad doživiš tako nešto. A put u Afriku nije mala stvar.
Izvode kombinaciju afričke tradicionalne glazbe i bluesa, koristeći u skladu s time i kombinaciju tradicionalnih bubnjeva i električnih i akustičnih gitara. Pjevaju što na francuskom, što na tuareškim (tamašek) jezicima. Vjerujte mi, to zvuči fantastično. Ritam vas jednostavno odnese i ne razmišljate o tome gdje se nalazite i što vas čeka sutra. U mislima su vam mekani pijesak, crveno sunce, zmije, pustinjske ruže... opijajuće. Ugođaj ide od meditativnog do izrazito ritmičnog i živog.
Ne znam je li tako svima (ali po reakciji publike reklo bi se da jest), ili sam ja u duši jedna luda crnkinja, al ja bi opet. Sutra ako ikako moguće.
Osim što fenomenalno sviraju i pjevaju, te plijene pažnju samim svojim izgledom (tradicionalna odjeća, a lijepu pjevačicu da i ne spominjem), imaju osjećaja za komunikaciju s publikom. Jedan od gitarista se u pola koncerta totalno otkačio i počeo izvoditi onaj blesavi ples koji izvodi i gitarist AC-DC-ja. That was fun! Mislim, ima sreću da se nije razbio u onoj odjeći. 
I stvarno, ali stvaaarno imaju živaca ako su se triput vraćali i svaki put bili triput bolji od prethodnog. Skidam kapu! A ne onim popularnim kvazizvjezdicama koje dođu i poberu se bez traga i glasa nakon 45 minuta nečega što opasno smrdi na playback. Treba im pustit snimku ovog koncerta u terapijske svrhe. Osim Britni Spirs, ona je već kaputt.
Enivej, da ne pametujem previše, ispod navodim par izvora informacija koje nađoh na internetu, pa se educirajte, napasajte oči i uši, postanite ovisnici kao i ja i sve ostalo najljepše vam želim…
Službena stranica (na francuskom)
Šta kaže Wikipedia
Nađoh snimke koncerata na jubitou:
http://www.youtube.com/watch?v=ZaH5j2VBCn0
http://www.youtube.com/watch?v=6XgKDpmbGeo
http://www.youtube.com/watch?v=KCkSX6Kl3ig
http://www.youtube.com/watch?v=Pz9R1dGl2DU
Najava koncerta i nešto o koncertu 2005.
Kolega bloger bio također, a za razliku od mene ima i fotografije
Vjerojatno ću još spominjati koncert u narednim postovima, kad se dojmovi malo slegnu, ali ovo je bar za prvu ruku, da se ne zaboravi.
Preporučam svima sljedeći put kad dođu, makar bilo i duplo skuplje.
Isplati se doživjeti!
12.03.2007. u 20:41 | 4 Komentara | Print | # | ^
Report tomorrow.
Bilo jE DIIIVnoooOO!
Odoh u krpe.
*zjev*
Slušam tamu kako diše negdje
Gdje se spajaju zidovi hodnika
Spuštam dlanove na tepih
Četveronoške
Tražim odbjegli kotačić iz glave
Šššš… šššš… gdje si… gdje siii?
Na dan kad sam pomislila da svi moji osjećaji negdje spavaju, mrtvi umorni, utipkala sam u YouTube njeno ime i jedina osoba ikada koja je glumila Boga, a da nije djelovala patetično i lažno uzvišeno, dovela je emocije koje su me potegnule za rukav i natjerale da se smijem i da mi suze teku niz lice. I nije mi više problem prstom na staklu nacrtati sunce među ovim oblacima od kojih mi se prsti smrzavaju i osjećati kako me to imaginarno sunce grije.
Ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Tu možda leži tajna svih onih koji se još nisu slomili, a trebali su već prije puno, puno vremena.
Jednom, sada već pomalo davno, izašla sam na spoj s jednim tipom. Bilo je lijepo. Ljubili smo se u njegovom autu dok se stakla nisu zamaglila.
Prije nego ću otići, nacrtala sam sunce na prozoru.
I kreten se naljutio.
Prvi i posljednji put da smo se vidjeli.
