Kako je gospodična s polucilindrom pokazala zube
Napokon je jednoj osobi na uspjelo uloviti bit toga da nas ne poučavaju strojevi i da profesori i ostalo fakultetsko osoblje primaju plaću.
Nakon podužeg razgovora s jednim profesorom koji na svoju vlastitu žalost isto tako ništa ne može po pitanju Bologne jer nije dovoljno visoko zasjeo u hijerarhiji (njemu čak i vjerujem kad to kaže, za razliku od nekih) kolegici je puk'o film.
Dakle, citiram:
Draga moja, ako se ti ne izboriš za svoja prava u životu, svi ostali se također možemo pakirat s ovog sjebanog planeta. A za početak te vodim na kafu. ;) 24.02.2006. u 23:53 | 0 Komentara | Print | # | ^
S K R A T I !
Danas napravih makeover.
Skratila sam:
-kosu (sebi)
-jezičinu (drugarici)
-prste (bratu)
-suknju (lutki)
-put do dućana (svima koji su dosad obilazili žičanu ogradu groblja)
Danas nisam za razgovore...
Nesretna... Jako nesretna.Možda će jednom biti bolje.
Urkel viđen na FF-u?
"I have a strange sudden appetite for Cheeeeze…"
Željna sam znanja. Sipajte znanje u mene.
Želim znati, hoću znati, želim znati hoću znati.
Ali zaboga.
Ako ćete me već naučiti sve te divne stvari ili me pak natjerati da se praktički sama školujem,
PA ONDA ME TO ZNANJE I PITAJTE NA ISPITU, PIČKA VAM ĆORAVA,
a ne nešto deseto.
I poručuje Sinke da sutra ne dolazite na faks jer će zapaliti tu prokletu zgradurinu.
Ionako na onom gradilištu ne niče nova knjižnica, kako su nam lagali.
To vam je zgrada za ponavljače.
Ljubi vas sve cinični gremlin iz zagrebačke pripizdine! (Dubrava d.o.o.)
GREEN DAY
I walk a lonely road
The only one I that have ever known
Don't know were it goes
But its home and I walk alone
I walk this empty street
On the Blvd. of broken dreams
Were the city sleeps
And I'm the only one and I walk alone
My shadows the only one that walks beside me
My shallow hearts the only thing that's beating
Sometimes I wish someone out there will find
Till then I'll walk alone
I'm walking down the line
That divides me somewhere in my mind
On the border line of the edge
And were I walk alone
Read between the lines of what's
Fucked up and every things all right
Check my vital signs to know I'm still alive
And I walk alone
I walk alone
I walk alone
I walk alone
I walk a...
My shadows the only one that walks beside me
My shallow hearts the only thing that's beating
Sometimes I wish someone out there will find
Till then I'll walk alone
I walk this empty street
On the Blvd. of broken dreams
Were the city sleeps
And I'm the only one and I walk a..
My shadows the only one that walks beside me
My shallow hearts the only thing that's beating
Sometimes I wish someone out there will find
Till then I'll walk away!
Ako ide lako, vjerojatno ide nizbrdo. >=(
Moram priznat da ovaj blog baš i ne izgleda kako sam planirala.
Ja se stvarno nabrusila na to da pljujem sve po spisku, od političara do praznog frižidera a kad ono- FIGA.
Friška.
I još k tome romantična do bola.
Mislim, ono, dajte pogledajte onog fauna.
Cakan je da se zrigaš.
A ova pjesma u prethodnom postu…
Za one koji ne znaju- soundtrack iz Male princeze sirene.
Mislim… red alert, people.
Pa zaključujem da na kraju jedino preostaje da pljujem po sebi.
Koja sam ja piizdaaa…
Da mi je Valentinovo prošlo u samoći i sjedeći doma i štrebajući boktepitaj što, već biste itekako dobili nekakav bijesni, cinični, ljubavnomrziteljski post.
Ali ne-eee…
Morala je miss Tina lijepo provesti taj dan, tako da nema šta srat.
Mislim, od svega toga čak nemam ni volje srati po faksu.
A DA MATERIJALA IMA- IMA GA!
Anyway… Vjerojatno ću prvom prilikom odvuć Sinkea na kavu i ponovit mu sve ovo. Damn.
Dršte mi fige za ispite.
Na sve četiri po mogućnosti.
kako je blog dobio ime...
PART OF THAT WORLD
Look at this stuff, isn't it neat
Wouldn't you think my collection's complete
Wouldn't you think I'm the girl
The girl who has everything
Look at this trove, treasures untold
How many wonders can one cavern hold
Looking around here, you'd think
'Sure, she's got everything'
I've got gadgets and gizmos of plenty
I've got whosits and whatsits galore
You want thingamabobs? I got twenty
But who cares? No big deal, I want more
(Chorus)
I wanna be where the people are
I wanna see, wanna see 'em dancin
Walkin around on those
Whadda ya call 'em? oh, feet
Flippin your fins, you don't get too far
Legs are required for jumpin, dancin'
Strollin along down the
What's that word again, street
Up where they walk
Up where they run
Up where they stay all day in the sun
Wanderin free, wish I could be
Part of your world
What would I give if I could
Live out of these waters
What would I pay to spend
A day warm on the sand
Betcha on land, they understand
That they don't reprimand their daughters
Bright young women, sick of swimmin
Ready to stand
And I'm ready to know what the people know
Ask 'em my questions and get some answers
What's a fire? And why does it
What's the word? burn?
When's it my turn? Wouldn't I love
Love to explore the shore up above
Out of the sea, wish I could be
Part of that world
(Chorus)
Narnia i još neka maštanja... =)
Malčice smo nadrogirani danas…
Kombinacija kafice, manijakalnog učenja, slabo iskorištenih sati spavanja i nekakvih leptirića u trbuhu koji definitivno ruše koncentraciju na najniži nivo.
Slušam soundtrack iz «Narnije».
Pitam se kako bi bilo da sam poput Lucy Pevensie ušla u ormar i izašla u snježni krajolik i naišla na nekoga tko je prema meni tako drag da ga već pri prvom susretu mogu zvati prijateljem.
Uvijek sam htjela letjeti s Petrom Panom (ili Robinom Williamsom, svejedno ;-)).
I biti majka izgubljenim dječacima.
Osjećam se kao da sam spavala neprirodno dugo, nekih osamnaest-devetnaest godina.
Danas je bio lijep dan.
Buđeeenjeee! ring ding ding...
Danas se osjećam kao one scene u dokumentarcima, kad prikazuju ubrzano pupanje i cvjetanje biljaka. Osjećam se živo, nekako probuđeno.
U mom životu je netko sasvim novi.
Bilo je vrijeme da i ja zaključim svoju zimu.
Volim biti zaljubljena. Volim voljeti. Ne poznajem ga baš dugo, ali mogu naslutiti neke stvari o njemu. Ima lijep osmjeh. Znate, onaj osmjeh koji nije samo cerek od uha do uha, već se oči smiju skupa s usnama.
Mislim da sam možda čak i rekla da padam na to.
Za njega pričaju da je čudan- a mene oduševljava.
I znamo se smijati skupa.
" Još bi nam se mogla desiti ljubav
Desiti, velim
Ali ja ne znam da li da ju želim
Ili ne želim "
E, pa ja želim.
Samo pogledajte datum... :)
Meni nešto najdraže…
I još nešto: Dragi moji, nikad nemojte slati sms-ove a da se ne predstavite!
Može imati svakakve posljedice…
Prepadoh si jednog dragog prijatelja, a samo sam mu htjela Valentinovo čestitati. Ovim putem pozdravljam tog velikog švalera i poručujem mu da ubuduće pamti je li ikad i kome je poklanjao crvene ruže! ;o)
Kvragu!
Da razjasnimo neke stvari jednom za svagda- SVIMA SE BAREM POVREMENO DOGODI NEŠTO ZNAČAJNO. Svatko je doživio puno puta nešto što bi se moglo nazvati jedinstveni i o čemu bi vrijedilo pričati.
Ali ljudi su toliko drveni, toliko zaokupirani rutinom i sranjima da to jednostavno projuri pored njih. Niti ne registriraju važnost života. Misle da se male, simbolične, lirične epizode stvaraju samo na tv-ekranima i djelima Hermana Hessea.
Ma nije istina.
Ne trebaš biti pjesnik, niti patološki lažljivac da bi živio.
Ali bilo bi lijepo kad bi ljudi bili svjesni i onih lijepih događaja koje nisu očekivali. Jer takvi najlakše izblijede iz našeg sjećanja.
Možda zato što ipak nisu popraćeni paradom ni limenim orkestrom.
Možda zato što ipak nismo centar svijeta.
Nismo primadone, one ne postoje izvan kazališta.
Svi smo mi sporedni likovi i možemo umrijeti prije kraja.
Ali nešto se svakome mora desiti.
Čemu inače scenarij?
Znate onaj osmijeh koji dotiče samo oči?
Danas sam umorna.
Želim… želim da bude bolje. Da se ljudi ne dovode više u situaciju da se pitaju nije li bolje biti bezosjećajan. Želim da im se isplati svaka suza i napor. Da nikad ne budu sami. Želim da neki ljudi nikad ne saznaju neke stvari iz osobnog iskustva i da ostanu nježni bezbrižni do kraja.
Voljela bih da neki ljudi shvate kako su lijepi baš takvi kakvi jesu. I da ih volim. Jako, jako…
Ne osjećam se baš najbolje ovih dana. Nekako je previše hladno. Previše sterilno. A glava me boli i ne mogu spavati.
Josipe. Budalo jedna.
Toliko si mi drag. :)
ide vrijeme, dođe rok, eto vraga- skok na skok
Baš se matoro osjećam danas.
"Kolegice, izvolite indeks."
"Oprostite, gospodična, izlazite Vi na ovoj stanici?"
"TETA, A ZAŠTO VI IMATE NAOČALE?"
E, kod ovog zadnjeg se uvijek zamislim.
Za "odrasle" me boli patka misle li da pripadam njihovom ekskluzivnom klubu ili ne. Oni to sebi naštimaju kako im paše.
Za živit svoj život i mislit svojom glavom sam premlada, za rintat po kući s kuhačom i pregačom- taaaaman!
Ali kad te djeca više ne doživljavaju kao njihovog...
Jao. :o(
A znate koliko sam vam ja stara?
Toliko stara da sam kao mala mislila da je voki-toki od kilu i pol vrhunac tehnologije i da još samo preostaje da se odselimo na Mars tamo negdje 1997 godine, kad napokon sastave raketu koja ne diže svoje putnike samo u zrak (KaboOoM) već i u Svemir.
Mobiteli su bili nešto što bih mogla imati jedino ako se zaposlim u
FBI-ju i pobijem jako puno Rusa.
Internet nije imao slike.
Telefonirala sam prvi put u životu kad sam već krenula u školu.
A mog malog brata (6 godina) upravo zove susjed (7 godina) na telefon da se idu igrati. I tako skoro svaki dan još od ljeta.
Prince of Persia je bio megahit na kompjutorima i igralo se dok oči nisu bile ko dve sarme. Kao i ona igrica s čovječuljcima iz kamenog doba. Zvučna podloga u svemu je bila «tuuu-tuu-ru-tu-ru-tuu-PIIIII…» a ljudi se nisu libili pojačati zvučnike.
Severina je bila prirodna.
Moja mega-mrak-jebeno-dobra-tonu-teška linija imala je gramofon na vrhu.
Izdavali su albume sa sličicama male djece krupnih plavih okica, u vojničkim uniformama i s mitraljezima u rukama. I svi smo ih kupovali.
Iza moje kuće je bila šuma.
E, da.
A sad sam već matora.
)