tina_dnevnik

21.01.2007., nedjelja

no name

pregledavajući malo blogove na internetu (mislim na hrvatske blogove), došla sam do zaključka da smo mi hrvati jedna jako netrpeljiva nacija. pa na svakom drugom blogu netko je rekao: ubit ću ga, ubit ću ju, prebit ćemo ih. i to još ne bi bilo ništa da to napiše netko od 25 godina koji je ipak malo više stari prošao u životu ali kad vidim da to kaže jedna cura od 13 godina, onda mi to sve izgleda poremećeno. ta cura je napisala da je frendici njenoj nešto slučajno izletilo što zapravo i nije toliko bitno, ali ajde, ide ona nju izmlatit, tek toliko da joj 'pokaže svoje'. ma daj ajde. ili, još su mi bolji blogovi koji imaju riječ 'hools'. kao, to su neke opake face, sad bi čovjek pomislio da je to neki tip ono nacist, rasist ili nemam pojma što, a skužiš na kraju da je to cura od 11 godina koja samoj sebi daje pridjev 'hool' zato što ne posluša svaki put mamu kad joj ova nešto naredi da napravi po kući. isuse bože. i još ima cvjetiće na bloge i neki pointer sa leptirićem. ma daj ajde. nisi ti ni h od hool. pa kako se ta usrana djeca danas odgajaju? ajde kćeri molim te operi suđe? nećeš? dobro, neću ponavljat ponovo, strah me da me ne ubiješ na spavanju. jebote kako su ta djeca razmažena, to je čudo jedno. kad vidim kako neki u sedmom, šestom razredu dobivaju 50 kuna dnevno za 'marendu', slabo mi je. ja cijeli osnovnu nisam dobila ni jedne jedine jebene kune za marende. nije mi ni palo na pamet da bih slučajno zapalila. da sam i htjela i počela pušit, ma odakle bi ja skupljala pare za cigare??
meni sve sada predstavlja velik trošak, tako je uvijek bilo i tako će uvijek bit. meni je dat 50 kuna za uvezivanje jako velik trošak jer nemam nijednog sponzora, mamicu i taticu koji bi mi platili stan, hranu, odjeću, obuću. štedim mjesecima da bi si kupila marte, i mogu se samo nadat da će mi trajat 5 godina kao što svi kažu da mogu toliko izdržat. kakva god da sam bila dok sam još bila sa svojima, nikad nisam bila nezahvalna za pare koje sam dobila. znam koliko je značilo da ja mogu uzet deset kuna svaki dan za marendu i neizmjerno sam zahvalna mami i tati što su mi to omogućili. mislim da ih zato i volim toliko. nikad nam nije bilo lako, ali oni su se uvijek potrudili da mi to ne osjetimo. štedili su na sebi da bi dali nama. i to nikakve pare svijeta ne mogu nadomjestit tu ljubav. i zahvalna sam im što su me odgojili jer su me odgojili tako da znam da do uspjeha treba doć na pošten način. i znam da nikad ne mogu dobiti sve što želim. ne smatram se razmaženom, nikad nisam dobivala više od mojih osnovnih potreba. i to mi je nevjerojatno dobro. jer znam se borit za ono što želim. zato mi se sere od ove bogataške djece koja se rađaju sa zlatnim govnom u guzici i do sedme godine života su već prošla cijeli život, imaju 8 mp3-a, tri televizije u sobi, dvd, kompjuter, četiri mobitela i nemam pojma kojeg sve vraga nemaju. ne kažem ja da ne bi bilo lijepo imat sve to. novac definitivno utječe na sreću. i može netko srat suprotno koliko god želi i istovremeno se vozit u svom bmw-u.
nema problema, ako je tebi toliko ružno, daj mi svoj auto, pa ću ja bit nesretna u bmw-u. samo netko tko je masno bogat od rođenja može bit toliko usrano jebeno licemjeran. netko tko ne zna šta je to kad robu kupiš dvaput na godinu a obuću jednom, neka se istog trena pokopa i ne dolazi mi na oči sa svojim usranim mišljenjem. mora da je lijepo kad te stara sama pita trebaju li ti pare da si nešto kupiš. jako dobro, a. ne znam kad je mene pitala. zašto se netko, ako je bogat, ponaša svisoka prema meni 'običnoj siromašnoj smrtnici'?? šta taj debil/debiluša misli da je prošao više u životu jer je u djetinjstvu imao 18 dadilja pošto mu staraca nikad nije bilo doma? nikad nije dobio 'majčinske ljubavi'? e pa pička vam materina svima, niste bolji od mene jer ste bogati! ja sam stoput bolja od vas jer ja mogu živjet sa sto kuna tjedno! nije mi uopće briga tko se slaže ili ne slaže, nije mi bitno ni najmanje jer ja znam istinu i koliko sam se mučila da bi ja došla i do ovog malog što imam sad u životu.
zapamtite. niste bolji ni od koga. ali nitko NIJE bolji od vas! nitko nije bolji od mene. a ja sam super. jer se Volim

- 01:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.01.2007., petak

život piše čudne priče

da se malo odmaknem od prošlog posta koji ionako nije bogzna koliko kvalitetan, divan i super, odlučila sam napisati nešto što se meni desilo prije dosta vremena. dajem svoju riječ da su svi doživljaji istIniti. osim mene uključuju još neke osobe. pa da čujemo.

u subotu, 25.11. bila sam na kavi sa svojom najboljom prijateljicom i još jednom curom, anjom. tako sam doznala i njenu priču. a priča se događa u staroj sušici. ja kao pripovjedač kažem vam:ovo...


Kada sam bila u staroj sušici, u onom dvorcu, imala sam... nisam sigurna koliko sam godina imala. mislim da sam sa svojim razredom bila tamo u 2. razredu, a sa sestrinim razredom u 3. osnovne. to bi valjda bilo 7 i 8 godina, pošto sam u školu krenula sa 6 godina. taj put kad sam bila u dvorcu sa svojim razredom dogodilo se nešto... neobičnu. jednu večer smo se svi tuširali i spremali za spavanje u zajedničkoj kupaoni za cure. odjednom čujemo neku viku i vrisku sa hOdnika i svi smo izletili vani. netko je pustio otvoren prozor i uletilo je par šišmiša kroz prozor.
marko je kao neki tenisač skočio po rekete i istjerao šišmiše. točno se sjećam, jednog je valjda ubio i taj je pao sa desne strane i ostao ležati pod radijatorom.svi smo se smijali kasnije i sprdali na naš račun kako smo se prepali. te noći su ostale tri cure u sobi spavale. ja jedina nisam mogla zaspati i stalno sam se prevrtala budna po krevetu. pa sam se digla i pogledala kroz prozor. na livadi kraj dvorca je bila curica na biciklu sa pomoćnim kotačima. sva u bijelom. nekih 5-6 godina. mrtvački blijeda. samo izraženo obojane oči. koja boja, ne znam. kosa joj se vijorila na vjetru. vani nije bilo vjetra. vratila sam se u krevet, prestrašena. samo sam govorila:''to je san, to je san. daj bože da je to san!''
okrenula sam glavu prema prozoru. curica je sjedila odizvana na prozoru. nije imala na čemu sjediti jer je zid odizvana potpuno ravan. mrtvačko bljedilo. plava kosa joj se opet vijori na nepostojećem vjetru. gleda u mene. ravno u mene. kao da sam jedina na svijetu. ima u tome neke zluradosti. i patnje. bespomoćosti. užitka. i onda najgore od svega. podignula je ruku do vrha prozora, stavila je na staklo i polako njome klizila do dna. kao da me označava. Moja si. Bit ćeš moja. Upoznaj moju patnju. okrenem oči dalje od prozora, jedva sam nekako okrenula pogled. pogledam ponovno u prozor, paralizirana. curica je nestala. čujem dječje pjevanje, tako užasno sablasno u toj noći, u pustoši, usred ničega. pjesmica se udaljava. zamre naglo. kao naglo prekinuta.
iduće jutro sam prvo izašla iz dvorca da bih mogla uhvatit mjesto na jednoj od ljuljački.
zadnja u redu se njihala kao da je netko upravo sišao s nje. A nigdje nije bilo nikoga. dok su druga djeca izašla iz dvorca, ljuljačka se zaustavila. Škrip. Škriip. Škriiiip. Naježila sam se. Nikad više nisam sjela na te ljuljačke.
......






Anjina priča (uz moje komentare)

Njenu priču saznala sam na kavi. Anja me podsjetila da sam joj nešto htjela ispričat i ispričala sam joj ovo iz stare sušice. ona je samo gledala. i počela pričat.
''Ja sam isto bila u staroj sušici s razredom. i isto tako, 2., 3. razred. kao i ti. jednu večer više nismo mogli spavat i nešto smo gledali kroz prozor. vani - medvjed! medvjed ide u krug, neprestano u krug u istom smjeru točno ispred prozora, na livadi kraj dvorca. ide medvjed i za sobom ostavlja - slamu!
još smo se mi zajebavali 'ha, ha vidi to se netko zajebava pa glumi medvjeda i baca slamu za sobom'.
ali to nitko nije glumio. sljedeće jutro smo izašli van da pogledamo ima li ičega i našli smo - ništa. nikakvi tragovi. nikakva slama. nikakav medvjed. a znamo što smo vidjeli. nas par je vidjelo. (tu je ona spominjala i bijelu plahtu, ali nisam sigurna u kojem kontekstu pa neću citirat). pitali smo lovca koji nam je bio vodič, o tom medvjedu. samo nam se nasmijao u facu. sjećam se da nam je par dana prije nešto pričao o neka tri brda koje zovu Triglav, u okolici dvorca, i nešto o samom dvorcu, kao da se nešto tu desilo, ali se ne mogu sjetit što.''

JA: Jesi se ti uopće sjetila ovog događaja s medvjedom sve do sada?
ANJA: Pa i nisam! neki put bi mi se nešto učinilo poznatim kad bi netko spomeuno medvjeda, ali tek sam se sad sjetila cijele priče.
JA: To se desilo i meni. mozak mi je to valjda registrirao kao neku vrstu traume i napravio amneziju na taj događaj. i nisam se sjetila sve do pred koju godinu.
ANJA: kako to da si se nakraju ipak sjetila?
JA: Jednu večer, već i noć, zapravo, jedno ljeto pred nekih 3-4 godine sjedile smo na stolicama pred noninom kućom prijateljica, sestra i ja. krenule smo pričati neke strašne priče. sestra i prijateljica su spomenule da su njih dvije, još jedna prijateljica i možda još netko čule u staroj sušici nešto. kao dječje krikove. i pjesmice. ali krikove, grozne kirkove! kao samrtne. naglo ugušene. bol. patnja. UŽAS!''

......


Anju su za cijelo vrijeme razgovora prolazili trnci. bila je naježena, baš kao i best frendica. ja nisam. ovaj događaj ne doživljavam kao da se dogodio meni, već kao da s dogodio nekome drugome. filmski. Stvaran doživljaj? O,da... Stvaran... Oslušnite vrištanje.
pokušavala smo smisliti način kako doznati što se dogodilo u dvorcu ili staroj sušici. best frendica nas je obeshrabrila:' ako netko zna nešto o tome, misliš da će ti reć? da je šutio tolike godine i da bi mi to sad tako saznali? na vjerujem ja u to.' ne vjerujem ni ja. slažemo se oko jednog. nešto se desilo. sigurno. i 'grozno' nije prava riječ za to što se dogodilo curici. tko je curica? i kakve dovraga veze imaju medvjed, curica, plahta, slama i bicikl?? nadam se da neću na osobnom primjeru shvatit kako je to povezano. daj bože... Curice, ne ljuti se?! I TKO SI??? :-(









na kraju htjela sam još samo napisati o dvorcu nešto što sam o njemu pronašla na internetu. ako vas zanima, preletite pogledom.

U Staroj Sušici je frankopanski grad - dvorac, smješten na gorskoj kosi, na rubu crnogorične šume. U XIX. st. dvorac je bio je vlasništvo grofa Lavala Nugenta, a 1890. god. su ga kupili riječki trgovci Feliks i Josip Neuberger. I Nugent i Neubergeri izveli su na dvorcu "temeljitu" restauraciju u romantičnom duhu svoga vremena. Postojeći izgled dobio je upravo tom posljednjom restauracijom, izvedenom u stilu historicizma.

Nasuprot kaštela nalazi se omanja crkva Sv. Antuna Padovanskog. Današnja je građevina podignuta 1874. godine, jer su stariju crkvu spalili Turci. To je jednostavna građevina višestranog svetišta, sa zvonikom iznad ulaznog pročelja.


- 01:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #
uuu... koliko dugo nisam pisala.. nije bilo vremena valjda, a i nije mi se dalo, iskreno. a,da, sretna vam svima nova godina. puno zdravlja jer je to jedino šta vam i treba, zloćadi :)
pišući neki dan dnevnik došla sam na ideju napisati neke svoje želje za dvijetisućesedmu godinu. naravno, nije rok samo ova godina, već se nastavlja i nadalje. i napisala sam negdje 50-tak želja i pustila prostora za još jedno 10 želja. i sad mi je tek nešto palo na pamet. uopće nisam poželjela da se nikad više ne drogiram! ne zato što to želim, nego je to razdoblje u mom životu već toliko zaboravljeno da se ja sad ne mogu načudit! potpuno sam zaboravila, očito je da mi se život jako poboljšao! ne znam samo kome zahvaliti. mislim da ponajprije moram zahvaliti sebi i onda dolaze osobe koje su mi pomagale na bilo koji način. tu su svakako best frendica, ona je na prvom mjestu iz svih mogućih razloga. onda dolaze još i osobe s msn-a, dečko, poznanici, svi ostali... ma svijet je lopta šarena :)
baš se pokušavam sjetit što kod mene ima novog. ima toliko puno toga...uf.
dobila sam neke malo neobične poklone za novu, npr. jedan cd sa svjetskom glazbom, ima svega, latino, indijske, sve živo i meni se totalno sviđa. na,na,na.
svoj doček nove ocjenjujem sa 4 od devet. najsretniji trenutak u cijeloj večeri je bio točno onaj u ponoć. jedva smo stigli na trg, točno u zadnje sekunde i onda su svi počeli vikat: 10, 9,8,7,6,5,4,3,2,1....
SRETNA NOVA GODINA! čestitala sam prvo svojoj frendici, zagrlile smo se, zaželjele si sve najbolje...
i ljudi moji, samo je toliko potrebno za sreću. taj trenutak, to kad je otkucala ponoć i kad smo si čestitale... nikad to neću zaboravit, ama baš nikad! ne mogu i ne znam to objasnit, ali ja sam u tom srenutko bila sretna kao malo dijete, toliko nepomućeno sretna! bila sam sa najvoljenijom osobom na svijetu, tako sretna...
šteta da nije dugo trajalo. mislim da jsam bila tako sretna jer sam u tom trenutko osjećala užasno jaku nadu i volju da nastavim najbolje kako mogu, napravim dobre stvari. i taj će mi trenutak još dugo davati snagu jer sam u tom trenutku shvatila da ja to zaista mogu. nastaviti dalje jača i bolja!
i možda neće biti sve savršeno, sigurno neće sve biti savršeno ali nije me briga. podvlačim crtu za dvijetisućešestu i malo ću analizirat kako se tko ponašao prema meni. takvim ću ponašanjem i ja ove godine uzvratit. maca is back on track :)


- 00:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

pomalo o životu i svemu ostalom

Linkovi

taj dan
će svima doći
i tužno ću sjest i plakat
sjedi sad tu
i sjeti se
kako divno je
bilo taj dan
o kako cvjeta ružmarin
sad ideš ti
sretno nek' ti bude
i tada sjeti se
dana kraj jezera
o ptice pjevajte
njemu sreća je
jedna tužna mandolina
svira nama
dok odnekud čuje se
pjesma
to pjeva je on:
''Anđeli, anđeli''
svirajte mi noćas
nek se zna
gdje odlazim ja
ljubavi moja ostaj mi dobro
gledaj kako idem ja
ptice nek' pjevaju
smrti se ne bojim
sreća meni neka bude
anđele moj, anđele moj
zauvijek, rekla si

J.D.