da se malo odmaknem od prošlog posta koji ionako nije bogzna koliko kvalitetan, divan i super, odlučila sam napisati nešto što se meni desilo prije dosta vremena. dajem svoju riječ da su svi doživljaji istIniti. osim mene uključuju još neke osobe. pa da čujemo.
u subotu, 25.11. bila sam na kavi sa svojom najboljom prijateljicom i još jednom curom, anjom. tako sam doznala i njenu priču. a priča se događa u staroj sušici. ja kao pripovjedač kažem vam:ovo...
Kada sam bila u staroj sušici, u onom dvorcu, imala sam... nisam sigurna koliko sam godina imala. mislim da sam sa svojim razredom bila tamo u 2. razredu, a sa sestrinim razredom u 3. osnovne. to bi valjda bilo 7 i 8 godina, pošto sam u školu krenula sa 6 godina. taj put kad sam bila u dvorcu sa svojim razredom dogodilo se nešto... neobičnu. jednu večer smo se svi tuširali i spremali za spavanje u zajedničkoj kupaoni za cure. odjednom čujemo neku viku i vrisku sa hOdnika i svi smo izletili vani. netko je pustio otvoren prozor i uletilo je par šišmiša kroz prozor.
marko je kao neki tenisač skočio po rekete i istjerao šišmiše. točno se sjećam, jednog je valjda ubio i taj je pao sa desne strane i ostao ležati pod radijatorom.svi smo se smijali kasnije i sprdali na naš račun kako smo se prepali. te noći su ostale tri cure u sobi spavale. ja jedina nisam mogla zaspati i stalno sam se prevrtala budna po krevetu. pa sam se digla i pogledala kroz prozor. na livadi kraj dvorca je bila curica na biciklu sa pomoćnim kotačima. sva u bijelom. nekih 5-6 godina. mrtvački blijeda. samo izraženo obojane oči. koja boja, ne znam. kosa joj se vijorila na vjetru. vani nije bilo vjetra. vratila sam se u krevet, prestrašena. samo sam govorila:''to je san, to je san. daj bože da je to san!''
okrenula sam glavu prema prozoru. curica je sjedila odizvana na prozoru. nije imala na čemu sjediti jer je zid odizvana potpuno ravan. mrtvačko bljedilo. plava kosa joj se opet vijori na nepostojećem vjetru. gleda u mene. ravno u mene. kao da sam jedina na svijetu. ima u tome neke zluradosti. i patnje. bespomoćosti. užitka. i onda najgore od svega. podignula je ruku do vrha prozora, stavila je na staklo i polako njome klizila do dna. kao da me označava. Moja si. Bit ćeš moja. Upoznaj moju patnju. okrenem oči dalje od prozora, jedva sam nekako okrenula pogled. pogledam ponovno u prozor, paralizirana. curica je nestala. čujem dječje pjevanje, tako užasno sablasno u toj noći, u pustoši, usred ničega. pjesmica se udaljava. zamre naglo. kao naglo prekinuta.
iduće jutro sam prvo izašla iz dvorca da bih mogla uhvatit mjesto na jednoj od ljuljački.
zadnja u redu se njihala kao da je netko upravo sišao s nje. A nigdje nije bilo nikoga. dok su druga djeca izašla iz dvorca, ljuljačka se zaustavila. Škrip. Škriip. Škriiiip. Naježila sam se. Nikad više nisam sjela na te ljuljačke.
......
Anjina priča (uz moje komentare)
Njenu priču saznala sam na kavi. Anja me podsjetila da sam joj nešto htjela ispričat i ispričala sam joj ovo iz stare sušice. ona je samo gledala. i počela pričat.
''Ja sam isto bila u staroj sušici s razredom. i isto tako, 2., 3. razred. kao i ti. jednu večer više nismo mogli spavat i nešto smo gledali kroz prozor. vani - medvjed! medvjed ide u krug, neprestano u krug u istom smjeru točno ispred prozora, na livadi kraj dvorca. ide medvjed i za sobom ostavlja - slamu!
još smo se mi zajebavali 'ha, ha vidi to se netko zajebava pa glumi medvjeda i baca slamu za sobom'.
ali to nitko nije glumio. sljedeće jutro smo izašli van da pogledamo ima li ičega i našli smo - ništa. nikakvi tragovi. nikakva slama. nikakav medvjed. a znamo što smo vidjeli. nas par je vidjelo. (tu je ona spominjala i bijelu plahtu, ali nisam sigurna u kojem kontekstu pa neću citirat). pitali smo lovca koji nam je bio vodič, o tom medvjedu. samo nam se nasmijao u facu. sjećam se da nam je par dana prije nešto pričao o neka tri brda koje zovu Triglav, u okolici dvorca, i nešto o samom dvorcu, kao da se nešto tu desilo, ali se ne mogu sjetit što.''
JA: Jesi se ti uopće sjetila ovog događaja s medvjedom sve do sada?
ANJA: Pa i nisam! neki put bi mi se nešto učinilo poznatim kad bi netko spomeuno medvjeda, ali tek sam se sad sjetila cijele priče.
JA: To se desilo i meni. mozak mi je to valjda registrirao kao neku vrstu traume i napravio amneziju na taj događaj. i nisam se sjetila sve do pred koju godinu.
ANJA: kako to da si se nakraju ipak sjetila?
JA: Jednu večer, već i noć, zapravo, jedno ljeto pred nekih 3-4 godine sjedile smo na stolicama pred noninom kućom prijateljica, sestra i ja. krenule smo pričati neke strašne priče. sestra i prijateljica su spomenule da su njih dvije, još jedna prijateljica i možda još netko čule u staroj sušici nešto. kao dječje krikove. i pjesmice. ali krikove, grozne kirkove! kao samrtne. naglo ugušene. bol. patnja. UŽAS!''
......
Anju su za cijelo vrijeme razgovora prolazili trnci. bila je naježena, baš kao i best frendica. ja nisam. ovaj događaj ne doživljavam kao da se dogodio meni, već kao da s dogodio nekome drugome. filmski. Stvaran doživljaj? O,da... Stvaran... Oslušnite vrištanje.
pokušavala smo smisliti način kako doznati što se dogodilo u dvorcu ili staroj sušici. best frendica nas je obeshrabrila:' ako netko zna nešto o tome, misliš da će ti reć? da je šutio tolike godine i da bi mi to sad tako saznali? na vjerujem ja u to.' ne vjerujem ni ja. slažemo se oko jednog. nešto se desilo. sigurno. i 'grozno' nije prava riječ za to što se dogodilo curici. tko je curica? i kakve dovraga veze imaju medvjed, curica, plahta, slama i bicikl?? nadam se da neću na osobnom primjeru shvatit kako je to povezano. daj bože... Curice, ne ljuti se?! I TKO SI??? :-(
na kraju htjela sam još samo napisati o dvorcu nešto što sam o njemu pronašla na internetu. ako vas zanima, preletite pogledom.
U Staroj Sušici je frankopanski grad - dvorac, smješten na gorskoj kosi, na rubu crnogorične šume. U XIX. st. dvorac je bio je vlasništvo grofa Lavala Nugenta, a 1890. god. su ga kupili riječki trgovci Feliks i Josip Neuberger. I Nugent i Neubergeri izveli su na dvorcu "temeljitu" restauraciju u romantičnom duhu svoga vremena. Postojeći izgled dobio je upravo tom posljednjom restauracijom, izvedenom u stilu historicizma.
Nasuprot kaštela nalazi se omanja crkva Sv. Antuna Padovanskog. Današnja je građevina podignuta 1874. godine, jer su stariju crkvu spalili Turci. To je jednostavna građevina višestranog svetišta, sa zvonikom iznad ulaznog pročelja.
|
