bila sam već iskusna. žlica, upaljač, i sve ostalo potrebno. mrzila sam se. svakim danom sve više. željela sam se ubit. tako slaba. tako, tako jebeno slaba. trebalo mi je. nisam to željela. dop mi je davao ravnodušnost. a ravnodušnost mi je trebala kad sam razmšljala o ovisnosti. i tako to. ogromni začarani krug. sad, važno je znati nešto. ovisnika najverojatnije nećete prepoznati na ulici. prepoznat ćete starog okorjelog đankija. životni vijek ovisnika je 35 godina. može i kraće, ako si sami zapečate sudbinu. svi na početku misle da nisu ovisni, da mogu prestati s time. i prvo vrijeme zbilja tako i je. mogu prestati na par dana, čak i tjedana. i onda počinje loše. onda počinju mislit da se nikad neće navuć, to mogu samo budale. i onda uzimaju stalno i stalno, neprestano uvjereni kako s time zapravo mogu prekinut odmah. dok to više nije moguće. kad se prisjećam ovoga, imam osjećaj kao da smrt prelazi preko mene. stresem se. ništa. nastavljam dalje. ja nisam imala nikakve iluzije što se ovisnosti tiče. od prvog trena znala sam da ulazim nešto iz čega neću izaći. i bila sam toliko glupa da nisam marila. nisam vidjela nikakav smisao u svom životu niti ikakav izlaz iz svoje situacije. bože, glupače.. glupače.. nemam riječi za samu sebe. uništila sam si cijeli život. ovisnost je doživotna bolest. ne postoji apsolutno izliječeni ovisnik. uvijek postoji onaj najmanji postotak čovjeka koji bi probao još jednom, još samo jednom. ja se sjećam svega u vrijeme svoje ovisnosti. sjećam se i dobrog a bome i onog lošeg. ali mozak funkcionira tako da ono loše sklanja sa strane i usredotočuje se samo na dobro. došao je već i 1.5.2004. Prošli prvi maj sam provela s matijom. ovaj sam provela sa žlicom u jednoj i upaljačem u drugoj ruci. sretan ti dan rada, tina. možda ne doživiš idući. ha ha ha. ha ha ha. sjetila sam se ovog trena tate. neki dan mi se učinilo da sjedi na kauču u dnevnom boravku i nervozno mi nešto pokušava reć ali ne može. jer je mrtav. kao što sam i ja trebala bit po svim ljudskim i neljudskim zakonima. ali, eto, nisam. prošla je nekako i godina mojeg drogiranja. palo mi je na pamet da se moram riješiti toga. često puta sam to mislila, ali, naravno, praksa je daleko od teorije. došao je 31.12.2004. Jedan od jadnijih dana u zadnje vrijeme, a svi su bili jadni. bila sam kratka s parama. nazvala sam jednog dilera. drugog. trećeg. jedan nije imao. drugi se nije javljao. trećem sam previše dugovala. užas... cimeri su me pozvali negdje na neku proslavu nove godine. nisam se mogla kretat. bilo mi je mučno. cijelo me tijelo boljelo. grozno sam se znojila. gadilo mi se pogledat se. užasno sam smršavila. kosti su stršale iz robe, iz mene, iz kože. sve me tjeralo na povraćanje. zaista, krasan način za provesti novu godinu. ali, iznad svega, bol. bol. čista bol. fizička, psihička, sve zajedno, svako zasebno, sve me boljelo. ima li bola kao što je bol moj? 23:58, 31. prosinac. plačem u sebi. plačem krvave suze, suze boli i oproštaja i paklene suze i suze od kojih nijedna nije kliznula niz moje lice. može li gore? očito može. htjela sam otići do prozora, vidjeti barem ljude kako vani slave. možda pomisliti da im na tren pripadam. putem sam onako nesvjesna zapela za nešto. pala sam i udarila glavom. zbogom svijete...
|
