Dalje
Uspjela sam saznati gdje taj dečko živi i krenula sam prema njemu. u obračun. rekli su mi gdje se on inače skuplja sa svojom ekipom - bilo je to na gornjem zametu. u autobusu sam zamišljala kako će izgledati naš razgovor. odnosno, nije ni trebalo biti razgovora. trebala sam doć tamo i ubiti boga u njemu. tako sam ja to zamišljala. što se dogodilo, bilo je sasvim drukčije od toga. došla sam do njihovog mjesta. naizgled savršeno smirena, ali je u meni sve vrilo. došla sam do njega, prepoznala sam ga odmah. i on je prepoznao mene. prepao se. tada sam prvi put čula njegovo ime. -Filipe, to ti je nova treba?-Nije nova treba. Ona..Ja..nije znao što reći. još samo da kažem da sam ja bila jedna a u njihovoj ekipi je bilo osmero dečki. zato je vjerojatno filip i navukao neki samodopadan izraz na lice, pretpostavljao je da će ga ekipa braniti ako se išta dogodi, ili da ću zbog toga mirno otići. -Filip? zoveš se Filip?-Da.-Pa, Filipe, mislim da ti je ovo zadnji dan kojeg ćeš vidjet!Napala sam ga. prvo sam mu odvalila takvu šamarčinu da je sve zazvonilo. on je samo blijedo stajao, zaprepašten što sam se usudila učiniti to. onda je on uzvratio. naravno, ne šamar, već šakom. sada je meni sve zvonilo u glavi. sad je na meni bio red da ga blijedo pogledam. potpuno sam izgubila kontrolu. nasrnula sam na njega. udarala sam ga šakama, dok je on nastojao uhvatiti moje ruke, ali bezuspješno. njegova ekipa je stajala sa strane i promatrala. vidjeli su da sam ja prebijesna da bi me on sam zaustavio pa su mu priskočili u pomoć. zapravo, došla su dvojica najvećih. jedan me uhvatio za ruke i savinuo ih iza leđa, a drugi je stajao kraj njega. sad sam vidjela kako je filip izgledao. krv mu je curila iz rasječene usnice, imao je razderanu majcu. zlobno me pogledao. i udario. još jednom. u lice. u trbuh. u glavu. u noge. udarao, udarao, udarao. neznam koliko je vremena prošlo kad me prestao udarati. izgubila sam pojam za vrijeme, samo znam da se činilo beskrajno dugo. nisam mogla stajati na nogama, da me onaj nije držao za ruke, pala bih. osjećala sam se kao da ću past u nesvijest od bolova, ali nisam niti riječi progovorila. niti jedan zvuk nije izašao iz mene. onda mi je pustio ruke i pala sam. druga dvojica su me onda udarali na podu. mlatili nogama..jebenim martama..ostali su samo stajali. nekoliko je ljudi prošlo, ali se nisu ni obazirali već su samo ubrzali korak. na kraju se filip nadvio od mene. -Sad ti više neće pasti na pamet da me udariš, jel tako, kujo? jel tako?nisam ništa rekla. ali znam što sam mislila. ubit ću ga makar mi to bilo zadnje. to bih mu i rekla da sam mogla. onda su otišli. tako sam se i ja onesvijestila. neznam koliko je vremena prošlo, ali znam da je već bio mrak kad sam se osvijestila. netko me budio. neki dečko je stajao kraj mene i tresao me. Probudi se, probudi se! skužila sam da je vikao nakon nekog vremena. iz džepa je vadio maramice. -Jesi dobro? Što se desilo?-Koliko je sati?-Oko osam i pol.Četiri sata i više ja sam ležala u nesvijesti u parku. nitko me nije primijetio, ili je primijetio pa se nije htio petljati. gledala sam u dečka, još u nesvijesti. izgledao mi je kao anđeo koji me spasio. nudio mi je maramice da se obrišem. pomogao mi je doći do klupe i sjeo je kraj mene. htio je saznati tko mi je to napravio. rekla sam da nije bitno jer to ionako više nikad neće napraviti. bio je kraj mene nekih 15 minuta dok sam se potpuno osvijestila. pitao me gdje stanujem i ponudio da me otprati. pristala sam jer nisam bila sigurna da ću uspjeti stići do kuće. u autobusu su me svi čudno gledali. izgledala sam grozno, cijelo mi je lice počelo naticati. dečko me otpratio do moje zgrade. još me jednom upitao jesam li dobro i nije me htio pustit dok ne obećam da ću mu se javiti. već je odlazio kad sam se sjetila da mi nije rekao niti ime.
-Hej, kako se ti zoveš? nisi mi rekao
-Zar nisam? Zovem se Matija.
Ostala sam šokirana. htjela sam ga nešto pitati, ali dok sam se okrenula, već je nestao iza zgrada.
|
