12.02.2006., nedjelja
dani nakon sprovoda..neznam kako ih opisati..u meni je bilo stotine raznih osjećaja, tuga, žalost, ljutnja..na mulca i na cijeli svijet..bila sam tako uništena. moj smisao života je odjednom nestao. odnosno, nije nestao smisao već je nestao on, uz kojeg sam se toliko vezala. nikoga nikad nisam voljela kao njega, možda čak niti blizu. do dana današnjeg sjetim ga se svaki dan ali se trudim da to ne činim jer mi to ništa dobroga ne donosi.u danima nakon sprovoda nisam dolazila doma. nisam mogla podnijet starin pogled pun sažaljenja, njeno neprestano obilaženje oko mene sa strepnjom i pažljivošću. nisam mogla trpjeti ičije poglede, samo sam željela biti neko vrijeme sama bez da me svi gledaju. na pokopu je bilo i nekoliko ljudi iz našeg bivšeg društva. to su bili oni koju su bili u stanju doći na njega. droga je uzela moje društvo. uzela i do dan-danas nije pustila. neki su od njih plakali na pogrebu, neki su samo gledali izgubljeno u daljinu. svima nam je bilo teško. neznam jeli meni bilo najteže ali mi je bilo tako teško.. sve me ovo tako podsjećalo na tonku i bilo mi je neizdrživo. ali ovaj put sam donijela odluku - neću otići u fun. pokušat ću se suočiti sa svime bez pomoći droge. zaključila sam da je droga ionako samo prolazno rješenje, a problemi zapravo ostaju. s tim mislima sam se nakon nekoliko dana vratila doma. ali i doma je bilo užasna atmosfera. moj je tata upravo otišao na treću operaciju i nije se znalo hoće li preživjeti. inače, bolovao je od tumora na mozgu. tada je već bolovao skoro nekih godinu i pol. svi smo bili nervozni. stara je svaki dan išla kod njega u bolnicu i na posao jer nije smjela uzeti godišnji. svaki dan smo se samo pogledavali, očekujući neočekivano, ne više toliko ispunjeni nadom kao na početku. doktori su rekli nakon prve operacije - rijetko tko preživi treći operaciju. sve mi je iz njegove bolesti ostalo u lošem pamćenju. prvo vrijeme u bolesti je bio normalan, čak se i šalio s nama jer je po prirodi bio jako vedar i nasmijan čovjek. ali prije prve operacije..točno se sjećam jednog dana kad sam sa bratom, sestrom i starom išla njemu u posjet. sestra se odjednom rasplakala, a zajedno s njom i tata. i ja sam počela plakati. svi smo počeli plakati, samo smo si govorili da će sve biti u redu. nakon prve operacije se počeo uspješno oporavljati. inače, njemu je tumor oduzeo kontrolu kretanja jednom stranom tijela, i nakon operacije je išao na fizioterapiju. stanje mu je bilo bolje, tumor je bio izvađen i počeo je opet upravljati pokretima. neprestano smo pazili na njega, da mu se nešto ne desi jer je još uvijek bio slab. jednom je čak uspio otići u trgovinu. nekako smo se opet počeli veseliti dok nije došao nalaz. tumor se proširio i morao je ponovo na operaciju. postao je užasan, neprestano je psovao u bolnici mamu, doktore i svih nas. ja to nisam mogla podnijeti i nisam često išla u bolnicu dok je mama trpjela sve te njegove riječi. operiran je i drugi put. ovaj put oporavak je išao sporije, gotovo nikako. utvrđeno je da ima najteži oblik zloćudnog tumora i da se metastaze više nemogu zaustaviti. postao je još gori, ako je to ikako moguće. sad ga čak ni mama nije mogla podnijeti. nakon nekog vremena zaključili su da će ići na još jednu operaciju. treću. vidjela sam ga jednom, mama nas je uzela u bolnicu jer je slutila da ga više nećemo vidjeti živog. tada sam se rasplakala. njegove riječi..njegovo ponašanje..zadnjim snagama se trudio ispsovati svih koliko je mogao i to je gotovo sve što sam zapamtila.onda je operiran. nije reagirao ni na što, iako je mama tvrdila da joj je jednom stisnuo ruku svojom. prošli su dani. tada je baš umro matija. moj tata je umro jedanaestog rujna. na drugu godišnjicu blizanaca, tri tjedna poslije matije. tata, tako mi fališ! mislim na tebe..gledaš li me sad? oprosti za sve što ti se ne sviđa..opet sprovod. drugi u manje od mjesec dana. bilo je tako užasno gledati mog tatu kako leži u lijesu..mršav kao nikada dosad..blijed, bijel, još bjelji..rodbima okupljena na ispraćaju. deseci ljudi..manje više poznati, htjeli su mi izraziti sućut..ja sam samo plakala, svima sam govorila hvala li zapravo nisam ni obraćala pozornost na njih. pogled mi je bio prikovan za tatu. svi su izgledali..neznam..svi u crnoj odjeći, čekali smo da pogreb počne. govor je čitala jedna tatina i naša prijateljica jer je mama zaključila da bi on tako želio da bude. čitala je govor..opet su ljudi plakali..ona više nije mogla držati papir od jecaja, ali se ipak nekako prisilila pročitati ga. mama je unajmila nekog da svira neke pjesme..neznam na čemu je svirao, na trubi čini mi se. zvuci su se upijali u naša srca, neprimjetno..samo sam plakala. nisam prepoznala što je on svirao..nisam niti čula, ali mi je kasnije mama rekla da je svirala od miše kovača ona ''a ja želim samo jedno, da živim još jedan dan...''. završio je pogreb. opet smo bacali bijele ruže, latice.. kasnije su ljudi došli kod mene doma, ali ja sam otišla kod none. tamo se okupilo nas desetak mlađih. oni su mi u tom trenu užasno pomogli jer ni meni ni sestri nisu dali da razmišljamo o tome. pričali su viceve..ja sam se počela smijati..nisam znala da mi je tako bilo potrebna mrvica smijeha..ne osjećam se krivom zato što sam se smijala. ne osjećam se krivom zato što ni matiji ni tati ne idem na grob. meni njihovo mjesto gdje su pokopani ne znači gotovo ništa, jer će oni uvijek živjeti u meni. život me naučio da mjesta nisu važna..važni su ljudi, a oni će meni biti dovijeka važni. par dana nakon pogreba..opet mračna atmosfera u kući..svi se bezvoljno povlačimo po kući, ja i dalje ustrajna da svoje probleme riješim bez droge.
|
