* P _ L _ U _ R * ; ) )

utorak, 17.10.2006.

** here i'm... again **

Image Hosted by ImageShack.us

heh, evo mene napokon... da, da živa sam... rofl življa nego ikad...hehe nut mislim, bilo je i vrijeme da napišem koji novi postić a sad imam vremena pa... evo meeeeee smijeh pa da krenem s pričom...jel nut daaaaa, ajmo prvo ''par'' riječi o ljetu i tak tim stvarčicama...heh yes da, ljeto sam provela savršeno... bez brige, bez pameti... looool nut da, ja i tina bile smo zajedno na moru... ah, naljepše ljetovanje ikad... bili smo s mojim starcima, al same u sobi i sve... jel rofl bili smo u jednom malom mjestu u blizini makarske... SAVRŠENOOOO cerek bila sam ja tamo prije dvije godine i baš obožavam to mjesto... onak, nije to ni nešt malo, onak normalno malo dalmatinsko mjestašce puno svega... smijeh bili smo 10 dana i svaki dan je bio savršen yes upoznale smo hrpetinu ljudi, zajebavale se i uživale... pocrnile smo ko ciganke yes ah, što volim kad dobijem boju... hehehe nut jooooj bila sam jaaaakooo izbedirana kad je trebalo nazad kući.. joooj, i plakala sam... i bila sam very sad no i danima poslije sam ja u mislima bila na moru... heh nut al eto, sad sam tu di jesam... a šta ćete, navikne se čovjek s vremenom... looool smijeh i tak uglavnom, kad smo se vratile imale smo prazan stan tam' u tininom kvartu pa smo tamo provele tjedan dana ludovanja... opet same smijeh bilo nam je perfect... sve u svemu, provela sam savršeno ljeto i ništa ne bi mjenjala... cerek

Image Hosted by ImageShack.us

i tak sam si ja krajem ljeta našla dečka... daaaaa, i još uvijek sam s njim... savršeno mi jeeee cerek zaljubljena sam i cijelo sam vrijeme s njim i tak... uživam i što se toga tiče yes napokon sam si našla normalnog dečka, za razliku od kretena s kojima sam dosad bila nut i baš sam si happy... very much, volim ga i s nikim mi dosad nije bilo tak ko sad s njim... i ne želim da to prestaneee, nikad cerek

Image Hosted by ImageShack.us

i da, dobila sam i malog psića prije neka 2 tjedna... mali crni labrador, ženka... ima tek 2 mjeseca i zove se LUNA cerek preslatkaaaa mi jeeee i obožavam ju.. malo moje predivno, joooj smijeh evo upravo spava pored mene... loool rofl joooj da ju vidite samo...
i sljedeću srijedu se selim... u kuću, predivnu kuću smijeh joooj jedva čekam da odem više iz ovog stana i iz ovog kvarta... aaaaaaa yes kuća je veeelika i predivna, imat ću napokon sama svoju sobu i tak... can't wait, really nut
to je to za sada... čujemo se dragi moji nut kissam vas sveeee i čuvajte mi se... pusetinaaaaaa smijeh


Image Hosted by ImageShack.us

- 18:20 - * ostavi trag... * (34) - a čuj.. ako želiš... :) - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Image Hosted by ImageShack.us

    ** zovu nas otkachenjacima, brijachima, partijanerima; neki chak idu toliko daleko da nas smatraju "onim drugima", nazivaju nas zapravo ruzhnim ili besmislenim imenima, samo zato jer nas ne mogu razumjeti - jer ne zhele, jer nemaju potrebu stopiti se sa svojim vremenom i uzeti maha, oduzeti djelich svijeta i dati ga sami sebi; dati sebe drugima i uzhivati u cjelovitosti jedne uzdrmane generacije koja jedva mozhe razumjeti samu sebe... ali trudimo se, dajemo si odushka, zhelimo vidjeti sve strane zhivota u ovo ludo vrijeme u kojem smo se sasvim sluchajno sretni zatekli... i zhelimo dobiti sve shto mozhemo od svijeta koji pruzha kaos i neprestalnu turbulenciju, zhelimo uzhivati u tom kaosu, zhelimo osjetiti kaos u sebi i shvatiti ga... ta chinjenica chini nas drugachijima od "onih ostalih", jer mi zhelimo, a ne utapljamo se u svakodnevici ne zhelechi nishta... **

    Image Hosted by ImageShack.us

    ** a nice, warm feeling.... and many senses ready to open.... and then, there were the visuals..... and the overwelming urge to laugh... it was uncontrolable.... people smiling, extended body parts... bright colorful arts... and the overwelming urge to laugh... the lights, the heat, the swet.... let´s all live the fantasy... let´s all be the fantasy... TECHNO 4EWER... **

    Image Hosted by ImageShack.us

    Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us

    *TECHNO--->energija koju jezik ne može prenijeti. Vibracija koja se pojavljuje među plesačima i mete sve na plesnom podiju, koja živi, mijenja se i diše. Koja probada tijela i preuzima kontrolu nad dušama. Koja ima moć rasplakati, obradovati, okupati tijelo radošću!!!*

    Image Hosted by ImageShack.us

    I've been the one to party until the end
    Looking for the after party to begin
    I'm going down to La La Land
    I hope to see yaz soon in La La Land....


    Somethin bout those little pills unreal the thrills they yield until they kill a million brain cells
    Somethin bout those little pills unreal the thrills they yield until they kill a million brain cells....

    Now I need to go,whos gonna give me a ride to the after show
    I hope that I have enough change so I can make my brain rearrange
    I'm going down to La La Land
    I hope to see ya soon in La La Land...
    Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us

    Image Hosted by ImageShack.us

    Image Hosted by ImageShack.us

    Image Hosted by ImageShack.us

    *For every action there is an equal and opposite reaction. There is evil and ther is good, and without one there can not be the other. It is a philosophy of balance and wholeness that I believe PLUR is. And no i dont always see it, no i dont think it exist everywhere, but I have it, and in a way that is all that matters, since if it is within me, it is possible to be everywhere. one is all. we are all connected.*

    Image Hosted by ImageShack.us

    * ewo jedan partyanerski... hihi ;) *

    uhwatio partyaner zlatnu ribicu...
    i ribica mu kaze: pusti me i ispunit cu ti tri zelje!
    Kaze owaj moze i zazeli tri zelje:
    1. - neka se swi ljudi iz azije presele u europu
    2. - neka se swi ljudi iz amerike presele u afriku
    3. - i neka se sad swi vrate gdje su i bili
    I nist, ribica ispuni, te ga upita: cemu to?
    a partijaner odgowori: ma onaq... bitan ye moving
    !
    myspace

    images for blogs



    Image Hosted by ImageShack.us

    Image Hosted by ImageShack.us najkul blogowi thumbup

    anna_my friend ;)

    minimAlisticA

    Ludi TRoLLe

    *debela & shine*

    ivana_plur

    Ladida

    miss kittin

    ..::mishkica::..

    summergathering

    lonely maura

    iriiiina

    techno zechica

    goooa

    The_Jacbri :)

    iVAS

    za partijanere i partijanerice

    vrucina

    lampa

    dea

    ministry of sound

    hypnottic _techno

    xtc_soul

    bucko

    pepeljugica:)

    TechnoGirl (Inkognita)

    benassi @ i love techno!

    Image Hosted by ImageShack.us


    www.Bigoo.ws


    www.Bigoo.ws


    www.Bigoo.ws


    www.Bigoo.ws


    www.Bigoo.ws


    www.Bigoo.ws


    www.Bigoo.ws


    www.Bigoo.ws


    www.Bigoo.ws


    Glittery texts by bigoo.ws



    Laurent Garnier - Coloured City

    When i first saw you
    In the coloured city
    I didn't realize
    You were the girl for me
    I walked to watch you
    Your eyes were starring me

    When i looked at you
    In the coloured city
    I took you in my arms
    And you made love to me
    Everything went blue

    I was in ecstasy
    I was in ecstasy
    I was in ecstasy
    I was in ecstasy

    I was in ecstasy
    I was in exstasy
    I was in ecstasy
    I was in ecstasy


    **** RAVEEEE OOOOOON **** ; ) ) ) )

    Image Hosted by ImageShack.us


    *IF YOU THINK I AM A BITCH..YOU SHOULD MEET MY MOTHER!!* :)

    *..you won't succeed! and if that makes me a BITCH,so be it!! i embrace the title and am proud to bear it!!!*

    Image Hosted by ImageShack.us


    Image Hosted by ImageShack.us

    Image Hosted by ImageShack.us

    Image Hosted by ImageShack.us

Linkovi

* o nama... *

  • Image Hosted by ImageShack.us

    * _osijek_
    _19 god_
    _party_i_
    _techno_trance_ *

    -> DJ_ewi <-
    ladida
    paul wan dyk
    umek
    swen wath
    kanzyani
    pete tong
    danny howells
    paul oakenfold
    rush
    carl cox
    dawe clarke
    jeff mills
    marco bailey
    marco carola
    petar dundow
    tiesto
    khmmm...i ima ih josh puuuuno meni dragih DJ_ewa ;)

    Image Hosted by ImageShack.us

    Image Hosted by ImageShack.us




  • Lipo ime Peeeegla, Peeeegla, Bog je živioooo...
    Welcome my son, welcome to the machine
    Where have you been?
    It's alright we know where have you been!
    You've been on a party, filling in time,
    provided with toys and Scouting for Boys
    You bought a drum machine to punish your ma,
    And you didn't like school,
    and you know you're nobody's fool
    So welcome to the machine!


    Image Hosted by ImageShack.us
    *...dance like nobody is watching and love like it's never going to hurt...* :))

    * OKOWI SLOBODE *


    Idemo po partijima, volimo sve što vole mladi, oblacimo se u šarene krpice i privlacimo pažnju cudnom bojom kose... Divljamo, skacemo, plešemo citave noci, a ujutro se umorni vucemo po tramvajima s ljudima koji žure na posao, mi s razmazanom šminkom i neurednom odjecom nakon višesatnog tulumarenja. Ti nas ljudi promatraju, osjecamo na sebi zacudene i neodobravajuce poglede žena u odijelcima i salonkama. Osjecamo da smo stranci na dnevnom svjetlu i ne pripadamo radnom narodu s borama od zabrinutosti svakodnevicom...

    Koliko ce dugo biti tako, nitko od nas ne zna, ali pretpostavlja odgovor. Koliko dugo si možemo dozvoliti zacudne poglede i koliko cemo dugo ostati mladi iznutra, koliko ce nas dugo zadovoljavati naš nacin zabave, možda možemo procijeniti. Ali cinjenica stoji - nece zauvijek. Na žalost... Na žalost? Možda. Možda ce nas za koju godinu zadovoljavati nešto sasvim drugacije... Možda ce nas jednog dana brinuti što naša djeca vole upravo ono što mi volimo sada.

    Razmišljamo li o buducnosti, o obitelji, o karijeri, o nemogucnosti ostajanja mladima? Svatko ima svoje vrijeme za zabavu, neki više, neki manje, namjerno ili ne. Ponekad nas neke cudne okolnosti dovedu u situaciju kad više ne smijemo plesati s klincima i ponašati se neodgovorno prema jutru.

    Kad se zaposlim, više necu smjeti pohadati partije, cula sam neki dan. Radit cu u školi, djeca ce me smatrati odraslom, radit cu ozbiljan i zahtjevan posao. Taj posao nece utjecati na moje shvacanje zabave, na moje shvacanje mladosti. Zahtijevat ce od mene svakodnevno jutarnje mucenje, prerano ustajanje i oblacenje ozbiljne odjece, ali moj ce um i dalje težiti sumanutom kaosu i ponekom ispadu. Htjet cu vikendom u omiljenom klubu plesati do besvijesti i težit cu zaboravljanju ponedjeljka i cetvrtka. Hoce li to utjecati na moju karijeru? Hoce li djecak kojem predajem cijeloj školi razglasiti da me vidio kako citavu noc plešem pored njega s naocalama i smiješkom na licu? Hoce, sigurno hoce. I prici ce mi manje kaoticna kolegica, koja kuci ima dvoje djece i nema vremena ni volje zabavljati se na moj nacin, prici ce mi i s osudom u krajicku usne napomenuti "Znaš da su te djeca vidjela u subotu u nekom klubu?". Ja cu joj se osmjehnuti, nabaciti cinicnu primjedbu ili preokrenuti na šalu, a ona ce na sljedecoj kavi s nekim njoj bliskim prijateljicama govoriti o "onoj ludakinji" iz zbornice... I nakon nekoliko takvih govorkanja, prici ce mi neki nadredeni i opomenuti me kako moj nacin zabave ne smije utjecati na moj posao... Kako cu mu objasniti da ja svoj posao i dalje radim korektno, možda cak i bolje od toga, možda najbolje na svijetu; kako mu objasniti da moja zabava u slobodno vrijeme ne utjece na moj rad?

    Slobodno vrijeme. U nekom trenu više ne postoji. Kad postanemo dio "Matrixa", dio društvene mašinerije, kad se nicim izazvani uvalimo u hrpu bespotrebnih sitnica koje nam oduzimaju vrijeme, ali eto – u skladu su sa svijetom i sa životom u Društvu, osjetit cemo oci Velikog Brata na potiljku, i svatko ce imati pravo komentirati sve. Svi zli jezici koji zavidno sline jer ne mogu i/ili ne žele, ostavljat ce svoju slinu na našem vratu... A mi je vec sad osjecamo kao ljepljivi znak odraslosti...

    Jednom, tko zna, možda ce svijet biti pravedniji. Za našu je generaciju gotovo, iako i mi imamo svoje šanse. Mizerne, doduše, jer vec vidim svoju generaciju kako se utapa u svim popratnim okolnostima "društva". Ali možda ce sljedeca generacija popraviti greške prošlih? Nekako sumnjam u to, jer Društvo (o, kako to gordo zvuci?) miluje hladnim okovima, s vremenom ih sve više stežuci. Kako se osloboditi okova, kako živjeti u miru s Društvom, a u skladu sa vlastitim željama? Objasniti verbalno – nemoguce. Objasniti djelima? Iznimno teško... Zahtijevalo bi enormne kolicine energije i vremena – koje nemamo jer ga trošimo na usputne sitnice. Biti najbolji u svom poslu i tako ignorirati komentare? Rijetkima uspijeva... Samo pojedinci, iznimke izrazito velikog koeficijenta inteligencije, iznimno jake volje i iznimno jakih želja. A cak je i to samo privid. I najbolji posustanu u nekom trenutku, ukljuce se u kolektivnu svakodnevicu, odlucivši da je ipak tako lakše. I doista jest lakše. Lako je živjeti u skladu s pravilima, zato ta pravila i postoje. Svima nama koji želimo zaobici pravila postavljene su zamke u razlicitim oblicima, koje je ponekad nemoguce zaobici.

    Biti hippie? Živjeti po svome, ne obaziruci se na ostatak svijeta? Pjevati u mraku, živjeti na putu, zaradivati sitniš na cesti i hraniti se sezonskim povrcem iz obližnjeg vrta? Možete. Ako hocete. Svi ce vas osudivati, ali vi cete samo slegnuti ramenima i nastaviti po svome. Nece vas biti briga. Sloboda? Možda... Ponekad. Ali i to je laž. Možete tako do nekog trenutka, do onog trenutka kad Sustav shvati da vas može usisati jer ste poželjeli imati stan... auto... dijete... Ne smijete željeti, u tome je kvaka. Cim poželite, gotovo je! Nema slobode. Sloboda je fikcija. Koja nam daje dojam da se u bilo kojem trenutku možemo pokupiti i otici živjeti na drugi dio svijeta. Yeah, kako da ne... Možemo pricati i pjevati o slobodi, ali ona ne postoji, jer njena je definicija "biti što hoceš i raditi što hoceš, dok god to ne utjece na druge ljude". Pomislili ste da je to moguce? A, ne...

    Evo primjera: cini li vam se slobodnim pisanje ovog teksta? U prvom trenu - da. Moje slobodno vrijeme, moja odluka, moja želja. Ne utjece ni na koga. Greška! Moje slobodno vrijeme – trebala bih utrošiti u "pravi rad" umjesto u pisanje, u rad koji ce biti placen, pa tako netko drugi nece morati placati moj racun za struju – koju upravo troši ovaj kompjuter. Dakle, zapravo ovog trenutka iskorištavam i državu, kojoj ne placam porez... I tako dalje. Prazna naklapanja? Dobro, krenimo drugim putem. Kažete da su hippiji slobodni? Ok, recimo da sam hippie i baš želim otici na Bali - kako cu to izvesti? Treba mi putovnica. Matrix broj 1. Pa viza. Matrix 2. Potvrda o cijepljenju, broj 3. A nisam došla ni blizu prijevoza...

    Nema slobode. Hippie možeš biti dok god možeš živjeti bez da želiš. Kratko, dakle. Ima ih koji misle da mogu, koji godinama žive u "skvotiranim" kamenim kucicama bez struje, bez tekuce vode, bez frižidera... S gitarom. Ali i s dvoje djece. Koja ce upravo krenuti u školu. Djece koju su uspješno skrivali od sustava nekoliko posljednjih godina, i djece koja ce tek sada, u dodiru s drugom djecom, shvatiti što je to Playstation 2, i poželjeti...

    A tako je lako živjeti pod okriljem Društva! Relativno je lako naci posao (nekakav), partnera slicnih afiniteta (koji ce nam dosaditi u nekom trenu), biti podstanar u nekom stanu (i nadati se vlastitom), u nekom trenutku imati (slatko malo) dijete (koje vrišti citavu noc), dignuti kredit i kupiti auto (glavno da ide)... i ne misliti. Nemati želja. Samo gomilati stvari. Nemati potrebu za promjenom. Za neuroticnim pomakom, za uzbudenjem, za cjelonocnim plesanjem... Cemu sve to? "Treba tražiti zadovoljstvo u malim stvarima"... "Budi sretan s onim što imaš, a ne s onim što želiš". NE!!! Zašto ne bismo mogli imati sve? Zato što vecina ljudi ne želi sve? Baš me briga za vecinu ljudi, kažem, i mislim, ali... onda dode onaj trenutak kad mi nadredeni kaže kako je moj nacin života neprihvatljiv i kako si ne smijem dozvoliti plesanje s djecom u nekom mracnom klubu... I ja ga pošaljem k vragu, uzmem svoje stvari i odem? Gdje? Cemu? Svaki ce nadredeni biti isti, svako radno mjesto tražit ce od mene više ili manje odricanja, svaka ce me zavidna ili glupa kolegica ogovarati na kavi... I vrtimo se u krug...

    Kako živjeti u svijetu koji nam steže lanac oko vrata, a plivati u vlastitim mislima posutim ružinim laticama? Kako spojiti želje i potrebe sa strogim pravilima Bespoštednog Sustava? Igrati se lovice, igrati se skrivaca... Igrati se s Njima. Ostati dijete u duši, izgledati odraslo, milo se osmjehivati zmijama i igrati po svome... Izgledati utopljen, a imati svoje malo carstvo ispod vode.


    Image Hosted by ImageShack.us

    Image Hosted by ImageShack.us

    * U POČETKU BIJAŠE __RAVE__ *

    Image Hosted by ImageShack.us

    Piše: Strangelove
    Slike: FutureShock2001

    Promjene koje vrijeme na nama ostavlja polagane su, tako da tek pogled na fotografiju, par redaka koje smo davno napisali i nakon nekoliko godina ponovo procitali, pokazuju da ipak nismo iste osobe. Tek rijetko, dogodi nam se promjena, toliko duboka i velika, kada bez imalo dvoumljenja možemo reci da osoba koja postoji sada ima malo ili nikakve veze s onom od prije svega nekoliko sati. Takvih trenutaka je malo, i cesto obilježavaju citavo jedno razdoblje života.
    Ironicno, upravo je jedno takvo razdoblje zatvorio Under City Rave, prvi veliki party u Zagrebu i uvjerljivo, bez konkurencije i dvoumljenja, apsolutno najbolji party kojeg je hrvatska rave scena ikada doživjela. Nije lako pisati recenziju partija na kojem ste bili prije nešto više od deset godina, u meduvremenu prošli razocarano napuštanje partija i ponovno vracanje, uzgred diplomirali, tako da ce objektivnosti ovoj recenziji sasvim sigurno manjkati, mnoge stvari ostati ce propuštene ali to niti nije toliko bitno - osnovna ideja ovog teksta u glavi je dugo vremena.
    Kod ovakvih dogadaja, nemoguce je samih desetak sati partija izvuci iz konteksta i samo o tome govoriti. Under City Rave treba promatrati u kontekstu dogadanja i vremena, a u slucaju ove recenzije, nece biti moguce izbjeci niti state of mind samog autora. Nakon prvog šoka uvjetovanog masom posve drugacijih ljudi, postalo je jasno da je beskrajno plesanje uz glazbu toliko bucnu da se ništa drugo ne cuje pravi nacin zabave za mene, dovelo me do ekstaze više nego bilo što drugo. Prvi kontakt s technom bio je ljubav na prvi pogled, ta glazba predvidena za cjelonocni ples, koja je usput zvucala kao da je s neke druge planete nije mogla naci veceg poklonika. Na prvim partijima fascinirao me taj out-of-this-world efekt, kada je ulazak u klub doslovce izgledao kao ulazak u neki skriveni space-ship, u kojem sam se prvi put osjetio slobodnim od besmislenih okova nekog "standardnog klupskog ponašanja". Mogao sam plesati cijelu noc i to nikome nije bilo bude cudno, mogao sam obuci bilo što, bez opasnosti da se osjecam strancem, mogao sam, pa, bilo što... Tijekom tih prvih godina, nisam niti jednom vidio situaciju "seksualne grabežljivosti", alkoholiziranih mužjaka koji sa šanka promatraju flor tražeci žensku žrtvu, a tucnjave su naravno bile nešto nezamislivo.
    Osobno, cijelu sam stvar percipirao kao nešto na granici cyberpunka i stvarnog svijeta, a svi mi koji smo bili na tim partijima cinili smo se kao likovi neke alternativne SF realnosti, poput Arthura Denta iz "Vodica kroz galaksiju za autostopere".
    To bi bio kraci presjek kroz partije i moj doživljaj partija u vremenu koje je prethodilo Under City Raveu, koji je bio vrhunac te underground ere. I njezin kraj.

    Price o gužvi na partijima danas spadaju vec u domenu legende, kada je na party pokušavalo uci tri puta više ljudi nego što je organizator ocekivao. Samo mogu dodati da sam bio sretnik koji je zahvaljujuci sretnim vezama uspio uci nakon svega pet minuta cekanja, ali da su i tih pet minuta bile sigurno najduže u životu.
    Povratka nakon toga više nije bilo - nešto izmedu teleportiranja na vogonski construction fleet i Neovog taking the red pill. Otprilike, sve ono zbog cega smo išli na partije, bilo je tamo - nabrijana glazba, raznolika ekipa, svi veseli i puni energije, svi svjesni da sudjeluju u necem novom i velikom.
    Samo o kostimografiji moglo bi se pricati satima - bilo je to još razdoblje kada se na partijima nosila odjeca iz "kucne radionice". Neki su poneseni atmosferom undergrounda nosili military / industrial kombinacije raznih kombinezona, gas maski, gradevinarskih šljemova; drugi su opet nosili neke naprosto šarene karnevalske kreacije, mnogi su bili inspirirani i starim acid house lookom s legendarnim tregericama.
    Možda ce danas reci da su partiji bili bijeg od tadašnje ratne realnosti. Ili nešto slicno. Možda. Ali tada nismo imali vremena razmišljati o tome - naprosto nam je bilo fenomenalno. Slušali smo glazbu koja je energicnija i kreativnija od bilo kakvog techna koji se danas radi, nismo skidali smile s lica, živjeli smo za taj trenutak partija, za uživanje u glazbi, cinilo nam se tada da mijenjamo svijet... Sve je bilo cisto prijateljstvo, ljubav, nismo ni znali što je PLUR a prakticki smo ga cijelo vrijeme živjeli.

    Lakše cemo, na žalost, zapamtiti loše stvari, to što je sound bio katastrofalan, to što je kisika bilo toliko malo da niti cigarete nisu mogle gorjeti, to što su redari bili najgore siledžije pred kojima se Ilija Terminator doima prijateljskim. Cak cemo se možda i nasmijati na sliku Cuculica koji preko mikrofona moli ekipu s lighta da upali svijetlo na stageu, i to nekoliko puta tijekom noci.
    Takvih stvari cemo se odmah sjetiti, ali istovremeno cemo znati da je Under City Rave najbolji party na kojem smo ikada bili, premda sada, deset godina kasnije, necemo moci dati ijedan racionalni razlog na temelju kojeg bi nam netko deset godina mladi mogao povjerovati. Tek ponekad, izvadit cemo iz kutije s dna ormara vec ofucani flajer, isto tako ofucanu majicu, poslušati izlizanu snimku starog DeepFM-a i možda doživjeti na djelic sekunde atmosferu Under City Ravea. I požaliti što ne možemo poput Arthura Denta ponovo, samo s rucnikom, Babbelfishem i bocom Pan Galactic Gargle Blastera putovati galaksijom…

    Jer, s Under City Raveom, rave je u Zagrebu definitivno izašao iz undergrounda. Glazba se vec iducih mjeseci promijenila i usporila, došli su neki novi ljudi koji su doveli i neka svoja pravila (premda su usvojili i neka naša). Ali tada to nije bilo bitno niti uocljivo, jer – mi smo bili drugaciji kada smo tog jesenjeg jutra na Dan mrtvih izlazili u Mesnicku. I beskrajno optimisticni, jer, što je tih dana moglo poci po zlu?

    Oduševljenje revolucijom: 150%



    Image Hosted by ImageShack.us

    * BORN SLIPPY *

    Drive boy dog boy dirty numb angel boy
    In the doorway boy she was a lipstick boy
    She was a beautiful boy and tears boy
    And all in your innerspace boy you had
    Hands girl boy and steel boy you had
    Chemicals boy I’ve grown so close to you
    Boy and you just groan boy she said
    Comeover comeover she smiled at you boy.

    Let your feelings slip boy but never your mask boy
    Random blonde bio high density rhythm blonde boy
    Blonde country blonde high density
    You are my drug boy you’re real boy speak to me
    And boy dog dirty numb cracking boy
    You get wet boy big big time boy
    Acid bear boy babes and babes and babes and
    Babes and babes and remembering nothing boy.
    You like my tin horn boy and get wet like an angel.
    Derail.

    You got a velvet mouth you’re so succulent and beautiful
    Shimmering and dirty wonderful and hot times
    On your telephone line and God and everything
    On your telephone and in walk an angel.
    And look at me your mom squatting pissed in
    A tube hole at tottenham court
    Road I just come out of the ship
    Talking to the most blonde I ever met.
    Shouting
    Lager lager lager lager shouting
    Lager lager lager lager shouting
    Lager lager lager shouting
    Mega mega white thing mega mega white thing
    Mega mega white thing mega mega shouting
    Lager lager lager lager mega mega white thing
    Mega mega white thing
    So many things to see and do in the tube hole
    True blonde going back to romford
    Mega mega mega going back to romford
    Hi mom are you having fun and now are you on
    Your way to a new tension headache


    Image Hosted by ImageShack.us

    * BAJKA ZA RAVERE *

    Piše: Sanja
    Fotke: Rajko

    Sjedeći u mračnoj redakciji, s monitorom ispred sebe i glasnom glazbom u umu, koja pokriva okolnu buku, dok vani isparava beton i nervira prometna gužva, teško je vratiti se u jednu bajkovitu ljetnu noć, okupanu zvijezdama i opijenu glazbom. A željeli bismo je sa svima vama podijeliti, željeli bismo je prenijeti dalje i nikada, nikada je ne zaboraviti. Prošao je samo jedan dan, a tako je teško uhvatiti i zadržati taj hir što nas je pratio te noći i učinio potpuno sretnima, ispunjenima. U tome valjda i jest njegova čar, jer da ga možemo stalno prizivati, ne bismo bili tako sretni sljedećeg puta kad ga neočekivano dobijemo. Na žalost, sjećanja koja su tu da bismo pohranili emocije, utisnuli u sebe sve ono što ne želimo ostaviti iza sebe, nisu dovoljno moćna da nam mogu stalno otvarati onaj dio uma koji je zapamtio sreću što su je u nama izazvali ljetni povjetarac, pun mjesec, more u daljini, glazba u nama i sretni ljudi oko nas. Kliše? Ma kakvi!

    Najprije, čini se da se najbolji partiji ovih dana odvijaju u tmini neznanja svijeta. Htjeli smo revival rave kulture, i eto – možda ga i dobijemo, a neki od nas neće uopće za njega znati. Svi znamo da trebamo paziti što želimo, jer bi nam se to moglo i ostvariti. I svi znamo da se pravi rave nigdje ne najavljuje (pa čak niti na Pegli, eto dokle smo dogurali), da se informacije o njemu prenose usmeno, da se odvija u nekoj pustopoljini i da samo sretnici do njega stižu… I svaka je takva večer posebna za sve one koji joj prisustvuju. I treba biti, jer to je ono što čini rave.
    Sada često mislimo o tome kako ravea više nema, čitamo to u novinama i ne želimo to naglas priznati, iako se na svjesnoj razini bojimo da postoji mogućnost da više nikada nećemo dočekati jutro opijeni, usrećeni, nasmiješeni, rasplesani. Opekli smo se, komercijalizirali i zagadili okolinu, i to zato što nas je previše i zato što smo bili glasni, želeći ravnopravnost. Dobili smo je i sad je više ne želimo, i svi uostalom znamo u što se naša scena pretvorila. I nećemo više o tome. Sad ćemo se malo nadati da se više nećemo morati stalno time preopterećivati, jer postoji nada za nas koji bismo se željeli vratiti u prošlost i nikada ne ponoviti neke greške. I to ne samo da postoji nada. Postoji rave!

    Teško je to objasniti: Marlera je tako daleko od civilizacije, a ujedno i tako blizu, da se čini kao da istovremeno nalazi i ovdje i negdje van svemira. Mjesto kojeg skoro i da nema, a koje je poprište sretnih noći i okupljalište pravih ljudi. Teško je i nepravedno reći "pravih", ali ne možemo ne biti barem malo elitistički nastrojeni nakon svega ovoga što se dogodilo tijekom zadnjih godina s našom supkulturom, zar ne? Uostalom, možda smo se mi slučajno zatekli na pravom mjestu u pravo vrijeme, pa je ova naša bajka stvarno bajka, priča za djecu, slatka tajna što smo je mi odlučili podijeliti sa svijetom, a koja zapravo ne postoji. A možda je rave.
    Nećemo znati dok sljedećeg puta ne odemo tamo i provjerimo jesu li okupljanja ravera na rtu Marlera ipak uvijek tako zanosna. Čak i ako nisu, sama spoznaja da mogu biti je dovoljna da postanemo vjerni posjetitelji tog mjesta što postoji izvan vremena i prostora.

    Postoje noći u kojima ne pitamo tko pušta glazbu. Nije važno, jer čarolija je omotana oko naših ramena i imena više ne postoje. Mjesec nam se osmjehivao na čistom nebu, tako duboko modrom da su oči žarile. More se naziralo u daljini, tako moćno, tako snažno, a tako mirno, pomalo narančasto… Moglo nas je upiti u bilo kojem trenutku i nama bi bilo žao samo što nas nije pustilo da dočekamo jutro, uz tu glazbu koja je milovala naše umove na tako poznati način. Tako poznat, a tako zanemaren, zaboravljen. Nepošteno bi bilo uopće je karakterizirati, jer se prelamala po svim kutovima, odnosila ruke u daljinu, meškoljila kukove i tjerala koljena na skokove. Trance je to bio, recimo, progressive, onaj kojeg više nigdje ne možemo čuti, onaj kojeg smo voljeli slušati na Astralisima, ali nema ga više. Ne nalazimo ga više, a srce tako slatko tuče kad ga čuje. I te je noći na Marleri ta glazba bila i mnogo više: prema svim "pravilima" što ih propovijeda Laurent Garnier, u toj je glazbi bilo mnogo toga dragog duši. Je li vrhunac večeri bio Thunderstrike (AC/DC!) ili I feel love, ne znamo više, a možda vrhunca i nije bilo. Možda je nama junačka srca vrhunac ipak bio jutro, dok smo okupani suncem dijelili piće s ljudima čiji je osmjeh bio zarazan, čije su se ruke motale oko naših ramena i koji su nas poznavali na tako divan način. Jednostavno nismo htjeli da ta noć, to jutro završi! Ikada! A nismo znali da nas najljepši trenutak tek očekuje: na krovu ogromne kuće, o kojoj ne znamo ništa, dvadesetak je ravera pozdravljalo sunce i sve nas. House flor, definirali smo situaciju. Iako se na tom krovu glazba slabo čula, znali smo da je ljudima koji su plesali po njemu to jedan od trenutaka za pamćenje. A nama, koji smo dobili puse i mahanja s tog istog krova na odlasku, još su više uljepšali i tako prekrasno sjećanje.

    Jedino zbog čega se kolektivno kajemo je što nismo ponijeli sa sobom fotoaparat. Nismo se nadali tome što smo dobili, nismo imali pojma što nas čeka i zauvijek ćemo ostati uskraćeni zbog toga. Valjda uvijek treba biti spreman. Očekivati rave iza ugla. Ali ako se ne dogodi, bit ćemo gadno razočarani. Zato nema veze – iza nas je prelijepa noć koju smo neočekivano dobili na poklon, i zato hvala svim onim ljudima koji su plesali s nama. I svima onima čiji su poljupci iz visoka učinili naše jutro nezaboravnim.