Okay. (nije okay, al nvm -.-) pošto nisam mogla nać onaj dizajn koji sam prije imala, i koji mi je bio preseksi, (neki koji sam slučajno pronašla na blogskinsu, a sad ga nema ni za lijek) uzela sam ovaj, koji mu je donekle sličan i ima puuno mjesta za post. Zapravo mi se baš sviđa.

Ne znam odkuda da počnem. Sada se cijelo ljeto već čini tako daleko, za nekoliko će dana počet škola i opet ću danonoćno gubit živce za ništa. I prat ću si mozak s tim koliko još do sljedećeg ljeta. Život je nepravedan. Ali da ne duljim, 'kratak' pregled ovog ljeta slijedi jer sam onaj blog pisala samo prvih 7 od 30 dana. Razlog tomu biješe što je moj otac izrazito znatiželjna osoba i kada nema ništa za radit, a to je obično ujutro kada ja pišem postove, on ima običaj meni puhati za vratom. Pa sam preskočila jedan dan. Pa još jedan i tako na kraju nisam uopće više pisala, što mogu zahvaliti samo ocu svom. -.-



Ja sam dočekala svoj odlazak u kamp Straško. U voljenu Novalju. Napokon je sve bilo na mjestu. Napokon sam se osjećala kao ribica koja je puštena iz akvarija. Napokon sam bila doma. I isprva su svi bili nekak truli i stalno pričali kak je ova godina za kurac, i kak je prošle bilo bolje i prisjećali su se svih živih i mrtvih godina kada je bilo bolje. Pogađate da mi se nije svidjelo. Jednostavno nisam mogla podnjet da oni kenjaju po mojoj Novalji, po mojem jedva dočekanom odmoru, da pljuju po mom raju:


I tako sam ja, tipično ja, šutila. I slušala kak kenjaju. Pa je napokon postalo bolje. Prestali smo napokon mislit na kaj je bilo, i zamjenili to sa onim što se događa. Sa onime što će se tek dogoditi. Tako sam i ove, kao i prošle, godine naučila nešto novo o onima koje sam poznavala od prije. I također, što je čar svega, upoznala sam još super ljudi. Vidjela sam neke koje nisam vidjela više od godinu-dvije. Bilo je lijepo. Bilo je posebno. Kao i svake godine.



Osim što smo morali OPET slušat o Marcelu i kak ju je on prevario s Ružom. Dorotea je imala kojekakve ekscentrične ideje među kojima se izdvajala ta da ona ne razumije zašto je Grga sa Danijelom i kak bi nas dvoje trebali bit zajedno. Pa mi je prala mozak sa tonom cajki (i nekih koje to nisu) koje su sadržajem opisivale novo (staro) nastalu situaciju. Ako mi je nešto išlo na živce onda je to bilo to. Ako sam se ja pomirila sa činjenicom da su oni zajedno i da to (očito) funkcionira, zašto ne mogu i ostali? U čemu je problem?

Izuzmemo li taj Dorotein ljubavni jad, bila je sasvim u redu. A i ja. Neću lagat, upoznala sam nekoga, ali prekasno. "It's just too little too late, too little to wrong and I can't wait.. he knew all the right things to say, it was just a little too late." I tako to. Dobna razlika ovaj put - minimalna. Samo 3 mjeseca (mislim da vam je poznata moja pedofilska, doduše neuspješna, ekscentričnost sa momkom koji je bio moje godište samo malo mlađi). I tako ja uvijek nalazim takve da moraju bit moje godište, ali ić u razred ispod. I to me ubije u pojam. I onda se pokaže da ta 2 mjeseca, 3 tjedna, par dana znače golemu razliku u emotivnoj zrelosti, pa bi sukladno tome JA trebala ostat u nekoj "ljubavnoj" depri, ali mislim da će vas razočarat činjenica da jednostavno nisam. Ko ga jebe. Bit će mu poslije žao.



I tako su nam dani prolazili kao djeci. Igrali smo se. Smijali smo se. Jeli smo. Puno smo jeli. Kartali smo. Kupali se po mraku. Mjesečali se. (kao sunčanje, samo pod mjesecom) I bilo nam je lijepo. I puno smo se slikali i ono malo slika što je preživjelo Doroteine nemilosrdne pritiske na "Delete" tipku nisu sve završile na fejsu jer je moja malenkost ima fetiš na to da prvo obradi sliku u photoshopu a zatim da ju pošalje na to sudbonosno putovanje kroz ekrane mojih virtualnih prijatelja. Eto slike moraju biti nešto tipa ovo ili ovo ili ovo ili ovo ili jednostavno ovo da bi završile na fejsu. A to je bolan proces i za njih i za mene, pošto sam ja neizmjerno lijena osoba, pa mi paljenje PSa predstavlja veliki fizičko-intelektualni napor pogotovo sada na praznicima.

I tako smo se mi igrali kao djeca. Malo se mrzili, malo manje svađali nego prije, malo više tračali i bili dvolični. Prekrasno smo oblikovali svoju malu dvoličnu zajednicu u kojoj se točno znalo tko što o kome misli, samo se to nije javno iznosili, tako da smo svi bili sretni i međusobno se družili, makar bi si najradije glave odgrizli. Ne ćelim da ovo previše doslovce shvatite, više vrijedi za grupice nego za pojedince.



I tako je svanuo i onaj dan kad sam se morala spremat doma. Kao i svake godine, bilo je bolno, čuvanje Gabrijele je sve teži i teži zadatak, ponekad i opasan. U najmanju ruku po živce, ako ne i po život. Oprostivši se sa svima i svime pri izlasku iz kampa sam osjetila kako ma polako šamara depra.


I tako je i to prošlo. Vratila sam se u ZeGe. Vidjela neke ljude, našla se s nekima s mora. Prvih tjedan dana je bilo ful čudno. Spavat opet u krevetu. Bit u kući kad se probudim. Činjenica da neću za 20ak minuta bit na terasi i po mogućnosti pobjeđivat Doroteu u remiju. Sve mi je jako falilo, onda sam se počela privikavat na to da ću more vidjet tek za godinu dana, kad nas je stari poveo za vikend na Krk.



Odluka da neću imat djecu se nije baš dogodila postupno, više naglo. Nakon što se Gabi rodila postalo mi je jasno da ne volim djecu onoliko koliko sam mislila da volim, zapravo, ništa od te navodne ljubavi nije opstalo. A što više mala odrasta, postajalo mi je jasno da jednostavno mrzim djecu. Sline, deru se, vrište, plaču za svaku sitnicu, neće reć šta im je, makar su sasvim sposobni, jesam rekla da sline. Ali osim tih iritantnih stvari postoji još ponešto, ja jednostavno nikad neću moć posvetit SVU svoju pažnju jednom djetetu, a kamoli da ih je više. Netko mi je rekao da djetetu nije potrebna sva tvoja pažnja, ali ne slažem se. Sve što radim mora biti savršeno, pa bi tako odgoj moj potencijalnog djeteta morao biti savršen, ne bi si oprostila da napravim ijedan mali sitni propust. I tako dolazimo do zbljuv dogodovštine sa Krka. Naime, moja dražesna 11-ogodšnja sestra je morala pojest 3 sladoleda u razmacima od 15 minuta do pola sata i tako je (lako vjerojatno) zaradila neku virozicu, pa je, pogađate, bilo malo zbljuva (kako me to neodoljivo podsjeća na Z.B.LJ.U.V - Zajednica za boljitak ugnjetavanih vilenjaka, ah, HP *.*). Bilo kako bilo, jednom prilikom je izbljuvala sav pod pa je Nataša imala posla sa čišćenjem. I onda si ja mislim, pa meni se digao želudac i skoro sam se ispovračala sam kaj sam čula da se ova uneredila po podu, a kamoli da sam to još morala čistit. Ne mogu se zamislit kak se brinem za bolesno dijete, ja bi ziher neš fulala i dijete bi mi u bolnici završilo. Također mi se diže želudac na ono kad se mala djeca "zbljučkaju" pa pljunu onaj sir *fuj*, pa na smrad iz pelena (ziher znate na kaj mislim) pa zamislite koja bi to komedija bila da ja ne bi mogla presvuć dijete kad se usere bez škafa kraj sebe da redovito bljujem u to. Bulimiju bi dobila. Zaključak: djeca nisu za mene. Ja bi mogla bit neka zabavna teta/kuma koja će s djetetom bit par sati jednom tjedno ili tak neš.



opće je poznato kak je u MIOCu postajala pušiona sve do zakona zabrane. No to nije važno. Nekoliko minuta nakon šta si je Šmrka opet "olakšala" i to na parkiralištu Tifona (nije mogla čekat do WCa, jel) primjetila sam da u dječjem parkicu sjedi ČETA bakutanera (ej.kej.ej. penziča) i svi od reda dime i to žešće. u djećjem parkiću. I onda bi mi ista ta baba počela srat da mene vidi da na casti pušim (što je zapravo nemoguće jer ja ne pušim, ali hipotetski govoreći), what the fuck? Di su nestale dobre stare bake kaj su plele čipke ili štrikale ili kaj? Pekle kolače i to. Sad je kul bit baka koja dimi u parkiću? Mislim da bi trebala provjerit šta moje bake rade u slobodno vrijeme i malo ih bolje pomirisat kad će idući put vidimo.



za jedan?? dan počinje škola, koliko vidim xD ne mogu reć da se veselim, al nemrem reć ni da sam tak tužna. fali mi taj MIOC. i znam da mi neće falit za mjesec dva i da ću jedva čekat ljeto, ali šta je tu je :(
Bacila sam se na čitanje HPova i rekla da ih hoću sve pročitat prije neg kaj škola počne, pa je bolje da se ponovo primim šestog djela i završim ovaj post.

Pozdrav, marthina. :)

22. F. ZG. FER. igraonice.hr
instagram

Writing since 13.11.2005. (10:53)

Blue

*trebaju mi novi prijatelji da ih stavim ovdje*

I see the girl I wanna be: riding bare-back, care-free along the shore. If only that someone was me. Fear surrounds me like a fence I wanna break free. All I want is the wind in my hair, to face the fear, but not feel scared. Wild horses I wanna be like you: throwing caution to the wind, I'll run free too. Wish I could recklessly love like I'm longing to I wanna run with the wild horses..
~Natasha Bedingfield - Wild Horses



I'm listed at Blogerica

· design & base code: *marhina. [dz]
· picture: =vampire-zombie
· thanks: Tutor.Blog