kolotečina egzistencijalne krize
5 komentara; objavljeno 31.10.2016. u 19:19

Trebala bih znati da je moj pokušaj povratka na blog uzaludan kada preko sat vremena ne mogu pristupiti svom računu. Ali kao guska u magli, ja srljam dalje. Neće mene spriječiti to što ne znam šifru. Neće mene spriječiti niti to što mi je korisnički račun povezan sa emailom koji sam dobila u osnovnoj školi, u koji sam bila ulogirana u Thunderbirdu na laptopu koji je sad crknut. Neće mene spriječiti to što ne znam šifru za tu mail adresu. Ja hoću na svoj blog. Sada. Hoću napisati novi post. Sada. Hoću komentirati po drugom blogovima. SADAAAA!

Već sam skoro nazvala T-Com sa pričom "Dobro večer. Pa znate, vi ste meni dali email adresu kad sam ja bila u osnovnoj školi. Da, da, osnovnoj školi. Pa da, ima tome preko 15 godina sada, znam da je puno vremena prošlo. Da. Ali, znate, ja vam više ne znam šifru od toga. To mi je baš nezgodno jer eto baš mi sada treba pristup tom mailu pa bi bilo izrazito lijepo da mi ju kažete." Ali nisam. Pokušala sam sa šifrom "123456". I eto, uspjelo je. Sjećam se barem jedne šifre iz osnovnoškolskih dana, i to mnogo komplikovane. LVL over 9000.

Ponovo je nastao problem kada su došle sve poruke, pa čak i one od prije godinu dana, dvije godine, ali baš ona koju očekujem, od Blog.hr-a, nije. I neće. I džabe ja "Dohvaćam poruke" (kako bi rekao Thunderbird na hrvatskom) kada poruke od Blog.hr-a nema i nema. Čekajući kao nestrpljivi ozebli sunce, morala sam ja još jednom zatražiti novu lozinku. I dođe mail, ali lozinka ne valja. Ne valja? Kako misliš ne valja? Pa kako to sad? E pa, došao je onaj prvi mail, sad treba čekati drugi. A ja luda, kosu bi si počupala, guzicu grizla. Kako su tako nesposobni da im za jedan mail za zaboravljenu lozinku treba 16 gladnih godina? Ako želim pristupiti svom računu, želim to sada. SADA. Ne za 23 cigarete i 3 velike milke poslije, sada. SADAAA! Moje misli bježe, ako ih ne pretipkam sad gotovo je. (da, inače, u mom svijetu notepad, word i takve stvari ne postoje) Onda skužim da sam, kako bi naši prijatelji preko bare rekli, mentally challenged i ne znam pročitati poruku do kraja, jer da bi nova lozinka radila, TREBAŠ KLIKNUTI NA LINK.

Napokon, uspjeh. Blogeditor je tu. Isti je kao i prije 10 godina. #klasika

Vidim sa strane tagove i shvatim da već godinama ne mogu svoje postove označiti sa Teen. Strašna tuga me obuzela. Teen sa sobom nosi neku lakoću postojanja. Znaš da je život (i sva sranja koja nosi) pred tobom, ali ono, još uvijek si u srednjoj, uglavnom ti je ful lijepo (ako ne zatrudniš). Više manje se lijepo provodiš, izlaziš (osim ako si ja - onda moraš u 11 biti doma pa ti je vrhunac izlazaka kava nakon škole), tu i tamo nešto učiš, druškaš se sa frendićima, imaš masu hobija, ima te na sve strane, stigneš sve i još uz to "sve" pogledati pola sezone serije na dan i spavati 12 sati. I onda dođeš na faks. I onda uđeš u dvadesete. I onda nađeš studentski posao. I odjednom postaješ kuća-faks-poso-kuća zombi koji nije čuo za slobodno vrijeme, prijatelje i dečka viđa vikendom i blagdanima (osim ako si ja - onda ni vikendom jer radiš od 10-21, a i blagdani su upitni), nisi se naspavao od 1994., a ni taj faks što toliko pohađaš ti ovak i onak ne ide tak najbolje (uglavnom jer te ne zanima a i jer radiš 40 sati tjedno). Pa shvatiš da nemaš pojma što radiš sa svojim životom, što ćeš jednog dana biti i raditi. Zapravo nemaš ni pojima što si sada, a bogami niti što sada radiš. Nekada se pogledaš u ogledalo i zapitaš "Tko sam ja?", a ona slika sa druge strane beživotno blene u tebe i ni tebi ni njoj više ništa nije jasno, pa samo nastavite sa svojim danom. Izgubljene. Ponekad se jave trenuci kada se trgneš iz te letargije pa budeš pun života i planova za budućnost, ali uglavnom kratko traju jer ih stvarnost brzo sustigne i polomi im kosti. Tako da - svi koji još uvijek svoje postove možete označiti sa Teen, uživajte u životu. Ili se barem nadajte da za nekoliko godina nećete biti u kolotečini egzistencijalne krize kao ja (znanstvenici to stanje nazivaju i "odabrala sam krivi faks, a sad sam preduboko zaglibila, a i familija bi mi popila leđnu moždinu na slamku da se sad ispišem i upišem nešto drugo"). #rantover

Moju teatralnost na stranu, nije mi tako loše u životu. Da, stvarno radim oko 40 sati tjedno. Da, stvarno radim vikendom uglavnom od 10-21 (nekad kraće, nekad duže). Da, stvarno se smatram propalitetom na faksu (iako još uvijek ima i gorih od mene, ali nekako se osjećam kao da sam dotaknula dno dna). Da, stvarno me ne zanima iako se jako trudim da me krene zanimat, ali ne ide mi to baš. Da, stvarno bi htjela upisati drugi faks (čak i znam koji). Da, obitelj bi me stvarno osakatila da to napravim. Ali nije mi loše. Ne viđam dečka i prijatelje tako rijetko. Kada zanemarim to što ne znam što ću raditi u životu i što ću sa svojim školovanjem, zapravo mi je stvarno super. Od početka ovog semestra se stvarno trudim izvršavati svoje obaveze i zasad mi dobro ide, mogla bi završiti preddiplomski ove (akademske) godine. Imam dobar posao koji volim i još bolji kolektiv koji volim još više. Bolji studentski posao nisam mogla poželjeti. Da, ponekad je stresan, i ponekad nisam umorna samo fizički nego i psihički i ponekad mislim da ne mogu više, ali to su prolazne faze koje dobre strane ovog posla sačekaju iza čoška i polome im kosti. I uz tako dobro na faksu i poslu, stignem se viđati sa dečkom i prijateljima i svojom sestričnom i malim nečačićem KOJI JE NAJSLAĐA I NAJBOLJA BEBA, OK? NIJEDNA BEBA NIJE NIKOLI NI DO KOLJENA! I izađem tu i tamo. Ne ono klasično izađem - izbijem se u parkiću i onda odem u klub klimat se sa čašom đus-vodke u ruci, uglavnom odem na cugu (pivu, pivu i još pive) sa curama s posla, s dečkom i zajedničkim prijateljima (zapravo u ovoj fazi su već svi prijatelji zajednički prijatelji), odemo na neki koncert, neko zbivanje, neko okupljanje. I tak. Eto, lijepo mi je. A imam i kunića. Još samo da uspjem smršavit i sve je savršeno.

TI BOGA. Ovaj će blog za točno 2 tjedna navršiti 11 jebenih godina. Stariji je od djece koja mi dolaze slavit rođendane u igraonicu. Nevjerojatno, izgleda da sam ipak nešto postigla u životu. A 90% postova je maloumno. I iz razdoblja kad mi se mozak nije razvio do kraja, nisam još ni u srednju školu išla. Možda bi bilo vrijeme da umanjim postotak tih postova. Ali mislim da će to samo vrijeme pokazati. Bumo vidli, ne.

Do čitanja. :*

Komentiraj - 5 - Print - # - On/Off
bolje sjedit iza nego stajat naprijed
2 komentara; objavljeno 23.10.2014. u 20:05

Nekada te život iznenenadi ugodno i malo se razveseliš, ali to se ne događa baš često. Ono što se, naime, događa čak i prečesto je da te neugodno zaskoči kao i onaj iznendan poriv za povračanjem kada mrtav pijan odlučiš da je dobra ideja zapaliti Winston (ili Benston, York, Drinu ili bilo koju varijaciju na temu "klistiri od cigara" kao što je plavi Walter, nebitno). Takve se stvari obično događaju pred kraj onog dana kada više ni sam ne znaš jesi li sretan, sjeban, umoran, živčan, gladan, žedan ili sve to skupa u komfuznoj petlji nikada zbunjujućujih osjećaja.

I tako u tom nekom neodređenom psihofizičkom stanju, po ovoj temperaturi, kiši i vjetru žuriš na bus jer znaš da je vozač kreten i voli krenuti malo ranije sa okretišta (valjda im je to neka interna fora, natječu se tko će više ljudi sjebat). I dobro da si žurio jer po ulasku u bus shvaćaš da unutra staneš još ti, dvije muhe i mršavi komarac. Ne stigneš zatvoriti kišobran do kraja, a masni kreten se već dere "Mlada damo, karta!", taman propetljaš taj kišobran, džepove na torbi, novčanik i taj vražji, vražji pokaz kad uočiš da vani jadni Joža stoji na kiši i gleda kako će ući u bus. Odjednom se čovjek ispred tebe počne provlačiti prema iza pa si pomisliš kako to nije loša ideja, ako se uvučeš među ljude barem će ti netko amortizirati pad ako gospon Masni naglo zakoči, a i nećeš morati na svakoj stanici izlaziti iz busa da pustiš ljude van. Nakon nekoliko trenutaka komfuznog probijanja među mokrim jaknama i torbama ne samo da stojiš na području srednjih vrata busa i shvatiš da je POTPUNO PRAZNO, nego i u stražnjem djelu busa uočiš 4 prazna sjedala.

I jebo mene pas ako je meni jasno odkud taj nagon da stojiš između prvih i srednjih vrata i ne želiš se pomaknut ni milimetra. Koji strah te sprječava da prijeđeš polovicu busa? Jel ti vjera zabranjuje? Ili se nikada nisi vozio/la naprijed u autu pa to nadoknađuješ u busu? (ako je tako, vjeruj mi, nisi ni blizu iskustvu koje tražiš) Ljudi, vjerujte mi kad vam kažem, iza u busu je isto kao i naprijed, ne možete pokupiti nikakve drugačije boleštine od onih koje možete pokupiti naprijed, ljudi isto smrde, vožnja je isto neugodna, osnovnoškolci i tamo pričaju o budalaštinama, fufe okidaju selfie-je, još uvijek se tamo može sjediti i stajati, ima prostora za primiti se i MOĆI ĆETE IZAĆI IZ BUSA, ne brinite, NEĆETE OSTATI UNUTRA.

Ali kada pogledaš tu situaciju sa druge strane shvatiš da je možda i bolje šta ima takvih glupana, ti ćeš se uvijek progurati iza jer znaš da je tamo prazno i barem nećeš morati udisati izdisaje pijanog Štefa, napušenog Marka, bolesne Marice, Jagice koja ne pere zube i tjelesne izlučevine svih onih ljudi koji nisu čuli za osobnu higijenu. Ti ćeš lijepo sjediti iza, neće ti nitko gurati lakat u rebra i možda oko tebe, ako imaš sreće, neće biti niti jedan izvor neugodnih mirisa.

Oznake: ZET, bus, moroni, ljudi su stoka

Komentiraj - 2 - Print - # - On/Off
Zadnji post napisan: prije 1198 dana
2 komentara; objavljeno 11.10.2014. u 11:17

I, evo, meni stvarno nije jasno kako ipak svako malo netko uspije zalutat ovdje, a ja ništa napisala nisam punih 1198 dana. Valjda su moji stari postovi ful duhoviti. A odkud ja ovdje? Ah standardna procedura, Nana naišla na neki moj stari wall post u kojem ju obavještavam o svom novom postu, ona lajkala to, ja komentirala to, malo pričale o blogu, i naravno ja se zaletila ovdje, obrisat prašinu i vidit šta ima. Ako ništa drugo maknut da imam 17 godina i da idem u MIOC. A kad sam to već obavila, pomeo (pomeo, ozbiljno?!) me zanos i krenula sam pisati post. I prije nego šta sam stigla smotat cigaru i zapalit, ovaj dolje dio posta (o prejakoj i ajfonu) je već bio napisan. I šta ću sad? Naravno da ću objavit post.

I evo, već 20 minuta pokušavam aktivirati Prejaku opciju, ali svaki put kad krenem zazujim po ovim internetima. (DA, pisat ću "internetima" kao Andrea, jer mi je fora i sviđa mi se i duhovito je i tko ne misli da je to smiješno očito nema elementarnog smisla za humor.) (I evo, nisam se ni vratila kak spada i već vrijeđam potencijalne čitatelje). I tako ja zazujim i istekne mi vrijeme za odgovor. Naravno, kada sam uspjela usmjeriti svoju pažnju na aktiviranje te đavolje opcije, T-Com je odlučio da "Usluga trenutacno nije dostupna. Molimo pokusajte kasnije.". KAD KASNIJE, FRAJERU?! Već sam 6 dana bez interneta na mobitelu kad sam izvan kuće, jel znaš ti kak je to? Ja sam pripadnica ove fuj-su-ajmo-pljuvat-po-njima-samo-bulje-u-te-ekrane-ne-znaju-se-zabavljat-samo-piju-puj-to generacije i dosadno mi je u tramvaju i dosadno mi je kad ne mogu provjerit Instagram svakih nekoliko i grozno mi je kad vidim neku pičku u očajnoj kombinaciji i čak ju uspijem slikat, a onda shvatim da nemam faking interneta i da ne mogu poslat sliku frendicama da joj se smijemo. Onda sam tužna. A kad sam tužna jedem. A kad jedem se debljam. I odjednom imam 70 kila i za sve su krive telekomunikacijske kompanije i njihov skup internet.

Funny story: Svi koji su ikad čitali ovaj blog vjerojatno znaju koliko sam patila na iPhone even before it was mainstream (čitaj: čak i prije nego što je prosječna osoba u Hrvatskoj znala što je iPod), koliko sam ga htjela i koliko sam bila opsjednuta svim mogućim iStvarima. Baš sam malo letila ovim prošlim postovima i tamo negdje dolje, ne znam ni sama više točno gdje (stvarno ne mogu naći) stoji nešto u stilu "i sad moram proć s pet da dobijem iPhone". Kako sam se slatko nasmijala. I to ni više ni manje nego zato što je taj post napisan vjerojatno u drugom, trećem razredu (prije 4, 5 godina), a ja sam iPhone dobila prije godinu i pol dana i to 4, ne 4s, ne 5, nego 4 (brijem da je tad 5 izašao taman). I to od 8GB, ni više ni manje (pogotovo zato što manje ne postoji). Jer je to bio najstariji i najjeftiniji model koji je moj stari mogao iskopat u svim T-Centrima (iako ima bolestan popust zbog dugogodišnje vjernosti i manijakalne tarife, ali hej, ako možeš kćeri kupit mobitel za kunu, napravi to), ali se ipak ponašao kao da mi je zvijezde skinuo sa neba, a i ja sam se tako osjećala jer mi je napokon ispunio dugogodišnju želju i bila sam toliko sretna da sam samu sebe zaprepastila (i još me k tome fakat nije bilo briga šta sam dobila 4 od 8GB jer "sam dobila ajfon aaa", da mi je kupio onaj prvi preko oglasnika za 50 lipa bi vjerojatno bila sretna). Al jebiga, svaka budala ima svoje veselje.

I kako da mene ljudi ozbiljno shvate kad sama sebe sprdam.

Ništa, idem zapalit. Budite pozdravljeni.
Možda se vratim a možda i ne, huahuahua. (Svako dobro 2, 4:58, ako ne kužite)


(iznenadilo me što TinyPic radi i na mobitelu, al eto, čuda se događaju)
(i ja na FER idem, majko mila, upucajte me)
(i tek sam danas otkrila da ne moram samoj sebi slat mail, nego da mogu samo sejvat draft)
(i opet, ja idem na FER)
(Isuse)

Oznake: iphone, prejaka, povratak

Komentiraj - 2 - Print - # - On/Off
jedina trava koja će rast blizu bit će ona u podrumu
5 komentara; objavljeno 01.07.2011. u 20:45

Volim kad se Blog.hr zabuni pa izbaci "NAJNOVIJE VIJESTI" na mom blogu. Mislila sam da sam to isključila. Očito sam se prevarila. Ali (začudo) nisam trenutno raspoložena za razglabanje o moralu i nemoralu komercijalizacije Blog.hr-a.

Vratila sam se da bi razglabala o jednoj temi o kojoj se sigurno ne priča često i nije baš popularna među ljudima. Zašto? Ne znam, možda nikome do sad nije palo na pamet raspravljati o nezahvalnosti muhe, a čak i da je to nekome palo na pamet, ne vjerujem kako bi proveo dosta vremena razmišljajući o tome. No ja jesam. Tko bi rekao? Ne, ne zanima me tko bi rekao, to je bilo retoričko pitanje, thank you very much.
Dakle, jednog sunčanog dana (danas) šetam ja preko svoje terase, koja nije toliko velika da se baš šeta preko nje, to zvuči nekako otegnuto, dugačko, jednostavno se prolazi kroz nju onako u desetak koraka. Uglavnom tako ja šetam tih desetak koraka preko terase i ugledam muhu u bazenu. Inače to ne bi bilo ništa čudno s obzirom da se G tamo nije kupala danima, a voda samo stoji, tako da je bazen pun malih crnih leševa, no danas je to bilo naročito čudno jer se ta muha, koju sam ugledala, utapala. Borila se za svoj jadni mali život ispunjen jedenjem govana (i sranjem po ljudskoj hrani), a JM je uvjerena da također grizu ljude - za noge. Naime ona je pustila jednu da živi koja ju je potom (navodno) ugrizla za nogu, pa je ona (JM) prolila vruću prljavu vodu po suknji i gacicama (!) i hodala okolo izgledajući popišana. Ona sad shvaća nezahvalnost muhe, a ja još uvijek razmišljam o tome. Ugledavši muhu kako se bori i bespomoćno lamaće svojim jadnim krilcima u vodi sažalila sam se (naravno) i posegnula za G-inim sitom i spasila ju. Tek nakon što je muha nezahvalno odletila sa sita, ne osvrćući se za osobom koja joj je spasila taj jadni, usrani, smrdljivi život, sam shvatila što sam učinila. Spasila sam život muhi. Halo, muhi. Koja će se vjerojatno za nekoliko sati nezahvalno uvući u moju sobu, nezahvalno mi zujati oko glave/ekrana/stvari i nezahvalno mi se pokenjati na hranu. Jebena nezahvalnost muhe.

Zato je JM došla do jednostavnog zaključka:

. Treba to pobit sve,zaspricat i beton napravit. Ja cu zivjet na 10 katu zgrade.s dizalom. Jedina trava koja ce rast blizu bit ce ona u podrumu!


(y)

Komentiraj - 5 - Print - # - On/Off
Your brain needs some assistance.
13 komentara; objavljeno 08.04.2010. u 19:14

Život je divan i krasan, nije li? Kenjam li ga bezveze? Nemam pojma. Što mi je? Ne znam ni to. Što znam? Nope. Ni to.

Ovaj dizajn me iritira. Profile bi trebao biti gore i spustit se klikom na strelicu, a ne bit dolje -.- Te-he. Opet mi se glupi Travian pop-upa. Ne znam zašto je to i popizdit ću -.- Ne Travian, fakat te ne namjeravam igrat, trošit sate i sate života na glupu virtualnu igricu da pobjedim debile svijeta. Ne hvala. i blog.hr me očito jebe, ja ne razumijem odkud ono n iznad profile bara, u Max's HTML Beauty mi je sve divno -.- E super. Pišem post svakih mjesec dana. krasno.

Znate onaj novi film sa Pattisonom? Remember me? Ima ona scena kad se Tyler svađa sa starim i ovi biznismeni drugi (ili treći) put kažu da se oni mogu vratit kasnije i Tylerov stari se zdere: "Everybody, SIT THE FUCK DOWN. Now!" Umrla sam na tu scenu. Toliko me podsjetila na Doma sa Slipknot maskom da sam u sebi umirala (zato što scena nije bila prikladna za smijanje). Također, znala sam od skoro početka filma da će Tyler umrjet i cijelo vrijeme govorim to ljudima, a oni meni: "Neće, ma neće". PA JESTE VI NORMALNI? Fakat se iz muzike osjetilo da će se nešto loše dogodit. Imam 6. čulo.

Btw, ovaj video, Dom sa Slipknot maskom, je one of the most hilarious videa ikad. Svaki put kad ga gledam pišam od smijeha. Dom ♥ is my hero.
Nadalje, stari si ima Resistance za ringtone na mobitelu. Nikad nisam bila ponosnija :') (dobro, na drugom mobitelu ima Lady Gagu, al šta, poznavajući Matta, njemu bi se to sviđalo, da). ISUSE KAKO OBOŽAVAM ONE DVIJE SEKUNDE U ASSASINU od 0:29 ♥. Doslovno je neopisivo koliko su te dvije sekunde za mene orgazmičke.

E, da, onu povijest iz prošlog posta naravno nisam učila i dobila sam dva i tri xD

Snimat ćemo spot za neku pjesmu (ne pitajte me, nemam pojma, to je Tesina ideja) pa ju moram učit sad, totalno imam još manje od 2 dana da ju naučim. Ali bit će zabavno, a kak to biva, možda vam i postam to ovdje. (vjerojatno nekih mjesec dana kasnije xD)

Očito ne znam o čem da pišem, pa registirajte se ovdje:


Cheers!

Komentiraj - 13 - Print - # - On/Off
I can feel it, I can tell - you're gonna be just like me
12 komentara; objavljeno 03.03.2010. u 19:02

Imam velikih problema sa ulogiravanjem u blogeditor. (nije da već godinama govorim kako Blog.hr sucka a nikak da se pokupim odavde negdje drugdje) i ZNAM da se stalno otvaraju pop-upovi na mom blogu, a ne znam šta da napravim u vezi s tim, niti ne znam razlog tomu :(

Sad bih trebala učit povijest, ali kako mi se neda, ja sam otišla do bloga pogledat šta ima i ovaj komentrar me baš onako oraspoložio i "natjerao" na pisanje

sk
Spomenula si u prošlom postu da ljudi znaju redovito zalutat ovdje... pa ja sam jedan od tih ljudi. Jako mi se sviđa kako pišeš. Postovi su ti ugodni za čitat :) Ima ljudi koji to jednostavno ne mogu. Uglavnom, samo tako nastavi, a ja ću te čitati i dalje ;)

E pa sad sam izgubila nit. Naime, Gabi je došla na pametnu ideju da reže tepih. št-? kako si znala da hoće rezat tepih ak ste u različitim sobama? Khm. Čula sam da otvara ladicu i uzima škare (unatoč tome što mi Muse♥ svira) pa sam vrišteći odletila u sobu da vidim što namjerava i, aj pogodi - rekla mi je. A cijeli dan je bila tak dobra jer sam joj kupila Milka Leo. *wub*

Ma dobro, samo 50inešto stranica povijesti *tješim se ja*

Alergična sam na nešto što sad pupa/cvijeta. daj koji ti je? ništa sad ne pupa ni ne cvijeta? a šta ja znam. Imam napadaje kašlja i promuklosti već zadnja dva tjedna, pa mislim si, mora mi nešto bit. Pa sam posjetila svoju dragu doktoricu Sandru koja mijenja moju dragu doktoricu Tinu, al Sandra mi je draža *.*. Da uglavnom, pogledala me i rekla da imam mjehuriće u grlu (i/ili na jeziku, tko će ga znat) te da je to alergija na nešto sada u ovo predproljetno vrijeme. Moje nagađanje - VISIBABE. Sigurno su one krive, još mi rastu pod prozorom, ziher je od njih. I tako mi je doktorica napisala receptič za Rinolančič. Jedini problemčič bio je taj što već doma imam toliku zalihu Rinolana da bi ga mogla prodavat okolo, ali nema veze. Važno da ja imam kaj pit kad mi se zakašlje. A i taj Rinolan - vid' vraga - tabletica neka mala od 10mg, a smiješ popit samo jednu na dan. Ima tu nešto čudno, dam se kladit. Al kad je bal - nek je bal, pit ćemo Rinolan dok na vjestima ne bude bilo da je to neka opasna droga (?) ne, uopće ne bulaznim

Stari me u subotu pustio na tulum u Samobor. Jest da sam morala bit doma u 11, ali me pustio. U SAMOBOR. Bilo je čudno. Onak - bok ja idem u Samobor - št-? TI? šta ti tata nije u zemlji? - Khm. Tu je, dao mi je *šokk* I bilo je onako super. Samo što se pol ljudi od onda žešće ignorira jer su se svi međusobno pobarili i sad je awkward. Uglavnom jedini trijezni smo bili S. i ja pa smo im se smijali. Valjda.

Ova povijest me jebe pogledom. HISTORY! YOU ARE NOT ATTRACTIVE - I'M NOT DOING YOU. Eh kad bi to barem mogla reć. Moram sutra mašnicu obuć za svaki slučaj (mislim da ne želite čut tu priču).

Još uvijek šopingiram s parama od rođendana. Jučer sam si starke kupila - one s tri nijanse smeđe. ♥ i kupila sam si od Cecelie Ahern - If You Could See Me Now, pošto mi je to njena najdraža knjiga i jedva čekam film iduće godine - Hugh Jackman će glumit Ivana, presavršen je za tu ulogu makar sam ga zamišljala više mlađahnije i raspuštenije, ali nema veze - Hugh je sexey. A kad smo kod ekranizacija moram pogledat Dear John jer volim priče od Nicholasa Sparksa. I upravo sam na njegovom sajtu i kažem kak želim čitat Notebook, a Petra kaže: Bilježnicu??" i onda joj kažem kak je to NOTEBOOK, NOTEBOOK! Petra: "aaw knjigica Notebook - kak je to fora" *facepalm* najgore je to što je ona mislila da je knjiga pisana po filmu *facepalm*

Dobila sam Muse hoodie od Tina. Veliki mi je al baš me briga, baš je comfy i sexey ♥ i Muse je, pobogu. (fakat sam fangirl)

i pobogu, ovaj post je dugačak - ali sve je bilo spontano :')

Cheers! :D

Komentiraj - 12 - Print - # - On/Off
B'Day Summary
6 komentara; objavljeno 24.02.2010. u 17:09

haah. kako maštovit post će ovo biti. Preloše, majkemi.

sramota je kad rfirešaš fejs i twitter stalno. al da. Rođendan. Hm. Ne sjećam se. Uglavnom bilo je ubitačno dosadno i dobila sam pare kao i uvijek. A od Šmrke sam The Resistance LTD dobila. Kuiš. i onda sam gledala DVD i slinila kako je Dom presexey. A onda sam u ponedjeljak dobila balončeke i Black Holes and Revelations. U utorak sam si kupila majicu i vesticu a danas HAARP i CD i DVD ♥ i hepi sam si. Sad sam poslala upit za knjigu Muse: Inside the Muscle Museum.

I ne znam. Škola je kučka sjebana kao i uvijek. Al barem je ekipa kul i zajebavamo se i to sve pa je lakše.

I dosadna sam sama sebi s ovim postom, ne znam zašto ga uopće pišem.

pozdrav, i idem ja radit trbušnjake da stesam to nagomilano salo od ovog vikenda.

Komentiraj - 6 - Print - # - On/Off
Okay winter, it's time for you to go now
13 komentara; objavljeno 07.02.2010. u 21:53

Really. It's really getting on my nerves now. It has been snowing yesterday. AGAIN! Mrzim taj damn snow. Mislim, ne mrzim, ali on je kao oni neki ljudi kojima se dugo veselš i jedva čekaš da ih vidiš, ali kad je dosta - dosta je, jednostavno moraju nekada otić. Tako bi trebao i ovaj snijeg. Ali neeee. Mora sve bit blatnjavo i mokro i odvratno i golo drveće i zemlja, bez trave. O-DVRA-TNO!

Hahahahhahahaha. Umro je blog.hr. HahahHAHah. Baš je onako umro. hah. Nitko više ne piše, a i oni koji pišu, to rade svakih mjesec dana ili tako nešto. Nah. Nije to smiješno. To je tužno. Da smo svi tako "prezaposleni" da ne možemo odvojit oko sat vremena na tjedan da si pogledamo blog, napišemo novi post, iskomentiramo ostalima i to sve. Baš smo govna.

Pošto je sad početak drugog mjeseca, a ako uzmemo u obzir prosječno vrijeme između pisanja mojih postova u zadnje vrijeme, vjerojatno neću napisat post za svoj rođendan (ili ubrzo nakon njega) ali ako to ipak učinim, nagradite me nečim. A ako to ne učinim, sad ću napisati nešto vezano uz svoj rođendan jer sam toliko self-centered da to moram napraviti. Pa. Veselim se. Properly sam excited. Dobit ću dos [2] Muse CDa (The Resistance će biti CD+DVD ^^) + Muse T-Shirt + ne znam što, ali ovo Muse related mi je sexey. I naravno da ću ziher dobit neke pare, pa ću si otić lijepo u Algoritam i naručit ću si Muse: Inside the Muscle Museum od Bena Myersa i tu knjigu ću čitat čitav život *wub*

Češće pišem ovdje ali na engleskom, pa ako se nekome da pratit, neka. Pitajte me bilo šta ovdje odgovorit ću, ovako i onako nemam niš pametno za radit. Followajte me ovdje, twittam po cijele dane. To su uglavnom stvari na koje trošim Bogu dane. Ništa pametno ne radim u životu, naravno. Učila da nebi.

Naravno da nisam pročitala onu Cecilijinu knjigu i još sam imala oko 10 kuna zakasnine. Neka. Pročitat ću ju drugom prilikom. Sad sam si posudila Orkanske visove i to namjeravam pročitat, upravo sam je otvorila ;D Trebala bi učit nešto, ali neću. Čitat ću si Orkanske visove ja.

(kako sam užasno pismena u zadnje vrijeme, stvarno bi trebala počet češće pisat ovaj blog da se ponovo malo opismenim)

Cheers!

btw. ovo mi je 190. post. čestitajte mi

EDIT: na webstatsima vidim da ljudi znaju zalutat ovdje regularly. Pa vi koji dođete, ostavite neki trag majkuvam. Da znam da ne pišem uzalud. Napišite "Pročitah!" to je dovoljno. Samo da znam da nisam baš potpuno šenula i da pišem sama sebi

Komentiraj - 13 - Print - # - On/Off
When we bleed we bleed the same
16 komentara; objavljeno 11.01.2010. u 21:28

Fear and panic in the air I want to be free from desolation and despair

Oh my. Počela je škola. Š ide na Muse u Milano 8.6 i to mi je slomilo srce. Ja ću ipak morati čekati da dođu kod nas ili nečeg extraordinary ili do punoljetnosti. U svakom slučaju (bez imalo sreće) ću bit punoljetna kad ću ih vidjet uživo jer je njihov zadnji koncert ovdje prošao sa ni pola dvorane koliko sam čitala, pa me baš zanima kad će se opet vratit. ZAŠTO sam tada bila mala glupa sedmašica i slušala Mariah Carey i ne znam koga :S Mrzim si roditelje što su me šopali VIVA-om -.- Al držim fige da dođu na T-Mobile InMusic. To bi bilo tako divno. Pogledala sam datume, i tada nemaju ništa. Da bar. Da bar. Bilo bi to tako lijeepoo.

And I feel like everything I saw is being swept away when I refuse to let you go

Nastavljam sa čitanjem Cecilije. Trenutno sam na A Place Called Here. Ok, ok, nisam još počela, ali budem danas/sutra. Imam vremena još tjedan dana dok ne zađem u dug knjižnici sa 0,50KN po danu. Ah što ih mrzim. Samo 3 tjedna za knjigu ti daju. POBOGU. Zašto ne shvate da knjiga prvo treba stajat 2 tjedna na polici da se udomači i onda je se tek smije počet čitat. A danas je točno dva tjedna od posudbe. I zato je danas počinjem čitat.
Između ostalog na polici stoji i Kradljivica knjiga - kategorizirana kao teže štivo jer je debljine RotK-a, a podsjetimo se koliko mi je trebalo da to prvi put pročitam.. Hmm.. DAAAAaaa..

I can't get it right, get it right. Since I met you. Loneliness be over. When will this loneliness be over?

Imam tik. Pošto sam prek praznika podosta igrala trojku (Simse, jel) a brzina protoka vremena se tamo mijenja sa 1,2,3 i 4 sada stalno random stišćem "123423323422" kad sam na netu, msn-u, pišem post, tweetam - štogod. Profesionalna deformacija I must say.
A kad smo kod digitalnih stvari, moram si napravit novi dizajn. Neki authentic za promjenu. I opet fotošopiram. Posebno sam ponosna na svoje Butterflies and Hurricanes djelo koje smatram najboljim Muse Fanartom do sada:


Stisnite na banner da bi ga cijelog vidjeli, a ako
netko to slučajno odluči koristiti negdje, credit would be nice,
thank you!

Iiii daaa.. radila sam još nešto, to je objavljeno na fejsu i skoro svim živim forumima na kojima sam registrirana (i aktivna).. Eto vidiš.. Kad si već radim novi dizajn mogao bi bit neki pošten pa da imam Fanart sekciju lijepo ^^ RAWAR! ;D

Life will flash before my eyes. So scattered and lost I want to touch the other side.

Idući Muse singl će da bude Resistance :D Danas su objavili. To je prekewl. Though činjenica da je spot sniman na koncertu nije tako prekewl jer mi obožavamo Muse spotove, ali za sve postoji prvi put? A i uostalom, oni su tako sexey live da se ne moram brinut za ništa.

And no one thinks they are to blame
Why can't we see that when we bleed we bleed the same?

Komentiraj - 16 - Print - # - On/Off
Hullabaloo
5 komentara; objavljeno 24.12.2009. u 21:57

i finally, mein lieber laptop is hier. Oh mein Gott, ovaj zadnji mjesec dana je bio najveća patnja u mome životu. Tako sam sretna što je napokon ovdje. AJME *.* I onda si pogledam blog. DEBELI sloj prašine na njemu. Toliko se toga promijenilo i izdogađalo.

Vidim na Webstatsima da ipak dolaze ljudi tu na blog, i onda mi je nekak teško, jer nisam napisala post već mjesecima i izgleda kao da niti ne znam da mi blog postoji. Što je zapravo jako krivo - jako krivo, very dead, baš čitam The Book of Tomorrow, i ima nešto u stilu kako Tamara mrzi kada ljudi dodaju pridjeve nečemu što je očito, npr very dead, mostly always - no dobro, da nastavim, ja sam itekako svjesna postojanja svog bloga, samo što ne znam šta da napišem (nije da nemam NIŠTA za napisati, samo ne znam kako da to napišem), a i pola ljudi koji su me čitali i koje sam ja čitala više nema :/ pa mi nije takav gušt.

Nana je napisala isto što i ja prije nekih godinu dana - pregled godine po mjesecima. Tomu se možete nadat u postu idući tjedan + new years resolutions, nećemo se time trenutno zamarat.

Također, želim vam Sretan Božić, sa zakašnjenjem.

N'da. Što je novo? Svašta. Prošla sam sa 4,3 (OPET), ali moram na kraju proć s pet da dobijem iPhone rolleyes. Zadnja dva mjeseca škole sam sjedila skoro stalno - skoro stalno, mosty always, very dead - u prvoj klupi. Razred je bio nediscipliniran i, navodno, jedan od najproblematičnijih razreda na školi, pa smo dobili sankciju - raspored sjedenja. A meni za inat, on se radio u vrijeme kada je prošli post bio napisat - da, bila sam bolesna. I nije bilo nikavog načina da utječem na to gdje ću sjedit, ja sam valjda ostala među zadnjima za smjestiti i ajde baci Martinu u prvu klupu između Zvonkeca i Margeca. Jebenica. Zapravo je ispalo puno bolje nego što sam očekivala, i bilo bi puno bolje da u zadnja dva tjedna nisam zeznula ocjene. Mogla sam proć sa 4,5 a umijesto toga sam prošla sa 4,33. Lijenost se (ne)isplati. Ne namjeravam vam sad pisat ocjene, kao da to ikoga zanima.

Čitam. Čitam. Čitam Ceciliu Ahern. Zanimljiva mi je. Nakon PS I love you sam morala pročitat nešto njeno, pa mi je Jelena posudila Na kraju duge, što sam pročitala u nekoliko sati, zatim If You Could See Me Now - slučajno sam nabasala na tu knjigu šetajući po knjižnici i MORALA sam ju posudit. Najdraža mi je od svih, a na IMDBu piše da će se snimat film sa Hughom Jackmanom (!) u ulozi Ivana (*insertajte neki emotikon koji ima pulsirajuća srca umijesto očiju*). Sad čitam najnoviju, The Book of Tomorrow, a i posudila sam danas A Place Called Here. Book coveri If You Could See Me Now i The Book of Tomorrow su mi apsolutno najljepši coveri (mislim, engleskih verzija, hrvatske suckaju kurac)


Slušam. Slušam. Slušam Muse. I prije sam ih slušala, pogotovo Black Holes and Revelations (nakon gledanja Twilighta), ali sad sam fakat postala fan. I to također u vrijeme prošlog posta. Tin mi je donio HAARP, i kak sam bila bolesna, sam ga išla gledati i jednostavno sam ostala fascinirana. Zaljubila sam se. Imala sam samo BHaR, The Resistance, Absolution i Origin of Symmetry, pa sam si skinula i Showbizz. Ali to nije dugo potrajlo, za pare od svetog Nikole sam si kupila original Showbizz. Opet se nastavlja moja nedavna opsesija originalima - ne mogu opisati koji mi je gušt onako poderati onaj najlon sa kutije, prevrnut ju po prstima par puta, otvoriti ju i prelaziti prstima po površini CDa pamteći sve izbočine od printa, stavit ga u liiniju, stisnut play i izvaditi booklet, listati ga dok svira prva pjesma. Pure sex. Samo taj početni osjećaj je vrijedan kupovanja originalnih CD-a. Još uvijek nisam čula SVE njihove pjesme. I ne želim. Bojim se da ako ih sve sad manijakalno slušam, da ću ih se zasititi, a ja ih se ne želim zasititi, želim ih slušat do kraja života. Pa tako idem polagano sa slušanjem i preslušavanjem. I dobro mi je tako. Pa se naviknite na Muse opsesivne postove do kraja vaših života.

To bi uglavnom bilo to od važnijih novih stvari u mom životu.

Aha da. Majka je idalje uvjerena da ja slušam metal - da, njoj je Muse metal -.- To je zapravo počelo sa Nickelbackom, kada je bila uvjerena da je to metal. ROCK, mama, ROCK, jebote

Volim puno :*

Komentiraj - 5 - Print - # - On/Off
Bolesna duša. Jel ja?
15 komentara; objavljeno 01.11.2009. u 22:56

MartinČo je bubani. Vjerojatno me Đuka zarazila kad sam bila u srijedu sat vremena kod nje, jer me sat vremena nakon toga počelo boljeti grlo. Also divno? Nadasve. :D U četvrtak sam već bila koma, osjećala sam da mi se pogoršava, a u petak sam poslije petog sata jedva stajala na nogama, da bi navečer, nakon šta sam išla kupit karte za New Moon 29.11., jednostavno zaspala čim sam došla doma. U subotu je temperatura bila između 38 i 39, malo više od 37 kada bi popila lupocet. Grlo me boli "ko ludo". Doslovno, užasno me boli kad pričam, kad gutam, kad dišem, a čak i kad ništa ne radim, što uključuje moje grlo, me steže. Ne mogu pogledati u stranu a da ne okrenem glavu, jer me oči užasno bole. Da, bole me oči kad pogledam prema gore, u stranu, prema dolje, al najviše, stvarno najviše kad gledam ulijevo. Danas ujutro sam se probudila u prilično dobrom stanju, iako se temperatura cijeli dan nije spustila ispod 37°C. Maramice se troše kao da ih kupim i bacim u smeće čim izađem iz dućana, cijeli dan sam provela u krevetu, opet. I sutra idem kod doktorice, hvala Bogu. Rekla Đuka da će me vjerojatno ostavit 3 dana doma, pa si ja računam: ak me ostavi 3 dana to znači do četvrtka, pa neće mi valjda reć ajde ti u petak u školu, nego će me ostavit cijeli tjedan doma. Pa to će biti DIVNO. Imat ću tjedan dana da naučim sve zaostatke, neću pisat 4 testa i neću riskirat najmanje 2 odgovaranja. Pa život ne može biti lijepši.

Živi dokaz za gore navedenu tvrdnju je moj redesign OTH CRO 4uma. Stvarno je divno ispalo i izgleda da se svima sviđa, potrošila sam nekoliko sati na to, ali mi nije žao, stvarno je jedan od mojih najboljih radova ikad. I zapravo me taj design ne forumu natjerao da napišem post. Bila sam nekako vesela i sretna jer sam to završila, i boje su sexey i raspolože te i eto.

Sretna nedjelja. I sretan idući radni tjedan

Komentiraj - 15 - Print - # - On/Off
Give me one night and I can make you mine
20 komentara; objavljeno 03.10.2009. u 21:25

Nja nja nja. Škola traje već dugo. A ja želim nekog za kog znam da se ne može vezat. La. La. La. Pa zato živim život i provodim se puno bolje nego prošle godine u ovo vrijeme i više se ne uzrujavam zbog dečkiju i neću svoje dragocjeno vrijeme trošit na nekog tko svoje neće trošit na mene. La. La. La. Počitala sam 'njemu baš i nije stalo' i shvatila da ako mu se stvarno sviđam, on će se potrudit oko mene. Pa ću se odsad samo provodit i taj pravi on će već stići.

U školi ide.. Ne učim opet, al kaj, ide mi. I ne znam o čemu da vam pišem. Ne znam. Nemam se o čemu jadat i odjednom nemam o čemu pisat. Lijepo mi je. I jedva čekam ovaj produženi vikend tak da opet odem u Garden Mall slinit za svojim nesuđenim čizmicama za koje mi mama neće dat pare :(

I sad sam otišla pogledat kad se otvara West Gate. 22.10. i "slučajno" sam pogledala onaj video tamo, i slučajno je tako savršen i.. i.. hoću ić na otvorenje, baš me briga kaj je škola.

I lalala.. Odsad ću pisat makar ne imala kaj, al bar da pišem..

Tell me where ya wanna go,
Where ya wanna go?

Baby we could take it fast,
We could take it slow.

Komentiraj - 20 - Print - # - On/Off
Maybe it's not right for you but it's right for me
20 komentara; objavljeno 31.08.2009. u 20:33

Okay. (nije okay, al nvm -.-) pošto nisam mogla nać onaj dizajn koji sam prije imala, i koji mi je bio preseksi, (neki koji sam slučajno pronašla na blogskinsu, a sad ga nema ni za lijek) uzela sam ovaj, koji mu je donekle sličan i ima puuno mjesta za post. Zapravo mi se baš sviđa.

"Nije dobro zanositi se snovima i zaboraviti živjeti, to dobro upamti!" ~ Dumbly ♥

Ne znam odkuda da počnem. Sada se cijelo ljeto već čini tako daleko, za nekoliko će dana počet škola i opet ću danonoćno gubit živce za ništa. I prat ću si mozak s tim koliko još do sljedećeg ljeta. Život je nepravedan. Ali da ne duljim, 'kratak' pregled ovog ljeta slijedi jer sam onaj blog pisala samo prvih 7 od 30 dana. Razlog tomu biješe što je moj otac izrazito znatiželjna osoba i kada nema ništa za radit, a to je obično ujutro kada ja pišem postove, on ima običaj meni puhati za vratom. Pa sam preskočila jedan dan. Pa još jedan i tako na kraju nisam uopće više pisala, što mogu zahvaliti samo ocu svom. -.-


Hey, hey, hey, all the way DJ let it play. Hey Hey Can You Hear Me?

Ja sam dočekala svoj odlazak u kamp Straško. U voljenu Novalju. Napokon je sve bilo na mjestu. Napokon sam se osjećala kao ribica koja je puštena iz akvarija. Napokon sam bila doma. I isprva su svi bili nekak truli i stalno pričali kak je ova godina za kurac, i kak je prošle bilo bolje i prisjećali su se svih živih i mrtvih godina kada je bilo bolje. Pogađate da mi se nije svidjelo. Jednostavno nisam mogla podnjet da oni kenjaju po mojoj Novalji, po mojem jedva dočekanom odmoru, da pljuju po mom raju:

I believe this is heaven to no one else but me. And I'll defend it as long I can be left here to linger in silence..
You say it's not right for you, But it's right for me.

I tako sam ja, tipično ja, šutila. I slušala kak kenjaju. Pa je napokon postalo bolje. Prestali smo napokon mislit na kaj je bilo, i zamjenili to sa onim što se događa. Sa onime što će se tek dogoditi. Tako sam i ove, kao i prošle, godine naučila nešto novo o onima koje sam poznavala od prije. I također, što je čar svega, upoznala sam još super ljudi. Vidjela sam neke koje nisam vidjela više od godinu-dvije. Bilo je lijepo. Bilo je posebno. Kao i svake godine.


Priznaj to: da ime što piše nije od bivše već život tvoj.

Osim što smo morali OPET slušat o Marcelu i kak ju je on prevario s Ružom. Dorotea je imala kojekakve ekscentrične ideje među kojima se izdvajala ta da ona ne razumije zašto je Grga sa Danijelom i kak bi nas dvoje trebali bit zajedno. Pa mi je prala mozak sa tonom cajki (i nekih koje to nisu) koje su sadržajem opisivale novo (staro) nastalu situaciju. Ako mi je nešto išlo na živce onda je to bilo to. Ako sam se ja pomirila sa činjenicom da su oni zajedno i da to (očito) funkcionira, zašto ne mogu i ostali? U čemu je problem?

Izuzmemo li taj Dorotein ljubavni jad, bila je sasvim u redu. A i ja. Neću lagat, upoznala sam nekoga, ali prekasno. "It's just too little too late, too little to wrong and I can't wait.. he knew all the right things to say, it was just a little too late." I tako to. Dobna razlika ovaj put - minimalna. Samo 3 mjeseca (mislim da vam je poznata moja pedofilska, doduše neuspješna, ekscentričnost sa momkom koji je bio moje godište samo malo mlađi). I tako ja uvijek nalazim takve da moraju bit moje godište, ali ić u razred ispod. I to me ubije u pojam. I onda se pokaže da ta 2 mjeseca, 3 tjedna, par dana znače golemu razliku u emotivnoj zrelosti, pa bi sukladno tome JA trebala ostat u nekoj "ljubavnoj" depri, ali mislim da će vas razočarat činjenica da jednostavno nisam. Ko ga jebe. Bit će mu poslije žao.


younger now than we were before

I tako su nam dani prolazili kao djeci. Igrali smo se. Smijali smo se. Jeli smo. Puno smo jeli. Kartali smo. Kupali se po mraku. Mjesečali se. (kao sunčanje, samo pod mjesecom) I bilo nam je lijepo. I puno smo se slikali i ono malo slika što je preživjelo Doroteine nemilosrdne pritiske na "Delete" tipku nisu sve završile na fejsu jer je moja malenkost ima fetiš na to da prvo obradi sliku u photoshopu a zatim da ju pošalje na to sudbonosno putovanje kroz ekrane mojih virtualnih prijatelja. Eto slike moraju biti nešto tipa ovo ili ovo ili ovo ili ovo ili jednostavno ovo da bi završile na fejsu. A to je bolan proces i za njih i za mene, pošto sam ja neizmjerno lijena osoba, pa mi paljenje PSa predstavlja veliki fizičko-intelektualni napor pogotovo sada na praznicima.

I tako smo se mi igrali kao djeca. Malo se mrzili, malo manje svađali nego prije, malo više tračali i bili dvolični. Prekrasno smo oblikovali svoju malu dvoličnu zajednicu u kojoj se točno znalo tko što o kome misli, samo se to nije javno iznosili, tako da smo svi bili sretni i međusobno se družili, makar bi si najradije glave odgrizli. Ne ćelim da ovo previše doslovce shvatite, više vrijedi za grupice nego za pojedince.


Evo mene, moje nebo plavo, na srcu si mom, dolazila nisam ti odavno, tamo gdje je dom.

I tako je svanuo i onaj dan kad sam se morala spremat doma. Kao i svake godine, bilo je bolno, čuvanje Gabrijele je sve teži i teži zadatak, ponekad i opasan. U najmanju ruku po živce, ako ne i po život. Oprostivši se sa svima i svime pri izlasku iz kampa sam osjetila kako ma polako šamara depra.


I tako je i to prošlo. Vratila sam se u ZeGe. Vidjela neke ljude, našla se s nekima s mora. Prvih tjedan dana je bilo ful čudno. Spavat opet u krevetu. Bit u kući kad se probudim. Činjenica da neću za 20ak minuta bit na terasi i po mogućnosti pobjeđivat Doroteu u remiju. Sve mi je jako falilo, onda sam se počela privikavat na to da ću more vidjet tek za godinu dana, kad nas je stari poveo za vikend na Krk.


zbljuv. nikad neću imat djecu

Odluka da neću imat djecu se nije baš dogodila postupno, više naglo. Nakon što se Gabi rodila postalo mi je jasno da ne volim djecu onoliko koliko sam mislila da volim, zapravo, ništa od te navodne ljubavi nije opstalo. A što više mala odrasta, postajalo mi je jasno da jednostavno mrzim djecu. Sline, deru se, vrište, plaču za svaku sitnicu, neće reć šta im je, makar su sasvim sposobni, jesam rekla da sline. Ali osim tih iritantnih stvari postoji još ponešto, ja jednostavno nikad neću moć posvetit SVU svoju pažnju jednom djetetu, a kamoli da ih je više. Netko mi je rekao da djetetu nije potrebna sva tvoja pažnja, ali ne slažem se. Sve što radim mora biti savršeno, pa bi tako odgoj moj potencijalnog djeteta morao biti savršen, ne bi si oprostila da napravim ijedan mali sitni propust. I tako dolazimo do zbljuv dogodovštine sa Krka. Naime, moja dražesna 11-ogodšnja sestra je morala pojest 3 sladoleda u razmacima od 15 minuta do pola sata i tako je (lako vjerojatno) zaradila neku virozicu, pa je, pogađate, bilo malo zbljuva (kako me to neodoljivo podsjeća na Z.B.LJ.U.V - Zajednica za boljitak ugnjetavanih vilenjaka, ah, HP *.*). Bilo kako bilo, jednom prilikom je izbljuvala sav pod pa je Nataša imala posla sa čišćenjem. I onda si ja mislim, pa meni se digao želudac i skoro sam se ispovračala sam kaj sam čula da se ova uneredila po podu, a kamoli da sam to još morala čistit. Ne mogu se zamislit kak se brinem za bolesno dijete, ja bi ziher neš fulala i dijete bi mi u bolnici završilo. Također mi se diže želudac na ono kad se mala djeca "zbljučkaju" pa pljunu onaj sir *fuj*, pa na smrad iz pelena (ziher znate na kaj mislim) pa zamislite koja bi to komedija bila da ja ne bi mogla presvuć dijete kad se usere bez škafa kraj sebe da redovito bljujem u to. Bulimiju bi dobila. Zaključak: djeca nisu za mene. Ja bi mogla bit neka zabavna teta/kuma koja će s djetetom bit par sati jednom tjedno ili tak neš.


dječji park ili pušiona

opće je poznato kak je u MIOCu postajala pušiona sve do zakona zabrane. No to nije važno. Nekoliko minuta nakon šta si je Šmrka opet "olakšala" i to na parkiralištu Tifona (nije mogla čekat do WCa, jel) primjetila sam da u dječjem parkicu sjedi ČETA bakutanera (ej.kej.ej. penziča) i svi od reda dime i to žešće. u djećjem parkiću. I onda bi mi ista ta baba počela srat da mene vidi da na casti pušim (što je zapravo nemoguće jer ja ne pušim, ali hipotetski govoreći), what the fuck? Di su nestale dobre stare bake kaj su plele čipke ili štrikale ili kaj? Pekle kolače i to. Sad je kul bit baka koja dimi u parkiću? Mislim da bi trebala provjerit šta moje bake rade u slobodno vrijeme i malo ih bolje pomirisat kad će idući put vidimo.


eto

za jedan?? dan počinje škola, koliko vidim xD ne mogu reć da se veselim, al nemrem reć ni da sam tak tužna. fali mi taj MIOC. i znam da mi neće falit za mjesec dva i da ću jedva čekat ljeto, ali šta je tu je :(
Bacila sam se na čitanje HPova i rekla da ih hoću sve pročitat prije neg kaj škola počne, pa je bolje da se ponovo primim šestog djela i završim ovaj post.

Pozdrav, marthina. :)

Komentiraj - 20 - Print - # - On/Off
oproštajni post.
21 komentara; objavljeno 14.07.2009. u 22:15


^^ by moi

Well da. Morao je i taj trenutak doć. Na žalost, opraštam se od vas. Odnosno, od pisanja ovog bloga.

Zašto?

Jer idem na more. :)

Ne budite tužni. (lol?) Svaki dan ću pisati postove na svom "morskom" blogu za 2009. godinu, a kada se vratim s mora, nastavljam sa ovim blogom.

tiny dancer's Straško expirience '09.

Počinjem pisati kada krenem na more, to znači četvrtak/petak. Ne namjeravam vam javljati za postove, jer mi to oduzima previše vremena rofl mislim da bi trebali biti zahvalni što ću vam svaki dan pisat :) Uglavnom će se post pojaviti istog dana navečer ili idućeg ujutro. however, nadam se da ću svaki dan pisati.

Kako to?

Moj najdraži acerExtensa5610 <3

Komentiraj - 21 - Print - # - On/Off
Why'd you have to go and let this die?
35 komentara; objavljeno 01.07.2009. u 00:43

mrzim glupe Blog.hr reklame. predugo sam tu da bi me s tim zajebavali >.< Naslov --> Foo Fightersi, danas sam slušala, zapelo mi u glavi

S *njim* još uvijek ništa. Možda i bolje. Od zadnjeg posta smo se vidjeli jednom. Između zadnjeg i predzadnjeg još jednom. Ali ništa.

Sjedimo jedno kraj drugog, gledamo kako ispred nas pada kiša, bez riječi, svaki od nas je u svojoj glavi sa svojim scenarijem. Prestaje kiša. Pljuvanje u dalj sa stepenica preko koša. Uvjeren si da možeš. Ali ipak ne. Želim li prijatelja ili dečka? Mrknem te u glavu neodlučnog. Ali ništa ne govorim. Što ako pogrešno interpretiram i time izgubim prijatelja? Zato samo sjedim i slušam kako pričaš. Sve tvoje riječi ponavljam u sebi, nadobudno filtriram. Ali ništa. Zašto o njoj? Misliš da te nije ostavila s razlogom? Ovdje sjedimo već sat i pol. Vrijeme je da se pođe. Izlazimo. Hodam iza tebe. Jedva čujna dva tiha "Bok." i bez pogleda okrećemo se svatko na svoju stranu. Želim se okrenuti i pogledati za tobom. Ali ne smijem. Ne dozvoljavam si. I tada me prožidire što nisam. Jer da jesam, možda bih ugledala tebe kako se okrećeš zamnom, i onda bih znala.

If only I had thought of the right words I could
Have hold on to your heart if only I’d thought of
The right words I wouldn’t be breaking apart all
My pictures of you


Izgleda da ne želim znati. Jer, ljeto je. Ne vjerujem ti dovoljno, ali što je najbitnije, ne vjerujem sebi. AC Straško dolazi. Nana i Ivan (kojeg zapravo neće biti) žele novu sezonu Ville Martine. A ja to ne mogu ako imam tebe. Možda bolje za sad da te nemam. Možda ne bi trebala svoj život pretvarati u sapunicu i jednostavno se pomiriti s činjenicom da me smatraš frendicom i jedna velika točka.

Žao mi je Nana i Ivan, ali nadam se da će druga sezona biti manje burnija od prve, jer nemam volje a nijedan od te dvojce više nema šanse. I neće je više nikad dobiti. They messed up. Again. u redu. Zadnja riječ nije za obojcu, ali zna se. Trenutno sam zainteresirana za mirnu morsku romansicu sa zgodnim dečecom, baš me briga odkud, i nek' nije odavde da ne moram bit s nijm kasnije i nek' ode prije mene da stignem još štošta napraviti dok njega nema. Nanin buraz bi bio helpful. Ali i njega bi se moglo strpati u isti koš s prvom dvojcom. Heartbreaking stories.

I što ja radim dugo u noć? Razbijam glavu tinejđerskim glupostima. Ja bi njega (makar u to ni sama nisam sigurna) a on izgleda ne bi mene. Jebiga. MOVE ON. Zašto to nije tako jednostavno? K'o da se gušimo, i oboje trebamo zrak, "Volim te." srce plače, pa neka znade da sam jak. Odkuda se Shorty sada potkrao u ovaj tekst? Zapeo mi stih u glavi.

Martina scored 9/10 on How well do you know your friends?
Martina's guesses:
• Whose birthday is in July? Filip Mljinki Milinkovic
• Whose birthday is in August? Marko Puđa
• Whose last name is Tomas? Anto
Yeah, that's me. The girl who knows her friends. Damn Fejsbuk. Previše je addictive. Gasim Chrome. Neću bit na fejsu. To uništava mlade, nadobudne, talentirane ljude poput mene. So long, so long. (and thank you for all the fish) Ne mogu si pomoć, Vodič je CAR.

Ne tražim krivca ne pitam zašto tako mora biti ja sam odgovor na baš to
Naša ljubav nestala je ko pubertet Teensa
Naša veza srušila se kao zgrade Twinsa
Po uzoru na most iz Queensa gradili smo naše
Al na temelju od pjeska lomili se ko čase
Da se grade? Jel ima još nade za nove?
Bila sam sebična, zaboravila, da i ti imaš snove.


Ovog se malčice sramim ali Taylor Swift - Love Story tekst mi je prezakon. Pjesma mi je premelodična i jednostavno ju slušam 24/7 (tko bi reko)

I ovaj post koji mi se u najmanju ruku ne sviđa završavam riječima: Quoteane stvari nemaju veze s onim što sam pisala u postu (ako ste ih uopće čitali)

Komentiraj - 35 - Print - # - On/Off

<< Arhiva >>


On/Off


tinchica


22. F. ZG. FER. igraonice.hr
instagram

Writing since 13.11.2005. (10:53)


I must warn you:








čitamo se.

Blue

*trebaju mi novi prijatelji da ih stavim ovdje*


Your brain needs some assistance.

I see the girl I wanna be: riding bare-back, care-free along the shore. If only that someone was me. Fear surrounds me like a fence I wanna break free. All I want is the wind in my hair, to face the fear, but not feel scared. Wild horses I wanna be like you: throwing caution to the wind, I'll run free too. Wish I could recklessly love like I'm longing to I wanna run with the wild horses..
~Natasha Bedingfield - Wild Horses



I'm listed at Blogerica
Free counter and web stats


Credits

· design & base code: *marhina. [dz]
· picture: =vampire-zombie
· thanks: Tutor.Blog

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se