Veritatis splendor https://blog.dnevnik.hr/timotej


nedjelja, 31.01.2010.


Ljubi samoga sebe


     U evanđelju su zapisane riječi koje tumače temeljnu zapovijed ljubavi. Rečeno je da trebamo ljubiti svoga bližnjega kao sebe samoga. Možda premalo mislimo o toj stvarnosti ljubavi prema sebi samome. A ipak trebamo o tome misliti, budući da Isus to uzima i kao mjerilo ljubavi prema bližnjemu. Što to zapravo znači?
     Prvo što ne smijemo zaboraviti jest da ljubiti sebe ne znači ući u neku bolesnu narcisoidnost. To nije nikakvo bolesno sebeljublje po kojem mislimo samo na sebe i nemamo vremena ni živaca za drugoga. To nije traženje potvrde svoga života u drugima i zahtijevanje da nam drugi ispune svaku želju. U tom pogledu Isus sasvim jasno u evanđelju govori da se treba odreći sebe i svojih interesa i biti za druge, ako želimo njega shvatiti, ako želimo biti njegovi učenici. Evanđeoska ljubav prema sebi, na koju smo pozvani, nema, dakle, veze s egoizmom. Ona je u nekom drugom redu.
     Ljubiti sebe znači prihvatiti vlastiti život kao tajnu i kao dar. Čovjek je pozvan da prepozna da je obdaren iz Božje inicijative ljubavi. Ta ljubav nam otkriva neizrecive dimenzije Božje volje. To je ljubav koja stoji iza stvoriteljskog zahvata, čime je Bog ostvario svoju čežnju za mojim bićem. Trebamo otkriti da smo djeca Božja, ljubljena Božja bića, da smo neizrecivo željena bića od strane onoga koji je Gospodar života. To znači otvoriti se radosti života i to nas onda smješta u istinsku stvarnost ljubavi prema sebi.
     Na taj način, kada se vidimo u svjetlu Božjega plana, mi prihvaćamo svoj život. Prihvaćamo sve što jesmo i što u sebi nosimo. Sve je u Božjem promislu, a sve što Bog čini onda je savršeno zamišljeno i ostvareno. Kada ne volimo sebe, kada na sebi ne prihvaćamo nešto što ne možemo sami mijenjati, kada smo na nešto ljuti ili se stidimo neke vlastitosti svojega tijela ili naravi, onda kao da time odbijamo i Božju ljubav, jer na neki način prigovaramo Bogu da je nešto učinio nesavršeno i nepotpuno.
     U takvom raspoloženju nemoguće je sebe voljeti na istinski način. Kada je u nama takvo neprihvaćanje, onda se u nama rađaju pobune i požude. Čovjek osjeća želju da si na nezakonit način nadomjesti ono u čemu misli da je prikraćen. Tada upadamo u napast sebičnosti, na kriv način želimo sebi osigurati život. Budući da mislimo da smo prikraćeni u ljubavi, tražimo stanovita zadovoljenja, prepuštamo se jednostranim užicima, osobito spornim. Tada više nema istinske radosti života.
     Međutim, kada se prihvaćamo sa svim onim što jesmo, sa svojim tijelom i svojom naravi, svojom dobi i spolom, sa svojim zdravljem i bolešću; kada prihvaćamo upravo te roditelje koje imamo i braću s kojima dijelimo njihovu ljubav, tog bračnog druga i takvog kolegu na poslu, kada prihvaćamo svoje vlastite ograničenosti i slabosti, tada se u nama stvara ozračje mira, tada ne prihvaćamo život kao nešto nametnuto, nego kao nešto darovano. Život nam više ne izgleda kao kazna, nego istinski dar. To je onaj pravi temelj odakle počinjemo na ispravan način ljubiti sami sebe.
     Kada tako ljubimo sebe, onda na jedinstven način pomažemo i drugima oko sebe da nas ljube. Dok na ispravan način prihvaćamo i ljubimo sebe, onda nam je lakše ljubiti ljude oko sebe. Kada ne volimo sebe, onda nećemo nikada znati ljubiti druge oko sebe. Nemamo mjerila ljubavi, budući da u sebi ne nosimo iskustvo prihvaćenosti i ljubavi. Ako ne ljubimo sami sebe, stvaramo ljudima oko sebe probleme da nas prihvate i ljube i zatvaramo im put do vlastitog srca.
     Prepoznajmo se u ljubavi Boga Oca koji nas je stvorio i htio. Prepoznajmo se u Isusu, ljubljenom Sinu i shvatimo da smo u njemu i mi ljubljena djeca istoga Oca. Prepoznajmo se u tajni Duha ljubavi, u Duhu Svetomu koji je izliven u srca naša kako bi i naše srce plamtjelo istinskom i punom ljubavlju. Zahvaćeni tom božanskom ljubavlju moći ćemo voljeti sebe, jer ćemo se prepoznati u svjetlu divnih Božjih djela. Tako ispunjeni radošću moći ćemo voljeti ljude oko sebe. Ostvarit ćemo tada na ispravan način i osnovnu zapovijed ljubavi prema bližnjemu, jer ćemo u sebi nositi mjerilo: ljubit ćemo sebe u svjetlu Božje ljubavi.

Zvjezdan Linić

31.01.2010. u 23:50 • 4 KomentaraPrint#^

četvrtak, 28.01.2010.


Sv. Toma Akvinski


vitraj, 19.st., katedrala sv. Rumbolta, Mechelen, Belgija

Udijeli mi, Gospodine Bože moj,
um koji će te spoznati,
marljivost koja će te tražiti,
mudrost koja će te naći;
ponašanje koje će ti se sviđati,
ustrajnost koja će te pouzdano čekati,
i pouzdanje koje će te konačno zagrliti.
Daj da ovdje u duhu pokore podnosim kazne,
da se na ovom putovanju po milosti
služim tvojim dobročinstvima
i da u slavi u nebu uživam tvoje radosti.
Koji živiš i kraljuješ, Bože,
u sve vijeke vjekova. Amen.


28.01.2010. u 06:50 • 5 KomentaraPrint#^

srijeda, 27.01.2010.


K Bogu!


Bože, ja sam uvijek nosio te živa
Na dnu duše svoje: u burne trenutke
Obijesti, i kada cijelu noć je šutke
Kopala mi srcem sumnja hladna, siva...


Vladimir Nazor

27.01.2010. u 08:15 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 22.01.2010.


Vjera ljubavlju djelotvorna (Gal 5,6)


     Ništa nije tako jezovito kao kršćanin kojega nije briga za spas drugih ljudi.
     Ne možeš se u tome pozivati na svoje siromaštvo: žena naime koja je dala dva novčića ustat će protiv tebe. I Petar je rekao: Nemam ni srebra ni zlata. I Pavao je bio tako siromašan da je često gladovao, nije imao ni potrebne hrane.
     Ne možeš se braniti ni svojim niskim položajem, jer su i oni bili niskog položaja i potekli su iz skromnog roda. Ne možeš se pozivati ni na svoje neznanje, jer su i oni bili neuki ljudi. Ne možeš se opravdavati svojom bolešću, jer je i Timotej bio bolestan i često pobolijevao.
     Svatko može biti od koristi svome bližnjemu ako uistinu želi učiniti što je u njegovoj moći.
     Ne vidite li koliko je stabala besplodnih, a ipak su snažna, lijepa, vitka, uspravna? Ako imamo vrt, radije u njem imamo plodne mogranje i masline negoli ta stabla; ona naime stabla više su nam za ugodu negoli za neku korist, pa ako i ima neke koristi, ona je neznatna.
     Njima su slični oni koji gledaju samo na svoju korist; zapravo nisu ni kao ta stabla, već su samo pogodni za kaznu. Ta su stabla, naime, prikladna za gradnju i za potpornje. Njima su nalik djevice, doduše, čiste, urešene i uzdržljive, ali nikome korisne; i zato se spaljuju. Takvi su koji Krista ne hrane.
     Pazi ipak da nikoga od njih ne optužuješ za grijehe njegove: ni za preljub, niti za krivokletstvo, ni za što, već što drugome nije bio od koristi. Takav je bio onaj koji je talenat zakopao, provodeći život bez grijeha, ali nekoristan drugome čovjeku.
     Pitam se, kako može kršćanin biti takav? Ako kvasac pomiješan s tijestom nije promijenio sve tijesto, da li je onda to zaista bio kvasac? Ako miris kojim je netko pomazan nije zamirisao, da li to uopće možemo nazvati mirisom?
     Nemoj reći: ne mogu druge na nešto navesti: jer ako si kršćanin, nemoguće je da to ne bude. Naime, ako nešto po prirodi jest, ne može to ne biti. Tako i to što rekosmo: stvar naime leži u samoj naravi kršćanina.
     Nemoj Boga vrijeđati. Kažeš li da sunce ne može svijetliti, ti ga vrijeđaš; kažeš li da kršćanin ne može drugome koristiti, Boga vrijeđaš i lažeš. Lakše je da sunce ne grije niti svijetli negoli da kršćanin ne svijetli, lakše je da svjetlo bude tama nego da to postane kršćanin.

Sv. Ivan Zlatousti, "Homilije o Djelima apostolskim" (iz Časoslova)

22.01.2010. u 00:05 • 4 KomentaraPrint#^

utorak, 19.01.2010.


Pomozi mojoj nevjeri


     Kako Biblija na jednom mjestu može govoriti o 'punini vjere' (Heb 10,22), a u drugom tekstu o 'vjeri koliko je zrno gorušičino' (Lk 17,6), najmanje od svakog sjemena? Kako da shvatimo odnos između ove dvije izjave, kako da obje ugradimo u naš svakidašnji život? Otac nekog mladića oboljelog od epilepsije usudio se sav tjeskoban, obratiti Isusu jednom rečenicom: 'Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!' (Mk 9,24).
     Vjeru možemo osjećati kao nešto veoma 'šturo', čak odbojno. Ljudi često kažu da 'sama vjera' treba dostajati. Tako naglašavaju potrebu da ju ogole: onaj koji vjeruje mora se zadovoljiti samo s tim, bez dokaza; ne treba ništa vidjeti, ni znati, čak ni razumjeti ni osjećati. Pa ipak, određuje li išta drugo naš život kao naizgled tako 'ozbiljna' vjera? Ništa nije tako duboko utjecalo na životne odluke i podržavalo kontinuitet našeg života kao to malo vjere koja je 'gotovo ništa'. Nećemo pogriješiti kažemo li da je vjera sve u našem životu. U konačnici, jednako opravdano možemo reći: vjera je 'skoro ništa'. Nemoguće je pokazati što ona sama po sebi jest. Ne posjedujem ju; ne pripada mi. Sumnja joj je uvijek za petama, kako je to zorno izrazio otac malog epileptičara.
     Je li onda sumnja poput nekog crva koji je već u plodu ugnijezdio, da bi naposljetku izazvao truljenje i otpadanje ploda sa stabla? Ne mora biti. Sumnja uvijek ostaje moguća, ali zato jer nas Bog ni na koji način ne želi prisiljavati, nego u potpunosti poštuje slobodu našeg srca. Mogli bismo doći u napast i reći kako Bog ima povjerenja u nas i želi odnos s nama koji nipošto nije prinudan. Sumnja može postati opasna; ispod nje se može rastvoriti bezdan. Međutim nikada ju ne možemo tretirati kao neki strani ili lažni element. Prisutna je, jer je tu i vjera. Istina da situacija u kojoj živimo danas uprisutnjuje sumnju ustrajnije nego ikada ranije. U prošlosti su ljudi mogli vjerovati zajedno sa cijelom zajednicom vjernika, podržani uvjerenjima šireg društva, vjernika župe ili Crkve u cijelosti. Danas, čak i ako se oslanjamo na vjeru svih drugih svjedoka, podrška šireg okruženja više ne funkcionira kao ranije. Vjera je postala mnogo osobnija. Često se po njoj razlikujemo od naših najbližih. A kako je postala osobnim izborom, neizbježno je postala i krhkijom. (...)
     Priča o ocu spomenutog malog epileptičara još i bolje pokazuje kako je Isus uz one koji ne mogu vjerovati. Otac je došao Isusu i rekao mu: 'Nego, ako možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!' (Mk 9,22). Isus je riječi 'Što? Ako možeš?' dobacio nazad k ocu i dodao: 'Sve je moguće onomu koji vjeruje!' Time je praktički rekao: 'O tebi ovisi hoćeš li se uzdati.' Ipak, nije čekao; bio je uz oca i kada taj čovjek nije mogao vjerovati, uzeo je i manjak njegove vjere na svoja leđa. Vjerovao je zajedno s ocem i desilo se nemoguće. Zato ne smijemo misliti da je slaba vjera 'daleko' od Isusa. On naime dolazi u pomoć svima kojima je teško vjerovati.

brat François iz Taizé-a

19.01.2010. u 12:00 • 19 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 18.01.2010.


Želja za gledanjem Boga


     Jadni čovječe, otmi se sad malko svojim poslovima, sakrij se malo od burnih misli svojih. Odloži sada tegobne brige i odgodi mučna naprezanja svoja. Posveti malo vremena Bogu, i otpočini malko u njemu.
     Uđi u sobu svoje duše; odstrani sve osim Boga, i onoga što bi ti moglo pomoći da ga tražiš; zatvori vrata i traži ga. Reci sada, cijelo srce moje, reci sada Bogu: Tražim lice tvoje; lice tvoje, Gospodine, ja tražim.
     Deder sada ti, Gospodine Bože moj, nauči srce moje gdje i kako da te traži, gdje i kako da te nade.
     Gospodine, ako nisi tu, gdje da te odsutna tražim? Ako si pak svagdje, zašto te ne vidim nazočna? No zacijelo ti prebivaš u nedostupnu svjetlu. A gdje je to svjetlo nedostupno, ili kako ću doći do svjetla nedostupnoga? I tko će me povesti, i uvesti u nj, da te vidim u njemu? I konačno, po kojim znacima, po kojemu licu da te tražim? Nikada te nisam vidio, Gospodine Bože moj; ne poznam tvojega lica.
     Što da učini, previšnji Gospodine, što da učini taj tvoj daleki izgnanik? Što da učini tvoj sluga, žudan ljubavi tvoje a bačen daleko od tvojega lica? Živo želi da te vidi a odveć mu je daleko tvoje lice. Želi da ti pristupi, a tvoje je boravište nedostupno. Htio bi da te nađe, a ne zna tvoje mjesto, Trudi se da te traži, a ne poznaje tvoga lica.
     Gospodine, ti si moj Bog, ti si moj Gospodin, a nikada te nisam vidio. Ti si me stvorio i obnovio, i sva si dobra moja ti meni udijelio, a još te ne poznam. Konačno, stvoren sam da tebe gledam, a još nisam učinio to za što sam stvoren.
     A ti, o Gospodine, dokle ćeš? Dokle ćeš nas, Gospodine, zaboravljati, dokle ćeš odvraćati lice svoje od nas? Kada ćeš se obazreti i uslišiti nas? Kada nam osvijetliti oči, i pokazati nam lice svoje? Kada ćeš nam vratiti sebe?
     Pogledaj, Gospodine, usliši, osvijetli nas, pokaži nam sebe. Vrati nam sebe, da nam bude dobro, jer bez tebe nam je tako zlo. Smiluj se našim naporima i nastojanjima za tobom, jer bez tebe nismo nizašto.
     Nauči me tražiti tebe, i pokaži mi se kad te tražim; jer te ni tražiti ne mogu ako me ne poučiš, a ni naći ako se ne pokažeš. Daj da te tražim želeći i želim tražeći, daj da te nađem ljubeći i ljubim nalazeći.

Sv. Anzelmo, "Proslogion" (iz Časoslova)

18.01.2010. u 23:55 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 09.01.2010.


O ideologiji sekte i gnoze


     Osobitost sekte treba tražiti iznad uobičajenih obilježja rascjepa, etičkog dualizma ili prosvjeda protiv službene Crkve. To su naime više sociološke, a manje teološke oznake. Za teologiju je pak sekta označena prije svega svojim spajanjem eshatološkog radikalizma i osobnog religijskog nadahnuća ili prosvjetljenja. Sekte se pokazuju kao autonomne i paralelne grupe vjernika koje, nadahnute isključivo kršćanskom objavom, hoće oblikovati vjerodostojnu duhovnu Crkvu, što je pozvana da živi vrlo strogi moral i prezir spram svijeta. One dakle nisu neki nerazvijeni tip crkvene ustanove nego posebni teologijski tijek naučavanja u povijesti kršćanstva. Sekte prenaglašavaju eshatološko i pneumatološko načelo u kršćanstvu, dok potpuno zanemaruju dogmatsko i učiteljsko načelo. Izolirajući eshatološku krajnost od utjelovljenja i duhovsku krajnost od učiteljstva, sljedbe poremećuju ravnovjesje kršćanske poruke. Zato sekte odbacuju povijest, sakramente, svećenstvo, teologiju; zagovaraju elitizam »čistih« i »izabranih«; govore tvrdim jezikom obraćenika i optužuju moderno društvo za pokvarenost, a Crkvu za nagodbu sa svijetom. Sljedbe se dakle rađaju spajanjem — naravno u povoljnim prilikama — eshatoloških i pneumatoloških sadržaja kršćanstva, a na štetu zahtjeva utjelovljenja i obveze učiteljstva.
     Druga teologijska struja koja preplavljuje današnju religioznost jest gnoza. Nju treba razlikovati od gnosticizma. Gnoza je religijski sustav poznat u drevnom Iranu i indijskom hinduizmu, babilonskoj astrologiji, istočnjačkim misterijima i kultovima, orfizmu, platonizmu, egipatskoj mitologiji, helenističkom sinkretizmu i okultnim znanostima, dok je gnosticizam prva velika kršćanska hereza iz II. stoljeća. Jasno da je gnosticizam također gnoza, ali nastala u posebnim uvjetima susreta kršćanstva i grčko-rimske kulture. Gnozi nije toliko vlastit poseban sadržaj, koliko način na koji se mnogobrojni sastojci — bilo kršćanski ili poganski — raspoređuju i slažu u duhovnu cjelinu. Stoga svaka religija ili ideologija može biti pogodna za gnozu.
     Povijesno gledajući gnoza je izrazito pesimistička reinterpretacija mitova, religijskih tema i sakralnih ideja. Čovjek je zatvorenik tijela jer je njegovo rođenje »pad u materiju«. Svijet je pak djelo demonskih sila i zlih bića. U gnostičkom učenju prevladavaju sljedeći motivi: pad, zaborav na svoju iskonsku božansku bit, san, obamrlost, neznanje, nostalgija. Oslobođenje dolazi kroz »tajnu povijest« i »tajno znanje«, a postizava se otrežnjenjem, sjećanjem, vraćanjem, buđenjem, otkupljenjem i besmrtnošću. Gnostici žive u apokaliptičkom ozračju, produbljujući opreku između Boga i svijeta. Nebesko spasenje im donosi Salvator salvatus, nosilac svete i tajne objave, ali prije toga moraju proći kroz teško iskustvo izgona i progonstva. Ono se izražava u simbolima čovjeka stranca i uznika zatvorenog svijeta, terora vremena i kozmičkog kruženja. U srži gnosticizma stoji osjećaj tjeskobe, svršetka svijeta i spasenja. Transcendencija je prije svega neka soteriologija.
     U polazištu gnostičkog svjetonazora nalazi se spoznaja. Ta spoznaja je prvenstveno jedna samo-objava, posredstvom koje čovjek postaje svjestan sebe i prisjeća se svoga dubokog i božanskog jastva. Gnoza je dakle umijeće da se nađe Bog u samom sebi, razvijajući sve one tajne i skrivene moći u svijesti. Zadnja namjera gnostičke spoznaje jest da pojedinca dovede do toga da postane svjestan svojeg svetog podrijetla i božanske naravi. Otkriće transcendentnog načela u čovjeku »sačinjava temeljnu okosnicu svake gnostičke religije«. Čovjek je odlomak Božjeg bića, sjajna svjetlosna čestica božanskog tijela, pa se spašava kad dođe do svijesti te svoje rodbinske srodnosti s božanskim bićem. Zahvaljujući gnozi, ljudi uče ne samo da spoznaju svoj transcendentni identitet nego otkrivaju opće zakone i stalna načela, koji ravnaju svemirom. Božanstvo je istodobno duša čovjeka i svemira. Uzevši to u obzir, u gnozi se ne govori o etici nego mistici, ne o vjeri nego spoznaji, ne o eshatologiji nego o prapovijesti, ne o odluci nego o iskustvu, ne o obvezi nego o prosvjetljenju, ne o zlu nego o neznanju.
     Učenja sekte i gnoze nisu međutim samo dvije krive teologije nego i dvije stalne kušnje u Crkvi, kojima se više ili manje uvijek opasno približavala. Gnoza povlašćuje pol spoznaje do točke koja isključuje pol vjere. Sekta čini suprotno. Gnoza se rastvara u mudrosti, religijskoj filozofiji, panfilozofiji; sekta je fideistička i afirmira tvrdoću i zahtjevnost objavljene Riječi, svjedočeći ludost Božju u sablazni Križa. Gnoza zavodi mudrošću; sekta šokira radikalizmom. Razmjerno tomu koliko postaje religija mudrosti kršćanstvo klizi u gnozu, a prema tomu koliko je fideističko teži prema sekti. U današnjoj Crkvi susrećemo sadržaje sekte — konzervativizam, biblicizam, spiritualizam — koji su često oprečni sadržajima gnoze u Crkvi — humanizam, liberalizam, psihologizam i antropologija. Te dvije tendencije dobivaju čak oblik pokreta. Sa strane teologije sekte javljaju se karizmatičke zajednice: kursiljo, fokolarini, molitvene skupine, mističke grupe; sa strane teologije gnoze nastaju razne družbe meditacije i korištenja psihologije grupe sve do najnovijih humanističkih teologija. Moderna je religioznost vjerskih pokreta izravno obilježena ideologijom sekte i ideologijom gnoze. Kršćanstvo ih može podnositi samo kao težnje u sebi, ali nikako kao bitne teološke odrednice vlastite poruke. U tome je konačno i sva drama suvremenog kršćanstva koje — usprkos suprotnim tokovima — mora izboriti vjernost cjelovitom pologu vjere.

Jakov Jukić, "Budućnost religije"

09.01.2010. u 18:00 • 2 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.01.2010.


Na pragu tamne noći


     "Peter", rekoh, "zbilja sam imao sreće što sam te pronašao. Uspio si mi sve objasniti tako jednostavno da sada posve sigurno znam kako sam na pravom putu, no - što je s drugima koji misle kako je kraj prvoga žara ujedno i kraj njihova molitvenog života? Kako im pomoći kada je tako malo onih koji mistični put razumiju poput tebe?"
     "No, valja mi priznati", reče Peter, "u svojim godinama samoće nisam uspio naći nikoga tko bi mi pomogao. Da nije bilo svetog Ivana od Križa, mislim da bih odavno bio napustio molitvu. Nisam znao što mi se događa sve dok nisam pročitao znakove koje sveti Ivan opisuje u svojoj Tamnoj noći - to me uvjerilo da sam ipak na pravome putu.
     Tako je važno imati jasne smjernice, jer svatko može doživjeti suhoću i pustoš u molitvi ili trpjeti od rastresenosti, ali to samo po sebi još uvijek ne znači da je ušao u tamnu noć. Krivo tumačenje moglo bi ga odvratiti, potičući ga da ustraje u načinu molitve koji mu više ne odgovara!"
     "Gdje se mogu pronaći ti klasični znakovi?" upitah.
     "Na dva mjesta", odgovori Peter. "U Tamnoj noći duše u devetom poglavlju prve knjige, i u Usponu na goru Karmel u trinaestom poglavlju druge knjige."
     "Zanimljivo. Nisam to znao", rekoh, "a upravo sam neku večer prije počinka čitao Tamnu noć. U čemu se točno sastoje ti znakovi?"
     "No", reče Peter, "i sam to možeš pročitati. On navodi tri, eventualno četiri znaka, ali pritom pretpostavlja i neke druge, a ima ih još, što možeš pronaći u djelima drugih mistika. Većinu sam ih već spomenuo, pa ću biti kratak. Ukupno ih je kakvih desetak.
     Prvi znak koji valja potražiti jest taj da je osoba već prošla prvi žar, kao što je to slučaj s tobom, kada meditacija koja vodi k onome što ja nazivam stečenom kontemplacijom postaje razmjerno laka. Potom, nakon neke vrste kratkotrajnog emocionalnog vrhunca, sve se odjednom prometne u svoju suprotnost, nestaje sav žar i ne vraća se unatoč naporima uloženima u njegovo oživljavanje. To se može dogoditi u osobnoj molitvi, kao i u oblicima zajedničke molitve, poput onih karizmatskoga pokreta. Međutim, usput bih samo htio spomenuti kako ljudi koji ne mole svakodnevno i dosljedno neće iz prvoga žara prijeći u mistični put, neovisno o tome mole li uglavnom osobno ili pak kao članovi molitvene skupine. Duhovni diletanti i šeprtlje mogu se cijeli život poigravati osjećajima, zlorabeći ih te se njima služeći kako im odgovara, kako su raspoloženi. Oni neće stići dalje od prvih emocionalnih uzvisina.
     Brojni nesretnici koji upadaju u različite vjerske sljedbe doživljavaju da se njihovi osjećaji nesmiljeno iskorištavaju uz pomoć propisanih duhovnih 'grijača', održavanih kako bi pojedinci neprestano bili 'gore' a time i čvrsto u rukama svojih izrabljivača. Razumije se da ti ljudi ne napreduju u vjerodostojnome duhovnom putovanju, jer se na njemu uopće ni ne nalaze. Možda tako misle i osjećaju, ali se - nažalost - nalaze u rukama ljudi skrivenih namjera, koje imaju vrlo malo zajedničkoga s Bogom i njegovim Kraljevstvom, ali su zato u službi njihovih pojedinačnih "kraljevstava". No, udaljio sam se od teme.
     Drugi je znak - spominje ga sveti Ivan - da, unatoč nemiru, suhoći i pustoši, svejedno postoji duboka čežnja za Bogom, koja raste ako oni koji su na putu ustraju. Ona se izražava u potrebi za samoćom koja ih nesmiljeno tjera da se odvajaju od drugih i upuste u kontemplativnu molitvu za kojom nadasve žude iako ju ne uspijevaju ostvariti.
     Treći je znak ovaj: unatoč čežnji koja ih neprestano navodi na molitvu, gotovo im je potpuno nemoguće usredotočiti se onako kako su to uspijevali prije. Razlog je pritom posve jednostavan. Kako srce, odnosno volja, više ne vladaju umom, sjećanjem i maštom, suštinski potrebnima za meditaciju, ona sada zbog toga postaje nemoguća.
     Četvrti znak: budući da im nutarnje sjetilne sposobnosti ne djeluju kao prije, ne mogu si predočiti Isusa, koji je bio središtem njihove adolescentske molitve, te je stoga njihova čežnja usmjerena jedino i isključivo prema Bogu. Stoga je on jedini koji postupno postaje predmetom njihovih najdubljih želja i čežnji, iako se čini kako ih je iskustvo njegove prisutnosti potpuno napustilo.
     Peti je znak u tome što ih pomanjkanje sabranosti koje ih pogađa u molitvi počinje pogađati i izvan nje. Vuku se uokolo poput izgubljenih duša, ne znajući kamo bi pošli, gdje bi potražili ljubav koju su izgubili. Poput svih koji su zaljubljeni u ljubav samu, postaju odsutni, neodređeni, zaneseni i zaboravljivi. Sitna zadovoljstva, razbibrige, interesi, hobiji, kao i posao kojim se bave, ostavljaju ih posve hladnima. Teško im se usredotočiti na išta drugo doli na tu neobičnu žudnju za Bogom. Paradoks leži u tome što ih više ne zanimaju ni sakramenti, ni liturgija, ni čitanje Svetoga pisma, što im je prije toliko značilo, kao ni pobožnosti ili pak pobožne pjesme koje su im nekoć bile od pomoći. Stoga ne čudi što počinju dvojiti ima li taj neobični novi svijet u kojem su se našli ikakve veze s Bogom.
     Šesti je znak u tome što se čini da trpe od moralnoga nazadovanja koje ne uspijevaju zauzdati. Čini se kako im biva sve gore i gore. No zapravo, duhovni žar što su ga prije posjedovali više ne krijepi njihovo moralno ponašanje pa se čini da nazaduju, nesposobni išta poduzeti u svezi s time. Ali okolnosti ipak nisu toliko ozbiljne kao što se čini. Samo im je dražesna maglica prvoga žara bila skrila od pogleda ono što je zapravo uvijek vrebalo ispod površine.
     Sedmi je znak što se čini kako određene napasti redovito dominiraju na početku noći sjetila. Napast posvemašnjega napuštanja molitve na trenutke postaje gotovo neodoljiva, jer izgleda kao da se ne miču s mjesta. Čini se kako je sve jedan veliki gubitak vremena, kako se iz dana u dan ništa ne događa, u trenutcima koji nekoć bijahu puni predivnih osjećaja i žara. Velika se većina obično predaje te u svome molitvenu životu prestanu rasti. Budući da se ne mogu vratiti adolescentskoj molitvi, mogu se vratiti jedino onoj dječjoj, ako uopće i mole. Međutim, ako ustraju, napasti se samo povećavaju pa ih činjenica kako zadovoljstvu ondje gdje su nekoć nalazili više nema ni traga, navodi da ga potraže negdje drugdje. Stoga ih opsjedaju sjetilne i spolne napasti, kako unutar molitve, tako i izvan nje: redovito pred njima popuštaju, zbog čega im je još teže povjerovati da se nalaze na bilo kakvu duhovnom putovanju.
     Ove napasti, kao i druge o kojima će biti riječi poslije, postaju sve gore kako noć sjetila ustupa mjesto noći duha. Nije stoga ni čudno da je osmi znak depresija. Ne kronična ni akutna depresija - to slijedi kasnije! - nego ona obična. Tko se ne bi deprimirao kada se čini da više ne možeš moliti, dok te Sveto pismo, koje ti je nekoć toliko značilo, više ne pokreće, a moralno ti je ponašanje iz dana u dan sve gore. Što je najstrašnije, čini se da su i drugi to počeli primjećivati pa gledaju kako dojučerašnji radosni i nasmiješeni 'budući svetac' svoju ustrajnost u molitvi pretvara u pravu smijuriju, ustrajavajući tek u razdražljivu i mrzovoljnu ponašanju koje kao da niječe istinsko duhovno putovanje. Još je i gore to što se čini da svemu tome nema lijeka.
     Deveti je znak što sve gore navedene negativne značajke - ako osoba, što god bilo, ustraje u molitvi - postaju gore, barem na neko vrijeme! Stoga ne čudi kako je konačni znak taj što su naposljetku potpuno uvjereni da su na pogrešnom putu. Ako imaju sreće i pronađu duhovnika koji će ih istinski razumjeti, dobar će dio vremena provesti uvjeravajući ga kako uistinu jesu na pogrešnom putu.
     Ako navedene znakove nije moguće istodobno potvrditi, to je siguran znak da poteškoće koje su se pojavile u molitvi ne znače da je osoba stigla na prag tamne noći. Ako je unatoč svemu što sam rekao još uvijek nemoguće sa sigurnošću odrediti dijagnozu, osobu valja potaknuti da ustraje u onim oblicima molitve koje se obično preporučuje osobama koje su zaista ušle u tamnu noć, ako su prethodno isprobale sve ostale oblike molitve, te je to završilo neuspjehom."
     "Puno ti hvala, Peter", rekoh. "Ako sam ikada sumnjao u tebe, sada to više nije tako. Ovi znakovi savršeno objašnjavaju nevolje u kojima se nalazim. Ujedno objašnjavaju i zašto mi je daleko teže moliti no ikada. (...)

David Torkington, "Mistik"

07.01.2010. u 18:00 • 3 KomentaraPrint#^

srijeda, 06.01.2010.


Bogojavljanje


Bl. fra Angelico & Filippo Lippi, "Poklonstvo mudraca", 1445.

     Premda se u samom otajstvu Gospodinova utjelovljenja jasno očituju znakovi božanstva, ipak današnja svetkovina još očitije pokazuje da je Bog došao u ljudskom tijelu kako ljudski rod, koji ne može sve shvatiti, ne bi po neznanju izgubio ono što je zavrijedio posjedovati po milosti.
     Ta onaj koji se htio roditi za nas nije htio da nam bude nepoznat. Stoga se i objavio da ne bi veliko otajstvo dobrote bilo prigoda velike zablude.
     Danas su Mudraci našli gdje plače u kolijevci onaj koga su tražili kako blista na zvijezdama. Danas su se Mudraci divili jasnoj spoznaji Djeteta u pelenama, čija im je objava bila nejasna u blistavilu zvijezda.
     Danas su Mudraci zapanjeni prebirali pameću što su tu vidjeli: na zemlji nebo, na nebu zemlja, u Bogu čovjek, u čovjeku Bog, obuhvaćena sićušnim tijelom onoga koga cijeli svemir ne može obuhvatiti. Videći to otajstvenim darovima izražavaju da nemaju što raspravljati nego vjerovati: tamjanom priznaju Boga, zlatom Kralja, smirnom čovjeka.

Sv. Petar Krizolog (iz Časoslova)

06.01.2010. u 00:15 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 04.01.2010.


Božja šutnja


     Kao što kažemo da se ne može živjeti od ljubavi i zraka, tako ne možemo živjeti od samo uzvišenih emocija. Mi ih ne možemo i ne smijemo zadržavati. One će se povući kad izvrše svoj zadatak. Njihov je zadatak približiti nas Bogu. I tiho otići. Jednom će se ponovno vratiti, ali potpuno preobražene: neće voditi one nas, nego mi njih.
     Zapravo, zajedno ćemo drugovati i djelovati. Kad bismo uvijek imali lijepe i uzvišene osjećaje prema Bogu, brzo bismo zaboravili što je lijep i uzvišen osjećaj. Vrlo se lako dogodi da osjećaj zamijenimo Bogom te da osjećaj proglasimo bogom. Kad bismo uvijek s lakoćom vršili Božje zapovijedi, kako bismo znali da su to zapovijedi?
     Uzvišeni nas osjećaji, dovevši nas Bogu ili olakšavši, uljepšavši nam put k Bogu, ostavljaju da bi nam samo Bog bio Bog. Budući da smo, drugujući s osjećajima i osjećajući se s njima ugodno i lijepo, bili zabavljeni pratnjom a ne ciljem kamo nas je pratnja pratila, odjedanput se osjećamo posve samima.
     Boga dozivljemo, a Bog ne odgovara. Ne čuje nas ili je otišao daleko od nas. Pokušavamo moliti: ono što nam je bilo ugodno i slatko, sad nam je trpko i dosadno. Više ne osjećamo niti aureolu oko svoje glave, koju smo dosad koji put tako lijepo osjećali i pritom se osjećali veoma ugodno, pokazujući aureolu i drugima, drugačijima od nas. Sad se više ne osjećamo tako drugačijima od drugih kako smo se osjećali kad smo, preplavljeni osjećajima, bili uvjereni da Bog samo nas pohađa i da smo mu samo mi omiljeli.
     Sad se osjećamo bjedniji od svih. Posljednji. Ecce homo! Sad smo tek postali čovjek!
     I na sve to Bog šuti...
     Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio (Ps 22,2).
     Posvuda tama.
     Zaista, ako ne uđemo u tamnu noć duše, ako ne prođemo kroz tamni tunel, ako ne osjetimo i Božju šutnju i Božju odsutnost..., sve dok ne kriknemo, iz sve svoje nutrine, razapeti na svom križu, u tami osjećaja Božje odsutnosti nećemo saznati tko je Bog.
     Tko nije upoznao Božju šutnju i Božju odsutnost, nije upoznao Boga. Tko nije upoznao Boga, ne može govoriti o Bogu.
     Rečenicu njemačkoga književnika Güntera Eicha možemo primijeniti ovdje tako da riječ "jezik" zamijenimo riječju "Božja šutnja": »O Bogu ne možemo govoriti ako ne znamo što je Božja šutnja. Ako to ipak činimo, uništavamo njegovo ime time i snižavamo ga do propagandne formule.«

Milan Špehar, "Ne-koristan Bog"

04.01.2010. u 09:30 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 01.01.2010.


Niskost svijeta


     Čitave godine zapadni svijet se odriče Krista da bi na Božić u transu potrošačke groznice slavio rođenje Onoga kojega zaboravlja i u kojega sve manje vjeruje. Zapad nije samo prestao vjerovati da je Mesija došao prije dva tisućljeća i da su jasle maloga Isusa početak povijesti Kristove kao povijesti spasenja čovjeka, nego se misterij Božića sve više gubi kao radost i navještenje Kristova kraljevstva ljubavi. Duhovno i sakralno značenje noći dolaska Mesije nestaje u buci i gužvi velikoga svjetskog sajmišta.
     Božić se danas ne slavi zbog Isusa, jer u vizuri Zapada On postaje mit, lijepa priča, legenda koja može poslužiti poput nekog globalnog lajtmotiva za masovno slavlje radi slavlja, radi običajnosti, zabave ili eksperimentiranja božićnim jelima. Ono što je sekundarno postaje primarno, Božić je na Zapadu lijep građanski običaj i skup figurica pod borom, ali istinska vjera da je Isus božanska osoba ne prožimlje zapadnoga čovjeka.
     Sakralno se guši u profanim ozračjima. I radost ne ostaje kao radost zbog rođenja Mesije, ona nema svoje duboko osvještenje u vlastitom odnosu prema osobi Krista, nego je ta radost oslobođena bilo kakve kršćanske sakralne dimenzije, kao radost bilo kojeg svjetovnog blagdana. Odnos prema Malom Isusu u božićnom ozračju neona i zvončića gradi se kao odnos prema bilo kojem liku iz priče, kao Petru Panu ili nekom momku koji je bio dobar pa su ga ubili zli ljudi.
     Mi živimo u svijetu čije je naličje puno zla i nepravde, mi živimo u svijetu koji na vrhuncu svoje tehnološke i civilizacijske samosvijesti svakog dana sve neskrivenije i pakosnije opet pljuje, vrijeđa, progoni i raspinje Krista. Zato je u danima Božića Zapad i na vrhuncu vlastitoga licemjerja. Zapad je opterećen kompleksom veće vrijednosti, on uvijek traži nekog novog ubermenscha, nadčovjeka sile i moći koji prezire svoju braću i smatra je manje vrijednom. Zapad i kada govori o humanizmu i ljudskim pravima, više je Zapad koji podsvjesno hoće stvoriti arijevca i svijet gospodara i robova nego svijet u kojemu se uistinu poštuje vrijednost svake osobe, u kojemu se zrcali snaga Kristova milosrđa. Zapad više ne razumije Kristovu poruku i ne vidi Istinu ljubavi Bogočovjeka.
     To je svijet vlastodržaca koji bi samo sudili drugima i onima koje smatraju nižima, svijet kojemu je na jeziku med, a u srcu zmija, koji pravednike proglašava zločincima, promiče perverzije kao oslobođenje čovjekovo, zlostavlja i iskorištava djecu, klanja se pred zlatnom teladi i fetišima, druguje s demonima, laže, podmeće, pljuje i izruguje bližnjega. To su oni koji će vam svojim riječima trnovu krunu pribiti na čelo i onda biti slavljeni kao tolerantni propovjednici slobode i prava. To su oni koji će vam se dijabolično izrugivati i pokušati vas prikazati kao ljudsku ništariju, i oduzeti dignitet osobe samo zato što imate drukčiji stav, koji će vam pokušati dostojanstvo i duhovnu intimu oblijepiti vlastitim verbalnim izmetom i onda biti slavljeni kao nedodirljivi korifeji novoga poganstva. To je svijet koji se već ruga u lice Kristu, onaj Zapad koji se odriče vlastitog kršćanskog identiteta i ruši sve što je u njegovoj povijesti građeno po Kristu. Što takvom svijetu znači Božić? I zašto se poziva na ljudska prava ako oduzima pravo drugima na dostojanstvo?
     Tisuće beskućnika umrijet će i ove zime od gladi i studeni na ulicama svjetskih metropola koje će slaviti Božić, i tisuće je onih na čijim poslovnim carstvima počiva taj svijet, i koji imaju stotine praznih soba za svoje goste, uzvanike i orgije, koji su elita tog svijeta. Na humanitarnim banketima oni će velikodušno izdvojiti svoj sitniš od par milijuna dolara, dat će iz svog suviška po koji dar i pustiti da umru oni koji umiru pred njihovim pragovima. Pohlepni i samoživi svuda postaju elite, jer bogatstvo je mjerilo svijeta, oduzimanje drugima strast, a ideologije i kapital moć i kontrola nad njim.
     Kako takvima svjedočiti Krista? Krista koji se može prepoznati u toplim, ljudskim gestama ljubavi i milosrđa, a ne u zlobi i pakosti, u želji da se uništi čovjek, da se proklinje čovjek. Ne traže se velika djela kao dokazi jer ne može svatko za njih imati mogućnosti ili biti pozvan na velike zaokrete, ali se svakodnevno od čovjeka traži da bude čovjek u malim stvarima koje o njemu najviše i govore.
     Krist se prepoznaje u nastojanju da se nadvladaju naše slabosti i prizemni porivi, da se bude iznad svega što čovjeka može u trenu učiniti niskim i bijednim. Zato Zapad treba Krista i treba svoje temeljito obraćenje. Dokle god ne bude potresen zbog svoje sebičnosti i podilaženja moćima mnogih Heroda u vlastitoj povijesti, dokle god se ne odrekne oholosti u traganju za nekim novim nadčovjekom, uvijek će se vrtjeti u krugovima zala, tjeskoba i nesreća. Sveti Augustin je rekao da je oholi čovjek silna bijeda, ali da je ponizni Bog još veće milosrđe. U tomu je sadržan misterij Kristova dolaska, u tajni Boga koji se svjesno ponizio da bi čovjeku pokazao Istinu, da bi ga pokušao osvijestiti i pokazati mu put očovječenja i izlaska iz kruga opačina. Da bi čovjeka spasio od samog nečovjeka, odnosno čovjeka čija je povijest bez Krista povijest nečovjeka, povijest Velike Zvijeri i put u najveću propast.
     Najveća je zabluda Zapada da razvoj svijeta mora biti nužno progresivan, da svijet automatski ide u boljitak, i da tehnološki, materijalistički, civilizacijski uspon mora značiti i stvarni napredak, da je čovjek u tom slučaju zaštićen od globalnih retrogradnih kretanja i da mu Bog više nije potreban.
     Kardinal Joseph Ratzinger, predstojnik vatikanske Kongregacije za nauk vjere, taj mudri Bavarac i teolog augustinovske provenijencije, kaže da "svakim danom postaje sve jasnije da je napredak ujedno i napredak razornih sila te da čovjek nije moralno dorastao svom razumu pa i njegova moć postaje opasna. Kršćanstvo ne misli da povijest nužno napreduje i da čovjek postaje sve bolji. Čitajući Otkrivenje, vidimo da se čovječanstvo zapravo kreće u krugovima. Uvijek ima strahota, koje zatim nestaju, ali nakon njih dolaze nove."
     Upravo je Zapad danas upao u progresistički trans i treba mu otrježnjenje u običnim, svakodnevnim gestama ljudskosti, u oslobađanju od otuđenosti. Treba mu obnovljena svijest o smislu Kristova milosrđa i veličini Njegove pravednosti. Treba mu jednostavno Krist kao Bog koji je došao k čovjeku - ali ne da bi čovjek postao Bogom - nego da bi čovjek postao čovjekom. A to je više nego što itko od nas može zamisliti. Zato je Božić uzvišeniji događaj od njegovih materijalnih i kič-manifestacija. Božić se događa u čovjeku ili ne događa, kao i sve drugo.
     Giovanni Papini je u "Povijesti Kristovoj" napisao da se Isus nije slučajno rodio u staji, i onda se upitao: "Nije li čitav svijet golema staja u kojoj ljudi žderu i izbacuju nečist? Ne pretvaraju li oni, paklenom alkemijom, u nečist najljepše, najčišće i najbožanstvenije stvari? A zatim se izvale na bregove gnoja i to nazivlju uživanjem života." Zato je Isus došao kao najneviniji da bi se žrtvovao za spasenje tog i takvog čovjeka, zato se u njegovu rođenju i betlehemskim stajskim jaslama sluti povijesna i mistična simbolika koju Giovanni Papini u svojoj duševnoj strasti i vjeri pisca, obraćenika, prepoznaje i opisuje.
     Kristovu veličinu, Njegovu realnost, osobu i trajno prisuće ne možemo prepoznati, doživjeti i osjetiti ako prethodno ne shvatimo svu niskost svijeta koji ga raspinje svuda oko nas. Onda se možemo radovati i Njegovu rođenju, jer da On ne postoji, svijet bi se ogledao i nestao u ništavilu, ugušen u staji prepunoj vlastite nečisti.

Zoran Vukman, "Kuda ideš, Hrvatska"

01.01.2010. u 15:00 • 2 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).

(Ivan Pavao ll)


< siječanj, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)


Komentari da/ne?

Linkovi


CERC

Catholic Answers

Simple Catholicism

Tebe Tražim

KNI

Psalmi


103 Bog je ljubav

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

*

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)

*

Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.

Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)

*

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)

*

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)

*

Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)

*

Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)

*

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)

*

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)

*

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)

*

Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)

*

Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)

*

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)

*

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)

*

Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)


Pregled po autorima


Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)

Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku