Veritatis splendor http://blog.dnevnik.hr/timotej


srijeda, 30.12.2009.


Princ "svjetla" i princ "tame"


Nakon prvog kruga izbora za predsjednika republike Hrvatske ostala su na poprištu dva kandidata: Ivo Josipović, kandidat Socijaldemokratske partije, agnostik i zagovaratelj "svjetla", borac protiv "tame" i promotor "nove pravde", te Milan Bandić, nezavisni kandidat i vjernik, zagovaratelj promjena kojima treba čvrsto obraniti ugrožene nacionalne interese.
Dakle, na poprištu su ostala dva svjetonazorski suprotstavljena kandidata: Ivo Josipović, agnostik i zagovaratelj ateističkog liberalizma i pokušaja da se haška pravda koja je velika nepravda umota u blještavu, lažnu i sjajnu novu pravdu kao spas za hrvatski narod i Hrvatsku. Glasanje za Ivu Josipovića iza kojeg je čvrsto stao i dosadašnji predsjednik Stjepan Mesić, Vesna Pusić, Damir Kajin, Milorad Pupovac, Budimir Lončar, nažalost i HSLS uz elitu SDP-a uz anacionalne medije i brojne udruge omogućit će nastavljanje dosadašnje politike rashrvaćenja Hrvatske i daljnje razvodnjavanje hrvatskog nacionalnog i katoličkog identiteta.
Drugi kandidat Milan Bandić, vjernik i domoljub predstavlja onu većinsku katoličku i domoljubnu Hrvatsku koja je potisnuta s političke scene, koja je optuživana kao navodno konzervativna i nacionalistička nudi program obrane nacionalnih interesa i katoličkog identiteta hrvatskog naroda i ostvarivanje tuđmanove pomirdbe i sloge Hrvata Hrvatske, Bosne i Hercegovine i dijaspore, nudi konkretne mjere obrane, časti i dostojanstva Domovinskog rata i što je najvažnije nudi program borbe za dostojanstvo svakog građanina. Bandić želi biti predsjednik u službi građana a ne provoditelj bilo koje stranačke politike.

Kandidat Ivo Josipović bez sumnje je projekt haške politike i nastavljač Mesićeve politike i politike Vesne Pusić i svih onih koji su žrtvovali Hrvate u Bosni i Hercegovini koji su ih prepustili njihovoj gorkoj sudbini, zato nije slučajno što je aktualni predsjednik Stjepan Mesić odmah napao Milana Bandića zbog njegove vrlo razumne i blage izjave o potrebi promjene politike prema Bosni i Hercegovini. Milan Bandić, 14. prosinca 2009. u Mostaru je izjavio:
/"Ukoliko u Federaciji BiH ostane preglasavanje i majorizacija te čvrst stav srpskih predstavnika da se nitko ne može vratiti na ognjište, bojim se da to ne će dobro završiti te da Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego posegnuti za trećim entitetom. Bandić je rekao i kako ne zagovara niti priželjkuje Treći entitet, ali se boji, ukoliko ne bude dovoljno razuma unutar predstavnika triju naroda u BiH, da je to onda neminovnost."/

Dakle, nema nikakve dvojbe da se radi o dva kandidata koja se bitno razlikuju te da je zato izbor jednog ili drugog možda presudan za budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda.

Zato je važno da svaki vjernik, domoljub i svaki Hrvat kojem je na srcu Hrvatska domovina izađe na izbore i glasa po svom srcu, da glasa za promjene, da se ne da prevariti velikom manipulacijom koja je na djelu.

Kandidat Ivo Josipović stalno ponavlja:" Glasujte za svjetlo a ne za tamu". Zloupotrebljava biblijski jezik i inverzijom svjetlo pretvara u tamu a tamu u svjetlo. U Bibliji se kaže: "Onaj koji radi što je pošteno dolazi iz svjetla da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u Bogu." Isus traži od ljudi "da budu sinovi svjetla", međutim u Bibliji je jasno da je Bog svjetlo te se između ostalog kaže "tko tvrdi da je u svjetlu a mrzi svoga brata u tami je, a tko ljubi stalno je u svjetlu".

Ivo Josipović inverzijom vjernike proglašava tamom a nevjernike svjetlom, dakle, katolički svjetonazor za njega je tama a ateistički liberalizam je svjetlo. On sebe proglašava "princem svjetla" a vjernika Bandića "princem tame". On Hrvatsku dijeli crno- bijelom tehnikom na svjetlo i tamu, na dobro i zlo s tim da on određuje što je svjetlo a što tama a što dobro a što zlo. Iz Josipovićeve agnostičke bezbožne koncepcije Krist postaje tama a antikrist svijetlo. Zato se može reći "jao vama, koji velite zlu dobro a dobru zlo koji zamjenjujete tamu svjetlom a svjetlo tamom, koji nudite gorko za slatko a slatko za gorko" (prorok Izajija 5,20). Ovome se može dodati jao vama koji ostajete kod kuće, koji prihvatite manipulaciju u kojoj će inverzijom vjera proglasiti tamom a ateizam svjetlom.

Pored nuđenja lažnog "svjetla" i samoreklamerskog preuzimanja titule "princa svjetla", kandidat Ivo Josipović nudi i niz drugih floskula. Između ostalog sebe proglašava spasiteljem Hrvatske, graditeljem pravedne Hrvatske i na svoju zastavu stavlja riječi "nova pravda".

Međutim pod parolom "nove pravde" Ivo Josipović nudi politiku Haške nepravde, haške krivde za hrvatski narod, nudi pravdu za one koji služe haškoj nepravdi. Ivo Josipović nudi pravdu za komunističke zločince jer kao nastavljač Mesićeve politike ne želi dati pravdu žrtvama komunističkih zločina. On nudi Milanovićevu i Pusičkinu pravdu koji slave četnički ustanak u Srbu a uskraćuje pravdu za žrtve tih zločina. On nudi pravdu utemeljenu na ateističkom liberalizmu i služenju centrima moći koji vladaju Hrvatskom. On ne nudi pravdu za Domovinski rat i branitelje nego će i dalje nastaviti politiku u kojoj se optužuju branitelji i državno i vojno vodstvo Hrvatske kao organizatori i provoditelji navodnog zločinačkog pothvata.

Milan Bandić nikada nije rekao ružnu riječ ni o predsjedniku Tuđmanu ni o hrvatskim braniteljima ni o smjenjenim i optuženim hrvatskim generalima. Nije se bojao podržati branitelje u organiziranju Thompsonovog velikog koncerta na trgu Bana Jelačića u povodu njihovog dana jer je uvijek smatrao da je izražavanje domoljublja i ljubavi treba podržavati a ne zabranjivati i sprečavati. Zbog toga su ga pokušali smijeniti kao zagrebačkog gradonačelnika, smijeniti i optužiti za nacionalizam. Bandić je uvijek pomagao posavljacima i svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Uvijek je imao vremena za njihove probleme i nastojao je pomoći.

Zbog svega toga se digla kuka i motika na Bandića, zbog svega toga se stvaraju čvrsti savezi protiv Bandića, zbog svega toga je proglašena opća opasnost. Zbog svega toga ga se nastoji onemogućiti svim sredstvima.

Biskupska konferencija je dala okvir i načela za kakvog se predsjednika zalaže. Većinski katolički hrvatski narod i svaki vjernik i domoljub imaju priliku da se dobro zamisle, da odvažu i da onda glasuju za promjene, za povratak Hrvatske na tvrdu obranu nacionalnih interesa i svoga katoličkog identiteta kao garancija našega opstanka.

To su razlozi zbog kojih svjestan svoje odgovornosti kao hrvatski intelektualac pozivam sve građane, cijeli hrvatski narod u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i dijaspori da izađu na izbore i odluče o svojoj sudbini.

Prof. dr. Zdravko Tomac

30.12.2009. u 09:55 • 17 KomentaraPrint#^

utorak, 29.12.2009.


Sv. Toma Becket, biskup i mučenik


Michael D. O'Brien, "Mučeništvo sv. Tome Becketa"

     Danas često slušamo kako život zahtijeva kompromise, toleranciju i uvažavanje tuđih mišljenja. No, za karakterna čovjeka i dosljedna kršćanina postoje vrijednosti kojih se ne smije ni djelomično odreći; ima čina koji se ne smiju nikome dopustiti, ima mišljenja kojima se mora uvijek suprostaviti. Potkrijepimo to Isusovim držanjem!
     Navješćujući Euharistiju, opazivši kako ga radi neslaganja s njim slušatelji napuštaju, Isus se okrenuo prema svojim apostolima i rekao im da ga i oni mogu ostaviti, ali on ostaje pri svojim riječima. A jednom drugom prilikom, inače vrlo uglednim, licemjerima i lašcima uputio je najoštrije riječi: "obijeljeni grobovi" i "zmijsko leglo".
     Toma Becket, pun Isusova Duha, dobro je osjećao gdje kao Isusov učenik i apostolski nasljednik ne može i ne smije za volju nekog lažnog mira i suživota ni najmanje odstupiti od kršćanskih načela. To ga je dovelo dotle da je bio pred samim oltarom usmrćen. Ali, to ga je dovelo i dotuda da mu je danas mjesto na samom oltaru.

Ivan Sirovec, "Sveci"

29.12.2009. u 11:00 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 28.12.2009.


Povodom izbornih rezultata


Ali moj narod ne slušaše glasa moga,
Izrael me ne posluša.
Zato ga pustih okorjelom srcu njegovu:
neka hodi kako mu se hoće!
(Ps 81,12-13)


Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.
(A.G. Matoš)

tuzan

28.12.2009. u 10:14 • 10 KomentaraPrint#^

petak, 25.12.2009.


Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!


     Predragi, radujmo se, jer nam se danas rodio naš Spasitelj. I ne smijemo biti žalosni danas kad slavimo rođendan Života. Gospodin je uništio strah od smrti i obradovao nas obećanjem da će nam dati vječni život.
     I nek se nitko ne odvaja iz ove radosti. Svi imamo jedan jedini razlog općeg veselja: naš je Gospodin uništio grijeh i smrt i kao što nikoga nije našao bez grijeha, tako je došao da nas sve spasi. Nek se raduje pravednik, jer se približuje pobjedi. Nek se veseli i grešnik, jer je pozvan na oproštenje. Nek kliče od radosti i nekršteni jer je pozvan na život.
     Kad se ispunilo vrijeme koje je odredila nedokučiva i duboka Božja Providnost, Božji je Sin preuzeo na se ljudsku narav, da je izmiri s njezinim Stvoriteljem. Tako je đavao, uzročnik smrti, svladan od one iste naravi koju je sam prije svladao.
     Kad se Gospodin Isus rodio, anđeli su veselo pjevali Slava Bogu na visini i navijestili na zemlji mir ljudima dobre volje. Vidjeli su da je nebeski Jeruzalem sagrađen od svih naroda svijeta. Koliko li se moraju radovati bijedni ljudi tome neizrecivom djelu Božje dobrote kad mu se toliko vesele i nebeski anđeli?
     Predragi, zahvalimo stoga Bogu Ocu po njegovu Sinu u Duhu Svetome, koji nam se smilovao radi svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio, i jer smo po grijehu bili mrtvi, oživio nas je po Kristu da po njemu budemo novo stvorenje i novo njegovo djelo. Stoga svucimo staroga čovjeka s njegovim djelima i odrecimo se putenosti, kad smo već postali dionici Kristova rođenja.
     Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo i kad si postao dionik božanske naravi, nemoj se grešnim životom vraćati na prijašnju podlost. Sjeti se koje li si glave i kojeg li si tijela ud! Ne zaboravi da si izbavljen od vlasti tmina i prenesen u divno Božje kraljevstvo.
     Po sakramentu krštenja postao si hramom Duha Svetoga. Nemoj toga svog Gosta istjerati iz svoga srca zlim djelima i nemoj se ponovno predati u službu vraga, jer te je Krist skupo platio, platio te svojom svetom krvlju.

Sv. Lav Veliki, papa (iz Časoslova)

25.12.2009. u 17:30 • 6 KomentaraPrint#^


Sretan Božić!




     Temeljna je radost, temeljno veselje je u ovomu: Bog, Sin Božji stupio je na zemlju, čovjekom postao, učovječio se. Od danas, sasvim je nešto drugo - biti čovjek. Od danas, povijest se Boga piše na zemlji, ali se i povijest čovjekova piše na nebu. Stoga, čestitati Božić znači - čestitati svakome čovjeku što je ljubljen od Boga. Čestitam ti, dakle, brate čovječe, što te Bog ljubi, što si brat Kristov, što si s njime Božji baštinik!

Bonaventura Duda, "Svijeta Razveselitelj"

25.12.2009. u 00:01 • 3 KomentaraPrint#^

utorak, 22.12.2009.


Raduj se, o Betleme (Mesija će doć)




22.12.2009. u 17:00 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 20.12.2009.


Uloga poniznosti u činu vjere


     Obraćenici priznaju dvije stvari. Ponajprije, izričito govore kako je teško svladati autonomiju vlastitoga uma i slomiti vlastitu volju u poniznoj molitvi. Sve ide lako dok se promatra kršćanstvo općenito: uzvišenosti njegove nauke, ljepota kršćanskog života, požrtvovnost misionara i drugo. Ali kad treba reći zadnji credo, onda nastaje teška borba za osobnu slobodu, koja je kod nevjerenika naročito naglašena. Zato su to već obično časovi prve milosti, prema riječima Sv. pisma: »Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost« (Jak 4,6).
     Najkraće se izrazio japanski general Suganami, obraćenik od 1948: »Najvažnije što sam naučio kod oca Okoschija jest poniznost. Poniznost mi je dala da upoznam Boga. Poniznost mi je dala da razumijem nadnaravne stvari i prihvatim Božje objave«.
     Generalni direktor Pacific Gasoline Company, Reynolds, obraćenik od 1933. a svećenik benediktanac od 1951., spoznao je da je Rimokatolička Crkva prava Kristova Crkva, ali ga je bunilo to što je u svako doba bilo inteligentnih ljudi koji su to poricali. »Tada mi je nenadano došla na pamet misao duhovne oholosti. Njoj nisam nikada posvećivao mnogo pažnje. Sto je zapravo bila duhovna oholost? ... Duhovna oholost mora dakle biti ustručavanje da se poklonimo kad smo se jednom utvrdili u nekom zaključku. Ona mora biti ustručavanje da priznamo da smo možda bili u zabludi. Ona se mora sastojati u tome da mi želimo odlučivati tko je Bog i što su njegove zapovijedi, umjesto da ispitujemo ono što je Bog rekao, bez obzira na to da li nam je ugodno ili nije; u tome da se između svih protuslovnih shvaćanja o Bogu istražuje i izabire, umjesto da se rekne: 'Ako je Krist Bog, onda vjerujem što je on rekao.'«
     Švedski liječnik Karl Sondergaard piše: »Vjerojatno sam već od 1927. uvjereni katolik, što sam konvertirao istom 1930, za to je, između ostaloga, zacijelo kriva činjenica da je uvijek bolno odijeliti se od svoje stare kulturne sredine i unutarnjeg sklada s rođacima i prijateljima. Ta općenito je iskustvo da skepsa, agnosticizam i ateizam ne dijele nekoga toliko od sredine narodne crkve kao prijelaz na katolicizam ... Što me je najduže zadržavalo, bilo je to napuštanje mog prava na samoodređenje. Strahovao sam pri pomisli da bi neka moć izvan mene samoga imala pravo s obvezatnom snagom prosuđivati moja djela i tražiti od mene određeno vladanje. Tek kad sam se odlučio na samosvladavanje svoje vlastite volje, zbila se moja konverzija«.
     Osobito je snažno taj problem proživio antropozof dr Bernhard Martin, obraćenik od 1946. On govori: »Dvije sam se godine bavio time mogu li biti i nauci Crkve bez pridržaja reći 'da'. Pri tom sam stajao pred mnoštvom pitanja koja sam nisam mogao riješiti. Moj veliki Prijatelj, ako smijem tako kazati, davao mi je za njih primjerene, dostatne svjetlosti. Čitavo se moje biće opiralo svrstavanju u red, poslušnosti prema papi ... Koliko mogu vidjeti, u osnovi se radilo o problemu oholosti. Ispunila me oholost; ne duševno, dakle ne u smislu osobne neskromnosti (ta okolnosti moga života nisu uopće dopuštale da se ona pojavi!), nego duhovno, u bitnom raspoloženju, u želji za samoisticanjem, u nekom paktu s Luciferom, od kojega izvire duh: 'bit ćete kao bogovi!'... Njoj se suprotstavila samo volja iz sfere milosti, upravo volja koja je dovela do spoznaje: 'Odreći ću se svog ekstremnog individualizma, uklopit ću se.'«
     Druga stvar koja nam pokazuje kako je potrebna poniznost u činu vjere jest molitva. Obraćenje zapravo počinje onoga časa kad obraćenik počne moliti. O tome nam obilno govore. Kako je molitva povezana s poniznošću, tumači nam obraćenik Merton: »Postoji neka vrsta oholosti u tvrdnji da se naše molitve ne bi smjele sniziti do moljenja za naše osobne potrebe. U osnovi, to nije ništa drugo nego suptilni način da se sama sebe stavi na isti stupanj s Bogom; da se vladamo kao da nemamo nikakvih potreba, kao da nismo stvorovi i kao da se ne osjećamo zavisni o njemu«. Kad je sam prvi put počeo moliti, kaže da se »odigrao jedan odlučni doživljaj, koji je sličio nekoj kapitulaciji, podvrgavanju, nekom obraćenju«. Kineski obraćenik iz god. 1940, dr Francis Yeh, kaže: »Kod obraćenja odraslih, naročito kod obrazovanih, molitva igra najvažniju ulogu«.
     Danac Sven Damsholt bio je završio cjelokupnu pouku o kršćanstvu, a ipak nije još mogao vjerovati. Otac Messerschmidt rekao mu je: »Sad sam vas dotle doveo dokle vas ja mogu dovesti. Zapreke razuma odstranjene su i on je pristao. Ali vjera je dar koji vam samo Bog može pokloniti. Morate početi za to ponizno moliti«. Damsholt na to priznaje: »A kako je teško moliti! Mislim, to je bio najteži čas moga života kad sam prvi put pao na koljena da se pomolim Bogu, koga sam u jedanaestoj godini bio napustio, čovjeka se doima kao da govori nekom zidu i osjeća se okružen smijehom, mada je sam u svojoj sobi i mada su vrata brižno zatvorena. Ali ja sam imao živu čežnju da uzvjerujem...« (...)
     Veliku važnost molitve ističe i Carrel u svojoj raspravi o molitvi iz god. 1944: »Kad je molitva stalna i zaista žarka, njen utjecaj postaje vrlo jasan... Ona se sastoji u nekoj vrsti duhovnog i organskog preobražaja. Taj se preobražaj zbiva progresivnim načinom, čovjek bi rekao da se u dubinama savjesti zapali neki plamen. On sebe ugleda onakvim kakav jest. Otkrije svoju sebičnost, svoju požudu, svoje zablude u sudovima, svoju oholost. Prisili se na izvršavanje ćudoredne dužnosti. Pokušava steći intelektualnu poniznost. Tako se pred njim otvara kraljevstvo milosti...«
     Eto sigurnog puta do vjere, i to puta na koji je ukazao jedan liječnik - biolog.

Stjepan Doppelhammer

20.12.2009. u 18:30 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 18.12.2009.


Što je vjera?


     Što je, dakle, vjera? Odgovor je dvojak: psihološki i sadržajni. Psihološki gledano, vjera je duševni čin kojim ispovijedamo uvjerenje da Bog postoji, držimo istinitom njegovu objavu ljudima te se posvema i praktično povjeravamo Bogu kao svome tvorcu. Taj su duševni čin stari teolozi nazvali fides qua creditur (vjera kojom se vjeruje). To je dakle čin razuma i volje, svojstven samo čovjeku. Time što se aktualizira u ljudskoj duši može se nazvati vjerovanje. Nijemci su ga zgodno nazvali "Du-Glauben". Ono odrazuje osobni odnos vjernika prema njegovom životnom Počelu.
     Takva osobna vjera ili vjerovanje eminentno je religiozni čin ili, bolje, vjeročin, koji izvire iz duševne dispozicije čovjeka da teži za onim što je neizmjerno, apsolutno, vječno, svemoguće, predivno i predstavlja samu dobrotu (homo ens religiousum). Kada tu dispoziciju čovjek još obogati religioznim iskustvom, osobnim uvjerenjem i dubokim doživljajem Svetoga, onda je to krepost koja se individualizira, pošto je i onaj Apsolut u koji se vjeruje također osoba, tj. ne samo bezlično božanstvo nego i Bog.
     Budući da je vjera odnos koji traži dva suodnosnika, čovjekov božanski Partner u tom odnosu također sudjeluje u ljudskoj vjeri svojom božanskom nazočnošću i nadnaravnom pomoću, koja se zove milost. Stoga je vjera ne samo ljudski čin nego i božansko nadahnuće, dar i milost. U bogoslovnom rječniku to je "ulivena vjera", više nego stečena krepost. Prema tome, vjera je ljudski odgovor na božansku ponudu ljubavi.
     Tako vjera izgleda u svojoj psihološkoj dimenziji. A što ona u sebi pruža sadržajno? U prvom redu uvjerenje u opstojnost Boga Stvoritelja, njegovu providnost, vječni život i općenito u duhovni svijet. To se uvjerenje praktički oživotvoruje u punoj djelotvornoj predanosti božanskom počelu i svrsi. Kako je Bog čovjekov partner u vjeri, On se objavljuje svom ljudskom stvoru kao njegov Stvoritelj, Spasitelj i Gospodin. Taj sadržaj objavljene vjere teološki se naziva fides quae creditur (vjera koju se vjeruje) ili predmet vjere, njemački "Das-Glauben".
     Kao "srž onoga čemu se nadamo" vjera se ukazuje u svojoj subjektivnoj dimenziji, a kao "dokaz za one stvari koje ne vidimo" ona otkriva i svoju objektivnu zbilju. Čin vjere treba naime promatrati pod oba aspekta: kao ljudski akt vjerovanja (fides, credo, belief) i kao predmet vjerovanja (Symbolum, Credo, faith). Vjernik sam sebe, ljudski život i cijeli svijet gleda sub specie aeternitatis (pod vidom vječnosti).

Živan Bezić, časopis "Bogoslovska smotra", 2002.

18.12.2009. u 08:45 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 14.12.2009.


Pustinja


Zašto me siliš, Gospodine, da idem kroz pustinju?
Mučim se u trnju.
Treba mi samo jedan znak od Tebe da se pustinja promijeni.
Da suhi pijesak,
da horizont,
da veliki, tihi vjetar,
ne bude više ništa strano ni slučajno,
nego široko carstvo kroz koje spoznajem Tebe.


Antoine de Saint Exupéry

14.12.2009. u 16:15 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 10.12.2009.


Sreća i nesreća


     Jedino bogatstvo siromašnog starca bili su njegov sin jedinac i jedan konj koji mu je orao njivu, pa su imali što jesti. Kad je jednog dana konj pobjegao, svi su u selu povikali: Ajme nesreće! Svi osim starca koji je govorio: Sreća? Nesreća? A tko to zna...
     Za par dana konj se vratio i doveo za sobom cijelo krdo divljih konja. Svi viknuše: Koja sreća! Svi osim starca koji je govorio: Sreća? Nesreća? A tko to zna...
     Starčev sin slomio je nogu pokušavajući pripitomiti jednog od divljih konja i svi u selu graknuše: Ajme nesreće! Jedino starac govoraše: Sreća? Nesreća? A tko to zna...
     Uskoro se i zaratilo pa jedino starčevog sina zbog slomljene noge nisu regrutirali u vojsku. Svi naravno viknuše: Kakva sreća! Svi osim mudrog starca koji je i dalje govorio isto: Sreća? Nesreća? A tko to zna...

Anthony de Mello

10.12.2009. u 11:45 • 3 KomentaraPrint#^

utorak, 08.12.2009.


Slika i uzor Crkve


     Danas slavimo jedan od najljepših i najomiljenijih blagdana Blažene Djevice Marije: Bezgrešno začeće. Marija, ne samo da nije sagriješila, nego je bila očuvana čak i onog zajedničkog nasljedstva ljudskoga roda, to jest istočnoga grijeha. Razlog je tome poslanje koje je Bog odvijeka njoj namijenio: da bude Majka Otkupiteljeva. Sve je to sadržano u istini vjere o Bezgrešnom začeću. Biblijski temelj ove dogme nalazi se u riječima što ih je anđeo uputio nazaretskoj djevojci: "Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom" (Lk 1,28). "Milosti puna" - u grčkom izvorniku keharitomene - najljepše je Marijino ime, ime koje joj je sam Bog dao, kako bi naznačio da je oduvijek i zauvijek ljubljena, izabrana, unaprijed određena da primi najdragocjeniji dar, Isusa, "utjelovljenu ljubav Božju" (enciklika Deus caritas est, 12).
     Mogli bismo se zapitati: zašto je među svim ženama Bog izabrao upravo Mariju iz Nazareta? Odgovor je skriven u nedokučivom otajstvu božanske volje. Ipak, postoji razlog na koji ukazuje Evanđelje: njezina poniznost. To dobro ističe Dante Alighieri u posljednjem Pjevanju o Raju: "Djevice Marijo, kćeri svoga Sina, / ponizna i iznad svakoga stvorenja, / čvrsta svrho vječnoga savjeta" (Par. XXXIII, 1-3). Sama Djevica, u svojoj hvalbenoj pjesni Veliča, ovako kaže: "Veliča duša moja Gospodina... što pogleda na neznatnost službenice svoje" (Lk 1,46.48). Da, Boga je privukla poniznost Marije koja je našla milost u njegovim očima (usp. Lk 1,30). Tako je postala Majka Božja, slika i uzor Crkve, izabrana među narodima kako bi primila blagoslov od Gospodina i proširila ga na čitavu ljudsku obitelj. Ovaj "blagoslov" nije drugo doli sam Isus Krist. On je izvor milosti, kojom je Marija ispunjena od prvog trenutka svoga postojanja. S vjerom je prihvatila Isusa, te ga s ljubavlju darovala svijetu. To je i naš poziv i naše poslanje, poziv i poslanje Crkve: prihvatiti Krista u svoj život te ga darovati svijetu, "da se svijet spasi po Njemu" (Iv 3,17).
     Draga braćo i sestre, današnji blagdan Bezgrešne poput svjetionika rasvjetljuje vrijeme došašća, to vrijeme bdijenja i pouzdanog iščekivanja Gospodina. Dok napredujemo ususret Bogu koji dolazi, gledajmo Mariju koja "svijetli poput znaka sigurne nade i utjehe putujućeg Božjeg naroda" (Lumen gentium, 68).

papa Benedikt XVI, 8. prosinca 2006.

08.12.2009. u 09:25 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 06.12.2009.


Blagost i poniznost


     Sveta krizma kojom se Crkva služi kad podjeljuje sakrament potvrde i kod posvećenja sastoji se od maslinova ulja i balzama koji nam simboliziraju blagost i poniznost. Obje te kreposti su božanskom Srcu našega Spasitelja beskrajno dragocjene da nam ih je na osobit način stavio na srce govoreći: "Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca." Ne čini li nam se po ovom kao da se naše nasljedovanje Krista sastoji u osobitoj ljubavi prema tim krepostima?
     Poniznost uvodi čovjeka u dubinu Božje ljubavi, a blagost ga vodi prema vrhuncu ljubavi prema bližnjemu koja je puna razumijevanja. Balzam, koji zbog težine pada u svakoj tekućini, simbolizira poniznost. Maslinovo ulje, koje uvijek pliva po površini, simbolizira blagost koja uzdiže čovjeka iznad svake boli i koja, blistajući, zrači iz svih kreposti jer je cvijet ljubavi o kojoj sveti Bernard veli da se sjedinjuje s blagošću i strpljivošću.
     Ali zapazi dobro: ova mistična krizma blagosti i poniznosti mora biti i djelovati u dubini tvoje duše poput svetoga posjeda. Jer pogledaj, mnogi govore o tim krepostima i pokazuju njihove odlike u svom izvanjskom prenemaganju, ali ne poznaju svoje vlastito srce, misle da su blagi i ponizni, a njihova duša je daleko od toga. Dopuštaju da ih povrijedi najmanja riječ, općenito su lako uvredljivi i zaboravljaju izvanjsku poniznost i blagost te planu nevjerojatnom srdžbom i ohološću.
     Istinska poniznost i iskrena blagost su za dušu izvrsno zaštitno sredstvo protiv nadutosti duha i žestine srca. Kažu da ujed zmije nikada ne prouzrokuje oteklinu ako je taj, koga zmija ugrize, uzeo lijek koji se u narodu zove: ljekovita biljka svetoga Pavla. Ako te ubodu klevete sa svom oštrinom i tvoj duh se nadme povrijeđenom ohološću, a srce plane u žestoku gnjevu - onda tvoja poniznost i blagost nisu istinske i iskrene, nego lažne i prividne.
     Ako živiš u miru i ako ništa ne ometa sveti mir tvoje duše, onda prikupi u svojoj duši golemu zalihu poniznosti i dobrote i sve što radiš i govoriš, pa bilo to veliko ili malo, čini prožet duhom poniznosti i blagosti.

Sv. Franjo Saleški, "Misli"

06.12.2009. u 22:45 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 03.12.2009.


Smisao patnje


     Raspravljajući o pitanju smisla života razlučili smo posve općenito tri moguće vrijednosne kategorije. Govorili smo o stvaralačkim vrednotama, doživljajnim vrednotama i stanovišnim vrednotama. Dok prvu kategoriju ostvarujemo djelatnošću, doživljajne vrednote realiziraju se pasivnim primanjem svijeta (prirode, umjetnosti) od strane čovjekova Ja. Stanovišne vrednote ostvaruju se pak tamo gdje treba nešto nepromjenjivo, sudbinsko prihvatiti kao takvo. U načinu kako se netko postavlja prema tim stvarima otvara se nepregledna punina vrijednosnih mogućnosti. A to znači da ljudski život nalazi ispunjenje ne samo u stvaranju i radosti nego i u patnji!
     Takav slijed misli protivi se svakoj trivijalnoj etici uspjeha. No podsjećanje na izvorni, na naš svagdašnji sud o vrijednosti i dostojanstvu ljudskog života otvara odmah onu dubinu doživljavanja u kojoj stvari čuvaju svoju vrijednost bez obzira na uspjeh ili neuspjeh, posve neovisno o efektu uopće. To carstvo nutarnjeg ispunjenja unatoč vanjskoj neuspješnosti postaje tek pravo dostupno kroz viđenje koje nam može pružiti umjetnost. Trebamo se samo prisjetiti opisa poput onih iz Tolstojeve pripovijetke »Smrt Ivana Iljiča«. Ovdje je prikazana građanska egzistencija, čiji duboki besmisao njezinu nosiocu postaje očit tek neposredno prije neočekivane smrti. Uviđajući tu besmislenost, taj se čovjek ipak u posljednjim trenucima svoga života uzdiže iznad sama sebe, do unutarnje veličine koja povratno - unatoč prividnoj uzaludnosti - posvećuje sav njegov život i daje mu smisao. Pa tako ispada da život može dobiti svoj smisao ne samo - kao kod toga junaka - smrću nego i u smrti; da životu dakle ne daje smisao samo njegovo vlastito žrtvovanje nego da se život može ispuniti i u neuspjehu.
     Neuspješnost ne znači besmislenost. To postaje jasno i kad se promatra vlastita prošlost, npr. u pogledu ljubavnog života. Ako bi se čovjek pošteno zapitao bi li se spremno odrekao nesretnih ljubavnih doživljaja i izbacio iz svog života neugodna i bolna iskustva, zacijelo bi odgovorio odrično. Punina bola nije mu nikada značila neispunjenost. Naprotiv, u patnji je sazrio, uz nju je odrastao, ona mu je dala više nego što bi mu to mogao dati neki romantični uspjeh.
     Čovjek je uopće sklon precjenjivati pozitivan ili negativan predznak ugodnog odnosno neugodnog obilježja svojih doživljaja. Važnost koju pridaje tim predznacima stvara u njemu neopravdanu osjetljivost prema sudbini. Već smo čuli u koliko mnogostrukom smislu čovjek »nije na ovom svijetu za uživanje« i da užitak nije u stanju dati ljudskom životu smisao. Dokle god je tako, ne može ni odsutnost užitka životu oduzeti smisao. Ponovno nam se potvrđuje da umjetnost ukazuje na način kako se u jednostavnom, iskrenom i neposrednom doživljaju ispravno otkrivaju činjenice. Pomislimo samo na to koliko je za umjetnički doživljaj irelevantno pitanje je li neka melodija skladana u duru ili u molu. Unatoč tomu ne spadaju samo nedovršene simfonije u najvrednija muzička djela, na što smo jednom prilikom ukazali, nego i »patetične«.
     Rekli smo da čovjek djelovanjem ostvaruje kreativne vrednote, doživljavanjem doživljajne vrednote a patnjom stanovišne vrednote. No pored toga patnja ima također imanentan smisao. Na paradoksan način i sam jezik nas vodi do tog smisla: mi trpimo zbog nečega zato što »to ne trpimo« -zbog toga dakle jer to nećemo prihvatiti. Raščišćavanje s onim što je sudbinski dano posljednja je zadaća i pravi predmet patnje. U patnji zbog neke stvari mi se u sebi od te stvari udaljujemo, stvaramo distancu između svoje osobe i nje. Dokle god trpimo zbog stanja koje ne treba biti, dotle smo u napetosti između faktičnog bitka s jedne strane i onoga što treba biti s druge strane. Vidjeli smo već da to vrijedi i za čovjeka koji očajava nad samim sobom: baš zbog te činjenice očajavanja on više nema razloga za nj jer vlastitu realnost vrednuje i mjeri prema idealnosti. Činjenica da je uopće uočio vrednote (koje su doduše ostale neostvarene) implicira već i određenu vrijednost samog tog čovjeka. Ta on ne bi mogao sam sebi suditi kad ne bi unaprijed posjedovao posvećenost i dostojanstvo suca - kao čovjeka koji je shvatio ono što treba biti nasuprot onomu što jest. Patnja dakle stvara plodnu, mogli bismo reći revolucionarnu napetost, time što osposobljava čovjeka da uopće osjeti ono što ne treba biti kao takvo.
     Tako se u čovjekovim emocijama očituje duboka mudrost, koja stoji iznad svake racionalnosti, koja čak proturječi racionalnoj korisnosti. Promatrajmo, recimo, afekte žalosti i kajanja: s utilitarističkog stanovišta morala bi nam oba izgledati besmislena. Jer žaliti za nečim nepovratno izgubljenim mora nam sa stanovišta »zdravog ljudskog razuma« izgledati isto tako nekorisno i besmisleno kao i kajati se zbog nepopravljive krivice. Ali u čovjekovu nutarnjem zbivanju žalost i kajanje imaju svoj smisao. U našoj žalosti za čovjekom koga smo voljeli i izgubili on živi i dalje, a kajanje oslobađa na neki način krivca njegove krivice. Predmet naše ljubavi, odnosno naše žalosti, koji se objektivno, u empirijskom vremenu izgubio, ostaje subjektivno, u unutarnjem vremenu sačuvan: žalost ga uprisutnjuje. Kajanje pak može, kao što je pokazao Scheler, izbrisati krivicu. Krivica se, doduše, ne skida s njezina počinitelja, ali sam počinitelj - svojim moralnim preporodom - prestaje to, tako reći, biti. Ta mogućnost da se ono dogođeno oplodi u nutarnjem zbivanju nije ni u kakvoj suprotnosti s odgovornošću čovjeka, već u dijalektičkom odnosu: da se može postati krivim, pretpostavlja se odgovornost. A čovjek je odgovoran s obzirom na činjenicu da ne može povući ni jedan korak učinjen u životu. Najmanja i najveća odluka ostaju konačne. Ništa se ne može izbrisati od onoga što čini ili propušta. Samo za površni način promatranja tomu proturječi što se čovjek činom kajanja ipak može u sebi udaljiti od nekog postupka i tim činom, dakle nutarnjim događajem, na neki način postići kao da se vanjski događaj na moralnom planu nije ni dogodio.
     Kao što je poznato, Schopenhauer je sa žaljenjem izjavio kako se ljudski život njiše amo-tamo između nevolje i dosade. U stvarnosti obje imaju dubok smisao. Dosada je stalni memento. Što uzrokuje dosadu? Nedjelatnost. Rad, međutim, ne postoji možda zato da umaknemo dosadi, već je dosada zato tu da umaknemo nedjelatnosti i ispunimo smisao našeg života. Životna borba nas drži u »napetosti« jer životni smisao bitno ovisi o zahtjevu za ispunjenje zadataka. Ta je »napetost« dakle bitno različita od one koja karakterizira neurotičnu težnju za senzacijama ili histeričnu glad za podražajima.
     Smisao »nevolje« također leži u svojevrsnom mementu. Već na biološkoj razini bol je razumni čuvar i opominjač u našem organizmu. Na duševno-duhovnom području ima analognu funkciju. Patnja treba čovjeka zaštititi od apatije, duševne mrtvačke ukočenosti. Dokle god patimo, ostajemo psihički živi. Štoviše, u patnji sazrijevamo, po njoj rastemo - ona nas čini bogatijima i boljima. Kao što smo vidjeli, moć i smisao kajanja jest da vanjsko događanje poništi u nutarnjem zbivanju (u moralnom smislu). Smisao i moć žalosti jest učiniti da prošlo i dalje nekako postoji. Oboje dakle na neki način korigira prošlost. Čovjek koji se pokušava odvratiti od neke nesreće ili se pokušava omamiti, ne rješava problem, ne uklanja nesreću. On uklanja samo posljedicu nesreće: puko osjećajno stanje neugode. Odvraćanjem ili omamljivanjem »postiže da ništa ne zna«. Pokušava pobjeći od stvarnosti. Bježi, recimo, u opijenost. Time čini subjektivističku, upravo psihologističku pogrešku: ponaša se tako kao da s emocionalnim aktom koga omamljenošću ušutkuje, uklanja i predmet emocija. Kao da sve što potiskuje u nesvjesnost samim time tjera u nestvarnost. Međutim, čin upiranja pogleda ne stvara predmet, a čin odvraćanja pogleda ne uništava ga - pa tako ni potiskivanje osjećaja žalosti ne poništava ono za čim se žali. Zdrav osjećaj čovjeka u tuzi obično se protivi uzimanju, recimo, tableta za spavanje - »umjesto da proplače noći«; onaj tko žali prigovorit će banalnom propisivanju sredstava za spavanje, da time što će on bolje spavati, neće probuditi umrlog za kojim plače. Smrt - ta paradigma nepovratnog događaja - nikako se dakle ne može poništiti time što se za nju ne želi znati, ali isto tako ni time ako ožalošćeni sam bježi u apsolutnu nesvjesnost - u nesvjesnost vlastite smrti.
     Kako je duboko u čovjeku ukorijenjen osjećaj za smisao emocionalnog, pokazuje sljedeća činjenica. Postoje melankolije kod kojih simptomatološki nije najistaknutije (kao obično) stanje žalosti, već se pacijenti upravo tuže da ne mogu biti žalosni, da se ne mogu isplakati, da su osjećajno hladni i iznutra kao obamrli. U pitanju je takozvana melancholia anaesthetica. Tko pozna takve slučajeve, znade da jedva postoji veći očaj od očaja tih ljudi zato što ne mogu biti žalosni. Ovaj paradoks opet pokazuje koliko je načelo ugode puka konstrukcija, psihološki artefakt, a ne fenomenološka činjenica. Iz emocionalne »logike srca«, »logique du coeur«, čovjek u stvarnosti uvijek teži, bilo u radosnom ili žalosnom raspoloženju, da u svakom slučaju bude i ostane duševno »živ«, da ne potone u apatiju. Paradoks što onaj koga muči melancholia anaesthetica pati zbog svoje nesposobnosti za patnju, samo je dakle psihopatološki paradoks. No on se može egzistencijsko-analitički razriješiti. U egzistencijskoj analizi otkriva se smisao patnje, pokazuje se da patnja smisleno pripada životu. Patnja, nevolja pripada životu kao i sudbina i smrt. Nijedna se od njih ne može odvojiti od života a da se pri tom upravo ne razori njegov smisao. Nevolju i smrt, sudbinu i patnju odvojiti od života, značilo bi životu oduzeti formu, obličje. Tek pod udarcima malja sudbine, u užarenju patnje njome izazvane, život dobiva lik i obličje.
     Smisao sudbine koju podnosi neki čovjek jest dakle da je on, prvo, oblikuje - gdje je to moguće - i, drugo, da je podnosi - kad je to nužno. Ne zaboravimo s druge strane da čovjek ne smije prerano položiti oružje, da ne smije neko stanje stvari prerano shvatiti sudbinski danim te se predati tobožnjoj sudbini. Tek kad čovjek nema više nikakvih mogućnosti za ostvarivanje stvaralačkih vrednota, tek kad zaista nije više u stanju oblikovati sudbinu, tek se tada mogu ostvarivati - vrednote zauzetog stava, tek tada ima smisla »prihvatiti svoj križ«. Bit vrednote stava leži u načinu na koji se čovjek miri s nečim što se ne da izmijeniti. Preduvjet istinskog ostvarenja stanovišnih vrednota jest dakle stvarno postojanje nečeg nepromjenjivog. To je ono što Brod naziva »plemenita nesreća« za razliku od »neplemenite nesreće«, koja zapravo nije sudbinska, nego izbježiva ili (ako se pojavila) skrivljena. Svaka situacija na neki način nudi priliku za ostvarenje vrednota, bilo u smislu stvaralačkih vrednota, bilo u smislu stanovišnih vrednota. »Nema situacije koja se ne bi mogla oplemeniti bilo stvarajući, bilo trpeći« (Goethe).

Viktor Frankl, "Liječnik i duša"

03.12.2009. u 22:30 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).

(Ivan Pavao ll)


< prosinac, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)


Komentari da/ne?

Linkovi


CERC

Catholic Answers

Simple Catholicism

Tebe Tražim

KNI

Psalmi


103 Bog je ljubav

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

*

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)

*

Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.

Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)

*

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)

*

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)

*

Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)

*

Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)

*

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)

*

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)

*

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)

*

Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)

*

Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)

*

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)

*

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)

*

Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)


Pregled po autorima


Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)

Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se