Veritatis splendor http://blog.dnevnik.hr/timotej


ponedjeljak, 30.11.2009.


Lijek koji uvijek djeluje


     Iskustvo je ljudi, kako postoji vrlo malo lijekova koji uvijek djeluju. U slučaju velika razočaranja i intenzivne tuge, postoji lijek koji djeluje bez greške, tako dugo dok se ovaj lijek koristi pažljivo i ustrajno. To je zaborav samoga sebe i pomaganje drugome. Davno prije upamtio sam rečenicu iz jedne knjige: "Spasi drugu dušu, i ona će spasiti tvoju." Mislim da se samoočuvanje sadržano u ovoj misli dobro uklapa s opomenom našega Gospodina: "Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga" (Mt 22,39). Djela milosrđa su za ranjeno srce kao mnogo doza lijekova.
     Kada izgubimo drage osobe ili kada neuspjeh pohara našim nastojanjima, skloni smo povući se u špilju samosažaljenja i lizati vlastite rane. "Zašto bih trebao misliti o nekome drugome? Nitko ne misli na mene. Nitko me ne voli pa ću se ja sam voljeti, a svijet nek' ide svojim putem."
     Takvo ponašanje vrlo je privlačno kada je netko duboko ranjen, ali ni najmanje ne pomaže i sukobljava se i s Kristovim primjerom i s njegovim riječima. Poruka evanđelja je da nas je Bog volio kada mi njega nismo voljeli. Krist je položio svoj život za svoje prijatelje kada je znao da će ga oni napustiti. Njegov navještaj Muke i njezina uloga u spasenju svijeta - "kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi" (Iv 12,32) - označavali su njegovo bezuvjetno milosrđe koje je plamtjelo usred zastrašujuće tame. Njegova molitva za oproštenje na križu - "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" (Lk 23,34) - krajnji je izraz upravo onoga o čemu govorim, lijek za tugu i neuspjeh: milosrdna ljubav.
     Možete vjerovati (i biti u pravu) kako vaša rana prouzročena gubitkom voljene osobe neće nikada zacijeliti. Možete se boriti da oprostite nanesenu nepravdu i znati da je nećete nikada moći oprostiti, ali Kristov primjer može vas izvući iz samih sebe. Veličanstveni savjet sv. Ivana od Križa to vrlo uspješno izražava: "Gdje nema ljubavi, unesi ljubav i ubrat ćeš ljubav."
     Prvi korak u vrijeme boli je vratiti se svojim obvezama - brinuti za one koji ovise o vama. Ovo se često radi uz znatnu muku. Depresija nas uhodi dok se mi doslovno vučemo uokolo. Nutarnji glas, glas ranjenog bića viče: "Oh, ostavite me na miru, svi, i pustite me žalovati ili bjesnjeti." Ne slušajte ovaj glas!
     Sljedeći korak je odgovoriti posebnim potrebama onih koji su očajni ili i sami u tuzi. Ako se radi o smrti u obitelji, vrlo je mudro brinuti se o svima drugima i osigurati da sve teče u redu. I sam sam otkrio, kada sam bio u velikoj osobnoj nevolji, da neizbježno ima netko tko je u gorem stanju od mene, sam, odbačen, bolestan ili na umoru. Uspio sam se oduprijeti nagonu da se brinem za sebe i pokušao sam biti tu za dotičnu osobu. Vjerojatno nisam bio od velike pomoći, i sebi sam učinio više dobra nego njemu, ali ipak bio je zahvalan ili je u najmanju ruku to prihvatio.
     Velikodušnost, milosrđe, ljubaznost, briga za druge, čak i strpljivost su načini ispunjenja Isusova savjeta kada je rekao da ljubimo svoga bližnjega kao sebe samoga i da budemo milosrdni kao što je Bog milosrdan. U ovakvim vremenima smo prenapeti i možemo lako planuti na nekoga. Tada trebamo biti spremni ispričati se - a to je veliki čin milosrđa i brige o drugome, o kojem tako malo mislimo. Kako je plemenito vidjeti nekoga tko je opterećen kako nosi terete drugih! Što je dojmljivije od suosjećanja i milosrđa onih koji opraštaju drugima dok u isto vrijeme sami ne primaju nikakvu utjehu ili milost?

     Privodeći ovu knjigu kraju, razmišljam o velikom primjeru mog prijatelja Terencea Cookea, koji se gotovo cijelo desetljeće tiho borio s rakom. Sjećam se cijelog niza prizora - njega kako stoji na kiši pozdravljajući ljude nakon sv. Mise, samo tjedan dana nakon što je saznao smrtnu dijagnozu (za koju mi tada nismo znali), njegove strpljivosti s onima koji su ga kritizirali, njegova milosrdnog opraštanja svojim neprijateljima, njegove oslobođenosti od duha osvete i njegova stalnog zanimanja za dobrobit onih u nevolji. Vrijeme života koje mu je preostalo je trebalo biti upola kraće od onoga koliko je bilo, njegovi posljednji mjeseci su trebali biti vrijeme postepenog pogoršanja, no on je uporno radio za dobro Crkve kao i za dobro svih onih kojima je mogao pomoći. Tijekom posljednjih nekoliko tjedana života razdijelio je svoje vrijeme na duga razdoblja molitve i na pisanje pisama o vrlo ozbiljnim temama kao što su život i svjetski mir. Čak je napisao i pismo utjehe bostonskoj Crkvi povodom smrti kardinala Madeirosa.
     Značajka ovog vrlo osjetljivog čovjeka bio je veliki zaborav samoga sebe. Njegova osjetljivost nije se razabirala iz nikakvih njegovih pritužaba nego prije iz njegove sposobnosti da bude svjestan osjećaja drugih, da predusretne njihove potrebe i da pokuša izbjeći ono što bi im bilo uvredljivo. Rijetko bi vam govorio o svojim tugama i bolima već bi brzo i po navici svoju pozornost usmjeravao na vaše potrebe. Sjećam se svoga zadnjeg posjeta dok je ležao i umirao u svom domu. Bio je to vrlo srdačan i radostan susret i vrlo je lako otjerao misli od svog trenutnog trpljenja i od povreda iz prošlosti. Sljedećeg dana ja sam bio hospitaliziran zbog operacije srca, i on je zamolio svoju sestru i bliskog prijatelja svećenika da me svakako posjete i da mi odnesu dar. Tada je već bio posve blizu smrti. Cijeli svoj život trudio se živjeti blaženstva, osobito milosrdnu ljubav. "Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!" (Mt 5,7)
     Primjer života Terencea Cookea, kao i tolikih slugu Božjih, jasno nam predočava činjenicu da je milosrđe najbolji lijek. Ono je lijek duše. Milosrdna ljubav neće samo sve prevladati, ona sve liječi. Za one koji su ga voljni iskušati, čak i uz neodlučnost i oklijevanje, njegovi učinci bit će trajni i blagotvorni.

Benedict J. Groeschel, "Izlazak iz tame"

30.11.2009. u 08:30 • 2 KomentaraPrint#^

četvrtak, 26.11.2009.


O paklu i ognju paklenom, mistično razmatranje


     Oci i učitelji moji, pitam se: »Što je pakao?« Sudim ovako: »Pakao je patnja kad čovjek ne može više voljeti«. (...)
     Govori se da postoji materijalni pakleni oganj: ne istražujem tu tajnu i bojim se, ali mislim, kad bi doista postojao taj materijalni plamen, da bi mu se mnogi zaista obradovali, jer držim da bi pod materijalnim mukama ljudi bar načas zaboravili one strašnije, duhovne muke. Pa i ne možete im oduzeti te duhovne muke jer to mučenje nije izvanjsko nego unutarnje. A kad bi im ih i mogli oduzeti, mislim da bi onda bili još nesretniji. Jer, ako bi im i oprostili pravednici iz raja koji promatraju njihove muke, i pozvali ih u svojoj beskrajnoj ljubavi k sebi, samo bi im još više povećali muke jer bi još jače raspalili u njima plamen žeđi za uzvratnom, djelatnom i zahvalnom ljubavlju koja je za njih već nemoguća. Ipak, strepeći u srcu, sve mislim da bi im sama spoznaja o toj nemogućnosti bila napokon pravo olakšanje, jer bi, primajući ljubav pravednika a da na nju ne mogu uzvratiti, u toj pokornosti i u učinku poniznosti napokon stekli neki oblik te djelatne ljubavi, koju su prezreli na zemlji, i nekakvo djelovanje slično njoj...
     Žao mi je, braćo, i prijatelji moji, što se ne umijem bolje izraziti. Ali jao si ga onima koji su sami digli na sebe ruku na zemlji, jao si ga samoubojicama! Mislim da nitko ne može biti nesretniji od njih. Grijeh je, kažu, moliti se za njih Bogu, i Crkva ih se javno odriče, ali ja mislim u dubini duše da bi se i za njih trebalo moliti. Neće se Krist naljutiti na nas zbog pretjerane ljubavi. Priznajem vam, oci i učitelji moji, da sam se ja za njih oduvijek molio, pa da se i sad svakog dana molim.
     O, ima i onih koji i u paklu ostaju oholi i okrutni, uza sve svoje nedvojbeno znanje i poimanje nepobitne istine; ima i onih jezovitih koji su se posve predali Sotoni i njegovu oholu duhu. Za njih je pakao nešto dragovoljno čega se ne mogu zasititi; to su sve dobrovoljni mučenici. Jer oni su, proklevši Boga i život, prokleli sami sebe. Hrane se svojom opakom ohološću, kao kad bi gladan putnik u pustinji počeo sam sebi sisati krv. Ali oni ostaju nezasitni na vijeke vjekova, odbijaju oprost i proklinju Boga koji ih zove. Ne mogu bez kivnosti gledati Boga živoga i najradije bi da ne bude Boga živoga, da Bog uništi sama sebe i sve što je stvorio. I vječno će oni gorjeti u ognju svoga gnjeva i žudjeti za smrću i nepostojanjem.

F.M. Dostojevski, "Braća Karamazovi"

26.11.2009. u 08:30 • 4 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 23.11.2009.


Tihi vodič


     Kada Bog postane naš vodič on zahtjeva da mu vjerujemo bez zadrške i da ostavimo svaku zabrinutost oko njegova vodstva. Poslani smo putem koji je On odabrao za nas, ali ga ne možemo vidjeti, i ništa što smo pročitali ne pomaže nam. Da djelujemo sami po sebi, morali bismo se osloniti na svoje iskustvo. Bilo bi prerizično učiniti išta drugo. No posve je drukčije kada Bog djeluje s nama. Božansko djelovanje je uvijek novo i svježe, ono se nikada ne vraća istom stazom, nego uvijek pronalazi nove pute. Kada nas vodi ovo djelovanje, ne znamo kamo idemo jer putovi kojima hodimo se ne mogu otkriti iz knjiga, ili bilo kojim našim mislima. No, ovi putovi su uvijek otvoreni pred nama i poslani smo ići njima. Zamislite da smo u nepoznatom kraju noću i da prolazimo poljima bez puta, ali da imamo vodiča. On ne pita za savjet, niti nam govori o svojim planovima. Dakle, što možemo učiniti osim da mu vjerujemo? Nema koristi pokušavati vidjeti gdje smo, gledati na karte ili zapitkivati prolaznike. To ne bi dopustio vodič koji želi da se oslonimo na njega. On će dobiti zadovoljštinu od prevladavanja naših strahova i sumnja, i zahtijevat će da imamo potpuno povjerenje u njega.
     Božje djelovanje ne može nikada biti drugo doli dobro, i ono ne treba izmjena ili nadziranja. Započelo je stvaranjem svijeta i sve do danas nastavlja se istom snagom koja ne poznaje granice. Njegova plodnost je neiscrpna. Ono danas čini jednu stvar, sutra drugu, pa ipak to je isto djelovanje koje u svakom trenutku proizvodi uvijek nove rezultate, i nastavit će se tako kroz vječnost.

Jean-Pierre de Caussade, SJ

23.11.2009. u 23:55 • 1 KomentaraPrint#^

četvrtak, 19.11.2009.


Znanost ljubavi


     Nemojte misliti da se ja rastapam u utjehama. O ne, moja je utjeha u tom da ih nemam na zemlji. Isus me upućuje u tajnu, a ne pokazuje se i glas se njegov ne čuje; ne poučava me pomoću knjiga, jer ne razumijem što čitam, ali katkada me utješi jedna riječ, kao ova koju sam izvukla na kraju razmatranja (pošto sam ostala u tišini i suhoći): "Evo učitelja kojeg ti dajem, on će te naučiti sve što treba da činiš. Hoću da te naučim čitati iz knjige života u kojoj je sadržana znanost ljubavi." Znanost ljubavi! Ah da, ta riječ slatko odjekuje u uhu moje duše, ja želim samo tu znanost. Premda sam za nju dala sva svoja bogatstva, smatram, kao zaručnica u Pjesmi nad pjesmama (8,7), da nisam dala ništa... Shvaćam vrlo dobro da nas samo ljubav može učiniti milima dragom Bogu, i ta je ljubav jedino dobro za kojim težim.
     Isus se udostojao da mi pokaže jedini put koji vodi k tom božanskom ognju. Taj put je predanje maloga djeteta koje bez straha zaspi u naručju svoga oca... "Ako je tko sasvim malen, neka dođe k meni", rekao je Duh Sveti na usta Salomonova (Izr 9,4). I taj isti Duh Ljubavi rekao je također da je "milosrđe dano malenima" (Mudr 6,6). U njegovo ime otkriva nam prorok Izaija da će na Sudnji dan "Gospodin povesti svoje stado na pašnjake, da će skupiti male jaganjce i privinuti ih na svoje grudi" (Iz 40,11). I kao da sva obećanja nisu dovoljna, isti prorok, čiji je nadahnuti pogled već ponirao u vječne dubine, uzvikuje u ime Gospodino: "Kao što majka miluje svoje dijete, tako ću ja tješiti vas, nosit ću vas u svom naručju i njihati vas na svojim koljenima" (Iz 66,12-13).
     O draga kumo, poslije takvih riječi možemo još samo šutjeti i plakati od zahvalnosti i ljubavi... Ah, kad bi sve slabe i nesavršene duše osjećale ono što osjeća najmanja od svih duša, duša vaše male Terezije, ni jedna jedina ne bi gubila nadu da će stići na vrh gore ljubavi, jer Isus ne traži velikih djela, nego samo predanost i zahvalnost, jer je rekao u Psalmu 49 (9-14): "Ja ne trebam jaraca iz tvojih stada, jer su moje sve zvijeri šumske, tisuće životinja što pasu po bregovima; poznam sve ptice nebeske... Ako ogladnim, neću reći tebi, jer zemlja i sve na njoj pripada meni. Zar da jedem bikova i pijem krv jaraca? Žrtvuj Bogu žrtve hvale i zahvale."
     To je dakle sve što Isus traži od nas. On ne treba naših djela, nego samo našu ljubav, jer se taj isti Bog koji izjavljuje da mu nije potrebno da nam kaže ako je gladan, ne ustručava prositi malo vode od Samaritanke. Bio je žedan... Ali govoreći: "Daj mi piti" (Iv 4,7), tražio je Stvoritelj svijeta ljubav svoga bijednoga stvora. Bio je žedan ljubavi...
     Ah, osjećam više nego ikada, Isus je žedan, a susreće samo nezahvalnike i nehajnike među učenicima svijeta, a i među svojim vlastitim učenicima nalazi, jao, premalo srdaca koja mu se potpuno predaju, koja shvaćaju svu nježnost njegove beskrajne ljubavi.

Sv. Mala Terezija, "Povijest jedne duše"

19.11.2009. u 13:00 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 17.11.2009.


O duhovnoj neumjerenosti


     O četvrtoj mani, a to je neumjerenost, ima mnogo toga da se reče, jer se među početnicima teško nađe pojedinac koji, kako god se dobro vladao, ne bi upao u koju od mnogih nesavršenosti što se na njima zapažaju s obzirom na ovu manu, a te nesavršenosti uzrokuje užitak što ga u početku uživaju u pobožnostima. Zaista mnogi početnici, namamljeni slašću što je nalaze u tim vježbama, pribavljaju više duhovni užitak negoli duševnu čistoću i trijeznost, a ove dvije stvari Bog traži i cijeni na čitavom duhovnom putu. I zbog toga, osim nesavršenosti koja se sastoji u tom da traži takve užitke, njihova pohlepa čini da prevršuju mjeru i prekoračuju granice opravdanog služenja sredstvom, u kojem služenju se kreposti sastoje i stiču. I zaista, privučeni ugodnošću što je uživaju, neki se uništavaju čineći pokoru, drugi oslabljuju postom, posteći više negoli njihova slaboća može podnijeti, i to bez zapovijedi ili savjeta drugih, dapače izbjegavajući osobu koju bi u tom morali slušati; a ima i takvih koji se usuđuju činiti protivno negoli im je naloženo.
     Ti su najnesavršeniji, čeljad bez mozga, koji manje drže do pokornosti i poslušnosti - što je pokora razuma i vlastitog presuđivanja te je zato kod Boga ugodnija i bolje primljena žrtva od svake druge - negoli do tjelesne pokore, koja bez poslušnosti nije drugo nego životinjska pokora, na koju su kao životinje potaknuti ugodnošću i užitkom što ga u njoj nalaze. Stoga, budući da je svako pretjerivanje nesavršenost i budući da na taj način oni čine svoju volju, slijedi da rastu radije u manama, a ne u krepostima, jer radeći po svojoj volji u najmanju ruku zadovoljavaju svoju neumjerenost i oholost. Đavao pak toliko potpiruje njihovu neumjerenost pomoću želja i užitaka što ih pridodaje sa svoje strane, da - kad ne mogu činiti drugo - mijenjaju ili povećavaju naložene pokore, jer je za njih u ovoj stvari svaka poslušnost tvrda i oštra; dapače, neki dolaze do tolikog zla, da kad moraju iz poslušnosti izvršiti kakvu vježbu u mrtvenju, upravo zato gube volju, jer je njihova želja da čine samo ono na što se oni sami osjećaju pobuđenima: ali u takvom slučaju bi, možda, bilo bolje da to i ne čine.
     Mnoge ćeš od njih vidjeti gdje mole svoje duhovne učitelje velikom upornošću i svojeglavošću da im dopuste što traže, i na kraju to postizavaju skoro na silu; ili se, ako ne postignu, stanu mrgoditi i biti zlovoljni, kao djeca, jer im se čini da već ne služe Bogu kad im se ne pušta da rade po svojoj ćudi. Budući da su privrženi svome ukusu, koji drže svojim Bogom, netom im ga tkogod povrijedi da bi ih složio s voljom Božjom, ražalošćuju se, ohladuju i malakšu. Oni misle da zadovoljiti sebe znači služiti Gospodinu i njemu ugađati.
     Još ima drugih koji, zbog duhovne neumjerenosti, tako malo poznaju svoju niskost i bijedu i toliko su zaboravili na sveti strah i dužno poštovanje prema Božjoj veličini, da bez oklijevanja uporno uznemiruju svoje ispovjednike da im dopuste vrlo se često ispovijediti i pričešćivati. A najgore je što se usuđuju približiti svetom stolu bez dopuštenja savjeta službenika djelitelja svetih tajna, samo po svom nahođenju, trudeći se da njemu sakriju istinu. Zbog iste neumjerenosti vrše ispovijed i bilo kako, samo da pričeste, više želeći da se hrane negoli da to čine savršeno i čistim srcem: gdje bi bilo spasonosnije i svetije imati protivne želje i moliti ispovjednike da nam ne zapovijedaju odveć često pristupati pričesti premda je od jednog i drugog bolje držati se ponizno u ravnodušnosti. Ali prevelika smionost im se često osvećuje te mogu očekivati Božju kaznu za svoju drskost.
     Takvima je, kad se pričešćuju, sve nastojanje u tome da pribave kakav osjećaj ugodnosti, više negoli da se klanjaju i da ponizno hvale Gospodina koji je u njima, tako da kad ne izvuku osjetnu utjehu misle da nisu postigli ništa, a to znači suditi o Bogu vrlo nisko: oni ne razumiju da je najmanja korist koja dolazi od Presvetog Sakramenta ona koja spada na osjete, dok najveća ona nevidljiva korist milosti što se daje duhu. Ako im Bog često uskraćuje svaku osjetnu ugodnost i užitak, to čini zato što hoće da uprave prema njemu pogled vjere. Oni bi, naprotiv, htjeli uživati Boga, tu kao i u ostalim duhovnim vježbama, kao da bi on bio dohvatljiv i pristupačan: a to je, jer je znak da manjka čista vjera, veoma velika nesavršenost koja se veoma protivi Božjem značaju.
     Na isti se način vladaju u molitvi te misle da najviše vrijedi znati u njoj naći osjetnu pobožnost, pa se naprežu da je postignu, štono se reče, silom mišića, utvrđujući i umarajući duševne moći i glavu. Ako pak ne uspiju istještiti onaj sok pobožnosti, ostaju bezutješni misleći da nisu postigli ništa; pa zbog svoje isprazne težnje gube pravi duh pobožnosti koji se sastoji u tom se ustraje u molitvi s ustrpljenjem i s ponižnošću, ne pouzdavajući se u sebe, da se ugodi samo Bogu. Stoga, ako jedanput ne okuse slast u ovoj ili onoj vježbi, vrlo se ozlovolje i mrze ponovo poći na molitvu, te je katkad napuštaju: slični upravo maloj djeci koja se pokreću na djelovanje ne putem razuma nego samo očekujući ugodnost. Za njih se sve svodi na to da traže duhovne užitke i ugodnosti, i zato im nikad nije dosta čitati knjige; pa odabiru sad jedno razmatranje sad drugo, idući u potragu za užicima u Božjim stvarima. Takvima se Bog s mnogo prava i s mnogo ljubavi uskraćuje i skriva, jer, da ne bi tako činio, njihova bi se zla zbog duhovne neumjerenosti umnožila bez kraja. Zato je za njiih veoma potrebno ući u tamnu noć da bi se očistili od svih svojih sitničavosti.
     K tome, oni koji su tako skloni duhovnim užicima, imaju, također jednu drugu veliku nesavršenost, a ta je da hodaju vrlo polako po tvrdom putu križa; jer duša koja voli ugodnost, naravno, mršti lice kod svake neugodnosti pri vlastitom odricanju. Odatle se kod njih rađaju mnoge druge nesavršenosti što ih Gospodin vremenom liječi kušnjama, suhoćom i drugim neugodnostima koje spadaju u tamnu noć.

Sv. Ivan od Križa, "Tamna noć"

17.11.2009. u 11:30 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 14.11.2009.


Godišnja doba duše


     Vidim da se u tvojoj duši izmjenjuju sva godišnja doba. Sada u svojoj duši osjećaš zimu s njezinom krutom neplodnošću i krajnjom dosadom, s njezinom mučnom prezasićenošću i bezvoljnošću. A onda se spušta svibanjska rosa na miris svetoga cvijeća. I tvoja čežnja se opet diže u svetom žaru prema Bogu. Samo jesen nedostaje jer plodove uzalud tražiš. Ipak znaj, kad se žito vrši i grožđe preša, često se pokazuje bogatiji urod nego što sjetva obećava i vinova loza daje naslutiti. Vjerojatno želiš da u tvojoj duši budu vječno proljeće i ljeto; ipak, izmjena u našem nutarnjem životu nije manje nužnost nego u vanjskom. Samo s one strane cvjeta ljepota na vječnom proljeću, samo tamo je vječni urod u svetom uživanju, samo tamo cvjeta sveta ljubav na vječnom ljetu. Tamo ne postoji zima. Ovdje dolje na zemlji je zima duše nužnost jer iz njezine neplodnosti niču poniznost i ljubav i tisuću lijepih pupoljaka kreposti navire iz nje. Poniznost i ljubav su podupirači oko kojih se penju druge kreposti. Njih se drži čvrsto. Jedna je najdublja, a druga najviša krepost. Očuvanje cijele zgrade ovisi o temelju i krovu.

Sv. Franjo Saleški, "Misli"

14.11.2009. u 18:45 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 11.11.2009.


Kriza spoznaje i morala


     Mislim da se možemo složiti s Fisichellom kako je činjenica krize s analizom njezinih uzroka i posljedica, te traženje izlaska iz tog stanja, ono što je zajedničko jednoj i drugoj enciklici. U enciklici Fides et ratio riječ je o krizi spoznaje, a u Veritatis splendor o krizi morala. Vidi se također da se te dvije krize međusobno uvjetuju i upućuju na krizu samog čovjeka. Razmotrimo najprije papinu prosudbu spoznajne krize.

Kriza spoznaje

     U čemu se, prema papi, sastoji suvremena kriza spoznaje? Ivan Pavao II. potpuno je svjestan velikih znanstvenih uspjeha koje je suvremeni čovjek postigao na mnogim područjima, bilo da je riječ o spoznaji prirode, ili društva, ili samog čovjeka. O tome svjedoči silan tehnološki napredak koji ne bi bio bez zadivljujućih prirodno-znanstvenih spoznaja, a o kojemu papa često govori u svojim spisima. On je, dakle, svega toga veoma svjestan, stoga, kada govori o krizi spoznaje, ne misli na spoznaju pojedinačnih područja stvarnosti, nego na nešto sasvim drugo. Što je to, rekao nam je u enciklici Fides et ratio. Riječ je o pomračenju spoznaje zadnje, metafizičke i religiozne istine o čovjeku i svijetu u kojem se nalazi.
     Papa daje slojevit odgovor na pitanje kako je do toga došlo. Sve je počelo s nesretnim razdvajanjem i suprotstavljanjem vjere i razuma. Razum, ostavši bez potpore i izazova vjere, zatvorio se u sebe i u svoje granice, izdvojivši se iz cjeline osobe i bitka. Tako je nastala moderna filozofija koja se nije usredotočila na spoznaju bitka, nego na ispitivanje ljudske spoznaje, s nakanom istaknuti ne njezine mogućnosti nego granice i uvjetovanosti. »Dosljedno tome, u suvremenom su se čovjeku, i ne samo u nekih filozofa, pojavili stavovi raširenog nepovjerenja u velike spoznajne mogućnosti ljudskog bića. U lažnoj skromnosti čovjek se zadovoljava djelomičnim i provizornim istinama, ne pokušavajući više postavljati radikalna pitanja o smislu i zadnjem temelju ljudskog života, osobnog i društvenog«, kaže papa (FR, br. 5).
     No, bez poznavanja i prihvaćanja zadnje istine kao temeljnoga kriterija i orijentira, čovjekovo se znanje fragmentira, samovolja dobiva maha, pragmatični i pozitivni kriteriji postaju jedino mjerilo ispravnoga i istinitoga, a agnosticizam, relativizam i skepticizam pojavljuju se kao neizbježna sudbina. Rezultat toga je devalvacija samog pojma »istina«, čemu mnogo pridonosi i suvremeno shvaćanje pluralizma koje legitimnu množinu mišljenja shvaća u smislu indiferentizma kojemu su sve pozicije jednako vrijedne. Za papu je upravo taj »indiferentni pluralizam« »jedan od najraširenijih simptoma nepovjerenja u istinu koji se verificira u suvremenom svijetu« (FR, br. 5). To također znači da se više nema pouzdanja u filozofiju i u njezine mogućnosti spoznaje konačne i sveobuhvatne istine. Štoviše, ona je postala samo jedna od »provincija« ljudske spoznaje, čak jedna od rubnih u usporedbi s ostalim vrstama znanja (usp. FR, br. 47), i trajno je u opasnosti da i sama, zanemarujući zadnju istinu i smisao, »degradira razum na samo instrumentalnu funkciju, bez autentične strasti za traženje istine« (FR, br. 81). U sličnu krizu upala je i teologija zbog svoje odvojenosti od filozofije, o čemu Ivan Pavao II. također opširno govori u Fides et ratio, ali mi ovdje u to ne možemo ulaziti.

Kriza morala

     »Kriza oko istine«, koja je posljedica upravo spomenute spoznajne krize, odražava se duboko na moralnom području, o čemu je Ivan Pavao II. opširno progovorio u svojoj enciklici Veritatis splendor. Ta povezanost krize spoznaje istine i krize morala najbolje se, prema papi, zamjećuje u nekim dominantnim suvremenim shvaćanjima čovjekove slobode i savjesti. Evo što papa o tom kaže: »U nekim strujama moderne misli stiglo se do toga da se sloboda toliko uzdiže te se od nje tvori apsolut koji bi bio izvor vrijednosti. U tom se pravcu kreću učenja koja gube smisao transcendencije ili učenja koja su izričito ateistička. Pojedinačnoj savjesti pripisane su prerogative najvišeg stupnja moralne prosudbe koja kategorično i nepogrješivo odlučuje o dobru i zlu. Tvrdnji o dužnosti da se slijedi vlastita savjest pridodaje se nezasluženo tvrdnja kako je moralna prosudba istinita zbog same činjenice da proizlazi iz savjesti. Ali na taj način iščezava neophodan zahtjev istine, u korist kriterija iskrenosti, autentičnosti, 'sklada sa samim sobom', tako da se stiglo do radikalno subjektivističkog pojma moralne prosudbe. Kao što se može izravno shvatiti, toj evoluciji nije strana kriza oko istine. Čim se izgubila ideja univerzalne istine o dobru, spoznatljive ljudskom razumu, promijenio se neizbježno i pojam savjesti: ona se više ne razmatra u svojoj izvornoj stvarnosti, odnosno kao čin inteligencije osobe kojoj valja primijeniti univerzalno poznavanje dobra u određenoj situaciji i tako izraziti prosudbu o pravednom postupanju pri izboru ovdje i sada; orijentiramo se na to da savjesti pojedinca dopustimo na autonoman način određivati kriterije dobra i zla te prema njima postupati« (VS, br. 32).
     Papa dalje ističe kako »takvo viđenje tvori cjelinu s individualističkom etikom, prema kojoj se svatko nalazi suočen sa svojom istinom, različitom od istine drugih«, što se, dovedeno do kraja, »pretače u negaciju same ideje ljudske naravi«, odnosno, u odbacivanje naravnog moralnog zakona. Usporedo s time, toliko se ističe autonomija razuma daje stvorena »teorija o potpunom suverenitetu razuma na području moralnih normi« (VS, br. 36). Budući da su te subjektivističke i individualističke ideje prihvatili i neki moralni teolozi koji, dosljedno tome, »tumače na nov način odnos slobode prema moralnom zakonu, prema ljudskoj naravi i prema savjesti, te predlažu nove kriterije moralnog vrednovanja«, Ivan Pavao II. bio je ponukan napisati encikliku Veritatis splendor, u kojoj upozoruje na te zablude i afirmira zdravi moralni nauk Crkve.
     Prema papi, u taj »zdravi nauk« pripada sloboda, jer »nema morala bez slobode« (VS, br. 33), ali isto tako, tvrdi on kategorički, nema ni sukoba između slobode i zakona. Bog koji je čovjeku dao slobodu da može raspolagati sam sa sobom, usadio je u njegovu narav i moralni zakon, što znači da moralni život (ukoliko proizlazi iz slobode) pretpostavlja stvaralaštvo i domišljatost osobe (aktivnost ljudskog uma u pronalaženju i primjeni moralnog zakona), ali i poslušnost moralnom zakonu koji »dolazi od Boga i uvijek u njemu nalazi svoje izvorište« (VS, 40). Prema tome, čovjek ne posjeduje apsolutnu moralnu autonomiju, nego samo relativnu, ili kako Ivan Pavao II. kaže: »Primjerena autonomija praktičnog razuma znači da čovjek u sebi posjeduje vlastiti zakon, primljen od Stvoritelja. Ipak, autonomija razuma ne može značiti stvaranje, od toga istog razuma, moralnih vrijednosti i načela« (VS, br. 40).
     Ovdje ne možemo ulaziti u detalje papine argumentacije, niti je to potrebno, jer je naša nakana samo upozoriti na povezanost problematike jedne i druge enciklike, a iz rečenog ona se dovoljno jasno vidi. Pokušajmo ipak sve to reći i drukčije.
     Prema spoznajnom empirizmu, fenomenizmu i idealizmu ne postoji nikakav »svijet u sebi«, pa, prema tome, ni objektivna istina. Postoji samo svijet za nas, svijet koji smo spoznali svojim umom, tj. granice svijeta podudaraju se s granicama našeg iskustva i naše spoznaje. Pritom će empiristi naglasak stavljati na individualno, empiričko iskustvo, a fenomenisti i idealisti na transcendentalno.
     Takva shvaćanja postaju još radikalnija kada se prenesu na moralno područje, što je već Kant naglasio. Smatra se, naime, da je čovjek na moralnom području još autonomniji nego na teoretskom, da tu ne ovisi ni o čemu izvan svoje razumne prirode, pa, kao takav, može posve slobodno stvarati moralne norme i vrijednosti samom svojom odlukom i htijenjem. To ujedno znači da ne postoji nikakvo objektivno, o moralnom subjektu neovisno dobro ili zlo. U tom je smislu Kant rekao da ništa nije dobro osim dobre volje. A to onda treba vrijediti i obratno, tj. ništa nije ni zlo osim zle volje. Nema, dakle, predmeta (čina) koji bi bili u sebi, neovisno o moralnom subjektu, dobri ili zli, kao što ni u stvarima ne postoje nikakve objektivne istine i svrhe, prije naše spoznaje i neovisno o njoj.
     Takva subjektivistička i relativistička shvaćanja zastupaju danas posebno tzv. etički teleologizam i konsekvencijalizam ili proporcionalizam. Prema tim etičkim teorijama nema čina (predmeta) dobrih ili loših u sebi, nego to postaju tek po nakanama subjekta i posljedicama, pri čemu se ove određuju uspoređivanjem vrijednosti i dobara za kojima se teži s lošim učincima koji pritom mogu nastati. U skladu s time, ne može se formulirati posvemašnja zabrana određenih ponašanja koja bi, u svakoj okolnosti i u svakoj kulturi, bila protivna moralnim vrednotama (VS, br. 75).
     Nasuprot tim shvaćanjima papa ponavlja tradicionalni katolički nauk o »izvorima morala«, prema kojem postoje u sebi dobri i loši čini, zbog čega moralnost ljudskog čina ovisi, prije svega, o predmetu što ga volja izabire, a dobra ili loša nakana i okolnosti mogu je samo uvećati ili umanjiti. To znači da loša nakana ili okolnosti ne mogu u sebi dobar čin nikada učiniti zlim, ni obratno: »Ako su čini u sebi zli, dobra nakana ili osobite okolnosti mogu ublažiti zloću, ali je ne mogu dokinuti: to su 'nepopravljivo' loši čini, po samima sebi i u samima sebi neusmjerljivi k Bogu i k dobru osobe« (VS, br. 81). Dok je, dakle, prema sljedbenicima modernog subjektivizma i fenomenizma čovjek sam, u apsolutnom smislu, tvorac svoga morala, po papi, tj. prema tezama spoznajnog realizma koje Ivan Pavao II. zastupa, on je od Stvoritelja postavljen u moralni kozmos koji treba otkrivati, prihvaćati i dalje izgrađivati.

Ivan Devčić, "Veritatis splendor i Fides et ratio - dva krila jednog triptiha", časopis "Obnovljeni život", 2000.

11.11.2009. u 10:30 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 06.11.2009.


Agape i objava Božje ljubavi


     Ljubav je najuzvišenija stvarnost u svijetu. Ona je »osnovni zakon svemira«, izvor svih plemenitih težnja u ljudskom životu, središte i bitak izraelske religije i kršćanstva. Sve veliko, sve uzvišeno, sve lijepo u svijetu sagradila je ljubav. Aristotel kaže da Prvi Pokretač pokreće svijet kao »predmet svoje ljubavi«. Dante u Božanskoj komediji pjeva: »Ljubav pokreće Sunce i ostale zvijezde« (Raj 33,145). Ljubav je u ljudskom životu izvor plemenitih težnja, dubokih radosti, blaženih iskustava; ona je plodno tlo napretka i sklada, pokretač i stvaralac velikih djela umjetnosti i kulture. Bez ljubavi nestalo bi u svijetu svjetla, topline, radosti i zavladala bi tama, mržnja, uništenje. Jao čovječanstvu ako bude ljubav nadvladana mržnjom, ako rušilačke, razorne, uništavajuće snage potisnu snage ljubavi koja jedino izgrađuje, usrećuje i obogaćuje. Bez ljubavi svijet ostaje bez svjetla i života, vraća se u prvotni kaos, postaje pust i prazan, vraća se u svoje ništavilo. Iako nam stanje koji put izgleda beznadno i mislimo da ljubav nikad neće nadvladati mržnju (Parmenid), Biblija nam ulijeva vedrinu i optimizam kad nam objavljuje: Bog je stvorio svijet u ljubavi, i svijet počiva na Božjoj ljubavi, zato će ljubav konačno trijumfirati.

Problem ljubavi

     Ljubav je veoma složena stvarnost. Govorimo o Božjoj ljubavi i čovječjoj ljubavi, o božanskoj, transcendentnoj i stvorenoj, ovozemnoj ljubavi. Kakav je odnos među njima? Postoje li različite »ljubavi« koje nemaju među sobom ništa zajedničko, koje se međusobno suprotstavljaju i svaku bi trebalo izraziti svojom posebnom riječju? Ili je to u temelju i biti jedna ljubav s mnogosvrsnim aspektima, i možemo li mnoštvo različnih stvarnosti izraziti jednim pojmom »ljubav«, kako to imamo u hrvatskom jeziku?
     Može li se govoriti o ljubavi Božjoj? Zar je moguće da Bog, neizmjerno savršen, punina svake dobrote i ljepote, punina Bitka, može ljubiti stvorenje, svijet i čovjeka, ograničeno, omeđeno biće koje mu ne može ništa pružiti, ništa uzvratiti, ništa dodati njegovu blaženstvu? I kako čovjek može ljubiti Boga? Bitno je u ljubavi da traži i stvara savršeno jedinstvo. Kako se može to jedinstvo ostvariti između neizmjernog Boga i ograničenog stvorenja čovjeka?
     Aristotel smatra stoga da je besmisleno govoriti o ljubavi bogova prema ljudima. Oni ne trebaju nikakva dobra za svoje blaženstvo. Bog je po Platonu apsolutno Dobro, sama Dobrota i Ljepota. Zato i ne može ljubiti, jer bi to uključivalo obogaćenje njegove osobe, a to je apsurdno. Može se reći: Bog je milosrdan. Bog je dobrostiv i iskazuje svoju dobrotu ljudima koji to zaslužuju. Ali se ne može reći: Bog ljubi svijet i čovjeka. Jednako je besmisleno reći: »on ljubi Zeusa« (Aristotel, Velika etika). Smiješno je govoriti o ljubavi čovjeka prema Bogu.
     Isto tako se postavlja poteškoća i o ljubavi prema bližnjemu i o njenoj religioznoj vrednoti. Grčki filozofi naglašuju humanizam i filantropiju. Ali što se bogova tiče moja ljubav prema bližnjemu? U čemu može biti religiozna vrijednost bratske ljubavi? Možda samo kao neko »pravo« da mogu stupiti pred Boga mirne savjesti što se nisam ogriješio o pravdu i pravednost.
     I napose erotska ljubav, zaručnička i bračna. Istina, u prirodnim religijama štuju se bogovi i božice ljubavi i plodnosti: Aštarta i Baal, Afrodita i Eros. Imaju svoja svetišta i svoja bludišta. U njima se razbludnim kultovima i obredima časte ta božanstva. No u tim kultovima želi se samo izraziti snaga i moć ljubavi, erosa, koju doživljuje čovjek kao nešto demonski snažno i ljubavna iskustva prebacuju se u područje božanskih parova, u božansku povijest.
     Bog filozofa i božanstva prirodnih religija ne mogu ljubiti svijet i čovjeka, niti im čovjek može odvratiti ljubavlju, a niti njih može interesirati ljudska strastvena i duhovna ljubav.
     A Bog Biblije, Bog objave govori o svojoj ljubavi. On se otkriva kao Bog ljubavi koji ljubi svijet i čovjeka, koji traži da mu čovjek uzvrati ljubav, i zapovijeda roditeljsku, bratsku, zaručničku, prijateljsku ljubav, ljubav prema bližnjemu. »Ljubi Boga svoga« i »Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe« temeljni je zakon i starozavjetne i novozavjetne objave. Bilo je ipak potrebno petnaest stoljeća da u punini objave u Isusu Kristu upoznamo da to nisu dvije različite ljubavi, nego da je to jedna te ista ljubav koja ima svoj izvor u Bogu koji je Ljubav (1 Iv 4,8) i svoju ljubav izlijeva na svoja stvorenja. Ta se ljubav osmišljuje u čovjeku, u njegovoj tjelesnoj i duhovnoj, strastvenoj i promišljenoj ljubavi.
     U Isusu Kristu ujedinjuje se složena stvarnost ljubavi božanske i ljudske. U utjelovljenoj Riječi Božjoj nalazi svoj konačni smisao ljudska ljubav, i u Njemu i Njegovu Duhu vraća se ta razlivena ljubav Božja u svemiru i čovjeku izvoru svake ljubavi, Ocu. To jasno kaže Isus u svojoj velikosvećeničkoj molitvi: »Da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno!« (Iv 17,21).
     Korisno je pogledati kroz postupnu Objavu Božju kako se je ovo svjetlo postepeno probijalo kroz tkivo povijesno-spasiteljske poruke i kako su nadahnuti pisci pokušali da nađu prikladan izraz da izraze tu bogatu i složenu stvarnost.
     Korisno je i radi toga što nam se u ovoj objavi tajne ljubavi otkriva i objavljuje Bog. Čovjek smrtnik ne može vidjeti »Božje lice« (Izl 33,23). »Boga nitko nikada nije vidio« (Iv 1,18). On »boravi u nepristupačnoj svjetlosti« (1 Tim 6,16). Bog je nedostupan, nepoznatljiv, nedostiživ. I on nam se objavljuje u zahvatima i riječima i otkriva nam postupno svoj spasiteljski naum spasenja, a to je naum njegove ljubavi. Bog se čovjeku objavljuje zahvatima koji otkrivaju njegovu ljubav, progovara čovjeku djelima ljubavi, jer je to jedini jezik koji čovjek može razumjeti, i tako shvatiti i upoznati Boga.

Objava Boga ljubavi u Starom zavjetu

     Iako je temelj i srž starozavjetne objave, židovske teologije i etike, pravednost a ne ljubav, ipak kroz sve stranice Starog zavjeta probija se istina objave da je ljubav temelj stvaranja i povijesti, biblijske teologije i etike, jer Bog je ljubav.

     Božja ljubav. Stvaranje svijeta i čovjeka prikazano je u Pismu kao čin Božje ljubavi. »I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro« (Post 1,31). Vrhunac svoje ljubavi očituje u stvaranju čovjeka. Stvara ga na »sliku svoju« da može s njime započeti dijalog ljubavi i prigrliti ga u zagrljaj svoga božanskog života. Praroditelji su osjetili ovaj zagrljaj ljubavi. No u samom početku istrgli su se iz ovog zagrljaja. Bio je to početak »grijeha svijeta«. Ali Božja ljubav je jača od grijeha. Bog će i dalje otkrivati palom čovječanstvu svoju ljubav. I ljubav će konačno pobijediti.
     Božja ljubav spašava Nou od potopnih voda i sklapa s njime savez, što je vječni znak njegove ljubavi prema čovječanstvu (Post 9,1-17). I kad je čovječanstvo krenulo putem grijeha, Bog poziva Abrahama i započinje novi dijalog ljubavi koji će doseći svoj vrhunac dolaskom Ljubljenoga Sina. Svoju ljubav Bog potvrđuje obećanjima, savezima s Abrahamom i ocima (Post 15,18; 26,3-6; 28,13-15). Obećanja se počinju ispunjavati u izbavljenju Izraela iz egipatskog sužanjstva i sklapanju saveza na Sinaju (Izl 24,8; 34;10). Bog se objavljuje kao Bog ljubomoran (Izl 20,5 ss) i traži odgovor na ljubav: »Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!« (Pnz 6,5).
     Sinajska nam tradicija donosi i prvu jasniju objavu Boga ljubavi. Mojsije je uzašao na nebo da bi donio izabranom narodu Božji zakon. Kad se vratio vidio je kako se Izraelci klanjaju zlatnom teletu. Izrael je raskinuo savez i prezreo Gospodina, Boga svoga. Mojsije moli za narod da mu se Gospodin smiluje. Moli da mu Bog objavi »svoje putove« (Izl 33,13), da shvati Boga, da ga upozna. Svjestan je da »Lice Božje« ne može vidjeti (Izl 33,23). Moli da mu objavi svoj spasiteljski naum. I Bog mu se objavljuje:
     »Gospodin, Gospodin! Bog milosrdan i milostiv, bogat ljubavlju i vjernošću« (Izl 34,6).
     Svaka riječ u izvorniku doziva u sjećanje bogata svojstva Božje ljubavi. »Milosrdan« - raham, izražava nježnost i toplinu majčinog krila. Njegova je ljubav majčinska ljubav koja se »obnavlja svako jutro« (Tuž 3,23). Hanun - »pun ljubavi«, podsjeća nas na majku koja se naginje nad svojim čedom s puno ljubavi, darivanja, bogatim darovima svoje nježnosti i ljubavi. Hesed - »bogat ljubavlju«, gotovo neprevediva riječ, podsjeća nas na zaručničku ljubav, ljubav dvoje zaljubljenih što traže savršeno sjedinjenje u zanosu, ushitu, plamenu. Emet - »vjernost« izražava sigurnost, čvrstoću, neuništivost, pobjedu ljubavi uza svu nevjeru, izdajstva, prijevare sa strane čovjeka. Zaista, Bog nam daje svoju vizitkartu (P. Gelin).
     Izrael će u svojoj povijesti ponavljati sinajski grijeh. U dodiru s kanaanskom civilizacijom i religijom i on će nanovo i nanovo lijevati »zlatno tele«, raskidati savez s Gospodinom i prihvaćati kanaanska božanstva ljubavi i plodnosti. Proroci će pozivati narod na obaveze Sinajskog saveza i produbljivati smisao toga saveza. Nije to samo neki »pravni« ugovor. To je berit, savez između Gospodina-zaručnika i Izraela, njegove zaručnice. Zato otpad od Saveza, od Boga, žigoše kao preljub, kidanje i bludničenje (Hoš 2,4.7; 4,10; Jr 5, 7; 13,27; Ez 23,43).
     Hošea najavljuje nerazrješiv novi bračni savez između Gospodina i vjernog naroda: »Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Gospodina« (Hoš 2,21 s). Triput ponavlja »zaručit ću te« da naglasi važnost ovih zaruka. Iznosi zatim pet unutarnjih svojstava ove nove veze: »pravda i pravednost« označuje sklad unutarnji sa zahtjevima ove veze, Božju milosrdnu vjernost svojim obećanjima. Hesed - »nježnost«, označuje i milosrđe i nježnost i ljubav, sve što omogućuje i ostvaruje savršeno zajedništvo. Rahamim - »u ljubavi«, izražava puninu ljubavi i nježnosti prema slabima, bijednima, siromašnima. Siromaštvo i bijeda čovjekova u njegovu postojanju i životu neće biti smetnja za prisno, puno ljubavi sjedinjenje. Emuna - vjernost, vjera, sigurnost. Vječna će i neuništiva biti veza ljubavi.
     I dar - miraz ove zaručničke veze bit će: »spoznaja Gospodina«. Yada' - »spoznati«, u Bibliji je bremenit izraz. Izražava egzistencijalni odnos koji može poprimiti mnoge oblike, ali uvijek označuje nešto iskusiti, doživjeti, prisno i stvarno. Hošea ovdje aludira na bračnu vezu da označi Božju ljubav kao nesebičnu, darovnu, plodnu, koja stvara savršeno zajedništvo. Značajno je da Hošea kad govori o ljubavi Boga prema Izraelu upotrebljava uobičajeni izraz za ljubav - ahab. Ali kad govori o ljubavi Izraela prema Gospodinu, upotrebljava neobični izraz jada'. Vjerojatno zato da izbjegne glagol ahab u odnosu Izrael-Gospodin koji je profaniran u razvratnim kultovima plodnosti.
     Bog se objavljuje preko proroka Hošeje kao zaručnik pun ljubavi, nježnosti i vjernosti. Ovu sliku dalje razvijaju Jeremija (Jr 2,2.20; 31,3), Ezekiel (16,1-43.59-63), Knjiga utjehe (54,4-8). Ova ljubav u svoj svojoj netaknutosti kao navještaj proročki opjevana je u Pjesmi nad pjesmama.
     I prirodne religije govore o bračnim vezama kao o nečemu božanskom. U hramovima kulta plodnosti vjernici nastoje sakralnim obredima doći u vezu s božanstvom i posvetiti tako svoj bračni život i ljudsku plodnost. Ipak je bitna razlika između kulta plodnosti i biblijskog simbolizma ljubavi Boga prema svome narodu. U kultovima plodnosti ta se veza temelji na mitovima o partnerima bogova i božica, na mitološkoj »božanskoj povijesti«. Biblijski simbolizam temelji se na povijesno-spasiteljskim zahvatima Božjim. Biblija ne pozna »božanske povijesti« već samo povijest spasenja koju stvara Gospodin koji nema uza se nikakva partnera. Stoga se proroci i mogu bez bojazni poslužiti ovim snažnim izražajnim slikama zaručničke ljubavi Gospodina i Izraela da bi odvratili Izraela od razbludnih kultova plodnosti i podsjetili ga na vječnu ljubav Gospodina prema svome narodu.
     Bog filozofa ne može ljubiti. Bog Objave može ljubiti jer je njegov bitak ljubav. A ljubav u Bibliji znači nešto drugo i nešto više nego u grčkih filozofa. Božja ljubav ne ispituje zasluge, vrijednost, korisnost, dostojanstvo onoga kome se daje u ljubavi. Božja je ljubav stvaralačka, nezasluženi dar. Ona nevrijednog, grešnog, nevjernog čovjeka čini vrijednim, vjernim i pravednim, dostojnim Božje ljubavi. Božja je ljubav plodna, ona daje život i podržava ga (Hoš 9,11-17). To je snažna ljubav Oca (Hoš 11,1-9; Pnz 1,31), nježna ljubav majke (Iz 66,13), vjerna ljubav zaručnika (Hoš, Jer, Ez). Ona stvara zajedništvo s Bogom, zajedništvo milosti, života, blaženstva i sreće.
     Božja ljubav traži odgovor. Zato najveća zapovijed i srž vjere Izraela jest: »Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom« (Pnz 6,5).

     Ljubav prema bližnjemu. Stari zavjet pozna zapovijed: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« (Lev 19,18). Ljubav prema bližnjemu prigrljuje najprije »sinove svoga naroda« (Lev 19,18), sunarodnjake. Zatim se proširuje na domoroce koji stanuju u zemlji i na putnike, prolaznike kojima treba iskazivati gostoprimstvo (Lev 19,34; Pnz 10,19). Ni ljubav prema neprijateljima nije nepoznata u Starom zavjetu (Izr 25,21), iako nije jasno naglašena.
     Ta ljubav nije ipak neki humanizam, filantropija. Iako u Starom zavjetu nalazimo odijeljenu zapovijed ljubavi Boga i ljubavi bližnjega, ova je izražena kao religiozna vrednota, kao zahtjev Božji. Gospodin je traži (Lev 19,10.18.34 itd.). Ona se temelji na Savezu i izraz je savezničke ljubavi prema Bogu. Ona je ispunjenje Zakona Saveza (Pnz 6,1-7). Bogu je draža nego i sam kult i žrtve. Bez ljubavi prema bližnjemu bezvrijedan je i naš kult Bogu i naše žrtve (Am 5,21-24; Hoš 6,6; Mal 6,7; Jer 7,21 s).
     Starozavjetna objava povezuje već ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu u jedno. I ove dvije ljubavi su odgovor na Božju ljubav. One su zapravo Božja ljubav, koju Bog u nama stvara, ljubav nezaslužena (Hoš 11,1; 6,4). To izražava biblijski bremenit izraz: »hodati Božjim putovima« (Pnz 10,12; 11,22; 19,9), što je srž religioznosti starozavjetnog pravednika.
     Nadahnuti pisac već ponire u tajnu Božje ljubavi i nastoji da to izrazi prikladnim riječima: ahab - ljubiti, raham izražava nježnost ljubavi, hesed nezasluženu, milosrdnu ljubav, jada' duboku životnu značajku ljubavi. Takva mora biti i ljubav prema bližnjemu, ljubav darivanja, nesebična, prihvaćajući bližnjega onakva kakav jest sa svim njegovim slabostima i nesavršenostima, ljubavlju kojom i sebe prihvaćamo, da se u zajedništvu s njime sjedinimo s Gospodinom. Ovo sebedarje postat će zbilja u novozavjetnoj objavi u Isusu Kristu. Ali već starozavjetna objava otkriva nam polako veo »Božjeg lica« da ga upoznamo i shvatimo kao Boga ljubavi.

Prijevod Sedamdesetorice (LXX)

     U Egiptu, u Aleksandriji učeni rabini židovski u 3. i 2. st. preveli su Sveto pismo na grčki jezik. Bio je to neprocjenjiv dar objavljene religije grčko-poganskom svijetu. I Jafet »može sada prebivati pod šatorima Šemovim« (Post 9,27). Prevodioci su osjetili poteškoće prijevoda iz jednog semitskog jezika na jedan indoevropski jezik, s jezika konkretnog na apstraktni grčki jezik. Kako prevesti bogatstvo objave na grčki jezik koji ne posjeduje prikladne i adekvatne izričaje bremenitih hebrejskih riječi?
     Prevodioci su se našli posebno pred teškoćom kako prevesti na grčki jezik riječi ahab, hesed, raham, jada' koje označuju ljubav Božju i ljubav što ju je Bog ulio u čovjeka kao odsjev svog intimnog bića, kao znak našeg tajanstvenog srodstva s Bogom. Grčki jezik ne posjeduje riječ koja bi izrazila ono što je bit objavljene religije, ljubav koja nas uvodi u biblijski svemir u kojem sva stvorenja postaju »brat« i »sestra«, svako stvorenje sakrament - znak božanske ljubavi.
     Grčki jezik posjeduje više termina da izrazi stvarnost ljubavi.
     Najviše se u klasičnom jeziku upotrebljava glagol eran i izvedena imenica eros. Eros je tipično ljudska ljubav. Može označavati roditeljsku, sinovsku, prijateljsku, drugarsku ljubav, ali posebno izražava seksualnu, bračnu ljubav - erotiku. Platon piše: eros nas »oslobađa mrzovoljnosti, puni nas prijaznošću, čini da se sastajemo na sastanke, vođa je svetkovinama, igrama i žrtvama; donosi krotkost, odnosi divljinu...« Eros je plodna ljubav i stvara znanost i kulturu. »Svatko postaje pjesnik, pa bio i bez muza prije« (Platon, Symposium gl. XIX).
     Platon u Symposiumu u mitu opisuje rađanje erosa. Rađa se iz susreta Penia-siromaštva i Ponos-bogatstva. Eros je težnja za dopunom, čežnja za bogaćenjem, za sticanjem lijepog, korisnog i ugodnog čega čovjek nema. Eros je prema tome egocentrična ljubav, sebična, zatvorena, slijepa, bez višeg cilja. I ukoliko se misli na erotsku ljubav, to je strastvena ljubav, seksualna požuda, nagonska ljubav. Sada je vatrena, silovita, strastvena, za čas hladna, bezosjetna, tragična. Ona je samo »privid« i »gluma«, zanos i razočarenje, a ne istinska ljubav o kojoj govori Pismo.
     Erotska ljubav ima svoje božanstvo: Eros. Njemu se podižu velebni hramovi, pjesnici mu posvećuju zanosne i strastvene hvalospjeve. Neki ga smatraju najvećim božanstvom. Sve sile neba i zemlje, bogovi i ljudi, njemu su podložni. On je najveća i jedina veličina. Tko mu se podloži, nema više svoje slobode, svoje volje. Postaje rob, slijepac koga eros vodi kuda hoće. On obećaje i pruža čovjeku najviše blaženstvo, slatki život u ovoj dolini suza, ali koji završava suzama i smrću. I moderna psihoanaliza povezuje libido i thanatos, eros i smrt.
     Eran i eros nije prikladan da izrazi biblijski pojam ljubavi. Eros označuje egoističnu čežnju za posjedovanjem onoga što drugi posjeduje, sebičnu, egoističnu i strastvenu težnju, a biblijska ljubav označuje nesebično darivanje, najviše priznavanje drugoga, ljubav poradi njega samoga i njegove vrijednosti, što ostvaruje istinsko sjedinjenje. Biblijska ljubav nije prvotno nagon nego čin volje, nije opojnost i osjećaj nego djelo (Pnz 6,5).
     Biblijska ljubav traži osobni odnos. Po Platonu eros se može protezati na osobe, stvari i ideje. Biblijska ljubav ima kao predmet svoje ljubavi samo osobu: Boga i čovjeka. I ljubav prema stvorenju u završnici je opet ljubav prema Bogu, izvoru svake stvorene ljepote i dobrote.
     Prevodioci LXX izbjegli su ovaj izraz. Nigdje se ne pojavljuje riječ eros u prijevodu LXX i samo na jednom mjestu dolazi glagol eran. U ovom izboru otkriva se indirektna osuda razbludnog kulta božanstva ljubavi i plodnosti, kojim se obesčašćuje ljepota, snaga, stvaralaštvo biblijske riječi ljubavi.
     Drugi izraz za ljubiti-ljubav jest philein-philia. Izražava prijateljsku, drugarsku, čovječansku ljubav. To je nesebična i sveobuhvatna ljubav, obuhvaća čovjeka i sve što je stvorio. To je ljubav promišljena, voljna, svjesna, istinski humanizam i filantropija koji se u vrijeme postanka LXX razvijaju i njeguju u grčkom svijetu.
     Ali i ovaj izraz označuje odviše ljudsku ljubav i ne može se njome izraziti ljubav prema Bogu. Osim toga ta je ljubav izraz simpatije i čuvstva. Čovjek se može otvoriti svome bližnjemu, a može ostati indiferentan prema njemu. A biblijska ljubav prema bližnjemu ne ostavlja treću mogućnost - indiferentnost nego: ili ljubav ili mržnja.
     Ta ljubav bila je u grčkom svijetu zamračena senzualnošću, pederastijom, homoseksualnošću kako nam to izdaleka otkriva Platon u svom Symposiumu.
     Zato je shvatljivo što prevodioci LXX izbjegavaju i taj izraz; nalazimo ga u prijevodu samo 10 puta.
     Postoji još jedan glagol u grčkom jeziku koji se ne upotrebljava kod klasika tako često a to je agapan. Etimologija te riječi je nejasna. Ona znači zadovoljan biti, postupati prema nekome s čašću, težiti za nečim, cijeniti nešto ili nekog više od drugog radi neke posebne svrhe i posebnog razloga. Prevodioci su uzeli taj glagol jer nije ničim bio opterećen i obesvešćen. Izvedena imenica je agape. Ne nalazi se u grčkom klasičnom jeziku. Možda su je našli u egipatskom dijalektu. Vjerojatnije je da su je sami prevodioci načinili i tako dobili novu riječ koja je u stanju da izrazi bogatstvo i puninu biblijske riječi ljubavi.
     Agape postaje tako biblijski svojstven izraz da izrazi božansku transcedentnu ljubav, i čovječju, stvorenu ljubav, ljubav koja je uvijek darovana, osobna i stvara jedinstvo i zajedništvo.
     Agape će izraziti Božju transcendentnu ljubav, stvaralačku i darovanu, osobnu i slobodnu, milosnu i vjernu.
     Agape će izraziti i sve nijanse čovječje ljubavi na kojoj se temelje rodbinski, društveni, nacionalni i humani odnosi. Ona će izraziti ono »davati i primati, služiti i primati usluge, ljubiti i biti ljubljen: što znači biti čovjek« (Holandski Novi katekizam 452). To će biti uvijek ljubav osobna i darovana, koja ne gleda u bližnjemu predmet svoje koristi, dobitka, nego osobu koju želi usrećiti, kojoj se želi darivati radi nje same.
     Agape će izraziti i erotsku, zaručničku i bračnu ljubav. I ona je dar Božji i mora biti odsjev njegove ljubavi, njegova bitka, čovjek je stvoren kao muško i žensko, jedno za drugo, za zajedništvo i jedinstvo (Post 2,24). Kao »muško i žensko« čovjek je »slika Božja« (Post 1,27). Ni erotska se ljubav ne može prezreti, potisnuti, potcijeniti. Kad se god u povijesti pojavio prezir prema zaručničkoj ljubavi, bila je zamračena ili zanijekana vjera u Boga Stvoritelja svemira i ljudskog tijela. Zaručnička i bračna ljubav u Svetom pismu označuju nesebično darivanje, uzajamno obogaćivanje, stvaranje jedinstva a ne egocentričnu težnju za gospodarenjem i strastvenu požudu. Stoga se i ta ljubav može izraziti riječju agape jer izražava Božji dar, Božju ljubav koju je sam Bog usadio u srca zaljubljenih.
     Agapan i agape postaju tako posvećene, biblijske riječi koje izražavaju bogatstvo objave stvarnosti ljubavi koja nam omogućuje da shvatimo i upoznamo »Božje lice«, da upoznamo Boga koji je Bog ljubavi i Ljubav.

Agape u Novom zavjetu

     Novi zavjet je punina objave, objave Boga koji je ljubav. U Isusu Kristu, daru Oca, upoznajemo Božju ljubav. Duh Sveti, Duh Sina Božjega, uvodi nas u tu istinu, u zajedništvo s Ocem.
     Novi zavjet je napisan na grčkom jeziku. Da izrazi objavu tajne ljubavi, kanonizira glagol agapan i imenicu agape koju su već posvetili nekako prevodioci LXX. Novozavjetni pisci nikad ne upotrebljavaju izraz eran i eros, veoma rijetko philein - voljeti (25 puta; Ivan sam 13 puta!) da izraze ljudsku veličinu prijateljstva, bratstva, zajedništva. Za sve vrsti ljubavi oni upotrebljavaju agapan (146 puta) i agape (120 puta). Apostol Pavao će 36 puta napisati u svojim poslanicama glagol agapan i 80 puta agape. I apostol ljubavi 74 puta glagol agapan i 31 put agape.

     Božja ljubav. Isus Krist je sam najviši izraz Boga ljubavi. Što je u Starom zavjetu bilo naznačeno u obećanjima, savezu, proroštvima, Novi zavjet vidi ostvareno u Isusu Kristu. U njemu nam nepoznatljivi i nedostupni otkriva »svoje lice« i »svoje putove«. »Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.« (Iv 1,18). »Tko je vidio mene, vidio je i Oca«, reći će Isus Filipu. »Ja sam u Ocu i Otac je u meni« (Iv 14,9-11).
     Isus nam otkriva Oca kao jedinoga »dobrog« (Mk 10,18), milosrdnog (Mt 18,33), puna ljubavi (Mt 5,45; 6,9). Bog pun ljubavi poput pastira traži izgubljenu ovcu (Lk 15,4-7) i prima odlutalog sina opet u svoj zagrljaj (Lk 15,11-32). I ova Očeva ljubav dobiva konkretni izraz u životu i djelovanju Isusa Krista, koji je došao »potražiti i spasiti izgubljeno« (Lk 19,10). Bog Otac davši nam Sina, daje nam Sebe i otkriva tako svoju neizmjernu ljubav prema svijetu. Ivan će s uzbuđenjem napisati: »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16).
     Pavao će naglasiti ovo očitovanje Božje ljubavi u Isusu Kristu: »Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije« (Rim 5,8). I razmišljajući nad svojim nekadašnjim životom bez Krista, potresno uzdiše: »Sin Božji me je ljubio i predao samoga sebe za mene« (Gal 2,20).
     Ljubav Božja koja nam je u Kristu zasjala stvaralačka je, zaručnički plodna (Ef 5,22). Ona stvara u nama novi život, »zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom« (Ef 2,4), »u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu« (Ef 1,5).
     I apostol Ivan otkriva nam Božju ljubav. »U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu« (1 Iv 4,9). Ova Božja ljubav nije neko apstraktno filozofsko rezoniranje, nego povijesno spasiteljska zbilja koja dolazi do svoje punine na križu. »U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše« (1 Iv 4,10).
     Apostol ljubavi ponire dublje u Božji unutarnji bitak, otkriva nam »Božje lice« i daje nam najpotpuniju definiciju Boga koju mogu ljudske riječi izraziti: »Bog je ljubav« (1 Iv 4,8.16).
     Božja ljubav koja nam je u Kristu zablistala traži i odgovor čovjekov. Isus će ponoviti zapovijed ljubavi: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim« (Lk 10,27). Ovo je prva zapovjed Zakona, to je i prva zapovijed Evanđelja.
     Liberalna protestantska teologija obesvetila je Božju ljubav u čisto ljudsku ljubav. I zastupnici teologije smrti Boga govore samo o ljudskoj ljubavi, o filantropiji, horizontalnoj ljubavi. Objava nam govori da je prva zapovijed ljubiti Boga. Ona je najviše mjerilo, forma omnium virtutum, daje svim krepostima vrijednost, puninu, savršenstvo. Bez te ljubavi nema i ne može postojati nijedna druga ljubav.

     Ljubav prema bližnjemu. Isus nije došao dokinuti Zakon nego usavršiti ga (Mt 5,17). Novi zavjet će ponoviti zapovijed ljubavi izrečenu u Lev 19,18: »Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe« i to će ponoviti osam puta (Mt 19,19; 22,39; Mk 12,31.33; Lk 10,27; Rm 13,9; Gl 5,14; Jak 2,8).
     Iako ova zapovijed zvuči jednako kao i u Starom zavjetu, ona u novozavjetnoj objavi izražava ipak nešto posve novo.
     Prva je novost što je ova zapovijed povezana uz zapovijed ljubavi prema Bogu. U Starom zavjetu ove dvije zapovjedi bile su odijeljene (Pnz 6,5 i Lv 19,18).
     No, možda nam to ne izgleda nešto posve novo. Suvremenici su već povezivali ove dvije zapovijedi. Prema Lk 10,27 učitelj zakona povezao je ove dvije zapovjedi. Filon uči da su to dvije temeljne zapovijedi o kojima sve ostale ovise. Povezuju ih i neki apokrifi.
     Iz prvog stoljeća prije Krista sačuvala nam se jedna priča. Dođe poganin prozelit R. Šamaju i pokaže se spremnim da će poslušati pouku o Zakonu stojeći na jednoj nozi. Šamaj ga s indignacijom odbije. Ode R. Hillelu s istom molbom. I ovaj mu sažme Toru u jednu izreku: Ne čini bližnjemu što ne bi želio da tebi drugi učini. To je sav Zakon. Ostalo je tumačenje toga. Idi i čini tako.
     Ipak u novozavjetnoj formulaciji imamo nešto bitno novo: zapovijed ljubavi bližnjega »jednaka je prvoj«, ljubavi prema Bogu (Mt 22,39). Ljubav prema Bogu je temelj i početak ljubavi prema bližnjemu, i ova određuje i očituje ispunjenje prve.
     Druga novost jest što zapovijed ljubavi prema bližnjemu obara sve rodbinske, društvene, političke, religiozne, rasne i kulturne međe. Bližnji - plesion nije samo onaj koji mi je najbliži ili veoma blizak, nego onaj koji mi je blizak, svaki čovjek, pa bio to i neprijatelj.
     Filon poznaje gradacije u ljubavi: prvo dolazi sunarodnjak, pa prozelit, zatim redom pridošlica, neprijatelj, rob, životinja, biljka, sve stvorenje. Novi zavjet ne pozna gradacije. Zapovijed ljubavi proteže se na svakog čovjeka bez razlike.
     Istina, ni u Starom zavjetu nije bila nepoznata ljubav prema neprijateljima. I oni su bili donekle uključeni u zapovijed: »Ljubi bližnjega svoga« (Lv 19,18). Ali u evanđeoskim vremenima vidimo da se ta zapovijed nije tako tumačila. Evanđeoski tekstovi govore nam o mržnji Židova na Samarijance i pogane, o mržnji pravednika na grešnike, »sinova svjetla« na »sinove tame« (Qumran), farizeja na ostale Židove nefarizeje.
     Ova suprotnost dolazi do izražaja u paraboli o milosrdnom Samarijancu. Isus, da naglasi zahtjev ljubavi, suprotstavlja svećenika i levitu, predstavnike službenog židovstva, milosrdnom Samarijancu, predstavniku naroda koji treba mrziti (Lk 10,29-37).
     Još snažnije je to naglašeno u Govoru na Gori: »Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone...« (Mt 5,43-44). U Starom zavjetu nema riječi o mržnji na neprijatelje. Mnogi danas misle da je izričaj formuliran na temelju učenja kumranske zajednice gdje se zahtijeva mržnja na »sinove tame«.
     Novo je i utemeljenje ove zapovijedi: na ljubavi Oca nebeskog. Ispunjavajući zapovijed ljubavi prema bližnjemu, posebno prema neprijateljima, postajemo »sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da Sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima« (Mt 5,45); postajemo savršeni kao što je savršen Otac nebeski (Mt 5,47). To je nečuveno, nešto revolucionarno. Izrael je imao uzor Zakon. Tko bi mogao pomisliti nasljedovati Boga, Strašnog i Svetog!
     I budući da se ta Očeva ljubav očitovala u Isusu Kristu, Isus postaje predmet i uzor te ljubavi. Djela učinjena bližnjemu učinjena su samom Kristu (Mt 25,31-36; Mk 9, 37). Isus Krist je prisutan u potrebnom, nemoćnom, bolesnom, progonjenom, gladnom, žednom, bosom, golom, utamničenom i progonjenom.
     Isus u svom utjelovljenju, životu i smrti, u svom poniženju i u svojim patnjama izraz je Očeve ljubavi prema čovjeku i svijetu, i poticaj kako i mi moramo ljubiti bližnjega. »On, božanske naravi... lišio se nje uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima ... ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu« (Fil 2,6-8). »Radi nas od bogataša postao je siromah da vi postanete bogataši njegovim siromaštvom« (2 Kor 8,9). Da, »Bog nas je ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga« (1 Iv 4, 11).
     Tko ljubi brata istrgnut je iz carstva sotone (1 Iv 3,10), pripada carstvu svjetla (1 Iv 2,10) i života (1 Iv 3,14). To je Isusova zapovijed (Iv 15,12), nova zapovijed (Iv 13,34), Kristov Zakon (Gl 6,2), »kraljevski zakon« (Jakov 2,8). Ljubav je iznad znanja, iznad karizma, iznad osjećaja. Ona ravna kršćanskom slobodom. »Sve treba u ljubavi činiti« (1 Kor 16,14). »Jer nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire... Gospodinu živimo... Gospodinu umiremo« (Rim 14,7 s). Isus je Očeva ljubav. U ljubavi prema bližnjemu očitujemo svoju ljubav prema Kristu i prema Ocu.
     I jer smo u Kristu primili posinaštvo Božje (Iv 1,12), odatle zahtjev našeg milosnog postojanja da nasljedujemo ljubav nebeskog Oca.

     Agape, zapovijed i Duh Sveti. Ivan govori o zapovijedi ljubavi (Iv 15,12), Pavao i Jakov o Kristovu Zakonu ljubavi (Gl 6,2; Jak 2,8). »Punina dakle Zakona jest ljubav.« (Rim 13,10). O dvjema zapovijedima ljubavi ovisi sav Zakon i Proroci (Mt 22,40).
     Agape nije neka krepost koju čovjek može ispuniti samo ako hoće. Ona je dar Božji, milost koja se ostvaruje po Duhu Svetom. »Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5,5). Ona je »plod Duha« (Gal 5,22) koji se daje onima koji su u Kristu postali »novi stvor« (2 Kor 5,17), koji su dobili u Kristu posinaštvo Očevo (Gal 4,4 s). Ona je izraz novog postojanja u Kristu, »zakon duha života« koji nas oslobađa od »zakona grijeha i smrti« (Rim 8,2).
     Apostol Ivan potresno razmišlja nad objavom ljubavi: »Ljubljeni, pišem vam ne novu zapovijed, nego staru zapovijed, koju ste imali od početka. Ta stara zapovijed jest riječ koju ste čuli. A opet, novu vam zapovijed pišem - obistinjuje se u njemu i vama - jer tama prolazi, svjetlost istinita već svijetli.« (1 Iv 2,7 s). Da, zapovijed ljubavi nije bila nepoznata u Starom zavjetu, ali ona je sada nešto posve novo, ona je znak otkupiteljskog novog svijeta, novog stvaranja koje je započelo izljevom Duha Svetoga u ljudsko biće (Dj 2,17-18). To je život u ljubavi Očevoj, najautentičniji znak našeg posinaštva (Mt 5,48). »Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas« (Iv 15,9). »Kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge« (Iv 13,34). Ljubiti bližnjega znači ljubiti Boga (1 Iv 4,20).
     Agape, zapovijed i Zakon Kristov, Duh Sveti izražavaju tu novu stvarnost, novo postojanje naše u Kristu, novo stvaranje (2 Kor 5,17), novu zemlju i nova nebesa (Otk 21,1; 2 Pt 3,13).

     Vjera i ljubav. Vjera, ufanje i ljubav su kršćansko postojanje. Apostol Pavao hvali u svom prvom pismu »djelotvornu vjeru, požrtvovnu ljubav i postojanu nadu« Solunjana (1 Sol 1,3). Vjera je put, ljubav je cilj, nada je uporište kršćanskog života. Bez vjere nema opravdanja (Rim 3,27), bez nade nema života. Ali i vjera i nada očituju svoju snagu ljubavlju (Gal 5,6).
     »Sada ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav« (1 Kor 13,13). »Ljubav nikad ne prestaje« (1 Kor 13,8), nadživljuje smrt (Rim 8,37), sveza je savršenstva (Kol 3,14). Ona je raspoznajni znak Kristovog učenika (Iv 13,35), ona je sigurni znak da smo od Boga (1 Iv 3,10), da smo u svjetlu (1 Iv 2,20), da smo »pravi vjernici« (3 Iv 1,5).
     Ona je temelj, sadržaj i smisao kršćanskog života. Apostol Pavao ne ustručava se da njome izrazi i bračnu ljubav (Ef 5,25) jer i ona mora izraziti služenje, traženje dobra drugog, živjeti za drugog; ona mora biti znak »uzvišene tajne« - zaručničke ljubavi Krista i njegove Crkve (Ef 5,28-33).
     Agape mora biti hvalospjev ljubavi našeg kršćanskog života i postojanja (1 Kor 13). Ništa nas ne smije rastaviti od ljubavi Kristove, od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu Gospodinu našemu. Ni tjeskobe, ni nevolje zemaljskog vremena, ni život ni smrt, ni sadašnje patnje, ni progonstva eshatološkog vremena (Rim 8,35-39; Mt 24,9-12).
     Kršćanske zajednice okupljene u Kristu naziva prva kršćanska zajednica Agape-Ljubav. Mučenik Ignacije Antiohijski (umro 107.) naziva tako u pismu crkve u Efezu, Smirni, Filadelfiji, Magneziji, Tralima. Crkvu u Rimu naziva crkvom koja predsjeda univerzalnoj Crkvi koju naziva Agape: prokathemene tes agapes.
     Kraljevstvo Božje Isus uspoređuje sa svadbenom gozbom. To je svadbena gozba koju Otac nebeski priređuje svome Jedinorođencu (Mt 22,1-14). Ono je »svadba Jaganjčeva« i »blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu« (Otk 19,7.9). Agape nam daje »pravu spoznaju«, ispravno rasuđivanje i prosuđivanje; po njoj postajemo čisti i besprijekorni za Kristov dan, »na hvalu i slavu Božju« (Fil 1,9-11). Po njoj se sjedinjujemo s braćom i u Kristu da Krist bude »sve u svemu« (Kol 3,11). Po njoj se po Kristu u Duhu uzdižemo Ocu da Bog bude konačno »sve u svemu« (1 Kor 15,28).
     Agape je zaista najizvorniji i najbogatiji kršćanski termin. Agape je sadašnjost i budućnost, Kairos i Telos postojanja čovjeka i svemira.
     Sv. Augustin kaže: credo ut intelligam; teolozi nade kažu: spero ut intelligam; sv. Pavao i Ivan kažu: amo ut intelligam. Smrtni čovjek ne može vidjeti »Božjega lica« (Izl 33,6). »Boga nitko nikada ne vidje« (Iv 1,18). Bog se objavljuje u Starom zavjetu u svojim zahvatima i djelima kao Bog ljubavi (Izl 34,6-7). U Novom zavjetu zasvijetlio nam je njegov bitak u Isusu Kristu: upoznajmo da je Bog ljubav (1 Iv 4,8). I zato Boga u biblijskom smislu ne možemo »upoznati« filozofskim, apstraktnim, intelektualističkim razglabanjima, doumljivanjem, teorijama. Boga možemo upoznati, susresti, doživjeti samo na putu agape - ljubavi. To je jedini i »najizvrsniji put« (Kor 12,31). Agape nam jedino omogućuje da shvatimo i upoznamo Boga, jer ho Theos agape estin, »Bog je ljubav« (1 Iv 4,8.16).

Celestin Tomić, časopis "Bogoslovska smotra", 1972.

06.11.2009. u 08:45 • 1 KomentaraPrint#^

srijeda, 04.11.2009.


Ugoda i radost


     U stvarnosti jako malo ovisi o ugodi ili neugodi u životu. Za gledaoca kazališne predstave također nije bitno gleda li komediju ili tragediju. Mnogo mu je važniji sadržaj ponuđenog. I nitko sigurno neće tvrditi da su određeni osjećaji neugode koji se prigodom tragičnog događanja na pozornici javljaju u dušama gledalaca, pravi cilj posjeta kazalištu. Tada bismo sve posjetioce morali smatrati prikrivenim mazohistima. (...)
     Ako bismo zaista sav smisao života gledali u pukoj ugodi, tada bi nam se život morao činiti besmislenim. Jer što je na kraju ugoda? Materijalist bi rekao - a hedonizam obično ide zajedno s materijalizmom - ugoda nije ništa drugo nego nekakav proces u ganglijskim stanicama mozga. I zar se za volju postizanja takva jednog procesa isplati živjeti, doživljavati, patiti i nešto činiti? Zamislimo osuđenika na smrt koji si nekoliko sati prije smaknuća treba izabrati jelo za posljednji obrok. Mogao bi se tada zapitati: ima li još uopće smisla oči u oči sa smrću uživati u kulinarskim specijalitetima? Nije li svejedno hoće li organizam, koji će dva sata kasnije postati leš, osjetiti kratko prije toga u svojim ganglijima ono poznato čuvstvo užitka ili ne? Suočen sa smrću sav život zastaje i jednako tako svaka čovjekova ugoda postaje besmislena. To neutješno gledanje na život moralo bi nas dosljedno nagnati da već usred života posumnjamo u njegov smisao. Ono bi s pravom moglo pretpostaviti i poopćiti spoznaju do koje je došao bolesnik, smješten u bolnicu nakon pokušaja samoubojstva, koji je ispričao slijedeći doživljaj: Da bi izvršio planirano samoubojstvo, htio se odvesti na neko zabačeno mjesto u gradu, ali nije više imao tramvajske veze. Nakon toga je odlučio uzeti taksi. »Onda sam pomislio«, pričao je dalje, »ne bih li tih nekoliko šilinga radije uštedio. Tad sam se nehotice morao nasmijati što sam uoči svoje smrti htio uštedjeti nešto sitnog novca.« (...)

     Radost može dati smisao životu jedino ako sama ima smisla. Međutim, njezin uži smisao ne može biti u njoj, već se stvarno nalazi izvan nje same. Radost naime uvijek intendira neki predmet. Već je Scheler pokazao da je radost intencionalan osjećaj - suprotno od obične ugode, koju ubraja u neintencionalne osjećaje, u »nedjelatne« osjećaje, u »osjećajna stanja«. Scheler pri tome ukazuje na činjenicu da se ta razlika manifestira već u svagdašnjoj njemačkoj jezičnoj upotrebi: ugodu osjećamo »zbog« (»wegen«) nečega, a radost »nad« (»über«) nečim. Sjećamo se i pojma »prezentski« način života, koji je stvorio Erwin Straus. U tom načinu doživljavanja čovjek ostaje upravo u stanju ugode (recimo u opijenosti), a ne prelazi dalje u svijet predmeta - a to bi ovdje bio svijet vrednota. Tek osjećajna težnja k vrednotama može čovjeka ispuniti pravom radošću. Sad razumijemo zašto radost nikada ne može biti sama sebi svrha. Ona sama, kao takva, ne može biti namjerna. Radost je »stvarnost vršenja« (Reyer) - nju možemo postići samo u vršenju vrijednosno-spoznajnih čina. Kako je to lijepo izrazio Kierkegaard rekavši da se vrata koja vode sreći otvaraju prema van. Onomu tko ih hoće otvoriti silom pritiska još više se zatvaraju. Upravo onaj tko se grčevito trudi da bude sretan, zatvara si time put do sreće.

Viktor Frankl, "Liječnik i duša"

04.11.2009. u 23:15 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 01.11.2009.


SVI SVETI


(Dürer, "Obožavanje sv. Trojstva" ili "Svi sveti", 1511.)

     Svetost nije luksuz niti povlastica malobrojnih, već zajednički cilj kojem trebaju stremiti svi ljudi pozvani biti djeca Božja. Svetost se nudi svima, premda svi sveci nisu jednaki. I nije nužno veliki svetac onaj koji posjeduje izvanredne karizme. Postoji, naime, mnoštvo onih čija su imena poznata samo Bogu, jer su na zemlji vodili naizgled sasvim običan život. Njihov primjer pokazuje da samo kada je čovjek u doticaju s Gospodinom biva ispunjen njegovim mirom i njegovom radošću i kadar je širiti posvuda vedrinu i optimizam. Promatrajući upravo različitost njihovih karizmi, Bernanos, koji je uvijek bio očaran svecima – mnoge od njih spominje i u svojim romanima – primjećuje da je "svaki život sveca kao novo bujno proljeće". Neka se to dogodi i nama! Pustimo zato da nas privuče nadnaravni čar svetosti! Neka nam tu milost izmoli Marija, Kraljica svih svetih, Majka i utočište grešnika!

papa Benedikt XVI.

01.11.2009. u 00:01 • 2 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).

(Ivan Pavao ll)


< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)


Komentari da/ne?

Linkovi


CERC

Catholic Answers

Simple Catholicism

Tebe Tražim

KNI

Psalmi


103 Bog je ljubav

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

*

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)

*

Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.

Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)

*

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)

*

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)

*

Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)

*

Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)

*

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)

*

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)

*

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)

*

Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)

*

Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)

*

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)

*

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)

*

Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)


Pregled po autorima


Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)

Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se