Veritatis splendor https://blog.dnevnik.hr/timotej
četvrtak, 29.10.2009.
Tiranija "prave ljubavi"
U hollywoodskom hitu "Jerry Maguire" Tom Cruise glumi sportskog agenta koji počinje iz početka nakon što dobije otkaz jer je javno raskrinkao prljavi svijet sportskog menadžmenta. Tom, odnosno Jerry, preko noći se od beskrupuloznog tipa pretvori u idealista koji svoje klijente želi tretirati kao ljude. Kako to obično biva na filmu, u tome ne nailazi na podršku osim kod 26-godišnje samohrane majke Dorothy (glumi ju Renée Zellweger) koja je u njegovoj bivšoj tvrtki radila kao tajnica.
Dorothy je, naravno, zaljubljena u Jerryja. Jerry je, naravno, zaljubljen u posao, bez obzira na novotkriveni idealizam. Veći dio filma odvija se u sljedećoj dinamici - Jerry ganja klijente, Dorothy mu srnećim pogledom pokušava dati do znanja da ga voli i podržava.
Ultimativna ljubav ili glupost?
U ljubavnoj priči koja se odvija na rubovima potrage za sportskom moralnošću, Dorothy najprije svojoj prijateljici kaže sljedeće: "Volim ga! Volim ga zbog toga što želi postati. I volim ga zbog toga što već gotovo jest." Potom Dorothy i Jerry malo razgovaraju:
Jerry Maguire: "Što hoćeš od mene? Moju dušu?"
Dorothy: "Zašto ne? Zaslužujem barem toliko."
I onda konačno, pred kraj film, kad Jerry shvati da je bitna i ljubav, a ne samo poslovni uspjeh - predaja:
Jerry Maguire: "Volim te. Ti... ti me ispunjavaš. A ja samo..."
Dorothy: "Začepi, samo začepi. Imao si me već kad si izgovorio 'zdravo'."
Jerryjeva rečenica "Ti me ispunjavaš", odnosno "You complete me" jedna je od onih koje se citiraju i danas, 13 godina otkako je film snimljen. Ona je podjednako, romantičarima, izraz ultimativne ljubavi koju muškarac može sažeti u jednu rečenicu i, skepticima, ultimativna glupost koja je ikad izrečena na velikom ekranu.
Ukratko, kad bismo primijenili analizu koju preporučuje srpski psihoterapeut dr. Zoran Milivojević u knjizi "Formule ljubavi", Dorothy uopće nije zaljubljena u Jerryja, nego u svoju ideju Jerryja, dok je Jerry zaljubljen... pa vjerojatno ni on sam ne zna u što. Zanimljivo bi zapravo bilo vidjeti nastavak filma koji bi se bavio odnosom to dvoje izmišljenih likova - u kojem trenutku bi požrtvovna Dorothy dosadila Jerryju pa bi on potražio neku zanimljiviju ženu i kada bi Dorothy konačno "progledala" i shvatila da ju Jerry uopće ne percipira kao samostalno biće, nego kao potporu njegovu narcisoidnom projektu. Sebi samome.
"Formule ljubavi", s podnaslovom "Kako ne upropastiti vlastiti život tražeći pravu ljubav", koju je u Hrvatskoj objavila Mozaik knjiga, u samo je nekoliko mjeseci postala pravi hit. U Srbiji je danas već kultno štivo, knjiga koja se preporučuje svima onima koji se žele izliječiti od iluzije zaljubljenosti i "zakačiti" na realnu stvar - ljubav.
Iskrivljene slike
Autor, inače predavač na Sveučilištu Sigmunda Freuda u Beču i psihoterapeut s dugogodišnjim iskustvom, iza sebe ima već niz uspješnica - pisao je o emocijama, roditeljstvu, ovisnostima. Za "Formule ljubavi", kako sam piše u uvodu, prešao je dug put. Prve bilješke nastale su u njegovim studentskim danima, dok je pokušavao shvatiti vlastito iskustvo i osloboditi se ljubavne patnje, odnosno, kako bi to danas rekao, tiranije vlastite predodžbe o pravoj ljubavi. Kasnije, tijekom psihoterapijskog treninga i na počecima prakse, susreo se s različitim predodžbama o ljubavi. Još kasnije, kao iskusan psihoterapeut, shvatio je da je riječ o jednom ograničenom, relativnom malom broju iskrivljenih slika o ljubavi, pa ih je odlučio sistematizirati i ponuditi širokoj publici. "Formule ljubavi" tako, suprotno naslovu, uopće nisu knjiga o ljubavi, nego knjiga o predodžbama o ljubavi. A njih imamo svi.
Reduciranje ljubavi
"Najveći broj ljubavnih problema i najviše ljubavne patnje proistječe upravo iz toga što pojedinac ne razlikuje ljubav kojoj teži od vlastite predodžbe o ljubavi i što ne shvaća kako njegova slika o ljubavi oblikuje i utječe na njegovo razmišljanje, na njegove ljubavne osjećaje i na njegovo ponašanje u ljubavnom životu", piše Milivojević.
Ljubav je, ukratko, sve ono što ljudi vjeruju da ljubav jest i, istodobno, ništa od toga. U knjizi autor pojam "prava ljubav" - tako duboko ukorijenjen u zapadnu kulturu, u različite Dorothy ovoga svijeta - koristi za iskrivljenu sliku o partnerskoj ljubavi, dok pojam "stvarna ljubav" koristi za onu ljubav koja je posljedica ispravne predodžbe o partnerskoj ljubavi. Prava je ljubav željena, idealizirana ljubav, dok je stvarna ljubav kvalitetan odnos ljubavi zasnovan na ispravnim i realnim slikama o sebi, partneru i međusobnom odnosu.
Već na početku knjige Milivojević odmah razbija jednu ljubavnu dogmu: ljubav ne postoji po sebi i za sebe, nego postoji samo biće koje voli i koje je voljeno. Ljubav nije samo osjećaj ljubavi, nego je prije svega odnos zasnovan na tom osjećaju. Ljubav nije jedinstveni osjećaj ugode, nego kompleksni sklop različitih emocionalnih reakcija, odnosno sustav osjećaja ljubavi. Ljubav je kompleksna i svakako se ne može svesti na "You complete me".
Reduciranje ljubavi na osjećaj voljenja i osjećaj voljenosti ima brojne nedostatke. Prvi je nedostatak u tome što osjećaj ljubavi jednostavno nije dovoljan: ljudi žele da netko tko ih voli to i pokaže. Druga je zamjerka što su kriteriji koji ljubav određuju na temelju osjećaja krajnje nepouzdani: osjećaji se ne osjećaju stalno, osjećaji su nestabilni. Neprestano osjećanje ljubavi nije ljubav, nego zaljubljenost, a zaljubljenost je po svojoj suštini različita od stvarne ljubavi. Mi volimo i kada prema drugoj osobi nemamo osjećaj ljubavi. Majka koja voli dijete zna da ga voli i kad je ljuta na njega zbog nekog njegovog postupka. Ljubav je istodobno i stav i odnos prema nekoj osobi, odnosno znanje o tome što prema njoj osjećamo bez obzira na to osjećamo li to upravo tog trenutka.
Zaljubljene u budale
To je jako bitno jer možemo imati ugodne osjećaje i prema ljudima koje ne volimo. Ljudi koji to jasno ne razgraničavaju skloni su protumačiti da je sviđanje isto što i ljubav, da je osjećaj lijepoga isto što i ljubav, da je zaljubljenost isto što i ljubav, da su seksualno uzbuđenje i seksualni užitak isto što i ljubav. Banalizirano do krajnosti, to je razlog zašto se neke žene zaljubljuju u budale (sigurno postoje i muškarci koji se zaljubljuju u budalašice, no činjenica je da su žene tome ipak sklonije).
Ljudi, naglašava Milivojević, nisu biljarske kugle pa da sudar jedne kugle s drugom prouzroči kretanje druge. U međuljudskim odnosim ne vladaju zakoni grubih fizičkih sila. Drugim riječima, zaboravite na izjave kao što su: osvojio ju je, zaludjela ga je, uvukla mu se pod kožu, hipnotizirala ga je. To su naše projekcije, naše predodžbe o ljubavi. To što se, na primjer, Romeo na prvi pogled zaljubio u Juliju nema nikakve veze s Julijom, nego s Romeom. On je ugledao Juliju (podražaj), njoj pripisao određene osobine, dao joj određeno značenje, a onda odreagirao zaljubljivanjem kao da Julija sve to doista jest. Dakle, Romeo je odgovoran za svoje zaljubljivanje, a ne Julija. Nije mu ona ništa učinila.
Taj je dio naravno teško progutati jer je zapadna kultura sagrađena na mitu o romantičnoj ljubavi. Predodžbe o ljubavi su zapravo naše subjektivne definicije ljubavi za koje smo uvjereni da su istinite. One se, objašnjava Milivojević u knjizi, formiraju u djetinjstvu i mladosti, u razdobljima kada osoba još nema dovoljno informacija, kada još nije kognitivno zrela i kada nema iskustva. Dakle, zbog toga su vrlo često iskrivljene, idealizirane ili na neki drugi način disfunkcionalne. Upravo zbog toga su prve ljubavi toliko "fatalne": sukobljavaju se naše predodžbe o stvarnosti (o ljubavi koja se traži) sa stvarnošću (ljubav koja se dobiva). Svako zaljubljivanje i svako razočaranje poziv je na preispitivanje i mijenjanje slike o ljubavi. Međutim, većina mladih ljudi ne želi je mijenjati, nego nastoji stvarnost uklopiti u nju. Zbog čega slijede nova razočaranja i tako počinje idealistička potraga za pravim partnerom i pravom ljubavi. Što je iskrivljena predodžba rigidnija, to traženje postaje dulje, a kada prođe dovoljno godina u neuspješnom traženju, ono postaje panična potjera. Poznato?
Princ ili svinjar
Naše slike nekad su toliko razrađene da su pravi mali ljubavni scenariji ili romani - sanjamo o potpunom predavanju, potpunom pripadanju, potpunom razumijevanju, iskrenosti, stalnoj obostranoj strasti. Naglasak je na - sanjamo. Jer u sudaru s realnošću princ na bijelom konju nerijetko se pretvara u, kako ga autor naziva - svinjara. Žene su posebno sklone ostajati u vezama sa svinjarima jer se nadaju da će se partner promijeniti i poboljšati. Da će jednom, nekad, negdje, konačno ući u njezinu predodžbu o ljubavi i pretvoriti se u tog prokletog princa.
No, pitanje je u koga smo se to zaljubili, osobito na prvi pogled? Kako se možemo zaljubiti u nekoga koga prvi put vidimo ili jako kratko poznajemo? Slijedi odgovor: onoga trenutka kada uočimo neku bitnu sličnost osobe koja se pojavila pred nama sa sadržajem naše vlastite predodžbe o pravom partneru, pokreće se cjelokupni psihički mehanizam koji sudjeluju u zaljubljivanju.
Fantazija ili stvarnost?
Dakle, nismo se zaljubili u osobu, nego smo na neki način "iskoristili" novu osobu u našem životu da se ponovno zaljubimo u našu sliku o ljubavi, da u nju unesemo nove osjećaje i tako je održimo živom. Drugim riječima, osoba koja je psihički zrela ne može se zaljubiti. Zaljubljuju se samo one osobe koje nisu izgradile vlastiti identitet zasnovan na stvarnosti i koje nisu sposobne sagledati stvarnost drugoga.
Znači li to da autentična i samostalna osoba, izgubivši sposobnost zaljubljivanja, gubi i maštu i postaje neka vrsta računala? Ne, odgovara Milivojević. Zreloj osobi se netko i dalje može svidjeti na prvi pogled, ili drugi ili treći. Zrela osoba također može intenzivno maštati o toj osobi, ali fantazije doživljava kao fantazije, a ne kao stvarnost.
Pouka je - treba birati takve partnere čije nam kvalitete dovoljno vrijede, a čije nam mane ne smetaju suviše. U tome "Formule ljubavi" itekako mogu pomoći, iako Milivojević nije, kaže, napisao ovu knjigu da bi postala priručnik za partnersku ljubav. Knjiga, međutim, može postati priručnik na putu potrage za odgovorima - tko sam, što želim, što maštam i što je realno. U ljubavi, naravno.
Tanja Tolić, članak iz Jutarnjeg lista, prilog "Zdravlje", 29.10.2009.
ponedjeljak, 26.10.2009.
Žalost ovoga svijeta
Prema sv. Tomi Akvinskom, korijen očaja treba tražiti u pojmu acedia, što zbog manjka bolje riječi obično prevodimo kao »tromost«, ali se njome u svakom slučaju misli nešto puno više i dublje od puke lijenosti, manjka volje za aktivnim djelovanjem. Prema Tomi, ova je metafizička tromost identična sa »žalošću ovoga svijeta« za koju sveti Pavao kaže da vodi u smrt (2 Kor 7,10). Što je tajanstvena žalost ovoga svijeta? Prije ne tako dugo vremena ova nam se riječ mogla činiti mračnom, odnosno irealnom, jer je izgledalo tako kao da su djeca ovoga svijeta radosnija od vjernika koji zbog skrupula savjesti ne uspijevaju vedro uživati u životu te pomalo zavidnički gledaju na nevjernike kojima je bez briga i strahova otvoren čitav rajski vrt zemaljske sreće. Razlog je velika istupanja iz Crkve zacijelo bio i taj što su se ljudi konačno htjeli osloboditi mučnih granica, unutar kojih nije bilo zabranjeno samo jedno stablo vrta, nego gotovo sva njegova stabla... Izgledalo je tako kao da samo nevjera može osloboditi za radost. Kristov se jaram mnogim kršćanima novoga vijeka nipošto nije činio tako »laganim«; osjećali su da je odveć težak, barem onaj koji im je bio ponuđen u Crkvi.
Danas, kada su okušana sva obećanja neograničene slobode, iznova započinjemo shvaćati riječi »žalost ovoga svijeta«. Zabranjeni užitci gube svoj sjaj u trenutku kada više nisu zabranjeni. Morali su i moraju biti radikalizirani, morali su se sve više povećavati da bi naposljetku postali bljutavi, jer su svi konačni, a glad za beskonačnim raste. Tako danas često vidimo upravo na licima mladih ljudi neobičnu gorčinu, rezignaciju koja je daleko od poleta mladenačkoga zapućivanja prema nepoznatome. Najdublji korijen ove žalosti je nedostatak velike nade i nedostiživost velike ljubavi: sve čemu se još može nadati je poznato i svaka ljubav se pretvara u razočaranje konačnosti u svijetu čiji su veliki nadomjestci tek bijedno pokrivalo duboka očaja. Tako sve konkretnija postaje istina da žalost svijeta vodi u smrt: samo još flert sa smrću, okrutna igra sile je dovoljno privlačna da stvori privid zadovoljenja. »Budeš li to jeo, umrijet ćeš« - to odavna više nisu mitološke riječi (Post 3,17).
Promotrimo još malo pobliže ovaj prvi korak prema određenju biti »žalosti ovoga svijeta«, odnosno metafizičku tromost (acedia) i njezinu fizionomiju. Tradicionalna kršćanska antropologija kaže k tomu da ta žalost potječe od nedostatka velikodušnosti (magnanimitas), od nesposobnosti da se vjeruje u veličinu čovjekova poziva koji nam Bog dodjeljuje. Čovjek nema povjerenja u svoju vlastitu istinsku veličinu, on želi biti »realističniji«. Metafizička bi tromost prema tomu bila istovjetna s onom pseudo-poniznošću, koja je danas postala tako česta: čovjek ne želi vjerovati da se Bog njime bavi, da ga poznaje, ljubi, promatra, da mu je blizu.
Postoji danas neobična čovjekova mržnja naspram svoje vlastite veličine. Čovjek promatra sebe kao neprijatelja života, ravnoteže stvorenja, kao velikoga ometatelja prirode, i bolje bi bilo da ga nema - njega, neuspjela stvorenja. Njegovo otkupljenje i otkupljenje svijeta bi se sastojalo u tomu da dokine sama sebe, da mu bude oduzet duh, da nestane posebnost čovještva i da se tako priroda ponovno vrati svojoj nesvjesnoj savršenosti, svome vlastitom ritmu i svojoj vlastitoj mudrosti umiranja i nastajanja.
Na početku puta je stajala oholost htjeti »biti kao Bog«. Trebalo je odstraniti nadglednika Boga da bi čovjek bio slobodan, u nebo projicirana Boga vratiti u sama sebe i sam poput Boga vladati nad stvorenjem. Tako je potom uistinu došlo do neke vrste duha i volje koji su stajali i stoje protiv života, koji su vladavina smrti. I što se to više osjeća, to se početna nakana sve više preokreće u svoju suprotnost, a pri tome ipak ostaje privezana uz isto polazište: čovjek, koji još samo želi biti svoj vlastiti stvoritelj i koji bi htio samo stvorenje iznova sastaviti boljom evolucijom koju je sam smislio - ovaj čovjek završava u nijekanju i uništenju sama sebe. On misli da bi bilo bolje da ga nema. Ova metafizička tromost može postojati zajedno s veoma mnogo aktivnosti i uposlenosti. Njezina bit je bijeg od Boga, želja da se bude sam sa sobom i svojom konačnošću, da nas ne ometa Božja blizina.
U povijesti Izraela, kakvu nam opisuju svete knjige, susrećemo često ove kušnje: Izrael drži svoje izabranje odveć zahtjevnim, tu stalnu nužnost hodanja s Bogom. Radije bi htio natrag u Egipat, vratiti se u normalnost i biti poput svih drugih. Ova je pobuna ljudske tromosti protiv veličine izabranja slika ustanka protiv Boga, koji se neprekidno ponavlja i na poseban način obilježava našu epohu. Čovjek se ovim pokušajem da odbaci izabranje ne opire bilo čemu. Ako mu je »biti ljubljen od Boga« odveć zahtjevno, ako mu to postane nepoželjna smetnja, tada se opire svojoj vlastitoj biti. On ne želi ono što jest kao stvorenje.
Joseph Ratzinger, "O vjeri, nadi i ljubavi"
petak, 23.10.2009.
Veliki grijeh (Ps 19,14)
Danas dolazimo do dijela kršćanskog morala gdje se najoštrije razlikuje od svakog drugog morala. Postoji jedan porok od koga ni jedan čovjek na svijetu nije slobodan; koji se svakome na ovom svijetu gadi kad ga vidi kod nekoga drugoga; i za kojeg gotovo nitko, osim kršćana, ne misli da je osobno kriv.
Čuo sam da ljudi priznaju da su ćudljivi, da gube glavu oko djevojaka ili pića, pa čak i da su kukavice. Ali mislim da nikad nisam čuo da je netko, tko nije kršćanin, sebe optužio za ovaj porok. S druge strane, vrlo rijetko sam nailazio na čovjeka, koji nije kršćanin, a da je pokazivao i najmanju samilost za taj grijeh kod drugih. Nijedna mana ne čini čovjeka toliko nepopularnim u društvu, i nijedne mane nismo toliko nesvjesni u sebi samima. I što je više imamo u sebi, to je slabije podnosimo kod drugih.
Porok o kojem govorim jest oholost, a vrlinu koja mu se u kršćanskom moralu suprotstavlja nazivamo poniznost. Možda se sjećate, kada sam govorio o seksualnom moralu, upozorio sam da srž kršćanskog morala nije u tome. Sada, evo, stigosmo i do srži. Prema kršćanskim naučiteljima, izvorni grijeh i najveće zlo jest upravo oholost. Nečistoća, srdžba, pohlepa, pijančevanje, i sve drugo, gotovo su sitnice u usporedbi: po oholosti je đavao postao đavao; oholost vodi u svaki drugi grijeh; to je stanje duše i uma u potpunosti suprostavljeno Bogu.
C.S. Lewis, "Mere Christianity"
četvrtak, 22.10.2009.
Kad sam te zazvao, uslišio si me (Ps 138,3)
Gospodine, molio sam te snage za uspjeh
a ti si dopustio da postanem slab
kako bih naučio slušati.
Molio sam te zdravlje kako bih mogao
činiti velike stvari
a primio sam bolest da činim još bolje stvari.
Molio sam te bogatstvo da budem sretan
a dobio sam siromaštvo da budem mudar.
Molio sam te moć da bi me ljudi častili
a dobio sam nemoć da čeznem za tobom.
Molio sam te prijateljstvo da ne moram biti sam
ti si mi dao srce da ljubim svu svoju braću ...
Ništa nisam dobio od onog što sam molio,
ali sam dobio sve čemu sam se nadao.
Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku
srijeda, 21.10.2009.
Različita lica istine o čovjeku
28. Istraživanje istine – valja nam to priznati! – ne pokazuje se uvijek u sličnoj jasnoći i skladu. Prirodna ograničenost razuma i hvastanje duha zasjenjuju i odvraćaju osobno istraživanje. I druge osobne koristi, koje su različitog značaja, mogu potamniti istinu. Može se dogoditi da čovjek stane izbjegavati istinu čim je započne spoznavati, jer se boji njezinih zahtjeva. Usprkos tome, čak i kad bježi od nje ona ipak živo dira njegovo postojanje. Jer čovjek vlastiti život nikad ne može temeljiti na sumnji, nesigurnosti ili laži: takvo postojanje stalno bi uznemiravali strah i tjeskoba. Čovjek se, dakle, može definirati kao onaj koji traži istinu.
29. Ne može se pomisliti da istraživanje, tako duboko ukorijenjeno u naravi čovjeka, može biti sasvim beskorisno i prazno. Sama sposobnost traženja istine i ispitivanja već po sebi daje prvi odgovor. Čovjek ne bi počeo istraživati ono o čemu baš ništa ne zna ili ono što bi držao neprohodnim. Samo nada da će doprijeti do nekakvih odgovora može ga navesti na prvi korak. Upravo to se događa u znanstvenom istraživanju: kada znanstvenik, na temelju prethodnog uvida, traži logičko i vjerojatno objašnjenje neke pojave, već od početka goji čvrstu nadu da će pronaći odgovor i neće malaksati duhom pred neuspjesima. On početni uvid ne drži ispraznim samo zato što nije postigao cilj; radije bi se s pravom moglo reći da još nije našao pravi odgovor.
Isto valja reći o istraživanju istine u kontekstu najvažnijih pitanja. Žeđ za istinom je tako usađena u ljudsko srce da, ako postoji neka nužnost da se ona propusti, to dovodi u krizu vlastito postojanje. Dovoljno je pogledati svakodnevni život da bi se vidjelo kako napokon, svatko u sebi trpi od uznemirenosti koja potječe od nekih bitnih pitanja te, istodobno, u duhu čuva barem nacrt njihovih odgovora. Riječ je o odgovorima čije smo istinitosti svjesni, jer je očito da se oni u bîti ne razlikuju od odgovora do kojih su došli mnogi drugi. Bez sumnje, svaka istina koja se stekne nema istu težinu. No, svi rezultati zajedno uzeti, potvrđuju sposobnost čovjeka da u najširem smislu dopre do istine.
30. Sada može biti korisno da ukratko promotrimo različite oblike istina. Brojnije su istine koje se oslanjaju na neposrednu očitost ili se potvrđuju pokusom. Ove se istine tiču svakodnevnog života i znanstvenog istraživanja. Na drugoj razini nalaze se istine filozofijske naravi koje čovjek doseže pomoću spekulativne sposobnosti uma. Postoje, konačno, religiozne istine, temelji kojih se na neki način nalaze i u filozofiji. One se nalaze u odgovorima koje različite religije, svaka prema svojim predajama, pružaju na posljednja pitanja.
Kod filozofijskih istina valja primijetiti da one nisu ograničene samo naučavanjima profesionalnih filozofa, katkada kratkotrajnima. Svaki je čovjek, kao što je rečeno, na neki način filozof i posjeduje svoje filozofijske pojmove pomoću kojih upravlja svojim životom: na ovaj ili na onaj način svatko za sebe stvara cjeloviti nazor i odgovor o smislu vlastitoga postojanja; u takvom svjetlu on tumači osobno življenje i upravlja svoje ponašanje. Isto se tako valja zapitati i o odnosu između filozofijsko-religioznih istina i istine objavljene u Isusu Kristu. Prije nego se odgovori na to pitanje, treba razmisliti o jednoj daljnjoj filozofijskoj spoznaji.
31. Čovjek nije stvoren da bi živio sam. Sam se rađa i raste u okrilju obitelji, a tijekom godina svojim radom uključuje se u društvo. Tako ga od kolijevke zasipaju razne predaje od kojih ne prima samo govor i kulturalni odgoj, nego i brojne istine u koje vjeruje kao da su mu usađene u razum. Međutim, mladenaštvo i osobno sazrijevanje čine da se kroz posebno kritičko djelovanje uma te istine stavljaju u sumnju i provjeravaju. To ne priječi da se poslije ovoga prijelaza te iste istine »ponovno nađu«, bilo kroz iskustva stečena s njima bilo po susljednom razmišljanju. Pa ipak, u životu čovjeka brojnije su istine u koje se jednostavno vjeruje od onih koje on stječe osobnom provjerom. Tko, naime, može sam od sebe točno ispitati bezbrojne znanstvene rezultate na koje se oslanja današnji život? Tko može sam od sebe ispitati mnoštvo spoznaja koje svakodnevno primamo iz različitih dijelova svijeta i koje se općenito drže istinitima? Tko, napokon, može ponovno prijeći putove iskustva i mišljenja na kojima je skupljeno toliko blago mudrosti i vjerskoga osjećaja ljudskoga društva? Dakle, čovjek-tražitelj također je onaj koji živi vjerujući drugome.
32. Svatko, u vjerovanju, vjeruje u spoznaje koje su postigle druge osobe. U tome valja spoznati jednu znakovitu napetost: s jedne strane, spoznaja iz vjere čini se nesavršenim oblikom spoznaje koji se malo-pomalo mora usavršiti uz pomoć očevidnosti pribavljene na pojedinačnim predmetima; s druge strane, vjera se često pokazuje bogatijom od jednostavne očevidnosti, jer sa sobom nosi međuosobni odnos i uvodi u igru ne samo osobne razumske sposobnosti, nego i dublju sposobnost da sami povjerujemo drugim osobama, uspostavljajući s njima čvršći i intimniji odnos.
Korisno je naglasiti da se istine postignute u tom međuosobnom odnosu ne tiču činjeničnog ili filozofijskog reda. Ono što se poglavito zahtijeva jest sama istina osobe: naime, ono što ona sama jest i što pokazuje od vlastite unutarnjosti. Čovjekovo savršenstvo ne sastoji se samo u postizanju apstraktne spoznaje istine, nego također u životvornom odnosu predavanja i vjernosti prema drugima. U toj vjernosti, snagom koje se čovjek umije predati, on pronalazi punu sigurnost i čvrstinu duha. U isto pak vrijeme nema spoznaje po pouzdanju – spoznaje koja se oslanja na međuosobnu procjenu – a da se ona ne bi odnosila na istinu: čovjek se, vjerujući, prepušta istini koju drugi pokazuje.
Koliko li se primjera može iznijeti da bi se rasvijetlilo ono što smo rekli! Naše se razmišljanje odmah okreće prema svjedočanstvu mučenika. Mučenik je, naime, najcjelovitiji svjedok istine o postojanju. On dobro zna da je pred Kristom Isusom pronašao istinu o svom životu, čiju mu sigurnost nitko ne može odnijeti. Ni bol ni okrutna smrt ne mogu ga odvojiti od istine koju je otkrio u susretu s Kristom. Eto razloga zbog kojega svjedočanstvo mučenika sve do današnjega dana izaziva divljenje, pronalazi slušatelje i uzima se kao primjer. Ovo je razlog zbog kojega se vjeruje njihovoj riječi: u njima se pronalazi očevidnost one ljubavi kojoj nisu potrebni dugotrajni razgovori da bi uvjerila – jer svakome od nas govori o onome što iznutra opaža kao istinito i već dugo traženo. Mučenik, konačno, u nama potiče duboko pouzdanje jer govori ono što mi opažamo i čini očevidnim ono što bismo i mi jednakom snagom htjeli izraziti.
33. Tako možemo razumjeti da se različiti dijelovi ovoga pitanja malo-pomalo upotpunjuju. Čovjek po svojoj naravi istražuje istinu. Ovo istraživanje nije osuđeno samo na postizanje djelomičnih istina koje ovise o događajima ili znanostima; čovjek ne traži samo istinsko dobro za svoje pojedine naume. Njegovo istraživanje upravljeno je prema daljnjoj istini koja može rasvijetliti smisao života; zato je riječ o onom istraživanju čiji se ishod može pronaći samo u apsolutnom. Pomoću sposobnosti usađenih u duhu čovjek može i pronaći i priznati jednu takvu istinu. Ukoliko je ta istina životna i bitna za njegovo postojanje, ona se dostiže ne samo putem razuma, nego i povjerljivim prepuštanjem u ruke onih koji mogu zajamčiti sigurnost i autentičnost te istine. Sposobnost i izbor da sebe same i svoj vlastiti život povjerimo drugima zacijelo predstavljaju jedan od antropologijski najznakovitijih i najizrazitijih činâ.
Ne treba zaboraviti da i razum u svome istraživanju treba potporu pouzdanog dijaloga i pravoga prijateljstva. Prizvuk sumnje i nepovjerenja, koji katkad obuzima spekulativno istraživanje, čini da se zaboravlja naučavanje nekadašnjih filozofa koji su prijateljstvo držali jednim od najprikladnijih uvjeta pravoga filozofiranja.
Iz svega dosad rečenoga može se razabrati da se čovjek kreće na putu istraživanja koje se u ljudskom smislu ne može završiti: to je istraživanje istine i neke osobe kojoj se može povjeriti. Kršćanska vjera dolazi mu ususret tako da mu nudi konkretnu mogućnost razmatranja dovršetka tog istraživanja. Naime, prekoračujući stupanj uobičajenog vjerovanja, kršćanska vjera uvodi čovjeka u red milosti tako da može biti dionikom Kristova otajstva, čijom snagom mu se nudi prava i prikladna spoznaja Jednoga i Trojedinoga Boga. Tako u Kristu Isusu, koji je sama Istina, vjera prepoznaje zadnji poziv koji se okreće prema ljudskom društvu, ne bi li tako uzmogla ispuniti ono što opaža kao žarku želju.
34. Ova istina koju nam Bog objavljuje u Isusu Kristu, ni najmanje se ne protivi istinama koje se stječu pomoću filozofije. Dapače, dva stupnja spoznaje vode do punine istine. Jedinstvo istine već je temeljni postulat ljudskoga razuma koji se izražava načelom neproturječja. Objava pruža sigurnost ovoga jedinstva pokazujući kako je Bog Stvoritelj također i Bog povijesti spasenja. Jedan te isti Bog koji stvara i jamči sposobnost shvaćanja i razumijevanja naravnoga reda stvari, na koji se učenjaci s pouzdanjem oslanjaju, isti je onaj koji se objavljuje kao Otac Gospodina našega Isusa Krista. Ovo jedinstvo istine, naravne i objavljene, svoju živu i osobnu identičnost nalazi u Kristu, kao što i Apostol podsjeća »kako je istina u Isusu« (Ef 4, 21; usp. Kol 1, 15–20). On je Vječna Riječ u kojoj je sve stvoreno, a istodobno je i Utjelovljena Riječ, koja u svojoj cjelovitoj osobi objavljuje Oca (usp. Iv 1, 14.18). Što god ljudski razum »ne znajući« (usp. Dj 17,23) istražuje, to se samo po Kristu može pronaći: ono, naime, što se u njemu samome objavljuje jest »punina istine« (usp. Iv 1, 14–16) svakoga stvorenja koje je u njemu i po njemu stvoreno te tako u njemu ima i svoje postojanje (usp. Kol 1, 17).
Ivan Pavao II, enciklika "Fides et ratio"
ponedjeljak, 19.10.2009.
Benedetta Bianchi Porro
Benedetta bijaše djevojka pogođena strašnom bolešću zbog koje je malo-pomalo postala potpuno uzeta, gluha, bez osjetila mirisa, opipa... i na koncu slijepa. U početku je bila očajna, ali kasnije se sve promijenilo, i to u trenutku kad je susrela Boga živoga! Benedetta je proživjela strašnu kušnju praznine besmisla života. Ta je kušnja čini tako bliskom novim naraštajima, čini je suvremenom današnjem čovjeku. Poslušajmo dva krika njezine duše u pismu prijateljici Ani (u 1953. smo godini), prije susreta s Gospodinom: »Tvoje tako vedre i umirujuće riječi ublažuju oluju mog duha. I ja također želim naći utočište u mirnoći neke luke, no moja je barka krhka, moja je jedra munja oborila, moja su vesla slomljena i vrtlog me odvlači u dubine... Željela bih postići ravnotežu, htjela bih se poletno suočiti sa svijetom i vidjeti da su ljudi dobri i stvari lijepe, da se u konačnici isplati živjeti bilo kakav život, kako ti misliš. Ali se plašim da u tome nema sreće, da je sve to tek obmana, a obmana me više straši nego očajanje. Uznemirujem se i borim uzalud, jer ne želim pronaći bol tamo gdje se nadam da bih još uvijek mogla naći mir... Kao da vrijeme izmiče, čas po čas, tiho i nenametljivo. Dani su tužni i jednolični, nikakve novosti, nikakvog poleta, ponešto prepuštanja sudbini i mnogo nesreće. Jezero je sivo, nebo je oblačno. Ponekad, kad su mi oči pune suza i kad mi plač stišće grlo, ne znam je li to hladnoća ili su to sjećanja. Znaš, Ana, čini mi se da sam u beskrajnoj i jednoličnoj močvari i da tonem polako, bez boli ili žala, tako nesvjesna i ravnodušna prema budućnosti kao da će iščeznuti posljednji trak neba i da će se blato zatvoriti nada mnom.« U jednom drugom pismu istoj prijateljici Ani, iste 1953. godine, Benedetta dalje razvija temu očajanja i povezuje je s nedostatkom smisla. Piše: »Kako je lijepo putovati, Ana! Čim budem mogla, vjerujem da ću odmah otići i zauvijek putovati. Mislim da nema nikoga kome se to ne bi sviđalo. Putovati znači zaboraviti jednoličnost života, pobjeći od našeg nemira, naše trajne dosade. Stalno sam sve luđa, sve nemirnija. Ponekad nalazim ravnotežu i puna sam ljubavi i razumijevanja za sve, ponekad zavidim drugima na nevinosti (no je li to uistinu nevinost?) i osjećam se glupom; ja koja od života očekujem ono čega nema i što niti ne poznajem, ali sam vrlo često puna sumnji, upadam u najdublji skepticizam. Ne vjeruješ da je skepticizam privlačan, ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog toga što nam oduzima misao da kod sebe možemo pronaći neku zbilju? Plašim se ovoga mog zaključka, ovih tmina. Osjećam se tako lažnom, tako nekorisnom, tako praznom! Ponekad se bojim da ću se umoriti i od sreće i od vječnosti, i otuda shvaćam da lutam u tami. Kad bi znala, Ana, koliko mi je potrebna tvoja pomoć! Toliko želim istinu, ništa drugo ne želim, ali nitko ne zna ništa o njoj!« Benedetta je tek na početku svoje kalvarije i već se trese i plaši da će potonuti u prazninu beznadnoga i besmislenoga života. To je uistinu strašan trenutak!
Benedetta je mogla postati jedna od tolikih očajnica na pozornici života, mogla je postati ogorčena istražiteljica ljudske boli, mogla se odlučiti na samoubojstvo: kad ništa nema smisla, sve je moguće! Međutim, na čudesan se način Benedettino stanje mijenja. Nešto se događa, premda ne znamo kada i kako. (...)
Susrevši Krista Benedetta otkriva smisao života i od tog se trenutka sve mijenja u njezinu odnosu prema životu. Poslušajmo dva temeljna pisma koja je nakon susreta s Isusom napisala Mariji Graciji i majci. Mariji Graciji (u jesen 1958. godine) piše: »Mislim da je život predivan (također i u svojim najstrašnijim vidovima), i zbog toga je moja duša puna zahvalnosti i ljubavi prema Bogu.« A obraćajući se majci Benedetta s krajnjom obzirnošću podiže rub vela i otkriva da se u njezinoj duši dogodilo nešto predivno. Povjerava joj: »Draga mama, ja sam kao i uvijek. Ali otkad (u godini smo 1961.) znam da postoji Onaj koji me gleda dok se borim, nastojim biti jača. Kako je to lijepo, mamice! Vjerujem u Ljubav koja je sišla s nebesa, u Isusa Krista i u Njegov Slavni Križ! Da, vjerujem u Ljubav! Reći ćeš mi da sam ja rođena u Isusu. Da, no prije sam osjećala da je tako daleko! Sada naprotiv znam da je Bog posvuda (pa i u boli), premda Ga mi ne vidimo, štoviše, kraljevstvo je Božje u nama.«
Nitko ne može nijekati da se u Benedettinu životu dogodio pravi obrat počevši od njezine duše: tu se dogodila promjena jer se zbio susret s Isusom. Dok je Benedetta ulazila u beskonačnu zemlju boli, njezine su reakcije, od određenog trenutka nadalje, prava eskalacija radosti i pouzdane nade. Ovdje se očito uključio Bog, i Božja prisutnost čini čudo smirivanja oluje; jamačno, to čudo je veće od fizičkog ozdravljenja. Čitajući Benedettina pisma ostajemo bez daha. Jesmo li mi doživjeli ovaj susret ili smo se sve do danas snažno branili od njega? Jesmo li Božji profesori ili Božji svjedoci? Od susreta s Kristom polazi dinamizam trajnog obraćenja koji mora obilježavati svaki pravi kršćanski život.
Angelo Comastri, "Bog je ljubav"
subota, 17.10.2009.
Jacques Fesch
U listopadu 1954. godine, nakon osam mjeseci provedenih u zatvoru zbog teškog zločina, on se otvara daru vjere i susreće Isusa. Njegov se život stubokom mijenja. Evo njegove priče: »Večer, moja ćelija... Unatoč svim katastrofama koje su se proteklih mjeseci obrušile na mene, ostao sam uvjereni ateist... Te sam večeri ležao budan u krevetu i prvi sam put u životu patio neobičnom žestinom zbog nekih obiteljskih događanja koja su mi dojavljena (sve se raspadalo!). Tada mi se iz grudi prolomio vapaj za pomoć: 'Mon Dieu! Mon Dieu!' I odmah, poput silnog vjetra koji zapuše a da ne znaš odakle dolazi, Gospodinov me Duh uhvatio za vrat.« U pismu prijatelju, ocu Thomasu, pojašnjava: »Povjerovao sam i više nisam shvaćao kako prije nisam vjerovao. Pohodila me Milost i obuzela me velika radost i povrh svega veliki mir. U trenutku sve je postalo jasno. Bijaše to najsnažnija osjećajna radost...«
Jacques Fesch prihvaća »radosnu vijest« i prikovan uz tu sigurnost Boga-koji-je-Ljubav postaje tako jak da se može suočiti i sa strašnom kušnjom smrtne presude. Nekoliko sati prije nego će prignuti glavu na giljotinu zapisuje: »Još tek nekoliko sati borbe prije nego upoznam Onoga koji je Ljubav! On je za mene toliko trpio... Iščekujem Ljubav, iščekujem da se napojim na potocima radosti i zapjevam vječne pohvale slavi Uskrsnuloga... Bog je Ljubav! Ne boj se, brate moj! Nosim gore tvoje ime utisnuto u svoje srce... Doviđenja u Bogu. Napuštam te, brate moj. Grlim te u Kristu Isusu i Mariji.«
Angelo Comastri, "Bog je ljubav"
četvrtak, 15.10.2009.
Sv. Terezija Avilska
ništa ne uznemiruje.
Sve prolazi.
Samo Bog ostaje isti.
Tko je strpljiv sve postiže.
Tko ima Boga ima sve.
Jedino Bog dostaje.
Terezijine riječi sa listića kojeg je trajno čuvala u svom časoslovu
srijeda, 14.10.2009.
Krotko magare
Bilo je to 1967. godine. Nad Crkvom su se nadvili tamni oblaci, pojavljivali su se znakovi snažnih nemira, koji su pokatkad završavali u teškim razdorima i spektakularnim napuštanjima Crkve. U predvečerje moga svećeničkog ređenja, 10. ožujka 1967., primio sam neočekivanu vijest da je jedan od mojih najdražih prijatelja, kojega sam upoznao za vrijeme studija, napustio svećeništvo. Nikad ne bih pomislio da ću jednom primiti takvu poruku. Vijest me je ogorčila, obuzeli su me trnci koji su umalo ugušili polet koji sam do tog trenutka osjećao, a željno iščekivani trenutak tako je iznenada postao trenutak straha.
Šestim osjetilom, kojim su obdarene sve mame, moja je mama primijetila da me nešto muči. Blago mi je pristupila i rekla: »Je li te malo strah, sine moj?« Odgovorih iskreno (a kako se to može biti neiskren mami?) i rekoh: »Mama, mnogi su moji prijatelji, a i neki najglasovitiji profesori, u zadnje vrijeme napustili svećeništvo. Strah me je toga! Hoću li ostati vjeran Gospodinovu pozivu? A što ako i ja izgubim glavu?«
Opet vidim svoju mamu... zamišljenu i uronjenu u molitvu; molitva majki izravno ulazi u Božje Srce!
Uzela me za ruke, za koje je već bila pripravila izvezeni rubac kojim će one biti omotane sutra nakon pomazanja svetim uljem. Pogledala me prodorno i rekla: »Sine moj, dobro me poslušaj! Isus je na Cvjetnicu ujahao u Jeruzalem na magaretu. I ti uvijek ostani krotko magare... i Isus, u to sam sigurna, nikada neće prestati jahati na tebi.«
Ove su mamine riječi unijele duboki mir u moju dušu te sam sutradan za vrijeme svećeničkog ređenja u sebi ponavljao: »Ostani krotko magare... i Isus nikada neće prestati jahati na tebi.«
Angelo Comastri, "Bog je ljubav"
ponedjeljak, 12.10.2009.
Izvor zla i patnje
U životu ne ide sve onako kako bismo željeli. Ne uspijevamo stvoriti mir u svijetu, ne uspijevamo uništiti bolesti, ne uspijevamo imati samo psihički zdrave i moralno dobre ljude, ne uspijevamo osloboditi ljude od mržnje i lutanja. Patnje je prepun svijet i život svakog pojedinog čovjeka. Smrt visi nad svakim, krivnja izgriza svakog stanovnika Zemlje. Trpljenje, bolesti, krivnje, razbojstva, smrt - sve to ima izvor u grijehu.
Grijeh je kidanje komunikacije s Bogom. To je kao kad se rijeka odvoji od izvora i pretvori u močvaru. To je kao da se dijete odvoji od roditelja da živi samo. Grijeh je nepovjerenje prema Bogu, bijeg od Boga, silaženje s njegovih putova i lutanje vlastitima. To je rezanje jedine niti koja nas je držala u zraku, na visini života. Zbog grijeha je teško komunicirati s Bogom. Teško je naći smisao, teško je naći pravi put. Netko nas treba dovesti do Boga. Bog je jedina mogućnost života, mira, blagostanja, života u punini. Zato zatvaranje toj sili donosi umiranje i nespokoj.
Iz toga slijedi: jedini čovjekov neprijatelj jest grijeh. Ne čovjek, ne Bog, ne priroda, nego samo grijeh. lli: najveće zlo jest odvojiti se od Boga. Čovjekovo srce je u pitanju. Treba promijeniti srce, ponovo uspostaviti vezu s Bogom. Tu je izvor svih problema i rješenje svih problema čovječanstva.
Tomislav Ivančić, "33 meditacije"
petak, 09.10.2009.
Ostani u miru
Gospodin je nazvan u Svetom pismu Knez mira i gdje on kraljuje, tamo je mir. Ipak, prije nego što on obdari dušu mirom, dopušta joj da se u svetoj svađi bori i hrva s tijelom. Čak ni ta duhovna borba nije bez mira samo ako vlastita volja počiva u Božjoj. Sam Gospodin je naš sveti uzor. Jesu li na ičije srce kao na njegovo navaljivale toliko nutarnje i izvanjske nevolje? Ali on je pronašao put prema žrtvi i Očevoj volji: "Ne moja, nego tvoja volja!" Pronašao je mir duše usred borba i počinak srca usred oluja. Zato je on Knez mira.
Iz toga nauči tri istine. Prvo: ti misliš često da si izgubio mir jer gorčina zbunjuje tvoje srce. A ipak nisi izgubio mir ako u gorčini svoga srca nisi izgubio sebe samoga i Boga. Drugo: ako Bog oduzme i posljednji ostatak staroga čovjeka koji je na tebi, onda ti to duboko zadaje bol u srcu, ali pritom ne smiješ biti slab i misliti da se Bog sakrio pred tobom. Treće: sve što te uznemiruje i što zbunjuje tvoju dušu, ne dolazi od Boga, jer on je Knez mira. To su napasti tvoga neprijatelja koji je i neprijatelj tvoga mira.
Ostani u miru pri svemu što ti Bog pošalje. Ako tvoje srce uzdiše u boli ili ako na tebe nasrću brige - ostani u miru. Ako doživiš veliku radost da bi tvoja duša mogla zadrhtati od radosna klicanja - ostani u miru. Ako moraš pobjeći od zla, onda to čini bez smetenosti duha - ostani u miru jer u zbunjenosti bi mogao pasti i dati neprijatelju priliku da te ubije.
Sv. Franjo Saleški, "Misli"
utorak, 06.10.2009.
Duboki smisao patnje
Patnju samu po sebi ne trebaš ljubiti. Ali ako je promatraš u dubini njezina značenja i razmisliš da te po njoj Providnost pohađa i da se po njoj tvoj Bog tebi očituje, onda će ti ona postati beskrajno dragocjena. Kad je Mojsijev štap ležao na zemlji, postao je strašna zmija, a kad ga je Mojsije ponovno uzeo u svoje ruke, onda je postao čudesni štap. Tako je i s patnjom. Promatraš li je u sebi, ona je strašna, promatraš li je u preobrazujućem nebeskom svjetlu, onda te ona ispunja ljubavlju i milinom. Priča se o nekoj rijeci čija voda, dok teče, sjaji poput čistoga zlata; grabi li se s te rijeke voda i nosi li je se s njezina izvora, onda ona poprima prirodnu boju kao i svaka druga rijeka. Uzmeš li patnji njezin duboki smisao, lišavaš je njezine srdačne povezanosti s Božjom voljom i ne osjećaš ništa drugo nego njezinu naravnu gorčinu, ali obuhvati je stvarateljskom snagom vrijednosti u vječnosti i pogledaj, ona ti postaje kao čisto zlato i draga i dragocjena, više nego što to riječi mogu iskazati.
Srce koje ljubi istinski, ljubi Boga bilo da njegova ruka poput majčine počiva na čelu ili da ga njegova ruka pritišće na ramenima svom težinom. Jer to je najviša snaga ljubavi - trpjeti zbog ljubavi. Zato je Gospodinova patnja i smrt najviše ispunjenje njegove ljubavi za nas.
Ljubiš li Božju volju kad tvoju dušu obuzima sveti mir, tvoja ljubav je onda dobra, ako uistinu ljubiš Božju volju, a ne nutarnji mir kojim te pohađa. Ali ta ljubav ne poznaje proturječja, ne poznaje zapreke ni silu. Jer čije srce se ne bi rado htjelo predati volji koja joj se u tako dragom obličju približi? Ljubiš li božansku volju ako ti se ona očituje u savjetu, nadahnućima ili molitvi, tvoja ljubav je tada bolja. Jer ovdje moraš proći kroz protivljenja, moraš se prignuti i slušati, moraš se odreći i prikazati žrtvu. Ljubiš li božansku volju usred patnje i nevolje radi Božje ljubavi, onda posjeduješ ljubav u sjajnoj punini. Jer ovdje je Božja volja razotkrila sve ono što je ljudski dragocjeno i vrijedno, ovdje nije ništa dragocjeno nego jedino ona sama i zbog nje same mora ovdje na zemlji ljubav ljubiti protiv naravi; ona se ovdje ne odriče samo svjetovnih radosti: ovdje se ona baca u svjesnoj slobodi u naručje boli.
Onda dolazi velika sigurnost o čovjeku. Hodočasnik koji se boji da će izgubiti pravi put ide oklijevajući svojim putem, stalno se plaho ogledava na jednu i na drugu stranu, zastajkuje na križanju kako bi se uvjerio da nije pošao krivim putem. Tko je svjestan svoga puta, taj korača radosno, sigurno i smjelo. Ako je duša u ljubavi sklona prema božanskoj volji zbog nutarnje radosti, tada ona živi stalno u potajnom strahu, može izgubiti dragocjeno dobro i umjesto da u ljubavi traži Božju volju, ona traži vlastitu. Duša, koja hodi svojim putem kroz patnju, ne poznaje neodlučnosti i pitanja, nego živi u odlučnoj sigurnosti. Jer patnja, koju proživljava, ne nudi ništa njezinoj ljubavi; onda je njena ljubav slobodna i nesputana da se posve posveti patnji jer iza patnje se nalazi njezin Bog.
Sv. Franjo Saleški, "Misli"
ponedjeljak, 05.10.2009.
Sv. Faustina Kowalska
Premilosrdni Isuse, ti si svjetlo cijeloga svijeta. Primi u stan svog Premilosrdnog Srca duše pogana koje te još ne poznaju. Neka zrake tvoje milosti prosvijetle njih, da i oni zajedno sa nama proslavljaju čuda tvoga milosrđa, i ne puštaj ih iz stana svog Premilosrdnoga Srca. Neka svjetlo tvoje ljubavi rasvijetli tamu dušama. Učini da te ove duše upoznaju, i zajedno sa nama tvoje milosrđe slave.
Vječni Oče, pogledaj očima milosrđa na duše pogana i onih koji te još ne poznaju, ali su zatvoreni u Premilosrdnom Srcu Isusovu. Vodi ih do svjetla Evanđelja. Ove duše ne znaju kako je velika sreća ljubiti tebe. Učini da i one slave darežljivost tvoga milosrđa u vijeke vjekova. Amen.
(iz devetnice Božanskom Milosrđu)
nedjelja, 04.10.2009.
Sv. Franjo Asiški
Gospodin Isus veli svojim učenicima: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga. Kaže mu Filip: Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je! Nato će mu Isus: Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaješ? Tko je vidio mene, vidio je i Oca (Iv 14,6-9). Otac prebiva u nepristupačnu svjetlu (1 Tim 6,16) i Bog je duh (Iv 4,24) i Boga nikada nitko ne vidje (Iv 1,18). Budući da je Bog duh, može se samo duhom vidjeti, jer duh je onaj koji oživljuje; tijelo ne koristi ništa (Iv 6,63). Ni Sina međutim, kad je riječ o onom po čemu je jednak Ocu, ne može nitko vidjeti drukčije nego Oca, drukčije nego Duha Svetoga.
Stoga su osuđeni svi koji su vidjeli Gospodina Isusa Krista kao čovjeka, a nisu ga gledali i vjerovali po duhu i božanstvu kao pravog Sina Božjega. Isto su tako i sada osuđeni svi oni koji vide sakrament što se Gospodinovim riječima posvećuje po rukama svećenika na oltaru pod prilikama kruha i vina, a ne gledaju i ne vjeruju po duhu i božanstvu da je to uistinu presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, prema svjedočanstvu samoga Svevišnjega koji kaže: Ovo je tijelo moje i moja krv novoga Saveza koja se za mnoge prolijeva (Mk 14,22.24) i: Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni (Iv 6,54).
Stoga presveto tijelo i krv Gospodnju prima onaj koji posjeduje duh Gospodnji što prebiva u svojim vjernicima. Svi drugi koji nemaju toga duha a usuđuju se primiti ga, osudu sebi jedu i piju (1 Kor 11,29).
Prema tome, sinovi čovječji, dokle će vam srca ostati tvrda? (Ps 4,3). Zašto ne upoznate istinu i ne vjerujete u Sina Božjega? (Iv 9,35). Evo, danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja (Mudr 18,15) u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silazi iz krila Očeva (Iv 1,18) na oltar po svećenikovim rukama. I kao što se svetim apostolima pokazao u pravom tijelu, tako se i sada nama pokazuje u svetom kruhu. I kao što su oni svojim tjelesnim pogledom vidjeli samo njegovo tijelo, ali su, promatrajući duhovnim očima, vjerovali da je on Bog; tako i mi, gledajući tjelesnim očima kruh i vino, gledamo i čvrsto vjerujemo da je tu živo i istinito njegovo presveto tijelo i krv. Na taj je način Bog nazočan među svojim vjernicima stalno, kako sam kaže: Evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta (Mt 28,20).
Prva opomena sv. Franje Asiškog
četvrtak, 01.10.2009.
Sv. Mala Terezija
Dugo sam se pitala zašto dragi Bog ima svojih odabranika, zašto sve duše ne dobivaju jednaku mjeru milosti; čudila sam se videći kako obilno dijeli izvanredna dobročinstva svecima koji su ga prije vrijeđali, kao na primjer sv. Pavlu, sv. Augustinu, i kako ih tako reći sili da prime njegove milosti; ili čitajući životopis svetaca koje se naš Gospodin udostojao milovati od kolijevke do groba, ne dopuštajući na njihovu putu nijedne zapreke koja bi ih priječila da se dignu k njemu, i predusrećući te duše tolikim dobročinstvima da nisu mogle okaljati čistoga sjaja svoje krsne haljine; pitala sam se zašto, na primjer, umiru jadni divljaci u velikom broju prije nego su i čuli izgovoriti ime Božje...
Isus se udostojao da me pouči o toj tajni. On je pred moje oči stavio knjigu prirode, i ja sam shvatila da je sve cvijeće što ga je On stvorio lijepo, da sjaj ruže i bjelina ljiljana ne uklanjaju miris male ljubice ni čarobnu jednostavnost tratinčice... Shvatila sam, kad bi svi mali cvjetovi htjeli biti ruže, da bi priroda izgubila svoj proljetni ures, a polja više ne bi bila išarana cvjetićima...
Tako je i u svijetu duša, koji je vrt Isusov. On je htio stvoriti velike svece koji se mogu usporediti s ljiljanima i ružama; ali On je stvorio i manjih svetaca, i oni se moraju zadovoljiti time da budu tratinčice ili ljubičice, određene da razveseljuju pogled dragoga Boga kad ga spušta k svojim nogama. Savršenstvo se sastoji u vršenju njegove volje i u tome da budemo ono što On hoće da budemo...
Shvatila sam i to da se ljubav našega Gospodina otkriva isto tako u najpriprostijoj duši koja se ni u čemu ne opire njegovoj milosti, kao i u najuzvišenijoj duši. Doista, budući da je svojstvo ljubavi da se ponizuje, čini se, kad bi sve duše bile slične dušama svetih učitelja koji su sjajem svoje nauke rasvijetlili Crkvu, da se dragi Bog ne bi spuštao dosta nisko dolazeći do njihova srca. Ali On je stvorio dijete koje ne zna ništa i oglašuje se samo slabim plačem; On je stvorio bijednoga divljaka koji ima samo prirodni zakon da se po njemu ravna; i On se udostojava silaziti sve do njihovih srdaca, i tu su njegovi poljski cvjetovi kojih ga jednostavnost očarava...
Spuštajući se tako, dragi Bog pokazuje svoju beskrajnu veličinu. Kao što sunce u isti čas obasjava i visoke cedre i svaki mali cvijetak kao da je jedini na zemlji, isto se tako naš Gospodin napose bavi svakom dušom kao da nema njoj jednakih. I kao što su u prirodi sva godišnja doba raspoređena tako da se u određeni dan rascvjetava i najponiznija tratinčica, isto je tako kod Njega sve usklađeno na dobro svake duše.
Sv. Mala Terezija, "Povijest jedne duše"
Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).
(Ivan Pavao ll)
| < | listopad, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)
Komentari da/ne?
Linkovi
CERC
Catholic Answers
Simple Catholicism
Tebe Tražim
KNI
Psalmi
103 Bog je ljubav
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.
Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.
Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!
*
Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)
*
Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.
Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)
*
Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)
*
Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)
*
Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)
*
Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)
*
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)
*
Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?
Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.
Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)
*
Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)
*
Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)
*
Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)
*
Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)
*
Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)
*
Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)
Pregled po autorima
Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)
Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku