Veritatis splendor http://blog.dnevnik.hr/timotej


srijeda, 30.09.2009.


Sv. Jeronim


(Caravaggio, Sv. Jeronim, 1606.)


131 Tolika je sila i moć u riječi Božjoj da ona biva uporište i životna snaga Crkvi, a sinovima Crkve jedrina vjere, hrana duše, čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života.

133 Crkva potiče posebno sve Kristove vjerne (...) da se učestalim čitanjem božanskih Pisama nauče 'najizvrsnijem znanju - Isusu Kristu' (Fil 3,8). Jer 'nepoznavanje Pisama jest nepoznavanje Krista' (Sveti Jeronim)


Katekizam Katoličke Crkve

30.09.2009. u 09:00 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 28.09.2009.


Najjače oružje


     Sjedni ili stani pred Isusa. Gledaj, ako si u prilici, njegov križ. On je sve oprostio da bismo praštali. On je svima oprostio. Tebi je oprostio i zato možeš biti slobodan za druge.
     Pođi zatim u mašti od jednog čovjeka do drugog, osobito k onima koje ne podnosiš, i svakoga prepoznaj kao brata ili sestru. Imaj samilosti za svakog.
     Iza vidljivog tijela, ponašanja, pogleda, riječi, izgleda otkrij ono vječno u čovjeku. Ali, svakome idi srcem, ne samo razumom. Tako počinješ ljubiti. Postaješ nov.


     Svi su ljudi "bačeni" na Zemlju bez saznanja tko ih je stavio u život i kamo moraju odavde poći. Svi pate, smrtni su, krhki, ugroženi. Svi imaju razne mane i nemoćni su da budu dobri. Griješe svi i svi strepe pred posljednjim sudom. Svi su vezani strastima, manama, svojim uskim pogledima, svojim mentalitetom. Nisu odlučili roditi se i ne žele umrijeti, ali ih je "sudbina" dovela ovamo. Svi smo tu jednaki. Svi jednako cvilimo, vapimo i tražimo. Kod nekih se jauk vidi jače, kod drugih je skriven prividnim rješenjima. Jedni i drugi robuju zlu. Jedni i drugi trebaju samo samilosti.
     Za čovjeka treba, stoga, imati samo sućuti. Svakoga požaliti, svakoga pomoći, nikoga ne suditi, ni nad kime ne "lomiti štap". Ljubiti neprijatelja!
     Svi ćemo jednom biti pred istim sudom, gdje će nestati maske i varke oko nas, i tad ćemo ugledati jedni druge sa žaljenjem i strahom - zašto smo se međusobno tako mrzili? Svi smo djeca istog Oca. U svakom čovjeku tvoj patnički, voljeni brat vapi i jeca, pa bio on druge vjere, rase, ideologije, nacije, uvjerenja, pa bio i neprijatelj.
     Kako voljeti svakog čovjeka? Kako moći svakome oprostiti? Sjeti se: svi smo zavedeni. Đavao nas hoće uništiti, zato nas jedne drugima predstavlja kao neprijatelje. Ne daj da te zavede protiv čovjeka!
     Najjače čovjekovo oružje jest praštanje. Oprostiti znači ne biti naivan, ne dati se prevariti i zavesti od Zloga. Znači biti jak i odrastao, zreo čovjek i - pobijediti svako zlo.

Tomislav Ivančić, "33 meditacije"

28.09.2009. u 08:30 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 25.09.2009.


Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva


     Neuravnoteženosti od kojih trpi suvremeni svijet u stvari su povezane s onom osnovnom neuravnoteženošću kojoj su korijeni u čovjekovu srcu. Naime u samom se čovjeku sukobljavaju mnogi elementi. S jedne strane kao stvorenje iskustveno doživljava svoju višestruku ograničenost, a s druge se osjeća neograničenim u svojim željama i pozvanim na viši život. I dok ga privlače mnoge stvari, neprestano je prisiljen među njima birati i nekih se odricati. Štoviše, kako je slab i grešnik, nerijetko čini ono što neće, a što bi htio, ne čini (Rim 7,14-25). Prema tome, čovjeka muči podijeljenost u njemu samom, a odatle se rađaju tako brojni i toliki razdori također u društvu. Mnoge, dakako, život u praktičnom materijalizmu odvraća da ne vide jasno dramatičnost toga stanja, a mnoge barem bijeda sprečava da o tom stanju razmišljaju. Mnogi misle da će naći smirenje u kojem od raznolikih tumačenja svijeta koja se iznose. Neki od samog ljudskog napora očekuju istinsko i potpuno oslobođenje čovječanstva te su uvjereni da će buduće čovjekovo kraljevanje na zemlji ispuniti sve želje njegova srca. Ima i takvih koji, zdvajajući nad time da život nema smisla, hvale smionost onih koji se, držeći da ljudska egzistencija po samoj sebi i nema nikakva značenja, trude da joj sve značenje dadu iz svog vlastitog genija. Uza sve to pred suvremenim razvojem svijeta danomice su sve brojniji oni koji ili sami postavljaju ili s novom oštrinom osjećaju najtemeljitija pitanja: što je čovjek? Koji je smisao patnje, zla, smrti, što i nadalje traje premda je ostvaren ovolik napredak? Čemu te pobjede koje su postignute uz tako visoku cijenu? Što čovjek može društvu dati a što može od njega očekivati? Što će biti poslije ovoga zemaljskog života? A Crkva vjeruje da Krist, koji je za sve umro i uskrsnuo (2 Kor 5,15), po svojem Duhu pruža čovjeku svjetlo i snagu da može odgovoriti svom vrhovnom pozivu. Nema pod nebom drugog imena danog ljudima po kojem oni treba da se spase (Dj 4,12). Ona vjeruje također da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti. Osim toga, Crkva tvrdi da se na dnu svih promjena nalazi mnogo toga što je nepromjenljivo i što ima svoj najdublji temelj u Kristu, koji je isti jučer i danas i uvijek (Heb 13,8). Koncil, dakle, želi govoriti svima u svjetlu Krista, slike Boga nevidljivoga, Prvorođenca svakog stvorenja (Kol 1,15), da osvijetli misterij čovjeka i da surađuje u iznalaženju rješenja za goruća pitanja našeg vremena.

(Drugi vatikanski koncil: Gaudium et spes - Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu)

25.09.2009. u 08:00 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 23.09.2009.


Sv. Pio iz Pietrelcine (Padre Pio)


(Pietrelcina, 25.5.1887. - San Giovanni Rotondo, 23.9.1968.)

     Mir je jednostavnost duha, vedrina savjesti, spokoj duše, veza ljubavi. Mir je red, sklad unutar osobe, neprestana radost koja je posljedica mirne savjesti, sveta radost srca u kojem vlada Bog. Mir je put savršenstva ili, još bolje: savršenstvo se nalazi u miru.
     Demon, koji zna sve te stvari, čini sve napore da nam oduzme mir. Duša se ne smije žalostiti ni zbog čega, osim toga da uvrijedi Boga. No i u tome moramo biti vrlo razumni: valja nam žaliti zbog naših slabosti, no neka to bude mirna žalost, uvijek puna povjerenja u Božje milosrđe. Čuvajmo se onih predbacivanja i grižnje savjesti koja dolazi najčešće od neprijatelja koji nam želi oduzeti mir.
     Ako nas grižnja savjesti vodi poniznosti i marljivosti u dobru, ne oduzimajući nam povjerenje u Boga, znajmo sa sigurnošću da dolazi od Boga. Ako nas, naprotiv, čini bojažljivima, nepovjerljivima, lijenima, sporima u dobru, znajmo sa sigurnošću da dolazi od demona, odbacimo je i tražimo utočište u povjerenju u Boga.


23.09.2009. u 09:00 • 4 KomentaraPrint#^

utorak, 22.09.2009.


Sretni su oni koji trpe s Kristom


     Ne molim da budeš oslobođen svojih muka, ali usrdno molim Boga da ti da snagu i strpljivost podnositi ih sve dok se njemu to bude svidjelo. Tješi se njime koji te drži prikovana na križ. On će te osloboditi kada bude držao da je pravo vrijeme za to. Sretni su oni koji trpe s njime. Navikni se trpjeti na taj način, i traži od njega snagu da izdržiš toliko, i tako dugo, koliko će On prosuditi da ti je potrebno. Ljudi svijeta ne shvaćaju ovu istinu, i ne treba se tome čuditi, jer oni trpe takvi kakvi jesu, a ne kao kršćani. Oni gledaju na bolest samo kao na bol, a ne kao na uslugu od Boga. Promatrajući je samo u tom svjetlu, ne nalaze u njoj ništa osim patnje i žalosti. Ali oni koji drže da bolest dolazi iz Božje ruke, kao djelo njegove milosti, i kao sredstvo koje On koristi za njihovo spasenje - takvi obično u njoj nalaze slatkoću i veliku utjehu.
     Želio bih da se uvjeriš da nam je Bog često bliži, pa i da je djelotvornije prisutan uz nas, u bolesti, nego u zdravlju. Ne oslanjaj se ni na kojeg drugog liječnika, jer, prema mom shvaćanju, On se brine za tvoje ozdravljenje. Stavi, dakle, sve svoje pouzdanje u njega, i uskoro ćeš otkriti učinke tog pouzdanja u svom oporavku, koje mi često produžavamo stavljajući veće povjerenje u medicinu, nego u Boga.
     Koji god lijek koristili, djelovat će onoliko koliko On dopusti. Kada boli dolaze od Boga, samo ih On može izliječiti. On često šalje bolesti tijela da izliječi bolesti duše. Utješi se vrhovnim Liječnikom, i duše i tijela.
     Budi zadovoljan stanjem u koje te Bog postavio: koliko god ti mene možda držiš sretnim, ja zavidim tebi. Boli i trpljenja bila bi raj za mene dok trpim s mojim Bogom, a najveća zadovoljstva bila bi pakao za mene ako bih ih uživao bez njega. Sva moja utjeha bila bi trpjeti nešto za njega.
     Ubrzo moram poći k Bogu. Ono što me tješi u ovom životu jest da ga sada vidim vjerom, a vidim ga tako da ponekad mogu reći: Više ne vjerujem, nego vidim. Osjećam sve ono što nas vjera uči, i u toj sigurnosti i praksi vjere živjet ću i umrijeti s njime.
     Nastavi, dakle, uvijek s Bogom, to je jedina potpora i utjeha tvojoj patnji. Ja ću ga moliti da bude s tobom.

Brat Lawrence (pismo napisano u starosti)

p. Benedict J. Groeschel, "Izlazak iz tame"

22.09.2009. u 00:15 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 20.09.2009.


O prihvaćanju patnje


     Čim sam ga vidio, odmah sam znao kako nema nade da će još dugo živjeti. Lice mu je bilo natečeno. Oči mu nisu bile baš bistre, i što je još najgore, metastaze tumora izazvale su veliku oteklinu na njegovu čelu.
     Rekoh: "Kako si, oče?"
     Gledao me pružajući ruku ispred sebe, smeten i nesretan, i ja sam shvatio da on čak ne može više ni govoriti. Ali istodobno, moglo se vidjeti da nas prepoznaje, da je svjestan što se događa, da mu je um bistar i da sve razumije.
     Iznenada me pokosila tuga zbog njegovog teškog stanja i bespomoćnosti. Bio sam slomljen. Suze su mi potekle. Nitko više ništa nije rekao.
     Zario sam svoje lice u pokrivač i plakao. I jadni moj otac je plakao. Ostali su stajali pored nas i šutjeli. Bila je to strašna tuga mučenika. Bili smo potpuno bespomoćni. Nitko ništa nije mogao učiniti.
     Kad sam napokon podignuo glavu i obrisao suze, primijetio sam da su bolničari stavili paravane oko kreveta. Bio sam suviše nesretan da bih se stidio svog neengleskog pokazivanja tuge i osjećaja. I tako smo otišli.
     Što sam mogao učiniti s toliko mnogo patnje? Nije bilo načina da ja ni bilo tko drugi iz obitelji, izbjegne toliku bol. Bila je to živa rana za koju nije bilo lijeka. Morao si je prihvatiti, poput životinje. Bili smo u stanju u kakvom je bio veći dio svijeta, u stanju ljudi bez vjere pred ratom koji se slutio, pred bolešću, boli, gladi, patnjom, pošastima, bombardiranjima, smrti. Jednostavno, bili ste prisiljeni trpjeti, šutke i nijemo kao životinja. Pokušaj to izbjeći, ako možeš. S vremenom moraš dosegnuti točku kad patnju ne možeš izbjeći. Prihvati je. Ako misliš da te neće toliko boljeti, možeš i otupiti svoje osjećaje, no uvijek ćeš morati prihvatiti nešto od nje. Sve dok te na kraju ta bol ne proguta.
     Zapravo, mnogi ljudi nikada ne shvate istinu, da što više pokušavaš izbjeći patnju, utoliko više patiš, jer te sve manje i beznačajnije stvari počinju mučiti, razmjerno tvom strahu da ćeš biti povrijeđen. Onaj koji najviše pokušava izbjeći patnju, na kraju je taj koji najviše i pati: njegovu patnju izazivaju stvari koje su tako male i tako trivijalne da može na kraju doći do zaključka kako više ni u čemu ne vidi smisla. Najveća mu muka postaje samo njegovo postojanje, njegovo vlastito biće, koje je odjednom postalo predmet i izvor boli, kao i čitava njegova svijest o sebi i svom postojanju. Ovo je još jedna od velikih perverzija preko koje đavao koristi našu filozofiju kako bi izokrenuo čitavu našu prirodu, kako bi oduzeo značenje svim našim sposobnostima za činjenje dobra te ih okrenuo protiv nas samih. (...)
     Od svih nas, otac je jedini stvarno imao nekakvu vjeru. I ne sumnjam da ju je imao u velikoj mjeri, i da iza zidova njegove samoće, njegov um i njegova volja, neumanjeni i neometani ni na koji esencijalan način zbog djelomično umanjenih funkcija nekih njegovih osjetila, nisu bili okrenuti Bogu, da nisu bili u odnosu i komunikaciji s Bogom koji je bio s njim i u njemu, i koji mu je podario, uvjeren sam, svjetlo da razumije i usmjeri svoju patnju za dobro i savršenstvo vlastite duše. Bila je to velika duša, široka, puna ljubavi i prirodnog milosrđa. Bio je to čovjek posebnog intelektualnog poštenja, iskrenosti i čistoće poimanja. I ovo mučenje, ta užasna i zastrašujuća bolest koja ga je nemilosrdno pritiskala do samih ralja smrti, nije ga uništilo, unatoč svemu.
     Duša je poput atleta koji trebaju ravnopravne protivnike, kad god se moraju iskušavati do krajnjih granica izdržljivosti i kad na kraju prime odličje u skladu s učinkom svoje borbe. I dok se moj otac borio s tumorom, nitko od nas nije razumio tu bitku. Mislili smo da je slomljen, a patnja ga je zapravo činila velikim. I mislim da mu je Bog odvagnuo onu mjeru patnje koja mu je postala nagrada, u koju je sigurno vjerovao više nego što bi ijedan teolog mogao očekivati od čovjeka da trpljenje prihvati izričito kao "nužno sredstvo", tako da je on bio pripravan na svoju nagradu, i njegova je borba bila vjerodostojna, a ne nikako izgubljena, uzaludna ili potraćena.

Thomas Merton OCSO, "Gora sa sedam krugova"

20.09.2009. u 19:30 • 1 KomentaraPrint#^

četvrtak, 17.09.2009.


Credo ut intelligam


     Vjera je, dakle, "drugo" za razum jer predstavlja vrstu spoznaje koja je po počelu i sadržaju nadanravana i kao takva drugačija u odnosu na čisto razumski red spoznaje. Njoj su poznate stvari do kojih se razum sam po sebi ne može nikada uzdići. U tom smislu vjera je doista nešto što se ne može svesti na razum, nešto "drugo" što on mora bezuvjetno priznati i uvažiti ako se ne želi vrtjeti u začaranom krugu svog narcizma i mazohizma. Papa priznaje da je vjera zbog toga zaista velika kušnja i izazov za razum, ali i njegova istinska šansa, jer ga "potiče da se nikada ne zaustavi; dapače, tjera ga da stalno širi granice svoje spoznaje, dok ne shvati da je učinio sve ono što bijaše u njegovoj moći, a da ništa nije zanemario". Dakako, tu je i korektivna uloga vjere, jer pod njezinim vodstvom razum ne samo da izbjegava one putove koji vode od istine nego i "istražuje putove za koje sam ne bi ni slutio da se njima može kretati". Drugim riječima, vjera pomaže razumu da pogleda preko sebe, uzdigne svoj pogled ponad vlastitih granica i prestane biti svoj vlastiti talac.

Mons. Ivan Devčić, "Bog i filozofija"

17.09.2009. u 16:10 • 5 KomentaraPrint#^

utorak, 15.09.2009.


Posvetna milost


     U samoj biti ljudske egzistencije, leži jedan paradoks. Moramo ga pojmiti prije nego utvrdimo bilo kakvu mogućnost da duša dosegne trajno stanje sreće. Paradoks je u ovome: ljudska priroda, sama po sebi, može učiniti malo ili ništa da bi riješila svoje najveće probleme. Ako slijedimo isključivo našu prirodu, našu vlastitu filozofiju i etičku razinu, završit ćemo u paklu.
     Ova bi misao bila poražavajuća da nije čista apstrakcija, jer je u konkretnom poretku stvari, Bog dao čovjeku narav koja je uređena u skladu s nadnaravnim životom. Stvorio je čovjeka s dušom koja ne postoji da postigne savršenstvo u svom vlastitom poretku nego da je On usavrši u jednom poretku koji je neograničen i izvan dohvata ljudskih moći. Nikada nismo bili predodređeni za čisto naravan život, i zato nikada nismo u Božjem planu bili određeni za čisto naravno blaženstvo. Naša narav je plod slobodnog Božjeg darivanja, dar koji nam je nezasluženo dat da bi ona sama bila usavršena u nadnaravnom poretku.
     Taj nezasluženi dar je milost posvećujuća. Ona usavršava našu narav darom života, razumijevanja, ljubavi, modusom postojanja koji je beskonačno iznad naše razine. Da je čovjek došao čak i do apstraktnog vrhunca prirodnog savršenstva, Božji posao ne bi bio ni upola završen: on bi tek trebao početi jer je pravo djelovanje, djelovanje milosti i podijeljenih vrlina i darova Duha Svetoga.
     Što je milost? To je vlastiti život Boga kojeg je On podijelio s nama. Bog je ljubav. Deus caritas est. Uz pomoć milosti, mi smo u stanju biti dionici Njegove vječne, bezgranične i nesebične ljubavi, koja je toliko čista u svojoj aktualizaciji da ne traži ništa i zbog toga ne želi nikakvu sebičnu korist. Zaista, izvan Boga nema ničega, i što god postoji, postoji zahvaljujući Njegovom daru, daru postojanja kojeg smo dobili po slobodnoj Božjoj volji i odluci, tako da je sebičnost predodžba posve kontradiktorna Božjemu savršenstvu. Metafizički je nemoguće da Bog bude sebičan, jer sve što postoji ovisno je o Njegovom daru i nesebičnosti.
     Kada se zraka svjetlosti prelomi kroz kristal, ona mu daje novu kvalitetu. I kad Božja neizmjerna i nepristrana ljubav prozirnije ljudsku dušu, događa se isto. To je život koji se naziva milošću posvećujućom.
     Ljudska duša na svojoj prirodnoj razini predstavlja potencijalno blistav kristal ostavljen u tami. Ona je savršena u svojoj vlastitoj prirodi, ali joj nedostaje nešto što može primiti samo izvan i iznad sebe. Ali kad u nju prodre svjetlo, ona se sama na neki način pretvara u luč i čini se kao da gubi svoju prirodu u sjaju nadnaravnog svjetla kojim tada svijetli.
     Dakle, prirodna dobrota čovjeka, njegova sposobnost za ljubav koja u nekom smislu uvijek mora biti sebična dokle god je samo u naravnom poretku, počinje se preobražavati kad ljubav Božja sjaji u njoj. Sto se događa s čovjekom koji sav uranja u stvarnost božanskog života? Takvo savršenstvo su postigli samo oni koje zovemo svecima - ili oni koji jesu sveci i koji žive samo u Božjem svjetlu. Jer ljudsko mišljenje nije pouzdano mjerilo kad je riječ o nečijoj svetosti, ljudi za svece mogu držati i one koji su daleko od svetosti, koji mogu biti i demoni, a njihovo svjetlo zapravo tama. Jer u odnosu na Božju svjetlost, mi smo slijepi kao sove. Ona je tako snažna da nas zaslijepi i mi neko vrijeme ništa ne vidimo, iako smo pred Božjom svjetlošću, mislimo da smo u tami, jer od velikog blještavila ništa ne vidimo. Ljudi koji nam izgledaju kao sveci, često to nisu, a oni koji nam ne izgledaju kao sveci, često to jesu. I najsvetiji su, često oni koji žive u skrovitosti i samozataji — Naša Gospa i sv. Josip.

Thomas Merton OCSO, "Gora sa sedam krugova"


2000 Posvetna milost je stalan dar, postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi. Treba razlikovati trajnu (habitualnu) milost, kao trajno osposobljenje da živimo i djelujemo prema božanskom pozivu, od djelatnih milosti, koje označuju Božje zahvate bilo na početku obraćenja, bilo u toku djela posvećenja.

2001 Već i sama pripravnost čovjekova da prihvati milost predstavlja djelovanje te milosti. Ona je potrebna da pobudi i podrži našu suradnju u opravdanju po vjeri i u posvećenju po ljubavi. Ono što je u nama otpočeo Bog privodi k ispunjenju: "On doista otpočinje tako da mi, njegovim djelovanjem, htjednemo; on dovršava djelo, sudjelujući s pokretima naše volje koja je već obraćena."

"I mi djelujemo, ali djelujemo sudjelujući s Bogom koji djeluje pretječući nas svojim milosrđem. Pretječe nas da nas ozdravi, a potom nas prati da ozdravljeni očvrsnemo. Pretječe nas da bi nas pozvao i pratit će nas da nas proslavi. Pretječe nas da bismo u pobožnosti živjeli, a pratit će nas da bismo s njime vječno živjeli, jer zasigurno bez njega ne možemo ništa." (Sv. Augustin)

2002 Slobodna Božja inicijativa zahtijeva slobodan čovjekov odgovor; Bog je čovjeka doista stvorio na svoju sliku, obdarivši ga, uz slobodu, sposobnošću da ga upozna i ljubi. Duša istom po slobodi može ući u zajedništvo ljubavi. Bog neposredno dotiče i izravno čovjeku srce pokreće. Stavio je u čovjeka težnju za istinom i dobrom koju samo on može zadovoljiti. Obećanja "života vječnoga" odgovaraju toj težnji, iznad svake nade.


Katekizam Katoličke Crkve

15.09.2009. u 22:45 • 3 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 14.09.2009.


Kraljevski put svetoga križa


1. Mnogima se čini tvrd ovaj govor: Odreci se sama sebe, uzmi svoj križ i slijedi Isusa!
2. Ali mnogo će tvrđe biti slušati onu posljednju riječ: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni!
3. Jer oni koji sada rado slušaju i slijede riječ križa, neće se tada bojati slušajući vječnu osudu.
4. Ovaj će znamen križa biti na nebu kad Gospodin dođe suditi.
5. Tada će svi prijatelji križa, koji su se za života suobličili Raspetome, prilaziti Kristu Sucu s velikim pouzdanjem.
6. Što se, dakle, bojiš uzeti križ s kojim se ide u kraljevstvo?
7. U križu je spasenje, u križu je život, u križu je zaštita od neprijateljâ.
8. U križu odozgo dotječe slatkoća, u križu je snaga srca, u križu je radost duha.
9. U križu je najveća krepost, u križu je savršenost svetosti.
10. Nema duši spasenja ni nade vječnoga života doli u križu.
11. Uzmi, dakle, križ i slijedi Isusa i bit ćeš na putu vječnoga života.
12. On je išao pred tobom, noseći svoj križ, i umro je za tebe na križu, da bi i ti ponio svoj križ i bio voljan umrijeti na križu,
13. jer umreš li s njim, jednako ćeš s njim i živjeti,
14. i ako si mu bio dionik muke, bit ćeš i slave.
15. Eto, sve je u križu, i nema drugog puta u život i do pravoga nutarnjeg mira, osim puta svetoga križa i svakodnevnog mrtvljenja.
16. Pođi kamo god hoćeš, potraži što god želiš, nećeš naći uzvišenijega puta u nebo ni sigurnijeg po zemlji no što je put svetoga križa.
17. Porazmjesti i uredi sve po svojoj volji i umijeću i otkrit ćeš da ti je uvijek nešto pretrpjeti, s voljom ili preko volje, i tako uvijek nalaziš križ.
18. Ili ćeš ćutjeti tjelesnu bol, ili ćeš u duši podnostiti duhovnu muku.
19. Katkad će te Bog ostaviti, katkad bližnji uznemiriti, a, što je najgore, često ćeš sam sebi biti težak.
20. I nećeš se toga moći osloboditi ili sebi olakšati nikakvim lijekom ili utjehom, nego moraš izdržati dok je Božja volja.
21. Bog, naime, želi da naučiš trpjeti nevolju bez utjehe, da mu se potpuno predaš i kroz nevolju postaneš ponizniji.
22. Nitko tako duboko ne osjeća muku Kristovu kao onaj koga je snašla slična patnja.
23. Križ je, dakle, svagda spreman i posvuda te čeka.
24. Ne možeš pobjeći, kamo god krenuo, jer kamo god dođeš, sebe donosiš i uvijek sebe nalaziš.
25. Okreni se gore, okreni dolje, okreni van, okreni unutra – u svemu ćeš naći križ i svuda treba biti strpljiv, želiš li sačuvati nutarnji mir i zaslužiti vječnu krunu.
26. Nosiš li križ dragovoljno, on će tebe nositi i dovesti te željenome cilju, gdje je kraj patnjama.
27. Nosiš li ga preko volje, namećeš si novo breme, još se više opterećuješ, a ipak moraš trpjeti.
28. Odbaciš li jedan križ, naći ćeš, bez sumnje, drugi, možda još teži.
29. Misliš li da ćeš uteći od onoga što nije mimoišlo nijednog smrtnika?
30. Koji je svetac na svijetu bio bez križa i muke?
31. Ta ni Gospodin naš Isus Krist nije bio ni jedan čas bez mučne patnje, dok je živio (na zemlji).
32. Trebalo je da Krist sve to pretrpi da bi ustao od mrtvih te ušao u svoju slavu.
33. I što tražiš drugi put od ovog kraljevskog, koji je put svetoga križa?
34. Cijeli je Kristov život bio križ i mučeništvo, a ti bi za sebe htio mir i veselje?
35. Varaš se, varaš, ako drugo tražiš do trpjeti nevolje, jer je sav ovaj smrtni život pun nevoljâ i obilježen križevima.
36. I koliko tko duhom više napreduje, toliko teže križeve često nalazi, jer što mu je ljubav veća, to više osjeća kaznu progonstva.
37. Pa ipak, taj tako mnogostruko pogođeni čovjek nije bez tračka utjehe jer sluti da mu nošenje križa donosi obilan plod.
38. Naime, dok ga dragovoljno trpi, sav se teret nevolje pretvara u očekivanje božanske utjehe.
39. I koliko nevolja više pritišće tijelo, toliko se više duh krijepi nutarnjom utjehom.
40. Pa katkada, iz ljubavi da se suobliči Kristovu križu, toliko ojača u želji za mukom i trpljenjem da i ne bi htio biti bez boli i nevolje,
41. jer smatra da je Bogu toliko draži koliko je više i teže mogao podnijeti za njega.
42. Nije to ljudsko junaštvo, nego Kristova milost, koja u krhkome tijelu toliko može i čini, da ono od čega po prirodi uvijek zazire, žarom duha prihvaća i ljubi.
43. Nije u čovjekovoj naravi nositi križ, ljubiti križ, obuzdavati i upokoravati tijelo, izbjegavati časti, rado podnositi uvrede, prezirati samoga sebe i, dapače, željeti prezir, svakojaka stradanja i trpjeti štete i ne čeznuti ni za kakvim uspjehom na ovom svijetu.
44. Računaš li na samoga sebe, ništa od toga nećeš moći.
45. No, ako se pouzdaš u Gospodina, dat će ti snagu s neba i gospodarit ćeš svijetu i tijelu.
46. I budeš li naoružan vjerom i obilježen Isusovim križem, nećeš se strašiti ni neprijatelja đavla.
47. Kreni, dakle, kao vjeran i dobar sluga Kristov, odlučno ponesi križ svojega Gospodina, raspetoga za tebe iz ljubavi.
48. Pripravi se na podnošenje mnogih protivština i različitih neprilika u ovome bijednom životu, jer će ti tako biti gdje god bio i samo to ćeš doista naći kamo god se skrio.
49. Tako mora biti. I nema načina kako izbjeći nevolje zala i boli, nego da trpiš.
50. Poslušno ispijaj čašu Gospodnju, ako si mu prijatelj i želiš imati dijela s njim.
51. Utjehe prepusti Bogu; on neka ih pripušta po svojoj volji.
52. A ti se pobrini kako ćeš podnositi nevolje i smatraj ih najvećim utjehama, jer muke sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi, čak ni onda kad bi ih sam sve mogao podnijeti.
53. Kad do toga dođeš, da ti nevolja bude draga i ugodna radi Krista, tada je, znaj, s tobom dobro, jer si našao raj na zemlji.
54. Dokle god ti je trpljenje teško i nastojiš mu umaknuti, dotle će biti zlo po tebe i posvuda će te pratiti nevolje.
55. Ako si spreman na ono što je neizbježno, naime, na trpljenje i umiranje, ubrzo će s tobom biti bolje i naći ćeš mir.
56. Pa kad bi s Pavlom bio ponesen čak do trećeg neba, ne bi zbog toga bio siguran da nećeš trpjeti nikakvu neugonost.
57. “Ja ću mu”, kaže Isus, “pokazati koliko mu je za Ime moje trpjeti.”
58. Ostaje ti, dakle, trpjeti, ako si voljan Isusa ljubiti i njemu trajno služiti.
59. O, kad bi bio dostojan trpjeti nešto za Ime Isusovo!
60. Dakako, strpljivost svi preporučuju, premda je malo njih voljno trpjeti.
61. Bilo bi pravo da bar malo trpiš za Krista, kad toliki mnogo više trpe za svijet.
62. Utisni si u pamet; potrebno je da živiš umirući.
63. I koliko je netko više sebi umro, toliko je više počeo živjeti Bogu.
64. Nitko nije kadar shvatiti nebesko ne prihvati li radi Krista podnositi protivštine.
65. Ništa nije Bogu milije, ništa za tebe spasonosnije na ovome svijetu, nego od srca trpjeti za Krista.
66. I kad bi ti bilo na izbor, više bi morao željeti radi Krista trpjeti protivštine, nego se krijepiti mnogim utjehama; jer bi i Kristu bio sličniji i svim svecima bliskiji.
67. Ne sastoji se, naime, naša zasluga i staleški napredak u mnogim ugodnostima i utjehama nego više u podnošenju velikih teškoća i nevolja.
68. Kad bi zaista ljudskome spasenju bilo nešto bolje i korisnije od trpljenja, to bi Krist, zasigurno, pokazao riječju i primjerom.
69. Ta on i učenike koji su ga slijedili i sve koji žele poći njegovim stopama, otvoreno hrabri da ponesu križ, pa kaže:”Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.”
70. Dakle, nakon što smo sve proučili i istražili, ovo je konačni zaključak:”Kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo Božje”. Amen.

Toma Kempenac, "Nasljeduj Krista", II. Knjiga, 12. poglavlje

14.09.2009. u 11:00 • 5 KomentaraPrint#^

petak, 11.09.2009.


Moć ljubavi obnavlja


Ne vjerujem
u Boga rođena iz nevolje;
u opojno sredstvo
kad život postane nepodnošljiv;
u neki otok spasa
kad se izgubi
tlo pod nogama
i ni na koga se više
ne može osloniti,
u svemoćno sredstvo
da ispunimo praznine naše nemoći.

U nemoći
Isusa koji trpi i umire
objavljuje se
moć ljubavi,
moć Boga,
koji u vatri svoga Duha
iznova stvara ljude i stvari,
obnavlja ih i dovršava.

Vjerujem u Boga,
koji oprašta
onima koji ga razapinju.


Phil Bosmans

11.09.2009. u 10:00 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 08.09.2009.


Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)


     Priznajem da sam se zabavljao pišući uobičajenu propovijed i čitajući neke od reakcija na nju. Međutim, budući da su je nekolicina shvatila ozbiljno, poneki čak perverzno uživajući u njoj, odlučio sam skinuti masku i raščistiti neke nesporazume.
     Prije nego objasnim moju stvarnu namjeru, moram reći da mi je bilo lako, čak isuviše lako, napisati tu uobičajenu propovijed. Trebao sam samo skupiti na jedno mjesto izraze koje sam uvijek iznova slušao u propovijedima, a također i u našim masovnim medijima. Određene "čarobne riječi" (tolerancija, različitost, životni stil, samopoštovanje, neosuđivanje, ležernost, suosjećanje) ponavljaju se poput mantri. Sve te riječi imaju umirujuću kvalitetu - sve je u redu, ja sam OK, ti si OK. Stalnim ponavljanjem dosegle su gotovo vjerski status. Analizirati ih ili dovoditi u pitanje, može izgledati nepristojno ili čak uvredljivo.
     Štoviše, propovjednik koji koristi te "čarobne riječi" dobro je zaštićen od svake kritike. Kao prvo, cijela naša popularna kultura je iza njega. Svoju poruku može pronaći potvrđenu i u novinskim člancima i u TV emisijama poput "Oprah Show". Njegova je pastva uronjena u istu tu kulturu, stoga ih takva propovijed utvrđuje i smiruje. Ako se ipak nađe netko tko bi mu prigovorio, ima spreman odgovor: "ni s Isusom se nisu svi slagali". Iznimke čak potvrđuju da je u pravu. Svi protivnici spremno se etiketiraju kao pismoznanci i farizeji, reakcionari, protivnici II. vatikanskog koncila, ili jednostavno - konzervativci.
     Kako dakle odgovoriti na uobičajenu propovijed? Zbog gore navedenih razloga, izravna kritika je najčešće uzaludna. Dublji odgovor se tu traži, odgovor koji zahtjeva osobno obraćenje. Uostalom, ne govorimo o nekoj udaljenoj, davno zaboravljenoj kulturi, nego o kulturi u koju smo svi mi uronjeni svaki dan. I nije u njoj baš sve loše - tolerancija, raznolikost, samopoštovanje, svi ti izrazi imaju nešto dobro u sebi. U suprotnom te riječi ne bi bile toliko zavodljive. A opet, ima li tko da nije uočio sumnjivu prikladnost tih riječi? Nije li puno lakše imati "životni stil" nego odgovornost? Netko će tako reći: "Trošim svoj novac kako mi se svidi jer je to moj životni stil". Naša kultura nas stalno nagovara da sebe definiramo prema onome što proizvodimo i trošimo. Sloboda se definira kao sloboda od nečega, a ne sloboda za nešto. A mogućnost da ćemo ja ili ti možda završiti kao bića vječnog prokletstva, u toj našoj kulturi uopće nije pristojna tema.
     Kultura u kojoj živimo i dišemo ponekad se naziva sekularni humanizam. Izraz je to koji ima svoja ograničenja, ali sve u svemu je ipak dovoljno precizan. Papa Ivan Pavao II, međutim, dao joj je puno izazovniji naziv: kultura smrti. I kako se približavamo kraju dvadesetog stoljeća, sve se jasnije vidi trijumf Nietzscheovog morala nadčovjeka. Prava i potrebe slabih sve više se zanemaruju na račun moćnih. Ta kultura smrti najočitija je u prihvaćenosti pobačaja i manipulacija nad ljudskim embrijima. Zagonetka je zašto smo mi katolici toliko bojažljivi u suprotstavljanju takvoj kulturi. Isuviše lako nas uspijevaju zastrašiti. Pa opet, tko bi se htio identificirati s tom "kršćanskom desnicom"? Objašnjenje naše malodušnosti je zapravo žalosno - uljuljkani smo u mišljenje da na kocki nije ništa posebno važno. Zato naše propovijedi više smiruju nego izazivaju.
     Jedan moj prijatelj svećenik (kojeg nitko ne bi okarakterizirao kao konzervativca) izrekao je to ovako: "Mi moramo pomoći ljudima da shvate da su to pitanja života i smrti." Mnogi bi htjeli sve ovo reducirati na natjecanje između liberala i konzervativaca - još jedan show za zabavu javnosti. Jer, kao što je rekao Pascal, ljudi žele razonodu da izbjegnu konačna pitanja. Priznavajući dakle element istine u liberalno-konzervativnim kategorijama, jedva da je to važno kada govorimo o Isusovoj poruci. Život i smrt su puno preciznije riječi.
     To je teško jer navikli smo na kulturu u kojoj se na većinu pitanja odgovara sa "ništa posebno, ništa bitno". Propovjednik ima zadatak reći: "naprotiv, nešto ozbiljno, nešto vrlo konkreno je na kocki, naime vječna sudbina svake osobe koja sluša ove riječi." Problem s uobičajenom propovjedi jest u tome što ona izbjegava tu temu, koja je jedina važna na dugi rok.
     Mnogi su me okarakterizirali kao konzervativca. Neki su čak otišli toliko daleko da su me optužili za odbacivanje učenja II. vatikanskog koncila. Takve obično upitam jesu li stvarno pročitali koncilske dokumente. Većina je pročitala samo izvatke ili pak slušala predavanja o "duhu II. Vatikana". Kao netko tko je pročitao sve dokumente Drugoga vatikanskog koncila (ne zamjerite hvalisavost) i tko ih često koristi kao podlogu za meditaciju, moram reći da dobar dio govora o "duhu II. Vatikana" nije utemeljen u stvarnim tekstovima Koncila.
     Kad me zatraže da sam sebe opišem, koristim jedino riječ katolik. Objašnjenje za to možete naći u predgovoru ovog sajta. U toj je riječi uključena jedna druga riječ koja se ne može izbjeći. To je riječ grešnik. Ne želim biti melodramatičan i znam da bih ju mogao jednostavno izbjeći uspoređujući se s drugima. Smanjujući standarde (ili pronalazeći izgovore) mogu izgledati sasvim dovoljno dobar. Tek kad sebe usporedim onom pravom dobrotom, uviđam koliko sam teško podbacio. Dopustite mi da objasnim.
     Tokom mog posjeta Peru-u čitao sam knjigu Georgea Weigela "Svjedok nade", biografiju pape Ivana Pavla II. Čitajući o tako dubokoj dobroti i pastoralnoj zauzetosti nisam mogao ne razmišljati o tome koliko je moje vlastito svećeničko poslanje neadekvatno i puno kompromisa. Nije stvar samo u tome da sam primio daleko manje darova od Karola Wojtyle. Istina je da sam, uspoređujući se s njime, svoje darove zakopao u zemlju. Suprotno nego bi se moglo očekivati, ta me spoznaja nije deprimirala. Dapače, stalno me potiče da tražim dublje pokajanje i da upravim svoj pogled na jedinu pravu radost - Isusa koji oprašta.
     To me dovodi do najozbiljnijeg problema s uobičajenom propovijedi. U njoj nema ni spomena o Radosnoj vijesti. Radosna vijest je oproštenje grijeha. Uobičajena propovijed ne valja jer nudi izgovore umjesto da navješta oproštenje. Radosnu vijest može primiti samo osoba koja je svjesna da je griješila po svom vlastitom slobodnom izboru. U prošlosti je svijest o grijehu bila neposredna i osobna. Danas je vrlo zamagljena. Jedna od zadaća današnjih propovjednika je u tome da uklone dio te magle koja nas sprečava da sebe vidimo onakvima kakvi uistinu jesmo. Tek tada možemo primiti Isusovo oproštenje kao jako dobru i radosnu vijest.

(Neke manje uobičajene propovijedi.)

Fr. Phil Bloom, župnik u Seattle-u

08.09.2009. u 08:30 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 04.09.2009.


Uobičajena propovijed (za svaku prigodu)


     Sestre i braćo! Sestre spominjem na prvom mjestu ne iz nekog zastarjelog viteštva, nego izražavajući svoj prosvjed protiv stoljeća ugnjetavanja. Žene žele da se prema njima odnosimo kao prema jednakima, ne uzdižući ih na pijedestal, niti ih gazeći, nego s istim dostojanstvom kao i prema muškarcima. Žene su već umorne od povlaštenog tretmana, u pozadini kojeg je zapravo omalovažavanje. Sve što su muškarci uobičavali činiti: otvarati vrata, nositi torbe, poklanjati cvijeće, ostavljati porukice - sve to pripada prošlosti. Vrijeme je da prestanemo misliti o ženama kao o krhkim stvorenjima koja trebaju našu zaštitu. Umjesto toga, mi muškarci bismo trebali stupiti u kontakt s ženskom stranom naše osobnosti. Gdje su uostalom muškarci? Kad bi došli, mogao bi im pomoći da se oslobode i postanu osjećajni.
     Današnje Evanđelje nas uči upravo to. Isus je došao da nam posvijesti koliko smo dobri. Razlog što imamo toliko problema jest u tome što nemamo dovoljno samopoštovanja. Uzmite za primjer Adolfa Hitlera. Niska razina samopoštovanja dovela ga je do mržnje prema Židovima, Slavenima, Romima i homoseksualcima. Da je postojao netko tko bi ga podržao, tko bi mu iskazao bezuvjetno prihvaćanje, Drugi svjetski rat je mogao biti spriječen. Isti manjak samopoštovanja uzrokuje tinejđerske trudnoće, nasilje uličnih bandi, čak i samoubojstva. Mi kršćani bismo trebali stalno podsjećati ljude koliko su zapravo dobri.
     Ali mnogi to jednostavno ne razumiju. Njihovi umovi su zatvoreni kao u pismoznanaca i farizeja. Više vole zakone i propise od bezuvjetne ljubavi. Iskreno govoreći, muka mi je od takvih. Oni stalno govore "čini ovo" i "ne čini ono". Svo to njihovo "trebanje" i "moranje" zapravo tjera druge u promiskuitet, drogiranje i ovisnosti poput pretjerane konzumacije kave. Sve to dolazi od nedostatka samopoštovanja.
     Najvažnije je pravilo ne stavljati jednu osobu iznad druge. Svi smo mi jednaki. Veliko je to otkrivenje. Moramo prestati suditi. Umjesto toga, trebali bismo prihvaćati svaku osobu neovisno o rasi, vjeri, spolu ili seksualnoj orijentaciji. Mi katolici smo običavali smatrati sebe boljima od protestanata, pa čak misliti da smo mi jedini koji će dospjeti u raj! Nemamo mi isključivo pravo na Božju ljubav. Bog nas sve ljubi, neovisno o tome što vjerujemo ili činimo. Kad bismo samo naučili biti tolerantni, slaviti različitost. Zamislite samo kako bi to bilo: katolici i protestanti, crnci i bijelci, homoseksualci i heteroseksualci, muškarci i žene - i svi ljubimo jedni druge. Kad pogledate ispod površine, nema razlike među nama.
     Moramo naučiti toleranciju, poštovati uvjerenja svake osobe. Zar mislite da će Bog nekoga odbaciti samo zato jer je budist ili Židov? Uvjerenja svake osobe zaslužuju poštovanje - sve dok ih ne pokuša nametnuti drugima. Na žalost, neki ljudi se ponašaju kao da su vlasnici istine. Na primjer, Jehovini svjedoci i fundamentalisti, ali također - žao mi je što to moram reći - i određeni konzervativni katolici. Nemojte me krivo shvatiti, ja sam 'konzervativan' u najboljem smislu te riječi. Želim sačuvati sve dobro u našoj katoličkoj kršćanskoj tradiciji, ali ne stavljajući je iznad bilo koje druge. U nekim ranijim fazama života mislio sam da je sve to istina, ali prerastao sam takvo mišljenje. Međutim, još postoje ljudi koji se čvrsto drže svojih uvjerenja i misle da su ona 'bolja' od drugih. Ta vrsta netolerancije mora prestati. To je ono što je u pozadini tolikog nasilja u našoj zemlji. Mogao bih vam navesti mnoštvo primjera. Netolerantni ljudi su pomalo jezoviti. Ako se mogu tako izraziti - to je jedino što ne smijemo tolerirati.
     Duh II. Vatikanskog koncila naučio nas je da su sve religije dobre i da je svaka od njih valjan put ka Bogu. Nikad ne bismo smjeli prozelitizirati, tj. pokušavati nekoga 'preobratiti'. Nego bismo trebali živjeti tako ljubazne i nesebične živote, da će se ljudi, vidjevši nas, zapitati - kako su postali tako savršeni? Tek tada im možemo pričati o religiji. Ali ako netko primijeti nesavršenost na vama, budite spremni obraniti se. Znam da to zvuči pomalo farizejski, ali to je zapravo novi način za privlačenje ljudi.
     U istom duhu II. Vatikana znamo da Boga ne zanima što mi vjerujemo, nego što činimo za druge. Na kraju dana On će nas zapitati jesmo li pokazali suosjećanje, istinsko suosjećanje, ili nismo. Na primjer, kada vidimo neku osobu ili čak životinju da pati, da li nam je bilo žao i jesmo li htjeli pomoći? Poznajem jednog čovjeka kojega su svi osudili jer je napustio svoju ženu i djecu radi neke mlađe žene. (Koja ga je kasnije ostavila jer nije mogla podnijeti njegov alkoholizam.) I kad je taj čovjek bio sasvim na dnu, na ulici je naišao na jadnu, zalutalu mačku, kako šepa. Pokušao joj je pomoći, ali nezahvalna životinja ga je ogrebla. Ipak, najbitnije je da je pokazao sažaljenje. Zar mislite da će ga Bog suditi prema nekim ljudskim pravilima? Zar mislite da će biti važno je li dolazio na misu ili ne?
     Sestre i braćo, ovo je Radosna Vijest: ne trebamo se brinuti za popis naših grijeha. Isus je došao da nam pokaže da je jedino bitno kako se osjećamo iznutra. Najvažnije je doći u doticaj sa samim sobom, osjećati se ugodno u sebi i prihvaćati sebe onakvima kakvi jesmo. Kad nam je Isus rekao da se pokajemo, htio je da prestanemo sa svim tim negativnim mislima. I kao što kaže današnje Evanđelje: "Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!'" (Lk 12,19)

Fr. Phil Bloom, župnik u Seattle-u

04.09.2009. u 11:50 • 7 KomentaraPrint#^

četvrtak, 03.09.2009.


Jedini put do svetosti


     Razlika između svetaca i nas ostalih nije u tome što oni ne padaju kao mi. Razlika je u tome što je njihova poniznost tolika, da smjesta, bez odlaganja i odugovlačenja zatraže oprost, a to je uvijek mjera nečijeg ponosa. To je bila spasonosna milost i Petru jer je, usprkos snazi svojih propovijedi i svoga obraćenja pa čak i čudesa koja je činio, još uvijek mnogo i često padao. Ni u jednom slučaju čovjek, pa ma kako bio velik svetac, nije postao svet a da u životu nije prošao putem pokajanja. (...)
     Obraćenje se događa jednom ili dvaput u životu i ono stavlja čovjeka na sasvim novu stazu koja vodi do raja, no ona je popločana s više trenutaka pokajanja nego što je koraka od Palestine do Ponta. Ni jedan svetac nije bio oslobođen tog putovanja, bez obzira kakve je visine na kraju dosegao. Pogledaj sebe u Pavlovom ozračju; pogledaj njegovu žestoku narav, njegov ponos, njegovu hvalisavost. U Svetom pismu to možeš naći ne jedanput, nego dvaput; u nesvetom prepiranju s Barnabom i Markom koji su kao i on na kraju postali sveci. Ali poput ostalih apostola čiju je sudbinu dijelio, poniznost ga je na kraju spasila. On je prvi shvatio i za druge napisao veliku tajnu duhovnog života: u slabosti je snaga, jer padanje te neprekidno okreće prema Spasitelju i njegovoj milosti opraštanja. Onome tko padne sedamdeset puta sedam puta, Spasitelj će pomoći da se pridigne sedamdeset puta sedam puta, i on će, bolje od drugih, vidjeti Božje zapovijedi koje je prekršio.
     Bio je to sv. Ivan koji je rekao da su svi ljudi grešnici, a čovjek koji za sebe kaže da to nije, vara samoga sebe nazivajući živoga Boga lašcem. Apostol Pavao je prvi bio nadahnut da vidi, gledajući vlastiti put traženja, kako upravo grijeh može postati zaglavni kamen postizanja svetosti. Poput 'trna u tijelu", žalac grijeha okrivljuje i sramoti čovjeka kroz život i pripravlja ga za svetost. To neprestano podsjećanje na slabosti i na potrebu za Bogom je podstrek, da se uvijek 'kaje bez odlaganja" što je jedini siguran put do svetosti.
     Dobro zapamti, sinko, i znaj da u cijeloj Svetoj knjizi ne postoje riječi koje bi za nekog čovjeka ili skupinu ljudi rekle da su se pokajali, nego samo da se kaju. Neprekidno kajanje, kajanje bez odlaganja, to je jedini put do svetosti. Samo se u molitvi može čuti božanski odgovor što je najdublja želja svakog pravog vjernika."
     "Kad prestaneš padati, biti ćeš u nebu, ali kad se prestaneš dizati, biti ćeš u paklu", završio je brat Potencije.

David Torkington, "Prorok"

03.09.2009. u 08:30 • 13 KomentaraPrint#^

utorak, 01.09.2009.


Još malo o humoru i duhovitosti


     Duhovitost se odlično slaže s duhovnošću, a smijeh sa radošću -"velikom tajnom kršćanstva". Međutim, kao što piše dBm u komentaru dolje, treba razlikovati smijeh od smijeha... Evo što o tome kaže C.S. Lewis u svom remek-djelu "Pisma starijeg đavla mlađem" (naravno, na usta đavla Screwtape-a):

     Ja dijelim razloge ljudskog smijeha na: radost, šalu, pravi vic i podsmijeh. Radost ćeš naći kod prijatelja i osoba koje se vole kad zajedno sjede u blagdansko predvečerje. Odrasli trebaju obično bilo kakav povod da se šale. No, lakoća s kojom i najmanja dosjetka u takvim prilikama izaziva smijeh pokazuje da ona nije pravi uzrok smijeha. Pravi uzrok nam je nepoznat. Nešto slično izražava se u velikom dijelu one grozomorne umjetnosti koju ljudi nazivaju glazba. I nešto vrlo slično događa se u nebu — besmisleno uzdizanje u ritmu nebeskog doživljaja — za nas posve neshvatljivo. Smijeh takve vrste ništa nam ne koristi i treba ga uvijek potiskivati. Usput napominjem da je ta pojava po sebi odvratna i izravna povreda smisla za stvarnost, dostojanstva i strogosti pakla.
     Šala je vrlo srodna radosti. Ona je vrsta ushićenja i odgovara čovjekovoj sklonosti za igru. Nama jako malo koristi. Doduše, može tu i tamo koristiti kako bi ljude udaljila od onoga što bi oni po želji Neprijatelja trebali osjećati ili činiti. Ali po sebi šala ima potpuno nepoželjne tendencije: ona pospješuje dobrotu, hrabrost, zadovoljstva i mnoga druga zla.
     Pravi vic, međutim, koji nastaje nenadanim zapažanjem izvjesnih neusklađenosti, područje je koje mnogo više obećava. Ne mislim u prvom redu na nedolične, bestidne viceve, iako oni kod napasnika drugog reda visoko kotiraju, ali su konačni učinci često razočaravajući. U stvarnosti ljudi se, s obzirom na to, prilično jasno dijele u dvije skupine. Za jedne »ni jedna strast nije tako ozbiljna kao požuda«, i nečedna priča za njih prestaje biti smiješna u onoj mjeri u kojoj izaziva pohotnost koja poprima komično-šaljive oblike. Zatim postoje drugi kod kojih se smijeh i požuda javljaju istodobno i zbog istih stvari. Ako tvoj čovjek pripada prvoj skupini, bestidni humor neće ti pomoći. /cut/
     Podsmijeh je najbolji od svega. Ponajprije, on je vrlo ekonomičan. Samo duhovitom čovjeku uspijeva prava šala na račun vrline ili nečeg drugog, dok naprotiv vrlinu svatko može povući u podsmijeh. Među podsmješljivim ljudima sve izgleda kao vic. Doduše, nitko od njih ne stvara istinski vic, ali svako ozbiljno pitanje tako zahvaćaju da ga uzimaju sa smiješne strane. Ustali li se običaj podsmjehivanja, stvara se oko čovjeka najneprodorniji oklop protiv Neprijatelja koji poznajem. A zadovoljstvo podsmijeha je potpuno lišeno opasnosti koje inače postoje kao uzroci smijeha. Podsmijeh je tisuću milja daleko od radosti; on ubija duh umjesto da ga oštri i ne izaziva nikakvu naklonost među onima koji su uobičajili tu naviku.

01.09.2009. u 15:30 • 15 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).

(Ivan Pavao ll)


< rujan, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)


Komentari da/ne?

Linkovi


CERC

Catholic Answers

Simple Catholicism

Tebe Tražim

KNI

Psalmi


103 Bog je ljubav

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

*

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)

*

Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.

Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)

*

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)

*

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)

*

Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)

*

Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)

*

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)

*

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)

*

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)

*

Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)

*

Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)

*

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)

*

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)

*

Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)


Pregled po autorima


Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)

Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se