Veritatis splendor http://blog.dnevnik.hr/timotej


petak, 31.07.2009.


Sv. Ignacije Lojolski


(Camillo & Giuseppe Rusconi, 1733; bazilika Sv. Petra u Rimu)

     Prema sv. Ignaciju čistoća ili ispravnost nakane je od prvotne važnosti za osobu koja uistinu želi upoznati volju Božju. Čistoću nakane najviše ugrožavaju neuredne sklonosti, zato je glavni cilj duhovnih vježba upravo u tome da se osoba suoči i, uz milost Božju, pobijedi svoje neuredne sklonosti i svoj život uredi po volji Božjoj.
     Već u prvoj napomeni, odmah na početku duhovnih vježba, Ignacije kaže da se duhovnim vježbama naziva »svaki način da se duša pripravi i skloni da odstranimo sve neuredne sklonosti te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo Božju volju, uredivši svoj život za spasenje duše«. Ono što Ignacije naziva »neuredna sklonost« jest zapravo požuda ili pohlepa koja, prema dogmi o istočnom grijehu, sama nije grijeh, nego iz grijeha (istočnog) izlazi i prema grijehu vodi ili naginje osobu. Ta požuda kao posljedica istočnog grijeha ostaje u osobi i nakon njenoga krštenja. Čovjek nije moralno odgovoran za postojanje te požude u sebi, ali je odgovoran za ono što čini sa svojom sklonošću na grijeh. Sv. Ignacije u 16. napomeni duhovnih vježba kaže za dušu koja neuredno teži i naginje za nečim (vlast, čast, osobni probitak) »veoma je korisno ako se svim silama nastoji prikloniti na protivnu stranu od onoga čemu je neuredno sklona«.

     Jezgra ignacijanske molitve jest čisto ili slobodno srce koje otkriva i ljubi Boga u svim stvarima. Duhovne vježbe jesu dinamički proces u kojem se osoba uz milost Božju i svoje veliko zalaganje, oslobađa neurednih sklonosti i tako postaje sposobna imati čistu ili ispravnu nakanu, odnosno slobodno srce. U tom procesu čišćenja duše, od posebne je važnosti ono što se događa u drugom tjednu, naime suočavanje osobe sa svojim neurednim sklonostima, sa suptilnim i skrivenim motivacijama koje pod plaštem dobra zavode dušu.
     Ono po čemu se duhovne vježbe razlikuju od svih ostalih pobožnosti i molitava jest upravo radikalni zahtjev da se osoba jednom suoči sa samom sobom, odnosno sa svojim požudama (neurednim sklonostima) koje su često maskirane i kao takve pod plaštem dobra zavaravaju dušu uvjeravajući je da čini dobro, a u biti se radi o sebičnim, skrivenim, podsvjesnim motivacijama. Pod izlikom da radimo za Kraljevstvo Božje, mi često puta gradimo zapravo svoje kraljevstvo. Tu svoju sklonost da zavaravamo sami sebe vrlo je teško otkriti i još teže pobijediti. Osnovni razlog za to leži u činjenici da su neuredne sklonosti ukorijenjene u afektivnim sferama duše i često izmiču svjesnoj kontroli jer svoje korijene imaju u podsvjesnom ili nesvjesnom svijetu duše (neurotski trendovi). Podsvjesne sile su u svojoj biti zapravo afektivne reakcije koje međutim ostaju skrivene samoj osobi kojoj inače pripadaju. Nastaju od nesvjesnih želja, strahova i potreba. Osoba ih, a da ni sama toga nije svjesna, drži daleko od svijesti, jer su nespojive sa svjesnom slikom koju ona ima o sebi, odnosno sa svojim idealnim ja. Obrambeni mehanizmi kao npr. potiskivanje, projekcija, izolacija... koje osoba također nesvjesno upotrebljava, sprečavaju da skrivene nesvjesne reakcije dođu u svijest.

     Da oslobodi dušu od neurednih sklonosti i osposobi je da ima čistu nakanu u svom djelovanju, Ignacije predlaže duhovne vježbe kao najbolje sredstvo da se postigne taj cilj. Je li Ignacije ozbiljno mislio da se zaista mogu iskorijeniti odnosno nadvladati sve neuredne sklonosti duše? Jest, on je to sasvim ozbiljno mislio i tako druge naučavao. Duhovne vježbe su zato da »odstranimo sve neuredne sklonosti, te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo volju Božju«. Prema tome, Ignacije je čvrsto vjerovao da se čovjek može promijeniti. Naravno, uz milost Božju koju Bog daje svima, jer je njegova želja da se svi spase i dođu do spoznaje istine.
     Odstranjenje neurednih sklonosti duše treba shvatiti dinamički, a ne statički! Tako da se ponovno i ponovno obnavlja »čin« obraćenja od »zemaljskih težnji« na zamjećivanje, prihvaćanje i izvođenje, odnosno življenje Božje »Riječi«! Posljedice istočnoga grijeha ostaju. Čovjek će stalno biti u napasti da odabire lakši i ugodniji put kroz život, međutim, on neće biti primoran da i slijedi taj put. U onoj mjeri u kojoj njegovo srce bude slobodnije za Boga, u toj će mjeri nadvladavati napast povođenja za svojim neurednim sklonostima, koje, kao posljedica istočnoga grijeha, i dalje ostaju.
     Osoba koja dragovoljno i svjesno prihvati strogu šutnju kroz mjesec dana, koja se istinski otvori Bogu i dopusti mu da je on mijenja, prije ili kasnije doživjet će da će se nešto u njenoj duši morati događati. Kad se osoba nađe u takvoj samoći, odnosno kad prestane ono spontano zadovoljavanje naših svjesnih i podsvjesnih potreba koje se protive evanđeoskim idealima, onda se nužno nađe u jednoj krizi, osjeti svoju nemoć i poželi što prije pobjeći iz takve bolne situacije. Nažalost, čini se da mnogi u tom kritičnom i, možda najvažnijem času duhovnih vježba, nemaju hrabrosti suočiti se sa samima sobom. Istina, treba priznati da nije lako ustrajati u toj samoći, jer tada progovara nutarnji svijet prisila u nama, tada podsvjesne potrebe postaju tako grlate i zahtjevne da se njihov protest osjeti i odrazi i u nekim psihosomatskim reakcijama, kao npr. osoba ne može spavati, ima povišeni krvni tlak, glavobolju i pojačane bolove od kojih inače redovito pati. Te smetnje mogu nastati kao posljedica nezadovoljavanja neuredne afektivne navezanosti na stvari ili osobe koja tako protestira što joj je nametnut neželjeni post. Nije lako podnijeti istinu o sebi, jer ta istina, prije nego nas bude oslobodila, najprije nas učini jadnima, zato od nje i bježimo. Moguće je obratiti se, ali samo onomu koji to uistinu želi i koji je spreman za to platiti cijenu koja se traži. Naime, glavna i najveća poruka i istina duhovnih vježba nalazi se u riječima sv. Ignacija zapisanim pod brojem 189 knjižice Duhovnih vježba: »Svatko neka naime, ima na pameti da će u svim duhovnim stvarima toliko napredovati koliko se bude odrekao ljubavi prema samome sebi, svoje vlastite volje i koristi«. Drugim riječima, duhovni napredak je razmjeran spremnosti umiranja samom sebi, jer je to kraljevski put na kojem se raste u nutarnjoj slobodi srca.
     Kontemplacija da se postigne ljubav osposobljava nas da tražimo i nalazimo Boga u svim stvarima. U svemu mogu ljubiti Boga i sve mogu ljubiti u Bogu. To je pedagogija duhovnih vježba. Osoba može biti kontemplativna u akciji, može naći Boga u svim stvarima. To je rezultat rasta u nutarnjoj slobodi srca. Jer što je netko slobodniji u svom srcu, to će biti sposobniji naći, vidjeti i ljubiti Boga u svim stvarima. »Blago čistima srcem, oni će Boga gledati« kaže Isus.

     Sada bi nam trebalo biti puno jasnije zašto Ignacije tako često spominje čistu ili ispravnu nakanu i što ona zapravo znači. Čista ili ispravna nakana u ignacijanskoj duhovnosti znači slobodno srce. To je stav slobodnog srca koje je otvoreno Bogu, koje je uvijek spremno i slobodno za Boga. Imajući to na pameti postaje nam jasnije i shvatljivije zašto Ignacije više naglašava potrebu umiranja samom sebi, negoli samu vježbu molitve. O. Ribadeneira spominje kako su jednom predstavili Ignaciju jednoga pobožnog redovnika za kojega su rekli da je to »čovjek molitve«. Ignacije je odmah dodao: »To je umrtvljen čovjek«. Prema tome, spomenuti redovnik je bio čovjek molitve, jer je bio umrtvljen čovjek, jer je bio slobodan. »Lakše je za umrtvljenog čovjeka da u 15 minuta molitve postigne više nego neumrtvljen čovjek u 2 sata. Jer zaista umrtvljenom čovjeku je dovoljno 15 minuta da se sjedini s Bogom u molitvi.« Ono što je Ignacije želio time reći jest činjenica, odnosno istina da čovjek može pronaći Boga odmah, kad god zaželi, samo ako ima čisto i slobodno srce, ako je umrtvljen. Ako to nije, onda mu ni 2 sata molitve neće biti dovoljno da se susretne s Bogom i da otkrije njegovu volju.
     Prema Ignaciju, ako je čovjek umrtvljen odnosno slobodan, on će moći susresti Boga i u buci apostolske aktivnosti. Jedinstvo ili sjedinjenje s Bogom nije prvenstveno u tihoj i smirenoj molitvi, nije ni u dugim satima probdjevenim pred svetohraništem. Sama naime dužina molitve ne osigurava ipso facto sjedinjenje s Bogom. Ponekad želja za produženom molitvom kao i za nagomilavanjem apostolskih aktivnosti, može biti stvarni bijeg od Boga. Bijeg u molitvu ili u silne aktivnosti kako bismo, poput Jone, pobjegli od Boga koji nas želi mijenjati. Bijeg je to učinjen u dobroj vjeri s podsvjesnom motivacijom da zadovoljim Boga svojom molitvom ili silnim apostolatom kako bi On možda odustao od svog zahtjeva da me promijeni. Očito je da onaj koji dugo vrijeme provodi u molitvi, a u biti ne mijenja svoj život, svojom molitvom želi ugušiti ili barem ušutkati onaj glas koji ga poziva na radikalno obraćenje, koji ga izaziva da postane »novo stvorenje u Kristu«. Sjedinjenje s Bogom se događa u srcu koje je slobodno od neuredne afektivne navezanosti na bilo što, bile to stvari ili osobe. Evanđeoski zahtjev za obraćenjem ne može se iscrpsti u kozmetičkom dotjerivanju i uljepšavanju duše pobožnim vježbama, pa ni dugim molitvama. To je sve nužna priprava, ali ne smijemo se zadržati samo na tome. Isus je tu bio kristalno jasan: čovjek se treba ponovno roditi da uđe u Kraljevstvo Božje. Taj Isusov zahtjev Ignacije je ozbiljno shvatio, sam proživio i njega utkao u Duhovne vježbe i Konstitucije na korist čitave Družbe i Crkve. U svojoj izreci koja kaže: »Ne mjeri se napredak po licu, blagoj ćudi ili ljubavi prema samoći, već po tome, kako tko umije svladavati sama sebe« Ignacije potvrđuje ono isto što je Isus rekao Nikodemu: potrebno se je ponovno roditi, treba pobijediti samoga sebe, odnosno treba se dati pobijediti od Boga.
     Sve naše lijepe pobožnosti, duge molitve i silne apostolske aktivnosti nemaju velike vrijednosti, ako naše srce ne pripada Bogu. Sve će to vrijeme odnijeti kao što vjetar nosi pljevu na sve četiri strane svijeta. Ono što ostaje jesu naše izgrađene duše, čista i slobodna srca koja ljube Boga. Prema tome, tajna sjedinjenja s Bogom sastoji se u istinskome predanju Bogu u bilo čemu što činim. Otvorenost, čistoća i sloboda srca, a ne dužina molitve, imaju odlučujuću važnost da dođe do istinskog susreta s Bogom.
     Tražiti, naći i ljubiti Boga u svim stvarima, može samo onaj koji je slobodan, koji ima čisto srce prožeto Božjim mislima. Boga vidjeti i ljubiti u svemu može samo onaj koji već Boga u sebi nosi.
     »Ako mi budemo znali gledati život Božjim očima, vidjet ćemo da ništa nije profano na svijetu, nego da sve sudjeluje u izgradnji Kraljevstva Božjega. Tako, imati vjeru, ne znači samo uzdići oči prema Bogu i njega kontemplirati (promatrati), nego imati vjeru znači također gledati na zemlju Kristovim očima. Ako budemo dopustili Kristu da prožme čitavo naše biće, ako mu dopustimo da pročisti naš pogled, svijet neće biti više za nas zapreka, nego neprestani poziv da radimo za Oca, sve dok, u Kristu, njegovo Kraljevstvo ne bude izgrađeno na zemlji kao što je na nebu«. (M. Quoist)

p. Mijo Nikić

31.07.2009. u 07:15 • 2 KomentaraPrint#^

srijeda, 29.07.2009.


Čovjek - biće u nastajanju


     Prije svega, vjera nas uči kako Bog uistinu gleda na naše živote. Patnja ne dolazi u ljudskom životu zato što je čovjek griješio, pa ga Bog kažnjava, nego jednostavno »zato da se očituju djela Božja« (Iv 9,3). A time se želi reći: čovjek je krhko biće ne zbog toga što bi bio ruševina nekog prošlog remek-djela, nego zato da bude početak novoga bića. Čovjek se treba prepoznati i sam sebe odabrati kao biće u kome Bog želi raspaliti svoju snagu života i ljubavi. On će biti Božji sin, Božja je želja da ga začne, a čovjekova je želja njezin odsjaj: čovjek, dakle, mora postati Božji sin. I to u polaganom putovanju, istinitom i mučnom, organskoga svijeta kojemu čovjek ponajprije pripada. Da ispunjenje povijesti bude, svakako, djelo Božje, ali također i djelo čovjeka.
     Kad se čovjek nađe pritisnut patnjom svijeta - rođen slijep za druge stvari - ne treba smisao toga tražiti u prošlosti, u smislu grijeha i božanske kazne. U prošlosti će se naći samo tehnički, biološki razlozi. S te strane događaj više nema smisla. Smisao svake patnje, smisao ovog prolaska kroz krhkost organskog života treba tražiti u budućnosti.
     Budućnost jedina opravdava Boga zbog njegova plana, zbog njegova neuplitanja, zbog njegove skrivenosti. Budućnost jedina daje smisao fizičkoj boli. »Da se objavi djelo Božje«. Bog jedini može slijepcu vratiti vid, oživjeti mrtvaca; ali samo Bog koji slijepca najprije ostavlja njegovoj sljepoći, čovjeka njegovom organskom životu, samo skriveni Bog može učiniti da čovjek odabere svjetlo, da traži smisao, da prihvati privlačnost, da teži životu i da se jednog dana uzmogne radovati, ludo se radovati svojoj pustolovini koja se ispunila u Bogu:

Kako ću znati odakle dolazi dan
ako ne prepoznam svoju noć?
Kako ću znati što je tvoj život,
ako ne prihvatim svoju smrt? (Didier Rimaud)

François Varone, "Nevolje s odsutnim Bogom"

29.07.2009. u 20:00 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 28.07.2009.


Molitva grešnika


     Evo me opet pred tobom, Bože moj, sveti i pravedni, istiniti i vjerni, čisti i dobri. Kad preda te stupam, moram poput Mojsija pasti preda te i s Petrom uzviknuti: Idi od mene, jer sam grešan čovjek. Znam, samo jedno ti zapravo mogu reći: da mi se smiluješ. Potrebno mi je tvoje veliko milosrđe, jer sam grešnik. I kao grešnik nisam dostojan tvoga milosrđa. Ali u meni je ponizno pouzdanje i tražim tvoje bezrazložno milosrđe, jer još nisam izgubljen, nego kao čovjek ove zemlje nosim u sebi čežnju za nebom tvoje dobrote i rado sa suzama radosnicama primam bezrazložni dar tvoga smilovanja.
     Gospodine, pogledaj moju bijedu. Kome da se uteknem ako ne tebi? Kako da sebe podnesem, ako ne s mišlju da me podnosiš, ako ne s iskustvom da si još prema meni dobar? Vidi moju bijedu. Pogledaj svoga slugu, mlitava i jogunasta, površna. Pogledaj na moje tvrdo srce: ono ti daje samo najnužnije, umjesto da se raspe u tvojoj ljubavi. Pogledaj moje molitve: kako su samo mrzovoljno i zlovoljno obavljene i ponajčešće mi je srce sretno kad može iz razgovora s tobom prijeći na što drugo. Pogledaj moj rad, mukotrpan, iznuđen svakodnevnom prisilom, rijetko ponikao iz vjerne ljubavi prema tebi. Poslušaj moje riječi: rijetko su to riječi samozatajne dobrote i ljubavi. Pogledaj Bože: pred tobom ne stoji veliki grešnik, nego samo mali. Čovjek u koga je i sam grijeh malen, ubog i svakodnevan, čija su volja, srce, sjetila i snage u svakom pogledu osrednji - čak i u zlim djelima. Ali, Bože moj, kad se pravo nad tim zamislim, duboko se preplašim. Nije li baš to što moram o sebi reći svojstvo mlakih? I zar nisi ti rekao da ti je draži hladan nego mlak? Nije li moja osrednjost krinka iza koje se kriju najgore stvari, samo da ostanu neprozrene, krije se sebično i kukavičko srce, ono kojemu su velikodušnosti i širina nepoznate?
     Smiluj se mome siromašnom srcu, ti, Bože velikodušnosti, ljubavi, blažene rasipnosti. Daj ovom sirotom srcu, suhom srcu, svoga Svetog Duha, da ga on preobrazi. Tvoj Duh neka zapali strah u srcu, strah pred tvojim sudovima, samo da se prene! Neka ga On ispuni strahom i trepetom, samo da otrese sa sebe mrtvačku ukočenost beznadnosti i rezignacije! On neka ga učini poniznim i raskajanim, samo da ga ispuni čežnjom za tvojom svetošću i povjerenjem u moć tvoje milosti! Tvoj Duh neka pohodi moje srce svetim kajanjem, koje je početak nebeskoga života. On neka ga pohodi pouzdanjem u nepobjedivu snagu tvoga Branitelja, koji sokoli, razigrava, veseli i osmjeljuje srca u tvojoj službi. Samo ako mi dadneš svoju milost, osjetit ću da mi je ona potrebna. Samo dar tvoga smilovanja daje mi da spoznam i priznam da sam jadan grešnik. Samo tvoja ljubav daje mi hrabrosti da zamrzim na se, a da ne očajavam.
     Ti si se nada mnom smilovao, sveti Bože. Tvoj je Sin za me žrtvovao svoje tijelo. Zato smijem zazvati tvoje milosrđe. On je okusio smrt, plaću grijeha. Zato ne trebam zdvajati u grešnim tminama svoga života. Štujem otajstvo koje naviješta smrt Gospodnju dok ponovo ne dođe. Zato mogu spokojno podnijeti nemoć tijela i mrcvarenje grijeha. S Raspetim se sve promijenilo, tama u svjetlo, smrt u život, pustoš osame u puninu blizine, nemoć u moć. Po sakramentu u kojem Raspeti i Uskrsli postaje život za me, molim te, Oče smilovanja i Bože svake utjehe: smiluj mi se, o Bože, po prevelikom smilovanju svojem. A moje će ubogo srce veličati tvoju dobrotu u vjekove. Amen.

Karl Rahner

28.07.2009. u 08:30 • 3 KomentaraPrint#^

subota, 25.07.2009.


I blago onom tko se ne sablazni o mene. (Mt 11,6)


     Zaista, blažen onaj koji se nad njim ne sablazni, blažen onaj koji vjeruje da je Isus Krist živio na zemlji i da je bio ono što je za sebe tvrdio, i čovjek i Bog, Očev jedinorođenac - blažen koji ne zna nikoga drugoga kome bi išao, nego u svemu njemu zna ići.
     I u kakvim god uvjetima tko živio, bilo da živi u siromaštvu ili bijedi - blažen ako se ne sablazni, nego vjeruje da je on nahranio pet tisuća ljudi s dvije ribe i pet komada kruha; blažen onaj koji se ne sablazni, nego vjeruje da se to dogodilo, ne sablažnjava se zbog toga što se to sada ne događa, nego vjeruje da se dogodilo. I kakva god nečija životna sudbina mogla biti, kakve god da se oluje protiv njega podigle - blažen koji se ne sablazni, nego vjeruje da je on zapovjedio valovima i oni se umirili, blažen onaj koji čvrsto i s pouzdanjem vjeruje da je Petar tonuo samo zato što nije čvrsto i s pouzdanjem vjerovao. I kakav god nečiji grijeh bio, pa neka mu je krivnja tako zastrašujuća da se ne samo on nego i njegov naraštaj boje da im ne će biti oprosta, ipak blažen ako se ne sablazni, nego vjeruje da je on uzetome rekao: »Grijesi su ti oprošteni«, i da mu je to bilo jednako lako kao i uzetome reći: »Uzmi svoju postelju i idi« - blažen koji se ne sablazni, nego vjeruje u oprost grijeha, iako njegovoj vjeri nije, kao onome uzetome, pomognuto izravnim ozdravljenjem. I kakva god nečija smrt bila, kad bi sad njegovi smrtni časi došli - blažen ako se ne sablazni kao onaj suvremenik na Kristove riječi »djevojčica nije mrtva, samo spava«; blažen ako se ne sablazni, nego vjeruje, blažen ako kaže (poput djeteta koje je naučilo prije odlaska na spavanje izgovoriti svoju molitvu i bezbrižno utonuti u san): »Ja vjerujem u njega« i onda usne; zaista, blažen je takav, nipošto mrtav, nego spava. I kakve god patnje neki kršćanin morao pretrpjeti u svijetu, i ako je zbog vjere ismijan, progonjen, pretučen - blažen ako se ne sablazni što je Bog, Očev jedinorođenac, bio ponižen, neznatan i prezren čovjek, on koji je samo kroz patnju znao što to znači biti čovjek, kao kad je za njega rečeno: »Evo čovjeka« - blažen koji se ne sablazni, nego vjeruje da je on bio Bog, Očev jedinorođenac i da je to sve kršćanski i očekuje one koji su kršćani. Zaista, blažen onaj koji se ne sablazni, nego vjeruje; blažene li pobjede! Jer vjera pobjeđuje svijet, pri čemu se u svakom trenutku pobjeđuje neprijatelja u sebi samom, mogućnost sablazni. Ne bojte se svijeta, ni siromaštva, ni bijede, ni bolesti, ni nevolje, ni podvala, ni uvreda, ni zlostavljanja; ne bojte se onog što vas samo izvana može povrijediti, ne bojte se onih koji mogu ubiti tijelo, nego se bojte samih sebe, bojte se onoga što može ubiti vjeru, a time za vas i Isusa Krista - bojte se sablazni koju netko drugi može prouzročiti, a koja je nemogućnost ako je sami ne prihvatite. Strahuj i drhti - jer vjera se nosi u krhkoj posudi, u mogućnosti sablazni. Blažen onaj koji se nad njim ne sablazni, nego vjeruje.

S. Kierkegaard, "Vježbanje u kršćanstvu"

25.07.2009. u 08:30 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 24.07.2009.


Spasiteljski poziv


     »Dođite k meni!« Jer njemu je jasno da oni što su izmoreni i opterećeni snažno osjećaju i teret i patnju, te neodlučni i ojađeni stoje na mjestu: jedan se pogledom osvrće oko sebe ne bi li pronašao pomoć, drugi je pogled oborio k zemlji jer utjehe nije opazio, treći gleda uvis, kao da bi utjeha morala s neba doći - svi nešto traže. Zato on kaže: »Dođite k meni!« No, on ne poziva onoga koji je prestao tražiti i jadati se. - »Dođite k meni!« Jer pozivatelj zna kakva je to patnja izdvojiti se na stranu i razmatrati svoj položaj u tihoj neutješnosti, nemajući hrabrosti nekome se povjeriti, nemajući otvorenosti koja se usudi nadati pomoći. Nije samo onaj nesretnik bio opsjednut zloduhom nijemosti, jer patnja koja ne započne tako da te učini nijemim nije od velike važnosti, kao ni ljubav iz romantičnih romana koja te ne ostavlja nijemim; »patnici« čiji neumorni jezik marljivo raznosi povijest njihove patnje nisu ni izmoreni ni opterećeni. I baš zato ne može pozivatelj čekati da k njemu dođu izmoreni i opterećeni, on ih ljubazno zove. Možda ni sva njegova spremnost da pomogne ne bi bila dovoljna da on nije izgovorio ove riječi i time učinio prvi korak; jer uzvikivanjem ovih riječi - »Dođite k meni!« - on zapravo ide k njima. O ljudska sućuti, kad se suspregneš ispitati onoga za kojega ti se čini da nosi skrivenu patnju i da je njome u mislima okupiran, ponekad je to zbog tvoga, pozornosti vrijedna, samosvladavanja, ponekad, možda, zbog iskrena i duboka milosrđa - ali koliko često ipak samo lukavstvo koje ne želi s takvim imati posla! O ljudska sućuti, koliko si češće bila samo znatiželja, a ne sućut, da si se odvažila prodrijeti u tajnu nekog patnika i kako se ona najčešće nije pokazala kao breme, nego skoro kao kakva kazna zbog tvoje znatiželje, kad je patnik slijedio poziv i k tebi došao!
     Ali on koji izgovara ove oslobađajuće riječi - »Dođite k meni« - on se nije prevario kad je ove riječi izgovarao, on ne će ni tebe prevariti ako k njemu dođeš da pronađeš odmor tako što ćeš svoj teret prepustiti njemu. On slijedi poticaj svoga srca kad izgovara ove riječi, i njegovo srce slijedi riječi - slijedi i ti, dakle, njegove riječi, one će te odvesti opet natrag k njegovu srcu. Ovo je jedan slijed koji proizlazi sam od sebe, jedno proizlazi iz drugoga; o, kad bi samo slijedio poziv. - »Dođite k meni!« Jer on pretpostavlja da su oni koji su izmoreni i opterećeni tako iznemogli i iscrpljeni, gotovo onemoćali, da im je kao u nekoj nesvjestici iščeznulo iz sjećanja da je tu utjeha; o, kako on zna da je uzalud, da nema utjehe ni pomoći ako nisu tražene kod njega; zato on mora pozivati: »Dođite k meni!«

S. Kierkegaard, "Vježbanje u kršćanstvu"

24.07.2009. u 15:30 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 21.07.2009.


Ispovijed grešnika


na uzdam se u dobrotu
i mudrost svoju

jer grijeh me
kao sjena slijedi
jasno ga vidim

uzdam se Bože
u milosrđe Tvoje

da bezakonja i krivice
zablude srca i
sjenovite misli
što ih u meni život nataloži

ljubav Tvoja
bjelinom snijega prekrije


Antun Matošević

21.07.2009. u 09:15 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 20.07.2009.


The Long and Winding Road




Paul McCartney

20.07.2009. u 08:15 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 18.07.2009.


Vjera nije produkt umovanja


     »Vjera se stječe slušanjem« - kaže Pavao (Rim 10,17). Može to izgledati kao nešto što je umnogome uvjetovano vremenom te se može mijenjati; mogao bi čovjek doći u napast da u tome vidi samo rezultat određene sociološke situacije, tako da bi se jednoga dana umjesto toga moglo reći: »Vjera se stječe čitanjem« ili »umovanjem«. A zapravo je tu riječ o nečemu što je mnogo više od odsjeva nekog prošlog povijesnog trenutka. Štoviše, u formuli »Vjera se stječe slušanjem« dana je trajna strukturalna izjava o onome što se tu zbiva. U njoj se očituje temeljna razlika između vjere i obične filozofije, razlika koja uostalom ne priječi da vjera u svojoj nutrini pokrene filozofsko traženje istine. Zaoštrivši to, mogli bismo reći: uistinu, vjera se stječe »slušanjem«, a ne kao u filozofiji — »umovanjem«. Njezina je bit u tome da ne domišlja ono što se može domisliti i što bi mi tako na kraju stajalo na raspolaganju kao rezultat moga mišljenja; štoviše, za nju je karakteristično da se stječe slušanjem, ona je primanje onoga što nisam sam domislio, tako da mišljenje u vjeri zapravo uvijek znači umovanje o onome što sam već prije čuo i primio. Drugim riječima: u vjeri postoji prednost riječi pred mišlju, prednost kojom se vjera strukturalno razlikuje od filozofskog gradivnog sloga. U filozofiji misao prethodi riječi, jer filozofija je produkt umovanja, koje se naknadno pokušava obući u riječi, no one ostaju stalno sekundarne s obzirom na misao, i zato ih načelno uvijek mogu nadomjestiti druge riječi. Nasuprot tome, vjera pridolazi čovjeku izvana, i za nju je bitno upravo to da dolazi izvana. Ona - da ponovimo - nije rezultat mog vlastitog umovanja, već nešto što mi je rečeno, nešto što me pogađa kao nedomišljeno i nedomislivo, nešto što me zove i obavezuje. Za nju je bitna ova dvojaka struktura: »Vjeruješ li? - Vjerujem!«, tj. poziv izvana i odgovor na taj poziv. Zato ćemo, ne uzimajući u obzir rijetke iznimke, redovito morati reći: vjeru nisam stekao privatnim traženjem istine, već primanjem koje me je na neki način predusrelo. Vjera ne može i ne smije biti jednostavni produkt umovanja. Zamišljati da bi vjera stvarno imala nastati na taj način što bismo je mi sami izmislili i našli je na putu čisto privatnog traženja istine, to je u biti već izraz određenog ideala, određenog misaonog stava koji omalovažava samobitnost vjere. Jer, njezina se samobitnost sastoji upravo u tome da je ona primanje onoga što se ne može domisliti - dakako, odgovorno primanje, jer ono čuveno nikada ne može u potpunosti postati mojim vlasništvom, i nikada ne može potpuno dokinuti odstojanje onoga što je primljeno, no cilj mi ipak mora biti da sve više usvajam ono što sam primio, i to tako da mu se sve više predajem kao većem od sebe.

J. Ratzinger, "Uvod u kršćanstvo"

18.07.2009. u 10:30 • 1 KomentaraPrint#^

srijeda, 15.07.2009.


Čovjekova drama


     Kao što piše apostol sveti Ivan, »reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijeh.« (1 Iv 1,8-9) Te nadahnute riječi, napisane u zoru života Crkve, uvode nas bolje od bilo kojeg ljudskog izričaja u ovo izlaganje o grijehu, što je tijesno povezano s izlaganjem o pomirenju. One zahvaćaju problem grijeha s njegovog antropološkog gledišta, ukoliko je on sastavni dio istine o čovjeku, ali ga te riječi također ucrtavaju u božansku perspektivu gdje je grijeh sučeljen s istinom o božanskoj, pravednoj, velikodušnoj i vjernoj ljubavi, što se očituje osobito opraštanjem i otkupljenjem. Stoga sveti Ivan malo dalje piše da »ako nas naše srce bilo u čemu osuđuje, Bog je veći od našega srca.« (usp. 1 Iv 3,20)
     Priznati svoj grijeh, pače - produbljujući spoznaju o vlastitoj osobnosti - priznati se grešnikom, sposobnim za grijeh i sklonim na grijeh, neophodno je počelo za povratak Bogu. Najbolji je primjer tome David koji »učinivši što je zlo pred očima Gospodnjim«, prekoren od proroka Natana, (usp. 2 Sam 11-12) kliče: »Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom.« (Ps 51, 5-6) Uostalom, Isus stavlja na usne i u srce sina razmetnoga ove značajne riječi: »Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom.« (Lk 15,18.21)
     Uistinu, pomirenje s Bogom pretpostavlja i uključuje jasno i odlučno odvraćanje od grijeha u koji smo upali. To dakle pretpostavlja i uključuje da činimo pokoru u punom smislu te riječi: pokajati se, očitovati svoje žaljenje, ponašati se stvarno kao pokajnik, kao onaj koji se daje na put povratka Ocu. To je opći zakon što ga mora poštivati svatko u svojem osobitom položaju u kojem se nalazi. Ne može se naime o grijehu i obraćenju govoriti samo apstraktnim riječima.
     U konkretnom položaju čovjeka grešnika, gdje obraćenje bez priznavanja vlastitog grijeha nije moguće, službenik pomirenja Crkve pomaže da se shvati potreba pokore, što znači da čovjeka dovodi do »spoznaje sebe samoga«, o čemu govori sveta Katarina Sijenska, da se odrekne zla, uspostavi prijateljstvo s Bogom, da se u nutrini obrati i iznova vrati Crkvi. Dodajmo tome, osim unutar Crkve i kod vjernika, poruka i služba pokore usmjerena je svim ljudima jer svima je potrebno obraćenje i pomirenje. (usp. Rim 3,23-26)

Ivan Pavao II, "Pomirenje i pokora"

15.07.2009. u 07:30 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 13.07.2009.


Zazivam te


Gospodine!
Nek tvoja ljubav ispuni moje srce.
Nek tvoja dobrota pokreće moja djela.
Nek tvoj mir bdije nada mnom.
Nek tvoja moć uzdržava moj život.
Nek tvoje oko nadzire moje korake.
Nek me tvoja ruka brani od svake opasnosti.
Nek me tvoje milosrđe približi svakom čovjeku.
Nek me tvoja veličina potiče na velikodušnost.
Nek me tvoja mudrost uči dobrim djelima.
Nek me tvoje radosti navode da druge darujem radošću.
Neka tvoji putevi usmjeruju moje življenje.
Neka tvoja vjernost bude za me uzor,
a tvoje utjelovljenje razlog mom trajnom zahvaljivanju...


p. Adalbert Ludwig Balling CMM

13.07.2009. u 11:00 • 4 KomentaraPrint#^

utorak, 07.07.2009.


Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao... tko će opstati?


1861 Smrtni grijeh, kao i sama ljubav, korjenita je mogućnost ljudske slobode. Posljedicom mu je gubitak ljubavi i oduzimanje posvetne milosti, tj. stanja milosti. Ako se ne iskupi kajanjem i božanskim oproštenjem, uzrokuje isključenje iz Kristova kraljevstva i vječnu smrt u paklu; naša sloboda ima, naime, moć donositi konačne, neopozive odluke. No, iako možemo prosuditi da je neki čin u sebi težak grijeh, ipak sud o osobama moramo prepustiti Božjoj pravednosti i milosrđu. (Katekizam Katoličke Crkve)

PAKAO je pučki izraz za nepostizanje blaženog zajedništva s Bogom, i za one pozitivne kaznene posljedice koje izlaze iz stanja konačnoga osobnog odvraćanja od Boga i konačnoga osobnog protivljenja božanskom poretku stvorenih stvarnosti. Crkveno učiteljstvo utvrdilo je da pakao postoji, da ta kazna nastupa odmah nakon smrti (a ne tek na sudu) i da ona vječno traje. Izjave NZ u kojima se više pretpostavlja nego izričito govori o nekom posebnom mjestu kazne u slobodnom prihvaćanju kasnožidovskih predodžbi, trebaju se izlagati prema principima tumačenja apokaliptičnih i eshatoloških izjava u Pismu. To znači da takve izjave nisu reportaže o budućim događajima, kao da biblijski izvještaj govori polazeći već od budućnosti koja je nastupila, nego oni žele rasvijetliti sadašnji, prisutni život čovjeka pred Bogom. Dogma o paklu time izriče: ljudski je život ugrožen realnom mogućnošću vječne propasti koja se sastoji u tome što čovjek može slobodno raspolagati sam sa sobom i tako se slobodno uskratiti Bogu. Isus direktno izriče tu mogućnost čovjekovu kad upozorava na posljedice svojeglavog i sebičnog samo-zatvaranja (manjak ljubavi prema kojoj se sudi), u slikama koje su bile obične u ono vrijeme. On navješćuje ozbiljnost sadašnje situacije i značenje ljudske povijesti, on time odbacuje svaku lakomislenost (*apokatastaza) i svaku površnost u prosuđivanju odnosa između čovjeka i Boga. Ostvaruje li se zaista i u kojem opsegu ta mogućnost kod čovjeka (usp. *demoni), o tome nema nikakve objave niti odluke crkvenog učiteljstva. To bi se i protivilo smislu poruke o mogućnosti pakla kojoj nije stalo do informacije i zadovoljenja radoznalosti, nego do poziva na ozbiljnost i obraćenje. Na nama je da neproračunljivo priznajemo izjave o sili opće spasenjske volje Božje i o istinskoj mogućnosti vječne propasti jedne pokraj drugih, a da ipak ne tvrdimo da su obje u istoj mjeri snažne. (K. Rahner, "Teološki rječnik")

O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe!

07.07.2009. u 21:00 • 6 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).

(Ivan Pavao ll)


< srpanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)


Komentari da/ne?

Linkovi


CERC

Catholic Answers

Simple Catholicism

Tebe Tražim

KNI

Psalmi


103 Bog je ljubav

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

*

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)

*

Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.

Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)

*

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)

*

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)

*

Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)

*

Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)

*

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)

*

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)

*

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)

*

Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)

*

Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)

*

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)

*

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)

*

Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)


Pregled po autorima


Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)

Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se