Veritatis splendor http://blog.dnevnik.hr/timotej


nedjelja, 31.05.2009.


Duhovi - Pedesetnica


Bez Duha Svetoga, Bog je daleko, Krist ostaje u prošlosti, Evanđelje je mrtvo slovo, Crkva je samo organizacija, autoritet se stječe nadmoću, misije su stvar propagande, liturgija ništa doli prisjećanje prošlosti, kršćansko življenje ropski mentalitet. (Ignacije od Latikona)

Po zajedništvu s Njim, Duh Sveti produhovljuje, opet uvodi u raj, dovodi u Kraljevstvo nebesko i u sinovsko usvojenje, daje odvažnost da Boga nazivamo Ocem i da sudjelujemo u Kristovoj milosti, da se nazivamo djecom svjetla i da imamo udjela u vječnoj slavi. (Sv. Bazilije Veliki)

Duh dolazi nježno i raspoznaje se po svome miomirisu. Ne osjeća se kao teret jer je lagan, veoma lagan. Zrake svjetlosti i spoznaje šire se pred njim dok prilazi. Duh dolazi nježno kao istinski prijatelj i zaštitnik da spasi, izliječi, poduči, savjetuje, ojača i utješi. (Sv. Ćiril Jeruzalemski)

Dođi, Duše Sveti, dođi, Duše Tješitelju, dođi i utješi srce svakog čovjeka, koji plače u očaju. Dođi, Duše Sveti, dođi, Duše istine i ljubavi, dođi i napuni srce svakog čovjeka, koji bez ljubavi i istine ne može živjeti. Dođi, Duše Sveti, dođi, Duše života i radosti, dođi i daruj svakom čovjeku puninu zajedništva s Ocem i Sinom, u životu i u vječnoj radosti, za koju je stvoreno i određeno ljudsko srce. Amen. (Ivan Pavao II.)

31.05.2009. u 07:00 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 28.05.2009.


U ritmu mora


Neobičan je, neshvatljiv ljudski život. Iz godine u godinu, iz dana u dan krećeš se između ljudi i stvari. Ima dana kad sja sunce, a ti ne znaš zašto. Zadovoljan si. Vidiš dobre, lijepe strane života. Smiješ se, zahvalan si, najradije bi skakao od veselja. Posao ti ide od ruke. Svi su ljubazni prema tebi. Ti ne znaš zašto. Možda si se dobro naspavao. Možda si našao dobra prijatelja i osjećaš se shvaćen. Misliš: Barem da ovako ostane, ovaj mir, ova duboka radost.

No, odjednom sve postane drukčije. Kao da tmurni oblaci zaklone sjajno sunce - tako tebe obuzme neka duboka žalost, neobjašnjivo. Sve ti izgleda crno. Sve ti je teško. Ti nemaš više u sebe povjerenja, i gubiš svaku odvažnost. Misliš da te više nitko ne voli i da nitko više do tebe ništa ne drži. Posvuda nalaziš razloge za jadanje i optužbe. Misliš: Tako će uvijek biti, ovo stanje se više neće promijeniti. A ne znaš zašto. Možda si umoran. Ne znaš.

Zašto mora biti tako?
Zato jer je čovjek dio prirode, s proljetnim i jesenskim danima,
s toplinom ljeta i hladnoćom zime.
Jer čovjek slijedi ritam mora: plimu i oseku.
Jer je naše biće neprestano ponavljanje života i umiranja.
Kad ovo shvatiš, moći ćeš i dalje živjeti odvažan
i pun pouzdanja jer tada znaš:
Iza svake noći dolazi novo jutro.
Ako rekneš "Da" ritmu života,
ako to prihvatiš,
ti ćeš kroz ovo uzdizanje i padanje
doći do sve veće dubine života
i životne radosti.
Iza svake noći
dolazi novo jutro.


Phil Bosmans

28.05.2009. u 13:30 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 25.05.2009.


Vjera je noć za dušu


     Vjera je, kažu teolozi, stanje duše sigurno i tamno. Sigurno, jer potiče da vjerujemo istine što ih je sam Bog objavio, a nadvisuje svako naravno svjetlo, te neizmjerno nadmašuje sposobnost svakog ljudskog razuma. Iz toga slijedi da ova prejaka svjetlost vjere, koja se daje duši, za nju se pretvara u tmine, jer ono što je više, pobjeđuje ono što je manje, kao što sunčano svjetlo čini da izblijedi svako drugo, a savladava i našu vidnu moć, jer onoga časa kad bi ga u po bijela dana naše oko dugo gledalo, ostalo bi radije zaslijepljeno nego li rasvijetljeno, jer je odveć jako i odveć neprimjereno vidnoj sposobnosti. Isto tako svjetlost vjere, zbog svoje velike jakosti, tišti vidnu sposobnost našeg razuma, koja se po sebi odnosi samo na naravno znanje, premda ima sposobnost za nadnaravne stvari kad naš Gospodin hoće da je postavi u čin koji nadilazi sile naravi.
     Stoga naš razum po sebi može znati svaku stvar samo naravnim putem, to jest samo putem osjetila; pa su mu potrebna maštanja i slike predmeta koji su prisutni ili sami ili po svojim slikama, niti može uopće steći spoznaju na drugi način, jer — kako kažu filozofi — spoznaja se rađa iz predmeta i spoznajne moći. Tako, kad bi se komu govorile stvari koje mu nikako ne bi bile poznate, kojima nije nikad vidio sličnih, koliko god bismo mu govorili, ne bi znao više negoli prije. Evo primjera. Da komu kažemo da na nekom stanovitom otoku živi neka životinja koju on nikad nije vidio, i da mu ne spomenemo kakvo svojstvo slično svojstvu koje je vidio na drugim životinjama, on ne bi apsolutno mogao stvoriti ni najmanji pojam o njoj. Slijedeći, mnogo jasniji primjer objasnit će bolje što kažem. Kad bismo htjeli da slijepac od rođenja shvati koja je razlika između bijele i žute boje, koliko gom mu govorili, bilo bi sve uzaludno, jer tih boja nije nikad vidio, niti je vidio što slično, te ne može o tom steći pojam: najviše bi mu moglo ostati utisnuto ime koje je mogao shvatiti sluhom, ali oblik ni slika ne, jer manjka vid.
     Na isti se način odnosi vjera prema razumu; ona nam predlaže da vjerujemo stvari koje nismo nikad vidjeli niti ih shvatili ni u njima samima niti u čem sličnom, jer toga i nema. Od vjere ne primamo svjetlo naravne spoznaje, jer ono što nam govori nije primjereno nijednom našem osjetilu; no doznajemo to po čuvenju, vjerujući onomu koji nas poučava, podlažući i zasljepljujući naše naravno svjetlo. Stoga sv. Pavao kaže: Vjera dolazi od propovijedanja (usp. Rim 10,17); kao da bi rekao: Vjera nije spoznaja koja dolazi putem kojega osjetila, nego je pristajanje duše uz ono što ulazi po propovijedanju.
     Nadalje, vjera nadilazi našu sposobnost više negoli nam napominju gornji primjeri; je ne samo da nam vjera ne stvara ni spoznaju ni predodžbu, nego nas zasljepljuje i lišava svih drugih spoznaja i predodžaba, da bismo uzmogli pravo o njoj prosuditi. Druge se spoznaje svjetlom razuma stiču; vjerska se spoznaja, nasuprot, stiče ne svjetlom razuma, nego ostavljajući ga po strani pomoću vjere, koja se po našem svjetlu razuma može, radije, izgubiti negoli dobiti. Stoga Izaija kaže:

Ako ne uzvjerujete, nećete razumjeti. (usp. Iz 7,9)

Jasno da je vjera tamna noć za dušu i da je kao noć rasvijetljena; koliko je više potamnjuje, toliko joj više ulijeva svoga svjetla; jer zasljepljujući daje svjetlost, prema gornjoj Izaijinoj izreci: Ako ne uzvjerujete, nećete razumjeti, to jest nećete imati svjetla. Vjera se uspoređuje s onim oblakom koji je rastavljao sinove Izraelove od Egipćana u času kada su ulazili u Crveno more, a o njem Sveto pismo kaže: Taman oblak ... koji rasvjetljivaše noć (usp. Izl 14,20).
     Zaista je čudno da bi taman oblak rasvjetljivao noć, a time nam se daje razumjeti da vjera, koliko god bila za dušu taman oblak (gdje je duša noć, jer u vjeri postaje slijepa i lišena svoga naravnog svjetla), ipak svojom tamom rasvjetljuje tamu duše. Priliči da učenik bude sličan učitelju, pa čovjek koji se nalazi u mraku ne može biti na prikladan način osvijetljen nego drugim mrakom, kako kaže psalmista:

Dan danu to objavljuje, noć noći glas predaje. (Ps 19,3)

Time hoće da kaže: Dan, a to je Bog, u svojem vječnom blaženstvu, gdje je on svijetao dan Anđelima i Svetima koji su također dan, izgovara im i predaje svoju Riječ, a to je Sin, da ga upoznaju i uživaju. A noć, to jest vjera u vojujućoj Crkvi, gdje je još noćno vrijeme, predaje glas Crkvi i, dosljedno, svakoj duši, koja je noć, jer još ne uživa vječno blaženstvo, a u vjeri je lišena svoga naravnog svjetla.
     Od dosad rečenog može se naučiti da vjera, koja je tamna noć, daje svjetlo duši koja je u tami, te se ispunjava što o tome kaže David:

I noć mi je svjetlo u raskošima mojim. (Ps 138,11; prema Vulgati)

To je kao da kaže: U nasladama mojeg čistog motrenja i ujedinjenja s Bogom bit će mi vodič noć moje vjere. Tim riječima jasno daje razumjeti da duša treba da stoji u tami, da bi imala svjetla na ovome putu.

Sv. Ivan od Križa, "Uspon na goru Karmel"

25.05.2009. u 06:30 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 24.05.2009.


Evanđeoska radikalnost


     Na ovom putu, da bi se prispjelo k cilju, treba uvijek hodati, to jest neprestano se kretati odričući se želja ne hraneći ih; pa ako ih se ne uspije suzbiti, uzalud je nadati se da će se doći do cilja. Kao što se drvo ne preobrazuje u oganj ako manjka samo jedan stupanj topline koja se traži za paljenje, tako se ni duša ne preobrazuje savršeno u Boga zbog samo jedne nesavršenosti koju bi imala, ma bila i manja od koje svojevoljne požude. Jer, kako će se kasnije reći u noći vjere, duša ima samo jednu volju, pa ako se ona osjećajem prilijepi kojoj stvari, nije više slobodna, sama i čista, kakva je potrebna da bude radi božanske preobrazbe.
     O svemu što je dosad rečeno imamo sliku u knjizi o Sucima, gdje se pripovijeda da je Gospodinov Anđeo pošao javiti sinovima Izraelovim da će se pošto ovi nisu pobili sav neprijateljski narod kako im je naredio Gospodin, nego pače s njima sklopili savez, posve opravdano neprijatelji nastaniti posred izabranog naroda da mu budu na zamku i na propast (usp. Suci 2,11-15). Upravo tako Bog čini s nekim dušama: On ih je istrgao iz opasnosti svijeta, dao im je milost da potuku divove, to jest svoje grijehe; izbavio ih je iz mnoštva neprijatelja, to jest iz opasnih prigoda svijeta — samo zato da slobodnije uđu u obećanu zemlju božanskog sjedinjenja — a one, uza sve to, sklapajući prijateljstvo i savez s neprijateljskim malovrijednim narodom požuda, nisu se pobrinule da ga pogube, i stoga se je naš Gospodin rasrdio i dopustio da padnu iz zla u gore zlo od strane svojih požuda.
     I u knjizi Jošuinoj nalazimo sličnu izražajnu sliku prikladnu za našu svrhu. Kad se je izabrani narod spremao da zauzme obećanu zemlju, Bog je naredio da u gradu Jerihonu pobiju sve u njemu, ljude i žene, starce i djecu i sve životinje, tako da ne ostane ništa živo, te da ne bi što uzeli ili zaželjeli od neprijateljskog plijena (usp. Jš 6,17-18). Iz toga moramo razumjeti da za ulazak u božansko sjedinjenje treba da umru sve osjećajne sklonosti koje žive u duši, malobrojne ili mnogobrojne, malene ili velike, te da se duša mora od njih udaljiti kao ona koja nije za njih niti su one za nju. To nas uči i sveti Pavao, pišući Korinćanima ovako: Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsele i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer - prolazi obličje ovoga svijeta (1 Kor 7,29-31). Sve ovo Apostol kazuje, da nas pouči kako duša treba da bude odijeljena od svih stvari, da može ići k Bogu.

Sv. Ivan od Križa, "Uspon na goru Karmel"

24.05.2009. u 06:30 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 23.05.2009.


Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu


     Treće što požude čine duši jest da je zasljepljuju i potamnjuju. Kao što pare potamnjuju zrak i ne puštaju da sunce sjajno svijetli; ili kao što zamagljeno zrcalo ne može jasno odražavati u sebi sliku lica; ili kao što se u mutnoj i kaljavoj vodi ne vidi dobro lik onoga koji se u njoj ogleda, tako je duša, kad je zarobljena požudama, zamračena u razumu i ne može da bude jasno osvijetljena ni suncem naravnog razuma ni suncem nadnaravne Božje Mudrosti. Govoreći o tom Kralj prorok veli:

Krivice me moje sustigoše da gledat' ne mogu. (Ps 40,13)

     U isto, pak, vrijeme kako duša potamni u razumu, ostaje također zamračena s obzirom na volju, ukroćena s obzirom na pamćenje i neuredna s obzirom na zakonit način djelovanja. I zaista, budući da ostale moći u svom djelovanju ovise o razumu, očito je, kad je ovaj pomračen, da i one ostaju smetene i potresene. Stoga kaže David:

Duboko mi je duša potresena; (Ps 6,4)

to jest poremećena u svojim moćima. Jer, kako rekosmo, niti je razum sposoban primiti svjetlo Božje Mudrosti, kao što zamagljen zrak nema sposobnosti da primi sunčanu svjetlost; niti je volja sposobna da primi Boga u čistoj ljubavi, kao što zamagljeno zrcalo nije prikladno da jasno odrazi lica onoga koji se ogleda; niti je pamćenje, zamračeno mrakom požuda, kadro da bude uobličeno slikom Božjom, kao što ni blatna voda ne može odraziti jasnu sliku onoga koji se u njoj zrcali.
     Nadalje, požude zasljepljuju dušu, jer su požude kao takve slijepe: od svoje strane one nemaju nikakvog shvaćanja, te im razum uvijek mora služiti kao vodič. Odatle slijedi da svaki put kad se duša prepusti vodstvu svojih požuda, postaje slijepa; a i kad se netko koji ima dobar vid dade voditi od slijepog, jednako je kao da su oba slijepa. Iz toga slijedi ono što je rekao naš Gospodin po svetom Mateju:

Kad slijepac slijepog vodi, obojica u jamu padnu. (Mt 15,14)

Malo koristi leptiru da ima oči, kad ga čežnja za ljepotom svjetla zabliješti i privuče u plamen svijeće. Isto tako je onaj koji se hrani požudama sličan ribi, kojoj svjetlost služi radije kao mrak, jer joj ne pušta da opaža zasjedu koju joj ribari postavljaju. Stoga je dobro rekao David govoreći o takvima:

Napade oganj i ne vidješe sunca (Ps 57,9; prema Vulgati)

Po njima pada oganj koji grije svojim žarom i bliješti svojim svjetlom. Upravo tako čine požude: uspale čežnju i zamrače razum, tako da ovaj ne može vidjeti svojega svjetla. Uzrok toj zaslijepljenosti leži u tom što se između subjekta koji gleda i prijašnjeg svjetla umeće neko novo svjetlo, te se moć gledanja zaustavlja na toj umetnutoj, a ne na prvoj svjetlosti. Pa jer se požude umeću tako blizu da stoje u samoj duši, duša nailazi na to svjetlo kao najbliže te se na njemu pase, i tako ne može razabrati svjetlosti jasnog razuma dokle god se ne odaleči zaslijepljenost požuda.
     Veoma je vrijedno žaljenja neznanje nekih koji se opterećuju izvanrednim pokorama i mnogim drugim vježbama po svojoj volji, misleći da će im to i drugo slično tome biti dosta da postignu sjedinjenje s božanskom Mudrošću, a da ne nastoje marljivo nijekati svoje želje. Kad bi u ovo nastojanje uložili polovicu truda i briga što ih ulažu u vježbe izabrane po svojoj volji, napredovali bi u jednom mjesecu više negoli sa svim njihovim pokorama u mnogo godina. Kao što je potrebno da se zemlja okopa, da bi dala plod, jer inače rodi samo korovom, tako je neophodno potrebno mrtvenje požuda, da bi duša napredovala. Čak se usuđujem reći da, kad bi netko htio napredovati u savršenstvu i u poznavanju Boga i samoga sebe bez spomenutog mrtvenja, ne bi nikad postigao plod veći od onoga što se može očekivati od sjemena posijanog na neiskopanom zemljištu. Dokle god, dakle, požude ne budu umrtvene, duša će biti gruba i uronjena u mrak, jer su one poput mrene ili truna u oku: priječe vid, dok se ne odstrane.

Sv. Ivan od Križa, "Uspon na goru Karmel"

23.05.2009. u 11:00 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 22.05.2009.


Glavne štete što ih požude nanose duši


     Da se produbi i bolje razumije što je rečeno, bit će dobro ovdje objasniti kako požude proizvode u duši dvije glavne štete: jedna je što dušu lišavaju duha Božjega, a druga što je umaraju, muče, potamnjuju, kaljaju i oslabljuju, prema riječima Jeremije:

Jer dva zla narod moj učini:
ostavi mene,
Izvor vode žive,
te iskopa sebi kladence,
kladence ispucane
što vode držati ne mogu.
(Jer 2,13)

     Oba ova zla, to jest zlo zbog gubitka i pozitivno zlo, imaju uzrok u istom neurednom činu požude. Ponajprije, govoreći o zlu gubitka, samim tim što se duša osjećajem priljubljuje za koju stvar koja spada pod ime stvorenja, koliko je jači osjećaj toliko je manja njezina sposobnost za Boga: jer se ljubav prema Bogu i ljubav prema stvorenju protive jedna drugoj, i te dvije protivnosti, prema filozofima kako smo rekli u četvrtom poglavlju, ne mogu stajati skupa u istom subjektu. Osjećaj prema Bogu i osjećaj prema stvorenju protivni su i ne podnose se u istoj volji. I zaista, što ima zajedničko stvorenje sa Stvoriteljem, osjetno s duhovnim, vidljivo s nevidljivim, vremenito s vječnim, jednostavna i duhovna hrana sa čisto osjetnom hranom, Kristova lišenost s privrženošću uz bilo koju stvar?
     Međutim, kao što u naravnom redu ne može nastati neki nov oblik a da se prije u tom subjektu ne poništi prijašnji protivan, koji priječi novom zbog protivnosti koja postoji među njima; tako, dok je duša podložna duhu sjetilnosti, ne može u nju ući čist i duhovan duh. Stoga naš Božanski Spasitelj kaže kod sv. Mateja: Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. (Mt 15,26) I na drugom mjestu: Ne dajte svetinje psima. (Mt 7,6) Ovdje naš Gospodin zove djecom Božjom one koji su, odričući se svih težnji prema stvorovima, pripravni da prime duha Božjega; a s psima uspoređuje one koji žele zadovoljiti svoje požude u stvorenim stvarima. Djeci je dopušteno blagovati sa svojim Ocem za istim stolom i uzimati iz iste zdjele, to jest nasititi se od njegova duha, a psići se moraju zadovoljiti s mrvicama što padaju sa stola.
     Sva stvorenja su, tako reći, mrvice koje padaju sa stola Božjega: te se dobro nazivaju psima koji se pasu stvorovima. Njima se uskraćuje kruh djece, jer neće da se uzdignu od mrvica na stol nestvorenog duha svoga Oca. Stoga s pravom lutaju naokolo uvijek gladni kao psi, jer mrvice, mjesto da ih zasite, još im više pobuđuju glad. Govoreći o takvima David kaže ovako:

Uvečer se vraćaju, reže poput pasa
i trče po gradu.
Lutaju okolo tražeći hranu:
i nenasićeni zavijaju.
(Ps 58,15-16; prema Vulgati)

     Upravo je, naime, svojstvo onoga koji udovoljava požudama da je uvijek nezadovoljan i nemiran, kao onaj koji je gladan. I zaista, kako uopće može ići skupa glad što je pobuđuju stvorenja i čudesna zasićenost što je duh Božji proizvodi? Po već spomenutom zakonu o protivnostima, ne može ući u dušu nestvorena zasićenost, ako prije nije otjerana stvorena glad požuda, jer, kako rekosmo, ne mogu dvije protivnosti stajati skupa u jednom subjektu, a to su u ovom slučaju zasićenost i glad.
     Iz rečenoga će se vidjeti kako Bog čini više čisteći dušu od ovih protivnosti negoli da je stvara iz ništa, jer mu protivni osjećaji i požude daju više otpora negoli ništa, pošto ništa ne pruža otpora. I neka ovo bude dosta o prvoj glavnoj šteti što je požude nanose duši, koja se sastoji u protivljenju Božjemu duhu, jer smo o tome već mnogo govorili.
     Sad prijeđimo na govor o drugoj šteti, koja može biti raznih vrsti ukoliko požude dušu zamaraju, muče, potamnjuju, kaljaju i oslabljuju. O ovih pet učinaka govorit ćemo posebno.

Sv. Ivan od Križa, "Uspon na goru Karmel"

22.05.2009. u 08:00 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 20.05.2009.


U trenucima sumnje


     Ma koliko bila naša vjera čvrsta ipak se u životu svakoga od nas pojavljuju sumnje u vjerodostojnost vjerskih istina. U tim trenucima možemo sumnju iskoristiti i učiniti da nam bude okrjepa za rast u vjeri i milosti.
     Prva stvar u kojoj nam sumnja može pomoći je poticaj koji nam daje da se potrudimo uvjeriti u ono u što sumnjamo. Vjera naša postaje kvalitetna i plodonosna tek kada postane dio nas. Zato je korisno svaki moment naše vjere protresti, promisliti i prereći svojim životom. Tada ćemo ga prepoznavati kao dio sebe. Kao bitni dio sebe bez kojega nam je nemoguće živjeti. Zato sljedeći put kad nas zahvati sumnja u poneku istinu vjere nemojmo utonuti u očaj besmisla, nego pitajmo, tražimo, učimo i uvjeravajmo se. Bog ljubi i blagoslivlja iskrena tražitelja.
     Druga stvar koja nam može biti plod mučnih sumnji je odluka da ćemo biti zahvalno ponizni ljudi. Mučno je gledati one koji se nazivaju kršćanima kako se bahate i ohole. Kršćanski stil života nije apsolutno znanje, gotovi odgovori i univerzalna rješenja. Kršćanski stil života je hod kroz pustinju prema Obećanoj zemlji. Nikada nisam u njoj bio, ali se pouzdajem u Božju Riječ da postoji i da je za me spremna. Često me more glad i žeđ. Mame me uspomene na pune lonce egipatske. No svejedno idem. Vođen vjerom i obećanjima onoga koji se čudesima koja učini pokazao Vjerodostojnim. Zato sljedeći put kad nas zahvati sumnja u poneku istinu vjere iskoristimo trenutak i učimo se poniznosti, posvješćujući neprestano našu ovisnost o Bogu, koji se pokazao kao Otac koji nas ljubi.
     Treća stvar koju nam sumnja pomaže ispravnije vidjeti je činjenica da je vjera dar koji smo dobili, ali ne dovršeni dar, nego dar koji moramo čuvati i razvijati. Kao što naše tijelo raste i odjeća koju nosi mu postaje tijesna, tako i naša vjera treba rasti. Sumnje nas ponekad stežu poput tijesne odjeće. I zato je potrebno proširiti vidike, postajati bolji i rasti u vjeri. Zato sljedeći put kad nas zahvati sumnja u poneku istinu vjere sjetimo se riječi koje navodi sv. Pavao u prvoj poslanici Korinćanima: Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! (1 Kor 13,11-12)

Carlo Maria Martini, "Pravilo kršćanskog života" (preuzeto s KNI)

20.05.2009. u 09:30 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 15.05.2009.


Svaki dan živjeti zajedno


     Postavljam sebi uvijek iznova pitanje: Zašto ljudi ne izdrže u ljubavi? Zašto je tako teško svaki dan živjeti skupa? Vjerujem da mi sebe previše rado obmanjujemo. Zaklinjemo se da volimo drugoga, a zapravo volimo prije svega sebe, svoje vlastito ja.
     Previše tražimo od drugoga. Drugi mora biti ljubazan. Drugi mi se mora diviti i nositi me na rukama. Ne smije biti loše raspoložen i ne smije imati slabih strana. Jao, ako me kritizira! Najmanje razočaranje i moje srce duboko je zgaženo.
     Premalo mislimo na to što mi dugujemo drugomu, što mu možemo dati, što možemo za njega učiniti. Nemoj prebrzo reći: »Ne voliš me.« Sve dok sam nisi dao sve.
     Ljudima je najveća muka voljeti drugoga čitav život. Tako je i u braku. Nakon prve lavine uvjeravanja o ljubavi do smrti dolazi trijezna tvrdnja da, ipak, nismo raspoloženi svaki dan umrijeti za drugoga.


Phil Bosmans

15.05.2009. u 15:45 • 2 KomentaraPrint#^

utorak, 12.05.2009.


Prispodoba o pomirenju


     5. Na početku ove apostolske pobudnice u duhu mi se pojavljuje izvanredna stranica svetoga Luke što sam je već pokušao osvijetliti u jednom prethodnom dokumentu (usp. Dives in misericordia). Ovdje mislim na prispodobu o rasipnom sinu (usp. Lk 15,11-32).

     Od brata koji bijaše izgubljen...

     »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji me ide'«, pripovijeda Isus opisujući dramatičnu povijest tog mladića: odlazak iz očinske kuće u pustolovinu, rasipanje svih svojih dobara u razvratnom i praznom životu, tmurni dani proživljeni u daljini i gladi, ali još više dani izgubljenog dostojanstva, poniženja i sramote, te konačno velika čežnja za vlastitim domom, odvažnost da se vrati, očev prihvat. Otac zacijelo nije zaboravio svojeg sina, štoviše, netaknuta je ostala njegova ljubav i poštovanje prema sinu. On ga je trajno čekao i sada ga grli, čak određuje da se svečano proslavi povratak onoga, »koji bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se«.
     Čovjek - svaki čovjek - jest taj izgubljeni sin: zaveden napašću da se odvoji od svojeg Oca i živi u punoj nezavisnosti vlastitog bivovanja; pada u napast; razočaran prazninom koja ga je obmamila; sam, obeščašćen, iskorišten, a mislio je da će izgraditi posve svoj svijet; mučen, i u dubini svoje bijede, željom da se vrati zajedništvu sa svojim Ocem. Poput oca u prispodobi, Bog uporno čeka povratak sina, na dolasku ga grli i pripravlja stol za gozbu kojom proslavlja povratak i slavi pomirenje.
     U prispodobi nas najviše iznenađuje svečani doček i očeva ljubav prema sinu koji se vraća: to je znak Božjeg milosrđa, uvijek spremna na oproštenje. Istaknimo to već ovdje: pomirenje je u prvom redu dar nebeskog Oca.

     ... k bratu koji je ostao kod kuće

     6. No prispodoba na pozornicu dovodi i starijeg brata koji odbija da sudjeluje na gozbi. On mlađem bratu predbacuje njegovo ludovanje, a ocu doček što ga je priredio, dok njemu, skromnom i radišnom, vjernom svojem ocu i njegovom domu, nikad nije bilo dopušteno - kaže on - da se proveseli s prijateljima. To pokazuje da on ne shvaća dobrotu svojeg oca. Sve dok se taj brat, presiguran u sebe i svoje zasluge, zavidan i prezriv, prožet gorčinom i srdžbom, nije obratio i pomirio sa svojim ocem i bratom, gozba još nije u punini svečanost susreta i prihvaćanja izgubljenog brata.
     Čovjek - svaki čovjek - također je i taj stariji brat. Sebičnost ga čini zavidnim, otupljuje njegovo srce, osljepljuje ga i zatvara drugima i Bogu. Njega rasrđuju i ozlovoljuju očeva dobrota i milosrđe; sreća što je brat pronađen, za njega poprima gorak okus. I s tog gledišta treba se obratiti da se postigne pomirenje.
     Prispodoba je o rasipnom sinu prije svega neizreciva povijest velike ljubavi Oca - Boga - koji svojemu sinu, koji mu se vratio, nudi dar punog pomirenja. No ta prispodoba dozivanjem u pamet, u liku starijeg brata, sebičnosti što braću međusobno razdijeljuje postaje i povijest ljudske obitelji; ona ocrtava naš položaj i pokazuje nam put kojim valja poći. Izgubljeni sin svojom žarkom željom za obraćenjem, povratkom u zagrljaj svojeg oca i zagrljaj opraštanja predstavlja one koji u dubini svoje savjesti osjećaju čežnju za pomirenjem na svim razinama i bez ikakve ograde, i koji su u dubini duše uvjereni da je to moguće jedino ako proistječe iz prvog i temeljnog pomirenja, iz pomirenja koje - iz daljine u kojoj se nalazi - vodi čovjeka k sinovskom prijateljstvu s Bogom čije bezgranično milosrđe priznaje. Čitamo li pak tu prispodobu s gledišta drugoga sina, ona nam ocrtava položaj ljudske obitelji razdijeljene sebičnošću, baca svjetlo na poteškoću da zadovoljimo želju i čežnju da budemo jedna pomirena i ujedinjena obitelj; tako nas poziva na neophodnu duboku preobrazbu srdaca kako bismo ponovno otkrili Očevo milosrđe i pobijedili nerazumijevanje i neprijateljstvo među braćom.
     U svjetlu te neizrecive prispodobe o milosrđu što briše grijeh, Crkva, prihvaćajući poziv što je u njoj sadržan, shvaća svoje poslanje da, slijedeći Gospodina, radi na obraćenju srdaca i pomirenju ljudi s Bogom i međusobno, jer su te dvije zbiljnosti duboko međusobno povezane.

Ivan Pavao II, "Pomirenje i pokora"

12.05.2009. u 20:00 • 3 KomentaraPrint#^

nedjelja, 10.05.2009.


Bl. Ivan Merz


(Banja Luka, 16.12.1896. – Zagreb, 10.5.1928.)

     Kako sam daleko od savršenosti! Blato, gadno blato, visi još na meni. Trebat ću još dugo posla dok ga operem.
     Moramo svu pozornost posvetiti odgoju samih sebe i studiju katolicizma kojeg mi, nažalost, ne poznajemo ni malo bolje od kakvog pučkoškolca.
     Borba za savršenošću, askeza, mora biti naš svagdanji kruh. Ona nam otvara nutarnje vidike, stvara od nas nesebične ljude, podržava u nama borbu sa zlim i daje nam snage da ne podlegnemo.
     Sve mora promicati težnju ljudske duše za savršenstvom.
     Poniznost, ponizno pokoravanje Volji Božjoj temelj je svim ostalim krepostima; na njoj mora počivati zgrada našega unutarnjeg života.
     Životi svetaca su vrletne visine poput Alpskog gorja, gdje je zrak čist i odakle se čovječanstvo promatra u sasvim drugoj perspektivi.
     Tek u nebeskoj će slavi - u Srcu Isusovu - doći stablo našega nutarnjeg života, koje je na zemlji počelo klijati, do svoje potpune veličine i do svoga potpunog cvata.
     Tek u nebu će naša duša postati savršeni odraz presvetog, vječnog, trojedinoga, božanskog Sunca.

     ...

     Temelj našega apostolskog rada i uspjeha leži u nama samima, u našem odnosu k Isusu, koji u nama mora živjeti.
     Koja su sredstva da se ponajprije sami izgradimo? To je dnevna jutarnja meditacija, često prisustvovanje sv. misi i primanje sakramenata, dnevno ispitivanje savjesti i dnevno čitanje duhovnog štiva.
     Činimo li to, to će Isus u nama sve više i jače živjeti, razumjet ćemo bolje smisao života i ekonomiju spasa i uvidjet ćemo s kojom ljubavlju naša Ljubav - Isus, ljubi svaku pojedinu dušu.
     U svakom času naši protivnici moraju biti svjesni da mi u njima ljubimo nešto, čiju vrijednost oni sami ne spoznaju i da smo im spremni pomoći u najneznatnijim, kao i najznatnijim stvarima.
     Caritas mora posvuda upravljati našim stopama. Posve je krivo što se često događa da napadamo na naše protivnike ne razlikujući pri tome krive ideje, koje zastupaju, i njihove besmrtne duše, koje valja spasiti.
     Pravo prijateljstvo počiva samo na vjeri u iste vječne istine. Sve ostalo može da je sklad raznih zemnih interesa, egoizma - ali nije prijateljstvo.
     Naš član može imati prijatelja samo među uvjerenim katolicima, a počinje li se družiti s protivnicima, to si mora biti u najsitnijem času svoga života svjestan da je on apostol među njima, predstavnik Isusa Krista, o kojemu on daje svjedočanstvo.

Ivan Merz, "Misli"

10.05.2009. u 07:30 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 08.05.2009.


Gubitak osjećaja grijeha


     Odakle gubitak osjećaja grijeha? Odgovor je evanđeosko-teološki: »Taj osjećaj ima korijen u čovjekovoj ćudorednoj savjesti i on je zapravo poput neke njezine vage«. Srce = savjest, upozorava Isus, izvor je ili korijen čovjekovih zala. »Iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka« (Mk 7,21-23). Čovjekovo srce ili savjest, dakle, izvor je i korijen osjećaja grijeha, dok je sam osjećaj grijeha kao neka njena vaga, magnetna igla, termometar pred Bogom: sve sami točni miljokazi gdje smo i što smo kao grešnici u Božjim očima. Boga nismo kadri prevariti kao što umijemo varati čovjeka: »Čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu« (1 Sam 16,7). Bog »istražuje srca i ispituje bubrege« (Jr 17,10; Sir 42,18). Zato za sva pokoljenja ostaje obvezatan Božji nalog: »Načinite sebi novo srce« (Ez 18,31) u Kristu: »Ja u njima i ti [Oče] u meni« (Iv 17,23).
     Kolektivno zamračenje osjećaja grijeha nije prvi slučaj u povijesti. Naime, »nije rijetkost u povijesti u više ili manje dugim razdobljima i pod utjecajem mnogostrukih činitelja da moralna savjest teško potamni kod mnogih ljudi«. Papa je o tome više puta govorio. Ponovno pita: »Ne živi li suvremeni čovjek pod prijetnjom pomračenja savjesti, iskrivljenja savjesti, umrtvljenja ili 'anestezije' savjesti? Brojni znakovi pokazuju da u naše doba dolazi do takva pomračenja, što je vrlo uznemiravajuće jer je savjest, koju je Sabor ocrtao kao 'najskrovitiju jezgru i svetište čovjeka' (GS 16), tijesno povezana s čovjekovom slobodom... Zbog toga je savjest bitna sastojnica na kojoj se zasniva nutarnje čovjekovo dostojanstvo, a istodobno i njegov odnos s Bogom. Neizbježno je stoga da se u takvoj situaciji pomrači i osjećaj grijeha jer je usko vezan s moralnom savješću, s traženjem istine, sa spremnošću čovjeka da se odgovorno služi svojom slobodom«.
     »Sa savješću potamnjuje i osjećaj za Boga, a kad se izgubi to temeljno unutarnje uporište, nestaje i osjećaja grijeha«. Razloge te dvostruke tame u kojoj se nalazi i suvremeni kršćanin (= tama savjesti i tama osjećaja za Boga) pokušajmo svesti na tri bitna: 1) Suvremeni kršćanin ima zatvorene oči duha da shvati svoj položaj pred Bogom, da shvati da se nalazi u korjenitoj ugroženosti od grijeha i krivnje i zato u korjenitoj opasnosti da promaši svoj zadnji cilj života. Čemu onda život? Čemu gigantski napor oko napretka?; 2) Otupljena savjest mu stoga više ne govori da je zbog svojih grijeha, koje nastoji omalovažiti i pokriti svim mogućim psiho-sociološkim sredstvima, pred Bogom pravi optuženik i krivac koji zaslužuje vječnu kaznu; 3) Ne vidi u sebi grijeh i krivnju, kao što vidješe Augustin i Pascal i Newman, niti priznaje da ga od toga egzistencijalnog zla samo Bog može odriješiti i povratiti mu milost, spokoj i radost Božjeg djeteta. Ni suvremeni kršćanin, dakle, ne opaža svoju smrtonosnu bolest: multisklerozu grijeha i krivnje. Ali tu je i druga smrtonosna bolest: sljepoća duha sučelice vlastitom nutarnjem i vanjskom ćudoredno-duhovnom neredu koji objektivno zaista prijeti vječnom smrću.

Ivan Fuček, "Grijeh i obraćenje"

08.05.2009. u 21:00 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 06.05.2009.


Ljubav ima mnogo lica


     Ljubav: Ne poznajem nijednu riječ koju se toliko zlorabi i s njom toliko zlo postupa. Ponekad je potpuno uprljana krivo shvaćenom seksualnošću. Bračna ljubav dovodi do intimna, prisna tjelesnog sjedinjenja, ali ona može biti trajna jedino ako nadilazi ono tjelesno.
     Ljubav prijateljstva više je duhovna nego tjelesna. Imaš istu valnu dužinu. Osjećaš se uz prijatelja ugodno i tražiš njegovu blizinu. Pravo prijateljstvo ostaje, makar ga i oceani dijelili.
     Ljubav prema Bogu privlači ljude. Ona može ljude toliko zahvatiti da se ne žele oženiti niti udati, nego sasvim posvetiti onomu za što ih Bog treba. Oni su luđaci ovoga vremena, ali možda najsretniji. Nemaju što izgubiti jer su sve ostavili. Ostaju u svijetu a vole ljude Božjom ljubavlju, koja blagim rukama i toplim srcem hoće držati i tješiti one koji su premalo ili nikako voljeni.

Ljubav znači svjetlo,
kojim ne zasljepljuje jedan drugoga.
Ljubav znači biti blizu jedan drugomu,
a jedan drugoga ne posjedovati.
Ljubav znači davati toplinu,
a ne ugušiti drugoga.
Ljubav znači biti vatra,
a drugoga ne spržiti.


Phil Bosmans

06.05.2009. u 09:00 • 5 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 04.05.2009.


Najteža kritika


Samokritika je suprotnost mučnim sumnjama, koje pokapaju samopouzdanje. Zdrava samokritika nije ništa negativno: nije preziranje sebe ni mučenje samoga sebe. Samokritika vodi do spoznaje samoga sebe, djeluje oslobađajuće i čuva od razočaranja.

Ali: samokritika je jako teška. Ljudi koji su u dijeljenju kritike malo izbirljivi, često alergično reagiraju na kritiku njih samih. Fanatici kritiziraju druge do uništenja, ali na sebi ne trpe nikakve kritike. Kritika nerijetko nastaje prema motu: Što manje razloga, tim bespoštednije. Često se u stvarnosti na ovaj način samo prikriva vlastitu nesigurnost i strah. Kritika bez samokritičnosti je bježanje od sama sebe i od vlastite odgovornosti. Zato može biti oslobađajuće da sebe kritički pogledamo u ogledalu. Gdje sa samim sobom još nisam načistu? Zašto sam tako agresivan prema drugima?

Tko se sam pogleda u ogledalo,
može doći do spasonosnih otkrića.
Tko je iskren prema samome sebi,
imat će i za druge više razumijevanja.
Ako želim popraviti svijet,
najbolje je da započnem od sebe.

Phil Bosmans

04.05.2009. u 09:30 • 1 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).

(Ivan Pavao ll)


< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)


Komentari da/ne?

Linkovi


CERC

Catholic Answers

Simple Catholicism

Tebe Tražim

KNI

Psalmi


103 Bog je ljubav

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

*

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)

*

Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.

Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)

*

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)

*

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)

*

Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)

*

Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)

*

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)

*

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)

*

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)

*

Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)

*

Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)

*

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)

*

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)

*

Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)


Pregled po autorima


Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)

Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se