Veritatis splendor http://blog.dnevnik.hr/timotej


četvrtak, 30.04.2009.


O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve


     Kao sastavni dio kreposti religioznosti i ona se uklapa u opću i glavnu svrhu čovjeka: slaviti Boga. To je prava i najvažnija zadaća molitve. U ime svoje i čitave nerazumne prirode čovjek molitvom iskazuje Svevišnjemu svoje divljenje, klanjanje, pohvale, pijetet, predanje i priznanje ovisnosti. Sjećajući se bezbrojnih dobročinstava što ih je primio iz ruke Očeve, molitelj mu iskreno i smjerno zahvaljuje. Pri tome ga obuzima osjećaj krivnje i nedostojnosti, pa molitvom izražava svoje kajanje, spremnost na pokoru i ispaštanje. (Ovaj čin, sam za sebe, spada u pokoru, a integralni je dio žrtve. Kod molitve se pretpostavlja i ne mora biti izričit.) Svjestan svoje potpune bijede vjernik moli i prosi Svemogućega da mu svojom milošću priskoči u pomoć.
     Obzirom na svoj sadržaj molitva je: poklonstvena, zahvalna, pokornička i prosidbena. Obično vjernici daju ime molitve samo ovoj posljednjoj koja je zapravo najmanje vrijedna. Time se ne želi prosidbenoj molitvi zanijekati vrijednost uopće - Bog je toliko preporučuje! - nego je staviti na njeno pravo mjesto u duhovnom životu kršćana.
     Po svom obliku molitva može biti takoder: nutarnja (mislena) ili vanjska (usmena); pojedinačna ili skupna; privatna ili službena (liturgijska); oblikovana (u formulama) ili slobodna; aktivna (kad mi više govorimo) ili pasivna (Bog više govori).
     Svaka molitva mora biti n u t a r n j a, tj. izvirati iz srca i biti proživljena. Vanjska je molitva samo odraz nutarnje pobožnosti. Ne smijemo pak podcijeniti vrijednost usmene molitve. Isus je glasno molio. Crkva se njome redovito služi. Čovjek je sustav duše i tijela (koje također ima "pravo glasa"!). Riječ izražava misao i pomaže joj da se do kraja osmisli. Zvuk, ritam, formula pomažu i misli. Liturgijska i zajednička molitva daleko je vrednija od pojedinačne. Slobodni oblik molitve obično je emotivniji od formuliranoga, ali je ovaj takoder jako potrebit, osobito u skupnim pobožnostima. Pasivna molitva je oznaka savršenijih duša.
     Način i dubina molitve zavisi i o psihologiji molioca. Tako imamo razne tipove molitelja: intelektualni tip kod kojega dominira razum i meditacija; afektivni ili sentimentalni s prevlašću emocija (treba mu prijatni ambijent, ugodne melodije, lijepi obredi); ekstravertirani, kojemu je Bog nebeska veličina te mu imponira transcendencija Božja (stoga osjeća potrebu klanjanja, tamjana, kulta); intravertirani, koji je zaokupljen imanencijom Božjom (Bog je u meni, hram Duha Svetoga, život milosti); vizuelni, koji traži vidne senzacije (trebaju mu sv. slike, raspela, obredi, simboli); auditivni, koji se nadahnjuju zvukovima (propovijedi, pjesme, glazba); aktivni, koji voli rad i pokret (liturgija, sveti čini, službe) i meditativni tip, koji je zaljubljen u tišinu, samoću i voli mistične oblike molitve. U svakom slučaju ne valja biti jednostran. I naša molitva mora biti "katolička".

Dr. Živan Bezić, "Kršćansko savršenstvo"

30.04.2009. u 13:30 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 27.04.2009.


O kršćanskoj skrovitosti


     Postoje ljudi koji izgledaju u svemu poput ostalih, a koji su u svojim srcima posve drukčiji: ne ističu se, ponašaju se jednostavno i na običan način poput većine, a zapravo se osposobljavaju da bi postali sveci na nebu. Čine sve što mogu kako bi se promijenili, postali slični Bogu, bili mu poslušni, sebe držali u stezi, odrekli se svijeta... Prava je vjera skriveni život u srcu pa iako ne može postojati bez djelâ, ta su djela najvećim dijelom skrovita, skrovita djela milosrđa, skrovite molitve, skrovite samozatajnosti, skrovite bitke, skrovite pobjede.

Kardinal John Henry Newman, "Misli o kršćanskoj vjeri"

27.04.2009. u 21:30 • 2 KomentaraPrint#^

subota, 25.04.2009.


Svom snagom


Otac je promatrao svog sinčića kako pokušava premjestiti oveću vazu sa cvijećem. Mališan se trudio, naprezao, mrmljao, ali nije ju uspio ni pomaknuti.

- Jesi li upotrijebio sve svoje snage? - upita ga otac.

- Jesam - odgovori dječačić.

- Nisi - odvrati mu otac, jer nisi pozvao mene da ti pomognem!

Moliti znači upotrijebiti "sve" svoje snage.

Bruno Ferrero, "Priče iz pustinje"

25.04.2009. u 21:45 • 3 KomentaraPrint#^

četvrtak, 23.04.2009.


O intelektualnom poštenju u vjeri


     Nema dvojbe: Rahner je u mnogom pogledu racionalist. On se uvijek iznova izjašnjava u prilog tome. Uvjeren je kako i vlastita vjera mora dopustiti da je um što pita dovede u sumnju, te u intelektualnom, racionalnom poštenju (mora) biti opravdana. Nema mu ništa mrže od teološkog pozitivizma, koji vjeru uopće ne želi razumski obrazlagati, ih čak fideizma, koji drži kako mu je vjera dokazana osjećajima što se ne daju više racionalno opravdati. Pa ipak je Rahneru upravo strastveno stalo do toga da se ono o čemu se ne može govoriti ipak kaže, i to iz osvjedočenosti što ju je Gadamer izrekao, a i Rahner je dijeli: "Svaki od nas mora kao ideal prihvatiti provjerljivost svake spoznaje u granicama mogućeg. No mi moramo priznati kako se taj ideal vrlo rijetko postiže i kako nam oni istražitelji, koji ga nastoje najpreciznije postići, u većini slučajeva ne priopćuju istinski važne stvari." "Što je, naime, jasno?"— pita sam Rahner, kako bi zatim gotovo zanosno nastavio: "Ne govorimo li mi (o neizrecivoj tajni) već tada kad se govor o njoj zabranjuje, posebno mora zabraniti? Iako racionalistički filozofi i pozitivisti o tom ne govore, hoće li zbog toga sveci, pjesnici i drugi objavitelji cjeline, punog bitka dopustiti da im se to zabrani? Neće li riječ Bog, koja je tu i koja se nastanjuje čak i u bezbožničkom boju protiv Boga, uvijek iznova izazivati pitanje što se pod tim misli? Pa kad bi ta riječ jedanput bila i zaboravljena, onda bi nas u odsudnim životnim trenucima bezimena tajna našeg bića još uvijek šutke, sudački i, do zadnje slobode, milosno okruživala, i mi bismo ponovno pronašli njezino staro ime" (IX, 171). "Suvremeni je čovjek", kaže Rahner na drugome mjestu, "na području svijeta odista racionalist; svijet za njega nije numinozan, nego tvorevina što je istražuju njegova znanost i tehnika. No on nije zbog toga jednostavno racionalist. On je to manje negoli njegovi duhovni preci u 18. i 19. stoljeću. On naslućuje i poštuje neizrecivo i bezimeno" (IV, 52). Valovi crkvene i izvancrkvene religioznosti što uvijek iznova izbijaju, čini se, potvrđuju Rahnera u ovom pogledu!
...
     No pitanje je: kako vjera danas može biti intelektualno poštena naočigled vladajućem pluralizmu, ne samo znanosti nego i svjetonazora? I dalje, kako to ona može kad se vjera kao vjera ne zasniva na uvjerljivim dokazima, tj. kad se u svojim zadnjim razlozima može pozivati jedino na čovjekovu slobodu? Rahner ne dopušta nikakvu dvojbu s obzirom na ishodišta pitanja o intelektualno poštenoj odgovornosti vjere. Znanstveni pluralizam (podsjećamo na prvo poglavlje) ne dopušta više da bi pojedinac sve sagledao, sve do u tančine posvijestio, sam promislio. Mi smo sami diletanti, misli Rahner, prelazi se preko bezdana problema, a da se to i ne zamjećuje. Nije moguće biti stručnjak na svakom području — a ipak bi se to moralo biti. "No", stoji zatim, "ja ipak tvrdim da čovjek ima pravo i dužnost izreći svoja osvjedočenja, a da ih nije do u potankosti posvijestio i preveo u znanost; jednostavno zbog toga što adekvatna refleksija, koja bi potpuno objektivirala cjelokupnost osobne svijesti, uopće nije moguća i u konačnoj svijesti stoji protiv transcendentalne nužnosti" (XII, 601). Naime, pita Rahner na drugom mjestu, što je to "intelektualno poštenje"? "Postoji velika napast misliti kako je intelektualno pošten onaj koji je skeptički suzdržan, koji se ne zauzima, ne donosi nikakvu bezuvjetnu odluku, koji doduše sve ispituje, ali ništa ne zadržava, koji zabludu nastoji izbjeći time što se ni u što ne upušta, koji slabost neodlučnosti — koja privremeno i djelomično može opstojati — načelno iskrivljuje u hrabrost dvojbe lišene tlapnje. Ne, to nije intelektualno poštenje. Zacijelo, tko misli kako odista ne može više nego bespomoćno npr. biti zabrinuti ateist, koji, zdvojan, vidi pred sobom samo meduzinu glavu apsurdnosti bitka, taj to sebi može mirne duše priznati; on treba pokušati i to iskustvo spremno prihvatiti. Vjernik će reći kako će Bog takvome i to okrenuti u blagoslov. No takav ne treba tvrditi kako je jedino to uljudan stav intelektualnog poštenja. Odakle bi to on znao? Odakle zna da nitko nije izišao iz tog čistilišta ili pakla? Odakle zna da ne postoji snaga da se sve to iskusi i unatoč tome vjeruje?" (VII, 55). Rahner je uvjeren da intelektualno poštenje postoji i ondje gdje nije sve do posljednje znanstvene pojedinosti posviješćeno, te da to poštenje iziskuje egzistencijalnu odluku što se zasniva više na uvidu negoli na znanju, kao što se znanje i razumijevanje ne poklapaju jednostavno. Naravno, takva je egzistencijalna odluka onda uvijek osporavana. Ali vjera je uvijek osporavana, i ni sve znanje ne bi je moglo iznuditi.
     Ova je razlika između razumijevanja i znanja, za Rahnera teologa, utemeljena u samoj vjeri. Vjera je, naime, slobodna. Ona to mora biti želi li imati stvarno životno značenje. Ako smo, prema Rahneru, danas svi "rudes", tj. oni kojima nedostaje upravo poželjnog znanja vjere, onda to stanje nije unutar zajednice vjernika kao takvo novo; novo je jedino to što je, zbog znanstvenog pluralizma, i teolog "neizobražen", neznalica. Ali ako je "obični" vjernik uvijek mogao istinski vjerovati, jer se, u biti, vjera ne zasniva na vjerskom znanju, nego na iskustvu analogije transcendentalnog iskustva i kategorijalne datosti, i jer k tome i istodobno vjera ide u područje osobnih ostvarenosti što se već ni u međuljudskom području ne daju "dokazati", onda je i danas moguće intelektualno pošteno vjerovati. Istina se, naime, to je zadnje Rahnerovo temeljno osvjedočenje, sama dokazuje čovjeku koji hoće razumjeti.

Karl-Heinz Weger, "Uvod u teološku misao Karla Rahnera"

23.04.2009. u 20:00 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 21.04.2009.


U krugu radosti


     Jednog dana, ne tako davno, na vrata nekog samostana pokucao seljak iz obližnjeg mjesta. Kad brat vratar otvori teška hrastova vrata, seljak mu sa smješkom pruži prekrasan grozd. "Brate vrataru", kože došljak, "znaš li ti kome sam donio ovaj najlijepši grozd što sam ga ubrao u svom vinogradu?"
     "Ravnatelju samostana ili nekom drugom bratu iz naše zajednice." "Ne! Tebi sam ga donio!" "Meni?" ozarena će lica iznenađeni brat vratar. "Zar si ga baš meni donio?" "Naravno, tebi sam ga donio jer si me uvijek ljubazno i prijateljski primao kad sam dolazio zatražiti kakvu pomoć. Htio sam te malo razveseliti ovim grozdom." Učinilo mu se da je i sam obasjan rumenilom s vratarevog lica.
     Brat vratar je grozd stavio na vidljivo mjesto i cijelo ga jutro pogledavao s divljenjem. Grozd bijaše doista prekrasan. Odjednom mu padne na pamet: "Zašto ja ne bih ovim grozdom obradovao našeg ravnatelja?!"
     Uzeo je grozd i odnio ga starješini samostana. Ovaj se grozdu iskreno obradovao. No, uskoro se sjeti starijega bolesnog brata i odluči: "Odnijet ću ga njemu, neka se malo osladi." Tako je grozd ponovno krenuo dalje. Nije, međutim, dugo ostao ni u sobi bolesnog brata. Ovaj je naime naumio njime obradovati brata kuhara koji se po cijeli dan znoji oko peći. Brat kuhar je grozd poslao bratu sakristanu (da ga malo razveseli), a ovaj ga je odnio najmlađem bratu u samostanu, od kojeg je grozd opet pošao dalje. Kružeći od brata do brata, grozd je ponovno dospio k bratu vrataru (da ga malo razveseli). Tako bi zatvoren krug, krug radosti.
     Nemoj čekati da netko drugi započne. Na tebi je danas red da otvoriš krug radosti. Ponekad je dovoljna mala iskra da zapali veliku vatru. S iskrom dobrote moglo bi se početi mjenjati svijet. Ljubav je jedino blago koje se umnaža dijeljenjem. To je jedini dar koji se to više uvećava što se više troši. To je ujedno i jedino poduzetništvo u kojem se upravo trošenjem više zarađuje. Poklanjaj to blago, razdijeli ga, razbacuj ga na sve strane, do dna isprazni džepove i košare, isprazni čašu i sutra ćeš ga naći još više nego si ga imao jučer.

Bruno Ferrero

21.04.2009. u 08:15 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 20.04.2009.


Utjeha


     Djevojčica se upravo vratila iz susjedstva gdje je jednoj ženi tragično preminula osmogodišnja kći. "Zašto si išla tamo?" upita je otac. "Da utješim susjedu." "A što si ti tako malena mogla učiniti da je utješiš?" "Sjela sam joj u krilo i s njom plakala."
     Ako je u tvojoj blizini netko tko trpi, plači s njime! Ako se tvoj bližnji raduje, raduj se s njime! Ljubav gleda i vidi, osluškuje i čuje. Ljubiti znači suosjećati s nekim čitavim svojim bićem. Onaj koji ljubi otkriva u sebi neslućene zalihe utjehe i sućuti. Mi smo anđeli sa samo jednim krilom: možemo letjeti jedino ako se zagrlimo.

Bruno Ferrero

20.04.2009. u 07:50 • 2 KomentaraPrint#^

četvrtak, 16.04.2009.


Mistika svakodnevnice


     Tu je netko tko više ne izlazi na kraj s računicom svog života. Ne polazi mu za rukom sabrati stavke te računice od dobre volje, zabluda, krivnje i usuda ni onda kad, što mu se često čini nemogućim, tim stavkama pokuša pribrojiti kajanje. Račun se ne slaže, a on ne zna kako bi u nj, kao pojedinačnu stavku, mogao uključiti Boga koji usklađuje dugovanje i potraživanje. I taj se čovjek, sa svojom neujednačivom životnom bilancom, prepušta Bogu ili - netočnije i točnije istodobno - nadi u neproračunljivo zadnje pomirenje svoga bića u kojem upravo prebiva onaj koga zovemo Bogom; predaje se, sa svojim nesagledanim i neizračunatim bićem, u povjerenju i u nadi, a da i sam ne zna kako se zbiva to čudo što ga on sam ne može još jednom uživati i posvojiti kao svoj posjed.
     Tu je netko tko može oprostiti, premda za to ne dobija nikakvu nagradu i premda druga strana to nijemo opraštanje prima kao po sebi razumljivo.
     Tu je netko tko pokušava voljeti Boga, premda, čini se, iz njegove šutljive neshvatljivosti ne dolazi odgovor ljubavi, premda ga više ne nosi ni najmanji val čuvstvena oduševljenja, premda sebe i svoju životnu čežnju ne može više zamijeniti s Bogom, premda misli da će od takve ljubavi umrijeti jer mu se ona čini kao smrt i bezuvjetno odreknuće, jer se čini kako se takvom ljubavlju viče u prazninu i potpunu gluhoću, jer ta ljubav izgleda kao užasan skok u bezdan, jer se čini kako sve postaje neshvatljivim i naizgled besmislenim.
     Tu je netko tko svoju dužnost ispunjava i ondje gdje ona, čini se, može biti ispunjena jedino s plamenim osjećajem kako se odista niječe i precrtava sama sebe, gdje ona, čini se, može biti ispunjena jedino tako što činimo užasnu glupost na kojoj nam nitko nije zahvalan.
     Tu je netko tko je stvarno dobar prema nekom čovjeku od kojeg nema nikakva odjeka razumijevanja i zahvalnosti, pri čemu dobri nije nagrađen ni osjećajem da je bio 'nesebičan', uljudan itd.
     Tu je netko tko šuti, premda bi se mogao braniti, premda se prema njemu nepravedno postupa, tko šuti a da u svome muku ne uživa kao u suverenosti svoje neosporivosti.
     Tu je netko tko se iz čista, najintimnijeg govora savjesti odlučio za nešto, ondje gdje se takve odluke ne mogu više nikome objasniti, gdje smo posve sami i znamo da pada odluka koju nitko mjesto nas ne može donijeti, za koju smo zasvagda i vječno odgovorni.
     Tu je netko tko sluša ne zato što mora i što bi inače imao neugodnosti, nego jedino zbog onog tajanstvenog, šutljivog, neshvatljivog što zovemo Bogom i njegovom voljom.
     Tu je netko tko se odriče, bez zahvalnosti, bez priznanja, pa čak i bez osjećaja unutarnjeg zadovoljstva.
     Tu je netko tko je potpuno sam, kojem su svi lijepi obrisi njegova života izblijedjeli, pred kojim svi pouzdani oslonci izmiču u beskrajnu daljinu, ali on od te usamljenosti, što je doživljuje kao posljednji trenutak prije potonuća, ne bježi nego je s nekom zadnjom nadom mirno podnosi.
     Tu je netko tko doživljuje kako mu se najizoštreniji pojmovi i najintelektualnije misaone operacije raspadaju, kako jedinstvo svijesti i znanja, u raspadnuću svih sustava, postoji još jedino u boli što nije moguće izaći na kraj s neizmjernom množinom pitanja, a ipak se ne može i ne smije osloniti na jasno znanje što ga pružaju pojedinačna iskustva i znanosti.
     Tu je netko tko iznenada zamijeti kako sitna brazda njegova života vijuga pustinjom egzistencijalne banalnosti, naizgled bez cilja i sa strahom što steže srce da će posve nestati. No on se ipak nada - ne znajući kako - da će ta brazda pronaći beskonačnu širinu oceana, premda je još prikrivena sivim pješčanim prudovima što se, naizgled, u beskonačnost pred njom prostiru.
     Tako bi se moglo još dugo nizati, pa ipak možda ni tada ne bi bilo prizvano upravo ono iskustvo što je za ovoga ili za onoga određenog čovjeka u njegovu životu iskustvo duha, slobode i milosti. Jer svaki čovjek to iskustvo doživljuje već prema vlastitu povijesnu i pojedinačnu položaju svoga jednokratnog života. Svaki čovjek! Samo ga mora propustiti, tako reći, iskopati ispod krša svakodnevnog posla; ondje gdje se ono želi tiho očitovati, ne smije od njega pobjeći, ne smije ga srdito ostaviti kao neko uznemirenje i ometanje njegovih svakodnevnih samorazumljivosti i njegovih znanstvenih jasnoća. (...)

     Tu doživljujemo ono što mi kršćani zovemo Duhom Svetim. Tu je ostvareno iskustvo što je u životu - i kad ga se potiskuje - neizbježivo, što se našoj slobodi nudi s pitanjem hoćemo li ga prihvatiti ili ćemo se pred njim zatvoriti u pakao slobode na koji se sami osuđujemo. Tu je mistika svakodnevnice, nalazak Boga u svim stvarima; tu je trijezna opijenost Duhom, o kojoj govore crkveni oci i stara liturgija, a koju mi ne smijemo odbaciti ili prezreti, jer je trijezna.

Karl Rahner, "Erfahrung des Geistes"

16.04.2009. u 06:30 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 12.04.2009.


Sretan Uskrs!




     Uskrs, divan početak! Slavimo radosno ovaj dan, dajmo jedan drugome poljubac mira! Zovimo braćom i one koji nas mrze, ne samo prijatelje koji nam dobro čine i koji su za nas trpjeli! Oprostimo jedan drugome, u čast Uskrsnuća. Zaboravimo uvrede! (...)
     Jučer sam bio razapet s Kristom, danas sam s njim uskrsnuo. Jučer sam bio s njim zakopan, danas se s njim dižem iz groba. Poklonimo, dakle, svoje najljepše darove Onome koji je za nas umro i uskrsnuo! Ne mislite da pri tom pomišljam na zlato, srebro, svilu, drago kamenje. Žalim ta jadna dobra zemlje, jer - čim se pojave - redovito dolaze u ruke razbojnika, robova ovog svijeta. Najdragocjeniji dar jesmo mi sami, naše osobe. Poklonimo mu to što smo oblikovali po uzoru na Nj. Budimo ponosni na svoju veličinu!
     Počastimo naš uzor onim što je od Njega i poteklo. Jer mi moramo biti s Kristom, kao što je On s nama. Moramo postati "bogovi" za Nj, kao što je On za nas postao čovjekom. On je uzeo gore da bi nam dao bolje. Postao je siromah da bi nas obogatio siromaštvom. Preuzeo je ulogu roba da bi nam omogućio slobodu. Ponizio se da nas uzvisi. Prepustio se iskušenju da bi vidio kako mi trijumfiramo. Dao se prezreti kako bismo se mi ovjenčali slavom. Umro je da nas spasi! Uzašao je na Nebo da nas jednom tamo odvede. Nas... koji smo se stropoštali u grijeh!

Sv. Grgur Nazijanski

12.04.2009. u 06:00 • 17 KomentaraPrint#^

subota, 11.04.2009.


Vazmeni hvalospjev


Nek usklikne sad nebesko mnoštvo Anđela,
nek uskliknu službenici Božji,
i s pobjede tolikog Kralja
neka jekne trublja spasenja.
Nek se raduje i zemlja, tolikim obasjana blijeskom,
i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja
neka osjeti da je nestalo po čitavome svijetu mraka.

Nek se veseli i Majka Crkva,
sjajna s tolikoga svjetla,
i od gromkog klicanja naroda nek ova odjekne dvorana.

I vas molim zato, braćo i sestre,
okupljene oko divnoga ovog svjetla,
sa mnom zajedno zazovite milosrđe svemogućega Boga.
On me bez mojih zasluga ubrojio među svoje levite,
nek mi da svoga svjetla,
da otpjevam hvalospjev ovoj svijeći.

R. Gospodin s vama.
O. I s duhom tvojim.
R. Gore srca.
O. Imamo kod Gospodina.
R. Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu.
O. Dostojno je i pravedno.

Uistinu je dostojno i pravedno nevidljivoga Boga
Oca svemogućeg i Sina njegovog jedinorođenoga
Gospodina našega Isusa Krista
svim zanosom srca i duše iz svega glasa veličati.
On je za nas vječnome Ocu Adamov dug platio
i zadužnicu naših grijeha dokinuo svojom krvlju.
Ovo su naime vazmeni blagdani,
kada se onaj pravi Jaganjac kolje,
čijom se krvlju posvećuju pragovi vjernika.
Ovo je noć kad si nekoć naše oce, sinove Izraelove,
izveo iz Egipta i kroz More Crveno po suhu proveo.
Ovo je dakle noć kad je svjetlo ognjenoga stupa
raspršilo tamu grijeha.
Ova noć i danas Kristove vjerne po svem svijetu
oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta,
a vraća milosti i pridružuje svetima.
Ovo je noć kad je Krist raskinuo okove smrti
i kao pobjednik od mrtvih ustao.
Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje,
da nismo dobili otkupljenja.
O, divne li pažnje Božje prema nama.
O, neshvatljive li ljubavi Očeve:
da roba otkupiš, Sina si predao.
O, zaista potrebna Adamova grijeha,
što ga smrt Kristova uništi.
O, sretne li krivice,
koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja.
O, zaista blažene noći, koja jedina zavrijedi
znati vrijeme i čas, kad je Krist od mrtvih ustao.
Ovo je noć o kojoj je pisano:
I noć će sjati kao dan,
i noć mi je svjetlo u radosti mojoj.
Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice,
i nevinost vraća palima, a radost tužnima.
Dokida mržnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje.

I zato, u milosnoj ovoj noći primi, sveti Oče,
našu večernju žrtvu hvale:
od pčelinjeg rada noćas ti Crkva,
po rukama službenika,
kao blagdanski poklon prinosi ovu svijeću.
Mi znamo što ona govori,
dok Bogu na čast gori i svijetli.
Njezin je plamen podijeljen drugima
ali ga ustupljeno svjetlo nije umanjilo,
jer hrani ga mirisni vosak
što ga skupljaju marljive pčelice.

O, zaista blažena noć, u kojoj se
nebesko sa zemaljskom,
božansko s ljudskim povezuje.

Molimo te, dakle, Gospodine,
da ova svijeća, posvećena na čast tvoga imena,
neoslabljena ostane, da razgoni tamu ove noći.
I primljena na ugodni miris,
svjetlilima nebeskim neka se pridruži.
Plamen ovaj jutarnja zatekla Danica.
Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli,
povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku
te živi i kraljuje u vijeke vijekova.

Amen.


11.04.2009. u 22:00 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 10.04.2009.


Večernji susret


Isuse, dođoh Ti reći,
kako me u grlu guši,
od isplakanih suza
kako me boli u duši.

Dođoh ti šaptat
kako mi križ izrani rame
i kako ga teško nosim
jer je pretežak za me.

Dođoh ti se tužit
u suton ovog dana,
jer me odviše boli
i peče ova rana.

Kleknuh da ti se jadam,
al me zbuni tvoje raspelo,
Žižak ti osvjetli lice,
raspeto, presveto tijelo.

U suzama, izmučen,
izboden, raspet i sam,
o Bože, što da se tužim,
pa mene je pred Tobom sram.

Gle, Ti nijemo šutiš,
nikome se potužio nisi,
a Tvoje presveto tijelo
stravično na križu visi.

Probodene noge i ruke,
probodeno je srce Tvoje,
Kako je tuga Tvoja teška
i sitne boli moje.

Isuse, dođoh Ti se jadat
u suton ovoga dana,
al motreć Tebe,
iščeznu moja rana.

Zlatko Sudac

10.04.2009. u 18:30 • 1 KomentaraPrint#^

četvrtak, 09.04.2009.


Bdijte i molite da ne padnete u napast!


     Krist nas potiče na bdjenje, ali ne uz kartanje i kockanje, ne na pijanstvo, pretjerivanje u jelu, ni na piće u kojemu je raskalašenost, nego na molitvu. Potiče da molimo, ne kadikad, nego neprestano. Kaže nam "Bez prestanka molite!". Opominje, to se zna, moliti ne danju. (Tko pak zapovijeda bdjeti kroz dan?). Ali svjetuje da našoj zauzetosti oko molitve pridodamo i također dobar dio onog vremena, što ga većina nas posve koristimo za spavanje. Mi se jadnici zbog ovoga moramo veoma osjetiti postiđenima, jer i preko dana jedva nekakvu molitvicu izmolimo, i to sanjivo zijevajući, pa to moramo priznati kao veliku nemarnost. Naš nas Spasitelj napokon opominje da molimo: ne za obogaćenje, ne za uživanje, ne sa željom da nam neprijatelje snađe zlo, ne da nas časte na ovom svijetu, nego da ne uniđemo u napast. Htio je, doista, da mi shvatimo, da su sva ona zemaljska dobra ili posve škodljiva, ili su, u poredbi s onim jedinim dobrom, najispraznije ludorije. Upravo je zato ono jedino dobro, kao na neki način zaokupljeni zbir ostalih, kao mudar stavio na svršetak. "I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla!".
     "Ponovo se udalji te uze moliti: 'Oče moj! Ako nije moguće da me mine ovaj kalež, a da ga ne pijem, neka bude volja tvoja'. Kad se opet vrati, nađe ih gdje spavaju, jer im bijahu otežale oči. Nisu znali što bi mu odgovorili. On ih ostavi, potom se udalji, kleče na koljena te poče moliti: 'Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!'"
     Poslije nego što je, dakle, ovako opomenuo učenike, ponovo se vratio moliti, i molio je iznova ono isto što i ranije. Ali ipak tako da čitavu stvar Očevoj volji povjeri.
     Time nas uči ustrajno ali ipak ne zahtjevno i određeno prositi, nego sasvim Bogu prepustiti rješenje stvari. On puno bolje od nas vidi što je za nas bolje i zna tisuću puta više što nam je od koristi.

Sv. Toma More, "Kristova žalost"

09.04.2009. u 21:15 • 2 KomentaraPrint#^

srijeda, 08.04.2009.


Bit kršćanske poruke


     Bit kršćanske poruke jest obraćenje. Znači da ne postoje nepromjenjive i tragične, katastrofalne životne situacije. Uvijek se može nanovo početi i uvijek treba podignuti glavu i ići naprijed.
     Propao ti je posao? Nemoj očajavati nego započni drugi. Ostavio te bračni drug? Podigni glavu i shvati da sad počinje novi način života i vašeg braka a to je da za njega moliš, Bogu zahvaljuješ i tako stojeći pred Bogom otvorena srca vratiš svog bračnog druga. Prijatelj te izdao? Počni još jednom s njim razgovarati. Već si sto puta odlučio da nećeš riječima i govorom pogriješiti, a opet te jezik prevario? Ne uznemiruj se. Odluči još jednom i to odlučnije, čitavim srcem. Molio si pa nisi dobio? Ne brini se. Moli sada još upornije. Opet si pao u teški grijeh, kojeg te stid ispovijedati? Nemoj tako. Shvati daje bit kršćanskog života ne da si bez grijeha, nego da se protiv grijeha boriš, a i kad padneš, da se ispovijedaš i tako ih uništiš. Napravio si odluke da ćeš učiti, da ćeš napraviti neki posao, da ćeš se s nekim sastati, a već nekoliko puta nisi to ispunio? Ništa zato, odluči ponovo. Bolestan si i misliš da se više ne možeš izvući? Za Boga nema nemogućih situacija. Moli ga, uzmi najbolje lijekove i vjeruj da možeš ozdraviti. Opominješ svoju djecu ili učenike u školi po ne znam koji put, a oni su uvijek isti? Ništa zato, tvoje je da opominješ. Doći će trenutak kad će se oni popraviti. Nekad treba kamen udarati devedeset i devet puta i tek stoti put on se raspukne.
     Nije na tebi da dokineš bolesti, da dokineš grijehe, nije na tebi da budeš samo uspješan, da budeš uvijek vjeran, da te svi hvale. Tvoja prava bit je u tome da ne vjeruješ nijednoj negativnosti, neuspjehu, nijednoj katastrofi, nijednoj smrti. Iz svega postoji izlaz. To je obraćenje.

Tomislav Ivančić

08.04.2009. u 20:00 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 07.04.2009.


O stadijima duhovno-molitvenog života


     Dragi James, hvala ti na tvojem dugo očekivanom pismu. Predosjećao sam da si se našao u toj situaciji. Vjeruj mi, ništa nije završilo - u stvari - tek je započelo. Ukratko, ti si upravo prošao kroz nešto što se naziva početno oduševljenje. Svatko mora kroz tu posebnu fazu u svojim duhovnim otkrićima ako napreduje k tome da spozna i iskusi puninu ljubavi za kojom žudi. Postoje četiri glavna stadija u čovjekovom molitvenom životu: dječja molitva, mladenačka (adolescentna) molitva, zrela molitva i savršena molitva. U dječje doba osoba je jako nesigurna. Lako izgubi povjerenje i u sebe i u Boga, pa zato izabire put koji vodi po sigurnu i poznatu terenu. To je doba propisanih molitava koje se uče bilo srcem, bilo da se čitaju iz molitvenika. To je svijet zadanih oblika i dobro uhodanih pobožnih vježbi. U mladenačkom dobu koje slijedi nakon toga, vjernik se odlučuje za svoju vlastitu vjeru koja je usvojena još s majčinim mlijekom. Svijet postaje manje predvidiv i uzbudljiviji je. Osjećaj da nas Bog poziva izaziva u nama odgovor. Počinjemo ga tražiti u sve dubljem i dubljem molitvenom iskustvu. Zanos, duhovna samopouzdanost i ponos obilježavaju to mladenaštvo, premda smo, obično, svjesni samo svojeg zanosa. Ovo tradicionalno molitveno iskustvo mladenačkog doba obično se događa iza zatvorenih vrata, u unutarnjoj misaonoj molitvi. U posljednje vrijeme mnogi ljudi taj stadij prolaze u društvu s drugima, kao članovi molitvenih skupina. Može se događati i oboje. Kad prvi zanos dođe do kraja, nastupa trenutak istine. Vjernik se nađe lišen svih osjećaja u molitvenom životu. Teško mi je to reći, ali velika većina ljudi u tom trenutku odbacuje ozbiljnu osobnu molitvu, jer je njihovo dotadašnje iskustvo vjere bilo povezano s osjećajima ili s opipljivom svijesti o Božjoj prisutnosti. Kad bi oni, međutim, znali da tada Bog preuzima novu inicijativu i da ih vodi bliže k sebi nego što su to bili ranije, možda ne bi tako olako prekinuli s molitvom. Ova nova, duhovnija Božja prisutnost mladenačkoj dobi izgleda kao da ju je Bog napustio, jer su sva ranija iskustva bila gotovo posve putena. Dani mladenaštva su nestali - i nikad se više neće vratiti. To je početak zrele molitve. Novi svijet i okruženje u kojem se vjernik tada nađe omogućuje mu da odraste tako da svakodnevno uči davati ljubav a da ništa ne prima. Tu više nema osjećaja da će zauzvrat primiti ljubav. Ako promisliš o tome, vidjet ćeš da je to jedini način da se postane savršen ljubavnik. Ljubav, koja se uvijek vraća na isti način na koji se daje, sumnjiva je sve dotle dok se ne počne davati a da se za uzvrat ništa ne prima. To je početak mistične molitve. Veliki su duhovni pisci to jasno izricali opisujući početnika koji je ustrajan i dozvoljava da bude lišen svih osjećaja i zanosa, i tek će tada dobiti mogućnost da se razvije u savršenog, nesebičnog ljubavnika. Naravno da će površni lovac, koji lovi samo površna uzbuđenja i iskustva, u tom času prekinuti sa svojom ozbiljnom osobnom molitvom. U proteklo je vrijeme kršćanska tradicija dala različita imena tom bolnom periodu duhovnog života. Neki je nazivaju pustinja, neki divljina, za neke je to Oblak neznanja, kuća samospoznavanja, molitva vjere ili tamna noć duše. Sve su to različiti izrazi koji su se kroz godine rabili da opišu značenje i daju smisao tom izazovu s kojima evanđelje suočava svaku osobu koja želi postati savršeni Kristov sljedbenik. Pitanje je sljedeće: Želiš li se identificirati kao čovječje biće u svoj punini, želiš li kao savršeno odrasla osoba ustati iz groba na uskrsni dan? Želiš li iskusiti puninu ljubavi koju je Krist iskusio na dan uskrsnuća i podijeliti je s drugima? Ako želiš, moraš biti spreman podijeliti i žrtvovanje s Kristom, žrtvovati i svoj život, sudjelovati u njegovoj smrti, pa čak se s njim spustiti i do pakla. To doslovno znači to. Svatko je mogao slijediti Krista dok je činio čudesa, pretvarao vodu u vino. Nije teško biti njegov učenik dok ga gledaš kako liječi bolesne, vraća vid slijepima, pa čak i uskrisuje mrtve. No koliko ih ga može slijediti u pustinju, biti tamo gladan i žedan, osamljen i napastovan? Koliko ih je spremno nositi križ iza njega, slijediti ga na Kalvariju, biti od zla napadan u samoj utrobi? Djeca to ne mogu. Adolescenti to također ne mogu. To mogu samo odrasle osobe, ili bolje rečeno, na taj način mladi odrastaju.
     Eto, to bi bilo za danas sve. Pisat ću ti uskoro ponovno, jer ti imam još tako mnogo toga reći. Za sada, održavaj svoje svakodnevno kvalitetno vrijeme za molitvu kao što si činio dosada, održavaj svoje srce i svoju pažnju usmjerenu na Boga kako najbolje možeš. Stiglo ti je vrijeme kad moraš naučiti davati bez obzira koliko te to košta, voljeti a da ništa ne primiš za uzvrat, jer će samo tako tvoja ljubav ojačati i produbiti se na takav način da ćeš biti u stanju spoznati i iskusiti dubine i visine, dužine i širine Božje ljubavi koja nadilazi svo naše razumijevanje.
     Sve najbolje,
     Peter.

David Torkington, "Mistik"

07.04.2009. u 10:15 • 1 KomentaraPrint#^

četvrtak, 02.04.2009.


Živjeti evanđelje


     Cijeli Novi zavjet velika je objava o Božjoj ljubavi prema čovjeku i ljubavi čovjeka prema čovjeku. Ta ljubav, kazali smo, nije neki afektivni osjećaj nježnosti, nego jaki čin volje; u bližnjemu gledati sliku Božju, činiti mu dobro, zaštititi ga ako je ugrožen, pomoći mu u nevolji. Tako ljubav postaje djelo, a ne samo riječ. U prethodnom smo razmatranju razmišljali o tome, kako ta ljubav obuhvaća i neprijatelje. Teška je to zapovijed za čovjeka ranjena grijehom.
     Međutim, da bi je čovjek mogao vršiti potrebna je Božja milost. Samo snagom Duha Svetoga moguće je živjeti evanđelje. Ljudskom snagom nije moguće svladati duh svijeta. Moguće je to samo snagom Duha Svetoga.
     Isus je sabrao svoje apostole da ih pošalje u svijet naviještati Božje kraljevstvo pomirenja, opraštanja, mira i ljubavi. Poslao ih je u neprijateljski svijet i obećao im progonstva. Po svojim ljudskim snagama, oni za to ne bi bili sposobni. Zato im Isus, prije uzašašća u slavu Očevu govori: »I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu, dok se ne obučete u silu odozgor.« (Lk 24,49)
     Očevo je obećanje dar Duha Svetoga, snaga odozgor koja će ih prožeti svojom jakošću, mudrošću i ljubavlju. Tako Duh Sveti - vječna Ljubav Oca i Sina, biva darovan Crkvi kao njezin Branitelj, Posvetitelj i Tješitelj u svim nevoljama. On u svakom kršteniku djeluje tako što ga potiče i daje mu snagu da vjerno i ustrajno slijedi Isusa Krista i da živi sve zahtjeve Evanđelja. Sve dobro, lijepo i plemenito što se događa u čovjeku i u povijesti, događa se djelovanjem Duha Svetoga.
     Sve je čovjeku moguće Božjom snagom. Tako je moguće ljubiti i neprijatelje. Silom odozgor moguće je opraštati i osloboditi svoje srce od svakoga zlog osjećaja i svake osvetničke misli. Čovjek oslobođen bilo kakve mržnje, u sebi je slobodan. Tko mrzi, u sebi je rob zla.
     Ne dopustiti ni kapljici mržnje da otruje srce čovjeka, uistinu znači biti u sebi svjetlo i slobodan od zla.
     Isus je u molitvu Očenaša uključio tu zapovijed opraštanja: »I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim.« (Mt 6,12) I u Lukinu Evanđelju ponovno je zapisana Isusova zapovijed: »Nego, velim vam koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite se za one koji vas zlostavljaju.« (Lk 6,27-28) To je zakon Božjega svijeta i govor Božje ljubavi.

Kard. Franjo Kuharić, "S Bogom licem u lice - razmišljanja o čovjeku"

02.04.2009. u 22:30 • 4 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).

(Ivan Pavao ll)


< travanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)


Komentari da/ne?

Linkovi


CERC

Catholic Answers

Simple Catholicism

Tebe Tražim

KNI

Psalmi


103 Bog je ljubav

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

*

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)

*

Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.

Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)

*

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)

*

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)

*

Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)

*

Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)

*

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)

*

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)

*

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)

*

Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)

*

Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)

*

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)

*

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)

*

Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)


Pregled po autorima


Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)

Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se