Veritatis splendor http://blog.dnevnik.hr/timotej


četvrtak, 31.07.2008.


Sv. Ignacije Lojolski



                 (Rubens, Sv. Ignacije Lojolski, 1621.)

Dušo Kristova, posveti me.
Tijelo Kristovo, spasi me.
Krvi Kristova, napoji me.
Vodo iz prsiju Kristovih, operi me.
Muko Kristova, okrijepi me.
O dobri Isuse, usliši me.
Među rane svoje sakrij me.
Ne dopusti da se odijelim od Tebe.
Od neprijatelja zlobnoga brani me.
Na času smrti moje zovni me.
I zapovijedi mi da dođem k Tebi.
Da te sa svetima Tvojim hvalim i slavim,
U vijeke vjekova. Amen.



Pravila glede skrupulâ

Da se osjete i raspoznaju skrupuli i napastovanja našega neprijatelja, služe sljedeća pravila.

Prvo pravilo. Skrupulom obično zovu ono što proizlazi iz našeg vlastitog suda i slobode, tj. kada ja slobodno stvorim sebi sud da je nešto grijeh što nije grijeh, npr. kad netko slučajno pogazi križ od slamki pa onda vlastitim sudom sudi da je sagriješio. A to zapravo i nije skrupul, već krivi sud.

Drugo pravilo. Pošto sam pogazio onaj križ, ili nešto pomislio ili rekao, ili učinio što drugo, dođe mi izvana misao da sam sagriješio, a s druge mi se opet strane čini da nisam sagriješio; kraj svega toga osjećam neki nemir, koliko, naime, sumnjam i koliko ne sumnjam. To je pravi skrupul i napast koju uzrokuje neprijatelj.

Treće pravilo. Prvog skrupula iz prvog pravila treba se nadasve čuvati jer je čitav zabluda; ali onaj drugi, iz drugog pravila, za neko je vrijeme vrlo koristan duši koja se predaje duhovnim vježbama; dapače, takvu dušu uvelike pere i čisti jer je veoma odvaja od svakog privida grijeha, prema onoj sv. Grgura: »Dobrim je dušama vlastito da i ondje nazrijevaju grijeh gdje nema nikakva grijeha.«

Četvrto pravilo. Neprijatelj veoma gleda na to da li je koja duša gruba ili osjetljiva. Ako je osjetljiva, nastoji da je učini još osjetljivijom, sve do krajnjih granica, ne bi li je to lakše zbunio i smeo; ako, na primjer, opazi da neka duša ne pristaje ni na smrtni ni na laki grijeh, pa ni na sam privid promišljenoga grijeha, kad je već ne može navesti da padne u nešto što je prividno grijeh, neprijatelj nastoji da ona bar smatra grijehom nešto što nije grijeh, na primjer koju riječ ili najneznatniju pomisao. Ako je pak duša gruba, neprijatelj će gledati daje učini još grubljom. Na primjer, ako prije nije marila za lake grijehe, nastojat će da ne mari ni za smrtne; ako je pak prije nešto marila za grijehe, neka sada mari manje ili nikako.

Peto pravilo. Želi li duša u duhovnom životu napredovati, treba uvijek postupati protivno od neprijatelja. Na primjer, ako je neprijatelj kuša učiniti grubljom, neka nastoji biti nježnijom. Na isti način, ako je neprijatelj nastoji učiniti nježnijom, ne bi li je naveo da pretjera, neka duša gleda da se ustali u sredini ne bi li se potpuno smirila.

Šesto pravilo. Kad takva dobra duša hoće reći ili učiniti nešto što odgovara duhu Crkve ili predajama naših pređa, a što je na slavu Boga, našega Gospodina, pa joj izvana dođe misao ili napast da ne rekne i da ne učini takvo što, navodeći joj prividne razloge, kao da je to taština i slično, tada treba dići pamet k svome Stvoritelju i Gospodinu pa, vidi li da to odgovara dužnoj službi Njemu ili joj se bar ne protivi, onda treba učiniti posve protivno od te napasti te sa sv. Bernardom odgovoriti: »Niti zbog tebe počeh, niti ću zbog tebe završiti.«

(Sv. Ignacije Lojolski: "Duhovne vježbe")

Ad maiorem Dei gloriam!

31.07.2008. u 00:01 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 26.07.2008.


Rekli su o ljubavi


Ljubav je prva među strastima duše; ona je kraljica svih stremljenja srca. (Sv. Franjo Saleški)

Ljubav je umijeće; dobro naučiti ovo umijeće najvažnija je stvar na svijetu. (Erich Fromm)

Ljubiti ne znači gledati se u oči, nego zajedno gledati u istom smjeru. (Antoine de Saint-Exupery)

U mjeri u kojoj ljubav u tebi raste, raste i tvoja ljepota, jer ljubav je ljepota duše. (Sv. Augustin)

Tko očekuje zahvalnost za svoju ljubav, zapravo ni ne ljubi. (Heinrich Wolfgang Seidel)

Ljubav nije toliko osjećaj koliko služenje. (Laurence Sterne)

Ne ljubiti - to je pravo samoubojstvo. (Boris L. Pasternak)

Kap prave ljubavi dragocjenija je od mora znanja. (Sv. Franjo Asiški)

Najveća životna tragedija nije što ljudi umiru, nego što ne ljube. (William Somerset Maugham)

Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom. (Albert Schweitzer)

U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi. (Sv. Ivan od Križa)

26.07.2008. u 10:00 • 2 KomentaraPrint#^

subota, 19.07.2008.


Stav Crkve prema ateizmu


     Vjerno odana i Bogu i ljudima, Crkva ne može prestati da sa žalošću i sa svom čvrstoćom ne odbacuje kao što je i prije odbacivala one pogubne nauke i postupke koji proturječe razumu i općem iskustvu čovječanstva, a čovjeka skidaju s njegova prirođenog dostojanstva.
     Ipak Crkva nastoji otkriti u duši ateista sakrite uzroke nijekanja Boga, i drži da ih treba ozbiljno i što dublje pretražiti, jer je vodi ljubav prema svim ljudima. Crkva čvrsto drži da se priznavanje Boga nipošto ne protivi čovjekovu dostojanstvu, budući da to dostojanstvo ima svoj temelj i svoje potpuno savršenstvo u samom Bogu. Čovjek je od svog Stvoritelja postavljen u društvo razuman i slobodan, ali još i više: kao sina poziva ga u samo božansko zajedništvo da bude dionikom sreće kojom je On sam sretan. Crkva osim toga uči da eshatološka nada ne umanjuje važnost zemaljskih zadataka, već da naprotiv ispunjenje zemaljskih zadataka dobiva odatle nove pobude. Nasuprot, ako se izgubi božanski temelj i nada u vječni život, čovjekovo dostojanstvo biva veoma teško povrijeđeno, kao što se to danas često može jasno vidjeti. Zagonetka života i smrti, krivnje i patnje ostaje tada bez rješenja, tako da ljudi nerijetko padaju u očaj. Međutim, svaki čovjek ostaje sam sebi neriješeno, nerazgovijetno pitanje. Nitko ne može potpunoma potisnuti spomenuto pitanje u nekim trenucima, osobito u važnijim događajima života. Jedino Bog, koji poziva čovjeka na dublje razmišljanje i na poniznije traženje, daje potpun i posve siguran odgovor na to pitanje.
     A lijek protiv ateizma možemo očekivati od adekvatnog izlaganja nauke, ali jednako tako i od autentičnog života Crkve i njezinih članova. Crkva naime treba da učini prisutnim i tako reći vidljivim Boga Oca i njegova Utjelovljenoga Sina neprekidnom obnovom i očišćenjem same sebe pod vodstvom Duha Svetoga. To se ponajprije postizava svjedočanstvom žive i sazrele vjere, to jest vjere koja je tako odgojena da može jasno prozreti teškoće te ih nadjačati. Divno svjedočanstvo takve vjere davali su i daju mnogobrojni mučenici.
     Ta vjera može očitovati svoju plodnost time što prožimlje sav život vjernika, pa i profani, te što ih pokreće na pravdu i ljubav, posebno prema siromašnima. Napokon da se očituje prisutnost Božja, najviše pridonosi bratska ljubav među vjernicima, koji u duhovnoj jednodušnosti surađuju za vjeru evanđelja te se očituju kao znak jedinstva.
     A Crkva, premda potpuno zabacuje ateizam, ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajednički raditi za ispravnu izgradnju ovoga svijeta u kojemu zajedno žive. A toga ne može biti bez iskrenog i razboritog dijaloga. Crkva se, dakle, žali na diskriminaciju između vjernika i nevjernika koju neki upravljači država nepravedno uvode, ne priznavajući temeljna prava ljudske osobe. A za vjernike Crkva traži efektivnu slobodu i mogućnost da na ovom svijetu sagrade također hram Božji. A ateiste ljubazno poziva da otvorena srca promotre evanđelje Kristovo. Jer Crkva jako dobro zna da se njezina poruka slaže s najdubljim željama ljudskoga srca, kada štiti dostojanstvo ljudskoga poziva, vraćajući nadu onima koji već očajavaju nad svojim višim određenjem. Poruka Crkve ne samo da čovjeku ne umanjuje već osigurava svjetlo, život i slobodu za njegov napredak. Ništa osim toga ne može zadovoljiti ljudsko srce: "Za sebe si nas stvorio", Gospodine, "i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi".

(Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu: Gaudium et spes; II. vatikanski koncil)

19.07.2008. u 16:30 • 2 KomentaraPrint#^

utorak, 15.07.2008.


Grijeh i otkupljenje


     Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Gospodin, Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« Žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!« Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onoga dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.« Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svome mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. Uto čuju korak Gospodina, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - čovjek i njegova žena - pred Gospodinom, Bogom, medu stabla u vrtu. Gospodin, Bog, zovne čovjeka: »Gdje si?« reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrili.« Nato mu reče: »Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila, pa sam jela«, odgovori žena. A čovjeku reče: »jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: s njega da nisi jeo! - evo: zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratiti.« ... Zato ga Gospodin, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obraduje zemlju iz koje je i uzet. Istjera dakle čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao - da straže nad stazom koja vodi k stablu života. (Post 3,1-12.17-19.23-24)

1. O temi grijeha

     Kada smo nakon svršetka biskupske sinode, koja je bila posvećena obitelji, raspravljali u malome krugu o mogućim temama nove sinode, naš je pogled pao na Isusove riječi kojima Marko na početku svoga evanđelja sažimlje čitavu Isusovu poruku: »Vrijeme se ispunilo, približilo se kraljevstvo nebesko. Obratite se i vjerujte evanđelju.« Jedan se od biskupa zamislio nad ovim riječima i rekao da ima dojam kako smo ovu sažetu Isusovu poruku odavna prepolovili. Mnogo i rado govorimo o evangelizaciji, o radosnoj vijesti, da bismo ljudima učinili privlačnim kršćanstvo. Ali gotovo se nitko - mislio je biskup - ne usuđuje izgovoriti proročku poruku: obratite se! Gotovo se nitko ne usuđuje izreći u naše vrijeme ovaj elementarni poziv evanđelja kojim nas Gospodin želi potaknuti da se svatko osobno prizna grešnikom, krivcem, da čini pokoru, da postane drukčiji. Ovaj je subrat dodao da mu naše današnje kršćansko propovijedanje nalikuje vrpci sa snimljenom simfonijom u kojoj su odrezani početni taktovi s prvom temeljnom temom tako da je čitava simfonija okrnjena i nerazumljiva u svome odvijanju. Time je bila dodirnuta bolna točka našega današnjeg duhovno-povijesnoga stanja. Tema grijeha je postala jedna od najprešućivanijih tema našega vremena. Religijsko naviještanje je nastoji izbjeći svim silama. Kazalište i film riječ rabe ironično ili kao element zabave. Sociologija i psihologija je pokušavaju razobličiti kao iluziju ili kao kompleks. Čak i pravo sve više uklanja misao krivnje. Radije se služi sociološkom figurom koja misao dobra i zla smješta u područje statistike i umjesto toga razlikuje redovito ponašanje i ponašanje koje izlazi iz okvira redovitoga. Pritom se podrazumijeva da se statističke proporcije mogu i obrnuti: ono što sada izlazi iz okvira redovitoga i uobičajenoga, može jednom postati pravilo, odnosno, možda bi trebalo i težiti za tim da se to odstupanje od redovitoga učini normalnim. Slijedom toga, takvim se svođenjem na kvantitativno napuša ideja moralnosti. To je logično, ako za čovjeka više ne postoji mjerilo koje ga vodi, koje nije sam izmislio, nego ono dolazi iz najdublje dobrote stvaranja.
     Time smo već došli do stvarne srži ovoga događaja. Današnji čovjek ne poznaje nikakva mjerila i uopće ih ne želi poznavati jer u mjerilu vidi ugrožavanje svoje slobode. Ovdje bismo se mogli prisjetiti riječi francuske Židovke Simone Weil koja je jednom rekla: »Iskustvo dobroga zadobivamo samo kada ga činimo... Ako činimo zlo, ne spoznajemo ga - jer zlo bježi od svjetla.« Dobro spoznajemo samo kada ga činimo. Zlo spoznajemo samo ako ga ne činimo.
     Tako je tema grijeha postala potiskivana tema, ali se ipak na drugoj strani pokazuje da je samo potisnuta, ali je ostala prisutna. Čini mi se znakovitim to što je agresivnost postala u svakomu trenutku spremna na skok, agresivnost koju sve više doživljavamo u našemu društvu - onu uvijek vrebajuću spremnost da izgrdimo drugoga, da ga proglasimo krivcem njegove vlastite nesreće, da okrivljujemo društvo i svijet pokušavamo promijeniti nasiljem. Čini mi se da se sve to može pojmiti samo kao izraz potisnute istine krivnje koju čovjek ne želi priznati i uočiti. No budući da je ona, unatoč svemu, i dalje prisutna, mora je napasti i zgaziti. Budući da je tako, to jest budući da čovjek istinu može potisnuti, ali je ne može odstraniti, budući da zbog potiskivanja istine obolijeva, jedna je od zadaća Duha Svetoga da »svijetu dokaže zabludu s obzirom na grijeh« (Iv 16,8s). Pritom se ne radi o tomu da se ljudima zagorči život, da ga se suzi zabranama i negacijama. Jednostavno se radi o tomu da ih se uvede u istinu i tako izliječi. Čovjek može biti izliječen samo ako postane istinit, ako prestane potiskivati i gaziti istinu. Treće poglavlje Knjige Postanka, koje prethodi ovomu razmatranju, dio je ovoga djelovanja Duha Svetoga koje prožima svu povijest. On svijetu i nama dokazuje zabludu s obzirom na grijeh, ne da nas ponizi, nego da nas učini istinitima i zdravima, da nas »oslobodi«.

2. Čovjekova granica i sloboda

     Ovaj tekst pripovijeda svoju istinu koja nadilazi naše poimanje, poglavito pomoću dviju velikih slika: slike vrta, kojemu pripada i slika stabla, i slike zmije. Vrt je slika svijeta koji čovjeku nije divljina, ugroza i prijetnja, nego zavičaj koji zaštićuje, hrani i nosi. On je izraz jednoga svijeta koji nosi crte duha, svijeta koji je nastao po Stvoriteljevoj volji. Tako se ovdje susreću i prožimaju dva kretanja. Najprije to da čovjek ne iskorištava svijet, da ga ne želi učiniti svojim privatnim vlasništvom odijeljenim od volje njegova Stvoritelja, nego ga priznaje kao Stvoriteljev dar i izgrađuje ga u ono za što je i stvoren. Potom se - obrnuto - pokazuje da svijet koji je stavljen u jedinstvo sa svojim Gospodarem nije prijetnja, nego dar, znak Božje dobrote koja spašava i ujedinjuje.
     Slika zmije je uzeta iz istočnjačkih kultova plodnosti. To je prvotna slika ovih religija plodnosti koje su stoljećima bile istinska Izraelova kušnja, opasnost da napusti Savez i uroni u opću povijest ondašnjih religija. Kroz kultove plodnosti zmija govori čovjeku: nemoj pristajati uz toga dalekog Boga koji ti ništa ne može dati. Nemoj se držati toga Saveza koji je tako udaljen i koji ti nameće tolika ograničenja. Uroni u struju života, u njegovu opojnost i ekstazu, tako možeš sudjelovati u stvarnosti života i njegovoj besmrtnosti.
     U vrijeme kada je izvješće o raju zadobilo svoj konačan literarni oblik, golema je bila opasnost da Izrael od onih religija preuzme ono što je fasciniralo osjetila i duh i da tako iščezne i padne u zaborav onaj Bog obećanja i stvaranja koji se činio tako dalekim. Ovaj tekst možemo puno bolje razumjeti s gledišta povijesti kakvu primjerice poznajemo iz pripovijesti o proroku Iliji. »Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno« (Post 3,6). Zmija je u onoj religioznosti bila simbol mudrosti koja vlada svijetom i plodnosti u kojoj čovjek uranja u božansku struju života, osjećajući na trenutke da je stopljen s njegovom božanskom moću. Tako zmija postaje i simbol privlačnosti ovih religija za Izrael nasuprot tajanstvenosti Boga Saveza.
     U ogledalu Izraelove kušnje Sveto pismo predstavlja Adamovu kušnju, bit kušnje i grijeha u svim vremenima općenito. Kušnja ne počinje s nijekanjem Boga, s padom u otvoreni ateizam. Zmija ne niječe Boga. Štoviše, ona započinje s prividno posve smislenim informativnim pitanjem, koje u sebi zapravo sadrži podvalu i čovjeka uvlači u prijevaru, izvlači ga iz povjerenja i uvlači u nepovjerenje: »Zar ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« Prvo nije nijekanje Boga, nego sumnjičavost prema njegovu Savezu, prema zajedništvu vjere, molitve, zapovijedi, u kojemu živimo s ovim Bogom Saveza. Mnogo je uvjerljivoga u tomu kada se ozloglašava Savez, budi nepovjerenje, priziva slobodu i tako poslušnost Savezu optužuje kao sputavanje čovjeka koje nas odvaja od stvarnih životnih obećanja. Tako je lako uvjeriti čovjeka da ovaj Savez nije dar nego izraz zavidnosti čovjeku, da mu oduzima njegovu slobodu i ono najdragocjenije što mu život pruža. Ovim preziranjem Saveza čovjek staje na put na kojemu potom sam počinje izgrađivati svoj svijet. Drukčije rečeno: u tomu je uključen prijedlog čovjeku da ne smije prihvatiti granicu svoga bića, da granicu između dobra i zla, granicu ćudorednoga općenito, ne smije promatrati kao granicu, nego se jednostavno treba i može osloboditi tako što će je ostaviti po strani i ne obazirati se na nju.
     Ova sumnjičavost prema Savezu i s njome povezan poziv čovjeku da se oslobodi svoje granice u mnogim varijantama prožima čitavu povijest, a određuje i panoramu našega vremena. Spominjem samo dvije varijante: estetsku i tehničku. Započnimo s estetskom. Ona započinje pitanjem: što zapravo smije umjetnost? Čini se da je odgovor posve jednostavan: ona smije sve što može »umjetnički« postići. Ona smije imati samo jedno pravilo: samu sebe, umjetničko umijeće. I postoji samo jedna pogreška u odnosu na nju: umjetnička pogreška, umjetnička nesposobnost. Slijedom toga, ne postoje dobre i loše knjige, nego samo dobro ili loše napisane knjige, samo dobro ili loše snimljeni filmovi itd. Tu nije važno je li nešto dobro ili moralno, čini se, nego je važno samo umijeće: jer riječ »umjetnost« dolazi od »umijeće« (kaže se) - sve drugo je nasilje. Kako je to uvjerljivo! Ali to onda znači, ako želimo biti dosljedni, da tu postoji prostor u kojemu se čovjek može uzdići iznad svojih granica: kada se bavi umjetnošću, nema svojih granica; tada može ono što može. A to onda znači da je čovjekovo mjerilo samo njegovo umijeće, a ne bivstvovanje, ne dobro i zlo. Ono što može, to i smije - tako glasi pravilo.
     Što to znači, vidimo danas puno jasnije na drugoj varijanti, tehničkoj. No to je varijanta iste misli i iste stvari jer i riječ techne na njemačkome znači »umjetnost« i dolazi od »moći, umjeti«. Stoga je i ovdje pitanje: što smije tehnika? Dugo vremena se držalo jasnim: ona smije ono što može. Jedina pogreška koju ona poznaje jest umjetna pogreška. Robert Oppenheimer pripovijeda da je za njih, atomske fizičare, kada se pojavila mogućnost atomske bombe - »technicallv sweet«, tehnička draž, bila njihova fascinacija, poput magneta koji su morali slijediti. Htjeti ono što je tehnički moguće, umijeće, i ostvariti ga. Posljednji zapovjednik Auschwitza, Höss, u svome je dnevniku zapisao da je logor za uništenje bio mjesto nečuvena tehničkoga učinka. Trebalo je uvažavati red vožnje propisan od ministarstva, kapacitet krematorija i određenu temperaturu, i sve uskladiti da besprijekorno funkcionira -sve je to tvorilo fascinantan i dobro razrađen program koji je kao takav opravdavao sama sebe. Mogli bismo dugo navoditi takve primjere. Svi proizvodi zloga, čiji neprekidan porast danas zaprepašteno i u konačnici bespomoćno gledamo, imaju ovaj zajednički temelj. No po posljedicama ovoga principa trebali bismo danas konačno uvidjeti da je to prijevara Sotone koji želi uništiti čovjeka i svijet. Trebali bismo uvidjeti da se čovjek nikada ne može povući u prostor pukoga umijeća. Sve što čini, čini samome sebi. Zbog toga je mjerilo koje je uvijek prisutno on sam, stvorenje, dobro i zlo, i ako zaniječe to mjerilo, vara sama sebe. Ne postaje slobodan, nego se suprotstavlja istini. A to znači: razara sebe i svoj svijet.
     To je, dakle, ono prvo i temeljno što nam se predočava u pripovijesti o Adamu, o biti ljudske krivnje, a to znači i o egzistenciji svakoga od nas. Omalovažen je red koji postoji u Savezu, Bog Saveza koji je bliz ljudima, a s njime i granica dobra i zla, nutarnje mjerilo čovještva, stvorenost. Gledajući odatle, možemo upravo reći: najdublji je sadržaj grijeha taj da čovjek hoće zanijekati svoju stvorenost jer ne želi prihvatiti mjerilo i granicu koji su u njoj uključeni. Ne želi biti stvorenje, ne želi nikakvo mjerilo, ne želi biti ovisan. Svoju ovisnost o Božjoj stvaralačkoj ljubavi tumači kao otuđenje od sama sebe. A otuđenje od sama sebe je ropstvo kojega se čovjek mora osloboditi. Tako sam čovjek želi postati Bog. Gdje to pokušava, sve se mijenja. Mijenja se odnos čovjeka prema samome sebi, mijenja se odnos prema drugomu. Za onoga koji bi htio biti Bog, drugi postaje ograničenje, suparnik, prijetnja. Odnos prema njemu postaje međusobno okrivljavanje i borba, kako to izvrsno prikazuje pripovijest o raju u prizoru razgovora između Boga i Adama i Eve (Post 3,8-13). Mijenja se, napokon, i odnos prema svijetu, pretvarajući se u odnos gaženja i iskorištavanja. Čovjek koji ovisnost o najvišoj ljubavi drži ropstvom i koji niječe svoju istinu - svoju stvorenost - nikada ne će postati slobodan, jer razara istinu i ljubav. Ne čini sebe Bogom - jer to ne može, nego karikaturom, pseudo-bogom, robom svoga umijeća koje ga razara. Sada je već jasno da je grijeh po svojoj biti odreknuće od istine. Stoga sada možemo razumjeti i što se misli ovim tajanstvenim riječima: »Ako budete jeli s toga drveta (tj. ako zaniječete granicu, mjerilo čovještva i stvorenosti), umrijet ćete« (usp. Post 3,3). To znači: čovjek koji niječe granicu dobra i zla, nutarnje mjerilo stvorenja, niječe istinu. Živi u neistini, u nestvarnosti. Njegov život postaje privid, stoji pod vlašću smrti. Mi, koji uvelike živimo u takvu svijetu neistina, ne-života, znamo koliko je raširena ova vladavina smrti, koja sam život pretvara u negaciju i mrtvilo.

3. Istočni grijeh

     U izvješću Knjige Postanka, koji smo razmatrali, ovaj opis biti grijeha dobiva još jedan temeljni vid. Grijeh se ne opisuje općenito kao apstraktna mogućnost nego kao činjenica, kao nečiji - Adamov grijeh, koji stoji na početku čovječanstva i od kojega proizlazi povijest grijeha. Izvješće nam kaže: grijeh povlači za sobom drugi grijeh i svi su grijesi povijesti međusobno povezani. Teologija je za ovaj činjenični sadržaj pronašla riječ »istočni grijeh«, koja je zasigurno netočna i podložna pogrešnim shvaćanjima. Kako stoji stvar s tim? Ništa nam se danas ne čini toliko stranim, odnosno apsurdnim, kao prihvaćanje baštinjenoga grijeha, jer krivnja prema našemu poimanju može biti samo nešto posve osobno. Bog nije vladar koncentracionoga logora u kojemu postoji krvno srodstvo, nego je slobodni Bog ljubavi koji svakoga zove njegovim imenom. Što, dakle, znači »istočni grijeh« ako ga ispravno tumačimo?
     Da bismo ovdje pronašli odgovor, nije potrebno ništa manje nego ponovno naučiti bolje shvaćati samoga čovjeka. Moramo sebi ponovno posvijestiti činjenicu da nijedan čovjek nije zatvoren u sama sebe, da nitko ne može živjeti sam po sebi i sam za sebe. Svoj život ne primamo samo u trenutku rođenja, nego svaki dan izvana, od drugih, od onoga što nije moje »ja«, a ipak mu pripada. Čovjek nema svoje »ja« samo u samome sebi, nego i izvan sebe: on živi u onima koje ljubi, u onima od kojih živi i za koje postoji. Čovjek je odnos i ima svoj život, sebe sama, samo na način odnosa. Ja sam uopće nisam »ja«, nego samo u »ti«, samo sam u njemu ja-sam. Biti istinski čovjek znači: stajati u odnosu ljubavi, živjeti od nekoga i za nekoga. A grijeh znači: ometati ili razarati ovaj odnos. Grijeh je nijekanje odnosa jer čovjeka želi učiniti Bogom. Grijeh je gubitak odnosa, ometanje odnosa i zbog toga on nije uključen samo u pojedinačno »ja«. Kada razaram odnos, onda to događanje - grijeh - pogađa i druge nositelje odnosa, sve njih. Zbog toga je grijeh uvijek ogrješenje o nekoga drugog, nešto što pogađa i druge, što mijenja i narušava red svijeta. Budući da je to tako, vrijedi ovo: ako je ovaj sklop odnosâ među ljudima od početka narušen, svaki čovjek ulazi u svijet obilježen ovom narušenošću odnosa. Osim sa svojim čovještvom, koje je dobro, čovjek se od početka suočava i sa svijetom koji je narušen grijehom. Svatko od nas ulazi u zamršen svijet u kojemu su odnosi izokrenuti. Zbog toga je svatko od početka suočen s izopačenim i lažnim odnosima, ne prima ih onakve kakvi bi trebali biti. Grijeh poseže za njim i on ga čini, kao i svi drugi. Time postaje jasno i to da čovjek ne može osloboditi i otkupiti sam sebe. Promašenost je njegove egzistencije upravo u tomu što želi jedino sama sebe. Otkupljeni, tj. oslobođeni i istiniti možemo biti samo ako prestanemo htjeti biti kao Bog, ako se odreknemo bezumne želje za autonomijom i autarkijom. Možemo biti otkupljeni, tj. postati mi sami, samo ako primamo i prihvaćamo ispravne odnose. No naši međuljudski odnosi ovise o tomu hoće li biti očuvano mjerilo stvorenosti ili ne će, i tu je upravo opasnost da budu narušeni. Budući da je narušen onaj odnos koji je postavio Stvoritelj u svome stvaranju, samo Stvoritelj može biti naš Otkupitelj. Možemo biti otkupljeni samo ako onaj od kojega smo se odijelili iznova priđe k nama i pruži nam ruku. Samo biti-voljen može značiti biti-otkupljen i samo Božja ljubav može očistiti narušenu ljudsku ljubav, ponovno uspostaviti onaj sklop odnosâ koji je iz temelja otuđen i pokvaren.

4. Odgovor Novoga zavjeta

     Starozavjetno izvješće o početku čovjeka, pitajući se i nadajući se, nadilazi sebe i onkraj sebe upućuje na onoga u kojemu je Bog izdržao naš gubitak mjerila, ušao u naše mjerilo, da bi nas ponovno doveo k nama samima. Novozavjetni je odgovor na izvješće o padu u grijeh najkraće i najsnažnije sažeto u predpavlovskome himnu koji je Pavao uvrstio u drugo poglavlje svoje Poslanice Filipljanima. Stoga je liturgija Crkve s pravom ovaj tekst stavila u središte liturgije Velikoga tjedna, najsvetijega vremena crkvene godine. »Težite među sobom za onim za čim treba da težite u Kristu Isusu! On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu. Zato ga Bog uzdiže na najvišu visinu i dade mu jedincato ime koje je iznad svakog drugog imena, da se Isusovu imenu pokloni svako koljeno, nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića, i da svaki jezik prizna - na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist« (Fil 2,5-11; usp. Iz 45,23).
     Ovdje ne možemo pojedinačno razmatrati ovaj izvanredno bogat i sadržajan tekst. Ovdje se želimo ograničiti na njegovu povezanost s pripoviješću pada u grijeh, na koju jasno cilja, premda se čini da pred očima ima nešto drukčiju verziju od one koju nam donosi Post 3 (usp. npr. Job 15,7s). Isus Krist ide obrnutim putem od onoga kojim je išao Adam. Za razliku od Adama, on je doista »kao Bog«. No, ovo biti-kao-Bog, jednakost s Bogom, jest biti-Sin i stoga je posve odnos. »Sin ne čini ništa sam od sebe.« Stoga se ovaj koji je uistinu jednak Bogu ne drži čvrsto svoje autonomije, svoga umijeća i htijenja. On ide obrnutim putem: postaje sasvim ovisan, postaje sluga. Budući da ne ide putem moći, nego putem ljubavi, može sići do ponora Adamove laži, do ponora smrti i tako uspraviti istinu, dati život.
     Tako Krist postaje novi Adam s kojim čovještvo iznova započinje. On - koji je iz temelja odnos i upućenost, Sin - ponovno uspostavlja ispravan odnos. Njegove su ispružene ruke otvoren odnos koji je u svakomu trenutku otvoren za nas. Križ, mjesto njegove poslušnosti, postaje istinsko drvo života. Krist postaje protuslika zmije, kako to kaže Ivan u svome evanđelju (Iv 3,14). S ovoga drveta ne dolazi riječ zavođenja, nego riječ spašavajuće ljubavi, riječ poslušnosti u kojoj je sam Bog postao poslušan i tako nama nudi svoju poslušnost kao prostor slobode. Križ je drvo života kojemu smo ponovno zadobili pristup. U muci je Krist uklonio od nas vatrenu oštricu mača, prošao kroz vatru i postavio križ kao stvarnu osovinu svijeta, na kojoj on sada i počiva. Stoga je i euharistija kao prisutnost križa trajno drvo života koje u svakomu trenutku stoji među nama i poziva nas da primimo plod istinskoga života. To uključuje činjenicu da euharistija nikada ne može biti samo neka vrsta njegovanja zajedništva. Primiti je, jesti s drveta života, znači primiti raspetoga Gospodina, dakle prihvatiti njegov život, njegovu poslušnost, njegovo »da«, mjerilo naše stvorenosti. Znači prihvatiti Božju ljubav koja je naša istina - onu ovisnost o Bogu koja za nas nije samootuđenje, kao što ni Sinu njegovo sinovstvo nije otuđenje od sama sebe. Upravo je ova »ovisnost« sloboda jer je istina i ljubav.
     Neka nam ovo korizmeno vrijeme pomogne da se iznova oslobodimo svoga nijekanja Boga, preziranja Saveza s njime, gubitka mjerila i laži svoga »samoodređenja«, da pristupimo k drvetu života koje je naše mjerilo i naša nada. Neka se dogodi da nas ponovno takne svaka od ovih Isusovih riječi: »Približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1,15).

J. Ratzinger, "U početku stvori Bog"

15.07.2008. u 17:00 • 2 KomentaraPrint#^

četvrtak, 10.07.2008.


Stvaranje čovjeka


     Kad je Gospodin, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Gospodin, Bog, još ne pusti dažda na zemlju, i nije bilo čovjeka da zemlju obraduje. Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. Gospodin, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. I Gospodin, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. Tada Gospodin, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla - pogledu zamamljiva a dobra za hranu - i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla. (Post 2,4-9)

     Što je čovjek? Ovo se pitanje postavlja svakomu naraštaju i svakomu pojedinom čovjeku. Jer, za razliku od životinja, naš život nije unaprijed predoznačen i jednostavno dovršen. Ono što je čovještvo, za svakoga od nas ostaje i zadaća, poziv njegovoj slobodi. Svatko mora iznova propitivati svoje čovještvo, odlučivati se tko ili što želi biti kao čovjek. U svome životu svatko od nas, htio ne htio, mora dati odgovor na pitanje čovještva.
     Što je čovjek? Izvješće o stvaranju Svetoga pisma želi nam dati naputak na putu u tajanstvenu zemlju čovještva. Želi nam biti pomoć da spoznamo što je Božji plan s čovjekom. Želi nam pomoći da stvaralački dadnemo nov odgovor koji Bog očekuje od svakoga od nas.

1. Čovjek - uzet iz zemlje

     Što se tu kaže? Najprije se izvješćuje da je Bog oblikovao čovjeka od zemaljskoga praha. To je poniženje i utjeha istodobno. Poniženje - jer time nam se kaže: ti nisi Bog, nisi sebe načinio sam i nisi gospodar svemira. Ti si ograničen. Ti si biće određeno za smrt, kao i sve što je živo, ti si samo zemlja. Ali je i utjeha, jer time nam se kaže: čovjek nije demon, kako bi se ponekad moglo učiniti, nije zao duh. Čovjek nije oblikovan od negativnih sila, nego je oblikovan od dobre Božje zemlje. Iza toga se krije i nešto dublje. Kaže nam se, naime, da su svi ljudi zemlja. Onkraj svih razlikovanja koja su proizišla iz kulture i povijesti, ostaje čvrsta činjenica da smo svi mi u konačnici isto, isti. Misao koju je oblikovao srednji vijek u svojim mrtvačkim plesovima, poradi strahovitih iskustava sveugrožavajuće moći smrti za vrijeme velikih pošasti kuge, ovdje je zapravo već izrečena: car i prosjak, gospodar i sluga, u konačnici su isti, jedan te isti čovjek, uzeti iz iste zemlje i određeni da se vrate u tu istu zemlju. Kroz sva pustošenja i uzdignuća povijesti čovjek ostaje isti, ostaje zemlja, oblikovan od nje i određen da se u nju vrati.
     Tako istodobno biva razvidno i jedinstvo čitava ljudskoga roda: svi smo mi samo od jedne zemlje. Ne postoji različita »krv i zemlja«. Ne postoje posve različiti ljudi, kako su to mislili mitovi mnogih religija i izricali svjetonazori sve do našega vremena. Ne postoje različite kaste i rase, u kojima bi ljudi imali različitu vrijednost. Svi smo mi jedno čovječanstvo, oblikovani od jedne Božje zemlje. Upravo je ova misao u središtu izvješća o stvaranju, u središtu čitave Biblije. Protiv svih podjela i svake oholosti s kojom se jedan čovjek izdiže iznad drugoga i protiv drugoga, ovdje se jasno proglašava da je čovječanstvo jedno Božje stvorenje iz njegove jedne zemlje. Ono što se ovdje kaže na početku još je jednom ponovljeno nakon općega potopa: u veliku rodoslovlju Post 10 ponovno se vraća ista misao da postoji samo jedan čovjek u mnogim ljudima. Biblija izriče odlučno »ne« svakomu rasizmu, svakomu razdvajanju čovječanstva.

2. Slika i prilika Božja

     No, da bi nastao čovjek, mora se dogoditi i nešto drugo. Temeljni je materijal zemlja; iz nje nastaje čovjek, jer Bog tijelu koje je oblikovao udahnjuje u nosnice svoj dah. U svijet ulazi Božja stvarnost. Prvo izvješće o stvaranju, o kojemu smo razmišljali u prethodnoj meditaciji, kaže isto, samo drukčijom i duboko promišljenom slikom. Njegova rečenica glasi: čovjek je stvoren na Božju sliku i priliku (usp. 1,26s). U njemu se dodiruju nebo i zemlja. Bog po njemu ulazi u svoje stvorenje. Čovjek je upućen na Boga. Bog ga oslovljava i poziva. Božja riječ Staroga zavjeta vrijedi za svakoga pojedinog čovjeka: »Zovem te po imenu, ti si moj.« Bog poznaje i ljubi svakoga čovjeka. Bog je svakoga čovjeka htio. Svatko je njegova slika. U tomu se sastoji dublje i veće jedinstvo čovječanstva: da svi mi, da svaki čovjek ispunjava jedan Božji nacrt, da proizlazi iz iste Božje zamisli stvaranja. Zbog toga Biblija kaže: tko se ogrješuje o čovjeka, ogrješuje se o Božje vlasništvo (Post 9,5). Ljudski život stoji pod posebnom Božjom zaštitom jer svaki čovjek - koliko god bio bijedan ili uzvišen, bolestan ili napaćen, beskoristan ili značajan, rođen ili nerođen, neizlječivo bolestan ili prepun životne snage - u sebi nosi Božji dah, svaki je Božja slika. To je najdublji razlog nepovrjedivosti ljudskoga dostojanstva, i na tomu u konačnici počiva svaka civilizacija. Gdje se čovjeka više ne promatra kao biće koje stoji pod Božjom zaštitom, koje u sebi nosi Božji dah, tu započinju razmišljanja koja čovjeka vrjednuju samo po njegovoj korisnosti. Tu se pojavljuje barbarstvo koje gazi čovjekovo dostojanstvo. I obrnuto: gdje je to prisutno, tu je prisutan i poredak duhovnoga i ćudorednoga.
     Sudbina svih nas ovisi o tomu hoćemo li uspjeti obraniti ovo čovjekovo ćudoredno dostojanstvo u svijetu tehnike i svih njezinih mogućnosti. Jer ovdje postoji posebno iskušenje tehničkoga i prirodo-znanstvenoga doba. Tehnički i prirodo-znanstveni stav proizveo je posebnu vrstu izvjesnosti, naime onu koja može biti potvrđena pokusom i matematičkom formulom. Na taj je način čovjeku dala određenu slobodu od straha i praznovjerja, određenu moć nad svijetom. Ali sada je tu kušnja da razumnim, a stoga i ozbiljnim, držimo još samo ono u čiju se izvjesnost možemo uvjeriti pokusom i proračunom. To onda znači da ćudoredno i sveto više nije važno. Te se vrijednosti ubrajaju u područje onoga što treba prevladati, u područje iracionalnoga. A kada čovjek to čini, kada etiku svodimo na fiziku, gasimo upravo čovjekovu posebnost i ne oslobađamo ga, nego ga razaramo. Moramo ponovno uvidjeti ono što je posve uvidio i znao Kant: da postoje dvije vrste uma, teoretski i praktični um, kako se on izražava. Recimo mirno: fizikalno-prirodoznanstveni i ćudoredno-religiozni um. Nije ispravno ćudoredni um proglašavati čistim neumom i praznovjerjem samo zato što je drukčije ustrojen i što se njegova spoznaja predstavlja drukčije od matematičke. On je jedan, veći način uma, koji prirodnoj znanosti i tehnici tek može zajamčiti njihov status ljudskosti i očuvati ih od toga da uništavaju čovjeka. Kant je govorio o prednosti praktičnoga uma pred teoretskim, o tomu da je ono veće, da su dublje i odlučnije stvarnosti one koje spoznaje čovjekov ćudoredni um u svojoj moralnoj slobodi. Jer - moramo dodati - ondje je prostor sličnosti s Bogom, ono što čovjeku omogućuje da bude više od »zemlje«.
     Učinimo i sljedeći korak. Bit slike sastoji se u tomu da ona nešto predstavlja. Kada je vidim, raspoznajem primjerice čovjeka koga prikazuje ili krajolik itd. Ona upućuje na nešto drugo izvan sebe same. Bit slike nije, dakle, u onomu što je ona u samoj sebi, ulje, platno, okvir; njezina je bit u tomu da ukazuje na nešto izvan sebe, da pokazuje nešto što ona nije u samoj sebi. Tako se i sličnost s Bogom ponajprije sastoji u tomu da čovjek ne može biti zatvoren u sama sebe. Ako to pokuša, promašuje sama sebe. Sličnost s Bogom znači: upućenost. Ona je dinamika koja čovjeka pokreće prema Sasvim-drugomu. Stoga ona znači sposobnost odnosa, čovjekova sposobnost za Boga. Slijedom toga, čovjek je najviše čovjek kada iziđe iz sama sebe, kada postane sposoban Bogu reći »Ti«. Štoviše, na pitanje: što čovjeka zapravo razlikuje od životinje, što je njegovo posve novo - mora se odgovoriti: on je biće koje može misliti Boga. On je biće koje može moliti. Najdublje je kod sama sebe kada pronađe odnos prema svome Stvoritelju. Stoga sličnost s Bogom znači i da je čovjek biće riječi i ljubavi. Biće kretanja k drugomu, određeno za to da se daruje drugomu i da u ispravnu darivanju sebe istinski zadobije sama sebe.
     Još nam jedan daljnji korak omogućuje Sveto pismo, ako ponovno slijedimo naše temeljno pravilo da Stari i Novi zavjet moramo čitati zajedno, da se tek iz Novoga zavjeta otvara duboki smisao Staroga zavjeta. U Novomu zavjetu Krist postaje drugi Adam, konačni Adam, nazvan Božjom slikom (npr. 1 Kor 15,44-48; Kol 1,15). To znači: tek u njemu k nama dolazi potpun odgovor na pitanje: što je čovjek? Tek u njemu se pokazuje dubok sadržaj ovoga nacrta. On je potpun čovjek, a stvaranje je prednacrt usmjeren na njega. Stoga možemo reći: čovjek je biće koje može postati brat Isusa Krista. On je stvorenje koje može postati jedno s Kristom, a po Kristu i sa samim Bogom. Stoga ova upućenost stvorenja na Boga, prvoga Adama na drugoga Adama, znači da je čovjek biće na putu, biće prijelaza. On još nije on sam, tek mora postati dovršen. U ovoj se ideji stvaranja pred nama već pojavljuje uskrsna tajna, tajna umrloga pšeničnog zrna. Čovjek mora s Kristom postati umrlo pšenično zrno da bi mogao istinski ustati, da bi mogao istinski biti uspravljen i tako postati on sam (usp. Iv 12,24). Čovjeka se ne može shvatiti samo iz njegova prošloga podrijetla ili nekoga izdvojena isječka koji nazivamo sadašnjošću. On je upućen na svoju budućnost i tek će ona potpuno očitovati tko je on (usp. 1 Iv 3,2). U drugome čovjeku uvijek moram vidjeti onoga s kojim ću jednom dijeliti Božju radost. Moram ga promatrati kao onoga s kojim sam zajednički pozvan postati ud Kristova tijela, s kojim ću jednom sjediti za Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim stolom, za stolom Isusa Krista, da bih bio njegov brat, a s njime i brat Isusa Krista, Božje dijete.

3. Stvaranje i evolucija

     Sada bi se moglo reći: sve je to lijepo i dobro. Ali nije li to u konačnici osporeno našim prirodoznanstvenim spoznajama da čovjek potječe iz životinjskoga carstva? No veliki su mislioci odavna spoznali da ovdje ne postoji nikakvo ili-ili. Mi ne možemo reći: stvaranje ili evolucija. Ispravna rečenica mora glasiti: stvaranje i razvoj, jer obje stvarnosti odgovaraju na različita pitanja. Pripovijest o zemljinu prahu i Božjemu dahu, koju smo upravo čuli, ne pripovijeda o tomu kako nastaje čovjek. Ona pripovijeda o tomu što on jest. Pripovijeda o njegovu najdubljemu ishodištu. Razjašnjava nacrt koji iza njega stoji. I obrnuto: nauk evolucije pokušava spoznati i opisati biološke procese. Ali on time ne može protumačiti podrijetlo »projekta« čovjek, njegovo nutarnje ishodište i njegovu vlastitu bit. Utoliko ovdje stojimo pred dvama pitanjima koja se nadopunjuju, a ne pred pitanjima koja se isključuju.
     No pogledajmo malo pobliže jer nam i ovdje napredak mišljenja upravo u posljednja dva desetljeća pomaže da iznova pojmimo nutarnje jedinstvo stvaranja i razvoja, vjere i razuma. Pripada posebnim uvidima 19. stoljeća da se sve više poimalo povijesnost, nastalost svega. Uvidjelo se da su stvari koje smo držali nepromjenjivima i uvijek istovrsnima proizvod duga nastajanja. To vrijedi na području ljudskoga, ali vrijedi i na području prirode. Postalo je razvidno da svemir nije velika kutija u koju je stavljeno sve dovršeno i dogotovljeno, nego prije sliči živu stablu koje raste i nastaje, koje svoje grane sve više i više ispruža prema nebu. Ovaj opći uvid često se tumačio i tumači na pomalo fantastičan način, ali se napretkom istraživanja sve više ocrtava jedno ispravno i primjereno tumačenje. Želio bih posve kratko naznačiti nešto od toga pravca oslanjajući se o Jacquesa Monoda, kojega možemo smatrati i velikim znanstvenikom i odlučnim borcem protiv svake vjere u stvaranje te stoga može vrijediti kao nepristran svjedok.
     Posebice mi se čini važnim iznijeti dva pojašnjenja načelne vrste koja je on predočio. Prvo glasi: u stvarnosti ne postoji samo ono nužno. Ne može se sve na svijetu izvoditi jedno nakon drugoga i jedno iz drugoga s bezuvjetnom nužnošću, kako je htio Laplace i kako je to sebi zamišljao Hegel. Ne postoji formula iz koje potom nužno proizlazi sve drugo. U svijetu ne postoji samo nužnost, nego i slučaj, kaže Monod. Mi ćemo kao kršćani poći korak dalje i reći: postoji sloboda. No vratimo se Monodu. On ukazuje na to da postoje poglavito dvije stvarnosti koje ne moraju biti: mogu, ali i ne moraju biti. Jedna je od njih život. S obzirom na fizikalne zakone, život je mogao, ali nije morao nastati. Monod dodaje: bilo je krajnje nevjerojatno da se to dogodi. Matematička je vjerojatnost za to bila gotovo ravna nuli tako da se mora pretpostaviti i to da se samo ovaj jedan put na našoj zemlji zbio ovaj krajnje nevjerojatan događaj - da je nastao život.
     Drugo što je moglo, ali nije moralo biti, jest tajanstveno biće čovjek. I on je tako nevjerojatan da Monod kao znanstvenik tvrdi: pri danome stupnju nevjerojatnosti zacijelo se samo jednom može dogoditi da nastane ovo biće. Mi smo slučaj, kaže on. Na lutriji smo izvukli sretan broj i moramo sebi izgledati poput nekoga tko je u ovoj igri na sreću neočekivano dobio milijardu. Svojim ateističkim jezikom Monod iznova izriče ono što je vjera tijekom stoljeća nazivala čovjekovom »kontingencijom« i što je postalo molitva vjere: nisam morao biti, ali jesam, a ti si me, Bože, htio. Samo što Monod na mjesto Božje volje stavlja slučaj, lutriju, koja nas je proizvela. Kada bi to bilo tako, bilo bi vrlo upitno smije li se doista tvrditi da je to bio sretan dobitak. Jedan je vozač taksija nedavno u razgovoru sa mnom primijetio da sve više mladih ljudi govori: mene se uopće nije pitalo želim li biti rođen. A jedan mi je učitelj rekao da je jedno dijete želio potaknuti da pokazuje više zahvalnosti spram svojih roditelja rekavši mu: »Njima duguješ to što živiš!« No dijete je odgovorilo: »Za to im uopće nisam zahvalan.« U tomu da je čovjek dijete nije vidjelo nikakav sretan dobitak. I doista, ako nas je samo slijepi slučaj bacio u more ništavila, postoji dovoljno razloga da to radije smatramo nesrećom. Samo ako znamo da je tu netko tko nije naslijepo bacio kocku, da mi nismo slučaj, nego da postojimo iz slobode i ljubavi, možemo mi - ne-nužni - zahvaljivati za ovu slobodu i zahvaljujući znati da je to ipak dar biti čovjek.
     Prijeđimo sada izravno na pitanje razvoja i njegovih mehanizama. Mikrobiologija i biokemija su ovdje svojim uvidima dovele do velikih obrata. One sve više prodiru u najdublju tajnu života, pokušavaju odgonetnuti njegov tajnovit jezik i doznati što je to zapravo život. Pritom su došle do spoznaje da je u višestruku pogledu moguće usporediti organizam i stroj. Oboma je, naime, zajedničko da ostvaruju projekt, promišljen i razuman nacrt koji je u sebi smislen i logičan. Njihovo funkcioniranje počiva na precizino promišljenoj i stoga zamislivoj konstrukciji. No, pored ovih zajedničkih obilježja, postoje i razlike. Prvu razliku, koja i nije toliko važna, možemo ovako opisati: projekt organizam je neusporedivo pametniji i odvažniji od najrafiniranijih strojeva. Ako ih usporedimo s projektom organizma, oni su smišljani i građeni nepotpuno. Druga je razlika dublja: projekt organizam pokreće sam sebe, iznutra, ne kao stroj koji mora pokretati netko drugi izvana. I naposljetku, treća razlika: projekt organizam ima snagu da sam sebe reproducira. Može obnavljati i rađati projekt koji je on sam. Drukčije rečeno: ima sposobnost rađanja, po kojoj ponovno jedna takva živa, smislena cjelina ulazi u egzistenciju.
     Ovdje se sada očituje nešto posve neočekivano i važno što Monod naziva platonskom stranom svijeta. To znači: ne postoji samo nastajanje u kojemu se stalno nešto mijenja, nego postoje i one postojane, trajne ideje koje prosvjetljuju stvarnost i koje su njezini stalni principi-vodilje. Postoji postojanost i ona je u sebi takva da svaki organizam strogo reproducira onaj uzorak, onaj projekt koji je on sam. Svaki je organizam - kako se izražava Monod - konzervativno nastrojen. Točno reproducira sama sebe u prenošenju života. Monod slijedom toga formulira: za modernu biologiju evolucija nije svojstvo živih bića, nego je njezino svojstvo upravo to da su ona nepromjenjiva: reproduciraju se; njihov projekt ostaje.
     Monod unatoč tomu nalazi put za evoluciju u tvrdnji da u daljnjemu prenošenju projekta mogu nastati pogrješke pri prenošenju. Budući da je priroda konzervativna, zato se i ova pogrješka - ukoliko je ima - također prenosi dalje. Takve se pogrješke mogu umnožiti i iz zbroja ovih pogrešaka može nastati nešto novo. Sada slijedi zapanjujući zaključak: na ovaj je način nastao čitav svijet živoga, tako je nastao i čovjek. Mi smo proizvod slučajnih pogrešaka.
     Što reći o ovome odgovoru? Stvar je prirodne znanosti da razjasni po kojim čimbenicima raste stablo života i kako iz njega izlaze nove grane. To nije pitanje vjere. Ali mi moramo i trebamo imati odvažnosti reći: veliki projekti životnoga nisu proizvod slučaja i zablude. Nisu ni proizvodi selekcije, kojoj se pridijevaju Božji predikati, koji su na ovome mjestu nelogični i neznanstveni, moderni mit. Veliki projekti životnoga upućuju na stvaralački um, oni nam pokazuju Duha Stvoritelja, danas jasnije i konkretnije nego ikada. Stoga danas smijemo s novom izvjesnošću i radošću kazati: da, čovjek je Božji projekt. Samo je Duh Stvoritelj bio dovoljno snažan i dovoljno odvažan smisliti ovaj projekt. Čovjek nije zabluda, Bog ga je htio, plod je ljubavi. U sebi samome, u odvažnu projektu koji je on sam, može otkriti jezik Duha Stvoritelja koji mu govori i ohrabruje ga da kaže: da, Oče, ti si me htio.
     Kada su rimski vojnici Isusa izbičevali, okrunili trnjem i zaodjenuli ga izrugivačkom haljinom, odveli su ga natrag Pilatu. Ovaj je okorjeli vojnik očito bio potresen izgledom ovoga uništena, izmučena čovjeka. Pun sućuti, postavio ga je pred mnoštvo s riječima: »Idu ho anthropos!« »Ecce homo« - obično to prevodimo: »Gledajte, kakav čovjek!« Ali, točniji bi prijevod s grčkoga glasio: »Gledajte, to je čovjek!« Onako kako je to mislio Pilat, bile su to riječi jednoga cinika koji je htio reći: dičimo se čovještvom, a gle, ovdje je on, ovaj crv - to je čovjek! Kako je bijedan, kako je malen. No evanđelist Ivan je u riječima ovoga cinika ipak prepoznao proročku riječ i tako je predao kršćanstvu. Da, Pilat ima pravo ako hoće reći: gledajte, to je čovjek! Na njemu, Isusu Kristu, možemo vidjeti što je čovjek, Božji projekt, i naše ophođenje s njime. Na ispaćenu, unakaženu Isusu možemo vidjeti kako čovjek može biti okrutan, malen i nizak. Na njemu možemo uvidjeti svu povijest ljudske mržnje i grijeha. Ali na njemu i njegovoj ljubavi s kojom trpi za nas možemo još više prepoznati Božji odgovor: da, to je čovjek kojega Bog toliko ljubi da se radi njega spušta u prašinu, toliko ga ljubi da radi njega odlazi u najdublju tamu smrti. I u krajnjemu poniženju čovjek je biće koje Bog poziva da postane brat Isusa Krista i tako zadobije udjela u vječnoj Božjoj ljubavi. Pitanje »što je čovjek« nalazi svoj odgovor u nasljedovanju Isusa Krista. Nasljedujući ga korak po korak, iz dana u dan, u strpljivosti ljubavi i patnje, možemo zajedno s njime naučiti što je čovjek i postati ljudi.
     Stoga u ovome korizmenom vremenu trebamo gledati u onoga kojega Pilat, kojega Crkva stavlja pred nas. On je čovjek. Molimo ga da nas nauči da uistinu postanemo i budemo ljudi. Amen.

J. Ratzinger, "U početku stvori Bog"

10.07.2008. u 20:30 • 5 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 07.07.2008.


Bog Stvoritelj


     U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi. I reče Bog: »Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!« I bi tako. Bog načini svod, i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro - dan drugi. I reče Bog: »Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto, i neka se pokaže kopno!« I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro. I reče Bog: »Neka proklija zemlja zelenilom - travom sjemenitom, stablima plodonosnim koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti.« I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan treći. I reče Bog: »Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!« I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila - veće da vlada danom, manje da vlada noću - i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. 1 vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan četvrti. (Post 1,1-19)

     Ove riječi, kojima počinje Sveto pismo, uvijek na mene djeluju kao svečan zvuk velika staroga zvona, koje mi izdaleka dodiruje srce svojom ljepotom i dostojanstvenošću i daje mu naslutiti nešto od tajne vječnoga. Za mnoge od nas ove su riječi povezane sa sjećanjem na prvi susret sa svetom Božjom knjigom, Biblijom, koju smo otvorili na ovome mjestu. Ona nas je izvela iz našega malog, djetinjeg svijeta, osvojila nas svojom poezijom i dala nam naslutiti nešto od neizmjernosti stvorenja i njegova Stvoritelja.
     Unatoč tomu, ipak postoji određena dvojnost spram ovih riječi. One su lijepe i poznate, no, jesu li i istinite? Čini se da sve govori protiv toga jer prirodna je znanost odavno odbacila predodžbe koje smo upravo čuli: misao o svijetu pregledivu u prostoru i vremenu, misao da je ovo stvorenje izgrađeno u sedam dana dio po dio. Umjesto toga, susrećemo se s mjerama koje nadilaze našu sposobnost zamišljanja. Govori se o prvomu prasku prije mnogo milijarda godina, koji sada neprekidno nastavlja svoj put. A zvijezde i zviježđa nisu ovješeni o nebo jedno za drugim niti je zelenilo stvoreno, nego su se zemlja i svijet oblikovali postupno, u velikim vremenskim razmacima i na zamršene načine, i konačno došli do stanja koje mi sada poznajemo.
     Slijedom toga, zar ovo izvješće o stvaranju više ne vrijedi? Prije nekoga vremena jedan je teolog rekao da je stvaranje postalo irealan pojam. Intelektualno nam poštenje nalaže da više ne govorimo o stvaranju, nego samo o mutaciji i selekciji. Jesu li ove riječi istinite?
     Ili su one, zajedno s čitavom Božjom riječju, s čitavom biblijskom predajom, samo odraz snova iz djetinjega doba ljudske povijesti, snova za kojima možda žalimo, ali ih ipak ne možemo prihvatiti jer se od nostalgije ne može živjeti. Postoji li pozitivan odgovor iza kojega možemo stajati u ovomu našem vremenu?

1. Razlika između oblika i sadržaja u izvješću o stvaranju

     Prvi je način odgovora izrađen davno prije nego što se postupno iskristalizirala znanstvena slika svijeta. Vjerojatno su se mnogi od vas s njime susreli u vjeronaučnoj poduci. On nam kaže: Biblija nije udžbenik prirodne znanosti, niti to želi biti. Ona je religiozna knjiga, i zbog toga iz nje ne možemo zadobivati nikakvo prirodoznanstveno znanje, ne možemo iz nje doznati kako je tekao nastanak svijeta u prirodno-povijesnomu smislu, nego iz nje možemo zadobivati samo religioznu spoznaju. Sve drugo je slika, način da se čovjeku učini shvatljivim ono dublje i istinsko. Treba razlikovati formu prikazivanja i prikazani sadržaj. Uzeta je forma razumijevanja onoga vremena, slike s kojima su tada ljudi živjeli, kojima su se služili u svomu govoru i razmišljanju, kojima su mogli shvatiti ono veće i istinsko. Samo je ovo istinsko, koje slike osvjetljavaju, ono uistinu trajno i značajno. Stoga nam Pismo ne želi pripovijedati kako su postupno nastajale razne vrste biljaka, sunce, mjesec i zvijezde, nego nam u konačnici želi reći samo jedno: Bog je stvorio svijet. Svijet nije - kao što su uvelike mislili ondašnji ljudi - poprište međusobno suprotstavljenih i sukobljenih sila, nije boravište demonskih moći od kojih se čovjek mora braniti. Sunce i mjesec nisu božanstva koja nad njim vladaju, i ovo nebo nad nama ne nastanjuju oprječna i tajanstvena božanstva, nego sve to dolazi samo iz jedne moći, iz Božjega vječnog uma, koji je u riječi postao stvaralačka snaga. Sve to dolazi iz Božje riječi, iste one riječi s kojom se susrećemo u događaju vjere. Kada su ljudi doznali da je svijet nastao iz riječi, nije im oduzet samo strah od bogova i demona, nego je i sam svijet postao slobodan za um koji se uzdiže k Bogu, a čovjeku je otvoren put da se bez straha susretne s ovim Bogom. U ovim je riječima doživio pravo prosvjetljenje koje odbacuje bogove i tajanstvene sile, koje ga dovodi do spoznaje da je samo jedna moć »posvuda i da smo mi svi u njezinim rukama«: živi Bog, i da je ova moć koja je stvorila zemlju i zvijezde, ista ona moć, koja nosi sav svemir i da se s njome susrećemo u riječi Svetoga pisma. U toj riječi dotičemo istinsku iskonsku silu svijeta, istinsku moć nad svim moćima.
     Vjerujem da je ova spoznaja ispravna. Ali ona još nije dovoljna. Jer, ako nam je rečeno da moramo razlikovati slike i ono što se njima izriče, možemo postaviti pitanje: zašto nam to nije rečeno prije? Očito se prije drukčije naučavalo jer inače ne bi došlo do procesa protiv Galileija. Tako nastaje sumnja da je ova spoznaja na koncu samo smicalica Crkve i teologâ, koji zapravo pripadaju prošlosti sa svojim latinskim, ali to ne žele priznati i zbog toga pronalaze varku iza koje se skrivaju. Sve u svemu, nastaje dojam da je povijest kršćanstva u posljednja četiri stoljeća bila stalno nazadovanje i povlačenje, u kojemu su jedna za drugom žrtvovane tvrdnje vjere i teologije. Dakako, uvijek je bila pronađena neka smicalica kojom se opravdavalo ovo povlačenje. No, gotovo je neuklonjiv strah da smo tako postupno dospjeli u prazninu i da će doći trenutak kada više ne ćemo imati što braniti i zastupati, kada će čitavo područje Pisma i vjere osvojiti um koji ga više ne će ozbiljno shvaćati u njegovoj opstojnosti. S time je povezana i druga neugodna činjenica. Može se, naime, postaviti pitanje: ako teolozi, kao i Crkva, tako mogu pomicati granice između slike i tvrdnje, između onoga što je utonulo u prošlost i onoga što vrijedi, zašto je onda ne pomiču i na drugim područjima, primjerice u pitanju Isusovih čudesa. Ako se to događa ondje, zašto se ne događa i u središtu, u Gospodinovu križu i njegovu uskrsnuću. Operacija koja želi zaštititi vjeru govoreći: iza onoga što je ovdje i onoga što više ne možemo braniti, krije se nešto istinskije i stvarnije, često se pretvara u kušnju vjere jer nastaje pitanje o iskrenosti njezinih izlagatelja, pitanje o tomu postoji li tu uopće još nešto čvrsto i sigurno. Nakon takvih teoloških načela kod mnogih nastaje dojam da je vjera Crkve poput meduze koju ne možemo dohvatiti, nešto čiju bit ne možemo uočiti, onu bit na koju se u konačnici moramo osloniti. Ovo bolesno u kršćanstvu potječe od mnogih polovičnih tumačenja biblijske riječi koja su danas u opticaju, koja su više izmicanje negoli samo izlaganje. Tako kršćanstvo više ne stoji iza svojih stavova, više ne može pružati svjetlo, ohrabrivati i oduševljavati. Štoviše, izgleda poput udruženja koje i dalje govori iako nema više što reći, jer se uvijenim riječima više ne naviješta istinsko uvjerenje, nego se još samo pokušava prikriti gubitak toga uvjerenja.

2. Jedinstvo Biblije kao mjerilo izlaganja

     Stoga se još jednom moramo upitati: je li razlikovanje slike i stvarnoga izlaganja samo izlika jer više ne možemo stajati iza teksta, ali unatoč tomu ne želimo odustati, ili pak postoje mjerila iz same Biblije koja nam naznačuju takve putove? Potkrjepljuje li sama Biblija ovo razlikovanje? Daje li nam u ruku smjernice ove vrste i je li vjera Crkve i prije znala za ove smjernice i je li ih kao takve priznavala?
     S ovim pitanjima ponovno otvaramo Sveto pismo. Tu ponajprije možemo ustvrditi da izvješće o stvaranju iz Knjige Postanka 1, koje smo upravo čuli, ne stoji pred nama kao kamena gromada, od početka u sebi zaokružena i zatvorena. Štoviše, ni Sveto pismo u cjelini nije napisano kao roman ili kao priručnik od početka do kraja. Ono je odjek Božje povijesti s njegovim narodom. Izraslo je iz hrvanja i putova ove povijesti. Kroz Pismo možemo vidjeti uspone i padove, patnje, nade, veličinu i pogreške ove povijesti. Biblija je izraz Božjega hrvanja s čovjekom, da bi ga čovjek postupno shvatio. No ona je istodobno i izraz čovjekove borbe da postupno pojmi Boga. Stoga tema stvaranja nije iscrpljena u jednome, ona ide s Izraelom tijekom čitave njegove povijesti. Štoviše, čitav je Stari zavjet »biti na putu« s Božjom riječju. Samo se u takvu »biti na putu« korak po korak uobličavao stvarni iskaz Biblije. Stoga i mi istinski pravac Biblije možemo vidjeti samo u cjelini ovoga puta. Na ovaj način - kao put - Stari i Novi zavjet pripadaju zajedno. Kršćanin poima Stari zavjet kao hod naprijed prema Kristu. Tek kada stigne do Krista, postaje razvidno što se njime htjelo reći, što je on značio u svakoj svojoj etapi. Tako svaka pojedinost zadobiva smisao od cjeline, a cjelina zadobiva značenje od svoga cilja - od Krista. Crkveni oci i vjera Crkve svih vremena držali su da pojedini tekst tumačimo teološki ispravno samo ako ga poimamo kao dio puta kojim se uvijek ide dalje, ako u njemu uočimo ustroj i nutarnji pravac ovoga puta.
     No, što znači ovaj uvid za shvaćanje pripovijesti o stvaranju? Prva tvrdnja mora glasiti: Izrael je uvijek vjerovao u Boga Stvoritelja i u toj je vjeri komunicirao sa svim velikim kulturama staroga svijeta. Jer, čak i kroz pomračenje monoteizma velike su kulture uvijek znale za Stvoritelja neba i zemlje, s iznenađujućim zajedničkim crtama i između civilizacija koje se izvanjski nikada nisu mogle dodirivati. U ovome zajedničkom možemo jamačno vidjeti nešto od onoga najdubljeg doticaja čovječanstva s Božjom istinom koje se nikada nije posve izgubilo. U samomu je Izraelu tema stvaranja prošla određen usud. Nikada nije bila posve odsutna, ali nije uvijek zadržala istu važnost. Postojala su vremena kada se Izrael toliko bavio patnjama ili nadama svoje povijesti, tako neposredno privezan uz sadašnje, da gotovo i nije trebao niti mogao bacati pogled natrag na stvaranje. Stvaran veliki čas, u kojemu je stvaranje postalo prevladavajućom temom, bijaše babilonsko izgnanstvo. U ovomu je vremenu i izvješće koje smo upravo čuli poprimilo svoj stvaran, sadašnji oblik, dakako na temelju vrlo starih predaja. Izrael je izgubio svoju zemlju, izgubio je svoj hram. Za ondašnji je mentalitet to bilo nešto nepojmljivo. Jer to je značilo da je Izraelov Bog bio pobijeđen - Bog kojemu su mogli oduzeti njegov narod, njegovu zemlju, njegove štovatelje. Bog koji nije mogao zaštititi svoje štovatelje i svoje štovanje, pokazao se tada kao slab, ništavan Bog. Odstupio je kao Bog. Tako je istjerivanje iz zemlje, brisanje s karte naroda, za Izrael bila velika kušnja vjere: je li naš Bog pobijeđen, a naša vjera prazna?
     U tomu su času proroci okrenuli novu stranicu i Izrael poučili da se tek sada pokazalo pravo lice njegova Boga koji nije bio navezan na taj komad zemlje. Nikada to nije bio: ovaj je djelić zemlje obećao Abrahamu prije nego što je on došao ovamo. Mogao je izvesti svoj narod iz Egipta. Mogao je jedno i drugo, jer nije bio Bog jedne zemlje, nego je raspolagao i nebom i čitavim svijetom. Stoga je mogao i svoj nevjerni narod otjerati u drugu zemlju, da sebe posvjedoči i ondje. Sada je postalo razumljivo da ovaj Izraelov Bog nije bio poput drugih bogova, nego Bog koji je raspolagao svim zemljama i svim narodima. To je mogao zbog toga što je sam stvorio sve, i nebo i zemlju. U progonstvu, u prividnu Izraelovu porazu događa se prekretnica u spoznaji Boga koji u rukama drži sve narode i svu povijest, koji nosi sve jer je Stvoritelj svega, jer ima svu moć.
     Ova je vjera sada morala naći svoj pravi izraz upravo naspram kušnja prividno pobjedničke religije Babilona, koja se predstavljala u raskošnim liturgijama, primjerice u liturgiji Nove godine, u kojoj se na liturgijski način slavilo novo stvaranje svijeta. Morala je naći svoje lice naspram velikoga babilonskog izvješća o stvaranju Enuma Eliša, koji na svoj način opisuje podrijetlo svijeta. Ondje se kaže da je svijet nastao iz borbe oprečnih sila, da je došao do svoga konačnog oblika kada je nastupio bog svjetla Marduk i raspolovio tijelo pra-zmaja. Iz ovoga raspolovljenog tijela nastali su nebo i zemlja. Oboje zajedno, nebo i zemlja, rascijepljeno su tijelo ubijenoga zmaja, a od njegove je krvi Marduk stvorio ljude. Ovdje se susrećemo s jezivom slikom svijeta i čovjeka. Svijet je zapravo zmajevo tijelo, a čovjek u sebi nosi zmajevu krv. U temelju svijeta je jezivost, a u čovjekovoj se dubini krije pobuna, ono demonsko i zlo. To je predodžba prema kojoj samo Mardukov predstavnik, diktator i babilonski kralj, može zadržati ovo demonsko i urediti svijet.
     Takve predodžbe nisu bile čiste bajke. One izražavaju čovjekova jeziva iskustva sa svijetom i sa samim sobom. Jer doista se često čini tako kao da je svijet zmajeva kuća, a čovjekova krv zmajeva krv. No, naspram svih ovih tjeskobnih iskustava, izvješće nam Svetoga pisma kaže da nije bilo tako. Sva se pripovijest o jezivim silama rasplinjuje ovom kratkom rečenicom: »Zemlja bijaše pusta i prazna.« U ovdje uporabljenim hebrejskim riječima kriju se i izričaji kojima je opisivan zmaj, demonska moć. Ali ona je sada samo ništa, spram kojega stoji Bog kao jedina stvarna moć. A s obzirom na strah od ovih demonskih sila, kaže nam se: svijet je stvorio jedino Bog, vječni um, koji je vječna ljubav, i on stoji u njegovim rukama. Tek na ovoj pozadini shvaćamo borbu koja stoji iza ovoga biblijskog teksta. Njegova je stvarna drama u tomu što odbacuje sve ove zamršene mitove i nastanak svijeta povezuje s Božjim umom i Božjom riječju. To bi se moglo pokazati na ovomu tekstu, dio po dio, primjerice kada se sunce i mjesec naziva svjetlilima koja Bog stavlja na nebeski svod kako bi mjerio vremena. Za ondašnje je ljude to moralo biti neka vrsta velika zlodjela, velika božanstva sunce i mjesec proglasiti svjetlilima radi mjerenja vremena. To je odvažnost, trijeznost vjere koja u hrvanju s poganskim mitovima naglašava svjetlo istine pokazujući da svijet nije sukob demona, nego da dolazi iz Božjega uma i da ovisi o Božjoj riječi. Tako se ovo izvješće o stvaranju pokazuje kao odlučujuće »prosvjetljenje« povijesti, kao izlazak iz strahova koji su mučili čovjeka. Njime se izriče činjenica da je svijet predan umu, spoznavanju njegove razumnosti i slobode. Kao istinsko prosvjetljenje, ono se pokazuje i u tomu što ljudski um povezuje s pratemeljem svega, s Božjim stvaralačkim umom, da bi ga tako povezao i s istinom i ljubavlju, bez kojih prosvjetljenje u konačnici postaje besmisleno i nerazumno.
     K tomu moramo pridodati i nešto drugo. Upravo sam rekao da ovaj narod polagano, u borbi s poganskim okružjem, u borbi s Izraelovim srcem, doznaje što je »stvaranje«. To uključuje da klasično izvješće o stvaranju nije jedini tekst o stvaranju u svetoj knjizi. Odmah nakon njega slijedi jedan drugi tekst, napisan ranije, s drugim slikama. U psalmima se opet pojavljuju druge slike, a nakon njih se nastavlja borba oko razbistrenja vjere u stvaranje: u susretu s grčkom kulturom mudrosna literatura ponovno preuzima ovu temu, ne držeći se slijepo starih slika - kao što je primjerice slika »sedam dana«. Tako u samoj Bibliji možemo vidjeti kako ona primjenjuje slike u skladu s razvojem mišljenja. Uvijek ih iznova mijenja, da bi uvijek iznova izricala ono jedno, koje je uistinu proizišlo iz Božje riječi: poruka o njegovu stvaralačkom djelovanju. U samoj su Bibliji slike slobodne, neprekidno se ispravljaju te u ovome postupnu, tragajućem koračanju možemo uočiti da su one samo slike koje nam razotkrivaju nešto dublje i veće.

3. Kristološko mjerilo

     Moramo nadodati i nešto što je od velike važnosti: put ne završava sa Starim zavjetom. Ono što se promišlja u takozvanoj mudrosnoj literaturi, zadnji je most jednoga duga puta. On vodi k poruci Isusa Krista, k Novomu zavjetu. Tek ondje nalazimo konačno, mjerodavno izvješće o stvaranju Svetoga pisma. Ono glasi: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Bog bijaše Riječ... Sve je po njoj stvoreno, i ništa nije stvoreno bez Riječi« (Iv 1,1.3). Ivan je ovdje posve svjesno još jednom preuzeo riječi s početka Biblije, na nov način iščitavajući izvješće o stvaranju, povezujući ga s Kristom, da bi nanovo i konačno rekao što je kroz sve ove slike Riječ kojom Bog želi potresti naša srca. Tako postaje razvidno: mi, kršćani, ne čitamo Stari zavjet u njemu samome i radi njega samoga; uvijek ga čitamo s Njime i po Njemu. Zbog toga je tako da mi ne moramo izvršavati Mojsijev zakon, propise o čistoći i hrani, i sve ostalo, a biblijska riječ zbog toga ne će postati besmislena i beznačajna. Sve to mi ne čitamo kao nešto što je u sebi dovršeno i samostojno. Mi čitamo s onim u kojemu je sve to ispunjeno, u kojemu sve nalazi svoju konačnu i stvarnu valjanost i istinitost. S njime ne čitamo samo Zakon, nego i izvješće o stvaranju, i tek od njega - a ne od neke naknadno pronađene smicalice - znademo što je Bog tijekom stoljeća postupno htio spustiti u čovjekovo srce i dušu. Krist nas oslobađa od ropstva slova i upravo nam tako iznova vraća istinu slikâ.
     To je znala rana Crkva, kao i Crkva srednjega vijeka. One su znale da je Biblija cjelina i da je možemo slušati na istinit način samo ako je slušamo polazeći od Krista: ako je slušamo iz one slobode koju nam je on dao, iz one dubine kojom nam on kroz mnoštvo slika objavljuje ono trajno i neprolazno, čvrsto tlo na kojemu možemo stajati u svako vrijeme. Tek se s novim vijekom počela zaboravljati ova dinamika, živo jedinstvo Pisma, koje uvijek možemo shvaćati jedino s Kristom u slobodi koju nam on daje, a time i u sigurnosti koja dolazi iz ove slobode. Napredujuće je historijsko mišljenje htjelo svaki tekst čitati samo još u njemu samome, u njegovoj goloj doslovnosti. Tražilo je još samo točno tumačenje pojedinačnoga, zaboravljajući da je Biblija cjelina. Jednom riječju, tekstove više nije čitalo prema naprijed, nego prema natrag, to jest nije ih čitalo kao tekstove usmjerene prema Kristu, nego polazeći od njihova vjerojatna nastanka. To što neki tekst ili neka činjenica u njemu kaže, nije se htjelo spoznati polazeći od njegova potpuna oblika, nego od njegova početka, od njegova nastanka. Zbog ovoga je izoliranja cjeline, ove doslovnosti pojedinačnoga - koja proturječi nutarnjoj biti biblijskih tekstova, a sada je postavljena kao jedino mjerilo znanstvenosti - nastao onaj sukob između prirodne znanosti i teologije koji je do danas opterećenje za vjeru. Nije moralo doći do njega jer je vjera od početka veća, šira i dublja. Vjera u stvaranje ni danas nije irealna, ona je i danas razumna. Ona je - i s gledišta rezultata prirodne znanosti - »bolja hipoteza«, koja više i bolje objašnjava od svih drugih teorija. Vjera je razumna. Vjera potječe od Božjega razuma: nema drugoga, uistinu uvjerljiva odgovora. I danas još vrijedi ono što je rekao poganin Aristotel 400 godina prije Krista protiv onih koji su tvrdili da je sve nastalo slučajem - ek t'automatou. On je to rekao premda nije poznavao vjeru u stvaranje. Po umu svijeta spoznajemo Božji um, a Biblija jest i ostaje istinsko »prosvjetljenje« koje svijet ne predaje čovjekovu iskorištavanju, nego čovjekovu umu, jer je taj um otvorila Božjoj istini i ljubavi. Zbog toga ni danas nije potrebno zastirati vjeru u stvaranje. Štoviše, ne smijemo je zastirati, jer samo ako svijet dolazi iz slobode, iz ljubavi i uma, samo ako su to istinske sile koje ga nose, možemo imati povjerenja jedni u druge, možemo ići prema budućnosti, možemo živjeti kao ljudi. Samo ako je Bog Stvoritelj svega, on je njihov gospodar i mi možemo upravljati svoje molitve njemu. Jer to onda znači da sloboda i ljubav nisu nemoćne ideje, nego su temeljne sile svekolike stvarnosti.
     Stoga i danas smijemo i želimo zahvalno i radosno izgovarati Vjerovanje Crkve: »Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje.« Amen.

J. Ratzinger, "U početku stvori Bog"

07.07.2008. u 22:30 • 1 KomentaraPrint#^

subota, 05.07.2008.


Sjedinjenje s Bogom


Stanje sjedinjenja s Bogom sastoji se u tome da se volja posve preobrazi u Božju, tako da u njoj ne bude ničega što bi bilo protivno božanskoj volji, nego da svi njezini pokreti budu u svemu i po svemu volja Božja.

Duhovno sjedinjenje duše i Boga... ne sastoji se u duhovnim radostima ili osjećajima, nego u osjetnoj i duhovnoj, nutarnjoj i vanjskoj smrti na križu.

Onaj tko se želi sjediniti s Bogom, svoj hod ne smije temeljiti na spoznaji ili pouzdajući se u ukus, osjećaj ili maštu, nego treba vjerovati u božansko Biće, koje nije spoznatljivo u ovom životu i čija spoznaja nije u moći razuma, mašte ili kakvog osjetila. Štoviše, ono najuzvišenije što se na zemlji može osjetiti ili kušati o Bogu, neizmjerno je daleko od Njega i od Njegova čistog posjedovanja.

Sva nebeska viđenja, objavljenja i osjećaji, i što god drugo ikada mogu zamisliti, ne vrijede toliko koliko vrijedi najmanji čin poniznosti.


Sv. Ivan od Križa

05.07.2008. u 11:30 • 3 KomentaraPrint#^

četvrtak, 03.07.2008.


Kršćanin u svijetu


     Budući da kršćanin nije od svijeta, on će uvijek biti stranac u svijetu — hoću reći, u svijetu koji se odvaja od Kraljevstva Božjeg i zatvara se sam u sebe; svijet ga ne shvaća pa je za njega izvor neugodnosti i nepovjerenja. Svijet ne može shvatiti teološke kreposti. Na teološku vjeru svijet gleda kao na izazov, napadaj i prijetnju, zbog te vjere osjeća nesklonost prema kršćanima, a zbog svoje vjere oni ga pobjeđuju, vjera dostaje da ih odvoji od svijeta. Teološku nadu svijet uopće ne može vidjeti, on je prema njoj jednostavno slijep. Na teološko milosrđe svijet gleda kao da ga nema, krivo ga shvaća, krivo ga razumije. On ga zamjenjuje s bilo kojom vrstom velikodušne odanosti (koja je uostalom u njegovim očima naivna) nekoj stvari od koje može izvući korist. Na taj način svijet podnosi milosrđe pa mu se čak divi — prema kojem sam nema milosrđa nego nešto drugo. (Tako je milosrđe tajno oružje kristijanizma.)
     U krajnjoj analizi svijetu je neobično teško preuzeti svoj udio u samom postojanju kršćanstva: on ne može kršćaninu dati mjesto, osim ako ne s pomoću nekoga nesporazuma. Kad bismo doista bili ono što jesmo, i kad bi nas svijet priznavao za ono što jesmo, s kakvim bi zadovoljstvom on smatrao svojom obvezom da nas nasitno sjecka, u ime prava nužne obrane...
     Uza sve to nikada nemojmo zaboraviti da je svijet, iako se ponaša tako izdajnički, s druge strane (ukoliko je stvoren prema Kraljevstvu Božjem i od njega prihvaćen) otkupljen i oživotvoren krvlju Kristovom, i da su mu uvelike potrebni kršćani — koji nisu od svijeta — koji mu, u njemu živeći, radeći, ljubeći i trpeći, pomažu da napreduje prema svojim svrhama.
     Ta velika potreba koju svijet ima za kršćenima zaista je istinita već u odnosu prema naravnim dobrima. Tako nam suvremena povijest na svakom koraku sve više otkriva kako je nužno svjetovno poslanje kršćanina. Tu imamo odličan primjer povijesnog zakona postupnog osvješćivanja.
     A ta velika potreba svijeta još je istinitija (to je podatak kršćanske objave) u odnosu prema posljednjoj nadnaravnoj svrsi svijeta i onkrajpovjesnom postignuću spasenja čovječanstva. Jer, kako sam već prije spomenuo, postoji trajan rad otkupljenja koji se obavlja u mističnom tijelu kojem svi ljudi dobre volje neizravno pridonose u redu raspoložive uzročnosti, ali ono što je u redu učinkovite instrumentalne uzročnosti čine aktivni članovi Kristovi — mislim na krštene koji žive u milosti — ukratko primjenom Kristovih zasluga u tijeku cijelog vremena. Na taj način progonjeni i sveci koji su spašeni po Kristu spašavaju uime instrumentalnih razloga ili po krvi Kristovoj i progonitelje i zločince. Jadni progonitelji i jadni grešnici, jadni rasipni sinovi koji se praćakaju u zlu u kojem žive, također će biti spašeni, osim onih (možda ih ima mnogo, a možda su rijetki, tko im zna broja?) koji su sami u sebi ubili svaku božansku klicu dobre volje i kojima je draži pakao nego Bog. Osim onih ljudi koji odbijaju da budu otkupljeni, sam svijet koji mrzi Krista i njegove učenike konačno će se izmiriti s Kristom, ali nakon završetka povijesti. Tu dolazi do primjene onoga zakona koji je spomenuo sveti Pavao i o kojem smo govorili u prethodnom poglavlju. Bog je sve stvari obuhvatio grijehom da bi se svima smilovao.

Jacques Maritain, "Filozofija povijesti"

03.07.2008. u 23:30 • 1 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).

(Ivan Pavao ll)


< srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)


Komentari da/ne?

Linkovi


CERC

Catholic Answers

Simple Catholicism

Tebe Tražim

KNI

Psalmi


103 Bog je ljubav

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

*

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)

*

Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.

Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)

*

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)

*

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)

*

Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)

*

Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)

*

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)

*

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)

*

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)

*

Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)

*

Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)

*

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)

*

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)

*

Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)


Pregled po autorima


Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)

Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se