Veritatis splendor http://blog.dnevnik.hr/timotej


ponedjeljak, 07.07.2008.


Bog Stvoritelj


     U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi. I reče Bog: »Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!« I bi tako. Bog načini svod, i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro - dan drugi. I reče Bog: »Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto, i neka se pokaže kopno!« I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro. I reče Bog: »Neka proklija zemlja zelenilom - travom sjemenitom, stablima plodonosnim koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti.« I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan treći. I reče Bog: »Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!« I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila - veće da vlada danom, manje da vlada noću - i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. 1 vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan četvrti. (Post 1,1-19)

     Ove riječi, kojima počinje Sveto pismo, uvijek na mene djeluju kao svečan zvuk velika staroga zvona, koje mi izdaleka dodiruje srce svojom ljepotom i dostojanstvenošću i daje mu naslutiti nešto od tajne vječnoga. Za mnoge od nas ove su riječi povezane sa sjećanjem na prvi susret sa svetom Božjom knjigom, Biblijom, koju smo otvorili na ovome mjestu. Ona nas je izvela iz našega malog, djetinjeg svijeta, osvojila nas svojom poezijom i dala nam naslutiti nešto od neizmjernosti stvorenja i njegova Stvoritelja.
     Unatoč tomu, ipak postoji određena dvojnost spram ovih riječi. One su lijepe i poznate, no, jesu li i istinite? Čini se da sve govori protiv toga jer prirodna je znanost odavno odbacila predodžbe koje smo upravo čuli: misao o svijetu pregledivu u prostoru i vremenu, misao da je ovo stvorenje izgrađeno u sedam dana dio po dio. Umjesto toga, susrećemo se s mjerama koje nadilaze našu sposobnost zamišljanja. Govori se o prvomu prasku prije mnogo milijarda godina, koji sada neprekidno nastavlja svoj put. A zvijezde i zviježđa nisu ovješeni o nebo jedno za drugim niti je zelenilo stvoreno, nego su se zemlja i svijet oblikovali postupno, u velikim vremenskim razmacima i na zamršene načine, i konačno došli do stanja koje mi sada poznajemo.
     Slijedom toga, zar ovo izvješće o stvaranju više ne vrijedi? Prije nekoga vremena jedan je teolog rekao da je stvaranje postalo irealan pojam. Intelektualno nam poštenje nalaže da više ne govorimo o stvaranju, nego samo o mutaciji i selekciji. Jesu li ove riječi istinite?
     Ili su one, zajedno s čitavom Božjom riječju, s čitavom biblijskom predajom, samo odraz snova iz djetinjega doba ljudske povijesti, snova za kojima možda žalimo, ali ih ipak ne možemo prihvatiti jer se od nostalgije ne može živjeti. Postoji li pozitivan odgovor iza kojega možemo stajati u ovomu našem vremenu?

1. Razlika između oblika i sadržaja u izvješću o stvaranju

     Prvi je način odgovora izrađen davno prije nego što se postupno iskristalizirala znanstvena slika svijeta. Vjerojatno su se mnogi od vas s njime susreli u vjeronaučnoj poduci. On nam kaže: Biblija nije udžbenik prirodne znanosti, niti to želi biti. Ona je religiozna knjiga, i zbog toga iz nje ne možemo zadobivati nikakvo prirodoznanstveno znanje, ne možemo iz nje doznati kako je tekao nastanak svijeta u prirodno-povijesnomu smislu, nego iz nje možemo zadobivati samo religioznu spoznaju. Sve drugo je slika, način da se čovjeku učini shvatljivim ono dublje i istinsko. Treba razlikovati formu prikazivanja i prikazani sadržaj. Uzeta je forma razumijevanja onoga vremena, slike s kojima su tada ljudi živjeli, kojima su se služili u svomu govoru i razmišljanju, kojima su mogli shvatiti ono veće i istinsko. Samo je ovo istinsko, koje slike osvjetljavaju, ono uistinu trajno i značajno. Stoga nam Pismo ne želi pripovijedati kako su postupno nastajale razne vrste biljaka, sunce, mjesec i zvijezde, nego nam u konačnici želi reći samo jedno: Bog je stvorio svijet. Svijet nije - kao što su uvelike mislili ondašnji ljudi - poprište međusobno suprotstavljenih i sukobljenih sila, nije boravište demonskih moći od kojih se čovjek mora braniti. Sunce i mjesec nisu božanstva koja nad njim vladaju, i ovo nebo nad nama ne nastanjuju oprječna i tajanstvena božanstva, nego sve to dolazi samo iz jedne moći, iz Božjega vječnog uma, koji je u riječi postao stvaralačka snaga. Sve to dolazi iz Božje riječi, iste one riječi s kojom se susrećemo u događaju vjere. Kada su ljudi doznali da je svijet nastao iz riječi, nije im oduzet samo strah od bogova i demona, nego je i sam svijet postao slobodan za um koji se uzdiže k Bogu, a čovjeku je otvoren put da se bez straha susretne s ovim Bogom. U ovim je riječima doživio pravo prosvjetljenje koje odbacuje bogove i tajanstvene sile, koje ga dovodi do spoznaje da je samo jedna moć »posvuda i da smo mi svi u njezinim rukama«: živi Bog, i da je ova moć koja je stvorila zemlju i zvijezde, ista ona moć, koja nosi sav svemir i da se s njome susrećemo u riječi Svetoga pisma. U toj riječi dotičemo istinsku iskonsku silu svijeta, istinsku moć nad svim moćima.
     Vjerujem da je ova spoznaja ispravna. Ali ona još nije dovoljna. Jer, ako nam je rečeno da moramo razlikovati slike i ono što se njima izriče, možemo postaviti pitanje: zašto nam to nije rečeno prije? Očito se prije drukčije naučavalo jer inače ne bi došlo do procesa protiv Galileija. Tako nastaje sumnja da je ova spoznaja na koncu samo smicalica Crkve i teologâ, koji zapravo pripadaju prošlosti sa svojim latinskim, ali to ne žele priznati i zbog toga pronalaze varku iza koje se skrivaju. Sve u svemu, nastaje dojam da je povijest kršćanstva u posljednja četiri stoljeća bila stalno nazadovanje i povlačenje, u kojemu su jedna za drugom žrtvovane tvrdnje vjere i teologije. Dakako, uvijek je bila pronađena neka smicalica kojom se opravdavalo ovo povlačenje. No, gotovo je neuklonjiv strah da smo tako postupno dospjeli u prazninu i da će doći trenutak kada više ne ćemo imati što braniti i zastupati, kada će čitavo područje Pisma i vjere osvojiti um koji ga više ne će ozbiljno shvaćati u njegovoj opstojnosti. S time je povezana i druga neugodna činjenica. Može se, naime, postaviti pitanje: ako teolozi, kao i Crkva, tako mogu pomicati granice između slike i tvrdnje, između onoga što je utonulo u prošlost i onoga što vrijedi, zašto je onda ne pomiču i na drugim područjima, primjerice u pitanju Isusovih čudesa. Ako se to događa ondje, zašto se ne događa i u središtu, u Gospodinovu križu i njegovu uskrsnuću. Operacija koja želi zaštititi vjeru govoreći: iza onoga što je ovdje i onoga što više ne možemo braniti, krije se nešto istinskije i stvarnije, često se pretvara u kušnju vjere jer nastaje pitanje o iskrenosti njezinih izlagatelja, pitanje o tomu postoji li tu uopće još nešto čvrsto i sigurno. Nakon takvih teoloških načela kod mnogih nastaje dojam da je vjera Crkve poput meduze koju ne možemo dohvatiti, nešto čiju bit ne možemo uočiti, onu bit na koju se u konačnici moramo osloniti. Ovo bolesno u kršćanstvu potječe od mnogih polovičnih tumačenja biblijske riječi koja su danas u opticaju, koja su više izmicanje negoli samo izlaganje. Tako kršćanstvo više ne stoji iza svojih stavova, više ne može pružati svjetlo, ohrabrivati i oduševljavati. Štoviše, izgleda poput udruženja koje i dalje govori iako nema više što reći, jer se uvijenim riječima više ne naviješta istinsko uvjerenje, nego se još samo pokušava prikriti gubitak toga uvjerenja.

2. Jedinstvo Biblije kao mjerilo izlaganja

     Stoga se još jednom moramo upitati: je li razlikovanje slike i stvarnoga izlaganja samo izlika jer više ne možemo stajati iza teksta, ali unatoč tomu ne želimo odustati, ili pak postoje mjerila iz same Biblije koja nam naznačuju takve putove? Potkrjepljuje li sama Biblija ovo razlikovanje? Daje li nam u ruku smjernice ove vrste i je li vjera Crkve i prije znala za ove smjernice i je li ih kao takve priznavala?
     S ovim pitanjima ponovno otvaramo Sveto pismo. Tu ponajprije možemo ustvrditi da izvješće o stvaranju iz Knjige Postanka 1, koje smo upravo čuli, ne stoji pred nama kao kamena gromada, od početka u sebi zaokružena i zatvorena. Štoviše, ni Sveto pismo u cjelini nije napisano kao roman ili kao priručnik od početka do kraja. Ono je odjek Božje povijesti s njegovim narodom. Izraslo je iz hrvanja i putova ove povijesti. Kroz Pismo možemo vidjeti uspone i padove, patnje, nade, veličinu i pogreške ove povijesti. Biblija je izraz Božjega hrvanja s čovjekom, da bi ga čovjek postupno shvatio. No ona je istodobno i izraz čovjekove borbe da postupno pojmi Boga. Stoga tema stvaranja nije iscrpljena u jednome, ona ide s Izraelom tijekom čitave njegove povijesti. Štoviše, čitav je Stari zavjet »biti na putu« s Božjom riječju. Samo se u takvu »biti na putu« korak po korak uobličavao stvarni iskaz Biblije. Stoga i mi istinski pravac Biblije možemo vidjeti samo u cjelini ovoga puta. Na ovaj način - kao put - Stari i Novi zavjet pripadaju zajedno. Kršćanin poima Stari zavjet kao hod naprijed prema Kristu. Tek kada stigne do Krista, postaje razvidno što se njime htjelo reći, što je on značio u svakoj svojoj etapi. Tako svaka pojedinost zadobiva smisao od cjeline, a cjelina zadobiva značenje od svoga cilja - od Krista. Crkveni oci i vjera Crkve svih vremena držali su da pojedini tekst tumačimo teološki ispravno samo ako ga poimamo kao dio puta kojim se uvijek ide dalje, ako u njemu uočimo ustroj i nutarnji pravac ovoga puta.
     No, što znači ovaj uvid za shvaćanje pripovijesti o stvaranju? Prva tvrdnja mora glasiti: Izrael je uvijek vjerovao u Boga Stvoritelja i u toj je vjeri komunicirao sa svim velikim kulturama staroga svijeta. Jer, čak i kroz pomračenje monoteizma velike su kulture uvijek znale za Stvoritelja neba i zemlje, s iznenađujućim zajedničkim crtama i između civilizacija koje se izvanjski nikada nisu mogle dodirivati. U ovome zajedničkom možemo jamačno vidjeti nešto od onoga najdubljeg doticaja čovječanstva s Božjom istinom koje se nikada nije posve izgubilo. U samomu je Izraelu tema stvaranja prošla određen usud. Nikada nije bila posve odsutna, ali nije uvijek zadržala istu važnost. Postojala su vremena kada se Izrael toliko bavio patnjama ili nadama svoje povijesti, tako neposredno privezan uz sadašnje, da gotovo i nije trebao niti mogao bacati pogled natrag na stvaranje. Stvaran veliki čas, u kojemu je stvaranje postalo prevladavajućom temom, bijaše babilonsko izgnanstvo. U ovomu je vremenu i izvješće koje smo upravo čuli poprimilo svoj stvaran, sadašnji oblik, dakako na temelju vrlo starih predaja. Izrael je izgubio svoju zemlju, izgubio je svoj hram. Za ondašnji je mentalitet to bilo nešto nepojmljivo. Jer to je značilo da je Izraelov Bog bio pobijeđen - Bog kojemu su mogli oduzeti njegov narod, njegovu zemlju, njegove štovatelje. Bog koji nije mogao zaštititi svoje štovatelje i svoje štovanje, pokazao se tada kao slab, ništavan Bog. Odstupio je kao Bog. Tako je istjerivanje iz zemlje, brisanje s karte naroda, za Izrael bila velika kušnja vjere: je li naš Bog pobijeđen, a naša vjera prazna?
     U tomu su času proroci okrenuli novu stranicu i Izrael poučili da se tek sada pokazalo pravo lice njegova Boga koji nije bio navezan na taj komad zemlje. Nikada to nije bio: ovaj je djelić zemlje obećao Abrahamu prije nego što je on došao ovamo. Mogao je izvesti svoj narod iz Egipta. Mogao je jedno i drugo, jer nije bio Bog jedne zemlje, nego je raspolagao i nebom i čitavim svijetom. Stoga je mogao i svoj nevjerni narod otjerati u drugu zemlju, da sebe posvjedoči i ondje. Sada je postalo razumljivo da ovaj Izraelov Bog nije bio poput drugih bogova, nego Bog koji je raspolagao svim zemljama i svim narodima. To je mogao zbog toga što je sam stvorio sve, i nebo i zemlju. U progonstvu, u prividnu Izraelovu porazu događa se prekretnica u spoznaji Boga koji u rukama drži sve narode i svu povijest, koji nosi sve jer je Stvoritelj svega, jer ima svu moć.
     Ova je vjera sada morala naći svoj pravi izraz upravo naspram kušnja prividno pobjedničke religije Babilona, koja se predstavljala u raskošnim liturgijama, primjerice u liturgiji Nove godine, u kojoj se na liturgijski način slavilo novo stvaranje svijeta. Morala je naći svoje lice naspram velikoga babilonskog izvješća o stvaranju Enuma Eliša, koji na svoj način opisuje podrijetlo svijeta. Ondje se kaže da je svijet nastao iz borbe oprečnih sila, da je došao do svoga konačnog oblika kada je nastupio bog svjetla Marduk i raspolovio tijelo pra-zmaja. Iz ovoga raspolovljenog tijela nastali su nebo i zemlja. Oboje zajedno, nebo i zemlja, rascijepljeno su tijelo ubijenoga zmaja, a od njegove je krvi Marduk stvorio ljude. Ovdje se susrećemo s jezivom slikom svijeta i čovjeka. Svijet je zapravo zmajevo tijelo, a čovjek u sebi nosi zmajevu krv. U temelju svijeta je jezivost, a u čovjekovoj se dubini krije pobuna, ono demonsko i zlo. To je predodžba prema kojoj samo Mardukov predstavnik, diktator i babilonski kralj, može zadržati ovo demonsko i urediti svijet.
     Takve predodžbe nisu bile čiste bajke. One izražavaju čovjekova jeziva iskustva sa svijetom i sa samim sobom. Jer doista se često čini tako kao da je svijet zmajeva kuća, a čovjekova krv zmajeva krv. No, naspram svih ovih tjeskobnih iskustava, izvješće nam Svetoga pisma kaže da nije bilo tako. Sva se pripovijest o jezivim silama rasplinjuje ovom kratkom rečenicom: »Zemlja bijaše pusta i prazna.« U ovdje uporabljenim hebrejskim riječima kriju se i izričaji kojima je opisivan zmaj, demonska moć. Ali ona je sada samo ništa, spram kojega stoji Bog kao jedina stvarna moć. A s obzirom na strah od ovih demonskih sila, kaže nam se: svijet je stvorio jedino Bog, vječni um, koji je vječna ljubav, i on stoji u njegovim rukama. Tek na ovoj pozadini shvaćamo borbu koja stoji iza ovoga biblijskog teksta. Njegova je stvarna drama u tomu što odbacuje sve ove zamršene mitove i nastanak svijeta povezuje s Božjim umom i Božjom riječju. To bi se moglo pokazati na ovomu tekstu, dio po dio, primjerice kada se sunce i mjesec naziva svjetlilima koja Bog stavlja na nebeski svod kako bi mjerio vremena. Za ondašnje je ljude to moralo biti neka vrsta velika zlodjela, velika božanstva sunce i mjesec proglasiti svjetlilima radi mjerenja vremena. To je odvažnost, trijeznost vjere koja u hrvanju s poganskim mitovima naglašava svjetlo istine pokazujući da svijet nije sukob demona, nego da dolazi iz Božjega uma i da ovisi o Božjoj riječi. Tako se ovo izvješće o stvaranju pokazuje kao odlučujuće »prosvjetljenje« povijesti, kao izlazak iz strahova koji su mučili čovjeka. Njime se izriče činjenica da je svijet predan umu, spoznavanju njegove razumnosti i slobode. Kao istinsko prosvjetljenje, ono se pokazuje i u tomu što ljudski um povezuje s pratemeljem svega, s Božjim stvaralačkim umom, da bi ga tako povezao i s istinom i ljubavlju, bez kojih prosvjetljenje u konačnici postaje besmisleno i nerazumno.
     K tomu moramo pridodati i nešto drugo. Upravo sam rekao da ovaj narod polagano, u borbi s poganskim okružjem, u borbi s Izraelovim srcem, doznaje što je »stvaranje«. To uključuje da klasično izvješće o stvaranju nije jedini tekst o stvaranju u svetoj knjizi. Odmah nakon njega slijedi jedan drugi tekst, napisan ranije, s drugim slikama. U psalmima se opet pojavljuju druge slike, a nakon njih se nastavlja borba oko razbistrenja vjere u stvaranje: u susretu s grčkom kulturom mudrosna literatura ponovno preuzima ovu temu, ne držeći se slijepo starih slika - kao što je primjerice slika »sedam dana«. Tako u samoj Bibliji možemo vidjeti kako ona primjenjuje slike u skladu s razvojem mišljenja. Uvijek ih iznova mijenja, da bi uvijek iznova izricala ono jedno, koje je uistinu proizišlo iz Božje riječi: poruka o njegovu stvaralačkom djelovanju. U samoj su Bibliji slike slobodne, neprekidno se ispravljaju te u ovome postupnu, tragajućem koračanju možemo uočiti da su one samo slike koje nam razotkrivaju nešto dublje i veće.

3. Kristološko mjerilo

     Moramo nadodati i nešto što je od velike važnosti: put ne završava sa Starim zavjetom. Ono što se promišlja u takozvanoj mudrosnoj literaturi, zadnji je most jednoga duga puta. On vodi k poruci Isusa Krista, k Novomu zavjetu. Tek ondje nalazimo konačno, mjerodavno izvješće o stvaranju Svetoga pisma. Ono glasi: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Bog bijaše Riječ... Sve je po njoj stvoreno, i ništa nije stvoreno bez Riječi« (Iv 1,1.3). Ivan je ovdje posve svjesno još jednom preuzeo riječi s početka Biblije, na nov način iščitavajući izvješće o stvaranju, povezujući ga s Kristom, da bi nanovo i konačno rekao što je kroz sve ove slike Riječ kojom Bog želi potresti naša srca. Tako postaje razvidno: mi, kršćani, ne čitamo Stari zavjet u njemu samome i radi njega samoga; uvijek ga čitamo s Njime i po Njemu. Zbog toga je tako da mi ne moramo izvršavati Mojsijev zakon, propise o čistoći i hrani, i sve ostalo, a biblijska riječ zbog toga ne će postati besmislena i beznačajna. Sve to mi ne čitamo kao nešto što je u sebi dovršeno i samostojno. Mi čitamo s onim u kojemu je sve to ispunjeno, u kojemu sve nalazi svoju konačnu i stvarnu valjanost i istinitost. S njime ne čitamo samo Zakon, nego i izvješće o stvaranju, i tek od njega - a ne od neke naknadno pronađene smicalice - znademo što je Bog tijekom stoljeća postupno htio spustiti u čovjekovo srce i dušu. Krist nas oslobađa od ropstva slova i upravo nam tako iznova vraća istinu slikâ.
     To je znala rana Crkva, kao i Crkva srednjega vijeka. One su znale da je Biblija cjelina i da je možemo slušati na istinit način samo ako je slušamo polazeći od Krista: ako je slušamo iz one slobode koju nam je on dao, iz one dubine kojom nam on kroz mnoštvo slika objavljuje ono trajno i neprolazno, čvrsto tlo na kojemu možemo stajati u svako vrijeme. Tek se s novim vijekom počela zaboravljati ova dinamika, živo jedinstvo Pisma, koje uvijek možemo shvaćati jedino s Kristom u slobodi koju nam on daje, a time i u sigurnosti koja dolazi iz ove slobode. Napredujuće je historijsko mišljenje htjelo svaki tekst čitati samo još u njemu samome, u njegovoj goloj doslovnosti. Tražilo je još samo točno tumačenje pojedinačnoga, zaboravljajući da je Biblija cjelina. Jednom riječju, tekstove više nije čitalo prema naprijed, nego prema natrag, to jest nije ih čitalo kao tekstove usmjerene prema Kristu, nego polazeći od njihova vjerojatna nastanka. To što neki tekst ili neka činjenica u njemu kaže, nije se htjelo spoznati polazeći od njegova potpuna oblika, nego od njegova početka, od njegova nastanka. Zbog ovoga je izoliranja cjeline, ove doslovnosti pojedinačnoga - koja proturječi nutarnjoj biti biblijskih tekstova, a sada je postavljena kao jedino mjerilo znanstvenosti - nastao onaj sukob između prirodne znanosti i teologije koji je do danas opterećenje za vjeru. Nije moralo doći do njega jer je vjera od početka veća, šira i dublja. Vjera u stvaranje ni danas nije irealna, ona je i danas razumna. Ona je - i s gledišta rezultata prirodne znanosti - »bolja hipoteza«, koja više i bolje objašnjava od svih drugih teorija. Vjera je razumna. Vjera potječe od Božjega razuma: nema drugoga, uistinu uvjerljiva odgovora. I danas još vrijedi ono što je rekao poganin Aristotel 400 godina prije Krista protiv onih koji su tvrdili da je sve nastalo slučajem - ek t'automatou. On je to rekao premda nije poznavao vjeru u stvaranje. Po umu svijeta spoznajemo Božji um, a Biblija jest i ostaje istinsko »prosvjetljenje« koje svijet ne predaje čovjekovu iskorištavanju, nego čovjekovu umu, jer je taj um otvorila Božjoj istini i ljubavi. Zbog toga ni danas nije potrebno zastirati vjeru u stvaranje. Štoviše, ne smijemo je zastirati, jer samo ako svijet dolazi iz slobode, iz ljubavi i uma, samo ako su to istinske sile koje ga nose, možemo imati povjerenja jedni u druge, možemo ići prema budućnosti, možemo živjeti kao ljudi. Samo ako je Bog Stvoritelj svega, on je njihov gospodar i mi možemo upravljati svoje molitve njemu. Jer to onda znači da sloboda i ljubav nisu nemoćne ideje, nego su temeljne sile svekolike stvarnosti.
     Stoga i danas smijemo i želimo zahvalno i radosno izgovarati Vjerovanje Crkve: »Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje.« Amen.

J. Ratzinger, "U početku stvori Bog"

07.07.2008. u 22:30 • 1 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).

(Ivan Pavao ll)


< srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)


Komentari da/ne?

Linkovi


CERC

Catholic Answers

Simple Catholicism

Tebe Tražim

KNI

Psalmi


103 Bog je ljubav

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

*

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)

*

Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.

Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)

*

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)

*

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)

*

Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)

*

Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)

*

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)

*

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)

*

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)

*

Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)

*

Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)

*

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)

*

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)

*

Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)


Pregled po autorima


Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)

Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se