Veritatis splendor https://blog.dnevnik.hr/timotej


subota, 31.05.2008.


Savjest i istina


     Svetište čovjeka

     54. Odnos koji postoji između čovjekove slobode i Božjega zakona ima svoje živo središte u »srži« osobe, odnosno u njezinoj moralnoj savjesti: »U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi (usp. Rim 2, 14-16).«
     Stoga se način na koji se poimlje odnos između slobode i zakona duboko povezuje s tumačenjem koje je ostavljeno moralnoj savjesti. U tome smislu spomenute kulturne tendencije, koje suprotstavljaju i odjeljuju slobodu i zakon, te na idolatrijski način uzvisuju slobodu, dovode do »kreativne« interpretacije moralne savjesti, koja se udaljava od tradicije Crkve i njezina učiteljstva.
     55. Prema mišljenju raznih teologa, funkcija savjesti svela bi se, barem u nekoj određenoj prošlosti, na jednostavnu primjenu općih moralnih normi na pojedinačne slučajeve osobnog života. Ali slične norme - kažu - ne mogu biti u stanju da prihvate i poštuju cijelu neponovljivu specifičnost svih pojedinačnih konkretnih čina osoba; mogu čak, na neki način, pomoći ispravnom vrednovanju situacije, ali ne mogu zamijeniti osobe u donošenju osobne odluke o tome kako da se ponaša u određenim pojedinačnim slučajevima. Štoviše, izrečena kritika na račun tradicionalnog tumačenja ljudske naravi i njezine važnosti za moralni život navodi neke autore da ustvrde kako te norme nisu toliko objektivan obvezujući kriterij za prosudbe savjesti, koliko radije opća orijentacija koja u prvom redu pomaže čovjeku da svoj osobni i društveni život dovede u prikladan red. Te norme, osim toga, otkrivaju tipičnu složenost fenomena savjesti: ona se duboko odnosi prema cijeloj psihološkoj i afektivnoj sferi te prema mnogostrukim uplivima društvenog i kulturnog okoliša osobe. S druge strane, maksimalno se uzvisuje vrijednost savjesti, koju je sam Koncil definirao kao »svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini«. Takav glas - kaže se - navodi čovjeka ne toliko na sitničavo pridržavanje općih normi koliko na kreativno i odgovorno preuzimanje osobnih zadaća što mu ih Bog povjerava.
     Želeći istaknuti »kreativan« karakter savjesti, neki autori ne nazivaju više njezine radnje imenom »sudovi« nego imenom »odluke«: samo donoseći »autonomno« te odluke čovjek bi mogao dosegnuti svoju moralnu zrelost. Ne manjka ni onih koji drže da bi taj proces sazrijevanja bio sputavan s odviše kategoričkim držanjem, koje u mnogim moralnim pitanjima zauzima crkveno učiteljstvo, čiji zahvati bi kod vjernika doveli do nepotrebnih konflikata savjesti.
     56. Da bi opravdali slična stajališta, neki su predložili svojevrstan dvostruki status moralne istine. Pored doktrinarne i apstraktne razine, trebalo bi priznati izvornost određenom konkretnijem egzistencijalnom razmatranju. To bi razmatranje, vodeći računa o okolnostima i situaciji, moglo legitimno utemeljiti iznimke od općega pravila i tako dopustiti da se praktično, mirne savjesti, čini ono što je u sebi zlo po moralnom zakonu. Na taj se način u nekim slučajevima uspostavlja podijeljenost, ili čak oporba, između učenja općenito valjanog propisa i norme pojedinačne savjesti koja bi zapravo, kao krajnja instanca, odlučivala o dobru i zlu. Na toj se osnovi polaže pravo da se utemelji legitimnost takozvanih »pastoralnih« rješenja, suprotnih naučavanju Učiteljstva, te da se opravda »stvaralačka« hermeneutika, po kojoj moralna savjest uopće ne bi bila obvezana, u svim slučajevima, posebnim negativnim propisom.
     Nema onoga tko ne razabire kako se tim postavkama dovodi u pitanje sam identitet moralne savjesti spram čovjekove slobode i Božjega zakona. Samo prethodno razjašnjenje odnosa između slobode i zakona utemeljeno na istini omogućuje rasuđivanje o tome »kreativnom« tumačenju savjesti.

     Sud savjesti

     57. Isti tekst poslanice Rimljanima, koji nam je pružio bit naravnoga zakona, naznačuje i biblijski smisao savjesti, osobito u njezinoj specifičnoj vezi sa zakonom: »Kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tome svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane.« (Rim 2, 14-15)
     Prema riječima svetoga Pavla, savjest u određenom smislu postavlja čovjeka nasuprot zakonu, postajući ona sama »svjedokom« za čovjeka: svjedokom njegove vjernosti ili nevjernosti glede zakona, odnosno njegove bitne moralne čestitosti ili zloće. Savjest je jedini svjedok: ono što se zbiva u tajnosti osobe skriveno je očima svakoga izvana. Ona svoje svjedočanstvo upućuje tek samoj osobi. I samo osoba, sa svoje strane, poznaje pravi odgovor na glas savjesti.
     58. Nikada se neće dovoljno ocijeniti važnost toga tajnoga razgovora čovjeka sa samim sobom. Ali to je, zapravo razgovor čovjeka s Bogom, autorom zakona, prvim uzorom i posljednjom svrhom čovjeka. »Savjest je - piše sveti Bonaventura - kao glasnik Božji i vjesnik, i ono što ona kaže ne zapovijeda od same sebe, nego zapovijeda kako dolazi od Boga, poput glasnika kad objavljuje kraljev proglas. I odatle potječe činjenica da savjest ima snagu obveze.«
     Može se reći, dakle, da savjest daje svjedočanstvo čestitosti ili zloće samoga čovjeka, ali ujedno, dapače još prije, ona je svjedočanstvo samoga Boga, čiji glas i čiji sud prodiru u tajnost čovjeka sve do korijena njegove duše, pozivajući ga fortiter et suaviter na poslušnost: »Moralna savjest ne zatvara čovjeka unutar neprohodne i neprodirne samoće, nego ga otvara na poziv, na glas Božji. U tome, i ni u čemu drugom, leži sva tajna i dostojanstvo moralne savjesti: naime, da je ona mjesto, sveti prostor u kojemu Bog govori čovjeku.«
     59. Sveti se Pavao ne ograničava na priznanje da savjest »svjedoči«, nego otkriva i način kako ona ispunjava takvu funkciju. Riječ je o »prosuđivanjima« koja optužuju ili brane pogane spram njihova ponašanja (usp. Rim 2, 15). Izraz »prosuđivanja« iznosi na svjetlo pravi karakter savjesti, to jest da je to moralni sud o čovjeku i njegovim činima: to je sud o odrješenju ili o osudi prema tome jesu li ljudski čini sukladni ili nesukladni s Božjim zakonom upisanim u srcu. I upravo o prosudbi čina, te istodobno o njihovu počinitelju i o času njegova konačnog ispunjenja, govori apostol Pavao u istom tekstu: »To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem Evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono stoje skriveno u ljudima.« (Rim 2, 16)
     Sud savjesti je praktičan sud, odnosno sud koji obznanjuje što čovjek treba činiti i ne činiti, ili pak vrednuje djelo koje je čovjek već učinio. To je sud koji na konkretnu situaciju primjenjuje racionalno uvjerenje da se mora ljubiti te činiti dobro i izbjegavati zlo. To prvo načelo praktična razuma pripada naravnome zakonu, dapače tvori sam njegov temelj, budući da izražava ono izvorno svjetlo o dobru i zlu, odraz stvoriteljske mudrosti Božje koja, poput neuništive iskre (scintilla animae), blista u srcu svakoga čovjeka. Ali dok naravni zakon iznosi na svjetlo objektivne i univerzalne zahtjeve moralnoga dobra, savjest je primjena zakona na pojedinačan slučaj, te tako za čovjeka postaje nutarnjim nalogom, pozivom da se u konkretnoj situaciji izvrši dobro. Tako savjest oblikuje moralnu obvezu u svjetlu naravnoga zakona: obvezatno je činiti ono što čovjek, putem čina svoje savjesti, spoznaje kao dobro koje mu je podijeljeno ovdje i sada. Univerzalni karakter zakona i obveze nije poništen, nego radije priznat, kad mu razum određuje primjene u konkretnoj stvarnosti. Sud savjesti »konačno« potvrđuje sukladnost određenog konkretnog ponašanja sa zakonom; on oblikuje najbližu normu moralnosti nekog voljnog čina, ostvarujući »primjenu objektivnog zakona na pojedinačan slučaj.«
     60. Poput samog naravnoga zakona i svake praktične spoznaje, sud savjesti također ima zapovijedan karakter: čovjek mora postupati u skladu s njim. Ako čovjek postupa protivno takvu sudu, ili pak, u pomanjkanju sigurnosti o tome je li određeni čin čestit i dobar, a čovjek izvrši taj čin, njega osuđuje sama njegova savjest, najbliža norma osobne moralnosti. Dostojanstvo te racionalne instancije i ovlast njezina glasa i njezinih sudova potječu od istine o moralnom dobru i zlu, koju je ona pozvana slušati i izražavati. Tu istinu naznačuje »božanski zakon«, univerzalno i objektivno načelo moralnosti. Sud savjesti ne ustanovljuje zakon, nego potvrđuje ovlast naravnoga zakona i praktična razuma u odnosu prema vrhovnomu dobru, koje ljudsku osobu obdaruje naklonošću i čije zapovijedi prihvaća: »Savjest prema tomu nije samostojan i isključivi izvor odlučivanja što je dobro, a što je zlo. U njoj je naprotiv duboko upisano počelo posluha objektivnoj normi koja utemeljuje i obvezuje na podudarnost njezinih odluka sa zapovijedima i zabranama koje su temelj ljudskog ponašanja«.
     61. Istinu o moralnome dobru, koja se iskazuje u zakonu razuma, djelatno i konkretno prepoznaje sud savjesti, koji navodi da se preuzme odgovornost za obavljeno dobro i za počinjeno zlo: počini li čovjek zlo, pravedni sud njegove savjesti u njemu ostaje svjedokom o sveopćoj istini dobra, kao i o zloći njegova pojedinačnog izbora. Ali pravorijek savjesti u njemu traje i kao zalog ufanja i milosrđa: dok svjedoči o počinjenome zlu, podsjeća i na oprost što ga valja iskati, na dobro što ga valja provoditi i na krepost koju s milošću Božjom valja vazda gajiti.
     Tako se u praktičnom sudu savjesti, koji osobi nameće obvezu da obavi određen čin, objavljuje spona slobode s istinom. Upravo stoga se savjest izražava »prosudbenim« činima koji odražavaju istinu o dobru, i to ne kao samovoljne »odluke«. Zrelost i odgovornost tih sudova - i, u krajnjemu, čovjeka koji je njihovim subjektom - ne mogu se usporediti s oslobađanjem savjesti od objektivne istine, u korist tobožnje samostalnosti čovjekovih odluka, nego naprotiv s neodgodivom potragom za istinom i s prepuštanjem da nas ona vodi u djelovanju.

     Tražiti istinu i dobro

     62. Savjest, kao sud o činu, nije zaštićena od mogućnosti pogreške. »Ipak se nerijetko događa - piše Koncil - da je savjest uslijed nesavladiva neznanja u zabludi a da time ipak ne gubi svoga dostojanstva. Ali to se ne može reći kada se čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kad savjest zbog grešne navike pomalo postaje gotovo slijepa.« Tim kratkim riječima Koncil nudi sintezu nauka o pogrešnoj savjesti što ga je Crkva kroz stoljeća razradila.
     Jamačno, da bi imao »dobru savjest« (7 Tim 1, 5), čovjek mora tražiti istinu i mora suditi prema toj istoj istini. Kao što kaže apostol Pavao, savjest mora prosvijetliti Duh Sveti (usp. Rim 9, 1), mora biti »čista« (2 Tim 1, 3), ne smije lukavošću iskriviti Božju Riječ, nego jasno očitovati istinu (usp. 2 Kor 4, 2). S druge pak strane, sam Apostol opominje kršćane govoreći: »Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.« (Rim 12, 2)
     Pavlova opomena potiče nas na budnost, jer nas upozorava da se u sudovima naše savjesti uvijek gnijezdi mogućnost pogreške. Ona nije nepogrešiv sudac: može pogriješiti. Pa ipak, pogreška savjesti može biti plodom nesavladiva neznanja, to jest neznanja kojega subjekt nije svjestan i iz kojega ne može sam izaći.
     U slučaju da je to nesavladivo neznanje bez krivnje, napominje nam Koncil, savjest ne gubi svoje dostojanstvo, jer, iako nas zapravo usmjeruje na način koji odudara od objektivnoga moralnog reda, ne prestaje govoriti u ime one istine o dobru što ju je subjekt pozvan iskreno tražiti.
     63. U svakom slučaju, dostojanstvo savjesti uvijek proizlazi iz istine: u slučaju ispravne savjesti posrijedi je objektivna istina koju čovjek prima; u slučaju pogrešne savjesti, posrijedi je ono što čovjek, griješeći, subjektivno smatra istinitim. Nikada nije prihvatljivo miješati »subjektivnu« pogrešku o moralnome dobru s »objektivnom« istinom, koja se pred čovjeka racionalno postavlja na temelju njegove svrhe, niti izjednačavati moralnu vrijednost čina izvršenog sa istinitom i ispravnom savješću s onim činom koji je čovjek izveo slijedeći sud pogrešne savjesti. Zlo počinjeno zbog nesavladiva neznanja, ili zbog pogrešnog suda bez krivnje, može biti takvo da zbog njega ne treba kriviti osobu koja ga počini; ali ni u tome slučaju ono ne prestaje biti zlom, neredom u odnosu na istinu o dobru. Osim toga, dobro koje nije prepoznato ne pridonosi moralnome rastu osobe koja ga čini: ono je ne usavršava i ne pomaže joj da se pripremi za vrhovno dobro. Tako bismo, prije nego li se osjetimo lako opravdanima u ime svoje savjesti, morali promišljati o riječi Psalma: »Ali, tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih grijeha očisti me!« (Ps 19, 13). Postoje krivnje koje ne uspijevamo vidjeti, a koje svejedno ostaju krivnjama, jer smo odbili poći prema svjetlu (usp. Iv 9, 39-41).
     Savjest, kao krajnji konkretni sud, ugrožava svoje dostojanstvo kad je s krivnjom pogrešna, ili »kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kada savjest zbog grešne navike pomalo postaje slijepa.« Na opasnosti izobličenja savjesti cilja Isus kad opominje: »Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi - tamna, kolika će istom tama biti?« (Mt 6, 22-23)
     64. U Isusovim riječima što smo ih gore naveli nalazimo i poziv na oblikovanje savjesti, da se ona učini predmetom stalnog obraćenja na istinu i na dobro. Sukladno je Apostolovo poticanje da se ne suobličujemo ovomu svijetu, nego da se preobrazujemo obnavljanjem svoje pameti (usp. Rim 12, 2). Izvor istinitih sudova savjesti uistinu je »srce« obraćeno za Gospodina i za ljubav prema dobru. Naime, »da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno« (Rim 12, 2), potrebno je, doduše, poznavati Božji zakon uopće, ali to nije dovoljno: nužna je svojevrsna »naravna srodnost« između čovjeka i istinskog dobra. Takva se naravna srodnost začinje i razvija u kreposnim stavovima samoga čovjeka, a to su mudrost i ostale temeljne vrline, a još više teološke vrline vjere, ufanja i ljubavi. U tome je smislu Isus rekao: »Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti« (Iv 3, 21).
     Veliku pomoć pri oblikovanju savjesti kršćani dobivaju u Crkvi i u njezinu Učenju, kako navodi Koncil: »Kršćani u oblikovanju svoje savjesti treba da brižno paze na svetu i sigurnu nauku Crkve. Po Kristovoj je naime volji Katolička Crkva učiteljica istine, i njezina je zadaća da Istinu, koja je Krist, navješćuje i autentično uči, a ujedno da i načela moralnoga reda, što proistječu iz same ljudske naravi, svojim ugledom objavljuje i potvrđuje.« Stoga autoritet Crkve, koja se izjašnjava o moralnim pitanjima, ni na koji način ne zadire u slobodu savjesti kršćana, ne samo zato što sloboda savjesti nikada nije sloboda »od« istine, nego uvijek i samo »u« istini; nego i zbog toga što Učiteljstvo kršćanskoj savjesti ne donosi njoj strane istine, nego očituje istine koje bi morala već posjedovati i razvijati počevši od samog izvornoga čina vjere. Crkva se jedino i uvijek stavlja u službu savjesti te pomaže da je ne goni svaki vjetar nauka u kockanju ljudskom (usp. Ef 4, 14), da ne skrene s puta istine o dobru čovjeka, nego da se, poglavito u najtežim pitanjima, sa sigurnošću vine do istine i u njoj ostane.

Ivan Pavao II, enciklika "Veritatis splendor"

31.05.2008. u 10:00 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 30.05.2008.


Presveto Srce Isusovo





Gospodine smiluj se!
Kriste smiluj se!
Gospodine smiluj se!
Kriste čuj nas!
Kriste usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!

Srce Isusa, Sina Oca vječnoga, smiluj nam se!
Srce Isusovo, u krilu Djevice majke od Duha Svetoga sazdano, smiluj nam se!
Srce Isusovo, s Riječju Božjom bitno sjedinjeno, smiluj nam se!
Srce Isusovo, veličanstva beskrajnoga, smiluj nam se!
Srce Isusovo, hrame Božji sveti, smiluj nam se!
Srce Isusovo, šatore Višnjega, smiluj nam se!
Srce Isusovo, kućo Božja i vrata nebeska, smiluj nam se!
Srce Isusovo, žarko ognjište ljubavi, smiluj nam se!
Srce Isusovo, pravde i ljubavi posudo, smiluj nam se!
Srce Isusovo, dobrote i ljubavi puno, smiluj nam se!
Srce Isusovo, svake hvale predostojno, smiluj nam se!
Srce Isusovo, kralju i središte sviju srdaca, smiluj nam se!
Srce Isusovo, u kojem je sve blago mudrosti i znanja, smiluj nam se!
Srce Isusovo, u kojem prebiva sva punina božanstva, smiluj nam se!
Srce Isusovo, koje je Ocu vrlo omiljelo, smiluj nam se!
Srce Isusovo, od kojega punine svi mi primismo, smiluj nam se!
Srce Isusovo, željo bregova vječnih, smiluj nam se!
Srce Isusovo, strpljivo i mnogoga milosrđa, smiluj nam se!
Srce Isusovo, bogato za sve koji zazivaju Tebe, smiluj nam se!
Srce Isusovo, izvore života i svetosti, smiluj nam se!
Srce Isusovo, pomirište grijeha naših, smiluj nam se!
Srce Isusovo, nasićeno pogrdama, smiluj nam se!
Srce Isusovo, satrveno zbog opačina naših, smiluj nam se!
Srce Isusovo, do smrti poslušno, smiluj nam se!
Srce Isusovo, kopljem probodeno, smiluj nam se!
Srce Isusovo, izvore sve utjehe, smiluj nam se!
Srce Isusovo, živote i uskrsnuće naše, smiluj nam se!
Srce Isusovo, mire i pomirenje naše, smiluj nam se!
Srce Isusovo, žrtvo za grijehe, smiluj nam se!
Srce Isusovo, spasenje onima koji se u Te ufaju, smiluj nam se!
Srce Isusovo, ufanje onima koji u Tebi umiru, smiluj nam se!
Srce Isusovo, milino sviju svetih, smiluj nam se!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine!

Isuse krotka i ponizna srca,
Učini srce naše po Srcu svome!

Pomolimo se. Svemogući, vječni Bože, pogledaj na Srce preljubljenog Sina svojega i na hvale i zadovoljštine, koje u ime grešnika Tebi prikazuje, i njima, koji milosrđe Tvoje mole, Ti oproštenje udijeli umilostivljen, u ime istoga Sina svojega Isusa Krista, koji s Tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.


Ivan Pavao II: Litanije Srca Isusova (SKAC)

30.05.2008. u 00:01 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 26.05.2008.


Sv. Filip Neri





Svakome bih preporučio da pogleda izvrstan film o životu sveca kojeg danas slavimo: State buoni... se potete (1984). Film je naslovljen po svečevom blagom i dobrodušnom savjetu mladima koje je odgajao u svom oratoriju: "Ostanite dobri, ako možete..."



Vai cercando qua, vai cercando là,
ma quando la morte ti coglierà
che ti resterà delle tue voglie?
Vanità di vanità.

Tražiš ovamo, tražiš onamo,
ali kad te smrt dohvati
što će ti ostati od tvojih težnji?
Ispraznost nad ispraznošću.


Sei felice, sei, dei pensieri tuoi,
godendo solo d'argento e d'oro,
alla fine che ti resterà?
Vanità di vanità.

Sretan si, jesi, u svojim mislima,
uživajući samo u srebru i zlatu,
na kraju što će ti ostati?
Ispraznost nad ispraznošću.


Vai cercando qua, vai cercando là,
seguendo sempre felicità,
sano, allegro e senza affanni...
Vanità di vanità.

Tražiš ovamo, tražiš onamo,
slijedeći stalno sreću,
zdrav, veseo, i bez briga...
Ispraznost nad ispraznošću.


Se ora guardi allo specchio il tuo volto sereno
non immagini certo quel che un giorno sarà della tua vanità.

Ako sad gledaš u ogledalu svoje smireno lice
sigurno ne zamišljaš ono što će jednog dana biti od tvoje ispraznosti.


Tutto vanità, solo vanità,
vivete con gioia e semplicità,
state buoni se potete...
tutto il resto è vanità.


Sve je ispraznost, samo ispraznost,
živite radosno i jednostavno,
ostanite dobri ako možete...
sve ostalo je ispraznost.


Tutto vanità, solo vanità,
lodate il Signore con umiltà,
a lui date tutto l'amore,
nulla più vi mancherà.

Sve je ispraznost, samo ispraznost,
ponizno hvalite Gospodina,
njemu dajte svu ljubav,
ništa vam više neće nedostajati.


(u prijevodu jedne moje drage prijateljice)

26.05.2008. u 10:50 • 4 KomentaraPrint#^

nedjelja, 25.05.2008.


Sloboda i Zakon


     35. Čitamo u Knjizi Postanka: »Gospodin, Bog, zapovjedi čovjeku: 'Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!'« (Post 2, 16-17). U toj prispodobi Objava poučava da moć razlučivanja dobra i zla ne pripada čovjeku, nego samo Bogu. Čovjek je zacijelo slobodan, čim može razumjeti i prihvatiti zapovijedi Božje. I ima najširu slobodu, jer može jesti »sa svakoga stabla u vrtu«. Ali ta sloboda nije neograničena: mora se zaustaviti pred stablom »spoznaje dobra i zla«, budući daje pozvana prihvatiti moralni zakon što ga Bog daje čovjeku. Zapravo, baš u tome prihvaćanju sloboda čovjeka nalazi svoje istinsko i potpuno ostvarenje. Bog, koji je jedini dobar, savršeno poznaje što je dobro za čovjeka, i snagom vlastite ljubavi to mu predlaže u zapovijedima.
     Zakon Božji, dakle, ne umanjuje niti isključuje čovjekovu slobodu; naprotiv, on je jamči i promiče. Sasvim drukčije, međutim, neke današnje kulturne tendencije nalaze se na početku brojnih etičkih usmjerenja koja stavljaju u središte svoje misli navodni sukob između slobode i zakona. Takva su ona učenja koja pojedincima ili društvenim skupinama pripisuju sposobnost razlučivanja dobra i zla: ljudska bi sloboda mogla »stvarati vrijednosti« i uživala bi takav primat u istini te bi se sama istina smatrala stvorenjem slobode. Sloboda bi, dakle, zahtijevala takvu moralnu autonomiju koja bi praktično značila njezin apsolutni suverenitet.
     36. Moderna instancija autonomije nije propustila izvršiti određen utjecaj i na području katoličke moralne teologije. Premda ova teologija jamačno nikada nije kanila suprotstaviti ljudsku slobodu božanskome zakonu, niti dovesti u pitanje postojanje posljednjeg vjerskoga temelja moralnih normi, ipak je bila izazvana na duboko promišljanje uloge razuma i vjere u pojedinačnom određivanju moralnih normi koje se odnose na specifična »unutarsvjetska« ponašanja, odnosno prema samima sebi, prema drugima i prema tvarnome svijetu.
     Valja priznati da se na početku toga nastojanja u promišljanju nalaze neke pozitivne instancije, koje uostalom pripadaju, dobrim dijelom, najboljoj tradiciji katoličke misli. Na poticaj Drugog vatikanskog koncila, htjelo se pospješiti razgovor s modernom kulturom, iznoseći na svjetlo racionalni karakter - dakle općenito razumljiv i priopćiv - moralnih normi koje pripadaju okviru prirodnoga moralnog zakona. Namjeravalo se, osim toga, učvrstiti nutarnji karakter etičkih zahtjeva koji iz njega proizlaze i koji se ne nalažu volji kao obveza, osim na osnovi prethodnoga priznavanja ljudskoga razuma i, konkretno, osobne savjesti.
     Zaboravljajući ipak ovisnost ljudskoga razuma o božanskoj mudrosti i, u sadašnjem stanju pale ljudske naravi, nužnost učinkovite stvarnosti božanske Objave za poznavanje također moralnih istina naravnog reda, neki su stigli do teorije o potpunom suverenitetu razuma na području moralnih normi koje se odnose na ispravno uređenje života na ovome svijetu: takve bi norme tvorile područje samo »humanoga« morala, to jest bile bi izraz zakona što ga čovjek autonomno daje sam sebi i koji ima izvorište isključivo u ljudskome razumu. Bog se ne bi ni na koji način mogao smatrati tvorcem toga zakona, osim u smislu da ljudski razum vrši svoju zakonodavnu autonomiju na osnovi izvornoga i potpunoga Božjeg ovlaštenja čovjeku. Te tendencije u mišljenju dovele su do nijekanja, protiv Svetoga pisma i postojanog crkvenog nauka, toga da prirodni moralni zakon ima Boga za tvorca i da čovjek, putem svoga razuma, sudjeluje na vječnom zakonu koji sam ne uspostavlja.
     37. Želeći pak zadržati ćudoredni život u kršćanskom kontekstu, neki su teolozi moralisti uveli čistu distinkciju, protivnu katoličkom nauku, između etičkog reda, koji bi imao ljudski izvor a vrijednost samo svjetovnu, i reda spasenja, za koji bi bile važne tek neke nutarnje namjere i stajališta o Bogu i bližnjemu. Stoga se stiglo dotle da se niječe postojanje, u božanskoj Objavi, specifičnog i određenog, općenito valjanog i trajnog moralnog sadržaja: riječ bi se Božja ograničila na opomenu, na općenito poticanje (parenesu), koju bi poslije samo autonoman razum imao zadaću ispuniti normativnim određenjima koja bi uistinu bila »objektivna«, odnosno prilagođena konkretnom povijesnom stanju. Naravno, tako koncipirana autonomija nosi sa sobom i negaciju specifične doktrinarne kompetencije od strane Crkve i njezina učiteljstva oko određenih moralnih normi glede takozvanog »ljudskoga dobra«: one ne bi pripadale pravom sadržaju Objave i ne bi po sebi bile važne u redu spasenja.
     Nema čovjeka koji ne bi vidio da slično tumačenje autonomije ljudskoga razuma nosi sa sobom teze koje su nespojive s katoličkim učenjem.
     U takvu kontekstu apsolutno je potrebno razjasniti, u svjetlu riječi Božje i žive crkvene tradicije, temeljne pojmove ljudske slobode i moralnoga zakona, te njihovih dubokih nutarnjih odnosa. Samo će tako biti moguće odgovoriti primjerenim instancijama ljudske racionalnosti, integrirajući valjane elemente nekih struja današnje moralne teologije, a da se tezama što proizlaze iz pogrešnoga koncepta autonomije ne nanosi šteta moralnoj baštini Crkve.

Ivan Pavao II, enciklika "Veritatis splendor"

25.05.2008. u 08:01 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 24.05.2008.


O nestalnosti srca


1 Sinko, ne vjeruj svojim trenutnim nagnućima: brzo će se promijeniti!
2 Dokle god živiš, podložan si promjeni i mimo svoje volje. Časkom si radostan, časkom žalostan, časkom smiren, časkom smeten; sad si pobožan, sad nepobožan, sad marljiv, sad lijen, sad ozbiljan, sad lakouman.
3 Ali ovu promjenjivost nadvisuje razborit i produhovljen čovjek. On se ne osvrće na svoje osjećaje ni na vjetar nestalnosti, s koje god strane dolazio, već se čitavim svojim duhom upinje postići pravi i najvredniji cilj.
4 I može ostati takav, nepokolebljiv, bude li bezazleno oko njegove nakane, unatoč svim mogućim zbivanjima, neprestano upereno na mene.
5 A koliko je oko nakane čistije, toliko se sigurnije hodi kroz svakojake oluje.
6 Samo, kod mnogih je oko čiste nakane potamnjelo.
7 Učas se, naime, okrene za nekom usputnom nasladom i malokad je netko sasvim slobodan od ljage vlastita sebeljublja.

Toma Kempenac, "Nasljeduj Krista", III. Knjiga, 33. poglavlje

24.05.2008. u 21:50 • 2 KomentaraPrint#^

četvrtak, 22.05.2008.


TIJELOVO




Blagoslovljen budi Bog!
Blagoslovljeno Njegovo sveto ime!
Blagoslovljen Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek!
Blagoslovljeno ime Isusovo!
Blagoslovljeno presveto srce Isusovo!
Blagoslovljena predragocjena krv Isusova!
Blagoslovljen Isus u presvetom oltarskom sakramentu!
Blagoslovljen Duh Sveti utješitelj!
Blagoslovljena velika Bogorodica, presveta Djevica Marija!
Blagoslovljeno sveto i bezgrešno njezino začeće!
Blagoslovljeno njezino slavno uznesenje!
Blagoslovljeno ime Marije, Djevice i Majke!
Blagoslovljen sveti Josip, njezin prečisti zaručnik!
Blagoslovljen Bog u svojim anđelima i u svojim svecima!

22.05.2008. u 15:37 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 19.05.2008.


O pokori


Pokora se sastoji u presijecanju uzroka grijeha. Post je, dakle, odgovarajući protulijek za požudu; molitva za oholost, zavist, gnjev i lijenost; milostinja za pohlepu.
(Sv. Richard iz Chichestera)

Također je nužno izbjegavati prigode koje su se pokazale uzrokom našega grijeha. Utecimo se usrdnoj molitvi, često i dostojno primajmo sakramente. Onaj tko to bude činio, sigurno će ustrajati. (Sv. Ivan Maria Vianney)

Svoju bismo pokoru trebali vršiti obuzeti radošću što smo u mogućnosti udovoljiti Bogu, kojega smo uvrijedili, te što smo otkrili tako lagan način brisanja svojih grijeha zbog kojih bismo zavrijedili vječne patnje.
(Sv. Ivan Maria Vianney)

Odriče se sebe i uzima na se svoj križ onaj tko nije bio čist, a postane čist, tko nije bio umjeren, a postane umjeren, tko je bio slab i bojao se, a postane jak i odvažan. (Sv. Jeronim)

19.05.2008. u 20:45 • 3 KomentaraPrint#^

subota, 17.05.2008.


Dva vuka


Stari indijanac iz plemena Cherokee ovako je poučavao svoga unuka o životu.

"Unutar mene vodi se bitka", reče on dječaku. "Užasna je to borba, između dva vuka.

Jedan je zao - on je srdžba, zavist, žalost, jad, pohlepa, uznositost, samosažaljenje, krivnja, ogorčenost, potčinjenost, laž, oholost, nadmoćnost, sebeljublje.

Drugi je dobar - on je zahvalnost, radost, mir, ljubav, nada, vedrina, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, suosjećanje, velikodušnost, istina, milosrđe, vjera.

Ista se bitka odvija i unutar tebe, a također i unutar svakog drugog čovjeka."

Unuk se nakratko zamisli i zatim upita svoga djeda: "Koji će od ta dva vuka na kraju pobijediti?"

Stari Cherokee odgovori: "Onaj kojeg hraniš."


17.05.2008. u 08:50 • 3 KomentaraPrint#^

petak, 16.05.2008.


Darivanje i primanje


     Da nas je Bog od početka stvorio u nebeskom stanju, pa da smo ga odmah gledali licem u lice, vjerojatno ne bismo nikad bili sagriješili. Ali bi nam nedostajalo nešto važno. Ne bismo mogli sudjelovati u međusobnom darivanju, što je bit Trojstva. Naša čežnja da sebe darujemo ili predamo ne bi nikad bila ispunjena, jer bismo vrlo jasno uvidjeli da ništa ne dajemo mi, nego da sve daje Bog, čak i našu ljubav prema njemu. Vidjeli bismo da smo odneseni na valovima ljubavi, nošeni strujom kojoj se ne možemo oduprijeti, i da čak nismo mogli izreći ni osobno da. Život na nebu imao bi neki neizbježan i neprijeporan nedostatak u sebi. Svatko od nas morao bi reći: Samo smo primili, nikad ništa nismo dali.
     Što smo ovdje na zemlji izloženi kušnjama, što se ovdje moramo boriti kako bismo mogli reći da Bogu, razlog je u činjenici što Bog želi da nam u vječnosti može reći: "Dao si mi nešto. Ne dajem samo ja. Mi se dajemo jedno drugom. Dajem se u zahvalnosti što si mi dao nešto, a mogao si i odbiti dati. Sada mi više ne možeš dati ništa, jer to si učinio jedanput i to ima vječnu vrijednost. Ja nikad ne zaboravljam."
     Teologija je uvijek naučavala da čovjek ne može na nebu ništa "zaslužiti". "Zaslužiti", a to znači učiniti nešto za Boga, pripada našem zemaljskom životu. U nebu sam slamka koja pliva u oceanu. Postoji ljubav, bučna struja ljubavi, ali ne i svojevoljno davanje. Ja sam obuzet, u ekstazi, ali zapravo "ne dajem". Ili točnije rečeno: ja dajem zato što sam ranije dao, jedanput svojevoljno rekao Bogu da za vječnost.
     Čovjek bi morao biti Bog da bi se u apsolutnoj slobodi mogao potpuno dati bez ikakve mogućnosti da kaže ne. U Bogu se sloboda i nužnost posve podudaraju. Davanje je njegova narav. Narav koju nije dobio, nego koja on jest. On je svoj vlastiti temelj. Zato je i samodarivanje u njemu i neizbježno i slobodno. Nama je međutim potrebna nepotpuna sloboda kako bismo mogli davati. Jer da bismo mogli reći Bogu da, moramo moći Bogu kazati i ne. Ako ne bi postojala mogućnost kazati Bogu ne, sa svim posljedicama grijeha i trpljenja, ako bi naš da Bogu bio nužan, tj. neizbježan, tada se ne bi moglo reći da Bogu nešto dajemo. A ako ne možemo Bogu nešto dati, nemamo ni udjela u Božjem Duhu, koji je u svojoj biti Dar.
     Da čovjek može Bogu nešto dati, da čovjek "ima zasluge", kako to izriče katolička teologija, važan je element naše vjere. Bez toga čovjek ne sudjeluje potpuno u životu Trojstva, koji se sastoji od međusobnog darivanja i primanja.
     Da nam je Bog od početka dao mogućnost gledati njegovo lice, bili bismo odmah i zauvijek postavljeni u stanje u kojem samo primamo. No on želi da budemo kao on, da živimo i od davanja i od primanja.
     Veću čast nije nam mogao iskazati!

Wilfrid Stinissen, "Moj život u tvojim rukama"

16.05.2008. u 00:41 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 14.05.2008.


Istinska sloboda


     Čovjek bi mogao pomisliti da život postaje neobično dosadan kad smo neprestano vezani uz Božju volju, naročito kad se ta volja proteže na sve životne detalje. Nikad više ne moći činiti što želimo!? Ali čovjek želi upravo slušati Boga i biti poslušan.
     To postaje jasnije ako znademo da kod čovjeka treba razlikovati površinsku i dubinsku volju. Često poistovjećujemo njegovu volju s onim što je samo njezin površinski sloj, podređen sebičnosti. To je ona volja koja osluškuje sve proturječne poticaje i daje se voditi od onog zloglasnog para: "ovo volim - ono ne volim". To je također volja koja je poslušna razumu u onoj mjeri u kojoj on sebično traži dobit i nadmoć. Dubinska volja, naprotiv, u službi je ljubavi. Ona se podudara s našom prirođenom težnjom za Bogom. Dubinska volja "hoće" Boga, struji prema njemu i u njemu nalazi svoje zadovoljstvo.
     Kad se površinska volja iživljava, kad čini što hoće, može se uistinu steći dojam da se radi o slobodi. Ali takva sloboda dijeli površnost volje i više zaslužuje da se zove "ropstvo", jer blokira dubinsku slobodu. Površinska i dubinska volja protive se jedna drugoj. "Jer tijelo žudi protiv duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugom protivi..." (Gal 5,17) Čim pokušamo živjeti na razini dubinske volje, shvaćamo da tek tada postajemo potpuno i na ispravan način slobodni i koliko ćemo izgubiti ako nastavimo živjeti u skladu sa svojom površinskom voljom.
     Sloboda i poslušnost nisu dakle suprotnosti. Sloboda je istinska kad nam daje mogućnost slušati Boga i prihvatiti njegovu volju. "Sloboda je stanje gdje razum nije više vezan za nešto, nego može slijediti Božju volju." (Sv. Franjo Saleški) Sloboda je, naposljetku, sposobnost činiti ono za što smo stvoreni, sjediniti se s našim pravim bićem i tu pustiti korijenje. To je pitanje "biti ili ne biti". Ako si stvoren kao rijeka koja teče prema Bogu, onda budi rijeka. Ako si stvoren kao uho ("nego si mi uši otvorio" Ps 40,7), onda budi uho! Pokušaj da budeš nešto drugo nego što jesi, odvodi te od slobode u neku vrstu šizofrenije. Pavao uživa govoriti o slobodi za koju nas je Krist oslobodio, koja se sastoji u tome da budemo sluge Božje. (Rim 6,22)
     Postoji čudesan sklad između čovjekove prave slobode i Božje slobode. Onomu tko je slobodan (nevezan) Bog daje slobodu da čini što želi. Kad si slobodan od svih sputavanja i blokada, tada i Bog postaje slobodan da te ispuni kako on hoće i želi. Ono što je dugo čekao, napokon može ostvariti. Kada se svi konci koji te sputavaju i vežu za stvari prerezu, Bog te može voditi k cilju svojim božanskim taktom. Ili da se poslužimo slikom Ivana od Križa: Kada su sva prozorska krila otvorena i svi zastori razmaknuti, može sunčano svjetlo ulaziti u predvorje srca i potpuno ga osvijetliti. Svjetlo želi svijetliti, vatra želi grijati. Naša sloboda daje Bogu slobodu.
     Ako Bog, zahvaljujući čovjekovoj slobodi, postaje slobodan činiti s čovjekom što hoće, tada se sve vrijeme događaju iznenađujuće stvari. Ono što Bog čini uvijek je novo i originalno.
     "Djelo je stalno isto", piše de Caussade, "a svaki novi trenutak proizvodi novi rezultat. To će trajati vječno. To je stvorilo jednog Abela, jednog Nou, jednog Abrahama, koji su svi posve različiti. S Izakom je nastupilo nešto novo, Jakov ga ne ponavlja, a ni Josip Jakova. U Mojsija nema nikakve podudarnosti s njegovim predcima. David i proroci nose drukčija obilježja nego patrijarsi. Svi su nadmašeni od Ivana Krstitelja. Isus kao prvorođenac nema sebi sličnoga... Duh Sveti uvijek je vodio njegovu savršenu dušu. Budući da je uvijek bila pod vodstvom Duha, nije trebala pitati prošli trenutak kako bi oblikovala slijedeći. Milost je zračila nad svim Isusovim trenucima, te su se oni oblikovali prema vječnim mislima što ih je Presveto Trojstvo skrilo u svoju tajnovitu i neprobojnu mudrost...Sve proslavljene duše dobivaju svoj udio u tom Božjem životu. U svakoj od njih Krist oživljuje (uskrsava) na različit način. Život svakog sveca Kristov je život i jedno novo evanđelje. Obrazi su zaručnikovi kao gredice mirisnog bilja, kao cvijeće ugodno. (usp. Pj 5,13) Božansko djelo providnosti postaje vrtlar koji divno oblikuje gredice. Ni jedna gredica nije posve slična drugoj. Ne postoje dva posve podudarna cvijeta, ili posve slična, osim u vjernosti s kojom odgovaraju na Božje djelovanje."
     Bog ne treba tražiti neobične zadatke za čovjeka kako bi ga učinio jedinstvenim stvorenjem. Čovjek postaje originalan ispunjavajući svoje svakidašnje dužnosti. Svatko tko je iskreno pokušao živjeti u poslušnosti nadahnuću Duha, zna da i naizgled jednoličan život može i te kako biti ispunjen avanturama i uzbuđenjima. Nije li tako i s čovjekovom izvanjskom osobnošću? Svako lice ima dva oka, dva uha, jedan nos, jedna usta. Ima li ičega jednoličnijeg od toga, a ipak - kakve li raznolikosti! Različitost je tako golema da nam je vrlo neobično kad dva čovjeka "sliče" jedan drugom.
     Sada razumijemo zašto može biti opasno čitati životopise svetaca, ako to činimo s namjerom da ih nasljedujemo do u tančine. Životopisi svetaca trebali bi nas nadhnuti da poželimo uvijek živjeti u posvemašnjoj poslušnosti, predanosti i otvorenosti novim poticajima Duha. Očaravajuće je vidjeti što Bog može učiniti s čovjekom spremnim slijediti Jaganjca kamo god pođe. (Otk 14,4) Ali je važno znati da je Jaganjac potpuno "nepredvidljiv" i da svakom čovjeku pronalazi novi, iznenađujući smjer putovanja.

Wilfrid Stinissen, "Moj život u tvojim rukama"

14.05.2008. u 19:50 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 13.05.2008.


Božja sveprisutnost


     Bog nije prisutan statično i pasivno, nije neki nemoćni promatrač, puki očevidac kako ljudi zloupotrebljavaju svoju slobodu i mrse njegove planove. Bilo bi besmisleno predati se tako nemoćnom Bogu. Bog je ljubav na djelu. Sve što se događa i sve što ljudi čine integrirano je u njegovu sveobuhvatnu aktivnost. Mi u njoj plivamo.
     Ne postoji nijedan trenutak kad se Bog ne objavljuje. Čini se kao da se većina toga u našem životu događa slučajno. Od vremena do vremena Bog pokazuje svoju prisutnost vrlo jasno, ponekad vidimo tu crvenu nit i tada Bogu zahvaljujemo. Ali on je uvijek s nama, sve govori o njemu. Postoji stalan kontinuitet Božjeg djelovanja. "Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov." (Ps 121,4) Mi ponajčešće spavamo. Da, naša vjera spava. Ne otkrivamo ništa neobično. A zapravo: sve je neobično i važno. Možda je tajna baš u tome: neki sveci umiru mladi jer su u kratkom vremenu prešli nevjerojatno dug put. Nijedan trenutak u njihovu životu nije bio izgubljen, nijedan događaj uzaludan. Znali su da ih Bog svakog trenutka pogurne nekim događajem i okolnošću, ništa manje ni onim što je izgledalo da upropaštava njihov "duhovni život". Oni su dopustili da ih Bog "gura".
     Postoji toliko mnogo bjegova u našem nastojanju oko "duhovnog života". Bijeg od konkretne i naizgled banalne stvarnosti, a ispunjene Božjom prisutnošću. Bijeg u umjetni život koji odgovara našim zamislima o pobožnosti i svetosti, ali ne sadržava Boga i nije njime ispunjen. Dokle god sami želimo određivati gdje ćemo naći i susresti Boga, ne trebamo strepiti da ćemo ga susresti. Susrećemo samo sebe, retuširano izdanje sebe samih.
     Pravi duhovni život počinje tek kad smo spremni umrijeti. Postoji li brži način smrti nego dozvoliti Bogu da iz trenutka u trenutak oblikuje naš život, i neprestano prihvaćati njegovo djelovanje.

Wilfrid Stinissen, "Moj život u tvojim rukama"

13.05.2008. u 12:20 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 11.05.2008.


DUHOVI






Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!


11.05.2008. u 16:00 • 1 KomentaraPrint#^

subota, 10.05.2008.


Blaženi Ivan Merz


Tužno sjećanje na prvu ljubav

Monte Rasta, 5. X. 1917. (20 g. i 10 mj.)
     Draga Greta! Dan je kišovit. Ja sjedim u svojoj polutamnoj sobi. Obuhvaća me turobnost. Uzeo sam olovku i pokušao sam napisati Tvoje ime, koje već godinama nisam napisao. Greta Teschner! Što sve sadržava ovo ime: Koliko se uspomena koje paraju srce, veže na melodiju ovih riječi! Preda mnom se opet pojavljuje Tvoja plava kosa i Tvoje lice, tako puno života i zdravlja. Mi nismo znali što je to ljubav. Nikad nije ta riječ prešla preko naših ustiju. Ali kad sam nejasno saznao da si Ti teško bolesna, proveo sam noć u molitvi. Molio sam Boga da Te ostavi na životu, a drugog dana saznao sam da si već bila mrtva. Mrtva! Tecite, suze, tecite u vječnost, jadikuj, dušo, pecite oči - Gretica je mrtva. Ona leži na krevetu nepokretna. Moja zaručnica. Onda su je odnijeli na groblje. A kad sam nakon nekog vremena i ja došao onamo, našao sam na križu napisane tužne i strašne riječi: Greta Teschner. Mene još uvijek peku moje oči koje su pune suza. Sva se moja unutrašnjost uzdiže k Tebi, koja lebdiš iznad vidljivih svjetova. Sklad moje duše hoće da prijeđe u Tvoju. Tebe nema više ovdje, a približava se i moja starost. I moj će život proći i nestati. Nova pokoljenja dolaze i prolaze, i našoj ljubavi neće ovdje više biti spomena, kao da nikad nije ni postojala. Tako ja i dalje ovdje životarim. Gone me želje, potkapa me borba i nestalnost. (Nastavak u sljedećem odlomku.)

Kad ćemo vidjeti uskrsnulog Jaganjca i sjaj njegove vječno lijepe Majke?

Monte Rasta, 5. X. 1917. (20 g. i 10 mj.)
     Kad će konačno doći vrijeme kad neće više biti nikakve odvratnosti, nikakve noći i nikakvog grijeha? Kad će doći vrijeme vječne slave, vječnog osvjetljenja? Kad ćemo vidjeti uskrsnulog Jaganjca i sjaj njegove vječno lijepe Majke, koji se proteže iznad svih svjetova? Kada, kada ćemo biti ujedinjeni u pjevanju nebeskih korova, kada ćemo se izgubiti u vječnom pjevanju Sanctus, Sanctus, Sanctus, obavijenom božanskim sjajem? Kada će doći vrijeme da se neće morati jesti, kad se neće morati boriti za najmanje dobro djelo. Oj, Adame, nisi mislio što radiš. U našem je tijelu zakon sasvim drugačiji od onoga koji je u našoj duši. Sva je priroda pokvarena, sve je zlo i naša duša zapada u tamu. Kada ćemo sami sebe biti svjesni, kad će naša duša samu sebe razumjeti, kad će zbiljski oćutjeti svoj savez s Bogom? Apstinencija i Euharistija su putovi koji nas onamo vode. Post i Pričest, dvije oprečnosti. Post zadaje muku i lišava nas užitka, a Pričest nam daje neizmjerni užitak i pretvara naše tijelo u božansko tijelo.

(iz knjige "Ljubav i čistoća")

10.05.2008. u 12:45 • 2 KomentaraPrint#^

srijeda, 07.05.2008.


Pismo treće


Dragi moj Wormwood!

     Vrlo me razveselilo ono što si mi ispričao o ponašanju tvoga pacijenta prema svojoj majci. Ali moraš svoju prednost pametno iskoristiti. Nikad nemoj zaboraviti: Neprijatelj djeluje iz središta prema van i tako postupno uvodi pacijenta u nova pravila. Svakog časa može se dogoditi da se i ponašanje tvoga pacijenta prema staroj ženi promijeni. Ali ti to pod svaku cijenu moraš predusresti. Budi usko povezan s našim kolegom Glubozom koji je zadužen za majku. U zajedničkom dogovoru razradite u toj kući čvrste navike koje će biti povod za trajnu međusobnu uzrujanost: mala svakodnevna zabadanja! Kao uspješne pokazale su se sljedeće metode:
     1. Njegove misli drži usmjerene na nutarnji život. On misli da je njegovo obraćenje nešto nutarnje i stoga je sva njegova pozornost sada usmjerena na njegovo nutarnje stanje — ili bolje na filtriranu verziju o svemu onome što ćeš mu dopustiti da vidi. Podrži ga u tome! Odvrati ga od ispunjavanja najjednostavnijih dužnosti svakodnevnog života, a istodobno ga potiči na najnaprednije i najduhovnije stvari. Probudi u njemu korisno ljudsko svojstvo: odbojnost i zanemarivanje najočitijih stvari. Moraš ga dovesti do toga da cijeli sat ispituje a da ne otkrije najobičnije činjenice o sebi koje su savršeno jasne svakome tko je ikad živio s njim u istoj kući ili radio u istom uredu.
     2. Svakako ga je nemoguće spriječiti da moli za svoju majku, ali mi imamo sredstva da te molitve učinimo neškodljivima. Trudi se da te molitve budu uvijek vrlo »duhovne«, da se on uvijek brine za njezino duševno stanje, a nikad za njezin reumatizam. Iz toga slijede dvije prednosti. Prvo, njegova će se pozornost zadržavati na onome što on smatra njezinim grijesima. Ako samo malo pomogneš, on će grijehom smatrati sve postupke ili izjave svoje majke koje mu idu na živce ili su mu neugodne. Tako ga čak i u molitvi možeš učiniti još osjetljivijim za rane koje mu je dotični dan donio. Takvo odvijanje nije nipošto teško; ti ćeš ga smatrati vrlo zabavnim. Drugo, kako njegov sud o njezinoj duši nije samo vrlo grub nego i posve kriv, on će u nekom smislu moliti samo za biće koje živi u njegovoj vlastitoj mašti. Tvoja će zadaća biti sada da taj zamišljeni lik jezičave stare dame za doručkom svaki dan sve manje odgovara pravom liku. S vremenom možeš jaz toliko produbiti da ni jedna misao ili osjećaj njegovih molitava ne prijeđe od zamišljene na stvarnu majku. Imao sam u svojoj praksi različite pacijente koji su neposredno nakon žarke molitve za »spas duše« žene ili sina tu istu ženu ili sina znali strašno udarati ili psovati, a da nisu osjetili ni najmanje grižnje savjesti.
     3. Kad dva ljudska bića godinama žive zajedno, događa se da izvjesni ton ili izraz lica jednoga onom drugom postane jednostavno nepodnošljiv. Na tome moraš raditi. Dovedi svom pacijentu do pune svijesti ono osebujno treptanje očima kod njegove majke, koje ga je već u djetinjstvu mučno smetalo, i pusti da njime ovlada odvratnost što je pri tome osjeća. Učvrsti ga u shvaćanju da njegova majka zna kako mu je to odvratno i da ga time namjerno izaziva. Ako dobro razumiješ svoj zanat, on neće ni opaziti kako je ta pretpostavka nevjerojatna. I, naravno, ne dopusti mu da pomisli kako i on ima čudne navike koje bi njegovoj majci mogle biti na sličan način odbojne. Kako on sam sebe ne može ni čuti ni vidjeti, to je lako postići.
     4. U obrazovanim krugovima fina mržnja izražava se obično tako da se kaže nešto što napisano djeluje posve bezazleno (same riječi nisu uvredljive), ali po izvjesnom tonu i u određenom trenutku djeluje kao šaka u lice. Da bi tu igru održavali, morate ti i Gluboza dobro paziti da svaka od ovih dviju budala mjeri stvari dvostrukim mjerilom. Sin će zahtijevati da se sve njegove izjave razumiju bez predrasuda i primisli, dok će istodobno svaku primjedbu svoje majke po njezinu tonu suditi s najvećom osjetljivošću i stalno povezivati s nekom potajnom namjerom. Majku morate navikavati da reagira na isti način. Tako će se nakon svake svađe razići u uvjerenju da su potpuno nedužni. Ti već poznaješ povode kao npr. »ja je samo pitam kad ćemo jesti, a ona se već žesti«. Uvriježi li se jednom takva navika, imat ćeš pred sobom izvanredno zabavnu situaciju čovjeka koji govori stvari s izričitom namjerom da povrijedi, a opterećuje se kad se drugi osjeća povrijeđenim.
     Na koncu, reci mi nešto o vjerskom stavu stare gospođe. Nije li ona pomalo ljubomorna na novi obrat u životu svog sina? Je li pomalo uvrijeđena zato što je on tako kasno od drugih naučio ono za što mu je ona po svom uvjerenju još u djetinjstvu dala tako dobru priliku? Osjeća li ona da on preuveličava stvari ili sve to prima jednostavno? Sjeti se starijeg brata u onoj priči našeg Neprijatelja.

Tvoj odani stric Screwtape


(C.S.Lewis, "Pisma starijeg đavla mlađem")

07.05.2008. u 06:30 • 1 KomentaraPrint#^

subota, 03.05.2008.


O odnosu prema samome sebi


     Ima puno ljudi koji žive u razdoru sa samima sobom. Ova je nenaklonost prema sebi, ova nesposobnost prihvaćanja sebe i izmirenja sa sobom daleko od onoga »odreknuća od sama sebe« koje Gospodin hoće. Tko ne voli sebe, ne može voljeti ni bližnjega. Ne može ga prihvatiti »kao sama sebe« jer je protivnik samome sebi i pun gorčine, u temelju svoga života je nesposoban ljubiti.
     To pak znači: egoizam i stvarna ljubav prema sebi ne samo da nisu istovjetni, nego se isključuju. Netko može biti velik egoist i, unatoč tomu, nositi u sebi velik nemir. Štoviše, egoizam često nastaje zbog unutarnje rastrganosti, zbog pokušaja da sebi stvorimo neko drugo »ja«, dok ispravan odnos prema svome »ja« nastaje oslobođenjem od sama sebe. Moglo bi se ovdje govoriti o svojevrsnu antropološkome krugu: u onoj mjeri u kojoj netko uvijek traži samo sebe, u kojoj bi htio ostvariti sama sebe i sve usmjerava prema uspjehu i ispunjenju svoga »ja«, to njegovo »ja« postaje odbojno, gnjevno i nezadovoljno. Cijepa se u tisuće likova i na koncu ostaje samo bijeg od sama sebe, nesposobnost da se izdrži sa samim sobom, traženje utočišta u drogi ili raznim drugim oblicima egoizma, proturječna u samome sebi. Jedino me »da«, koje mi izriče neko »ti«, čini sposobnim da to »da« izgovorim i ja samome sebi, u »ti« i s »ti«. »Ja« se ostvaruje preko nekoga »ti«. S druge strane vrijedi i to da istinsko »da« drugomu može izgovoriti samo onaj tko je prihvatio sebe. A prihvatiti i »voljeti« sebe opet pretpostavlja istinu i zahtijeva neprekidno koračanje prema istini.
     Uostalom, i ovdje - kao i u slučaju nade - pogrješan oblik askeze može razoriti temelje ispravne kršćanske egzistencije. U nedavnoj prošlosti nalazimo poglavito dva takva pogrješna držanja. Tu je ponajprije pogrješan oblik savjesnosti, koji u stalnu prekopavanju savjesti, u neprekidnoj potrazi za vlastitom savršenošću, svu pozornost upravlja na svoje »ja«, na svoje grijehe i krjeposti. Dolazi do religioznoga egoizma koji čovjeka sprječava da se jednostavno otvori Božjemu pogledu, da se odlijepi od sebe i gleda u nj. Samovoljan pobožnik, koji je posve okrenut sebi, uopće više nema vremena tražiti Božje lice i čuti njegovo oslobađajuće i otkupljujuće »da«. Suprotna, a ipak tako srodna, opasnost jest pretjerana nesebičnost, odreknuće od sama sebe koje vodi nijekanju sama sebe, brisanju sama sebe, kada se više ne želi zamjećivati vlastito »ja«, a ono upravo tada zadobiva prevlast nad svime, u jednome suptilnu egoizmu. Uništeno, potisnuto »ja« ne može ljubiti. I ovdje vrijedi da milost ne dokida, nego pretpostavlja narav. Božja ljubav nije nijekanje ili uništavanje ljudske ljubavi, nego njezino produbljenje i njezina radikalizacija, smještanje u jednu novu dimenziju.

J. Ratzinger, "O vjeri, nadi i ljubavi"

03.05.2008. u 17:15 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 02.05.2008.


Sutra je novi dan


     Kada se spusti noć i kada se osvrneš na protekli dan i uvidiš kako je sve ostalo nedovršeno i koliko si toga planirao, a ostalo je kako je i bilo, i sve razloge zbog kojih bi trebao biti posramljen i postiđen; jednostavno prihvati sve tako kako jest, predaj sve u Božju ruku i ostavi sve njemu. Tek tada ćeš otpočinuti u njemu - uistinu otpočinuti - i započeti novi dan kao početak novoga života.

Sv. Edith Stein

02.05.2008. u 23:55 • 4 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).

(Ivan Pavao ll)


< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)


Komentari da/ne?

Linkovi


CERC

Catholic Answers

Simple Catholicism

Tebe Tražim

KNI

Psalmi


103 Bog je ljubav

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

*

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)

*

Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.

Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)

*

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)

*

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)

*

Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)

*

Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)

*

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)

*

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)

*

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)

*

Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)

*

Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)

*

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)

*

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)

*

Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)


Pregled po autorima


Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)

Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku