Veritatis splendor http://blog.dnevnik.hr/timotej


četvrtak, 28.02.2008.


Filotea

TREĆI DIO

17. O prijateljstvu, u prvom redu o onom lošem i površnom

     Ljubav je prva među strastima duše; ona je kraljica svih stremljenja srca, sve u sebe pretvara i oblikuje nas po onom što ljubi. Dobro pazi, draga Filotea, da ti srce ne stremi zlu, jer ćeš odmah i sama opakom postati. Prijateljstvo je najopasnija od svih ljubavi, jer sve druge ljubavi mogu postojati a da se ne dijele s drugim, dok prijateljstvo upravo na tome počiva i gotovo ga je nemoguće s nekom osobom uspostaviti a da se u neku ruku ne postane i sudionikom njegova života.
     Nije svaka ljubav prijateljstvo; jer: 1. Možemo ljubiti a da nas ljubljena osoba ne ljubi, i tada imamo ljubav ali ne i prijateljstvo, jer ono je obostrana ljubav a ako ljubav, nije obostrana, onda nije prijateljstvo. 2. Nije dovoljno da ljubav bude obostrana već je nužno da osobe koje se ljube znaju za svoju obostranu naklonost. Ako ne znaju za nju, i tada će postojati ljubav, ali ne i prijateljstvo. 3. Uz to mora postojati i međusobni odnos na kome se njihovo prijateljstvo temelji.
     Po množini različitih odnosa prijateljstva se onoliko razlikuju koliko dobra koja se razmjenjuju; ako su to lažna i isprazna dobra, i prijateljstvo će biti isprazno; ako su dobra prava, bit će pravo i prijateljstvo; a što su dobra izvrsnija to će i prijateljstvo biti izvrsnije. Jer, kao što je i med bolji ako ga pčele skupljaju s najslađih cvjetova u cvatu, tako je izvrsnija i ljubav koja se temelji na vrednijoj razmjeni; i, kao što u Herakleji u Pontu ima otrovnog meda od kojeg gube razum oni koji ga jedu, jer pčele ga skupljaju s cvjetova nalipa, kojim obiluje taj kraj, tako je i prijateljstvo koje se temelji na lažnim i poročnim dobrima loše i lažno.
     Međusobno puteno naslađivanje razmjena je sirovih užitaka koja se među ljudima, kao ni među magarcima i konjima, kod kojih ima iste učinke, ne može nazvati prijateljstvom, pa kad u braku odnos ne bi imao nikakva drugog sadržaja, tada u njemu ne bi bilo ni prijateljstva; naime, u braku postoji međusobno darivanje života, rada, dobara, naklonosti i neraskidive vjernosti, pa je bračno prijateljstvo ne samo pravo nego i sveto.
     Prijateljstvo zasnovano na razmjeni putenih naslada prosto je i nedostojno zvati se tim imenom, a isto vrijedi i za ono prijateljstvo koje se temelji na površnim i ispraznim krepostima, jer takve kreposti ovise o osjetilima. Putenim nasladama nazivam one koje se neposredno i uglavnom temelje na ugađanju vanjskim osjetilima kao što su to primjerice uživanje u promatranju ljepote, u slušanju lijepoga glasa, u dodirivanju i slično. Ispraznim krepostima nazivam neke isprazne vještine i osobine koje osobe slaboga duha nazivaju krepostima i savršenostima. Slušaj samo kako govori većina djevojaka i mladića i primijetit ćeš kako sa sigurnošću tvrde: taj i taj gospodin veoma je krepostan, dobro pleše, zna sve vrste igara, dobro se odijeva, dobro pjeva, uljudno se šali i dobro vlada; šarlatani najkreposnijima smatraju najveće lakrdijaše. Kako se sve ovo odnosi na osjetila, i prijateljstva koja se na tome temelje nazivamo osjetilnim, ispraznim i površnim prijateljstvima i točnije bi ih bilo nazvati ludorijama. Ovdje je uglavnom riječ o prijateljstvima među mladima, kojima su neobično važni brk, kosa, odijelo, značajni pogledi, mladost i brbljavost: takva prijateljstva i dolikuju dobi u kojoj je krepost još neznatna a prosuđivanje tek u pupovima; ova su prijateljstva prolazna i kopne poput snijega na suncu.


18. O ljubakanju

     Kad takvo nestašno prijateljstvo nastane među osobama različita spola a one ne kane sklopiti brak, nazivamo ga ljubakanjem; no, s obzirom da je riječ o svojevrsnom nedonoščetu ili pukoj sjeni prijateljstva, ne možemo ga ni nazivati prijateljstvom ili ljubavi, zbog njegove silne ispraznosti i nesavršenosti. Ipak, zbog njih muško i žensko srce ponekad ostaju zapletena i zarobljena ispraznim i bezumnim čuvstvima koja počivaju na takvim površnim vezama i sitnim čarima o kojima sam malo prije govorio. Iako se ove bezumne ljubavi u pravilu utope u putenosti i besramnoj razbludnosti, to zasigurno nije prvotna nakana onih koji se u takve veze upuštaju; jer da je tako, ne bi to više bilo ljubakanje nego očita bestidnost. Ponekad zna proći i više godina prije negoli se među osobama zahvaćenima tim ludilom dogodi povreda čistoće tijela, a dotad se one naslađuju željama, čežnjama, uzdasima, udvaranjem i sličnim ispraznostima s raznim nakanama.
     Jedni ne misle ni na što drugo nego samo na to da zasite svoje srce dajući i primajući ljubav, i čine to po svojoj zaljubljivoj ćudi; takvi se ne obaziru se ni na što i odabiru svoje ljubavi samo po svom ukusu i nagonu: kad se takvi susretnu s osobom ugodne vanjštine, ne pitaju se kakva joj je duša i kako se vlada, već odmah započinju ljubakati i zapliću se u te bijedne zamke iz kojih se onda teško izvlače. Druge pak zavede taština, jer misle kako stječu nemalu slavu ako nekome ljubavlju osvoje i zarobe srce; kako ih slava mami i opija, postavljaju zamke i razapinju mreže na visokim i uglednim mjestima. Neke pak ponesu zaljubljiva ćud i taština; takvi, iako im je srce sklono ljubavi, ipak uvijek biraju takvu koja će im donijeti i slavu.
     Sva su ta prijateljstva loša, luda i isprazna. Loša su jer se na kraju uvijek pretvore u puteni grijeh i zato otimaju ljubav i srce Bogu, ženi i mužu, već prema tome kome ona pripada; luda su jer su bez osnove i razloga; isprazna zato što ne donose nikakvu korist, čast ili zadovoljstvo: naprotiv, trate vrijeme, dovode čast u pitanje, a pritom ne pružaju drugog zadovoljstva osim tjeskobne težnje i nade, a da čovjek ne zna što zapravo hoće i za čim ide. Takvi bijednici uvijek misle da u njihovim međusobnim ljubavnim izjavama ima nešto poželjno, no ni sami ne znaju što bi to moglo biti; zbog toga im je želja nezasitna i stalno im tišti srce nepouzdanjem, ljubomorom i nemirom.
     Sveti Grgur Nazijanski sjajno progovara pišući protiv lakih žena; evo jednog malog odlomka koji, premda upućen ženama, vrijedi i za muškarce: "Tvoja je prirodna ljepota mužu sasvim dovoljna; a što će biti razapneš li je poput mreže što se razapinje za jato ptica? Dopast će ti se tko tvoju ljepotu zapazi i ona ga privuče, namignut će ti, i ti ćeš mu namignuti, uzvratit ćeš pogledom na pogled; zatim će doći osmijesi, pa poneka ljubavna riječ, koja će se isprva samo krišom oteti, no, malo po malo, prijeći će ti u naviku i uskoro ćete se očito milovati. Čuvaj se, o moj brbljavi jeziče, da ne izgovoriš ono što će zatim biti; ipak, reći ću još samo ovu istinu: sve, baš sve što mladići i djevojke govore i rade u tom ljubakanju, mami ih i draži; sve te površnosti koje dolaze redom, jedna za drugom, poput čestica su željeza što ih magnet redom, u sve većem broju, k sebi privlači."
     Pravo veli ovaj veliki biskup! Što si naumila? Davati ljubav, zar ne? No, nitko dragovoljno ne daje a da nužno i ne prima; a tko uzme uhvaćen je u ovoj igri. Biljka aproxis plane ako joj se vatra samo približi: isto tako i naše srce, čim mu se približi duša koja izgara od ljubavi za njega, plane ljubavlju prema njoj. Da, možda mogu i planuti, ali ne baš tako žestoko, reći će netko. O, kako se samo vara! Oganj ljubavi mnogo je jači i žešći nego što to izgleda; kad pomisliš da je skočila samo iskra, za tili ćeš čas zaprepašteno shvatiti da ti je vatra zahvatila čitavo srce, u pepeo pretvorila sve tvoje odluke a dobar ti je glas nestao u dimu. Mudrac kliče: Tko će žaliti krotitelja zmija ako ga zmija ugrize? a ja mu se pridružujem: O, bezumnici, mislite li začarati ljubav pa s njom činiti što vas je volja? Želite se s njom poigrati no ona će vas smrtno ugristi. A znate li što će svijet reći? Rugat će vam se i ismijavati vas govoreći kako ste htjeli začarati ljubav te lakoumno u njedra stavili guju koja vam je upropastila dušu i čast.
     Bože moj, kakvog li sljepila ovako se poigravati s najvećim duševnim blagom! Da, Filotea, Bog čovjeka hoće samo radi duše, dušu radi volje a volju radi ljubavi. Nažalost, ljubavi nemamo ni približno onoliko koliko je trebamo; treba nam je još neizmjerno više da uzmognemo Boga ljubiti, a mi, bijedni kao što jesmo, tratimo je i rasipamo na isprazno i površno, kao da nam je pretječe. Veliki Bog koji je za sebe uzeo samo ljubav naše duše kao znamen njihova stvaranja, očuvanja i otkupljenja, tražit će od nas točan račun za sve što smo ludo protratili. Ako će tako strogo ispitivati za svaku ispraznu riječ, kako će onda tek gledati na isprazna, bezočna, luda i opasna prijateljstva? Orah veoma štetno djeluje na vinograde i polja u kojima je posađen; velik je pa iz zemlje izvlači sve sokove i drugo ih bilje nema dovoljno za hranu; lišće mu je tako gusto da daje široku i duboku hladovinu; i, konačno, privlači prolaznike, koji, da bi se dokopali njegovih plodova, gaze i uništavaju sve uokolo. Ljubakanje istu takvu štetu nanosi duši; potpuno je obuzima i iscrpljuje tako da ona više nije sposobna za dobra djela; njegovo je lišće tako gusto, a to su sastanci, zabave i udvaranje, da joj sve vrijeme protrati; konačno, ono privlači tolike napasti, rastresenost, sumnju i druge posljedice da na kraju i samo srce pogazi i iskvari. Ukratko, ljubakanje izgoni nebesku ljubav i strah Božji, slabi duh, upropaštava dobar glas; igračka je dvora, a za srce kuga i pokora.


19. O pravom prijateljstvu

     Svakom čovjeku, Filotea, iskazuj ljubav, veliku i iskrenu, ali prijateljstvo sklapaj samo s kojima možeš razmjenjivati kreposne stvari; a što uzvišenije budu kreposti to će i prijateljstvo biti savršenije. Bude li se vaše prijateljstvo temeljilo na razmjeni spoznaja s područja znanosti, ono će svakako biti vrlo pohvalno; a bit će to još više ako mu u središtu budu kreposti kao razboritost, samozatajnost, jakost i pravednost. Ako je u pak u žarištu vašeg prijateljstva međusobno poticanje na ljubav, pobožnost, kršćansku savršenost, Bože, kako li će ono dragocjeno biti! Bit će izvrsno jer od Boga dolazi i Bogu smjera, jer vas sam Bog u njemu povezuje, i vječno će u Bogu trajati. O, kako je lijepo ljubiti na zemlji onako kako se na nebu ljubi, i naučiti se milovanju na ovome svijetu onako kako ćemo to navijeke činiti na onom! Ne govorim ovdje o ljubavi koju smo dužni iskazivati svakome čovjeku; govorim o onoj duhovnoj, po kojoj dvije ili više duša međusobno razmjenjuju pobožnost, duhovna čuvstva i u duhu postaju jedno. S pravom takve duše mogu pjevati: O, kako je dobro i lijepo kad braća skupa stanuju! Da, jer dragocjena pomast pobožnosti uzajamno, bez prestanka, kaplje iz jednog srca u drugo, pa možemo reći da je Bog na ovo prijateljstvo prosuo svoj blagoslov i udahnuo mu život za sve vjekove vjekova.
     Prema ovome, sva mi se druga prijateljstva čine njegovom pukom sjenom; a njihove veze kao da su lanci od stakla ili crnog jantara usporede li se s vezama svete pobožnosti koje su od suhog zlata.
     Kad svojom voljom sklapaš prijateljstva, sklapaj samo takva; no, ne raskidaj i ne preziri ona koja moraš njegovati po prirodi ili zbog ranijih obveza, kao što su prijateljstvo s roditeljima, rođacima, dobročiniteljima, susjedima i drugima; govorim samo o prijateljstvima koja sama odabireš i svojom voljom sklapaš.
     Mnogi će ti možda reći kako nije dobro vezivati se bilo kakvim sklonostima ili prijateljstvom, jer to obuzima srce, odvlači duh, zauzdava volju: no, varaju se kad te tako savjetuju; čitali su, naime, u spisima mnogih svetaca i pobožnih pisaca da osobita prijateljstva i posebne sklonosti nemjerljivo štete redovnicima; smatraju stoga da to vrijedi i za ostali svijet, no, nije baš tako. Dakako, u dobro uređenom samostanu svi streme pobožnosti kao zajedničkoj svrsi pa nisu ni poželjni neki posebni prijateljski odnosi, možda zbog bojazni da se tražeći u posebnom ono što je zajedničko, ne bi s posebnosti skrenulo u podjelu; međutim, kad je riječ o onima koji žive među svjetovnjacima a prigrle pravu krepost, nužno je da se oni spoje u svetoj pobožnosti, jer se u njoj međusobno hrabre, pomažu i potiču na dobro. I kao što se ne moraju držati za ruke oni koji idu ravnicom već se međusobno moraju pridržavati oni koji idu strmim i kliskim putem, da bi išli sigurnije, tako nisu posebna prijateljstva potrebna redovnicima već onima koji žive u svijetu pa moraju jedni drugima pritjecati u pomoć da lakše svladaju stranputice koje su pred njima. U svijetu ne djeluju svi s istim ciljem niti su iste ćudi; potrebno je, dakle, izdvojiti se i sklapati prijateljstva prema vlastitoj težnji i sklonosti; i ovakva je posebnost, dakako, određena pristranost; no, ova je pristranost sveta, jer ne čini nikakve podjele osim one između dobra i zla, razdvajajući koze od ovaca, pčele od osa, a takva je podjela nužna.
     Sasvim je izvjesno da je Gospodin nježno i osobito prijateljski ljubio svetog Ivana, Lazara, Martu, Magdalenu; o tome i Pismo jasno svjedoči. Poznato je da je sveti Petar posebno volio svetoga Marka i svetu Petronilu, a sveti Pavao svog Timoteja i svetu Teklu. Sveti Grgur Nazijanski nebrojeno se puta ponosio silnim prijateljstvom koje ga je vezivalo s velikim svetim Bazilijem a opisuje ga ovako: "Činilo se da je kod nas jedna duša u dva tijela. Premda ne smijemo vjerovati onima koji govore da je sve u svemu, ipak, vjeruj da smo nas oba bili u jednom i jedan u drugom; i samo nam je jedno bilo važno: njegovati krepost, i sve svoje životne planove usmjeriti k nadi u život budućega vijeka; tako smo svijet smrtnosti napustili i prije same smrti." Sveti Augustin svjedoči kako je sveti Ambrozije posebno volio svetu Moniku zbog rijetkih kreposti koje je u njoj vidio, a i ona je voljela njega kao Božjeg anđela.
     No, zašto da ti i dalje govorim o nečemu što je toliko jasno. Sveti Jeronim, sveti Augustin, sveti Grgur, sveti Bernard i svi najveći sluge Božji imali su svoja posebna prijateljstva koja ni u kojoj mjeri nisu utjecala na njihovo svekoliko savršenstvo. Sveti Pavao, osuđujući nerede koje su izazvali Gentili (pogani), optužuje ih da su ljudi bez čuvstava, to jest da ni s kim nisu u prijateljstvu. Sveti Toma, kao uostalom i svi pravi filozofi, priznaje da je prijateljstvo krepost: on, dakako, govori o posebnom prijateljstvu, jer, kako kaže, pravo se prijateljstvo ne može protezati na više osoba. Savršenstvo dakle nije u tome da nemamo prijateljstva nego u tome da imamo samo ono dobro, sveto i blagoslovljeno.


20. O razlici između pravog i lažnog prijateljstva

     Evo dakle, Filotea, velike opomene. Otrovni med iz Herakleje po svemu nalikuje zdravom: opasno je pogriješiti pa umjesto jednoga uzeti drugi ili uzeti od jednog i drugog, jer to što je pravi dobar ne priječi štetnost onog drugog. Čovjek mora paziti da ga prijateljstva ne zavaraju, osobito ako se sklapaju s osobom suprotna spola, bez obzira na razloge; Sotona, naime, često prevari one koji ljube. Počinje se kreposnom ljubavi, ali, ako se dobro ne pripazi, najprije će se umiješati površna a onda i osjetilna te konačno putena ljubav; da, i u duhovnoj ljubavi ima opasnosti ne pazi li se dovoljno, premda je ovdje teško pogriješiti i zamijeniti jednu za drugu; na čistoći i bjelini jasno se vidi Sotonin prljav trag: zato, kad nam želi nauditi, Sotona to čini lukavo i prepredeno, kako bismo u nečistoću skliznuli gotovo neprimjetno.
     Svjetovno ćeš prijateljstvo moći razlučiti od onog svetog i kreposnog onako kako se heraklejski med razlučuje od zdravog; heraklejski je slađi jer mu nalip pojačava slatkoću, a u svjetovnom je prijateljstvu preobilje riječi, strastvenog ulagivanja, pohvala ljepoti, dražestima i osjetilnim svojstvima. Sveto prijateljstvo govori jednostavno i iskreno a hvalu daje samo kreposti i milosti Božjoj, jedinom temelju na kojem počiva. Heraklejski med izaziva vrtoglavicu kao što i lažno prijateljstvo izaziva vrtoglavica duha koja poremeti čistoću i pobožnost, potiče na nježne, znakovite i razuzdane poglede, na tjelesna milovanja, neobuzdano uzdisanje, ljubavna zanovijetanja, izazovne pokrete i udvaranje; slijede cjelovi i drugi nepristojni znakovi ljubavi i milovanja, koji svi do jednoga nedvojbeno ukazuju na neminovni gubitak poštenja; oči svetog prijateljstva bezazlene su i stidljive, milovanje čisto i slobodno, uzdasi su samo k nebu okrenuti, razgovori samo k duši; u svetom prijateljstvu jadikuje se i prigovara samo kad se Boga ne ljubi, a to su sigurni znaci poštenja. Heraklejski med zamućuje vid, a svjetovno prijateljstvo pomućuje prosudbu onih koji mu robuju pa čine zlo dok misle da dobro rade, a svoje isprike i laži smatraju pravim razlozima; boje se svjetlosti a ljube tminu. Oči pravog prijateljstva bistre su, ono se ne skriva nego rado ide među časne ljude. Konačno, heraklejski medu u ustima ostavlja gorak okus; tako se i lažna prijateljstva na kraju uvijek pretvaraju u ogavne i smrdljive putene riječi i zahtjeve, a ako se na njih ne pristane slijedi psovka, kleveta, laž, tuga, stid, ljubomora; sve to često vodi u bezumlje i bijes; čisto je prijateljstvo uvijek na isti način pošteno, uljudno i blago i može se pretvoriti samo u čisto jedinstvo duša, živu sliku blaženog prijateljstva koje na nebu vlada.
     Sveti Grgur Nazijanski kaže da paun svojim zovom, šireći svoj rep i šepureći se, poziva ženke koje ga promatraju na pohotu; kad vidiš da se muškarac kočoperi, kiti, umiljava, šapuće i mota se oko žena i djevojaka a ne namjerava se pošteno oženiti, budi sigurna da je to zato da bi je naveo na kakvu bestidnost; poštena će žena zatvoriti uši da ne čuje krikove tog pauna i glas čarobnjaka koji je želi lukavo začarati; jer, posluša li ga, Bože, kobnog li znamenja skore propasti njena srca!
     Mladi koji se tako vladaju, krevelje, miluju ili govore, ne bi htjeli da ih u tome zatekne otac, majka, muž, žena ili ispovjednik, uporno tvrde kako je riječ o nečem drugom a ne o poštenju i savjesti. Blažena se Djevica smela pred pojavom Anđela u ljudskome liku, jer, bila je sama a anđeo joj je dao golemu, štoviše - nebesku pohvalu; o, Spasitelju svijeta, čistoća se boji anđela u ljudskome liku; pa zašto se onda nečistoća ne boji čovjeka, kad se pojavi u anđeoskom liku, i daje joj osjetilnu i ljudsku hvalu?


21. Savjeti i lijek protiv lažnog prijateljstva

     Što je, dakle, lijek protiv te bagre, tog mravinjaka bezumnih ljubavi, ispraznosti i nečistoća? Čim osjetiš i najmanji znak, okreni se na drugu stranu, od srca zamrzi na tu ispraznost, poteci k Spasiteljevu križu, uzmi njegovu krunu od trnja i opleti je oko svoga srca da mu ovi lisičići ne mogu prići. Čuvaj se bilo kakve nagodbe s ovim neprijateljem; nikad ne reci: "Slušat ću ga, ali neću raditi kako mi govori; dat ću mu uho svoje ali ne i srce. O, draga Filotea, za ime Božje, nikako ne popuštaj u takvim prigodama; uši i srce međusobno razgovaraju, i kao što je teško zaustaviti bujicu kad ona jednom krene niz planinu, tako ćeš teško i ljubav zaustaviti kad ti ona odmah iz uha skoči u srce. Koze, po Alkmeonu, ne dišu na nozdrve nego na uši (no, Aristotel ga pobija): ne znam, što je na stvari no vrlo dobro znam da nam srce udiše i izdiše na uši, a isto tako na uši udiše i tuđe misli. Zato čvrsto zatvorimo uši pred kužnim zrakom ludih riječi da nam odmah ne zatruju srce. Ne slušaj ni pod kakvom izlikom nikakve ponude; samo se u tom slučaju ne boj biti neuljudna i neotesana.
     Sjeti se da si srce posvetila Bogu i da si mu prikazala svoju ljubav, pa bi svetogrđe bilo kad bi mu od toga oduzela i najmanji trun; radije mu je ponovno prikaži u tisuću odluka i obećanja pa se sakrij među njih poput jelena u grm i vapi k Bogu; on će ti priteći u pomoć a njegova će ljubav tvoju uzeti u zaštitu pa da ona dalje živi samo za njega.
     Ako si se već uplela u mrežu tih ludih ljubavi, Bože, kako ćeš se teško osloboditi! Klekni pred njegovim božanskim Veličanstvom, priznaj svu strahotu svoje bijede, svoje slabosti i taštine; zatim svom snagom svoga srca zamrzi na te započete ljubavi, odrekni se svih obećanja koja su ti dana, te u srcu najčvršće odluči da više nikad nećeš upasti u te ljubavne igre i zabave.
     Ako se možeš rastati, najbolje da to i učiniš; jer, kao što se oni koje je ugrizla zmija ne mogu lako izliječiti u nazočnosti onih koji su i sami bili ugrizeni, tako će i osoba koju je ugrizla ljubav teško od te strasti ozdraviti bude li u blizini osobe koju peče ista rana. Promjena mjesta odlično smiruje žar i nemir, bol i ljubav. Mladić iz druge knjige djela svetog Ambrozija "O pokori" dugo je putovao sve dok nije ozdravio od svoje lude ljubavi i sasvim se promijenio, a kad se susreo s onom koju je tako ludo volio ona ga upita: "Zar me ne poznaješ? To sam ja, ona ista." A on joj odgovori: "Naravno, ali ja više nisam onaj isti": duga ga je odvojenost tako sretno promijenila. I sveti Augustin svjedoči kako se svojedobno iz Tagaste preselio u Kartagu jer mu je tamo umro prijatelj pa mu je tako bilo lakše preboljeti tugu za njim.
     No, što da radi tko se ne može rastati? Svakako treba prekinuti s razgovorima na samo, tajnim sastancima, izazovnim pogledima, osmjesima i općenito sa svim onim što bi moglo raspiriti onaj smrdljiv i dimljiv oganj; a ako baš mora govoriti sa sukrivcem, neka mu kratko i odlučno kaže kako se odlučio od njega zauvijek rastati. Svom snagom vičem onima koji su upali u ljubavne zamke: Režite, sijecite, trgajte; ne gubite vrijeme pokušavajući luda prijateljstva razvezati; čvorove ne treba razvezivati nego kidati i presjeći; i tako su sve te uzice i čvorovi bezvrijedni. Ne štedite ljubav koja je toliko protivna ljubavi Božjoj.
     No, kad jednom strgam lance tog sramnog ropstva, hoće li u meni još ostati kakav osjećaj, hoće li mi na nogama, tj. u mojim čuvstvima, i dalje ostati užarenim željezom utisnut žig? Neće, Filotea, ako na svoj grijeh zamrziš onako kako to on i zaslužuje; jer, bude li tako, neće te obuzimati više ništa osim silnog gnušanja nad tom sramnom ljubavi i svime što je prati i nećeš više u sebi pothranjivati nikakav drugi osjećaj prema tom odbačenom predmetu nego će u tebi živjeti samo veoma čista ljubav prema Bogu. No, ako zbog nesavršenosti pokajanja u tebi još ostane kakva grešna naklonost, potraži duhovnu samoću kao što sam te već prije podučio, i povuci se u nju što dublje možeš te nebrojeno puta ponavljaj uzdahe i odreci se svih svojih sklonosti; odbaci ih svim svojim silama; čitaj češće nego obično svete knjige; češće se ispovijedaj i pričešćuj; ponizno i iskreno razgovaraj sa svojim duhovnim voditeljem, ili barem s kakvom vjernom i razboritom dušom, o napastima koje te opsjedaju; i ako ustraješ u ovim vježbama, nimalo ne sumnjaj da će Bog od tebe otkloniti te strasti.
     Ah! reći ćeš, nije li nezahvalno tako naglo prekinuti prijateljstvo? O, blažene li nezahvalnosti koja nas čini Bogu milima! Ne, za ime Božje, Filotea, to što ćeš ljubavniku učiniti nipošto nije nezahvalnost već silno dobročinstvo; naime, kidajući svoje okove raskinut ćeš i njegove, jer isti su vas okovi sputavali; i premda u prvi tren možda svoju sreću i neće vidjeti, spoznat će je vrlo brzo i skupa s tobom Bogu hvalu pjevati: Gospodine, rastrgao si okove moje; prikazat ću ti žrtvu zahvalnicu i zazvati Tvoje sveto Ime.


22. Još nekoliko naputaka o prijateljstvu

     Prijateljstvo zahtijeva uzajamnost, stalno viđanje i druženje, jer ako toga nema ono ne može ni nastati a još manje opstati. Zato se vrlo često uz uzajamne prijateljske odnose, neprimjetno i neposredno, javlja i razmjena osjećaja, sklonosti i dojmova. To se poglavito događa ako osobito cijenimo onoga koga ljubimo; jer tada prijatelju potpuno otvaramo svoje srce pa u njega ulaze i sve njegove sklonosti i dojmovi, bili oni dobri ili loši. Dakako, pčele koje skupljaju heraklejski med samo med i traže, no s medom iz nalipovih cvjetova sišu i otrovne tvari. U tome, dakle, Filotea, trebamo osobito revno držati se riječi Spasitelja naših duša a koje su nam naši stari ovako prenijeli: Budite dobri mjenjači i kovači novca; to jest, ne primajte s pravim i lažan novac ni loše zlato zajedno sa čistim; odvojite dragocjeno od lošeg; da, jer gotovo da i nema čovjeka bez mane. Pa, zašto onda od prijatelja, zajedno s njegovim prijateljstvom, prihvaćati i sve mane i nedostatke? Treba ga, dakako, voljeti unatoč njegovim manama, no mane mu ne smijemo ni voljeti ni prihvaćati; jer prijateljstvo zahtijeva razmjenu dobra a ne razmjenu zla. Kao što oni koji na rijeci Tajo ispiru zlato iz šljunka pa ga ponesu kući, a pijesak ostave na obali, tako i oni koji steknu dobra prijatelja moraju razlučiti pijesak njegovih mana i ne dopustiti mu da im uđe u dušu. Tako sveti Grgur Nazijanski svjedoči da su se mnogi do te mjere divili i svetog Bazilija zavoljeli da su stali oponašati i njegove vanjske mane, govoriti polako i zamišljeno, pustili su bradu poput njegove i kretali se poput njega. Mi pak možemo vidjeti kako muževi, žene, djeca i prijatelji, što po nasljednim značajkama što zbog oponašanja u prijateljskom ophođenju, primaju na tisuće mana od prijatelja, oca, žene ili muža koje osobito cijene. Naravno, tako nipošto ne bi smjelo biti, jer svatko ima dovoljno vlastitih loših sklonosti a da bi se još opterećivao tuđima; i ne samo da prijateljstvo to ne zahtijeva, nego nas ono, štoviše, i obvezuje da se uzajamno pomažemo kako bismo se oslobodili svih vrsta nesavršenosti. Bez sumnje treba strpljivo podnositi prijateljeve nasavršenosti, ali nipošto ga ne navoditi na njih i još mnogo manje njegove nesavršenosti prenositi na sebe.
     To što ovdje govorim odnosi se samo na mane; no, kada je riječ o grijesima, njih kod prijatelja ne smijemo ni podupirati ni trpjeti. Naše bi prijateljstvo bilo jadno i zlo kad bismo gledali kako nam prijatelj srlja u propast a ne bismo mu pritekli u pomoć, kad bismo gledali kako umire od gnojnog čira a ne bismo se usudili čir britvom zasjeći i tako prijatelja spasiti. Pravo i živo prijateljstvo ne može potrajati među grijesima. Kaže se da daždevnjak ugasi vatru u koju legne. Ako je grijeh lagan i prolazan, prijateljski će ga ukor brzo otjerati; ali, ako se ukorijeni i trajno ostane, gasi se i prijateljstvo, jer ono može opstati jedino ako se temelji na pravoj kreposti; kako bi onda griješiti zbog prijateljstva moglo uopće biti dopušteno? Prijatelj nam je zapravo neprijatelj želi li nas navesti na grijeh; takav i zaslužuje prijateljstvo izgubiti, jer svog prijatelja hoće upropastiti; jer, najbolji je znak lažna prijateljstva ako se ono njeguje prema poročnoj osobi, neovisno o tome koju vrstu grijeha ona na duši nosi. Ako je onaj kojega ljubimo poročan, tada je nesumnjivo i naše prijateljstvo takvo; jer, kako nije u dodiru s pravom kreposti, okreće se kakvoj ispraznoj kreposti ili tjelesnosti.
     Trgovačko društvo čija je svrha ostvarenje materijalne dobiti daje samo privid pravoga prijateljstva, jer se ono ne temelji na ljubavi prema osobi nego na koristoljublju. Konačno, sljedeće su dvije božanske riječi pravi stupovi na koje se sigurno oslanja kršćanski život. Prva je Mudračeva: Tko se Boga boji, naći će i vjerna prijatelja; a druga sv. Jakova: Prijateljstvo ovoga svijeta Božji je neprijatelj.


Sv. Franjo Saleški


28.02.2008. u 19:00 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 23.02.2008.


Duhovni boj

XXVI. poglavlje

Što trebamo činiti kada smo ranjeni


     Kada se nađeš ranjena jer si upala u kakav grijeh zbog svoje slabosti ili čak ponekad zbog želje i pakosti, nemoj biti malodušna i nemoj se zbog toga uznemirivati, nego se odmah obrati Bogu govoreći mu: "Evo, moj Gospodine, ponašala sam se onako kakva sam, od mene se drugo i nije moglo očekivati doli padovi." I ovdje načini kratku stanku, osjeti se ponižena u vlastitim očima, probudi žalost zbog uvrede prema Gospodinu i da se ne smutiš, u sebi probudi odvratnost protiv poročnih strasti i osobito one koja ti je prouzročila pad. Nastavi potom: "Ni ovdje se, Gospodine, ne bih zaustavila da me ti nisi svojom dobrotom zadržao." I ovdje mu se zahvali i uzljubi ga više nego ikada čudeći se tolikoj milostivosti budući da ti, premda od tebe uvrijeđen, pruža desnu ruku kako ne bi iznova pala.
     Naposljetku, s velikim pouzdanjem u njegovo neizmjerno milosrđe, reći ćeš mu: "Učini, Gospodine, prema onome kakav si; oprosti mi, ne dopusti da ikada živim odijeljena i daleko od tebe niti da te više uvrijedim." Nakon što to učiniš, nemoj misliti o tome je li ti Bog oprostio ili nije: to nije drugo doli oholost, nemir razuma, gubljenje vremena i đavolska varka pod prividom dobrih izlika. Stoga, slobodno se prepustivši Božjim milosrdnim rukama, nastavi svoje vježbanje kao da uopće nisi pala. I ako bi puno puta na dan iznova padala i bila ranjena, čini ovo što ti rekoh ne s manje pouzdanja drugi, treći ili posljednji put. I sve više prezirući sebe i sve više mrzeći grijeh, nastoj razborito živjeti.
     Ova vježba je jako mrska đavlu budući da vidi kako je Bogu jako draga, a i stoga jer ostaje zbunjen našavši se pobijeđen od onoga koga je on prije pobijedio. Stoga se na razne prijevarne načine upinje kako bismo napustili ovu vježbu i mnogo puta uspije zbog naše nemarnosti i premale budnosti nad nama samima. Ako bi ti zbog kakva razloga u ovoj vježbi našla kakvu poteškoću, tada se još više trebaš upinjati započinjući ovu vježbu više puta iznova čak i u jednom padu.
     Ako bi se nakon grijeha osjetila uznemirenom, zbunjenom i bez pouzdanja, prva stvar koju trebaš učiniti jest nanovo zadobiti mir, smirenost srca i pouzdanje. Opskrbljena ovim oružjem, obrati se potom Gospodinu budući da uznemirenost koja se osjeća zbog počinjena grijeha nema kao objekt uvredu Bogu, nego vlastitu štetu.
     Način na koji iznova možeš zadobiti mir jest da za trenutak zaboraviš posve svoj pad i počneš razmatrati neizrecivu Božju dobrotu te kako je on, iznad svakog načina, uvijek spreman i želi oprostiti bilo kakav grijeh, čak i teški, pozivajući grešnika na razne načine i raznim putovima da se vrati njemu i da se s njime sjedini, kako bi već u ovom životu bio posvećen njegovom milošću te njegovom slavom učinjen vječno blaženim u drugom životu.
     Budući da ćeš ovim ili sličnim razmatranjima umiriti razum, okrenut ćeš se potom svome padu te učiniti kako ti rekoh. Zatim ćeš se za vrijeme sakramentalne ispovijedi, a potičem te da je često obavljaš, prisjetiti svih svojih padova i s novim bolom, sa žalošću zbog uvrede Bogu i s nakanom da ga više ne uvrijediš, otkrit ćeš svoje padove svome duhovniku.


Lorenzo Scupoli


23.02.2008. u 20:40 • 1 KomentaraPrint#^

srijeda, 20.02.2008.


Filotea

TREĆI DIO

9. O blagosti prema sebi


     Blagost možemo vježbati na sebi tako da se ne ljutimo na sebe i svoje nesavršenosti; jer, premda razum zahtijeva da zamrzimo na grijeh, ako nam se dogodi da sagriješimo ta mržnja ne smije biti oštra, puna gnjeva i ljutnje. Griješe, dakle, oni koji se rasrde na sebe zato što su se rasrdili, razgnjeve zato što su se razgnjevili, razljute zato što su se razljutili; jer, tako im srce stalno sve dublje tone u srdžbu; i premda im se čini kako ova druga srdžba uništava prvu, ona zapravo širom otvara vrata novoj koja će se prvom prigodom pojaviti; osim toga, ove srdžbe, ljutnje i gnjev protiv sebe upereni su na oholost ali potječu iz samoljublja; a samoljublje vrijeđa naša nesavršenost.
     Dakle, trebamo se za svoje pogreške kajati staloženo, ozbiljno i odlučno, jer kao što sudac bolje kažnjava krivce ako im presudu izriče razumno i staloženo nego kad to čini naprasito i strastveno, ne kažnjavajući pogreške po onome što one zaista jesu nego po svojoj strasti; isto tako sami ćemo sebe bolje kazniti kajemo li se staloženo i ustrajno nego kad to činimo s gorčinom, u srdžbi i tjeskobno; jer, kajući se u srdžbi nije nam na umu veličina naših pogrešaka nego sklonosti koje su u nama. Tako primjerice onaj tko je sklon čistoći žestoko će se srditi na svaku pa i najmanju pogrešku koju je učinio protiv nje a teška kleveta koju počini izgledat će mu smiješno. Ako su pak nekome mrski kleveta i ogovaranje neobično će se uznemiriti ako koga i najmanje okleveće a neće mariti ni ako počini najveći grijeh protiv čistoće, i tako redom; to se događa poglavito zato što ljudi ne prosuđuju po svojoj savjesti razumom nego strašću.
     Vjeruj mi, Filotea, kao što na dijete više djeluje i popravlja ga ako ga otac kori blago i srčano, nego kad to čini žestoko i ljutito; tako je i s našim srcem; više će ga se kosnuti i više ćemo žaliti ako ono počini kakvu pogrešku pa ga prekorimo blago i smireno, s više samilosti, nego kad to činimo žestoko i strastveno, tražeći da se popravi.
     Kad bih, primjerice, ja osobito želio i nastojao ne upasti u grijeh taštine a ipak se taštinom teško ogriješio, ne bih svoje srce korio ovako: "Nisi li bijedno, jadno i odvratno kad si se nakon toliko odluka dalo zanijeti taštinom? umri od stida, ne podiži više bestidno oči k nebu, ti izdajničko i svome Bogu nevjerno srce!" i tome slično, nego bih ga nastojao popraviti razumno i samilosno: "Hajde! jadno srce moje, evo, upali smo u jamu koje smo se tako odlučno htjeli kloniti; daj! ustanimo i bježimo iz nje zauvijek; zamolimo za Božje milosrđe i ufajmo se da će nam od sada pa na dalje biti od pomoći, i vratimo se na put poniznosti; glavu gore! Od sada bolje pazimo! Dat će Bog, bit će bolje." Na tom bih prijekoru nastojao izgraditi čvrstu odluku da više neću pasti u ovaj grijeh, koristeći se pritom svim prikladnim sredstvima i slušajući opomene svog duhovnog voditelja.
     Ako pak netko misli da mu ovako blaga opomene ne može dirnuti srce, neka ga k tome žestoko ukori, da se duboko postidi, no nakon toga sve kajanje treba završiti utjehom i spokojnim svetim pouzdanjem u Boga. Nasljeduj u tome velikog pokornika koji je svoju potištenu dušu ovako tješio: Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog! (Ps 42, 6).
     Pridigni srce svoje kad padne, učini to blago, silno se ponizi pred Bogom kad spoznaš svoju bijedu, i ne čudi se svome padu, jer nije nikakvo čudo što je nemoć nemoćna, slabost slaba a bijeda jadna. Svim srcem zamrzi uvredu koju si Bogu nanijela te hrabro i ufajući se u njegovo milosrđe vrati se na put kreposti s kojeg si zastranila.


Sv. Franjo Saleški


20.02.2008. u 19:58 • 1 KomentaraPrint#^

nedjelja, 17.02.2008.


Filotea

TREĆI DIO

9. O blagosti prema bližnjemu i lijeku protiv srditosti


     Sveta krizma koju po apostolskoj predaji Crkva Božja upotrebljava kod svete potvrde i blagoslova, spravljena je od maslinova ulja i pomasti; a to između ostalog znači i dvije drage i veoma omiljele krijeposti koje su sjale u svetoj osobi Gospodina našega i koje nam je on na poseban način preporučio da se po njima naše srce prikazuje Njemu na službu i Njega nasljeduje: Učite se od mene, veli, jer sam blaga i ponizna srca. Poniznost nas usavršuje prema Bogu a blagost prema bližnjemu. Pomast koja, kao što sam već spomenuo, u svakoj tekućini pada na dno, pa tako označava poniznost, a ulje uvijek pliva na površini, i predstavlja blagost i dobrohotnost koja sve stvari nadmašuje i iznad je svih krijeposti; jer ona je cvijet ljubavi, a ljubav je savršena, kaže sveti Bernard, kad je ne samo strpljiva nego blaga i dobrohotna.
     No pazi, Filotea, da ti ta tajanstvena krizma sastavljena od blagosti i poniznosti bude u srcu; nečaštivi često mnoge zavede pa se više riječima i vanjštinom bave ovim krijepostima; svoje unutarnje osjećaje ne promatraju, pa misle da su blagi i ponizni a uopće to nisu; takve lako možemo prepoznati; unatoč svoj izvanjskoj blagosti i poniznosti, čim im netko kaže krivu riječ ili ih i najmanje uvrijedi, planu i silno se ražeste. Kaže se da ako tko primi lijek prozvan milošću svetoga Pavla, neće nimalo oteći ugrize li ga zmija ljutica, ako je milost prava: isto tako, ako su poniznost i blagost prave, bit ćemo zaštićeni od nadutosti i žestine što ih u našem srcu nepravde obično izazivaju. Ako nas ubode i ugrize klevetnik i neprijatelj te postanemo ponositi, naduti i srditi, tada nam poniznost i blagost nije prava i iskrena već izvještačena i prividna.
     Sveti i slavni patrijarh Josip, šaljući svoju braću iz Egipta kući svoga oca, rekao im je samo ovo: Ne prepirite se putem. To i ja tebi kažem, Filotea: ovaj jadni život samo je put u onaj blaženi; nemojmo se, dakle, putem prepirati, hodajmo zajedno s braćom i drugovima, blago, mirno i prijazno. No, ovo što ću ti sada reći čini bez izuzetka: Ako možeš, uopće se ne prepiri i ne prihvaćaj nikakvu izliku da bi vrata svoga srca otvorila za prepirku; sveti Jakov sasvim jasno kaže kako ljudska srditost ne čini što je pravedno pred Bogom.
     Dakako, zlu se treba opirati a mane onih za koje odgovaramo ispravljati postojano i valjano, ali blago i mirno. Ništa neće razjarenog slona tako umiriti kao kad ugleda janješce, a isto tako ništa neće toliko učinkovito zaustaviti topovsko zrno kao vuna. Ukor izrečen u strasti, premda opravdan, teže se prima od onog koji dolazi od samog razuma; razumna je duša prirodno podložna razumu a u vlast strasti može pasti samo silom; zato razum i omrzne kad ga prati strast pa mu je vladavina povezana sa silom. Vladari silno časte i tješe narod kad ga pohode u miru; no, kad povedu vojsku, pa makar to bilo i za opće dobro, uvijek dolaze u krivo vrijeme i na štetu. Naime, koliko god oni zahtijevali strogu vojničku stegu, nikad ne mogu potpuno spriječiti svaki nered, a to dobrim ljudima smeta. Isto tako, svatko štuje razum kad on mirno vlada, kori, opominje i kažnjava, ma koliko god to bilo strogo; ako ga pak prati srditost, gnjev i razjarenost, koje sveti Augustin naziva njegovim vojnicima, tada će ga se ljudi više bojati nego ga ljubiti, a srce takova vladara muči se i zlostavlja. "Bolje je", kaže sveti Augustin u svom pismu Profaturu, "da ne damo srdžbi da uđe u srce, pa makar ona bila pravedna i ispravna, nego da je primimo, ma koliko god ona malena bila, jer, kad je jednom primimo, teško ćemo je istjerati, kad uđe malena je poput grančice, ali za čas naraste i pretvori se u balvan." Ako samo jednom prenoći i sunce zađe nad našom ljutnjom (što Apostol zabranjuje), pretvorit će se u mržnju koje se gotovo više nećemo moći riješiti; ona se hrani s tisuću krivih uvjerenja, jer ni jedan srdit čovjek ne misli da mu je srdžba nepravedna.
     Bolje je dakle naviknuti se na život bez srdžbe nego srditi se umjereno i razumno, a ako nas ona ipak zbog naše nesavršenosti i obuzme, bolje ju je odlučno odbaciti nego se s njom pogađati; jer, damo li joj samo malo prostora, ona će ga potpuno osvojiti poput zmije koja lako uvuče čitavo tijelo tamo gdje joj prođe glava. No, pitat ćeš se, kako da odbacim srdžbu? Čim je osjetiš, ti odmah skupi sve snage, ali ne naglo ni žestoko nego polako, sigurno i s punom ozbiljnošću; jer jednako kao što u sudnicama i sabornicama redari vičući - Mir! prave veću buku nego oni koje žele umiriti; tako se često događa, kad žestoko želimo suzbiti svoj gnjev, da se više uznemirimo nego što nas je uznemirio sam gnjev, a uznemireno srce ne može vladati sobom.
     Nakon tog blagog napora, poslušaj savjet svetog Augustina koji je, već starac, ovako savjetovao mladog biskupa Auksilija: "Čini što čovjek mora činiti; no, dogodi li ti se ono što se dogodilo čovjeku Božjemu koji u Psalmu kaže: Oko mi je pomućeno od velike srdžbe, uteci se Bogu vapeći: Smiluj mi se Gospodine, da pruži svoju desnicu i utiša tvoju srdžbu." Time želim reći da moramo Boga zvati u pomoć čim vidimo da nas obuzima ljutnja, onako kako su tu učinili i apostoli na jezeru kad ih je uznemirila oluja što se podigla; jer on će našim strastima zapovjediti da nestanu te će nastati tišina velika. No, znaj da se protiv nazočne i žestoke ljutnje moraš moliti postojano i mirno a ne žestoko; što vrijedi i za svako sredstvo kojim se koristimo protiv zla. Osim toga, čim uvidiš da si nešto u ljutnji učinila, popravi pogrešku djelom blagosti prema onome na koga si se naljutila. Kao što je kad slažeš, najbolje odmah poreći rečeno, tako je i protiv ljutnje najbolji lijek odmah krivicu popraviti suprotnim blagim djelom; jer, svježe je rane lakše zacijeliti.
     Osim toga, kad si mirna i nemaš se za što ljutiti, skupi velike zalihe blagosti i dobrohotnosti, svaku svoju riječ izgovori i svako djelo učini što blaže možeš te imaj na umu da Zaručnica u Pjesmi nad pjesmama nema samo med na usnama nego i pod jezikom, tj. u srcu.


Sv. Franjo Saleški


17.02.2008. u 11:30 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 12.02.2008.


Filotea

TREĆI DIO

3. O unutarnjoj poniznosti


     No, ti, Filotea, želiš da te u poniznosti povedem dalje; jer sve ono što sam ti govorio gotovo je prije mudrost nego poniznost: sad ću, dakle, otići korak dalje. Mnogi ne žele niti se usuđuju razmišljati o posebnim milostima što im ih je Bog dao, da se zbog toga ne bi uzoholili, no u tome se, dakako, varaju; naime, kao što kaže anđeoski naučitelj, istinski put do ljubavi Božje vodi kroz promatranje Božjih dobročinstava, i što ih bolje budemo upoznali, više ćemo Boga ljubiti; a kako nas posebne milosti osobno dotiču, moramo ih i pozornije promatrati.
     Uistinu, ništa nas pred njegovim milosrđem ne može više poniziti nego mnoštvo njegovih dobročinstava, kao što nas ništa ne može više poniziti pred njegovom pravdom nego množina naših grijeha. Pogledajmo što je sve on učinio za nas a što smo sve mi učinili protiv njega; kao što potanko pretresamo svoje grijehe, tako potanko pretresimo i njegove milosti. Ne treba se bojati da ćemo se uobraziti zbog onog što je Bog učinio u nama, budemo li spoznali da nije od nas ono što je u nama. Da li mazge manje zaudaraju i jesu li manje trome ako ih natovarimo skupocjenim i mirisnim kneževim stvarima? Što je to dobro u nama a da ga nismo primili? Pa ako smo ga primili, zašto da se oholimo? Naprotiv, živo promatranje primljenih milosti čini nas poniznima; jer znanje uvijek postaje zahvalno priznanje. No, ako se zbog milosti kojima nas je Bog obdario u nama probudi taština, nepogrješiv ćemo lijek naći pretresemo li svoju nezahvalnost, nesavršenost i bijedu; promotrimo li što smo radili dok Bog nije bio s nama lako ćemo shvatiti da ono što činimo dok je on s nama nije od nas ni po nama. Tako i Sveta Djevica priznaje da joj je Bog učinio djela veoma velika, ali samo zato da bi se ponizila i Boga veličala, pa kliče: Veliča duša moja Gospodina... Jer velika mi djela učini...
     Često znamo reći kako nismo ništa, da smo bijeda, otpad svijeta; no, zaista bi nas ražestilo kad bi nas netko uzeo za riječ i nazvao nas onako kako smo sami sebe nazvali. Naprotiv, pretvaramo se kao da bježimo kako bi ostali trčali za nama i tražili nas; ponašamo se kao da bismo htjeli biti posljednji i sjediti na zadnjem mjestu, no činimo to zato da bismo bolje prošli i dobili mjesto na čelu stola. Prava se poniznost ne pretvara i ne služi se poniznim riječima; ona ne nastoji samo prikriti ostale krijeposti nego se i sama želi sakriti; kad bi joj bilo svojstveno lagati, pretvarati se i bližnjega sablazniti, tada bi rađala drskim i oholim djelima da se njima pokrije i u njima živi potpuno sakrivena i nepoznata.
     Evo, dakle, kako ja o tome mislim, Filotea: ili nemojmo uopće izgovarati ponizne riječi, ili, ako ih govorimo, recimo ih s iskrenim unutarnjim osjećajem i neka nam na jeziku bude ono što i na srcu; ne pretvarajmo se kako želimo biti posljednji ako to u srcu zaista ne osjećamo. U tom pravilu nema iznimaka: jedino želim dodati kako nam uljuđenost ponekad nalaže da prednost damo onome tko ju očito neće prihvatiti, no ovdje nije riječ o dvoličnosti ni o lažnoj poniznosti; u tom slučaju sama ponuđena prednost začetak je počasti, a to što mu je ne možemo dati u cijelosti ne znači i da činimo išta loše time što mu nudimo njen začetak. Isto vrijedi i za riječi počasti ili poštovanja koje se ne čine istinitima; one su to ipak dovoljno ako je u srcu onoga koji ih govori istinska želja da časti i poštuje onoga kome su riječi upućene; naime, iako riječi pretjerano ističu ono što smo zapravo htjeli reći, ne činimo nikakvo zlo rabeći ih, ako to običaj zahtjeva. Želio bih da izgovorene riječi što vjernije odražavaju naše osjećaje, tako da uvijek i posvuda budu izraz iskrenosti i čistoće. Zaista ponizan čovjek radije bi da drugi o njemu govore kako je bijedan i ništavan nego da to sam za sebe kaže; u najmanju ruku tome se ne protivi, već sve prima spremno i otvoreno; jer, kako zaista u to i vjeruje, lako mu je prikloniti se takvu mišljenju.
     Mnogi kažu kako unutarnju molitvu prepuštaju savršenima jer nečeg takvog sami nisu dostojni; drugi pak vele kako se ne usuđuju često pričešćivati jer se ne osjećaju dovoljno čistima, a neki se boje kako će zbog svoje velike bijede i nesavršenosti nanijeti sramotu pobožnosti ako je se prihvate. Neki, opet, ne žele svoj dar upotrijebiti da bi služili Bogu i bližnjemu, jer, kažu, dobro poznaju vlastitu slabost pa se boje da će se uzoholiti postanu li sredstvom kakvog dobra te da će izgorjeti budu li osvjetljivali druge. Sve je to izvještačenost i ne samo lažna nego i zlobna poniznost kojom se lukavo i podmuklo blate Božje stvari, ili se u najmanju ruku pod plaštem poniznosti pokriva samoljublje, kolebljivost i lijenost. Zaišti od Gospodina, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina, reče prorok nesretnom Ahazu, a ovaj mu odgovori: Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina. Kojeg li zlobnika! Pretvara se kao da jako štuje Boga a zapravo, hineći poniznost, traži izliku za to što ne teži milosti na koju ga božanska Dobrota poziva. No, zar ne vidi da je oholost odbiti milost što nam je Bog daje? Zar ne vidi da nas Božji darovi obvezuju da ih primimo te da je poniznost u tome da se pokoravamo i što točnije vršimo njegove želje? Bog želi da budemo savršeni, da se s njime sjedinimo i da ga nasljedujemo što više možemo. Ohol čovjek zanosi se sobom pa se ničega ne usuđuje latiti, a poniznik je to hrabriji i smjeliji što je svjesniji svoje slabosti, jer se oslanja samo na Boga koji svoju svemoć proslavlja u našoj nemoći i svoje milosrđe uzvisuje u našoj nevolji. Treba se, dakle, ponizno i sveto usuditi činiti sve što naši duhovni voditelji ocijene dobrim za naš duhovni napredak i rast.
     Očita je ludost misliti da znaš ono što ne znaš; nesnosna je taština pokazivati mudrost u onom što sama vidiš da ne razumiješ. Što se pak mene osobno tiče, ne bih se rado pravio mudrim ni u onome što znam, kao što se u tome ne bih htio ni prikazivati neznalicom. Kad to ljubav zahtjeva, moramo bližnjemu prenijeti ne samo ono što je nužno za pouku nego i ono što će mu donijeti utjehu; jer poniznost koja skriva i pokriva krijeposti kako bi ih sačuvala, te iste krijeposti jasno pokazuje kad to ljubav zapovijeda, i time ih uvećava, usavršuje i uzvisuje. Po tome je slična stablu s Tilskih otoka koje noću stisne i ne otvara svoje krupne cvjetove sve dok zora ne svane, pa tamošnji stanovnici vele kako cvjetovi noću spavaju. Isto tako i poniznost pokriva i skriva sve ljudske krijeposti i savršenosti i pokazuje ih samo radi ljubavi koja nije krijepost ljudska nego nebeska, nije ćudoredna već božanska, ona je pravo sunce svih krijeposti, nad kojima uvijek treba stajati; zato je svaka krijepost koja je na štetu ljubavi nedvojbeno lažna.
     Ne želim se praviti ni ludim ni mudrim; jer, dok mi poniznost brani da se pravim mudrim, jednostavnost i prostodušje mi isto tako priječe da se pravim ludim; dok je taština suprotnost poniznosti, prijetvornost i prenemaganje suprotnost su prostodušnosti. To što su se neki veliki sluge Božji pravili ludima da bi svijetu bili odbojniji vrijedno je divljenja ali ne i nasljedovanja; oni su, naime, to činili iz opravdanih ali sasvim posebnih razloga, tako da iz toga nitko ne može za sebe izvući pouku. A što se tiče Davida, ako i jest plesao i skakao oko zavjetnog kovčega više no što je pristojno, nije to bilo zato što bi se pravio ludim; činio je to sasvim prostodušno i bez ikakve prijetvornosti, njegove izvanjske kretnje bile su sukladne izvanrednoj i prekomjernoj radosti kojom mu je srce bilo ispunjeno. A kad ga je žena Mikala prekorila zbog ludovanja nije se uvrijedio zbog poniženja već je i dalje bezazleno i iskreno izražavao silnu radost i time pokazao kako je za svoga Boga spreman trpjeti i izrugivanje. Zato, kažem ti, ako te zbog djela prave i iskrene pobožnosti budu smatrali niskom, odbojnom ili ludom, poniznost će ti donijeti radost zbog tih blaženih pogrda, jer nisi kriva ti, nego oni koji ti se izruguju.


Sv. Franjo Saleški


12.02.2008. u 16:00 • 1 KomentaraPrint#^

subota, 09.02.2008.


Pismo petnaesto


Dragi moj Wormwood!

     I ja sam naravno opazio da je za ljude u europskom ratu nastupila stanka. Nisam iznenađen što je to stanka i u pacijentovim tjeskobama. Hoćemo li ga malo osokoliti ili bi bilo bolje da ga još više uznemirimo? Mučni strah i ludo pouzdanje jednako su poželjna duševna stanja. Naš izbor između toga dvoga otvara važna pitanja.
     Ljudi žive u vremenu, ali naš Neprijatelj ih određuje za vječnost. Stoga bi, vjerujem, želio da oni svoju pozornost usmjere najviše na dvije stvari: na samu vječnost i na onu točku u vremenu koju nazivaju sadašnjošću. Jer, sadašnjost je točka u kojoj vječnost dodiruje vrijeme. Po trenutku, i samo po njemu, ljudi stječu izvjesno iskustvo nalik onome što ga Neprijatelj posjeduje o stvarnosti kao cjelini: samo u tom trenutku doista su im ponuđene sloboda i istina. Stoga bi on htio da se ljudi stalno brinu ili za vječnost (što znači isto kao i za nj) ili za sadašnjost, misleći pri tom ili na vječno jedistvo s njim ili na vječnu odijeljenost od njega, što uostalom znači slijediti sadašnji glas savjesti, nositi sadašnji križ, ići u susret sadašnjoj milosti i zahvaljivati za sadašnju radost.
     Naš je posao da ih udaljimo i od vječnosti i od sadašnjosti. S tom namjerom pokušavamo čovjeka (recimo udovicu ili učenjaka) navesti da žive u prošlosti. Ali to ima ograničenu vrijednost jer oni posjeduju stvarno znanje o prošlosti i to znanje je određene prirode te nalikuje vječnosti. Mnogo bolje je navesti ih da žive u budućnosti. Iz biološke nužnosti sve njihove strasti usmjeravaju se u tom pravcu tako da misao na budućnost raspaljuje u njima nadu i strah. A kako je ona nepoznata, oni se vezuju na nestvarnosti, a mi ih učvršćujemo u tome da svoje misli sasvim prebace na budućnost. Jednom riječju, budućnost je najmanje nalik vječnosti. Ona je najvremenskiji dio vremena - jer prošlost je zamrznuta i ne teče više, a sadašnjost je sasvim prožeta zrakama vječnosti. Stoga moramo potaknuti sve one misaone okvire kao što su stvaralačka evolucija, znanstveni humanizam, ili komunizam, koji vezuju ljudske osjećaje za budućnost - pravo srce vremenitosti. Zato i skoro sve opačine imaju svoj korijen u budućnosti. Zahvalnost se odnosi na prošlost, a ljubav na sadašnjost; strah, zavist, požuda i častohleplje odnose se na budućnost. Nemoj misliti da je požuda iznimka. U trenutku kad nastupa užitak, grijeh je (a samo nas on zanima) već prošao. Užitak je upravo onaj dio zbivanja koji mi žalimo i kojega bismo rado isključili kad ne bismo time isljučili i grijeh. Užitak je Neprijateljev prilog i stoga se doživljava u sadašnjosti. Grijeg, naš prilog, smjera na budućnost.
     Naravno da i Neprijatelj želi da ljudi misle na budućnost - i to upravo toliko koliko je potrebno da bi sada planirali djela pravednosti i ljubavi prema bližnjemu, koja će sutra moći postati dužnost. Dužnost: planirati sutrašnji posao - današnja je dužnost; iako se građa odnosi na budućnost, ipak ta dužnost, kao i sve dužnosti, stvar je sadašnjosti. To nije nikakvo cjepidlačenje. On ne želi da ljudi svoje srce vežu na budućnost i da njoj povjere svoje blago. To mi želimo. Njegov ideal je čovjek koji, nakon što je čitav dan radio za one koji dolaze iza njega (ako je to njegov poziv), pere svoje osjećaje od toga posla prepuštajući ishod nebu i odmah se vraća strpljivosti ili zahvalnosti, koje od njega zahtijeva sadašnji trenutak. Mi, međutim, želimo čovjeka opsjedutog budućnošću koji je sav zapleten u viziju predstojećeg neba ili prijetećeg pakla na zemlji: spremnog da prekrši Neprijateljeve zapovijedi u sadašnjosti ako ga dovedemo do toga da vjeruje da je time nešto dobio ili drugome nešto oduzeo, ovisno o tome kolika je njegova vjera u uspjeh ili neuspjeh pothvata čiji ishod nikad neće doživjeti. Mi nastojimo cijeli jedan naraštaj koji nije ni pošten ni dobar ni trenutno sretan, ali sve, svaki ponuđeni dar upotrebljava samo zato da ga položi na oltar budućnosti - zaokupiti lovom na dugu.
     Prema tome, gledajući općenito i pod jednakim uvjetima, može se reći kako je bolje da tvoj pacijent bude u pogledu rata ispunjen strahom ili nadom (nije važno kakvom) , nego da živi u sadašnjosti. No izraz "živjeti u sadašnjosti" je dvoznačan. On može isto tako označavati proces koji je jednako povezan s budućnošću kao i sam strah. Tvoj čovjek može s obzirom na budućnost biti smiren, i to ne zbog toga što se bavi sadašnjošću, nego zato što je samog sebe uvjerio da će budućnost za nj biti ugodna. Sve dok je to pravi razlog njegove smirenosti: budućnost vuče vodu na naš mlin, budući da ga vodi većem razočaranju i većoj nestrpljivosti kad se njegove krive nade izjalove. Ako je, međutim, svjestan da ga čekaju užasi svake vrste, ako moli za snagu da se može s njima suočiti i uz to se bavi sadašnjošću, jer je ovdje i samo ovdje sva dužnost, sva milost, sva spoznaja i sva radost, onda je njegovo stanje za nas vrlo nepovoljno, i moramo bez oklijevanja napasti. Vjerojatnije je, naravno, da on ne "živi u sadašnjosti" ni zbog jednog od tih razloga, nego jednostavno zato što je dobrog zdravlja i voli svoj posao. Tako bi ta pojava bila posve naravna. Ipak, kad bih bio na tvom mjestu, prekinuo bih to stanje. Nikakva naravna pojava ne govori zapravo nama u prilog. I uopće: zašto bi stvorenje trebalo biti sretno?

Tvoj odani stric Screwtape


(C.S.Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem)

09.02.2008. u 18:30 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 05.02.2008.


Filotea

TREĆI DIO

3. O strpljivosti (odlomak)


     Ne ograničuj svoje strpljenje samo na ovu ili onu vrstu uvrede i nepravde već strpljivo primaj sve ono što ti Bog da i dopusti da ti se dogodi. Neki su spremni trpjeti samo časne muke; tako na primjer rado podnose ranjavanje u boju, tegobe zatočeništva u ratu, progone zbog vjere, pa čak su spremni pasti i na prosjački štap dobiju li parnicu; takvi ne podnose nevolje strpljivo nego ljube čast koju im one donose. Srčanom je čovjeku milo kad ga preziru, kore i optužuju zli; no pokazati se treba kad to čine čestiti ljudi, prijatelji ili roditelji. Više cijenim blagost kojom je veliki svetac Karlo Boromejski dugo trpio javne ukore kojima ga je obasipao poznati propovjednik jednog ekstremno reformiranog Reda, nego njegovo strpljivo podnošenje svih ostalih napada drugih protivnika.
...
     Budi strpljiva, ne samo u glavnim i najvećim nevoljama koje će te snaći nego i u svim posljedicama koje iz tih nevolja mogu nastati. Mnogi bi rado podnosili nevolje ali ne bi htjeli da im one budu smetnja. Nije mi krivo, kaže jedan, što sam osiromašio, ali zbog siromaštva neću moći više ugostiti prijatelje, podizati djecu i živjeti onako časno kako sam želio. Drugi pak kaže: Ne bi mi bilo krivo da osiromašim kad ne bi znao da će svijet misliti da mi se to dogodilo mojom krivicom. Trećemu bi pak bilo potpuno svejedno što ga ogovaraju i sve bi strpljivo podnosio, samo da ljudi ne povjeruju u ogovaranja. Neki bi, čini se, i prihvatili podnositi neke nelagode bolesti ali nipošto nisu spremni podnositi ih sve bez razlike: takvi kažu kako se ne uznemiruju što su bolesni, već zbog toga što nemaju dosta novaca za liječenje ili zato što su drugima na teret. Ja ti pak kažem, Filotea, da treba ne samo biti strpljiv u bolesti nego i više od toga, treba strpljivo podnositi onu bolest koju Bog hoće, bolovati okružen ljudima kojima Oh hoće; i tako redom i u svim ostalim nevoljama.
     Kad te snađe bolest, upotrijebi lijekove koji su ti dostupni i po Božjoj su volji; sve drugo bilo bi iskušavanje božanskog Veličanstva; kad tako učiniš predaj se Bogu u ruke pa čekaj što će ti On dati. Bude li njegova volja da lijekovi pobijede bolest, ponizno mu zahvali; ako pak Bog bude htio da bolest prevlada, blagoslivljaj ga strpljivo.
     Osobno dijelim mišljenje svetog Grgura: optuže li te osnovano zbog grijeha što si ga počinio, ponizi se jako i priznaj da si zaslužila optužbu. Ako te pak krivo optuže, brani se blago, tvrdeći da nisi kriva, jer to moraš radi istine i napretka bližnjega; no, isto tako, ako te i nakon tvoje iskrene i ispravne obrane nastave optuživati, nimalo se ne uznemiruj i ne trudi se da ti obrana bude prihvaćena; naime, izvršila si dužnost prema istini, izvrši je i prema poniznosti. Tako nećeš ugroziti svoj dobar glas, a nećeš ni odstupiti od svoje ljubavi za mir, blagost srca i poniznost.
...
     Mnogi ljudi, kad ih snađe bolest, tuga ili kakava druga nevolja, ne žele se žaliti kako svijet ne bi vidio da su osjetljivi, jer bi time pokazali (a to je živa isitna) kako im nedostaje snage i hrabrosti; ipak, oni žarko žele i na svaki način nastoje postići da ih svatko žali, da s njima suosjećaju te da ujedno smatraju kako su ne samo ucviljeni nego i strpljivi i hrabri. Dakako, i to je strpljenje, ali lažno, zapravo ništa drugo nego fino prikrivena ambicija i taština; slavni su, kaže apostol, ali ne pred Bogom. Tko je zaista strpljiv, taj se ne žali na svoju muku ni želi da ga drugi žale; o tome govori iskreno, istinito i jednostavno, ne jadikuje, ne žali se, ne uvećava; ako ga tko žali, strpljivo to podnosi, osim ako ga žale zbog nekog zla kojeg nema; tada on skromno izjavi da nema toga zla, pa ostaje miran između istine i strpljenja, priznajući svoju nevolju ali ne žaleći se na nju.
     U pobožnom životu događat će ti se i proturječja (nipošto neće izostati); sjeti se tada kako je govorio Gospodin: Žena se muči rađajući. Ali kada rodi, zaboravi muke, jer je rodila čovjeka. Ti si u duši začela najdivnije dijete na svijetu, a to je Isus Krist; da bi ga uobličila i rodila moraš podnijeti svoju muku; ali ne boj se! Kad bolovi prođu ispunit će te vječna radost što si donijela na svijet takvog čovjeka. U potpunosti ćeš ga roditi tek kad ga u srcu i svojim djelima potpuno uobličiš nasljedujući njegov život.
...

Sv. Franjo Saleški


05.02.2008. u 16:00 • 2 KomentaraPrint#^

subota, 02.02.2008.


Voli život


Imaš samo jedan život. Voli ga takvog kakav jest.

Mnogi ne žive rado. Kao da im je žao što žive.
Nikada ne gledaju gore, u svjetlo. Slijepi su, ne vide
mnoge radosti svakog dana.

Zadovoljan čovjek ne očekuje od života više nego što
mu on može dati. Ima tmurnih, a ima i svijetlih dana.
Zadovoljan čovjek uživa dane kako ih dobije.
Tko previše očekuje, navlači tmaste oblake.
Sam sebi otežava dane.

Objesi svoje kišne oblake
na sunce da se osuše.



Phil Bosmans

02.02.2008. u 08:00 • 4 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).

(Ivan Pavao ll)


< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)


Komentari da/ne?

Linkovi


CERC

Catholic Answers

Simple Catholicism

Tebe Tražim

KNI

Psalmi


103 Bog je ljubav

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

*

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)

*

Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.

Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)

*

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)

*

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)

*

Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)

*

Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)

*

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)

*

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)

*

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)

*

Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)

*

Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)

*

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)

*

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)

*

Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)


Pregled po autorima


Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)

Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se