Just breathe...

"Jednoga dana, bogataš dade košaru punu smeća jednom siromahu. Siromah mu se nasmije i ode. Isprazni je, očisti i zatim napuni predivnim cvijećem. Vrati se bogatašu i da mu košaru. Bogataš se začudi pa reče: Zašto mi daješ tu košaru napunjenu predivnim cvijećem, kad sam ja tebi dao smeće? A siromah mu odgovori: Svatko daje ono što nosi u srcu!"

Nedavno sam se našla na početku baš ovakve priče-crtice na koju sam naišla i dok ju nisam slučajno (iako ne vjerujem u slučajnosti) otkrila nisam znala kakav će epilog imati moja osobna priča. Tada sam ujedno shvatila da se želim vratiti blogu, pisanju i čitanju jer to je moja oaza, moje mjesto u kojem obnavljam sebe i u kojem učim ponovo disati.....

Prije nekoliko dana dostavljena mi je upravo jedna takva košara iz priče. Nisam znala da nije nimalo prekrasna dok nisam shvatila kakav smrad se širi iz nje.... Nisam ustvari pristajala samoj sebi priznati da sadržaj koji mi je lagano trovao otvoreno srce dolazi upravo iz darovane košare....
Nakon "otkrivene" priče shvatila sam da je epilog tu no....
Košaru sam očistila ali ju nemam namjeru vratiti. "Isporučitelj" ne zaslužuje razumjeti zašto ga se zaobilazi u širokom luku....nije svjestan svojeg vlastitog smrada.

Oznake: soliloquia