[haos]

nedjelja, 12.12.2010.

Audeamus

Gledam je. Prilazi mi. Odlazi. Slatko mi se smiješi. Prolazi mi prstima kroz kosu. Nestaje. Zagrli me odostraga. Trlja se u mene. Hardstyle udara. Mičemo se. Stišće mi grudi. Škaklja me po struku. Ljubi me u vrat. Odlazi. Vraća se. Pijucka koktel. Nestaje. Pali cigaretu. Miče kosu s očiju. Mazi se po obrazu. Gleda me. Smiješi mi se.
Zbog njezine seksualne privlačnosti, prolaze me trnci. Noge mi se tresu, srce mi udara u ritmu hardstylea. Ruke mahnito bježe na sve strane. Mucam, grcam se, gutam slinu. Čim njene usne dotaknu moje, nestaju sve boje, nestane sav zvuk. Samo tišina, bjelina i osjećaj božanstva.
Ne mogu je imati, ona ne može mene.
Njezini glatki dlanovi, dok ravnaju stranice školskog dnevnika, njezin usputan smiješak dok mi nešto nesmotreno padne sa školske klupe, sve su to male stvari. Ona zna; osjećaj koji sjaji iz mojih očiju dok potiho razgovaram s njom nakon sata, knjige koje drhtavo trpam u torbu dok mi je pogled zalijepljen za neku nestvarnu točku. I tu i tamo, kada mi pobjegne pogled, i pogledam je u oči; nestaje sve. Tiho, tiho zujanje u ušima, a srce lupa kao da je netremice poludjelo. Žile iskoče, postaje toplo, trbuh mi se grči, mišići na rukama dršću; a ja samo što se ne onesvijestim.
LJUBAV PREMA SVAKOJ IZNIMNOJ ŽENI KOJU SRETNEM.
Varam li nju, gledajući drugu? Varam li drugu gledajući treću? Jesam li poligamna? Jesam li poludjela?
Zar mi glad ne može utažiti jedno biće, slatko, predivno, zar moram trčati za nedostižnim?
Samo bih voljela da njezin dlan dotakne moj. Onako usputno, na trenutak, u užurbanoj učionici za vrijeme još jednog školskog sata. Jer možda, nemoguće postane ispunjeni san, a znam da bih udisala sasvim punim plućima nakon jednog njezinog zagrljaja.
Znam da bih plakala kad bih lijegala s njom u fatalnu postelju.
Kakva li je to zaljubljenost, kad svaki dan što nije sa mnom, ne mogu jesti, ne mogu spavati, ne mogu razmišljati, ne mogu naći zanimaciju za išta na ovom smrtnom svijetu? Je li to ono što je jedna djevojčica rekla?
''Pronađeš li jednom srodnu dušu, i ti si toj duši isto što je ona tebi; onda je pravi put onaj put koji prijeđete zajedno.''
Osjeća li makar jednu desetinu prema meni onoga što ja osjećam prema njoj? Pojavim li joj se u mislima prije nego zaklopi oči navečer?
Ah ta ljubav, ta odvratna, mizerna ljubav!
A došla je faza kada bih najradije urezala njeno ime u svoju ruku, vrištala i plakala, pjevala i sanjala, onu nedostižnu, petrarkističku ljubav koja teče mojim venama. Jer svaka kap moje krvi je dio agonije što me tjera da ovo pišem. Trebam iskaliti ovu ljutnju, ovu tugu, ovu bol, trebam uložiti ovu energiju, što sve pokreće. Želim već jednom shvatiti.
U ništa ne vjerujem, u ništa se ne uzdam, depresija zime nagrizla je okvire mog bivstva, a ja želim pisati. I slikati. I plakati.
Jer svaki trenutak proveden bez nje je još jedna stopa dublje u ponor ludila, a melankolija što prolazi kroz moju srž ne može ni najjači opijum odagnati. Jer probah sve. A ona je još uvijek tu; samo nedostižnija no inače.
I što da radim, što da činim kako da izbjegnem onu buduću depresiju postojanja?
Dal' da se derem na sav glas?
Dal' da joj pjevam ispod prozora u ponoć?
Il da joj za božić poklonim ono što moja ruka može jedino narisati; nju samu, kako optimistično gleda u daljinu, spremna za nove poteze, nove pobijede, novinu svakodnevnog življenja za trenutak?
Volim te, oh, kako te volim, kad bi bar osjetila samo desetinu; shvatila bih koliko je sa samo taj prokleti osjećaj snažan.
I ne bi me pitala u kasne, večernje sate, petkom; zašto sam toliko smetena dok razgovaram s tobom.
Možda znaš? Želiš da ti priznam.
Možda sumnjaš? Želiš da ti dokažem.
Možda negiraš? Želiš čuti ono što želiš čuti.
Možda se nadaš? Ako je tako, zadrži me poslije sata i dotakni moj obraz, jer onda znaš da mislimo isto, a osjećamo savršeno.
Samo više ne pitaj; jer ne znam kako da ti odgovorim.

<	prosinac, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31