[haos]

nedjelja, 19.01.2014.

Nositelj taštine (uvertira)

Raspukle usne, usjekli nokti, suhi prsti, udasi krotki
Grane što pucaju, nebo što lomi,
Strah od razgoličenja pred čovjekom me goni.
Pokrivač podstavljeni, cigareta što stajati gori,
Strah od razgoličenja pred čovjekom me mori.
Krckanje kosti, čeprkanje kože,
Istina me glože, istina doprijeti do me...
Ne može(?)...
Cjepanice strave u glavi napuhloj se lože.

Velika sam, plećata, naoštrena, naslikana,
Nositeljica tereta misli,
Tvrda sam, podebljana, utabana, divlja.
Neki demoni davni, pod prozorom su pokisli.



(Najteže je pobijediti sebe.)

referenca? štipaj? poljubac?(...)

petak, 25.10.2013.

Molim te

Molim te, jutro, dođi
Želim sanjati poći
Jer ovaj muk, ova noć
Što lijepiti na me se stala
Oduzima svu moju moć
I snagu
Da oduprijem se porivu
Što taloženjem je nastao.

Glava pored moje,
Taj krik slobode,
Taj krik sukusa,
Ta snaga, ta bol
I osmijeh što ga dijelim samo sa sobom
Dok ponovno prolazim sve potrošene sate.

Čekam ptice,
Zrake,
Zvuk velegrada, prometnog, tmurnog,
Da me uspava iz ove nesnosne jave
Jer oka sklopiti ne mogu.

Taj talac, taj muk,
Ritmičan dah kroz poluotvorena usta,
Moj poriv, moj duh,
Što vapajući stajati mora
Jer čitava ta velebna snaga je uzalud.
Možda krik i bol,
Štipaj na nesnosne rane,
Možda kopanje po prošlom,
Po iskonskom? Taj mol,
Ta luka otkrhnutih simbola
I lončarije potračene uzalud...
Ja sam ipak u dubini samo dijete
Koje vapi za konačnošću uzalud.

Štipaj, štipaj nesnosne rane
Jer znam da živim tu
To malaksalo tijelo,
Moje napeto ždrijelo,
Za dušu, a i ponos jelo,
I upitnost situacije tu.
Visi, poput mlađahnoh idola,
Pod stropom (moja ljudskost je gola)
Poput razjarenog vola
Što ganja me u morama svud.
Ta upitnost, nedorečenost,
Ljudske riječi
Pogledi
Manični i očajni
Ta potreba za osjećajem mira?
Sigurnosti?
Ili pak emocija
Iz koje izranja udobnost društva?
Jer sami se rađamo,
Čemu suputnik, drug?

Nedorečenost pomalo ubija
Znam da su ovo zadnje riječi
Prije nego sama u muk potonem
I odlučim ovaj talac prijeći.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

nedjelja, 24.06.2012.

(super)Ego timeo!

Silovani organizam. Ispijanje blago gaziranog, blago svježeg, blago slatkog pića u ime prisjećanja naglih provala svemisli u (eto skoro) zoru. Zašto je tolika problematika ginuti za nekim, ne ginuti, posrnuti, poblesaviti, asertirati, nagliti, ignorirati, pokušati, voljeti, mrziti, ne trebati, žudjeti; ma prokletinje, prokletinje nek' su sve i svijet i pokušaji i krokodilske suze i ja.
I onaj tren kad preko praga svoga doma prođeš najljepši ikad; dogodi se ćudljiv paradoks da postaneš NAJOGAVNIJE BIĆE, homo timens u homo horribile, prokleta ženska ikona ženske ćudi ženskih frustracija. TA ON MISLI DA SAM JA PROMISKUITETNA!



I miris njega na lijevom ramenu, može li proći kao duboka simbolika? Al' evo, stvarno je tu, prati me po kući, ježi mi tijelo i podsjeća na… jučer.
A danas bježim u drugi grad,
U drugi kraj,
Kod drugog čovjeka,
U moje intimno čistilište
Da pokušam,
Makar na tren,
Da zaboravim,
Makar na tren,
Da ne boli,
Makar za taj jebeni tren,
I da nekako u nj,
Makar meni za ljubav,
Aktiviram,
Uključim,
Pokrenem
Selektivno brisanje memorije.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

utorak, 22.05.2012.

Plavooki Bazilisk

Poljubih te, djetinje (Po vratu tragove ostavih)
Drzak dodir (ah, golotinje!)
Što miluje ti prsta dva (Pod stolom.)
Sanjah te noćas, ne kriknuh jedva,
Kako njušiš ruže mladog života mog.
Zbog mirisa tvog…

Ponovno osjećaji u meni probudiše se.
Jao! Si ga, tebi i meni jer srca zaludiše se.
Bahatost mladog tijela, grudi i prepone,
uzbudiše se.
A glava, glava dobra, Sinja,
U strasti, izgubiše se.

Apstinencija!
Jer što li drugo preostade
Ili da se na kraju vlažno tijelo dade?
Jel čovjekova bit u postelji mekoj Dijeliti strasti?
Ili sebično,
Grešno,
Nijemo
Bogu dane krasti?

Oplakujem, jutrima žudim
Da se ti u meni nalaziti stadeš,
Koncentraciju, zanimaciju
RAZUM GUBIM!
Što li to mislima ti kola da
svaki put nakon pogleda nijemih
(ali, dragi, obostranih)
ne gledaš me?
---
Oh! Sve do đavola! To se mora
Među obrvama teškim
Nadire mi, od mrštenja, bora
Jer tako mi putenog bola!
Sve se to prolaziti mora, mora, mora…
NOĆNA MORA!
A za što?
Jel čovjekova bit u postelji mekoj DIJELITI strasti?
Ili sebično,
Grešno,
Nijemo
Bogu dane krasti?
---
Jer varao si me.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

petak, 20.04.2012.

Huk sove i peteronožni majmuni boje ciklame

U glavnim ulogama: Bludnica Lavljosrca, Prevrtljiva Kučka, Plavooki Bazilisk, Debela Madame i Putnik-lutalica, osramoćeni Prometej, obogaljeno ljudsko čedo, kako god želite.
Ah, sweet irony! Taman kad se pomisli da na ovom svijetu možda postoji ikakva druga ljudska povezanost doli one pupčanom vrpcom ili, ne daj bože, kopulacijskim sredstvima, Majka Sudba, Svodnica Pakosna, lijepo ti zavitla onu čvrstu, odgojnu.''i tako protiv golijata opet izgubiš bitku, draga mi, najdraža, Baptiso.'' Zanovijetavo si izgovaram te suvisle riječi dok posmatram, po ne znam koji put, Roman o dezintegraciji romana, koketno se smiješeći, em knjiškom, em onom mojem, intimnom Melkioru, nadajući se da nije samo slovka (slovak?) na papiru već i biće s vlastitom epidermom, koje može osjetiti bol, kako onu nanesenu šibom, tako onu Weltschmerz. I dok mi Prevrtljiva Kučka riga lažljive uvrede, HEREZU njezinog odlaska s pretkom na izložbu, tako mi na jedan od onih strojeva za kompletnu vaporizaciju uma stiže gnusna fotografija đavolje orgije u pretsubotnju večer. Automatski negiram dolazak i one nadobudne, subotnje. Biram asketizam (asketizma radi), jer što li drugo preostaje doli mrtav pisac, kutija TDRovog otrova i primitivne harme afričke muzike?
U glavi ih makar ismijavam, jer mojom krvlju ne teče nikakav opijum doli srdžba na ljudsku precijenjenost, i oplakujem dane kada ću ponovno kročiti onim uskim, hladnim hodnicima u zatupljenoj skupini trećerazrednih humanoidnih oblika. Proklet vikend bio, koji samo nagovještava nadolazeći ponedjeljak.
Bludnica Lavljosrca sa pogledom punim isprike, da ti se srce otopi! I ponovno prolaženje jedno te istog scenarija. Zahtijevam potpunu anarhiju! Neka netko doleti kroz ulazna vrata sa AK47 i napravi gulaš od ljudskih tjelesa, ovakva predvidljivost, sa pseudoseksualnim rasprava za vrijeme prolaženja rafiniranih nastavnih cjelina, pa da se makar nečemu smijat mogu. Onako pošteno.
''pseudoseksualne rasprave, kažeš?''
Oni to vole slušati. Takva prljavština hrani njihove male umove, uspaljuje erogene im zone pod klupama, navlaži im prepone, oni to moraju slušati, jer jedino tako mogu preživjeti tih tragikomičnih 45 minuta jada i očaja. Slasnih li razgovora, usta puna bijelog fluida i znoj što ti se slijeva niz čelo, krvave oči pune orgazmične muke dok ti iznova puca meka kožica Afroditinog hrama. Za takve razgovore oni postoje, sjede pored tebe i čule uši, žele si rastrgati odjeću u čistoj ekstazi dok im ti slavodobitno pripovijedaš nikad doživljene događaje. Nije bitno, samo nek' se o tome priča. I dok ima glasa, netko će se naći i uzvikivati 'OH BOŽE!', jer jedino što preostaje ovom napaćenom narodu u tranziciji, ovim recesijskim životinjama i spodobama, jest da ga umoče gdje god stignu i metnu kome god mogu.
I proklet ti koji tražiš nježnost, jer na ovom svijetu je više nećeš naći. ''i prokleta bila ti, o frigidna Baptiso!'', jer veći klimaks ćeš osjetiti u polubudnom sanjarenju o penisu nego kada ti se taj isti među nogama nalaziti stade.
Rovinjgrad definitivno nije stvoren za bluđenje, ono diskretno, kakvo tražim. Tu ne možeš natapirati Brijeg Venerin i proći u prvi birc tražeći partnera za parenje, nema ovdje za jednu noć, jer drugo jutro (i mnoga nadolazeća) bit će bolan podsjetnik na tvoju jednokratnu potrebu da iskališ negdje (čitaj nekome) svoj nalet čiste agresije. Ili možemo to zvati ljubav, kako vam drago i milo.
Iako je moj svijet krojen makazama l'artpourl'arta, tim finim, nehrđajućim oštricama, bojim se da ovu ljigavu poeziju u prozi ne mogu krasiti mnogim epitetima, jer svu onu kreativnost što do malo prije imah, nestade kao mjehurić u zraku dok sam izvlačila plamenbacač pod butinama da pripalim si porok. I on je štono ugodniji od općenja, makar me otvara na pravim mjestima. Žao mi te je,čitaoce. Sve je ovo do zla boga glupo.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

subota, 24.09.2011.

Apis divina

Ta vražja požuda!
Ne želim uči u tebe,
Ne želim te osakatiti.
Želim biti dio tebe,
Želim te u potpunosti shvatiti.

Uvuć' se pod tvoju kožu,
Skinuti je s tebe, presvući
Obuć' se njom, nježno
I tvojim djetinjim prstićima
Polagano se u sebe uvući.

Ona je poput najbolje svile
Navučena preko skeletnog stakla.
Ta krhkost tvoga tijela
Zove moje bivstvo,
Izvlači me iz ovog smrtnog pakla!

Samo jedan dodir,
Jedan prijelaz preko tvoje kože,
Jer odoljeti djevičanskom tijelu
(ožiljaka strašnih)
Tko, u biti, može?



a posse ad esse;
teške misli me obuzeše; sanjam kako se nadviješ nad mnom i sa svojih tisuću i sto ruku prelaziš preko svakog djela mog tijela.
Ulaziš u svaki dio mog tijela; a osjećaj je nemoguć – neshvatljiv.
S tisuću i sto ruku prolaziš kroz mene; a tvoj bodež – poput fluida – gladi stjenke moje utrobe, moje Crkve – ispunjava i titra na svakom pedlju, poput divljeg, olujnog mora što lupa o hridi obale;
dovodiš me do savršenog ushićenja, dok plutamo u tami lakoćom same duše.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

četvrtak, 28.04.2011.

Katarza

Već neko vrijeme nisam ovo radila; lagano milovanje slova pod prstima, senzualan pogled usmjeren ka kibernetičkom papiru preda mnom. I odavno nisam činila stvari iz perspektive promatrača, te bi bilo vrijeme i mjesto da se polako okrenem ka pisanju u trećem licu, s obzirom da je ovo mjesto i previše puta igralo ulogu ispovjedaonice, što mi je u zadnje vrijeme i prijeko potrebno da nastavim normalno koračati svijetom, olakšanom vrećom na leđima.
Oče, svevišnja Majko, Brate, Duše, Sinu moj i ljubavi moja svagdašnja, opako sam, žestoko, griješila.
Grijeh Prvi.
Ne ubij. Upotrebljavam svoje sposobnosti u zle, pokvarene svrhe; manipuliranje ljudima slabijima – mentalno, izražajno, emotivno, od sebe. To je čista izopačenost uma, i zloupotrebljavanje dara što ne stoji tu u meni uzalud.
Grijeh Drugi.
Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud! Pobogu, Bože mili, Isuse Kriste, Bože sveti… ah, te poštapalice. Netko stvarno religiozan bi se istinski i uvrijedio, ma i da je meni sve ovo samo alegorija, jer je lakše poistovjetiti se s onim što već po sebi poznaješ (a živimo u kršćanskoj zemlji, ne?).
Grijeh Treći.
Poštuj oca svojega i majku svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji. Ovo govori samo za sebe.
Grijeh Četvrti.
Oholost, škrtost; krasili su mojih zadnjih tjedan dana bodro i intenzivno.
Grijeh Peti.
Neumjerenost u jelu i piću; jer sve grijehe gore ponavljam, i ponavljam svaki put kad liznem grlić boce, a prikradanje u tri ujutro (kada Lucifer pleše po krovu moga stana) kako bih pojela komadić nečeg ispraznog, neutaživog, samo da bih sebi dokazala kako se usudim.
Grijeh Šesti.
Srditost. Moj najizopačeniji grijeh; bila bih savršeni, monstruozno-brutalni ubojica, mučitelj, silovatelj, samo kad me ne bi odvajala tanka opna donekle zdravog razuma.
Grijeh Sedmi.
Zavist prema Isusu; jer dovoljno sam tašta i narcisoidna da se poistovjećujem s njim i da mislim da bih mogla biti poput njega.
Grijeh Osmi.
Jer da, svi mi zavidimo životinjskoj slobodi, upotpunjavanju onih istinskih, najnižih instinkta (a makar nisam bludničila). Hajdemo, narode, na noge lagane, ića i pića! jer što li je bolje doli lokanja jeftinog alkohola u subotnju večer, skakanju i plesanju na plošne melodije turbo-folka, drpanju, diranju, lizanju, sisanju, ljubljenju ljudi svjetovnih, što samo sebi slične traže, da ispune prizemnu narav parenja.
Grijeh Deveti.
Ne kradi. Kradoh, ukradoh, pokradoh. Sve počinih. Jer ukrasti nekome djelić duše, oduzeti mu nevinost, dokrajčiti ga, onako iznutra, ukrasti osmijeh, nadu, ukrasti mu istinu, tako lijepo, nevinski krhku, plahu, iracionalnu, jer ludi, ludi smo svi, a onaj poneki normalan je ništa drugo doli iznimka što potvrđuje posvemašnje pravilo.

Sanjah Isusa, svoga Brata. Sanjah da sam bila oličenje Bogorodice i Svete Magdalene, da su u meni čučale i ljubile ga u čelo, poput djeteta. A on onako kosmat, kovrčav, smeđokos, čupav, bradat, u svileno bijelim dronjcima, plavook, blijed, nasmiješen, me poljubi u usta i lagano lizne jezikom crvene mi, bludne usnice. I dotakne me za bok, prstima mi klizne po vratu, i pomakne mi pramen s tamnoputog lica i poljubi me opet. A ja u naručju držim krštenog, posvećenog antikrista što mi ga u utrobi stvori sam Lucifer, i on gladi to dijete po čelu, i prstima mu crta križ koji svijetli blijedoplavom bojom čistoće i kreposti. I sva ta uskovitlana perverzija, umno jebanje između mene i njega, taj orgazam boja i osjećaja što se poput vorteksa uvrće oko nas, ti bljeskovi svijetlosti, sad tu, sad tamo, u centru Vatikana ispred bazilike Svetog Petra. I sam Papa pokriva oči, maže ih mastima i mirodijama, da ne bi doživio tu seksualnu katarzu postojanja, to sveto parenje između svjetovnog i božanskog, to objedinjavanje tijela entropije i božje mirnoće, taj francuski poljubac bludnog jezika i onoga što je takve ljepote jednom izrekao. I moja crna krila, stvorena od same tamne tvari svemira, krila što su obgrlila i proždrijela oca mog djeteta, i tvore kozmičku kuglu u kojoj se odvija sam pakao beznađa; te izađoh mrtva, bezdušna, prazna ljuštura, a on pročišćen, ponovno blagoslovljen, nevin.
Koji božji falus se to upravo zbio?

referenca? štipaj? poljubac?(...)

srijeda, 23.02.2011.

Missa defunctorum

Ako si grkljan prerežem
Možda jednog dana moja djela
Budu vrijedila kojeg pišljivog boba.
Možda, ako krv pustim
Likvid života zapečati nesnosnost bivstva
I ukrasi mog rada potpis.
Naslov, što kiti svaku poemu
Naslov, što zabija nož u srce
Jer nikad oko javnosti neće ga vidjeti.
I bezvrijedni stihovi
Ubijaju me polako.

Život, što prijeći dvoje najvećih ljubavnika
Život, retardacija radnje
Između Rođenja i Smrti.

Smrt, što lije suze, vjekovima degradirana
Od svog brata, svog incesta mu rod.

Rođenje, dijete taštine i pobožnosti
Jer u svaki početak je utisnuta riječ
Što poput prokletstva krasi naše poimanje.

Grudi što nas hrane otrovom slatkim
I ruža što nas izbaci iz sebe
Kako i sramežljivi cvijet tjera pčelu
Od svoje nevinosti.

Pupčana vrpca nek' vam se oko vrata ovije
I polako vas guši!
Nek' vam maternica postane zatvor postojanja,
A plodna voda oporna kiselina!
Nek' vam se zauvijek zapečati prolaz
Da ne vidite svjetlo dana!
(Gadovi prokleti.)

Život je bezvrijedan
Sve dok god su majka i dijete odvojeni
Jer Smrt, što lije suze vjekovima degradirana
Od svog brata, ljubavnika svog, djeteta.

Kročimo nogom na granicu,
Veselo dozivajmo Majku;
Nek' nas zagrli, nek' nas nahrani
Jer Život, prokletnik
Je bezvrijedan.
Život je suviše bezvrijedan.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

četvrtak, 27.01.2011.

Međuton

Hvataš se za tu tugu, za tu bol, za tu TAMU kao da je to zadnji vlak koji moraš uloviti, što zadire u sutonski horizont.
Doživljavaš tu bol, tu tjeskobu, tu neuništivu besmislenost življenja – pa čak i ponekad uživaš u njoj.
Puštaš si kvc uz Vivaldijeve koncerte dok luđački plešeš po sobi. A stvarno nema boljeg osjećaja nego nabiti kist pun crnog akrila u krvavu, svježu ranu na zapešću.

Rastužila me je. Njena uskogrudnost, njezin strah. Zašto je svaka nova ljubav za jedan stepen bolnija od one prijašnje?
Obožavam je – još uvijek. Imam potrebu pomoći joj, rastvoriti joj srce i pustiti svjež zrak unutra. Poljubiti je, milo, tiho, da se raznježi, da mi se otvori. Stresti je kad zgriješi, zagrliti je kad zna.


Inače, nakon ovakvog razočarenja, ohladila bih se brzinom smrti novorođenčeta bačenog u surovu, hladnu zimu. (A moje srce još uvijek slabašno kuca, negdje duboko sakriveno u snijegu.)
Na kraju, za stepen više. Uvijek, zauvijek.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

subota, 22.01.2011.

Žuljevi postojanja

Ovaj vjetar što vani puše
Odavno je već
Zaledio moje suze.
To more nebesko,
Te zimzelene šume!
Zauvijek ćeš ostati tu,
U kutku mog srca,
Ljubljena moja učiteljice.
Jer radije bih tamom kročila,
U potrazi za svjetlom.

Možda, jednog dana
Ugledam te opet
Kako sitnim, postojanim korakom,
Koračaš hodnikom.
Možda, jednog dana
Prozborimo opet
O onim divnim, tihim trenucima
Što smo ih provele potvrdno šuteći.

Dotad bih radije tamom koračala,
Da možda, ali samo možda,
Jednog spokojnog, tihog dana
Ponovno ugledam svijetlo.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

nedjelja, 12.12.2010.

Audeamus

Gledam je. Prilazi mi. Odlazi. Slatko mi se smiješi. Prolazi mi prstima kroz kosu. Nestaje. Zagrli me odostraga. Trlja se u mene. Hardstyle udara. Mičemo se. Stišće mi grudi. Škaklja me po struku. Ljubi me u vrat. Odlazi. Vraća se. Pijucka koktel. Nestaje. Pali cigaretu. Miče kosu s očiju. Mazi se po obrazu. Gleda me. Smiješi mi se.
Zbog njezine seksualne privlačnosti, prolaze me trnci. Noge mi se tresu, srce mi udara u ritmu hardstylea. Ruke mahnito bježe na sve strane. Mucam, grcam se, gutam slinu. Čim njene usne dotaknu moje, nestaju sve boje, nestane sav zvuk. Samo tišina, bjelina i osjećaj božanstva.
Ne mogu je imati, ona ne može mene.
Njezini glatki dlanovi, dok ravnaju stranice školskog dnevnika, njezin usputan smiješak dok mi nešto nesmotreno padne sa školske klupe, sve su to male stvari. Ona zna; osjećaj koji sjaji iz mojih očiju dok potiho razgovaram s njom nakon sata, knjige koje drhtavo trpam u torbu dok mi je pogled zalijepljen za neku nestvarnu točku. I tu i tamo, kada mi pobjegne pogled, i pogledam je u oči; nestaje sve. Tiho, tiho zujanje u ušima, a srce lupa kao da je netremice poludjelo. Žile iskoče, postaje toplo, trbuh mi se grči, mišići na rukama dršću; a ja samo što se ne onesvijestim.
LJUBAV PREMA SVAKOJ IZNIMNOJ ŽENI KOJU SRETNEM.
Varam li nju, gledajući drugu? Varam li drugu gledajući treću? Jesam li poligamna? Jesam li poludjela?
Zar mi glad ne može utažiti jedno biće, slatko, predivno, zar moram trčati za nedostižnim?
Samo bih voljela da njezin dlan dotakne moj. Onako usputno, na trenutak, u užurbanoj učionici za vrijeme još jednog školskog sata. Jer možda, nemoguće postane ispunjeni san, a znam da bih udisala sasvim punim plućima nakon jednog njezinog zagrljaja.
Znam da bih plakala kad bih lijegala s njom u fatalnu postelju.
Kakva li je to zaljubljenost, kad svaki dan što nije sa mnom, ne mogu jesti, ne mogu spavati, ne mogu razmišljati, ne mogu naći zanimaciju za išta na ovom smrtnom svijetu? Je li to ono što je jedna djevojčica rekla?
''Pronađeš li jednom srodnu dušu, i ti si toj duši isto što je ona tebi; onda je pravi put onaj put koji prijeđete zajedno.''
Osjeća li makar jednu desetinu prema meni onoga što ja osjećam prema njoj? Pojavim li joj se u mislima prije nego zaklopi oči navečer?
Ah ta ljubav, ta odvratna, mizerna ljubav!
A došla je faza kada bih najradije urezala njeno ime u svoju ruku, vrištala i plakala, pjevala i sanjala, onu nedostižnu, petrarkističku ljubav koja teče mojim venama. Jer svaka kap moje krvi je dio agonije što me tjera da ovo pišem. Trebam iskaliti ovu ljutnju, ovu tugu, ovu bol, trebam uložiti ovu energiju, što sve pokreće. Želim već jednom shvatiti.
U ništa ne vjerujem, u ništa se ne uzdam, depresija zime nagrizla je okvire mog bivstva, a ja želim pisati. I slikati. I plakati.
Jer svaki trenutak proveden bez nje je još jedna stopa dublje u ponor ludila, a melankolija što prolazi kroz moju srž ne može ni najjači opijum odagnati. Jer probah sve. A ona je još uvijek tu; samo nedostižnija no inače.
I što da radim, što da činim kako da izbjegnem onu buduću depresiju postojanja?
Dal' da se derem na sav glas?
Dal' da joj pjevam ispod prozora u ponoć?
Il da joj za božić poklonim ono što moja ruka može jedino narisati; nju samu, kako optimistično gleda u daljinu, spremna za nove poteze, nove pobijede, novinu svakodnevnog življenja za trenutak?
Volim te, oh, kako te volim, kad bi bar osjetila samo desetinu; shvatila bih koliko je sa samo taj prokleti osjećaj snažan.
I ne bi me pitala u kasne, večernje sate, petkom; zašto sam toliko smetena dok razgovaram s tobom.
Možda znaš? Želiš da ti priznam.
Možda sumnjaš? Želiš da ti dokažem.
Možda negiraš? Želiš čuti ono što želiš čuti.
Možda se nadaš? Ako je tako, zadrži me poslije sata i dotakni moj obraz, jer onda znaš da mislimo isto, a osjećamo savršeno.
Samo više ne pitaj; jer ne znam kako da ti odgovorim.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

četvrtak, 11.11.2010.

Elektroničko zavijanje na vjetar (morire)

U glavi se režu vene, na licu osmijeh kojeg dugo nije bilo. Za svaku se sitnicu glupavo smijemo. Takvu konfuznost(itost) u sebi osjećamo.

Potreba za unakaženjem do neprepoznatljivosti; sve je farsa.
Obrve su farsa.
Oči su farsa.
Kosa je farsa.
Usne su farsa.
Tijelo je farsa.
Najradije bih sve to istrgnula iz sebe, i pustila golicavu dušu da poput odbačenog fetusa iznutricom cvili u kutu, u pljesnivom mraku, u kanalizacijskom otvoru, u kutu trošnosti. Da miševi hodaju po meni, da mi iz rana crvi gmižu, da me tjeme boli, boli, toliko boli, da iz vlastite toaletne školjke čuješ moje prigušene urlike!
Da me bodu, da me režu, da me tuku i da me ubijaju; polako ali sigurno.
I da ništa ne ostane od mene, osim moje golicave duše.

Hoću da me sve boli!
Svaka riječ!
Svaka gesta!
Sve je krivo izvedeno!
Spontanost je univerzalno zlo. Sve treba imati pravilo, sve treba imati red i poveznice, sve treba biti definirano… sve treba biti programirano.
Zar nema nikakve novine u ičemu danas? Zar je sve plagijat? Zar ne možemo više išta stvoriti? Kome to treba?
Ljudi u kukuljicama, divno! Još se više zatvaraju, još se dublje uvuku u se, još manje govore, još manje misle.
Ponavljanje, ponavljanje, ponavljanje - Izlazim; diši! Diši! Diši!
Udiši zrak! Udiši dim! Udiši vlagu! Udahni već jednom, jebote!
Iščupat ću ti pluća, pobogu, izgrist ću ti ih, izvrnut, istegnut, slomit, lomit, lomit, lomit, odlomit, ižvakat, izlizat, izudarat, mlatit njima po zidovima! Na vjetru ću ih vrtjet, nek udahnu više!
Zar me nitko ovdje ne može zgrabiti, istrgnut mi odjeću? Hoću novinu!
Istuci me, strasno, izljubi me, ljubi me, diraj me, drži me, stišći me, plješći po meni, grebi me, uguraj se u mene, guraj me, ljubi me, grli me, čupaj me, trgaj me, VOLI ME. Samo nemoj stajati preko puta mene i nijemo me gledati, jer tako ja ne mogu. Tako nisam programirana.

I na kraju, napusti me… da ništa ne ostane, osim moje golicave duše.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

četvrtak, 15.07.2010.

Anamorphosis pt. III (auto-lobotomija)

Jebemu. Izgubila sam ono meni najsvetije. Izgubila sam se.
Ne znam koji mi je; je li to koračanje svijetom hladne glave ili pak isključenost od svijeta uopće?
Zaglibila sam u nekom ljepljivom sranju, oči su mi se zamastile, a vrat pognuo. Otkad sam ja osoba koja popušta drugima, osoba koja se druži s ljudima bez trunčicu moralnih vrijednosti? Osoba koja sijedi na kavi s drugom osobom, pozorno sluša njezine maloumne monologe, znajući da na ovom mjestu, u ovo vrijeme neću doći do riječi, nego da će samo gutati tupoglava sranja koja nemaju veze s mozgom?
A jedina mi je gesta; smješkanje?
Čovječe, gdje sam se to izgubila?
-''Hajde, hajde, nema dima bez vatre.''
Tek su me sad ošamarile sve nakupljene frustracije od kraja školske godine.

Ajme, koji komunikacijski kolaps između mene i mog mozga.
Ajme…
Ajme…
Ajme majko mila!!!
Što se to dogodilo? Oh, k vragu.
Što se to događa, jebote?
Gdje sam ja to bila cijelo vrijeme?
Oh, k vragu, NE.
Ne, ne, ne, ne, ne… NEEEE….

Gdje je moja bit nestala?
Nešto je isisalo mene iz sebe,
I sad, jebemu, ne znam tko sam
Gubim se, lutam među redovima
Aritmična, bez smisla.
Cijela soba se vrti
Dok mi na ušima trešti, trešti
On je shvatio
Koji kurac?
Što je sad sa mnom?
Jebemu, gdje je netko da me ošamari?
Kojim putem da sad koračam?
Suoči se, curo, suoči se
Ah, ne, ne… ne
Auto-lobotomija; sve se ostvarilo,
Jesi li ponosna na sebe, ha?
Što je sad? – dobila si što si htjela.



I ZATO STAVI ZAMRAČENA STAKLA, IZOLACIJU NA UŠI I KORAČAJ GRADOM. Wake up.

-''molim te, nemoj me grliti.''
-''što sam sad napravio? Što se ljutiš sada?''
-''zašto misliš da se sve vrti oko tebe? Nisam od volje, jednostavno.''
-''pa što si uopće izašla van onda?''
-''ajde šuti i daj mi bocu.''

referenca? štipaj? poljubac?(...)

nedjelja, 23.05.2010.

Anamorphosis pt. II

Borba sa svime. Borba sa sobom.
Otkrivenje, glupa transakcija osobe koja mora biti dovoljno objektivna da bi vidjela nešto što moj glupi, emotivni, isfrustrirani um ne može vidjeti. Jebemu mene više.
Sve što ikad napravih, sve za što udisah zrak, sve za što upijah energiju samog sunca, sve za što otrpjeh sranja… sve to jenjava.
Nemam izbora, glavom naprijed.
Ispričaj se! Kaži što imaš za reći! Prijeđi preko sranja! Razbistri um! Pošalji sve beskorisno u kurac! Uzimaj samo ono što čini progres.
Jer postoji samo jedna prilika – jedna mala, svjetleća svijeća u moru tame koja će te izvući iz ovog holokausta kreativnosti i pranja mozga ljudskog, sjebanog mentaliteta.
Dobar dan realnosti!
Nemoj me otpisati već na početku…

Mržnja, očaj, zadovoljstvo, požuda, strast, ljubomora, tuga, a jedino što trebam jest malo bistrine u dolini smrti iz koje isparavaju sumporna jezera.
Glupa sam ovca, skupa sa svima, tjeraju nas u red da koračamo, jedan po jedan, a na čelu pervertit jučerašnjeg doba. Gura nas, bičuje da napravimo sljedeći korak, a ako nećeš, potpiši dokument, kupi prnje, i razguli.
Kastinski sustav škole: uzorni učenici, šutljivi učenici, i učenici s poremećajem ličnosti.
A što ja, pobogu radim? Zapijem se subotom navečer dovoljno jako da sljedeći dan ne mogu funkcionirati.
Ili pak, stavljam sol na otvorenu ranu (čak i u kombinaciji s ovim gore navedeno).
Kako lako izgleda u teoriji biti svako toliko površna budala što slini na jednoj strani usnica, tupo bulji u seksipilnu osobu i giba se na plesnom podiju. To je to, samo još moram otkriti kako to predočiti u realnost.

Uglavnom, svaka veza mora imati svoj početak, svoju sredinu i svoj kraj. Ako ne ispuniš te tri kvote, onda te prošlost progoni (više nego što bi mogao zamisliti).
Moram nekako završiti ove zadnje dvije. Nije pitanje hoću li, već kad ću, i kad to napravim, nadam se da će se, onako spontano, okrenuti nova stranica u životu.
Ako ne, i dalje ću tapkat u mraku, nimalo mudro, nimalo providno, samo slijepo, polagano koračanje i opipavanje pozadine što te okružuje. A stvarno je smiješno koliko puta osoba može tako pasti u otvoren šaht.

No, najteže je, ipak, biti čovjek.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

subota, 03.04.2010.

Anamorphosis pt. I

Munje što udaraju vani podsjećaju
na iskrice žudnje
ljubim te, ljupko
odvaja nas prostor-vrijeme

Vani kiša, sikće u agoniji
a ja čujem samo šum, samo šum…
i tuča me šamara po licu,
ostavlja duboke, tamne ožiljke.
I sve pomalo jenjava
…mislim da je u igri novo iskušenje.

(srce tiho jeca dok gledam u selendričnu sliku grada pogođenog nevremenom.
I sve polako jenjava.
Tiho, tiho.
A munje se trude dočarati trenutak, iscrtavajući u pozadinu početno slovo onoga što moje srce još uvijek nije preboljelo.
I ponovo se bliži oluja.)

Zbogom?

referenca? štipaj? poljubac?(...)

petak, 26.02.2010.

animae partus

Bože, imam osjećaj kao da je prošlo sto godina. Kada ljubiš, ljubiš to aristokratski. A ja zbog neuzvraćenog poljupca ljubim svijet oko sebe.

Kad me pogleda, kad… ali te usne. Pune, poput zrelih grozdova crnog, tek ubranog grožđa.
Te meke, sočne usne, tako slatke, tako prpošne,… ma ljubim te usne. Ljubim i tu bradu, te obraze, taj vrat,…
Te duge, vitke prste, samo želim da mi se upletu u kosu, da mi se oviju oko struka, da mi stišću bedra,… taj stav! Takva arogancija!
Oh, gade, mami se egoizma! Ljubi mene!

referenca? štipaj? poljubac?(...)

utorak, 08.12.2009.

kanopa za dušu

Za Sretnojutro, Smiraj, Zoru, sretan ti rođendan.



Ja sam nevidljiva laž
što pleše na vjetru.
Ja sam taj
koji u zlu je
a njime ne hara.
Ja sam onaj što
gledati zna
no nijeme su ljudske usne te.
U pepeo pretvori me,
da iz vatre ponovno
se uzdignem.
Ničiji, zauvijek.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

nedjelja, 22.11.2009.

studen

Crvena magla nadvila se
nad Pazin gradom
Čuje se zavijanje
vučjaka
i huktanje sove
IDILA
Mir na ulici, skočila bih
kroz prozor
Znam da u kojoj zgradi preko
tiho plače moj dragi
cvrkut ptica.
IDILA
Grad spava pod mojim nogama
dok s trećeg kata školskog doma
u 02:38 u noć
otpuhujem dimove s prozora.
Volim ga.
Noćna idila.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

srijeda, 18.11.2009.

Album version (memento mori)

Voljela bih...
(Na njemu plakati u sitno predvečerje kada se moji mali demoni uspinju na površinu i grickaju me.)
Želim...
(Da se ne sjebem?)
Da on bude ta osoba koja me suludo promatra u tri popodne dok lijem suze strmoglavo se naginjajući na rukohvat mosta, posmatrajući rijeku što žubori pod mojim nogama.
Ali…
Mogu li to željeti?
Želje me čine nehumanom u svom ljudskom obličju. Želje me tjeraju da se sve to pretvori u opsesiju, da postanem požudna, da postanem pohlepna. A pohlepni ljudi spremni su sve učiniti kako bi se domogli plijena. A ja ne želim lagati.
(Iskorištavanje.)
Ako ću ja biti spužva koju on stišće sve dok se skroz ne osuši, zar će stvarno SCENARIST POSTATI GLAVNI LIK TRAGEDIJE ŠTO JU JE NAPISAO?
Nemoj mi to činiti, Svevišnji. Daj mi malo idile, pa da osjetim što znači napokon imati međuljudski odnos.
Ne želim biti takva spužva.
Znam da si tu negdje gore, ne skrivaj se.

Epilog.
Daj mi da ti dotaknem čelo svojim
Čarobnim štapićem
Da ti pokažem svijet bajki
Da vidiš
Kako utopija ipak postoji
Negdje duboko skrivena u
Nama.
Jer,
Voljela bih kad bi nastavio
Gledati me onako znatiželjno, djetinje
kako si me gledao
Onog lijepog, kišnog dana
U desnom kafiću,
U desnoj ulici.
U lijevom kutu sobe,
Na lijevom stolu.

Ljubim te, nesrećo
Ljubim sve tvoje mane
Jer ono što je tvoje
I moje je, dušo.

I znam da znaš
Da ne volim da me netko grli
No zagrli me, k vragu i sve.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

petak, 11.09.2009.

EKSTRAVAGANTNO.

Ah, ta muzika!
Nježno mi miluje dušu, dok srce uzastopce plače, i plače, i plače… na laganom rujanskom suncu.
Ubila bih se, no zadivljuje me pogled kroz prozor.

Galebovi se čuju u daljini.
Sjedim na prozoru, škurnice blago otvorene
Narančasta svijetla obasjavaju noćnu ulicu u
Dva i nešto poslije ponoći.
Čak su i jeftine cigare u ovo doba dobre.
Osjećam laganu ekstazu kako mi prolazi
Kroz ruke, noge, vrat.
Osluškujem povjetarac i,…
Prepuštam se doživljaju.
Bilo je to dva i tri poslije ponoći, u toploj,
Kolovoznoj noći.
Na ulici nema noćnih demona, samo
Tu i tamo koji slučajni prolaznici,
Što se za ruke drže.


Ne možeš bježati ako nemaš zaklon! A svi se mi razgolitimo pred istinom. Ubitačno, mučno… ništa nije onako kako sam očekivala.


A ipak ima tako puno toga za reći,
No ostavit ću sve poeziji što mi
Obuzima dlanove i polako,
Polako,
Klizi niz prste, u kemijsku, na papir,
Au revouir.


Ah, mrzim se zbog toga… i ubila bih se, pobogu, da me ne zadivljuje pogled kroz prozor.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

petak, 03.07.2009.

Sitnice

Iliti ep. II, Armand (znajući)



Poput duha si uletjela u moj život
Poput komadića stakla si mi se zavukla pod kožu
Položila si mi nož na vrat
A ja sam spustio ruku na najnižu čakru
Jer trebao sam otkriti seksualnost
Kako bih otkrio tvoju izrazitu ljubav prema meni
Sa žarom,
Emanuel.


Čovjek se tako zna prevariti.
Ljudi trpaju u sebe stvari bjesomučno. Zatvaraju se; male sitnice, frustracije, kompleksiće, sve ono što mori svakoga od nas. Gradimo nevidljivi zid oko sebe, a okolina...
Stisnemo se, skupimo, zgusnemo. Ljudi-Balončići.
Kako je lijepo u ovom gradu, punom-svih, punom-malograđanštine te kojekakvih zavrzlama (...)

Šećem se najdužom ulicom u gradu, prazna cesta, tu i tamo koji prolaznik, redovi cvijeća i drvoredi malih brezica. Opušteno, lebdeće i tako olakšavajuće.
Seksualnost. Sve skupa. I ne gomila se, ne vrti. Postojeće je i fiksno.
Napokon..., pa makar i na trenutak.

To je smisao života. Otkriti osobu s kojom se nadopunjuješ, i koju nadopunjuješ ti sam, eto što mogu reći za ovaj dan. Šećem se ulicom u jedanaest sati navečer…
I stvarno je lijepo.

Silovala sam mu dušu
Mlatila ga riječima
On me volio, stvarno volio
Voli me. Poštujem ga.
Seksualna energija natjerala ga je da porazmisli o smislu života.
I moram priznati da je nakon svega
Ipak sretan.
S pozdravom,
B.

referenca? štipaj? poljubac?(...)

<< Arhiva >>

< siječanj, 2014  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Love, sensuality and devotion.

I tako, sol i vatra su se sudarili,
Nebo i gromovi polomili,
Žeđ i patnja spojili,
Nastali smo mi.
Količnici grijeha i pobožnosti.




J (gastrimargia)
I (porneia)
N (philargyria)
C (lupē)
H (orgē)
A (akedia)
M (kenodoxia)
! (hyperephania)

Ja sebe zovem Ja, no možete me zvati B.
Ovo je "Ispovijest".



Pravilo br. 1;
Život nije fer.
Pravilo br. 2;
Nada ne umire posljednja.
Pravilo br. 3;
Ne znaš tko si dok ti netko drugi ne kaže.
Pravilo br. 4;
Istina uvijek bude saznana kad je ne očekuješ.
Pravilo br. 5;
Nitko drugi ne zna 'što sad' osim tebe.
Pravilo br. 6;
Pusti ljude da seru jer i oni ne mogu zauvijek.
Pravilo br. 7;
Pazi gdje, kada i koga ljubiš.
Pravilo br. 8;
Život je uvijek nešto više.
Pravilo br. 9;
Savijaj se kao ječam na vjetru. Bolje to nego da popucaš kao hrast na buri.
Pravilo br. 10;
Od ovisnosti se nikad ne možeš stvarno odviknuti.
Pravilo br. 11;
Ljudskom rodu zapravo fali samo malo suosjećanja.
Pravilo br. 12;
Igrati se s vatrom je stvar samokontrole.
Pravilo br. 13;
Znanje je najveća hereza.
Pravilo br. 14;
Tolerantnost je način života.
Pravilo br. 15;
Koji put se nasiljem može postići dobro.
Pravilo br. 16;
Fleksibilan čovjek može poljubiti svoj lakat.
Pravilo br. 17;
Slušaj vjetar (on nikad ne donosi nevolje).
Pravilo br. 18;
Najteže je biti čovjek.
Pravilo br. 19;
Bolje ništa nego išta.
Pravilo br. 20;
Ono što te ne ubije, ipak te može uništiti.
Pravilo br. 21;
Pronađeš li jednom srodnu dušu, i ti si toj duši isto što je ona tebi; onda je pravi put onaj put koji prijeđete zajedno.
Pravilo br. 22;
Iznimka (uvijek) potvrđuje pravilo.
Pravilo br. 23;
Sadist postaje mazohist, ako mazohist uživa u njegovom sadizmu.
Pravilo br. 24;
Najteže je pobijediti sebe.

Image and video hosting by TinyPic

I što sad?



Igra riječi?
Gledam se u ogledalo.
Čudno.
Ne vidim ništa.
Vidim samo moj odraz, no nigdje ne vidim sebe.
Ono nisam ja.
Ono jesam ja. Iskrivljena ja.
Ja s druge strane zrcala.

Gleda se u ogledalo. I čudi se, jer ne vidi ništa.
Samo svoj odraz, no nikako da kroz šminku vidi sebe.
Misli da ono nije ona.
Ono jest ona.
Samo će joj trebati vremena da shvati da je ono ona, i da je ona ja.
S druge strane zrcala.

Sloboda govora.
Zabava, emocije. Osjećaji.
Volim, postojim, osjećam.
Ja Jesam. Jahve.

Sumnja?
Zamišljene stvarnosti?
Očaj?
Zadovoljstvo?
Da. Kreativnost i stvaranje.

Sve uz malu pomoć mašte može zaživjeti.
Mi smo kipari koji u ruci imaju mokru glinu. Na nama je što ćemo stvoriti.
Kraj, ili samo početak?

Ako uistinu slušate što vam neka osoba govori, znači da joj želite dopustiti da vas promijeni.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se