11.03.2007. 00:54
Ljepota...
Plamen svijeće u mojim očima i praznina u mom umu.Dok sam ležala u krevetu i gledala svijeću na stoliću.
I najednom sam vidjela taj mjesec u plamenu svijeće.
Trčeći uzela sam kućni ogrtač i otrčala van.
I sada sam stvarno vidjela mjesec pred očima.
Bio je pun mjesec, no ne onaj klasičan, već s jednom izvanrednom promjenom.
Bila je pomračina mjeseca.
Sve to je počelo 3. ožujka, u 22 sata i 30 minuta. Nažalost, ja sam na to zaboravila.
Tek u ponoć sam izašla van i ostala vani opčarana tom ljepotom.
Iznjela sam stolicu, otišla po kaput i obukla ga na odjeću za spavanje i ostala sjediti na toj stolici dva sata, iako sam još uvijek bolesna.
No za takvu ljepotu bih i gore stvari podnosila.
Vjerujte mi, i vi biste.
Nemoguće je opisati tu ljepotu na nebu. Samo ona osoba koja je svjedočila tomu događaju će shvatiti moje riječi i vidjeti svu ljepotu tog prizora.
Ispočetka je bilo sve tamno.
Zvijezde su bile dominantne svojim bljeskajućim sjajem dok je svud uokolo bio mrak.
Na svim kućama su svjetla bila ugašena i rijetki automobili su osvjetljavali moje lice.
Došla sam u vrijeme kada je pomračina bila konačna.
Tamno crvenkasto-ljubičasta boja je prekrila cijelu površinu kruga.
I sjedila sam i gledala.
Zadubljena u tu ljepotu.
Gledala sam i razmišljala.
O važnim stvarima, i manje važnim.
O tome što želim od života, od sebe same, od drugih s kojima sam povezana..
Gubila sam se u dubini mjeseca. Zagledala bih se u njega i u roku od par sekundi jedino bih tu boju vidjela, bez svih onih zvijezda i svijeta.
Pri kraju pomračine počeli su se pojavljivati oblaci.
Mlječni, prozirni, maleni, putujući jastučići od snova satkani.
To je bilo predivno i to je jedna od onih stvari koje se ne mogu opisati.
Sve riječi su tu beskorisne.
Čak i najbolji pisac to ne može opisati.
Ti trenuci u vremenu su me podsjećali na raj.
Na jednu sliku koju sam vidjela, makar na toj slici nije bilo oblaka.
Već samo mnogo ljudi na nekom dvoru.
Dame u onim predivnim, širokim haljinama veličanstvenih boja, a gospoda u smokinzima ravnih krojeva sa brkovima na licima i mašnama pod vratom.
I svi ti motivi su me podsjećali na taj prikaz oblaka.
Odlučila sam u tim trenucima da će mi ljepota biti smisao života jer ništa drugo mi nije toliko važno kao ljepota prirode, umjetnosti, književnosti, stvari stvorenih od ruke čovjeka, i ljepote samih ljudi.
Nakon svih sati i sati razmišljanja, analiziranja hipotetskih događaja, jedino u ljepoti dobivam potrebnu nadu u život.
~“ Filozofija nas uči ravnodušnosti spram tuđih nevolja, a znanost sve objašnjava kroz kemijske reakcije tijela. Tek nam umjetnost ukazuje da je svaki ljudski život svetinja.“
Sadašnjica današnjeg doba je svedena na brzinu.
Svi nekud žurimo i pokušavamo pobijediti vrijeme jer ako sada radimo i radimo i samo radimo poslje ćemo moći uživati u svim trenutnim dobitima i svim ljepotama svijeta.
I tako se vrtimo u krug.
Većina ima nekakav zdravstveni problem koji dovede do preuranjene smrti i na kraju ljepota u očima tog mrtvaca nikada nije bila.
Ne želim da se i meni to dogodi.
Želim stvoriti život s određenim sitnicama koje će mi davati osjećaj koji sva djeca imaju.
Osjećaj neograničene slobode i beskrajne igre i sreće.
Da ne budem samo još jedna jedinka u lancu dugačkom milijarde godina, koji će bit nastavljen za još toliko i beskrajno više godina.
Bojim se života.
Bojim se jednoličnosti.
Bojim se izgubljenosti.
Jer to me dovodi do kraja moje duge koja je beskrajna.
A to znači smrt.
Zato ljepota će biti moj smisao.
Za nju ću živjeti.
Zbog nje ću živjeti.
Glavni, ako ne i jedini smisao mog postojanja.
I to je sve za sada.
Još jedan mali uvid u moj svijet i razmišljanja.
Da se zna da sam tu, ni živa ni mrtva, među ljudima još.
I pisat ću i dalje.
Nemam namjeru prestati pisati jer dok imam svoj svijet unutar sebe pisat ću.
10 Komentara | Print | # | ^
