Can this beauty fade in grey..And this tears turn to dust..Can we ever be free..To live in eternity...'s blog

05.01.2013. 20:42

Lovesick For Her

One might see in Mina
My disease
But it was She who has infected me
For all eternity...

As the sun slips the tearaway stars
Into the scented scheme of night
I kissed her mouth like a dark red rose
Set upon a marbled dream of white
So pure of thought like a Vestal statue
Jewelled with a God-lent grace
I was close to coming when she bid adieu
Fuelled by heartache rent upon her face there

On Mina, obscener
Thoughts obsess my days
Oh Mina, obscener
Thoughts possess me
That I must now obey

They say the darkest hour
Is that before the dawn
When nothing in one's power
Can dissipate the great forlorn
Shadows of fire that haunt me
Like risen whispers of her name

For dawn is a dusk
Wherein needs must
Erupt from the grave, aflame

Written in the dead of night
And riding on the burning wind
Smitten by her read delight
My words alight like leave of sin

Stepping through a mirror
The princess of the emerald glass
Brought me on sip nearer
Love's infernal past...

They say Hell hath no furies
Like a woman scorned by life
When the Heavenly Judge and juries
Participate to chain this wife
With forced virtue, Her secret needs
On warm we nights, with storm-wracked bites
I gave her Eden after the flood

Written in the dead of night
And riding on the burning wind
Smitten by her read delight
My words alight like leaves of sin

Verona, Marishka, Aleera
Brides of old and goddesses all
Forgive my wishes to be always near her
Forever or whenever seas recall

The Aphrodite from my embrace
For as Mars (whom her lips placate)
I tore these shores with wars of hatred
Before our Paris wet his fate
In Helen, one might find mistake
In winning tragedy
For all eternity...

I am still lovesick for Mina
I am still so lovesick for her...
0 Komentara | Print | # | ^

16.12.2007. 23:10

Time...

Ponekad je stvarno teško vratiti se nečemu što si imao prije nekog vremena..
Sve se promijenilo tako i ti sam.
Ipak još su neke stvari iste, nepromjenjive, kojima nisu potrebne promjene.
Samo su te stvari dobile malenu odgodu koja još traje ali tako je čudno maknuti naljepnicu 'Odgođeno' s njih.

Što se to događa sa svima da nestaju lagano kako su i došli?
Kakvo je to neugodno iznenađenje shvatiti da ti se sve gubi iz ruku.

Stoga, ima li smisla nastavljati graditi nešto kada će to ionako nestati nakon nekog vremena.
Vrijedi li pisati kada su sve te riječi već napisane pradavno, i ako ih se već opet napiše nitko ne shvaća značenje napisanog iako svi govore da je sve savršeno i shvaćeno.

Znam da nije sve tako crno no ipak ne vidim boje.

Barem malo želim biti negativna. Onak tek na sekundu dvije da mi bude bolje kada uvidim da stvarnost nije toliko grozna.

6 Komentara | Print | # | ^

30.04.2007. 00:44

It's never too late, to turn it around...

Gledala sam film. Film o boli, patnji, smrti. Beyond borders = Preko svih granica
I zapitala sam se. Kao i tisuću puta prije današnjeg dana.
Što da napravim da promijenim.

Radnja filma je smještena u siromašnim zemljama, onim u kojima je rat i u kojima ljudi svaki dan umiru bilo to zbog gladi, bolesti ili ih ubijaju.

I kada vidiš dječaka, desetogodišnjaka, koji svojom težinom jedva teži kao četverogodišnjak, kojemu se vide rebra i koji je doslovno “kost i koža“, zapitaš se.
Zapitaš se zašto su ljudi – MI – napravili tako užasan svijet.
I shvatiš koliko si TI sretan što imaš krov nad glavom, i jelo na stolu svaki puta kada si gladan, imaš krevet i toplinu postelje. Imaš vodu za piće i čak se još njome možeš razbacivati.
I kada usporediš sve ono što imaš i vidiš koliko ti siromašni ljudi u tim zemljama imaju, shvatiš da si bogat i blagoslovljen.

TI ne moraš moliti za kap vode, za slobodu, za ŽIVOT.
I vidiš da je naprosto glupo sve za što ti misliš da je važno. Svi tvoji problemi, o školi kako češ napisati test, o tome hočeš li stići na vrijeme na dogovoren sastanak ili posao, hočeš li biti s nekim tko ti se sviđa, i tisuće glupih “problema“.

Kada pogledam takav neki film, shvatim koliko sam u krivu što me zabrinjavaju sitnice takve kao priloženi “problemi“.
Nakon takvih filmova u kojima vidiš svakodnevicu koja se događa paralelno s tvojom, no koja je potpuno različita od tvoje, tada zbilja znaš svoje bogatstvo i počinješ ga cijeniti.

No kada zaviriš malo u maštu, i zamisliš što bi bilo da je bilo, vidiš da smo mi sami krivi za sve zlo što se događa u svijetu.
Svaki put kada netko umre u ratu znaj to smo ga MI ubili. Ja sam ga ubila i ti i svi mi.

I to je istina. Naravno nisi ga osobno ubio, ali kao kolektiv, kao jedna “predivna savršena zajednica“ smo krivi. Ubijamo se međusobno, i povrijeđujemo druge namjerno zbog nekih svojih glupih htjenja.

I nakon takvih filmova koji su me podsjetili na to sve, poželim sve promijeniti. Ili bar nešto.
I budem opet ljuta jer ne mogu ništa promijeniti.
Barem ne ništa previše značajno ako se gleda pojedinačno samo na jednu osobu.
Ipak ako svaka osoba počne prestati uzimati stvari zdravo za gotovo i počne raditi svakodnevne stvari shvačajući da svaku radnju koju napravi nije napravio samo za sebe već za sve, tada bi svijet, nakon puno strpljenja i rada i vremena, mogao postati bolji.

To je slično kao i onaj jedan film, u kojemu je iznesena ideja da ako svaka osoba učini dobro djelo trima osobama i ako te tri osobe učine dobro djelo još trima osobama i tako dalje i dalje, da bi svijet bio mnogo bolji.

I zašto to ne bismo počeli provoditi.
Čak i jedan osmijeh može osobi biti dragocjen poput života.
Pomislite na one osobe koje nisu imale dobro djetinjstvo i koje su bile zlostavljane od strane bliskih obiteljskih prijatelja ili čak ukućana, oca ili majke.
Ili one osobe koje u školi nisu bile kao ostali, koje su se izdvajale.
Takve osobe mogu cijeli svoj život pamtiti odnos tih drugih osoba prema njemu i nakon mnogo vremena može napraviti razne stvari i sebi i drugima.
Iako je takvim osoba koje se u školi rugaju nekome, tko nije isti kao što su većina, to ništa nije tek samo mala šala ili već samo rezultat dosade, osobi koja je meta to može razoriti cijeli život.

I zato se trebamo zapitati svaki put prije nego nešto ne napravimo ili ne kažemo, kako će to utjecati na druge.

Na početku pustinje si. I ona je vrlo velika i pomisliš da nikada nečeš doći na drugu stranu.
No korak po korak i preći češ pustinju.
Samo treba htjeti i imati volju da ostvariš.

~“ I don't want to make the same mistake
I don't want to waste another day
I don't want to play another game
I want to make it up this way
Cos, that's what life's about

It's never too late, to turn it around...“
7 Komentara | Print | # | ^

01.04.2007. 03:39

The Madman's Tale: Chapter 1

Prošla ponoć, meni se spava, glavobolja je previše bolna, i napuhuje mi glavu do te granice gdje mislim da će eksplodirati ako ne izgasim sve živo i neživo u sobi i ne odem spavati. Osim tog sam savim ok. (možeš misliti haha)

Nekak se u posljednje vrijeme otvaram, ne znam baš na koji način.
Moram reći da sam od jedne vrlo vrlo vrlo drage i predrage osobe dobila seriju NCIS!!!!
Sam tek tak da znate, obožavam ovu seriju!!! I Abby je tak, ma baš je. Da, da, je.

Image Hosted by ImageShack.us

I tak da sam ja to dobila i sva sam happy ovih proteklih tjedana. Čak sam počela i lijepe, dugačke crvene kikice nositi, baš kao i Abby. Naravno ima tih određenih razlika u boji i dužini no nije važno, isti je stil frizure.

No bit je u tome da ja ne volim u školi nositi svezanu kosu, no zbog tog osjećaja otvaranja počela sam nositi i kikice, iako u cijeloj školi i cijelom gradu ih nosi broj osoba od njih čak 10!? Tak da je vrlo čudno bilo vidjeti mene sa svezanom kosom jer su svi navikli na određene stvari kod mene.

Glavno da sam eto počela se osjećati dobro u sebi i počela sam zauzimati mnogo više prostora nego sam prije upotrebljavala jer nisam prije željela se nikom nametati.
Upravo i sad mi vise te dvije kečke, i znate kak to grije i baš sam si fora i sretna sam. Pustite kosu i garantirano da će vam biti vrlo toplo.

Image Hosted by ImageShack.us

Eto. Baš sam sad završila razgovor sa svojim dragim, koji me prekinuo u pisanju ovog posta i inače ga ne oslanjam takvim imenima jer nisam takva i gadi mi se to kad netko tako slatkasto počne nekog nazivati; a i gdje je tu ljepota kada te netko nazove kolačićem!!; koda te želi samo pojesti a ne da te zove iz milja tak; i ne govorim to da on mene zove tak, ovo je samo primjer, neg ja sam ga nazvala tak jer ostavimo prava imena koja samo kompliciraju stvari.
No imasmo mi nekoliko problema, i dragi moj, zbog tebe sam bila u smrtnom strahu, znaš onaj put, jer si me toliko uplašio svojim ponašanjem da ja nisam znala što da radim, a ja sam osoba koja je konstantno stabilna i rijetke stvari me izbacuju iz “tračnica“.
No takva sam da kad želim nekom nešto onda to napravim do kraja makar me ubijala ta osoba u pojam. Tak da eto, sve je ok, again.

Ma kak i naziv posta govori ovo su priče lude osobe i vidi ti tog čuda ovo je prvo poglavlje. Očigledan znak da će biti mnogo poglavlja još.
No eto odlučih da vam se malo jasnije prikažem..
Pa šutite i čitajte, a ak ne želite e onda ne lažite da ste iščitali i da sam dobro to istipkala, neg baj baj ljudovi onda.

Sjetih se još nečeg.
Znate onu reklamu za Nescafe, onu bivšu, kad ovaj mali čovječuljak iz auta koji pije upravo tu kaficu, dođe na kućicu u garaži da plati ili šta već i kaže “Mislim da netko treba zagrljaj.“
To kad sam svaki put vidjela morala sam najbližu osobu zagrliti, a kad je to u većini situacija bila moja seka, jadnica je vjerojatno dobila fobiju od mene, jer ipak opet ja nisam takva inače da grlim nekog. Vrlo rijetko se to događa, no eto ne znam što se to događa u posljednje vrijeme no sva sam nekakva nesvakodnevna.

I moguće da sam ovakva sretna i drugačija zbog tog što sam si napokon udostojila odvući svoju cijenjenu guzu u trgovinu da kupim mp4, tak da sam i zbog tog happy, jer glazba mi je vrlo važna. Može mi sjebati dan, a i može mi poboljšati dan.
Još mu nisam dala ime, a inače dajem imena svojim stvarima, no često ga zovem samo mp, pa eto krstim ga imenom Mp.

I vidjela sam u petak nešto što me toliko razljutilo.
Neki čovjek, ma budala da nema veće, je izmučio jadnu životinjicu – psa, nisam vidjela što no čula sam da pas cvili,a pogled mi je zaklanjao auto, i tak da je on tog psa dovukao do prtljažnika – grozne li riječi, i zapovjedio mu da uđe, te zatim zatvorio ga unutra!!!
Znate li kak sam se osjećala u tom trenutku? Još ja koja toliko obožavam sve životinje, osim buba malih onih i glista i crva.
Zašto osobe ne misle? Zašto nitko ne pomisli na jadnu životinju, kako se ona osjeća zatočena. Pa to je isto kao da osobu stavljaš unutra i mučiš ju. Pa nek sebe stavi i zatvori pa će vidjeti kako je biti unutra.
I onda još takve osobe smiju imati životinju.
Trebali bi napraviti nekakve testove da se vidi tko smije a tko ne smije imati životinje.

I taj dan, inače imam praksu petkom, išla sam fotokopirati neke stvari za maturu sebi i nekim ljudovima iz razreda, i naravno sama sam išla, jer sam rekla idem sama šta će mi netko, pa neću se izgubiti ono.
Ma glavno idem ja to foto.i vraćam se ja prema tramvaju i kog sam vidjela?
Anđela tame zarobljenog u laži.... Izgubljenog u magli....
I htjela sam upiti svaku jebenu sitnicu na njegovoj pojavi, no nisam mogla već su mi se oči zasuzile.
I znam da kompliciram stvari, čak i povrijeđujem, no taj anđeo je moj i on je čuvan u mom svijetu u koji nitko nije nikada koraknuo, stoga on nije stvarna osoba, makar ga mogu osjetiti i dotaknuti, i kao nestvarna osoba ne može povrijediti nikog, već samo ja mogu povrijediti nekog svojim ponašanjem i željom za određenim stvarima.
Tak da razjasnim stvar. Imam dečka, ne želim mu zlo, no anđeo je moj.

Image Hosted by ImageShack.us

Znam znam. Ljudi misle sada svašta. No pustite me, i ostavite me na miru.

To je to.
Dosta više priča za vas.
Prvo poglavlje je završilo.
Uskoro slijedi novo.
I to zbilja uskoro.
Jer popravih se.
Nije prošlo ni mjesec dana od mog prošlog posta.
Pa eto pišem ja.
Pa sada lijepo vam svima želim laku noć trenutno, i dobar dan, i dobro jutro i večer naravno.
Šaljem svima jedan veliki zagrljaj, i baj baj za sada.
8 Komentara | Print | # | ^

11.03.2007. 00:54

Ljepota...

Plamen svijeće u mojim očima i praznina u mom umu.
Dok sam ležala u krevetu i gledala svijeću na stoliću.
I najednom sam vidjela taj mjesec u plamenu svijeće.

Trčeći uzela sam kućni ogrtač i otrčala van.
I sada sam stvarno vidjela mjesec pred očima.
Bio je pun mjesec, no ne onaj klasičan, već s jednom izvanrednom promjenom.
Bila je pomračina mjeseca.

Sve to je počelo 3. ožujka, u 22 sata i 30 minuta. Nažalost, ja sam na to zaboravila.
Tek u ponoć sam izašla van i ostala vani opčarana tom ljepotom.

Iznjela sam stolicu, otišla po kaput i obukla ga na odjeću za spavanje i ostala sjediti na toj stolici dva sata, iako sam još uvijek bolesna.
No za takvu ljepotu bih i gore stvari podnosila.
Vjerujte mi, i vi biste.

Nemoguće je opisati tu ljepotu na nebu. Samo ona osoba koja je svjedočila tomu događaju će shvatiti moje riječi i vidjeti svu ljepotu tog prizora.

Ispočetka je bilo sve tamno.
Zvijezde su bile dominantne svojim bljeskajućim sjajem dok je svud uokolo bio mrak.
Na svim kućama su svjetla bila ugašena i rijetki automobili su osvjetljavali moje lice.

Došla sam u vrijeme kada je pomračina bila konačna.
Tamno crvenkasto-ljubičasta boja je prekrila cijelu površinu kruga.

Image Hosted by ImageShack.us

I sjedila sam i gledala.
Zadubljena u tu ljepotu.
Gledala sam i razmišljala.
O važnim stvarima, i manje važnim.
O tome što želim od života, od sebe same, od drugih s kojima sam povezana..

Gubila sam se u dubini mjeseca. Zagledala bih se u njega i u roku od par sekundi jedino bih tu boju vidjela, bez svih onih zvijezda i svijeta.

Pri kraju pomračine počeli su se pojavljivati oblaci.
Mlječni, prozirni, maleni, putujući jastučići od snova satkani.
To je bilo predivno i to je jedna od onih stvari koje se ne mogu opisati.
Sve riječi su tu beskorisne.
Čak i najbolji pisac to ne može opisati.

Ti trenuci u vremenu su me podsjećali na raj.
Na jednu sliku koju sam vidjela, makar na toj slici nije bilo oblaka.
Već samo mnogo ljudi na nekom dvoru.
Dame u onim predivnim, širokim haljinama veličanstvenih boja, a gospoda u smokinzima ravnih krojeva sa brkovima na licima i mašnama pod vratom.
I svi ti motivi su me podsjećali na taj prikaz oblaka.

Odlučila sam u tim trenucima da će mi ljepota biti smisao života jer ništa drugo mi nije toliko važno kao ljepota prirode, umjetnosti, književnosti, stvari stvorenih od ruke čovjeka, i ljepote samih ljudi.

Nakon svih sati i sati razmišljanja, analiziranja hipotetskih događaja, jedino u ljepoti dobivam potrebnu nadu u život.
~“ Filozofija nas uči ravnodušnosti spram tuđih nevolja, a znanost sve objašnjava kroz kemijske reakcije tijela. Tek nam umjetnost ukazuje da je svaki ljudski život svetinja.“

Sadašnjica današnjeg doba je svedena na brzinu.
Svi nekud žurimo i pokušavamo pobijediti vrijeme jer ako sada radimo i radimo i samo radimo poslje ćemo moći uživati u svim trenutnim dobitima i svim ljepotama svijeta.
I tako se vrtimo u krug.
Većina ima nekakav zdravstveni problem koji dovede do preuranjene smrti i na kraju ljepota u očima tog mrtvaca nikada nije bila.
Ne želim da se i meni to dogodi.

Image Hosted by ImageShack.us

Želim stvoriti život s određenim sitnicama koje će mi davati osjećaj koji sva djeca imaju.
Osjećaj neograničene slobode i beskrajne igre i sreće.
Da ne budem samo još jedna jedinka u lancu dugačkom milijarde godina, koji će bit nastavljen za još toliko i beskrajno više godina.

Bojim se života.
Bojim se jednoličnosti.
Bojim se izgubljenosti.
Jer to me dovodi do kraja moje duge koja je beskrajna.
A to znači smrt.

Zato ljepota će biti moj smisao.
Za nju ću živjeti.
Zbog nje ću živjeti.
Glavni, ako ne i jedini smisao mog postojanja.

I to je sve za sada.
Još jedan mali uvid u moj svijet i razmišljanja.
Da se zna da sam tu, ni živa ni mrtva, među ljudima još.
I pisat ću i dalje.
Nemam namjeru prestati pisati jer dok imam svoj svijet unutar sebe pisat ću.
10 Komentara | Print | # | ^

14.01.2007. 22:27

Vječnost za dušu koja živi u mojoj..

Prije točno mjesec dana, 15.12., ona je otišla zauvijek..
Bilo je to zadnje jutro kada sam ju pogledala u njezine predivne velike smeđe oči.
To jutro došli su i odveli je i nikada je više neću vidjeti..

Ona je Lea. Moj pas..
No bila je više od životinje.. Bila je član obitelji i veliki dio mene.

Svaki dan kada sam dolazila kući ona bi čekala pred vratima i mahala repom od sreće što me vidi..
Prvo što bih napravila je kleknula ispred nje i zagrlila je i ona bi onda ponjušila moje lice i ruke.
I tako svaki put kada sam dolazila kući.
Nije bilo veće sreće od te...

Sjećam se tog jutra tako jasno.
Žurila sam se da stignem prije podneva kući i da ju vidim zadnji put.
Nisam stigla..
Znala sam to čim sam ušla u dvorište. Osjetila sam samo prazninu..

Bilo mi je teško otići od kuće to jutro.
Cijelo vrijeme je bila uz mene..
Gledala me tim svojm velikim očima.
Tako sam željela dati sve da ne mora otići..

Nju sam voljela. I volim.
A kada nekog voliš želiš učiniti sve za njega.
Ja nisam uspjela ništa napraviti.
Mrzim se zbog toga.

Nikada ništa loše nije napravila..
Nikada nije nikoga ugrizla..
Uvijek je sve voljela..
Uvijek je bila sretna kada je netko dolazio, makar i nepoznate osobe..

I zašto je onda morala umrijeti?
Zašto su je morali ubiti?
Zašto ju je Bog uzeo kada je znao koliku će bol prouzročiti?

Nisam se naplakala za njom kada je otišla. Jednom sam plakala kada je ona plakala od boli.. Nisam znala kako bih joj pomogla.
Teško je bilo gledati kako se muči, a ništa ne možeš napraviti da pomogneš.

Bojim se početi misliti na nju.
Jer sjetim se svih tih stvari koje je radila, sve trenutke koje sam provela s njom, svaku noć kada smo spavale zajedno...
Svega se sjetim...
I onda mi suze krenu i teško ih je zaustaviti.

No drago mi je što je otišla. Patila je previše.
Nije bilo prevelike nade da preživi. Zato je odlučeno da ju damo uspavati.
I znam da joj je sada bolje.
Na predivnom je mjestu, tamo gdje ću i ja biti kada odem iz života, i tamo ću je pronaći...

Jedino žalim što nisam uzela jedan pramen njezine dlake.
Da uvijek osjetim njezin miris.
No uvijek će biti kraj mene. U meni.

Nikada je neću zaboraviti.
Nikada neću nikoga voljeti više od nje.
Nikada neću prestati plakati za njom.
Nikada ju neću prežaliti.

Uvijek ću je voljeti.

Željela sam dati sve
Za vječnost tvoje sreće
Željela sam osjetiti umjesto tebe
Svaku bol, suze i patnje
Sve što sam napravila
Jedan jedini svijet u meni..
posvećen tebi...
Premalo...

9 Komentara | Print | # | ^

09.12.2006. 00:29

Izgubljena simfonija vječnosti

Image Hosted by ImageShack.us

U tami visokog drveta bili su oni. Zagrljeni i hladni.
Ostale su samo sjene onog što je nekad bio život.
I ptice su lagano oblijetale to gnijezdo tuge.
Tiho pjevajući sonatu nedopuštenoj ljubavi.

Zadnji zalazak koji su vidjeli odbijao se u oštrici .
Ubrzo je bila prekrivena grimizom.
Kap po kap padala je na travu, njihovo zadnje počivalište.
Sve dok se pod njima nije stvorilo malo jezero tame.


Početni stihovi su za nekog.
Nekog koga nikad nisam imala u stvarnosti, već samo u svom svijetu punom tamne mirnoće i sjena u sredini prostora...
Anđelu tame zarobljenog u laži.... Izgubljenog u magli....
Možda ima nade za nas, no ne bih znala, ne poznajem ju...


U zadnje vrijeme osjećam se zatvoreno i malo. Vidim i poklopac lijesa koji se polako zatvara.
Nemam vrijeme koje želim, da stvorim nove i uspravim stare duhove u sebi..
Niti imam vremena da probudim one koji su zaspali u stvarnosti. Kao što je ovaj blog.

Uspjela sam stvoriti dvije nove duše. Duše zatvorene na papiru obojanom bojama.
Crnim, crvenim, ljubičastim, tamno plavim, ... Onim tamnim bojama...

Razmišljala sam o mnogim stvarima koje mi lete po glavi. Onako kako dođu na pamet tako brzo i odu. Tako da opet nemam nikakvih ideja što se tiče rješavanja stvari koje me muče.

Skoro pa će biti puna godina odkako želim napisati jedno pismo. Moju ispovjest na papiru bijele boje, napisanu perom i plave boje.
Za osobu koja mi je uspjevala popunjavati dio prazne duše.

Osjećam da je praznina ostala u prostoru koji sam ostavila iza nas, kao što si i ti također.
Nije bilo riječi za zbogom.
Nisam rekla one stvari koje sam željela reći i to me sada guši.
Kao da još živim u prošlosti.. Živim, da, zarobljena u prošlosti beskonačne tišine.

Nikada ti nisam rekla da sam žalila zbog tvog postupka. Nikada nisam rekla da te želim natrag kada sam te željela natrag.
Zato jer sam se bojala ponovno ti se otvoriti jer sam tada bila povrijeđena prvi put istinski u životu. Više ne želim da me opet povrijediš. Neću ti dopustiti to. Nikome..
Osim jednom anđelu tame zarobljenog u laži.... Izgubljenog u magli....
Ali tebi. Nikada više..

Priznajem, nisam se oporavila iako je mnogo vremena prošlo. Previše vremena..
A nisam ništa poduzela kada je bilo vrijeme.

Sada sve što želim, i što na neki način moram napraviti je, dati ti svu tugu, nade, želje, patnje, suze koje sam prolila za tebe i koje su nestale putem.. To ti želim dati polegnuto na papiru.
Ne želim to više držati u sebi.

Možda i napišem tu simfoniju nepostojeće glazbe, nerazumljivih riječi, isprekidanog vokala..
Samo ti češ to shvatiti, ako ti uopće ikada to i pokažem..

Bojim se.. Ako predam jedan dio duše bjelini papira, osjećat ću se otvorenom i bespomoćnom. Ne želim ti više vjerovati. Ne mogu.

Jedini način da se oprostim od tebe je predavajući te toplim, velikim, vražjim plamenovima sreće.
Neka on primi naše vrijeme koje je prebrzo procvalo i osušilo se. Neće mu smetati još malo patnje i anđeoskog bijesa.

Nakon svega, anđeli su ti koji nikad ne pate i proklinju, a kad pate onda Vrag slavi.
Neka onda bude veliko veselje njegovo jer ću te poslati njemu..
Tvoju dušu zajedno sa djelom svoje..
Neka nas rastavi Vrag kada Bog neće.. Barem ću biti mirna, iako bila bez pola duše..

Nisam željela biti anđeo koji je spojen žutom vrpcom za tebe..
Bila sam precrna, a ti savršeno bijela.. Prevelika razlika anđele moj..

Ma ne želim više tebe u svojim uspomenama.
Uopće ne želim uspomene..
Prodajem ih.. Za jedan poljubac sna.. Vrlo povoljno..
Želi itko uspomene? Ma dajem besplatno čak..

San će doći kada budem spremna prigrliti ga u cjelosti..
Čekam taj dan..
Taj trenutak kada će poklopac napokon biti zatvoren..
Kada lijes prestane proizvoditi zvukove ribanja kamena o kamen..

Kakav će predivan zvuk to biti...
Tišina..........................................................................................

19 Komentara | Print | # | ^

04.11.2006. 00:15

I am digging a grave into mud just for you...

Prije par dana bio je predivan dan.
Prvi dan u novoj godini, mojoj novoj godini.
Čak se i mjesec vidio. Ponosan što je obasjavao cijelu njezinu ljepotu..
Tako je predivan bio, kao i inače.
Ne znam kako bih uspjela bez njega i tih sitnih bljeskajućih zvjezdica koje me pažljivo čuvaju na putu u carstvo snova..

Kiša je blago padala i jedino ja sam bila, od živih duša, vani.
Pokušavala sam otvoriti grob koji sam prošle godine napravila za Nju i ostavila je unutar s darom za tu godinu..
Taj dar nisam pronašla. No ako je taj dar Ona uzela tada sam sretna.
Koliko god da sam kopala taj grob sve što sam pronašla bila je hladna, smeđa zemlja s ponekim, vjerojatno putujućim u smrt, glistama u zemlji..

Predivan je taj osjećaj hladnoće koji se lagano pomiče kroz prste sve do tvoje duše.
Lagano te budeći iz sna u koji si upao zbog predugog ostanka u ovom svijetu laži i, po mnogima, “realnosti“.

Kopala sam dublje nego prije i, mnogo šire, znajući da neću naći ništa.
Osjećala sam se tako usamljenom sve dok nisam shvatila da me možda ipak primila k sebi prihvačajući moj dar Njoj.

Odjednom sam se osjetila toplom i željenom. Skrivenom u majčinu krilu gdje sam sigurna od svih zala. I bila sam slobodna.
Kao što sam slobodna na toj pustoj livadi trčeći s vjetrom koji se igra s mojoj dugom kosom.
I s Njom dok me lagano mazi svojom toplinom i ljepotom dok ulazimo u ružičnjak s predivnim nerascvjetalim pupoljcima tamno crvenih ruža. Crvenim poput moje krvi..

Kapala je tiho i vrlo sporo na Njezin dar, ta tamna krv iz moje vjetrovite duše.
To je naš mali ritual tako da zna da sam ja ta koja misli na Nju i voli ju.
Tako zna da ju ja darujem. Osjeća me.

Ostavila sam joj još jedan dar. Još jedan dar potpisan mojom krvlju.
Naravno da nisam zaboravila zahvaliti joj za sve što je napravila za mene protekle godine.
I zamolila sam je da ostane uz mene i ove godine, kada će se određene stvari mijenjati i s njima ja.

Tada ću trebati njezinu pomoć više nego inače. I Ona će mi pomoći.
Nikad me nije iznevjerila. Nikad ni neće sve dok me osjeća. A osjećat će me zauvijek.
Do kraja vječnosti moje duše.

~“ I felt your spirit in me
It thrilled me so
If I ever can touch your skin
My love will surely grow

Oh, let me just be close to you
Of what else do I care
And if it means another world
Then that will be my prayer “

Taj dan je bio moj novi početak.
Pokušavam, najbolje što mogu, napraviti stvari koje dolaze k meni željne rješenja.
Pomaže mi Ona.
Osjećam kako svake noći dolazi uvjeriti se trebam li išta dok sretno u snu, sjedim pokraj predivne duge koja izlazi iz fontane i, pričam s vječnim prijateljem mjesecom..

Uvijek će moći pronaći put k meni..
Pratit će trag crvenih kapljica sve do dvorane pune onih predivnih nerascvjetalih pupoljaka tamno crvenih ruža koje sam njegovala kroz stoljeća.
Trag koji dovodi do mog mrtvog tijela u obojanom jezeru..
Jezeru slane vode mojih suza sreće u tami krvi moje.
Tu ću biti sve dok se moje tijelo ne počne raspadati i pretvarati u mekani prah iz kojeg će izniknuti jedna crna ruža..
Crna kao što sam ja bila...

15 Komentara | Print | # | ^

29.09.2006. 22:20

Ponekad je jedan pogled dovoljan da ti otme dušu...

Tmina je lagano prekrivala sve predmete u sobi.
Činilo mi se da sanjam prizor, od kojeg mi je bilo toplo u srcu, koji mi vrlo često daje trenutni zaborav od svijeta, no bila sam u polusnu.

Misli su mi obuzele um i vidjela sam, najednom, njegovo lice.
Njegova duga crna kosa padala je po ramenima ističući njegove predivne oči, oči u kojima sam se izgubila.

Promatrala sam to blijedo lice i znala sam da sam ga malobrojan put već vidjela u javi.
No slike s njegovim likom koje su mi prolazile umom odavale su starinu vremena te sam tada shvatila da sam njegove oči vidjela u prošlom životu.
Svakom sekundom sve jasnije sam vidjela njegove davne živote ujedno i moje... Naše zajedničke...

Najednom sam vidjela tamu u bjelini.
To je bio naš prvi susret za koji smo osuđeni stoljećima tuge i, od tada, nastojanjem za ponovnim jedinstvom naših duša.
~“Kakvog većeg prokletstva ima do biti u svijetu u kome si živio možda i stoljećima, podsjećati se, željeti, imati istu tugu i radost kao i onda, a ne moći ga dotaknuti? Nije li to pravo i puno značenje prokletstva?“

Bila nam je dana sudbina u kojoj smo kroz živote u samoći nastojali pronaći put do mjesta gdje ćemo zauvijek biti zajedno.
U ponekim životima našli bismo se, no smrt bi svaki put prekinula našu sreću.
~“Zar mi je Bog samo muku i vječni rad namijenio u životu?“

Sada, u ovoj tami sobe, obasjana svjetlošću jedne svijeće, shvatila sam svoju prošlost, sadašnjost, budućnost i vječnost.
Suze su mi krenule. Nisam vidjela mogućnost da pobijedim tu osobu koja je živjela stoljećima od naše boli.
Zar je naša sudbina napisana?
Zar je nemoguće promijeniti ju?
To ne prihvaćam. Želim izbor...


Ovo je za tebe. Znaj da sam od prvog trenutka znala da si moj, a ja tvoja.
Vidjela sam ljepotu sveg čudnog u tvojim očima, pronašla sam ju gdje nitko nije nikad pogledao.

No sada se čini da je kraj tu. Više nemam snage tražiti te u sjenama i lažima ovoga svijeta.
Svaki put kada te nađem ti iznova nestaneš u sekundi vječnosti.

Bit će što bude. No nemoj misliti da odustajem.
Samo sam preumorna. Oprosti mi.

U ovim zadnjim trenucima koje su mi preostale, ako me čuješ, pronađi me.
Moje rane su preduboke da se pomaknem s ovoga mjesta.
Previše suza sam isplakala i sada sam u jezeru suza izmješanih s mojoj krvlju.

Postala sam oltar vječne tuge i patnje, napušten od svih. Posebno od tebe.
Osjećaš i ti to, zar ne? Znam da osjećaš.

Duša moja će te uvijek čekati, koliko dugo bude mogla.
No sada je vrijeme da se odmorim.
Moram biti u grobu da nađem mir i drugi dio sebe skriven u meni.

Biti ću tu i čekati te...


................................................
................................................

Kaos mi je u glavi. No, bolje je. Mnogo bolje.
Riječi se vraćaju. Raspoznajem motive slika u tami. Odvezujem čvorove na konopcu života.
S vremena na vrijeme udahnem novi zrak s malo nade. Vrlo malo nade.

Želim ne osjećati. Još uvijek to želim.
Želim pronaći način da popunim ostatak praznine u duši. Još je prazna.
Želim znati sve. No sudbina je maglovita.


~“I long to be like you
lie cold in the ground like you
there's room inside for two and I'm not grieving for you
I'm coming for you.“


Baj..

19 Komentara | Print | # | ^

16.09.2006. 00:09

U nedostatku volje i mira, neću previše filozofirati...

Protekli tjedan me iscrpio tako da sam cijeli tjedan čekala današnji dan – odmor...
I još samo da se uspijem naspavati pošteno...

Obožavam spavati...ponekad jedino što želim je da zaspem, kao i Trnoružica, i da tako provedem stoljeća... Samo spavajući, bez snova, bez noćnih mora, bez ikoga pokraj mene... Samo ja i san... I da se probudim u nekim boljim vremenima gdje su stvari bolje nego što su danas... Najbolje bi bilo da se probudim u prošlosti, srednji vijek je najbolji.

Ponekad me uhvati ona grozna depresija, kada mislim da je bolje da me nema, ali znam da ja to zapravo ne mislim, ali ipak ponekad mi dođe da prezirem depresiju, ali ne prezirem je, volim ju, pomaže mi...
Bolesno!?... Kako kome...

Ovih dana čitam knjigu Anne Rice – Vampir Armand.
Stvarno su mi predivni opisi. Poželim da sam tamo.
Osjećam svu tu ljepotu koju je pokušala riječima prenjeti na papir... I zato mi je predivna knjiga.

................................................

Nedostaje mi inspiracije. Ne mogu napisati normalan post...
I naravno ne mogu ni napisati nijednu pjesmu više, i to već traje mjesecima...
Jedino što kako tako mogu je crtati...

Prestat ću sada. Počinjem se žaliti previše..

................................................

~“Pametni ljudi citiraju druge pametne ljude da bi sebe i druge uvjerili da su pametni.“

Tako ću i ja. Samo ja sebe ne uvjeravam da sam pametna. Jer ponekad nisam, a sada definitivno nisam.

~“Željela sam vidjeti, a ne biti viđena. Željela sam čuti, ali ne odgovarati na pitanja. Željela sam da sam prozirni, nevidljivi duh grada, opčinjen i zaljubljen.“

Još jedna moja mala želja...


~“Znaš li kada mislim da bih bila sretna? Kad ne bih osjećala ništa. Ni bol, ni sreću, ni tugu. Da pronađem zaborav od vječnog umora.“

~“Zaljubljivala sam se u neživo. Jer sve živo umiralo je i ja bih bila osuđena na patnju. Nisam željela patnju. Nisam željela osjećati.“

I u svemu tome mislim da bih bila sretna.. Ionak možda zvuči sve depresivno, no meni je predivno... Mislim da bi bilo predivno ne osjećati ništa.


I za kraj ću staviti još samo nešto iz jedne predivne pjesme od Evanescence s novog albuma...

~ If I fall and all is lost
No light to lead the way
Remember that all alone is where I belong

Baj do sljedećeg puta...


16 Komentara | Print | # | ^

21.08.2006. 01:32

Razmišljanje o svijesti ili za neke samo gluposti iz nečije glave

Čitam.. Kao što to inače znam vrlo često činiti.. I razmišljam.. Naravno, to stalno radim.. To mi pomaže..

“Trenutno“ sam tako puna mudrosti. A trenutno sam takva jer sam tek sada uvidjela tu mudrost. Znači oduvijek sam bila puna mudrosti samo što ih prije nisam vidjela..
I te mudrosti su tako jednostavne stvari za koje sam mislila da su tako jako važne..

I razmišljam o ovome što čitam no zapravo i ne razmišljam.. I ne samo na to..
Sada misli prolaze u mojoj glavi kao da su glumci koji prolaze preko pozornice. Samo idu s jednoga kraja na drugi. I samo prolaze, ne staju, niti rade išta. Samo prolaze.. Tako i misli moje.. Sve ih gledam ali ne mislim ni o jednoj.. Samo ih promatram sada.. I tako shvaćam..
Tako mi je puno lakše shvatiti neku stvar kada gledam na sve stvari odjednom.. Tako shvatim da trenutna stvar koja me muči gubi tu moć da me muči kada ju vidim spojenu u tu masu stvari.. I tako shvatim da me ona zapravo ne muči previše.. I da nije bila toliko važna.. I uvidim da me ta stvar mučila zato jer ju nisam vidjela iz drugog kuta..

Sada shvaćam.. Ne sve, samo neke stvari.. Nemoguće je znati i shvatiti sve, barem meni.

Znam da je će se ovo sve napisano nekome činiti neshvatljivim.. To je tako.. Samo još jedna slika koju neka osoba ima o nekoj osobi.. Ili samo još jedno razmišljanje koju netko ima o nekome..
To nije važno. Ako će netko reći o meni, a da je to zaključio iz teksta, da sam čudna, to meni neće značiti ništa. Zato jer opet neka druga osoba može reći, opet zaključujući iz istog teksa, da sam zanimljiva..
Tako zapravo nije važno ništa što netko misli o nekome.. Slažete li se? Ako ne, onda ne vidite ono što ja vidim.. Kada dostignete određen dio svijesnosti o sebi i stvarima, tada ćete me razumjeti..

Meni nije cilj svidjet se nekome.. Moj cilj je shvatit se i zavoljeti se.. I ne samo sebe, već cijeli svijet.. Ne očekujem ništa drugo.
Ako se netko nađe u mojim riječima odlično. Ipak mi je drago vidjeti da na svijetu postoje osobe kao ja, tj. slične meni. Ne kao ja.. To bi značilo da je moguće biti isti kao netko tko postoji već. A to je nemoguće. Jer nitko nije isti. Samo može biti vrlo sličan nekome. Ali ne da to pokušava. Tada bi to bilo kopiranje te osobe. Govorim o osobama koje su iste zato jer su takve bez obzira na nekog drugog..

I jedna stvar koja me muči, a koju ne mogu sama riješiti je da ima stvarno previše ljudi koji misle po nekakvim šablonama.. Zašto bi bilo dobro truditi se biti onakvi kakvima nas netko vidi zbog nečega što smo napravili jednom..
Većinom je to samo ono pozitivno što netko vidi. Ali može biti i negativno. A to pozitivno izlazi iz stvari koje radimo..
No važnije je kakvi smo nego što radimo. Jer kao što sam rekla. Što meni čini nečije mišljenje o meni kada kaže da sam nešto što misli da jesam? Ništa. Ali nažalost svi misle da su zbog nečijeg mišljenja bolji, što jednostavno nije istina. Teško je to vidjeti. Još teže to prihvatiti. No to je istina..
Ili u slučaju da netko misli da ste grozni. Naravno da ćete početi ispitivati sebe i svoje postupke, što ste Vi krivo napravili, i nećete pokušati proispitati postupke i tu osobu koja je izrekla da ste takvi..

Mislim da je to veliki problem u svima nama, da pokušavamo biti ono što drugi vide u nama.
Još veći problem je taj što mi to prihvaćamo.. Stavljamo masku koju nam netko zadaje. I mijenjamo tu masku kada netko mjenja mišljenje o vama.. Nepotrebno.. I glupo..

Možete shvatiti da puno filozofiram. Da, to je tako.. Nekima se to ne sviđa jer ne mogu shvatiti to filozofiranje. I zato im se ni ja neću svidjeti (no rekla sam nije mi to ni cilj). Kada jednom shvate filozofiranje tada će ga i zavoljeti.
Upravo zbog ovoga je svijet ovakav kakav je.. Jadan, pun spletki, laži, gluposti koje proizlaze iz nečijeg trenutnog mišljenja.. Zbog toga što su i ljudi takvi.. Misle da će postići nešto ako nešto dobro naprave i dobiju potvrdu od nekoga da su to odlično napravili.. I mislit će da su svemogući..
Treba prvo uvidjeti da je mišljenje samo trenutno. Ono se može promijeniti vrlo brzo. Čim napravite neku pogrešku ljudi će promijeniti mišljenje o vama.

Za sada sam sve željeno rekla.. Znači ovo je sve, i previše od sveg..

7 Komentara | Print | # | ^

09.08.2006. 02:41

...

Kako već mjesecima imam želju da otvorim blog pa je napokon došao i taj trenutak da to i napravim.
Ovdje ću pokušati prenjeti svijet, koji sam stvorila od svojih snova, želja i mašta, u stvarnost da bih mogla još više upoznati i shvatiti sebe i svoju dušu.
Možda se većina osoba pronađe u mojim riječima jer sam slična osobama koje su ponekad depresivne i kojima se čini da nisu normalne, samo razlika između takvih osoba i mene je ta što sam ja cijelo vrijeme takva i to volim.
Ovo je sve, barem za sad...
4 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< siječanj, 2013  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      



Komentari da/ne?

Opis bloga

Pokušaj da prenesem svijet, koji sam stvorila od svojih snova, želja i mašta, u stvarnost da bih mogla još više upoznati i shvatiti sebe i svoju dušu.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zahvale

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se