Kad su nedavno u Hrvatskoj trajala pregovaranja, nagovaranja, žicanja i prepucavanja oko klirinškog duga kojeg Rusija treba vratiti Hrvatskoj (radi se o dugu koji je nastao prije nego sam se rodio, za kojeg više nitko ne zna zbog čega je nastao i koji će možda konačno naplatiti naši unuci), javnost je zauzela vrlo ozbiljan stav. Kao i uvijek kada se radi o državnoj lovi, nacija je instantno razvila vrlo strastvene stavove i raznolika gledanja pri komentiranju ruskih ponuda da isporukom robe i usluga podmire stvar.
Nakon što je iz igre ispala ruska leteća grdosija za gašenje požara, dogovoreno je da će Rusija 185 milijuna dolara vratiti u obliku opreme za termoelektrane u Sisku i Osijeku, te za magistralni plinovod do mađarske granice.
Unatoč veselju koje osjetih nakon ideje o uvozu energetske opreme iz države koja je svijetu podarila Černobil i Kursk, nekako je teško oteti se dojmu da su naši predstavnici mogli isposlovati nešto prosječnom oku atraktivnije. Taj dojam nije nikad bio tako jak kao danas popodne kad pročitah vijest o malezijskim astronautima koji trenutno provode vrijeme smišljajući način kako natočiti čaj u bestežinskom prostoru.
Naime, kad su prije 3 godine Malajcima pokušavali uvaliti ruske borbene avione u poslu vrijednom 900 milijuna dolara, Rusi su (a kladim se u monitor da je i votka bila u igri) kao bonus ponudu u paket utrpali lansiranje prvih Malajaca u svemir. Malajci su ozarenih lica ponudu prihvatili, avioni su kupljeni, nakon čega je organiziran nacionalni natječaj za let u svemir na kojeg se prijavilo 12 tisuća osoba. Njih 900 je ušlo u uži izbor, a u ponedjeljak je premijer Malezije svijetu svečano priopćio imena dvojice slavodobitnika.
Nakon što Malezija zna tko u svemir odlazi, nameće se pitanje što će ti astronauti u svemiru raditi. Malezija se i u tom segmentu pokazala kao vrlo originalna zemlja jer od svih mirotvornih, znanstvenih, prirodoslovnih ili astronomskih aktivnosti kojima inače svemirski letači ispunjavaju vrijeme, Sheikh i Faiz će Maleziju predstaviti svemiru pokušajem nalijevanja čaja. I to ne bilo kakvog čaja, već teh tarik čaja, čaja kojeg uspoređuju sa cappuccinom zbog svoje pjene koja se stvara osebujnim načinom nalijevanja - za pravi teh tarik potrebno čajnik držati visoko u zraku, a šalicu u koju nalijevate što niže. Svemirski putnici se nadaju da će time skrenuti svjetsku pažnju na autohtoni simbol Malezije, ali ako stvar ne uspije - svakako će u povijest ući kao prvi astronauti koji su čajem zalili kompletnu unutrašnjost vlastite letjelice.
Hrvatski astronauti bi (poneseni friškom manijom vezivanja kravate oko građevinskih objekata ili čak kompletne države) vjerojatno pokušavali oko sebe svezati kravatu, nakon čega nije teško zamisliti dijalog koji bi počeo slavnom rečenicom "Houston, imamo problem." - i završio sa astronautom zaglavljenim negdje u komandnoj ploči jer mu se kravata Croata zaplela za ručicu kojom se recimo kontrolira kalibracija za ponovni ulazak u orbitu.
Još je Benedict Anderson hrabro ustvrdio kako je stvar nacije zapravo stvar imaginacije - no nikad ne prestaje biti zabavno kako se ta predodžba nacije i "onog što je naše" voli materijalizirati u obliku kravate koja onda služi kao pupčana vrpca svakog Hrvata kojeg pere nostalgija za domovinom. Povremeno se slična stvar manifestira preko čaja, kojeg Japanci piju ceremonijalno (i zato su Japanci), kojeg Kinezi piju zelenog (i zato su Kinezi) - ili kojeg Ameri pobacaju u more u bostonskoj luci (čime su i postali Amerikanci).
Gledajući što je sve čaj pretrpio kroz povijest, krajnje je vrijeme da i on učini mali korak za biljne napitke, ali veliki skok za one koji ga piju sa stavom. A što se tiče Sheikha i Faiza - iskreno se nadam da će uspjeti u naumu naliti čaj dok oko naše šarene lopte kruže brzinom od desetak tisuća kilometara u sekundi. Ne zato jer bi time postali pravi Malajci - već zato jer bi pokazali da su obični ljudi, ljudi koji su dovoljno ljudski da čak ni svemir ne doživljavaju preozbiljno. Ljudi kojima je ponekad važnije popiti čaj među zvijezdama nego čitati o plinovodima i termoelektranama.
I'll drink to that. Wouldn't you?
|