hmg

< listopad, 2006  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

mission statement
difuzni prikazi difuznih interesa; nečitljivo, ali dokučivo, tamo gdje egzorcizam sreće McDonald's, gdje ništa nije po mom - i gdje se majmuni pitaju jesu li postali od ljudi

history
tea with a view
jezici turizma
miles hyman
proleteri svih zemalja
who needs computers
papagaji i lešinari
nobel diplome
pitanja, pitanja
george barbier
proud to be croat
dnevnik studentice
super size me
otok pitcairn
real shit
seks zastave
irokez kvaliteta
hassan musa
stilske vježbe
mokri fragmenti

citat dana
“A room hung with pictures is a room hung with thoughts”
Joshua Reynolds

linkovi
di visim
artcyclopedia
arts & letters daily
bbc news
blog.hr
chromasia
damn interesting
design is kinky
identity theory
internet monitor
kupus.net
magnum photos
milkandcookies
the morning news
photoblogs.org
pixelsurgeon
red orbit
reuters
rotten library
something awful
tate online
wikipedia

magazines
atlantic monthly
audubon magazine
the believer
cabinet magazine
columbia journalism review
the digital journalist
discover magazine
foreign policy
guardian
herald tribune
mcsweeney's
metropolis magazine
the morning news
mother jones
new scientist
the new yorker
new york magazine
nthposition
seed magazine
sign and sight
the smithsonian magazine
slate magazine
stylus magazine
things magazine
tls
when saturday comes
zoetrope: all-story

blogroll
10 dana divljine
42
djevojka za 1 dan
non plus ultra
translator wannabe
zg reklame

100 years of illustration
acephalous
bibliodyssey
criminal english
diddy wah
incoming signals
lifehacker
rashomon
snarkout
the stingy scholar
vitamin q
waggish

kajdanka
allmusic
astralwerks
big dada
definitive jux
last.fm
ninja tune
quannum
rhymesayers
stones throw

icq
269-743-886

03.10.2006., utorak

get fly

"They want us to fight, but we just want to get high
Work all day, all night, trying to get fly
When I get some money I'mma buy me some time
I can't fight your war until I'm finished with mine

I used to be mad at the government
Redirected some of my anger towards the mothership
Trying to guess which shell living hell sleeps under
When the grand scheme plan keeps all these people wonderin

Why we still runnin in place frustrated?
Pride is mistaken for hate - it's upgraded
I got a little breath left - let's suffocate it
Point at the epiphanies and call 'em all drug related

The time I spent with my life on bent
Trying to find the friends inside my head
Must have disengaged every phase and stage
Of my I'm coming, I'm coming, I'm coming of age

My unofficial autobio
Will be accompanied with tips on how to smile
'cause I've found that when they don't see you frown
They never know that you're a threat
And they don't sweat you when you come around

So who's going to be my next door savior?
Step up to your neighbor, and do me a favour
Take off the mask, let it all collapse
Empty the pack and watch your wings grow back

Society becomes jealousy, intimacy becomes intensity
Say it with a smile like it's meant to be
And all of a sudden - "Boom", American family

And I can tell when you're mad at your past
Because you tend to take the turns just a little too fast
And I can tell how you push your foot on the gas
that you already knew that you were gonna finish last

Slow it down and take a little time
To look up at them clouds with the fake silver lining
Up in a tree knowing damn well you never reach the top
But you don't stop, you keep climbing

Well okay, it's settled
No more nights in this weed and thorn infested meadow
Uh-uh, from this day forth, only forward I pedal
Get the memo - I'm cutting the strings, Gepetto
Shuffle the cards and let's argue
Rooted in between the computer games and cartoons
Stop and watch us all get lost
Between God and a shot of scotch

They want us to fight, but we just want to get high
Work all day, all night, trying to get fly
When I get some money I'mma buy me some time
I can't fight your war until I'm finished with mine"

(Slug)

- 21:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.09.2006., četvrtak

loren long

Ilustrator Loren Long živi i radi u Cincinatiju i dobitnik je hrpe strukovnih i izdavačkih nagrada u svojoj 15-godišnjoj karijeri. Afirmaciju doživljava u devedesetima, kada surađuje sa časopisima kao što su Forbes, Time i Sports Illustrated, te ilustrira naslovnice izdanja za nakladničke kuće Harper Collins, Penguin i National Geographic Society.

2004. godine the Art Academy of Cincinati priređuje retrospektivnu izložbu njegovih radova, a u izdanju za siječanj/veljaču 2006. Communication Arts International Design Magazine objavljuje duži prilog o njemu i njegovom radu.

Long se danas najviše bavi ilustriranjem dječjih slikovnica, od kojih mu je vjerojatno najpoznatiji rad na ilustriranju Madonnine priče za djecu Mr. Peabody’s Apples (2003). 2004. izdaje slikovnicu u kojoj ilustrira poemu Walta Whitmana When I heard the Learn’d Astronomer.






- 16:32 - Komentari (7) - Isprintaj - #

05.09.2006., utorak

tea with a view

Kad su nedavno u Hrvatskoj trajala pregovaranja, nagovaranja, žicanja i prepucavanja oko klirinškog duga kojeg Rusija treba vratiti Hrvatskoj (radi se o dugu koji je nastao prije nego sam se rodio, za kojeg više nitko ne zna zbog čega je nastao i koji će možda konačno naplatiti naši unuci), javnost je zauzela vrlo ozbiljan stav. Kao i uvijek kada se radi o državnoj lovi, nacija je instantno razvila vrlo strastvene stavove i raznolika gledanja pri komentiranju ruskih ponuda da isporukom robe i usluga podmire stvar.

Nakon što je iz igre ispala ruska leteća grdosija za gašenje požara, dogovoreno je da će Rusija 185 milijuna dolara vratiti u obliku opreme za termoelektrane u Sisku i Osijeku, te za magistralni plinovod do mađarske granice.

Unatoč veselju koje osjetih nakon ideje o uvozu energetske opreme iz države koja je svijetu podarila Černobil i Kursk, nekako je teško oteti se dojmu da su naši predstavnici mogli isposlovati nešto prosječnom oku atraktivnije. Taj dojam nije nikad bio tako jak kao danas popodne kad pročitah vijest o malezijskim astronautima koji trenutno provode vrijeme smišljajući način kako natočiti čaj u bestežinskom prostoru.

Naime, kad su prije 3 godine Malajcima pokušavali uvaliti ruske borbene avione u poslu vrijednom 900 milijuna dolara, Rusi su (a kladim se u monitor da je i votka bila u igri) kao bonus ponudu u paket utrpali lansiranje prvih Malajaca u svemir. Malajci su ozarenih lica ponudu prihvatili, avioni su kupljeni, nakon čega je organiziran nacionalni natječaj za let u svemir na kojeg se prijavilo 12 tisuća osoba. Njih 900 je ušlo u uži izbor, a u ponedjeljak je premijer Malezije svijetu svečano priopćio imena dvojice slavodobitnika.

Nakon što Malezija zna tko u svemir odlazi, nameće se pitanje što će ti astronauti u svemiru raditi. Malezija se i u tom segmentu pokazala kao vrlo originalna zemlja jer od svih mirotvornih, znanstvenih, prirodoslovnih ili astronomskih aktivnosti kojima inače svemirski letači ispunjavaju vrijeme, Sheikh i Faiz će Maleziju predstaviti svemiru pokušajem nalijevanja čaja. I to ne bilo kakvog čaja, već teh tarik čaja, čaja kojeg uspoređuju sa cappuccinom zbog svoje pjene koja se stvara osebujnim načinom nalijevanja - za pravi teh tarik potrebno čajnik držati visoko u zraku, a šalicu u koju nalijevate što niže. Svemirski putnici se nadaju da će time skrenuti svjetsku pažnju na autohtoni simbol Malezije, ali ako stvar ne uspije - svakako će u povijest ući kao prvi astronauti koji su čajem zalili kompletnu unutrašnjost vlastite letjelice.

Hrvatski astronauti bi (poneseni friškom manijom vezivanja kravate oko građevinskih objekata ili čak kompletne države) vjerojatno pokušavali oko sebe svezati kravatu, nakon čega nije teško zamisliti dijalog koji bi počeo slavnom rečenicom "Houston, imamo problem." - i završio sa astronautom zaglavljenim negdje u komandnoj ploči jer mu se kravata Croata zaplela za ručicu kojom se recimo kontrolira kalibracija za ponovni ulazak u orbitu.

Još je Benedict Anderson hrabro ustvrdio kako je stvar nacije zapravo stvar imaginacije - no nikad ne prestaje biti zabavno kako se ta predodžba nacije i "onog što je naše" voli materijalizirati u obliku kravate koja onda služi kao pupčana vrpca svakog Hrvata kojeg pere nostalgija za domovinom. Povremeno se slična stvar manifestira preko čaja, kojeg Japanci piju ceremonijalno (i zato su Japanci), kojeg Kinezi piju zelenog (i zato su Kinezi) - ili kojeg Ameri pobacaju u more u bostonskoj luci (čime su i postali Amerikanci).

Gledajući što je sve čaj pretrpio kroz povijest, krajnje je vrijeme da i on učini mali korak za biljne napitke, ali veliki skok za one koji ga piju sa stavom. A što se tiče Sheikha i Faiza - iskreno se nadam da će uspjeti u naumu naliti čaj dok oko naše šarene lopte kruže brzinom od desetak tisuća kilometara u sekundi. Ne zato jer bi time postali pravi Malajci - već zato jer bi pokazali da su obični ljudi, ljudi koji su dovoljno ljudski da čak ni svemir ne doživljavaju preozbiljno. Ljudi kojima je ponekad važnije popiti čaj među zvijezdama nego čitati o plinovodima i termoelektranama.

I'll drink to that. Wouldn't you?

- 22:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

31.08.2006., četvrtak

jezici turizma

"Držite se na sigurnoj udaljenosti, izbjegavajte poglede - i bez obzira koliko vam se činila simpatičnom i slatkom - nikad, nikad nemojte grliti švicarsku kravu." - samo su neke od preporuka koje se u zadnje vrijeme daju turistima koji se žele bezbrižno prošetati pitomom švicarskim proplancima.

Povod ovim savjetima je porast broja prijavljenih incidenata koje su šetači imali u bliskim susretima sa raznim Milkama i Rumenkama, sa preživačima kojima je ljubičasta kravica sa simpatičnim zvoncem u nekom vrlo, vrlo dalekom srodstvu. Zelene doline sa Alpskim vrhuncima u pozadini više ne predstavljaju smirujući pejzaž najmiroljubivije zemlje Europe, već ambijent u kojemu su vam šanse da doživite neugodno iskustvo jednake kao na ulicama Mexico Citya ili New Yorka.

Ostavljajte krave da pasu u miru, nikad ne mašite štapovima - a u slučaju da se osjetite ugroženo, dovoljno je isporučiti jedan precizan udarac u njušku bahate krave (nakon čega bi vjerojatno bilo mudro petama dati vjetra i ograničiti se na druženje isključivo sa dvodimenzionalnim kravama sa čokoladne ambalaže).
Uzrok napasničkom ponašanju krava navodno se pripisuje praksi ostavljanja krava da slobodno lutaju pašnjacima, čime se one otuđuju od ljudi i razvijaju asocijalno ponašanje.

Zvuči poznato?
Meni zvuči, jer isto takvo ponašanje gledamo svakodnevno na televiziji u hip-hop spotovima.
Nedavno sam sudjelovao u raspravi o tome može li se opća dominacija hip-hopa na glazbenim ljestvicama promatrati kao simptom otuđenja modernog čovjeka, čovjeka koji nema blage veze kako mu se zovu susjedi, koji provodi godine okružujući se statusnim simbolima i tragajući za identitetom. Izgleda da su prvo MTV i Bravo izmislili pojam tinejdžera (zapitajte se ponekad kako to da naše bake i djedovi nisu nikad bili "tinejdžeri"), da bi zatim u roku nekoliko desetljeća ta plitkost tinejdžerstva počela poplavljivati sve javne prostore, svaki komadić izgovorene i pisane riječi, kompletni sustav vrijednosti i sve moguće oblike zabave.

Jedan drugi vid takve filozofije krave su već apsolvirale, a radi se o kravljem žargonu, kojeg su fonetičari proučavali i došli do zanimljive spoznaje kako se kravice glasaju mukanjem koje sadrži regionalna svojstva. Drugim riječima, krave su razvile svoj slang, svoju spiku kojom pričaju međusobno i u koju ne uključuju autsajdere iz drugih stada. One čajupri iskrivljeno dok pasu vutra po kvartu, a da možemo razumjeti o čemu pričaju vjerojatno bi im razgovori sličili hip-hop tekstovima, sa puno elaboracija o vlastitim postignućima, o muškosti bika koji koji istu može dokazati samo ako fura Nokiju Communicator ili dijamante ugrađene u zub. Njihov 50 Cent je crvene boje i nalazi se na limenkama, njihov Moby je ovca Dolly, njima su murjaci psići koji okolo trčkaraju i laju dok one rokaju po travici, sasvim nesvjesne kako se neka dvonožna mukala bore za legalizaciju iste.

Nategnuto? Rastegnuto? I'm afraid not, my dear Watson.
Kad bi vremenski putnik greškom došao u naše stoljeće, u vodiču za takve turiste jednostavno bi bilo sročiti upute za prilagodbu šizofreniji 21. stoljeća:

1. Otuđiti se od bližnjih i manje bližnjih.
2. Izgraditi opaki stav i brijati na teritorijalnost.
3. Pronaći nekoliko sebi sličnih i izgraditi identitet skupine.
4. Inzistirati da je baš vaša skupina žrtva stoljetne nepravde.

Možda poginete od metka suparničke skupine, ali barem će vam na sprovodu pozirati stotinjak vama sličnih kopija, kopija koje će vječno stajati u društvenom procijepu polusvijeta i uvjeravati sve oko sebe kako su zapravo neshvaćeni.

Zapravo, za slične prostorno-vremenske turiste već postoji nešto slično - grad London uskoro počinje sa organiziranjem brzinskih tečajeva jezika za turiste koji ne razumiju rap žargon današnje londonske mladeži. Tako će posjetioci imati prilike saznati nešto o Teen Slangu, takozvanom Jafaicanu koji miješa engleski sa dijalektima zapadne Afrike, Jamajke i Indije.

Možda ne bi bilo loše da i njihovi roditelji navrate, jer u dobu koje nam polako otimaju neshvaćeni klinci, njihova neshvaćenost nikad nije bila toliko doslovna - kao što ni ljudi odrasli u nekim drugim vremenima nisu nikad više nalikovali vremenskim turistima.

Ili kako bi to elokventnije rekao pokojni Lamont Coleman:

The iron horse is the train and champaign is bubbly
A deuce is a honey that's ugly
If your girl is fine, she's a dime
A suit is a fine, jewelry is shine
If you in love, that mean you blind
Genuine is real, a face card is a hundred dollar bill
A very hard, long stare is a grill
If you sneakin' to go see a girl, that mean you creepin'
Smilin' is cheesin', bleedin' is leakin'
Beggin is bummin, if you nuttin you comin
Takin' orders is sunnin', an ounce of coke is a onion
A hotel's a telly, a cell phone's a celly
Jealous is jelly, your food box is your belly
To guerrilla mean to use physical force
You took a L, you took a loss
To show off mean floss, uh

I know you like the way I'm freakin' it
I talk with slang and I'ma never stop speakin' it


- 12:23 - Komentari (8) - Isprintaj - #

28.08.2006., ponedjeljak

miles hyman

U potrazi za dobrim ilustracijama nedavno sam naišao na radove Milesa Hymana, svestranog tipa čije ilustracije su u zadnjih tridesetak godina objavljivali Rolling Stone, Herald Tribune, The New Yorker, Le Monde i mnogi drugi. Osim novinskih ilustracija Hyman je odgovoran i za ilustriranje pozamašnog broja knjiga i marketinških kampanja za klijente kao što su Louis Vuitton, McDonald's, IBM ili Givenchy. Samostalno izlaže od 1990., a u biografiji se diči i predavanjem kolegija iz ilustracije na UCLA i Paris Parsons School of Design.










(Zadnje dvije ilustracije su komemorativne razglednice napravljene za francuski program Canal +, lijeva odaje počast Jeanu Renoiru, a desna Luisu Bunuelu. Prilično cool, n'est-ce pas?

- 14:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

26.08.2006., subota

proleteri svih zemalja

Danas su me baš nekako raznježile dvije vijesti koje nam dolaze iz zemalja u kojima i danas postoje pioniri, "kontrarevolucionarna djelatnost" i cenzura javnog prostora.

Razlog zašto su mi te vijesti simpatične jest neki nepokolebljivi socijalistički mentalitet koji je praktički prožeo narodni folklor gdje god su ljudi posljednjih desetljeća imali običaj mahati Lenjinovim slikama. Gdje god je niknulo sjeme državnih odbora misteriozne svrhe i dugih akronima i gdje po selima kombajni služe kao totemi općeg blagostanja, uobičajeni scenariji i motivi poput korupcije državnih dužnosnika, povremene čistke nepodobnih ili vlada koja nalikuje kakvom gerijatrijskom odjelu jednostavno mi se doimaju dirljivo crnohumorno.

Tako je u Kini 25-godišnji revizor preminuo od posljedica ića, pića i plaćenih masaža koje normalno idu uz revizorski posao u toj republici koju nazivaju i narodnom. Nesretni mladić iz revizorske službe iznenada je kolabirao netom nakon domjenka kojeg je priredila njihova verzija Elektre u travnju ove godine. Razlog zašto se to tek danas pojavilo u novinama jest taj što je nemio događaj polučio pravu socijalističku reakciju - cijeli revizorski ured kojemu je na čelu bio mladić je zajedno sa dva dužnosnika spomenute Elektre zbrisao na turistički obilazak istočne Kine jer su kolektivno bili "previše uznemireni da bi čamili u uredu".

I tako dok kineski dipl. ekonomisti pomiču granice definicije obzirnog poslodavca, na pamet mi pada jugoslavenska verzija komunizma po mjeri čovjeka - udarnika Alije Sirotanovića, koji je kao lik iz bajke u prilici da traži ispunjenje bilo koje želje skromno zamolio samo nešto veću lopatu za iskapanje bezbrojnih tona ugljena. Dok su dekadentni zapadnjaci svoju djecu odgajali x-menovima, čudesnim ženama, supermenima i betmenima, jugoslavenski mališani su tih godina maštali o herojskom baratanju rudarskom lopatom. Dobro - to je bila druga fantazija po redu, prva je bila sudjelovanje na štafeti mladosti (falusni simbol, objasnili su nam kasnije).

Dječarci poput mene tako su na kioscima od Ohrida do Maribora novčanice sa Alijinim likom razmjenjivali za Mikijev almanah, Politikin zabavnik ili pak njome kupovali ulaznice za kina slikovitih naziva poput Mosora, Like, Partizana ili Balkana. Sa velikih ekrana redovito nas je mamila reklama Amerike - obećane zemlje u kojoj svatko može biti što želi, zemlje u kojoj se svakih 5 minuta pojavljuju likovi koji dođu u New York sa 5 dolara i od toga izgrade imperij, zemlje u kojoj svi imaju frižidere, u kojima prodavačice ne nose borosane i ne njeguju brkove, zemlje u kojoj te nitko ne gleda čudno ako listaš knjige u knjižari.

Nama klincima to je izgledalo tako daleko i tako nevjerojatno jer kad cijeli život provedeš u zemlji u kojoj se u beskonačnost smjenjuju krize, u kojoj se nule na novčanicama množe kao da su na Viagri ili u kojoj nacionalna avioprijevoznička tvrtka otplaćuje kredit za avione u naturi (pošiljkama Gavrilović kobasica) - ideja mogućnosti dohvatanja snova je ravna projektu naseljavanja Merkura.

Međutim, možda smo bili u krivu. Da ipak i komunizam čak i početkom 21. stoljeća može pružiti svakome šansu da bude što želi, dokazuje slučaj vijetnamskog pljačkaša koji je iz zatvora pobjegao prije 20 godina, da bi se potom pod lažnim imenom zaposlio u policiji i napravio briljantnu političku karijeru. 2003. godine čovjek je u potrazi za svojim komadićem vijetnamskog sna postao šefom lokalne policije, da bi godinu dana kasnije bio izabran i za zastupnika pokrajinskog parlamenta.

Paralele sa hrvatskim policijskim inspektorom koji 20 godina vozi službene automobile bez vozačke dozvole nameću se same od sebe, ali sve to se može gledati i pozitivno. Ako želite biti magistar kao Đapić, na putu ostvarenja sna vam uopće ne stoji davež od pisanja dotičnog magisterija, kao što vas ni činjenica da nemate vozačku ne sprečava da napravite karijeru za policijskim automobilom. Ako želite hrvatsku putovnicu, uopće ne morate biti rođeni ovdje, niti morate plaćati porez ili služiti vojni rok - a ako želite sagraditi vikendicu na Viru, nema problema - jer prostorni plan vas neće u tome ograničiti. Ako želite prevoditi knjige, za ostvarenje sna ne stoji vam na putu nedostatak diplome jezičnog smjera, kao što vam ni za karijeru u novinarstvu nije neophodna pismenost.

A što je od tog svemira mogućnosti iskoristio Alija Sirotanović?
Na internetu je teško saznati Alijinu poslijeratnu sudbinu, ali kao nekakav pokazatelj možda može poslužiti unos sa online leksikona yu mitologije korisnika JFK-a iz ožujka ove godine:

"Nedavno štrajkovali rudari u Kaknju. Sišli u jamu i protestvovali zbog niskih plaća i tako to. Među njima je bio i unuk Alije Sirotanovića. Eto, Alija poslužio domovini da propagira bolju budućnost za radničku klasu, a Alijini potomci opet pod zemljom."


Marshal Tito (Time Magazine, 6.6.1955.) Mao Tse-Tung (Time Magazine, 1.12.1958.) Ho Chi Minh (Time Magazine, 16.7.1965.)

- 12:12 - Komentari (10) - Isprintaj - #

25.08.2006., petak

who needs a computer anyway?

O Simpsonima Matta Groeninga danas se ispredaju legende, svaki detalj svake epizode i biografije svakog lika nadugačko i naširoko se raspravlja. Imaju svoju zvijezdu na holivudskom šetalištu slavnih, o njima se drže kolegiji na faksevima (na našima nažalost još ne) - a izrazi poput Homerovog "Doh!" našli su mjesto u rječnicima engleskog jezika. Sljedeće godine Simpsoni slave 20 godina postojanja, 20 godina intertekstualnosti i enciklopedijske zbirke pop-kulturnih referenci jer radi se o nacrtanoj obitelji kroz čije je doživljaje prodefilirala svaka spomena vrijedna kulturna pojava i tema tog razdoblja.

Kao što se Dante predstavlja kao inventar cijelog srednjeg vijeka ili Borges kao leksikon cijelog književnog naslijeđa koje je 20. stoljeće preuzelo i proširilo, Simpsoni su u svojih 400-tinjak epizoda ostvarili preciznu kroniku svih letećih pojava kojima je početak 21. stoljeća poklonio svoju (vječno kratkoročnu) pažnju. Možda bi se moglo reći da je ono što se nekad nazivalo poremećajem koncentracije i zbog čega su tisuće ljudi nekad bili obilježeni kao disfunkcionalni danas postalo normalno stanje, stanje kojemu ne možemo pobjeći jer nam svi izvori informacija stvari prezentiraju mozaično - red glazbe, red slika, red pedofila u Belgiji, red književnih recenzija, red novog filma, red rasprave o proračunu, red dokumentarca o carskim pingvinima.

Objašnjavamo Dickensa preko paralela sa Dylanom, u Kini organiziraju striptize na sprovodima radi svraćanja pažnje na lik i djelo pokojnika, profesori književnosti posvećuju jednaku pažnju Novom Zavjetu kao i stripovima Neila Gaimana, okultizam i crna magija se interpetira u kombinaciji sa Freudom i Jungom, a nogometaši Dinama gledaju Vaginine monologe dok politički dokumentarci mijenjaju ljubavne komedije i akcijske filmove u ulozi ljetnih blockbustera.

Progresija te salate koja čini svijest modernog čovjeka vrlo se lijepo vidi u mijenama kroz koje su baš Simpsoni prolazili kroz godine. Taj kontrast početne pozicije i rezultata kasnije evolucije sjajno se mogao nedavno vidjeti kada je jedna naša televizija prikazivala prve sezone Simpsona (Nova ili RTL, ne znam više) dok su na HTV-u puštali posljednje sezone. Dok su na početku imali duže kadrove, manje ekscentrične zaplete i naglasak na maksimalno univerzalnim temama, recentne epizode su pravi psihodelični kaos, kolaž svega i svačega u kojemu je sasvim normalno da Homer otkrije podzemnu zemlju patuljaka u kojoj oni igraju golf ili gdje recimo glavni motiv čine subliminalne poruke Bartovog boy-banda koji hitom "Yvan eht noij" zaposjeda sve glazbene ljestvice.

Ono što je malo slabije poznato (barem je meni donedavno bilo) jest da je Matt Groening još 1989. sudjelovao u izradi kataloga Macintoshovih proizvoda, zapravo brošure kojom su se Macintoshi reklamirali i kojom je Apple pokušao ostvariti svoju misiju uvjeravanja ljudi kako im kompjuteri doista mogu pomoći u životu. Danas u dobu kada nijedna aktivnost nije lišena primjene kompjutera takve stvari izgledaju gotovo dirljivo, a ne mogu ni zamisliti kako će se histerično tome smijati buduće generacije, generacije koje za Google znaju od rođenja i kojima je svijet kazeta, pisaćih mašina i telefonskih govornica nešto što spada u povijesne slikovnice.

Spomenutim ilustracijama Groening je svojim prepoznatljivim stilom pokušao prikazati šaljivu tipologiju ljudi kojima je kompjuter neophodan u životu, a evo nekoliko mojih favorita. Pretpostavljam kako se svatko može naći u barem jednom od opisa, a definitivno onaj koji mene najbolje opisuje je The Procrastinator. Kompletnu verziju brošure iz 1989. možete pogledati i skinuti ovdje.






- 01:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se