Čiscenje u Australiji – There’s no business like cleaning business

petak, 01.09.2017.



Prije puno godina kad sam bila klinka i još živila u mom malom mistu, jedna od naših susjeda je radila kao čistačica u školi stranih jezika. Sjećam se kad sam je jednom srela u toj školi, osjećala se važno i koordinirala je studente. Uz to je „po selu“ pričala da ona podučava engleski, a nije znala beknit rič engleskog. Ali ako si kao čistačica u nekoj zanimljivoj ustanovi, naučiš nešto. Tako ovih dana Jutarnji donosi vijest o nekim Slovencima kojima je u Zadarskoj bolnici čistačica namještala infuziju (ili tako nešto) kad im je ispala.

A jedna moja prijateljica u Melbourneu prije oko godinu dana otvorila svoj bisznis za čišćenje. Ali to joj je samo usputni posao jer već radi u uredu u jednoj važnoj ustanovi, ali od kad je rodila drugo dijete i ima pravo raditi pola vremena, odlučila je te dane kada tamo ne radi iskoristiti za dodatnu zaradu. Samo je nekoliko sati odsutna od kuće i u to vrijeme joj klince pričuva mama. Posao je legalno registrirala, i posla ima ko u priči. Čisti privatne kuće, a ima dosta imućnijih Melbournžana kojima treba netko tko će im čistiti, a ponekad čisti i poslovne objekte. Već sam ranije znala za neke ljude (neki i iz naših krajeva), koji tako imaju biznis za čišćenje ali nisam znala kako to funkcionira. Čak sam znala za jednu djevojku koja radi za jednu kompaniju kao menađerica čistača, a to je normalan i profitabilan biznis gdje kao kontraktori čiste velike poslovne centre i druge objekte raznih kompanija. I dobro im ide. I moja prijateljica kaže da ima posla, ali problem joj je što često ne može naći ljude koji bi čistili s njom, pa mora odbijati poslove ako bi vidjela da je toga previše. A plaća dobro, više nego što možeš zaraditi radeći kao trgovaca u nekom dućanu, recimo. Kad sam to čula, rekla sam joj, idem ja s tobom. Nije me htjela ranije pitati jer je mislila da je to ispod moje razine i da ja već imam dovoljno posla. A iskreno, zašto bih se sramila. Ugodno se odvezem do te kuće s prijatljicom, uz put se ispričamo i istračamo sve živo i neživo, usisam tri kata neke imućnije kuće, malo operem pod koji se ionko blista ko da je počišćen sat prije, dobijem džeparac i vratim se kući pomalo oznojena ali zadovoljna i zbog društva i zbog toga jer za taj dan ne moram plaćati teretanu.

Ne znam da li ću s njom iči često, ovisi o vremenu, ali zašto ne ponekad (do sad bila samao jedan dan, ali nikad ne reci nikad)? Njezin muž, koji ima tako dobar posao da doslovno pliva u lovi, ne voli to što ona radi. Imaju ogromnu kuću koja je vrijedna više od milijun dolara. Ali ona kaže da voli to što radi i voli da si može zaraditi dodatni novac.

Ljudi se ovdje ne srame raditi. Imam drugu prijateljicu, koja je prije oko pet godina došla iz Irana i magistrirala projektni management u inžinjerstvu. Nakon diplome, dok je čekala stalnu boravišnu vizu radila je kao prodavačica-blagajnica u dućanu, a to su poslovi koji se ovdje nude u obilju i gdje rade mnogi, i studenti i penzioneri. Kako nije mogla naći posao u struci, radila je cijelo vrijeme u nekoliko dućana (to su velike samoposluge). Nakon što je prije nekoliko mjeseci dobila posao u struci na 3-4 dana u tjednu, odlučila je ostale dane, uključujući vikende, nastaviti raditi u dućanu. Tako da, u principu, radi svaki dan u tjednu, i nikada ne kuka, nego je sretna jer si zarađuje novac i planira kupiti neki stan ili kuću uz malu financijsku pomoć svoga oca koji u Iranu radi kao profesor na fakultetu.

U Australiji stariji ljude isto dosta rade, i oni kojima stvarno treba i oni kojima ne treba ali im je dosadno. U dućanu ima dosta bakica koje rade dodatno, jer im je penzija mala. U jednoj dobroj internacionalnoj firmi u kojoj sam radila sam znala vidjeti jednog starčića, ima daleko više od sedamdeset, jedva hoda, ali dođe par puta tjedno, nekad i izozstane, ali to nikome ne smeta jer ga kao casuala plate samo one dane kada radi. Možda je žalosno jer tako stari čovjek radi, ali možda radi i zato jer mu je dosadno sjediti kod kuće. Uostalom, ne radi na okopavanju kanala kao možda neki starčići kod nas, nego uredno nešto prčka po kompjuteru u uredu i radi jednostavne administrativne stvari. Neće izdahnuti na licu mjesta od teškog posla. I plaćen je.

U zadnje vrijeme sve više čujem kako naši ljudi rade kao čistaći apartmana na moru. Neke moje prijateljice odu na otoke preko ljeta i tako se snalaze. I znam da to nije kao ovaj posao koji radi ova prijateljica u Melbourne, ne zbog vrste posla, nego zbog toga kako se osjećaš. Kod nas je to sve potplaćeno, prepušten si na milost i nemilost vlasnicima apratmana, nisi svoj gospodar. Ali radiš jer moraš raditi. Pitam se ima li već ili kad će ljudi početi imati svoje biznise za čišćenje gdje će oni odlučivati o cijenama i gdje se ljudi neće moći izrabljivati. U tom slučaju, država bi trebala regulirati neke stvari. Nisam tu stručnjak, ali ova prijateljica kaže da je znala za jednu Kolumbijku koju su neki poslodavci ovdje iskorištavali za neku mizernu plaću i kako je ta Kolumbijka bila uplašena, moja prijateljica ih je prijavila poreznom uredu i morali su platiti globu i sve zaostatke na neku minimalnu plaću koju su joj morali platiti.

Vjerujem u ono da se ni jednog posla ne moraš sramiti, ali isto tako da svakom radniku treba biti zaštićeno dostojanstvoi da treba biti pošteno plaćen. Kod nas je zapravo postignuće uopće i naći posao, a to je stvarno žalostno. Uopće me ne briga ako naši mlade odlaze i rade kao čistači i prodavači vani, jer će vani dobiti pošten novac, uštedit će i s time uvijek mogu ići dalje. U Hrvatskoj, s plaćom s kojom si stalno u minusu i gdje dobiješ samo ono što ti je dovoljno za život, teško možeš graditi nešto bolje. Teško je. I trebalo bi biti bolje. Ne želim biti politična, ali jako me iživcirala naša predsjednica koja je putovala u ovaj dio svijeta, naslikavala se, pričala o nekim bezveznim razgovorima o turizmu u Novom Zelandu, kada ima prečih problema. Zašto nije vodila razgovore o odnosu poslodavaca prema radnicima, radničkim plaćama, kvaliteti života i visini plaća. To bi bilo puno važnije i o tome je mogla mnogo naučiti ovdje.


A nedavno sam u trgovini namještaja otkrila da osim pametnih telefona postoje i pametni kreveti, evo slike



PS. Zadnja slika je Sydney, mislim da je vrime da drugi put napišem mrvicu o Sydneyu.

Oznake: australija, posao

Podrška našim vatrogascima iz Australije

utorak, 22.08.2017.

Strašno je koliko je ovih požara u Hrvatskoj, pogotovo u Dalmaciji. Eto, to su i neodržavane šume, piromani i što god još. Ali šteta je što vlada ne ulaže više u vatrogasce i opremu.

Ali stiže ideja iz Australije. Ovdašnji vatrogasci su snimili sexi kalendar za dolazeću godinu, kako bi skupili novac za humanitarne svrhe, pa eto ideje i našim vatrogascima. Skidajte se, dograbite svoje pasite, mačkite, magarite, kozlite i kravite, i slobodno se slikajte i s njima kao što se Australci slikavaju s koalićima i sličnom življadi iz ovdašnjeg podneblja.

Lako će se naći dvanaest istesanih figura (uz pomoć ili bez pomoći teretane) za dvanaest miseci. I eto poboljšanja budgeta vatrogasnim flotama.

Predlažem da za fotografa pozovu Blue Vekija.

(PS - Ja se tu zezam, ali situacija je stvarno ozbiljna. I moj čale jutros rano otišao braniti svoje selo pokraj Drniša, na Promini, zajedno s drugima iz sela. A to je staro selo s kamenim kućama, koje su sagradili naši davni preci i iako tamo skor više nitko ne živi, još smo vezani za njega. Nadam se da se ništa neće dogoditi ni selu ni tati ni drugima koji ga spašavaju.)


A evo kako su to napravili Australci.








Oznake: australija, vatrogasci, fotografija

Zašto volim Melbourne –Knjigom u tikvu

petak, 11.08.2017.

Kad si negdje „vani“ neizbježno se tu i tam javi i pitanje – Da li se vratiti? Zašto se vratiti? Gdje se vratiti? A i natežu nas iz vlade da se vratimo. Ali to nije tema ovog teksta-posta. Samo je uvod za jedno od pitanja - zašto se uopće ne vratiti, nego ipak ostati u “tuđini“ (iako mi Melbourne više nije to, I love Melbourne!). Ne znači da ću vječno ostati u Melbourneu, ali nedavno sam razmišljala o jednom, možda čak i banalnom, razlogu zašto volim biti ovdje. Ali odmah da kažem – ne, nije ekonomija, lova, i slično.



Volim ovaj grad zbog knjiga. Možda zvuči glupo, ali eto.... Od početka moga boravka ovdje, navjiše me veselila ta dostuponost knjigama, pisanoj riječi, od književnosti, do svega drugoga. Možda bi se ukratko reklo, dostupnost informacija, ali to nije baš zgodan izraz u ovom elektronskom dobu gdje je sve, naizgled, tako dostupno. Informacije same više nisu prioritet nego zapravo problem, jer smo zagušeni informacijama. Često kada su te informacije jeftine ili besplatne, uvalimo se u probleme jer ih uzimamo i previše i možda čak i postanemo ovisni. Junk food za misli.



A Melbourne je grad za knjigoljupce. Već od početka sam čula da je Melbourne grad književnosti i mislila sam da je to zato jer je pun raznoraznih skupova književnika, pisaca, sajmova knjiga. Čak ima i web stranice Melbourne City of Literature (http://cityofliterature.com.au) gdje je lijepo objašnjeno zašto ima taj epitet. Evo nekoliko činjenica:
- Melbourne je dom piscima, nezavisnim izdavačima i knjižnicama u Autraliji i naziva se drugim Gradom književnosti i prvim Kreativnim gradom Australije (ne pitatje tko je prvi australski grad književnosti, valjda Sydney...)
- Melbourne konzumira više knjiga, časopisa i novina po glavi nego bilo koji drugi australski grad i ima više književnih klubova nego bilo koji drugi grad
- Victorijanci (stanovnivi države Victoria u kojoj je Melbourne) obožavaju čitanje i čitaju više nego stanovnici drugih država (E sad, pitam se nije li to zato jer je Victoria najhladnija pa radije ostaju u kućama i čitaju)
- Melbourne je dom najstarijoj javnoj knjižnici, State Library of Victoria (osnovana 1854)
- State Library of Victoria posjeduje ogromnu kolekciju starih knjiga, uključujući i Shakespearea i Charles Darwina. Knjige se mogu vidjeti izložene.

Zapravo, ako ste turist, svakako ćete posjetiti State Library of Victoria. Ali knjižnica očito nije nekakav muzej nego aktivno mjesto čitanja i učenja. Knjige se uglavnom ne mogu iznositi ali se može čitati unutra. Ne znam zašto, ali ispred knjižnice je uvijek puno ljudi, i ne samo studenti. Možda su to turisti, tko zna... Evo nekoliko slikica (nisu baš najbolje, slikano mobitelom)...



Ovo sve pišem baš nakon što sam na mobitel instalirala aplikaciju Cloud library. I to nakon što je glavna melbournška gradska knjižnica čiji sam član (koja je jako blizu centru, tako da svatko može navratiti i izviditi kako je unutra, a uz nju je i popularan kafić), a koja me prihvatila u svoje okrilje besplatno, kao i sve druge knjižnice u kojima sam član, a to znači knjižnica iz svakog kvarta u kojem sam do sada živjela i kojima svima dugujem zakasnine (pssst, kad se preselim više ne posuđujem, a do sada me nije ganjala federalna policija), dakle, nakon što je moja knjižnica promijenijenila aplikacuju za čitanje elektronskih knjiga, sad imam taj Cloud library. Javite ako takvo nešto ima i kod nas, baš me i zanima, jer iz razgovora s prijateljicama sve češće dobijem komentar – ah, vidim da dugo nisi tu jer ne znaš situaciju ovdje.

Postoji više tih aplikacija za čitanje elektronskih knjiga preko knjižnica, ali ova je glavna i sada čitam preko nje. Kad sam je instalirala primijetila sam da nema puno država koje je koriste; osim Amerike i Australije, još samo nekoliko njih. Da bi čitao knjige preko aplikacije, moraš biti član knjižnice. Nakon toga je sve jednostavno – potražiš knjigu, posudiš i čitaš. I nema zakasnina. Ne trebaš gubiti vrijeme odlazeći u knjižnicu. I nalaziš zanimljive naslove. Savršenstvo! Naravno, tu je i Kindle, ali tamo se knjige plaćaju, osim onih starih klasika i svega što je starije od sto godina.

Znam da mnogi ne vole elektronske knjige. I meni je draže čitati papirnatu knjigu, ali elektronske uzmem zbog brzine i praktičnosti. Kad se dugo vozim vlakom, radije čitam na mobitelu nego da u torbi nosim tešku knjigu. Ali u knjižnicama je i veliki izbor normalnih knjiga. Sama glavna melbournška knjižnica ima dobar izbor, tu su i neke druge veće, pa gomila fakulteta na kojima možeš posuđivati uz neke uvjete, onda gomila lokalnih. Čak sam našla i nešto knjiga na hrvatskom jeziku. Ne baš puno. Te knjige su razbacane po raznim knjižnicama, ali lako nešto naručiš preko među-knjižničke posudbe. Na taj način sam naručila jednu Šalkovićevu knjigu, a našla sam i jednu knjižnicu s većim brojem knjiga na hrvatskom, iako osim Jasenka Boke i Gričke vještice od naše drage Marije, ništa drugo nije bilo zanimljivo. Postoji i mogućnost da knjižnici preporučite koje knjige bi biste vi htjeli čitati, i oni ih naruče. Prilično su otvoreni prema tome. Sjećam se kad sam se učlanila u jednu manju knjižnicu na periferiji Melbournea i knjižničarka mi je odmah rekla da oni rado primaju preporuke za nove knjige, valjda jer su baš renovirali knjižnicu, i odmah mi spomenula da ako govorim nekim „lokalnim“ jezikom (očito, Australija puna stranaca koji pričaju nekim stranim jezikom, a zbog mog imena nije mogla pogriješiti), da rado primaju narudžbe i za knjige na tim jezicima. Mislila sam da bih mogla naručiti neke hrvatske knjige, da se nađu u stranim knjižicama i malo pomognem našim autorima.



Ako želite učiti strane jezike, ovaj grad vam pruža velike mogućnosti ne samo doći do knjiga na tim jezicima (ne morate ih kupovati), nego i gomile knjiga i cd-eova za učenje stranih jezika. Želite učiti kineski, korejski, japanski, norveški, hrvatski, bengalski, hindski, swahili i svaki drugi jezik... no problem, u centru Melbournea, glavna knjižnica sve to nudi na posudbu. Zbog blizine Aziji, možete naći lijepu kolekciju knjiga na azijskim jezicima. Malo sam išla provjeriti koliko sam zapamtila jedan azijski jezik koji malo natucam, pa sam posudila nekoliko slikovnica za djecu na tom jeziku. A slikovnica na tim i drugim azijskim jezicima imaju ko u priči, jer je puno Azijaca.

Ukratko, jedan od mojih strahova je, ako se vratim u Hrvatsku, da ću izgubiti ovaj laki doticaj s pisanom rječju, da neću moći potražiti bilo koju knjigu tako lako, bez potrebe da je kupujem. Čak ni kupovina nije problem jer ima jedna dobra australska online knjižara gdje mogu naći zanimljive knjige za samo nekoliko dolara, jer redovno imaju sniženja naslova, ali sam smanjila kupovanje jer imam i previše knjiga. Volim vidjeti knjige na policama, ali ne volim kad je sve pretrpano.

Ne znači da kod nas nema kvalitetnih knjiga, sigurno da ima, ali sviđa mi se ova lakoća traženja po mom vlastitom izboru. Isto tako, sigurna sam da svaka prosječna knjižara i kod nas ima toliko naslova da možeš čitati do kraja života, ali eto, sloboda izbora...



I baš prije koji dan, na internetu sam tražila preporuke za zanimljive knjige eseja, i na kraju sam izabrala da ću čitati Joan Didion, jer ne znam kako ona piše, a hvale je kao jednu od najboljih esejistica. I tako nađem na mom Cloud library neke njezine knjige i samo odaberem, i ne moram ići na Kindle i trošit novac. Čini mi se da ona nije tako poznato i razvikano ime kod nas. Napisala je dosta knjiga, ali ova koju sam slučajno odabrala je tužna. Možda pomalo i depresivna. U knjizi priča o smrti svoga muža s kojim je provela 40 godina, koji je isto bio pisac i billi su jako bliski. Umro je od srčanog udara dok im je (usvojena) kćer u bolnici ležala u komi. Iako mi se činilo na trenutke da bih ostavila knjigu jer je bila previše tužna i previše detaljna o umiranju i suočavanju sa smrću voljene osobe, nisam je mogla ostaviti (dok ovo pišem, već sam pri kraju knjige). Zanimljivo je kako je rekla da je proces oplakivanja kao bolest, ali se u našem društvu ne gleda kao bolest, nego nešto što moraš zatomiti. Opisala je cijelo to stanje i proces oplakivanja-žalovanja; svu tu emocionalnu bol i psihačka stanja koja je prolazila. Iako o tome nije govorila u ovoj knjizi, nego u jednog poslije toga, kratko vrijeme nakon što se njezina kćer probudila iz kome, umrla je i ona, tako da je Joan, nažalost, u kratkom vremenu ostala bez dvije najvažnije osobe u životu. Tužno. Ali otkrila sam je kao autoricu i drugi put ću uzeti u ruke neku njezinu vedriju knjigu jer mi se sviđa kako piše.

Glavna gradska melbournška knjižnica ima više njezinih knjiga, i elektronskih i papiratih, pa se ne moram brinuti. A grad je pun lokalnih knjižnica i u svakoj mogu posuditi besplatno i bez ikakvog objašnjenja. I kao bonus, većina radi i nedjeljom. Ma stvarno,...





Oznake: Melbourne

Povratak otpisanih

četvrtak, 20.07.2017.

Mislila sam da kada jednom napustiš blog, nema se smisla vraćati. Ali nikad ne reci nikad. Nedostaje mi pisanje (na hrvatskom) i shvatila sam da sam više pisala i bila motiviranija pisati kad sam bila na blogu, i to je jedan od glavnih razloga zašto se vraćam. Malo mi je i žao što nemam pregled starih postova na jednom mjestu jer sam bila stvarno uložila truda u taj blog, i volim kada vizualno izgleda kako-tako, a imala sam tako puno slika.

Nema više Travelology. Sad sam Tikvica. Tikvica koja misli. Tikvicu volim na sto načina. Travelology je bilo malo prepotentno i stavila sam to jer nisam imala pojma kako se nazvati. Kao što nemam ni sada, ali Tikvica bar zvuči domaće. Tikvica će biti slobodna pisati o svemu što joj padne na pamet. Tikvica se ne boji da će je državne službe strpati u pržun zbog verbalnog delikta, jer je pristojna, blaga i voli svoju domovinu. Iako ne voli političare. Čitam da zovu na informtivni razgovor zbog facebook komentara. A mrze komuniste. (!?) Čak je i pod Trumpom lakše - svatko živ ga ismijava, glume ga u satiričnim skečevima, pljuju ga po facebooku, inate mu se na dodjelama filmskih i muzičkih nagrada, a nitko nije završio u zatvoru niti platio kaznu (koliko mi je poznato). Čudno. A kod nas ako začuđeno kažeš da su i premijer i predsjednica debeli, kad shvatiš da su on njihove službene slike isfotšopirane kako bi bili mršaviji od Twigi, straše te obavjesnim razgovorm i naplaćuju kazne.

Nisam namjeravala pričati o politici. Ali ovo ljeto gledam sunčane slike iz domovine, osim onog apokaliptičkog požara, i svima želim reći kako imamo prekrasnu zemlju. Osobno, u Australiji se jako rijetko kupam, ali kad dodjem kući (u HR) svaki dan sam na plaži. Prošle godine kad sam bila, mislila sam kako je to more tako prozirno, kako se gušt ležati na vodi ranije ujutro kada je sve mirno i blaženo, kako je bolje sjediti na onom šljunku nego da mi se ovdašnji pjesak uvlači u gaće, kako je blaženo plivati koliko mi srce želi bez straha od morskih pasa... I sve je super i krasno dok se ne sjedim političara i ekonomije i svega što ide uz to. Da nema njih bili bismo raj na zemlji.

Melbourne je ovih dana hladan i kišovit. A samo tjedan prije sam mislila kako je ova zima blaga jer smo cijelo vrijeme imali sunčano i toplo vrijeme s iznad 20 stupnjeva. I vidim kako je taj svijet velik kad sam jednom poznaniku iz Vjetnama objašnjvala razliku između Australije i Europe. Uplašila sam ga kad sam mu rekla da je u većini Europe, pogotovo tamo sjevernije (jer je mislio ići na sjever na duže vrijeme) ljeto kao ovdje zima. Hladno da hladnije ne može biti. U Skandinaviji, ako se ne varam, u proljeće jedva da ćete dostići ovih zimskih melbournških 20, s tim da su Tasmanija i Melbourne najhladiji u Australiji, jer ipak gledaju prema Antartiku. Vjetnamac na neko vrijeme odustao od Europe, odlučio se držati Australije.

Ali ne odustaje od Melburnea u ovo vrijeme. Melbournžani se zimi vole praviti kao da su pred Božić. Tako da imaju godišnje dva Božića. Imate zimske sajmove koji vole biti otvoreni noću (uključujući ona veliki u Victoria Market gdje možete svašta naći po nižoj cijeni), skijanje na ledu, kulturni programi, festivali... Možda vas netko pozove na službenu božićnu proslavu u lipnju ili srpnju (obično neki nostalgičar koji je došao s drugog kraja svijeta gdje se Božić slavio zimi) poput jedne moje prijateljice iz Češke, koja je čak napravila bor, photosession gdje su svi bili obučeni u kapice i crveno-zelene džempere i u rukama držali sjajne poklone – čitaj prazne kutuje nakićene zbog prigodnog ugođaja. Ipak je to zima i navikli smo da se zimi primiče Božić... i teško se odviknuti.

A na kraju, tko voli umjetnost i put ga nanese u Melbourne ovih dana, u Nacionalnoj galeriji je izložba najranijih slikarkih radova u Australiji. Zanimljivo je saznati da su Australiju slikali već kad su stigli Prvom Flotom, u Sydney, 1788. I nisu slikali samo doseljenici nego i osuđenici. Poslije su nastavili slikati u svim mjestima u Australiji koje su polako naseljavali. Zanimljivo je da su neki mijenjali prirodni okoliš, prilagođavajući ga nekim svojim idejama utopije, ali iz većina slika vidi se kako se mlada kolonija razvijala i kako je veliki Melbourne, nekoć bio malo selo. S obzirom da nije bilo fotografije, i slike su odličan prikaz prošlosti.

Nekoliko primjera

slika 1 - Aboridžine je prikazivao kako tko, netko u dobrom a netko u lošem svjetlu.



2 - Oni koji su bili u Melbourneu možda iz ove slike mogu prepoznati obrise centra, oko glavne stanice (pokraj Flinders) - slika iz 1861.


3-5 - Doseljenici 1880-tih



6 - Triptih koji pokazuje kako su živjeli doseljenici na jednoj planini pored Melbournea, 1904


7-8 - Sad smo već u 1950-tima, John Brack je bio popularni Australski slikar koji je kritično prikazivao život toga modernog doba. U prvoj slici ljude koji napuštaju posao u firmama. U drugoj (The bar) kako brzo ispijaju u baru u vrijeme kada je u Melbourneu bilo nametnuto zatvaranje lokala do 6 sati (i tako sve do 1966).


9 - I stara haljina koja bi se mogla i danas nositi...


Oznake: australija

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se