nedjelja, 23.03.2008.
Razvoj ovog bloga... i drugih blogova
Kako se čovjek iznenadi kad mu pogled padne na stvari koje je napisao davno, davno prije, kad je bio mnogo nezreliji i mlađi nego sada. Dobro, morate razumjeti da je nekom od 16 godina 2 godine dosta veliko vremensko razdoblje... Da, toliko već imam ovaj blog, već pune dvije godine. Ne pišem tako često kao u početku, ali, kad bolje razmislim, i bolje je tako. Lakše mi je napisati nešto kad osjetim potrebu, čak i bez inspiracije, nego kad nemam o čemu pisati i pišem nepovezano, premda i to kadkad zna ispasti dobro. Ipak, iznenadili su me moji postevi od prije 2 godine... pisala sam stvari koje sad ne podnosim na tuđim blogovima, i kojima se, moram priznati, počesto izrugujem, što nije lijepo. Sad to shvaćam, jer svaka osoba kad nešto napiše, napiše jer to tad misli. U tom trenutku dok piše, ona tako osjeća. Možda je netko u 8. razredu zbilja žalostan zbog trojke iz matematike, ne znači da bi zbog posta u kojem to spominje trebao postati predmet poruke drugih. Kasnije, ta osoba shvati kako je smiješna i glupava bila, i ima mogućnost smijati se sama sebi na kraju svega toga. Za 2-3 godine smijat ću se i ovome postu, sigurna sam u to. Svaki blog je odraz osobe, neki su više, neki manje iskreni, neki pišu stihove, drugi pišu priče, treći stavljaju slike, ali sve to dolazi od njih i svi smo ponosni na svoj blog, pogotovo nakon što shvatimo koliko dugo već postoji i koliko ljudi ga posjećuje ili ga je posjećivalo.
Blogomanija više nije toliko izražena kao prije te 2 godine kad je apsolutno svaki čovjek imao blog. Mnogi su se blogovi ugasili, mnogi su izbrisani, a mnogi se, kao moj, rijetko probude iz duuugog sna da bi opet zaspali na neko vrijeme.
Ipak, moram priznati da smatram da su blogovi dobri, i to svi. Pa čak i oni totalno "posebni", ne znam kojom da se rječju izrazim osim glupavi, vjerujem da znate na koje mislim. No isto tako mislim da je većina blogova, posebice nas mladih, u početku glupava i praktički jadna, da bi kasnije cijeli taj prizor našeg bloga rastao i razvijao se s nama.
Ne znam jesam li uspjela reći što sam htjela, ali, eto, potrudila sam se. Lijep pozdrav svakoj osobi koja čita ovaj blog i povremeno ga prodrma iz drijemeža.
Sretan Uskrs svima!
Objavljeno u 16:53 • Komentari (21) • Isprintaj • #
nedjelja, 18.11.2007.
Sjećanja u snijegu...
Jučer ujutro sam se probudila, spremna za još jedan tmurni subotnji dan u školi... mama mi je došla u sobu s osmijehom i veselo rekla: "Pada snijeg!" Ta me rečenica tako razveselila... pogledala sam kroz prozor i stvarno, vidjela sam tisuće malih bijelih pahuljica kako padaju prema tlu. Bila sam sretna i u školi taj dan, pod velikim odmorom smo jedna moja prijateljica i ja izašle van, bacile pokoju grudu jedna na drugu, vrtile se i skakale po snijegu, smijale se i šalile...
Nakon škole, otišla sam se sama šetati u park. Ne znam zašto. Hodala sam po parku, I došla do jednog drva s velikom rupom u njegovom podnožju. Sjetila sam se kako smo se moj brat, moja sestra i ja igrali s puževima koje smo našli... pažljivo bi ih podigli s tla, stavili na lišće i onda u tu rupu u podnožju drveta. Željeli smo se vratiti slijedeći dan i provjeriti jesu li još ondje... ne sjećam se jesu li bili ondje idući dan, ali sjećam se kako smo bezbrižni i sretni bili tada.
Hodam dalje po snijegu, preko polu razrušenog mostića ( kako se to desilo? tko je srušio jednu stranu ograde? ). Povremeno pogledam u nebo... vrtlog pahuljica čas je jači, čas slabiji, ali uvijek tako lijep, tako smirujuć i čaroban. Osjećala sam se kao da sam u jednoj od onih velikih staklenih sniježnih kugli... hodala sam i hodala, prisjećala se kako sam se kao mala sanjkala i zabijala u drveće, kako smo radili snjegoviće kojima bi uvijek netko uzeo mrkvu koju smo tako brižno stavili na njega...
Volim snijeg. Čist je. Nevin. Kao djeca. Kao mi kad smo bili djeca. Sada je sve tako drukčije. Sve je tako drukčije. Sustigao nas je teret ovoga vremena. Razmišljamo više, možda čak i previše. Sve nam se čini čudno, možda čak i bezvrijedno. Djeci nikad ništa nije bezvrijedno. Znaju naći zabavu u svemu... uvijek se mogu nasmijati, igrati, biti sretna... Željela bih opet biti djete. Shvatila sam da sazrijevam, a to me plaši. Shvatila sam da i svi moji prijatelji sazrijevaju. I bojim se toga sazrijevanja, a ne znam zašto. Možda zato jer se bojim da ću se prestati smijati glupostima, da ću se prestati smijati na glupe šale, da ću prestati željeti gledati crtiće, da ću prestati jesti životinjsko carstvo i kinder jaja, da ću prestati igrati dječje igrice na playtoyu. Jer, sve me te stvari, premda male i djetinjaste, jako vesele. Kao i snijeg. Snijeg je oduvijek bio moja najdraža pojava u prirodi. Sjećam se kad smo radili anđele u snijegu a bakom, kad sam s vrtićem išla u Trakošćan na zimovanje i kad je teta iz vrtića sjela iza mene na sanjke, a ja sam se prepala da ćemo se zabiti u drvo i bacila unazad. Pale smo, a teta, Dragica se zvala, je slomila nokat. Bilo mi je stvarno žao zbog toga, sjećam se da tu večer zbog toga nisam mogla zaspati. Sjećam se školskih odmora u prvom i drugom razredu, grudanja s najprije bijelim, a zatim i polublatnim grudama kada bi nam ponestalo snijega. Sve te uspomene želim zadržati. One me čine sretnom.
Ovaj post je možda vrlo čudan... ne znam zapravo ni što sam ni kako sam pisala... jednostavno sam pisala što mi je palo napamet... nakon dugo vremena.
Nadam će da se snijeg neće brzo otopiti... kao ni moje uspomene.
Pozdrav
Objavljeno u 12:28 • Komentari (14) • Isprintaj • #
utorak, 18.09.2007.
To the funny farm! ^^
Inspirirana nenormalnom pjesmom odlučih napisat nenormalan post. Woo hoo! Dada. ( ne obazirite se na znakove čudne, ja sam jednostavno ovisna o msnu, što evo čak i odlučih priznati javnosti, tako da ono xD ).
Dakle, predivni stihovi koji me inspiriraše:
And they're coming to take me away ha-haaa
They're coming to take me away ho ho hee hee ha haaa
To the funny farm
Where life is beautiful all the time
And I'll be happy to see those nice young men
In their clean white coats
And they're coming to take me away ha haaa
And they're coming to take me away ha haaa
They're coming to take me away ho ho hee hee ha haaa
To the happy home with trees and flowers and chirping birds
And basket weavers who sit and smile and twiddle their thumbs and toes
And they're coming to take me away ha haaa
Ma šta nije apsolutno presavšeno?! 
A baš bi bilo liepo da tako dođu neki simpatični ljudi i odvedu me na predivnu livadu (livada bolja od farme hehe) gdje je sve divno, gdje ptičice sretno pjevaju, gdje su ljudi uvijek nasmiješeni, gdje patkice veselo plivaju u plavom nezagađenom sjajnom potočiću... I ja bih tamo bosa trčala po mekanoj zelenoj travi u zoru, a po noći bih ležala nasred svega i gledala u zvijezde pokušavajući ih prebrojiti. To bi bilo lijepo. Hehe. ^^
Al pošto je nemoguće, samo ću zamisliti tu livadu svaki put kad mi bude trebala. Čvrsto ot odlučih. Bijeg od stvarnosti. Weee. Nije da mi je stvarnost loša. Al livada je bolja ^^
Eto... kratak lud čudan post... a što ću... :)
Lijep pozdrav, volim vas sve
Objavljeno u 15:14 • Komentari (11) • Isprintaj • #
subota, 01.09.2007.
Random razmišljanja (glupa)
Dada, evo i mene. Pa moram isprobati ovaj novi izgled blog.hr-a. zar ne? Problem kao što je da nemam pojma o čemu bih pisala može si i zanemariti...Smatrajte ovaj post kao masu nepovezanih mišljenja.
Praznici su skoro gotovi... a meni nije uopće jasno što sam radila cijelo vrijeme. Stalno isto, glazba, knjige, kave, kompjuter, knjige, glazba kave, kave, kompjuter, tu i tamo kino, pa 3 tjedna mora i puf! Otišlo sve lijepo u nepovrat. Ali, kad sve stavim na jedan kup, bilo je lijepo. Zaista, pa što je lijepše od ljenčarenja? ^^
Oprah mi je postala antipatična. Ne gledam ju baš, ali jedan dan ja upalim tv i vidim Oprah. Gledam malo ja i skužim da žena više uopće ne ulijeva emocije. Priča s gostima samo tako, bezveze. Kad govori da je sretna ili tužna zbog nečega, uopće joj se to ne vidi niti na licu, a niti u očima. Kao da se, ne znam, emocionalno odvojila od svog posla. Ne znam. Možda je sad takav svijet. Ljudi više nisu zadovoljni s onim što rade, rade samo da nešto rade...
Simpsoni su presavršeni. Jelda da su Simpsoni presavšeni?
I Snape je presavšren. Pa me ubite. Al baš je.
Stvarno volim sklapati poznanstva preko interneta. Msn xD. Divno. Samo što ja stvarno vjerujem ljudima koje ne poznam, a pričam s njima preko msna. Mhm. To i nije baš dobro, zar ne? Uhm...
Kraj ljeta donosi ljubavne jade i patnju zbog ljubavi. Skoro svi koje poznajem su u groznom stanju zbog toga. Mrzim to... A, šta ćeš... ljubav. ^^
Ovaj je post valjda jedan od najglupljih koje sam napisala u životu. Hehe. Nema veze. Bar me Matea neće ubit što 100 godina ništa ne pišem...
Ajde ljudi, pazite se i veliki pozdrav. xD
Objavljeno u 10:42 • Komentari (8) • Isprintaj • #
petak, 03.08.2007.
Hymn To Life
Ovo je jedna pjesma... odlučila sam je ovdje staviti da je što više ljudi vidi... osjeti. I, nadam se, shvati.
Molim vas... pročitajte do kraja.
Timo Tollki: Hymn To Life
Sitting here and wondering, watching the seasons going by
Each new answer just brings ten new questions
My eyes have finally opened
Armored human wrecks walking the streets
Longing for a leader to take away their pain
We have not learned anything
Let me live another day
Without sorrow, without shame
Let me feel the wind on my face
Let me feel the sun
And live my days with fun
Let me sing this hymn to life
Molesting and incest
Unloving parents feeding the oven of madness known as planet earth
Love turns into prostitution
Embracing into violence
Lovemaking into fucking
Greed kills our humanity, morality our natural needs
Jealousy kills the friendship
I'm sorry but I don't want to be an Emperor - that's not my business - I don't want to rule or conquer anyone. I should
like to help everyone if possible, Jew, gentile, black man, white. We all want to help one another, human beings are like
that.
We want to live by each other's happiness, not by each other's misery.We don't want to hate and despise one another. In
this world there is room for everyone and the good earth is rich and can provide for everyone.
The way of life can be free and beautiful.
But we have lost the way.
Greed has poisoned men's souls - has barricaded the world with hate; has goose-stepped us into misery and bloodshed.
We have developed speed but we have shut ourselves in: machinery that gives abundance has left us in want. Our knowledge
has made us cynical, our cleverness hard and unkind. We think too much and feel too little: More than machinery we need
humanity; More than cleverness we need kindness and gentleness. Without these qualities, life will be violent and all will
be lost.
The aeroplane and the radio have brought us closer together. The very nature of these inventions cries out for the goodness
in men, cries out for universal brotherhood for the unity of us all. Even now my voice is reaching millions throughout the
world, millions of despairing men, women and little children, victims of a system that makes men torture and imprison
innocent people. To those who can hear me I say "Do not despair".
The misery that is now upon us is but the passing of greed, the bitterness of men who fear the way of human progress: the
hate of men will pass and dictators die, and the power they took from the people, will return to the people and so long as
men die, liberty will never perish...
Soldiers - don't give yourselves to brutes, men who despise you, enslave you - who regiment your lives, tell you what to
do, what to think and what to feel, who drill you, diet you, treat you like cattle, use you as cannon fodder!
Don't give yourselves to these unnatural men, machine men, with machine minds and machine hearts! You are not machines! You
are not cattle! You are men! You have the love of humanity in your hearts. You don't hate - only the unloved hate - the
unloved and the unnatural. Soldiers - don't fight for slavery, fight for liberty!
In the seventeenth chapter of Saint Luke it is written "the kingdom of God is within man" - not one man, nor a group of men
- but in all men - in you! You the people have the power, the power to create machines, the power to create happiness! You
the people have the power to make this life free and beautiful, to make this life a wonderful adventure! Then in the name of
democracy let us use that power - let us all unite!!! Let us fight for a new world, a decent world that will give men a
chance to work, that will give you the future and old age and security. By the promise of these things, brutes have risen to
power, but they lie! They do not fulfil their promise, they never will! Dictators free themselves but they enslave the
people! Now let us fight to fulfil that promise! Let us fight to free the world, to do away with national barriers, to do
away with greed, with hate and intolerance! Let us fight for a world of reason, a world where science and progress will lead
to all men's happiness.
Soldiers - in the name of democracy, let us all unite!!!
[Speech by Charlie (Charles) Chaplin (1889-1977) from "The Great Dictator" movie (1940)]
Objavljeno u 03:29 • Komentari (11) • Isprintaj • #
srijeda, 25.07.2007.
Društvenost -_-'
Baš razmišljam nešto...jučer sam išla van s jednom frendicom i nekim njenim frendicama koje sam tada prvi put upoznala. Naravno, ja, takva kakva jesam, šutila sam cijelo vrijeme i ljudi su vjerojatno stekli dojam da sam ili glupa ili štreberica ili nešto treće.
Naime. Ja obično takva ispadam u društvu. Zašto? Pa eto... jednostavno rijetko nađem osobu s kojom mogu bormalno pričati pri prvom susretu. Desilo mi se par puta da sam našla takvu osobu, i sad su te osobe među mojim najboljim prijateljima. Ali, događa se to prilično rijetko. Jednostavno, uvijek se bojim da ću ispasti glupa i dosadna, što na kraju uvijek i ispadnem, ali ne zato što sam neš bubnula, nego zato što sam cijelo vrijeme šutila i sam se glupavo smješkala. Zbog toga se uvijek grozno osjećam jer sam među onim ljudima kojima je jako jako jako stalo što drugi misle o njemu. Bojim se da ljudi ne steknu loše mišljenje o meni, da misle da sam nešto što nisam, a na kraju se uvijek to (u večini slučajeva) desi, i žao mi je zbog toga. Želim se družiti s ljudima i sve, cure koje sam jučer upoznala bile su ful simpatične i zabavne, al ne kužim, jednostavno se nisam našla s njima. Ne znam. Zbunjeno je. I ja sam zbunjena. Hehe. :D
Mda...ja mislim da je moja socijalna inteligencija na retardirano. Stvarno, ne šalim se. Bojim se apsolutno svega. Da. I ljudi me vjerojatno smatraju čudnom. Nekom tak glupom čudakinjom štrebericom. A kad ne mogu normalno se ponašat, normalno pričat...probala sam i sve, al kažem, uspije samo u rijetkim slučajevima.
Inače sam prilično otvorena s ljudima koje poznam. Mogu pričati o svemu i često imam dojam da ja više pričam nego ljudi oko mene. Hehe. Nije ni to dobro, ali ne kužim zašto ne mogu i s nepoznatim ljudima biti isto tako lijepo otvorena. :(
Aj...uživajte u ljetu.
I čitajte Harrya.
Presavšen je
Neću sad tu spoilati ništa.
XD
Objavljeno u 17:00 • Komentari (6) • Isprintaj • #
ponedjeljak, 02.07.2007.
Kupovanje ljubavi
Ne podnosim ljude koji misle da mogu kupiti ljubav neke osobe, bilo roditelja, djece, unuka, prijetelja ili neke druge osobe. Jednostavno,meni ne ide u glavu kako netko može misliti da će ga neka osoba voljeti samo zato jer joj donosi velike poklone ili daje novac. Da,ta će osoba možda zavoljeti te darove i novac, ali sigurno neće zavoljeti osobu koja joj je to dala, barem ne zbog toga. U redu je odobama koje volimo kupovati stvari i veseliti se kada se oni vesele, ne kažem ja da je to loše, ali voljenim osobama treba pružiti i ljubav i pažnju iznad svega. To je svima nama, premda možda toga nismo niti uvijek svjesni, najveći i najdraži poklon.
Ja, na primjer, imam dvije bake (ovo je izjava mjeseca,zar ne lol) - jedna ima novaca, druga nema. E sad. Ova koja ima novaca nas jako rijetko posjećuje i svaki put kad nas posjeti samo meni, mom bratu i mojoj sestri svakom da novčanicu od 200 kn i misli da je time sve riješila. U početku ja nisam imala ništa protiv toga (tko bi), ali to mi je ubrzo počelo jako smetati. Jednostavno, stekla sam dojam da ona misli da ćemo je mi voljeti više što nam više novca ona bude dala. A to nije tako. S vremenom, jako sam se udaljila od te bake. Njeni rijetki posjeti me uopće ne razveseljuju, jer su svi postali isti - dođe, pusa, pusa, kako si, kako si prošla u školi, ma bravo, evo ti, ajde bok. Ne sviđa mi se to. Nimalo. Ne kažem ja da to nije znak pažnje i ne kažem da me ta baka ne voli, jer znam da to nije istina. Znam da me voli, ali jednostavno, ne zna to pokazati na prav način. A bojim se da novac nije prav način. Sad ga, štoviše, uopće ne spremam nego ga dajem mami, ona će ga sigurno bolje potrošiti nego ja.
Moja druga baka, naprotiv, nema novaca. No, dolazi nam skoro svaki dan, čuva nas, dok smo bili mali pričala nam je priče, s njom mogu razgovarati o različitim temama, uvijek nam za rođendane speče kolače... I s njom sam vrlo bliska. Jenostavno, njene znakove pažnje više volim. Kad mi je prije dvije godine kupila za rođendan komplet Gričke vještice u atikvarijatu i za to prešla cijeli grad (tad još šk knjiga nije bila izdala ova nova izdanja) samo jer sam ja to jako htjela, stvarno mi je pokazala da joj je stalo. Nije uopće bilo važno koliko je to koštalo, niti meni niti njoj, nego je bilo važno koliko je truda ona uložila u pronalaženje tih knjiga. A, kad mi ih je uručila, obje smo bile jako, jako sretne.
Ne znam... meni novac nije najvažnije stvar u životu. Smeta mi kad netko pokušava ljubav kupiti novcem, jako mi smeta. Neću reći da mrzim takve osobe jer su one jednostavno takve, to im je u prirodi...
Samo se nadam da će se jednom opametiti i shvatiti da je zagrljaj veći dar od 100 kuna, koliko god se to svima nama nezamislivo činilo.
Lijep pozdrav svima! :D
Objavljeno u 11:47 • Komentari (6) • Isprintaj • #
subota, 26.05.2007.
Susret
Prije nekih godinu i nešto mjeseci,počela sam pisati blog.Jedan od mojih prvih "komentatora" bila je cura pod nadimkom prudence.Imala je odličan blog i jako lijepa i zrela razmišljanja.Bila mi je uzor da prestanem pisati onakve postiće kakve pišu svi novi blogeri,tipa:Bok,kako ste,ja sam super,evo dans sam bila u školi i bla bla bla.Navela me na izražavanje svojih stavova i mišljenja u postovima.Bile smo blog prijateljice do 10. ili 11. mjeseca prošle godine,dok ja nisam objavila u jedompostu msn adresu z nkog tipa koji me izvrijeđao u komentarima,a ona me dodala na svoju listu.Pošto se bojim da ću piati gluposti,rijetko se baš puno dopisujem s ljudima koje ne poznajem preko msn-a,možda zbog toga što nam je najčešće teško naći zajedničke teme ili uopće početi pričati o nečmu.Ali,s prudence sam nekako odmah našla mali milijun zajedničkih tema...jednostavno,običnih životnih situacija ili zanimacija.Znale smo pričati dugo u noć,čak i kad je jedna od nas imala školu ujutro.Slale smo si razne pjesme,cura me navukla na the cranberriese,tegana & saru itd...ja nju (barem je tako rekla) na leaves' eyes...Još su mi se više počela sviđati njena i više neg zrela razmišljanja,ljubav prema prirdi i konjima...ona je saznala mnogo o mom životu,kao i ja o njezinom.Čudno je to kako sam mnogo stvari mogla povjeriti osobi koju i ne poznajem uživo...ali,nekako sam znala da se njoj mogu otvoriti,reći što doista mislim,osjećam,a ne se pretvarati kao što se trebam pretvrati s ljudima koje poznajem.Počela sam ju smatrati prijateljicom,i to jako dobrom prijateljicom.
A danas...danas je ona došla u Zagreb i mi smo se našle.Mora priznati da samse malo bojala toga susreta-čudno je bilo napokon uživo upoznati osobu koju već tako dobro poznat.Najbolj i najsmješnije mi je bilo kad smo se srele-pružile smo si ruke i upoznale na "normalan" način...meni je to bilo zbilja užasno čudno i smiješno.I tako...bile smo na kavi,pa smi išle po dučanima...sve u svemu,bilo je super.
Drago mi je što sam ju napokon upoznala i ovako,uživo.Jer,ona mi zbilja mnogo znači kao osoba i kao prijateljica,i nadam se da ćemo se naći još mnogo,mnogo puta i uživoi preko msn-a,i da ćemo ostati prijateljice. :D
Ovu je pjesmu ona pustila meni u radio emisiji koju je vodila,a u kojoj sad pušta glazbu,pa ju sad ja tu stavljam za nju.
Objavljeno u 19:21 • Komentari (10) • Isprintaj • #
utorak, 08.05.2007.
Evo me,po ne znam koji put :D
Ja sam jako,jako,jako lijena osoba,kad sve ovako objektivo sagledam.Ništa mi se ne da,na sve samu sebe trebam nagovarati-na učenje,na čitanje (a čitati volim),na izlaske (a i to naime volim),ma na sve.Na večinu stvrise uspijem nagovoriti,ali,da se mene pita,ja bih najrađe cijeli dan ležala u krevetu,spavala,budila se,opet spavala,tu i tamo slušala muziku,a možda čak i otišla ušetnju parkom. Ali to je to.Odlučih stati na kraj toj svojoj lijenosti *spontani* :D
Prvi korak-po ne znam koji put ponovno počinjem pisati blog.Iako,neću se zavaravati-sumnjam da će slijedeći post biti prije 7.mjeseca. Eh...
*bulji u ekran ne znajući što da napiše*
*još bulji*
Mda...kad ne znam što da napišem,onda pišem kretenizme....a šta ću. :D
Da probam ko moja jedna moja draga frendica masha (koju trenutno mrzim jer m navukla na dresden dollse) pisat što god mi padne napamet? Hm...Al kad imam neki glupi dojam da ljude ne zanima kak mi je tipkovica jadna,išarana i glupa,i da na njoj ne mogu normalno pisat,niti to da volim finski naglasak (i Fince koji dolaze uz to).
Zašto se pobogu ja uvijek sjetim pisati kad nemam inspiracija,al onak ama baš nikakve inspiracije?! A demmit...mislim,glupo mi je pisati neki tzv. "dubokouman" post kad nisam pisala nkih sto godina već.
Bioritam mi je poremećen-po noći sam budna,po danu spavam kad stignem,isprekidano.I to bih se mogla potruditi promijenit...ali ne mogu sve odjednom,zar ne? ;D
Link za bitefight: http://s3.bitefight.ba/c.php?uid=74099
i jedan za last.fm http://www.last.fm/user/zizi7
Ajde,uživajte mi. xD
Objavljeno u 00:05 • Komentari (6) • Isprintaj • #
ponedjeljak, 19.02.2007.
Wild child xD
Hello.Baš sam malo gledala po netu,tražila neke stvari,kad odjednom mene pukne da bih se htjela vratiti na blog.Ne znam zašto,jednostavno mi,valjda,treba vaše društvo! :)
Da,da...mislila sam otvoriti novi,ali mislim si,onda sve otpočetka,ovo,ono...ma ajd',idem ja nazad.I eto.Odlučih se vratiti.
Moram vas upozoriti na jednu stvar:promijenila sam se.Ne znam kad sam se promijenila,ali jesam.Jednostavno,sada sam veselija,vedrija i nekako se osjećam puno,puno bolje.Ne znam točno kako sam se prije osjećala,ali u zadnje sam vrijeme bila dosta utučena i nekako neraspološena.Noooooo...sad mi je nekako sve lijepo i vedro. :D Upravo mi sunce lupa kroz prozor ravno u glavu,i to me čini još veselijom.Svira mi just my imagination...dakle,moja je sreća neizmjerna,kao i uvijek kad slušam tu pjesmu.Al nemam pojma zašto.Nemam sad nekog posebnog razloga za to....jednostavno:SRETNA SAM! :)
Kako je to lijepo...biti sretan jednostvano jer si tu.Jer živiš.Jer postojiš. *sigh*
Da,da...morat ću malo uredit boxeve i linkove...ima dosta ljudi koji su prestali pisati...hm...
Joj,dajte mi recite jel netko od vas čito Twilight ili New moon?Ja sam trenutno opsjednuta...awww...to je nešto fenomenalno,te knjige...nevjerojatno.OBOŽAVAM kad sam opsjednuta nekom knjigom,bilo kojom...Ali ovim dvjema sam opsjednuta više nego što sam bila s hp-om ili lotr-om ili gričkom ili bilo kojom drugom...argh...Znate kak su te knjige dobre...Ugl,radi vam se o ljubavi jedne cure,Belle i jednog vampira,Edwarda.Aaaah.*sigh*Presafršeno.Morate pročitati.Morate.Ima u Twilight jedan dio,koji mi je nešto najljepše što sam IKADA pročitala u bilo kojoj knjizi...hm...
Edward:"And so the lion fell in love with the lamb..."
Bella:"What a stupid lamb."
Edward:"What a sick,masochistic lion."
Ajme kako je to lijepo...ovako izgleda glupo,ali kad shvatite o čemu se radi,kad pročitate knjigu (ako niste),znat ćete što mislim...awwwwwwwww. :D
No da...meni je bash smiješno kad mi ovak dođe da nešto napišem,a onda ne znam šta da napišem,pa napišem miliju bzvz stvari koje se potpuno razlikuju jedna od druge.Ja volim skakati s teme na temu...pričam o nečemu,a onda sam počnem o nečemu potpuno drukčijem,nepovezanom...hmmm.Kao sad.Npr. xD
No da...eto,toliko o mom zatvarnju ovoga bloga.Nema teorije.Previše volim sve ovo. :)
Objavljeno u 16:52 • Komentari (13) • Isprintaj • #