Jesenska nostalgija
Sunčeve zrake polako su izvirivale i lupkale na prozor moje sobe, bacajući sjene i igrajući se po zidovima, stvarajući neopisiv sklad boja i svjetlosti … No, mene to uopće nije zanimalo, ležeći u svom krevetu, kao da nisam ni primjećivala taj ranojutarnji mamac, koji naprosto da nije govorio : « Hajde, ustaj, dosta je bilo izležavanja, danas je novi dan, treba ga živjeti … « , nego sam samo navukla još bolje pokrivač preko glave, više kao molbu da sve to nekako prestane i da na trenutak nestanem u svojim snovima …
A moji su snovi puni nekog slatkog okusa, u kojem uživam dok zamišljam malu kućicu daleko u planini, daleko od gradske vreve i vrućeg asfalta, oko nje je zelena priroda, puno cvijeća i mali uzavreli potok u kojemu se ogleda sunce, mjesec i zvijezde; tu živimo sretni moj muž i ja, i naravno naša djeca, uživamo u svakom trenutku i živimo život punim plućima, iz dana u dan, sretni što smo zajedno …
No, san je jedno, a stvarnost nešto drugo, umjesto slatkog okusa, osjećam neku gorčinu i nemoć, ljuta sam na samu sebe što je sve tako ispalo, htjela bih vratiti vrijeme i probati ispočetka, ali to je nemoguće …Uhvaćena u nepravednu kolotečinu života, nastojim održati ritam i prilagoditi se, ali jedan dio mene to naprosto ne želi, jedan dio mene je buntovan, ne prihvaća poraze, želi pobijediti …
Još uvijek mi glavom odzvanjaju riječi laboranta dok začudno gledam u nalaz ispred sebe:
« Prirodnim putem nemate nikakve šanse, jedino vam preostaje IVF … «, još uvijek ne shvaćajući ozbiljnost situacije i ne vjerujući njegovim plavim očima … Nemoguće, mora postojati šansa, sigurno nalaz nije u redu, moramo to ponoviti, sigurno je neka greška … Misli su mi letjele strelovitom brzinom, no bilo je nemoguće suprotstaviti se činjenicama, ma koliko god ja to željela …
Nakon tog događaja, pamtim neprospavane noći, tugu u očima mog muža i suze, koje nemilosrdno izdaju; nije fer, nije, mi se volimo, zašto mi, zašto …bilo je pitanje koje je bespomoćno ostalo visjeti u zraku, jer na njega odgovora nema … a duša boli i jeca u nebeskom beskraju ...« Treba skupiti snage i krenuti dalje, mi to možemo, moramo i hoćemo, treba pokušati sve što je u našoj moći, moramo uspjeti, ništa više nije nemoguće … «, bile su riječi moga dragoga … One su mi ulijevale nadu i skupljala sam snagu za dalje, za borbu u kojoj nema pravila, za jedan jedini cilj mog života, za nešto što je nekome potpuno normalno, a nama tako nepošteno oduzeto … A vrijeme je i dalje odmicalo u nepovrat …
Prvi put kad sam došla u kliniku za IVF shvatila sam da nismo jedini, bilo je tu puno mladih bračnih parova, sa gotovo istim ili sličnim problemom … Naš doktor, posebno veseo i drag čovjek, ulijevao je nadu u uspjeh, svrstavajući nas u kategoriju rješivih problema, samo trebamo slušati njegove upute …
Nakon tog dana, uslijedio je moj prvi IVF / ICSI postupak … Možda sam sve to shvatila kao neku igru, čvrsto vjerujući u uspjeh i ne pomišljajući na poraze, uvjerena da u ruci držim ključ našeg problema i da sam sve bliže svom cilju … Lebdjela sam u svojim slatkim snovima, sve do onog dana, kada sam naglo tresnula od zemlju, kada mi se život opet počeo rušiti kao kula od karata, kada nisam bila u mogućnosti zaustaviti taj plamen koji je nemilosrdno gutao sve ispred sebe, pa tako i moje snove …
« Nismo uspjeli ovaj put, ali drugi sigurno budemo, idemo dalje, nema odustajanja … «, bile su riječi ohrabrenja mog dobroćudnog doktora … On je bio tako optimistično biće, pun nade i vjere u uspjeh, da mi jednostavno nismo imali razloga da mu ne povjerujemo … A uostalom, i sami smo to željeli više od života, tako da nam je naš doktor samo još više razbuktavao tu žarku želju, ulijevao nam snagu za daljnju borbu i bodrio nas kad nam je to bilo najviše potrebno … I sad mu se divim kako je uvijek uspio sa mog tužnog lica ukrasti osmijeh i kako mi nije dozvolio da posustanem, nego da se borim poput tigra u divljini, poput neke divlje životinje u nepoštenoj borbi za opstanak …
Zatim je uslijedio i moj drugi, treći, četvrti itd. IVF / ICSI, a ja sam i dalje nizala sve same neuspjehe … « Hmmm … nešto tu ne štima, možda je najbolje da napravite laparaskopiju … «, bile su riječi sad već zabrinutog doktora, koji se lagano gladio po bradici, ne znajući kako se postaviti u našem slučaju … « Sve ću učiniti, samo da dođem do svog cilja « , iz mene je progovarala više želja, nego razum, pa u tom trenu uopće nisam ni razmišljala o samoj operaciji, nego sam samo željela što prije ostvariti svoje snove, koji su svakim danom bili nekako sve dalji i nedostižniji … A vrijeme je i dalje odmicalo i gubilo se u daljini …
Laparaskopija je uslijedila u samu zimu, nakon mog rođendana, i te dane provedene u bolnici osjećala sam se nekako usamljeno, bez obzira na ljubaznost osoblja i odlične cimerice, te neprestane posjete zabrinutih roditelja, prijatelja i najviše mog muža, nekako su mi dani prolazili u tuzi za izgubljenim, a snijeg koji je vani padao i lijepio svoje pahulje na bolnički prozor moje sobe, otapao je lagano sve moje snove, koji su iz moje tadašnje perspektive izgledali gotovo nemogući … Pokušavajući me oraspoložiti, moj dragi me nakon moje operacije, oduševio prekrasnim buketom crvenih ruža, skrivajući svoje uplakane oči neizmjerno sam im se veselila, a i cijela je soba odisala njihovim mirisom i svježinom … Tada sam znala koliko je naša ljubav velika i jaka, i da nas ništa ne može slomiti …
Nalaz laparaskopije je bio u redu, medicinski na papiru problema nema, a mi i dalje ne znamo u čemu je onda problem .Moj doktor je bio ushićen odličnim nalazom i rekao da sad samo trebamo što više pokušavati, biti uporni i uskoro će uslijediti rezultati. No, ja sam bila iscrpljena i rekla sam da ću za početak ipak malo pauzirati, tada sam se nadala da će se kockice ipak nekako već same složiti i da nam uopće neće trebati epruveta, psiha također ima puno utjecaja… A vrijeme je neuhvatljivo bježalo …
Prolazili su dani i ništa se nije promijenilo, mi smo se i dalje beskrajno voljeli i moji snovi su ponovo oživjeli, sve mi je kroz njih izgledalo tako stvarno i kada sam pružila ruku prema djetetu i htjela ga od dragosti privući k sebi, taj lik nestajao bi u magli i budila sam se sva u nekom bunilu, onda bih gorko jecala u kutku svoje sobe, jednostavno bih poželjela da me nema, da nestanem, a unutarnja bol mi je razdirala grudi … Uhvaćena u stanju depresije, u nemoći za izlaskom iz svog problema, vrtjela sam se u začaranom krugu, bespomoćno tražeći izlaz iz tog pakla, ali ga u tom trenutku nije bilo …
A život je vani i dalje bučio svojim uobičajenim tokom, ljudi su u utrci za novcem i prestižem pokušavali ostvariti materijalna dobra, sretni u svojoj imovini, nesretni u svom neznanju; djeca njihova su bila smještana u vrtiće i škole, sve manje je bilo vremena za zajednička druženja, susjed susjeda nije poznavao, ljudi su postajali sve otuđeniji i osamljeniji, na ovom svijetu nije bilo pravila …
Novac je postao moć i gospodar čovjeka, a ljudska pohlepa nije imala granica …Željela sam se othrvati valu tog glomaznog ljudskog napretka, vratiti se čovjeku, Bogu i prirodi, ali vihor života me je vukao naprijed … Odlučila sam još jednom pokušati, otišla sam na još jedan IVF / ICSI …
I naravno, ponovila neuspjeh … Tada mislim da sam napokon shvatila bit svoga postojanja i tu strašnu želju koja mi je razdirala um, tada mislim da sam shvatila da čovjek mora prvo spoznati samog sebe da bi moga razumjeti druge, tada mislim da nisam uopće bila spremna, nisam se suočila sa svojim problemom i želja je prevladala i bila jača od mene, nisam uspijevala kontrolirati svoje emocije i previše sam se vrtjela oko jednog problema, gledajući samo ono pravo ispred sebe, ne okrećući glavu ni lijevo, ni desno … To sam shvatila jednog kasnog popodneva, kad mi je kolegica na poslu prišla i rekla da mi u očima vidi tugu, da to nisam ona stara ja, uvijek nasmijana i spremna na šalu … zatim smo razgovarale dugo i iskreno … Ostala sam zaprepaštena kad sam čula njezinu životnu priču, kako se rodila bez maternice i uopće nije u stanju imati nikada djece, kako je to sve saznala još kao djevojčica, kako joj je bilo teško, no morala se pomiriti sa time, i kako mi barem imamo neke šanse, a ona ipak nema nikakve i kako će biti sretna kad usvoji dijete, jer ljubav se pruža na različite načine i ne moraš baš biti biološki roditelj da bi nekoga usrećio … Tada smo zajedno plakale … Shvatila sam da sam bila sebična u svom problemu i više ga uopće tako ne doživljavam …
Vrijeme je i dalje prolazilo i mada je moja kolegica promijenila posao i više se gotovo nikad nismo vidjele jer smo iz drugih gradova i jer su nam se životni putovi razišli u različitim smjerovima, još uvijek pamtim njene riječi i pogled pun razumijevanja, patnje i borbe za bolje sutra, još uvijek mi odzvanja njen glas: « Ljubav se pruža na različite načine…» i to mi postaje misao vodilja, misao koja mi vraća snagu i vjeru u ovaj život … Stoga, smatram da živjeti život znači živjeti ga u punom smislu te riječi, ne samo životariti iz dana u dan, putovati ovom zgužvanom zemljom u istom vlaku vremena i prostora, sa suputnicima koji su se slučajno tu zatekli, nego ga živjeti kroz ljubav, pružati i davati, ljubiti i biti ljubljen, ostaviti za sobom neki trag … Možda ću opet pokušati, možda opet neću uspjeti, ali se neću razočarati, prihvatiti ću to sasvim normalnim dijelom života i nastaviti ljubiti i biti sretna u svakom svom trenutku, u svom postojanju, ljubiti sebe, svog muža i druge ljude, činiti dobro i pomoći unesrećenom, postala je moja zadaća, moj cilj i moja nada, moja borba za sretniji i ljepši život … I kako je jednom netko rekao : « Svi mi živimo u blatu, samo neki od nas gledaju u zvijezde … «, tako i ja želim gledati prema gore, u svoju zvijezdu koja me vodi ovim blatnim i trnovitim puteljkom ka mojoj sreći ………….
Tigy
|
