/*********************************************** * onesposobljavanje markiranja teksta- © html tutori (www.htmltutorijali.blogger.ba) * This notice MUST stay intact for legal use ***********************************************/ //form tags to omit in NS6+: var omitformtags=["input", "textarea", "select"] omitformtags=omitformtags.join("|") function disableselect(e){ if (omitformtags.indexOf(e.target.tagName.toLowerCase())==-1) return false } function reEnable(){ return true } if (typeof document.onselectstart!="undefined") document.onselectstart=new Function ("return false") else{ document.onmousedown=disableselect document.onmouseup=reEnable } > Tigress

Tigress https://blog.dnevnik.hr/tigress

subota, 26.03.2011.

8. poglavlje.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada


- "Melani!"

Koraci s druge strane vrata su se ubrzali nakon što sam izgovorila svoje ime. Ista su se ta vrata odjednom otvorila tek par centimetara, a niska žena je provirila držeći lanac na vratima. Kad me ugledala, oči su joj se raširile, a usta otvorila. Pramen sijede kose je virio, a miris domaćih kiflica osjetio se na hodniku. Zatvorila je vrata, makla lanac te ih ponovno otvorila. Ovaj ih je put otvorila širom i bez riječi me pozvala u stan. Hodala sam ispred nje.

Stan je bio malen. Imala je kuhinjicu, hodnik, sobu i vlastitu knjižnicu u kojoj je bio trosjed na kojemu sam spavala ljeti. Hodnik je bio uzak, a vodio je u kuhinju iz koje se išlo u tetinu sobu. Vrata u hodniku su vodila u kupaonicu, a vrata preko puta njih su vodila u tetinu knjižnicu. Zidovi su bili visoki, a prostorije uske. Boja zidova bila je bijela, stara, a ukrašavale su je slike s bojama prirode na kojima su bili potpisi poznatih slikara.

Osim slika, na zidovima je visio i moj portret iz djetinjstva. Kada sam imala samo šest godina, teta i ja smo bile u Crikvenici na izletu. Neki slikar je sjedio na šetalištu i radio je ljudima portrete. Sjećam se onoga osjećaja dok je promatrao moje lice. Svaki je detalj prenosio na papir. Obožavala sam taj crtež. Htjela sam ga uzeti sa sobom, ali teta je rekla da će mi ga netko strgati, a kod nje je na sigurnom.

Ušla sam u kuhinju i spustila prtljagu. Sjela sam na stolicu, a teta je uzela s kuhinjskog ormarića zdjelicu s kiflicama. Po mirisu sam mogla zaključiti da su tek napravljene. Bile su to kiflice sa šunkom i sirom, a bile su posute sezamom. Obožavala sam ih ljeti nositi umjesto sendviča na plažu. Stavila ih je na stol i gurnula prema meni. Pogledala me u oči, a onda se nasmijala.


- "Draga moja! Što radiš ovdje? Pa nije ljeto!"
- "Teta, ovoga sam puta došla zauvijek!"
- "Zauvijek? Kako misliš zauvijek?"
- "Došla sam ovdje slobodna i spremna za neki novi i sretniji život!"
- "Dušo, a gdje ćeš živjeti? Tvoje mlade godine i potrebe nisu za ovaj malen stan. Nećeš moći živjeti u knjižnici, a svoju ti sobu pak ne mogu prepustiti jer ni ja ne mogu lomiti leđa na trosjedu!"
- "Ne brini, teta! Ja sam došla k tebi da te pozdravim. Sinoć sam spavala u hotelu, nisam htjela smetati! Ima neki stan u koji ću se smjestiti, ali čovjek koji će mi ga iznajmiti nije u gradu. Moram pričekati dok me ne nazove. Smijem li biti kod tebe dok se ne smjestim u taj stan? Ako smetam, vratiti ću se u hotel!"
- "Ne smetaš, znaš da nikad nećeš meni smetati! Što se stana tiče, kod mene si dobrodošla. Ionako sam već sredila da ovaj stan pripadne tebi kad me više ne bude. Nemam ga kome drugome ostaviti, a ti ga zaslužuješ. Ipak, ti si mi jedina obitelj. Ostani ovdje koliko želiš. Pojedi sada kiflice, napravila sam ih rano jutros! Mislila sam ih prodavati na placi, to radim kad mi je dosadno! Usput i zaradim nešto novaca, ali više volim gledati tebe kad ih jedeš i uživaš u kućnoj atmosferi!"
- "Teta moja! Nemaš pojma koliko si mi nedostajala!"
- "Ma hajde, samo se ti raskomoti. Prtljagu odnesi u knjižnicu, a kad si već ovdje, uzmi koju kunu iz mog novčanika i odi uzeti nešto za ručak dolje u trgovinu."
- "U redu! Malo ću prošetati tamo uz more, želim udahnuti malo zraka! Idem samo spremiti ove svoje stvari!"
- "Dobro,zlato moje! Oh, kako si samo lijepa! I zgodna bome, ma pogle se! Ista majka! Nemaš pojma koliko joj sličiš. Kao da gledam nju. I ona je voljela hodati na visokim petama, voljela je pokazivati voje duge noge! Nevjerojatno koliko joj sličiš!"
- "Hvala, teta! Da sam je bar imala prilike upoznati pa da mogu reći 'sjećam se'. Ipak, ovako mi ne preostaje ništa drugo osim biti poput nje i ponositi se time. Zbilja sam ponosna."
- "Imaš zašto i biti. Tvoja je mama bila moja ljepotica! Cijela je Rijeka trčala za njom, a kad je šetala gradom, svaka se glava okrenula za njom. Imala je osmijeh koji kupuje sve. Kosa joj je plesala s vjetrom, onako tamna i duga. Uvijek se smijala, a oči su joj bile zelenkasto-sive. Predivna je bila. Svi su je poznavali!"
- "Idem sada spremiti stvari. Obećaj mi da ćeš za ručkom pričati o njoj!"
- "Hoću!"
- "Idem sada!"


Svoje sam stvari odvukla u knjižnicu, torbu sam uzela u ruku i izašla sam iz stana. Spustila sam se stepenicama, otvorila teška, stara vrata i krenula prema Korzu. Zamišljala sam svoju majku kako korača ovim ulicama. Sigurno je bila prelijepa. Na Korzu je bilo mnogo prolaznika. Vidjela sam da se društvo mladića iz obližnjeg kafića okrenulo za mnom kad sam prošla pored njih. Nastavila sa marširati dugom ulicom promatrajući zgrade, pločnik, ljude i izloge. Nebo je bilo malo oblačno, no zrake sunca su se probijale i grijale mi lice. Tada sam zapazila neku trgovinicu i ušla unutra. Odmah sam uzela košaricu i potražila povrće. Zelena je paprika izgledala svježe pa sam izvagala par komada. Uzela sam svježe krastavce i rajčicu da mogu pomoći teti i napraviti ukusnu salatu. Kupila sam njoke koji se samo trebaju skuhati, a onda sam potražila sir od kojega ću napraviti umak. U taj umak mogu ubaciti pileća prsa koja ću prvo izrezati na kockice te ih skuhati. Za desert bih mogla kupiti sladoled od čokolade. Kada sam pogledala u košaricu, zaključila sam da bi to bilo dovoljno. Otišla sam na blagajnu, platila i uzela vrećice. Izašla sam iz trgovine i krenula prema rivi.

More se valjalo sasvim lagano. Sjela sam na obližnju klupicu, a vrećice sam pažljivo spustila pored sebe. Opustila sam se i gledala pred sebe. Vidjela sam par brodova tamo u daljini. Gledala sam u daleko kopno preko puta. Vrijeme je prolazilo, a onda se čuo zvuk crkvenoga zvona. Bilo je podne pa sam požurila kući. Hh, kući. Trebalo mi je svega desetak minuta da stignem i još dvije da dođem do šestoga kata. Pokucala sam, a teta je otvorila. Brzo sam stavila vrećice na stol. Sladoled sam spremila u led, oprala sam ruke i otišla se presvući u knjižnicu. U koferu sam imala jednu sivu trenirku, pamučnu majicu kratkih rukava žute boje i u jednoj vrećici sam pronašla papuče. Kosu sam svezala u visoki rep, a onda sam odjurila u kuhinju, ponovno oprala ruke i počela sam sa kuhanjem.

Photobucket

Teta me promatrala sa stolice. Prvo sam narezala piletinu, skuhala je i potom stavila njoke. Onda sam pripremila salatu i stavila je u hladnjak. Rastopila sam sir, napravila umak, ubacila pileća prsa i onda sve lijepo prebacila u zdjelu. Njoke sam posložila na tanjur, preko njih sam stavila umak i dekorirala sve s malo peršina. Izvadila sam salatu i također ju upotrijebila za dekoraciju. Teta je makla sve nepotrebne stvari sa stola, brzo ga prebrisala i onda smo uzele tanjure i pribor za jelo pa smo sjele i počele jesti. Sve je mirisalo, a teta je prva probala.


- "Melani, pa ovo je veoma ukusno!"
- "Hvala! Nisam neki stručnjak za kuhanje, ali zbilja se trudim!"
- "Vidjela sam! Oh, Melani! Kako li si samo narasla! Prekrasna si! Uživala sam gledajući te kako kuhaš!"
- "Rekla si da ćeš mi pričati o majci. Kakva je bila? Je li dolazila k tebi u stan?"
- "Je li dolazila? Ah! Voljela je ovaj moj stan! Često je ovdje spavala, na mome trosjedu! Više je voljela moju knjižnicu od svoje sobe! Moja ju je sestra često kažnjavala zbog toga! Tvoja majka je nakon škole dolazila k meni kad je bila djevojčica. Trčala je ovom kuhinjom kao da je nogometno igralište! Ipak, ja nisam baš voljela djecu, ali njoj sam dopuštala da trči ovuda jer sam bila slaba na njen nevin pogled! Znaš, tvoja je majka odrasla prebrzo! Mlada je počela izlaziti, a tvoga oca upoznala je sasvim slučajno negdje vani. Prvo joj je užasno išao na živce, još je išla u školu tad! Pričala je kako postoji neki dečko s kojim se uvijek svađa! Istina,njih dvoje se prvo nisu podnosili. On je nju slučajno zalio crnim vinom. To je bilo te večeri kada su se upoznali! Ispričao joj se, ona ga je uvrijedila. Kasnije je shvatila da on ide u njenu školu. Bio je godinu stariji. Na hodniku su se pogledavali i kolutali očima, a onda joj je tvoj otac jednom prišao vani i rekao da nije upoznao umišljeniju curu od nje. Tad je našao i neku djevojku, a tvoja je majka kući došla ljuta! Stalno je pričala o njemu, vikala je da je glup i da ga mrzi, a onda sam je jedne večeri pozvala na večeru. Tvoja baka me je zamolila da razgovaram s tvojom majkom. Bila je nepodnošljiva i živčana. Došla je ovamo, sjela i zamolila me da joj pečem palačinke. Poslušala sam je. Sjećam se da je imala dugu pletenicu i pidžamu na sebi. Pitala sam je hoće li spavati kod mene, a ona je rekla da hoće. Ljuto mi je rekla da sam mogla primijetiti da je u pidžami. Zamisli kako se otresala na mene! Tad sam joj rekla da pripazi na ponašanje ili da ide kući. Ustala se i potrčala mi u zagrljaj. Počela je plakati i rekla da obožava tvoga oca, ali ne podnosi to što on o njoj ima tako ružno mišljenje. Sljedećega jutra sam ju uredila za školu. Savjetovala sam joj da mu priđe i ispriča se za svoje ponašanje, da mu ponudi da zakopaju ratnu sjekiru i da ode s osmijehom. To je i napravila. Nakon škole je doletjela k meni, bila je nasmijana i zagrlila me s vrata! Sljedećih mjesec dana je on patio za njom. Prekinuo je s djevojkom i jedne večeri poljubio tvoju mamu u nekom kafiću gdje su izlazili. Ubrzo nakon toga postali su par. Bili su dugo skupa. Kad je maturirala, svi smo se okupili u kući moje sestre. Tad ga je prvi put dovela. Upisala je Akademiju dramske umjetnosti. Bila je glumica! Sjećam se kad me nazvala i rekla da je trudna! Bila je sretna! Svi smo se radovali, a ona je kupovala odjeću za curicu! Odlučila je da ćeš se zvati Melani, to joj je bilo omiljeno ime! Pošto se ona zvala Lota, htjela je da i ti imaš ime na L, ali onda se u zadnji čas odlučila za Melani! Kad je išla na pregled u Zagreb, tvoj je otac vozio. Imali su prometnu nesreću na putu do tamo i kao što znaš, otac ti je poginuo. Lota je tada spavala, a probudila se kad je Mihovil naglo skrenuo. Čula je škripanje guma, a onda se čuo samo udarac. Auto je odletio preko ograde i odletio 40 metara od autoputa. Mihovil je ostao u automobilu, a Lota je izletjela dok je auto letio preko ograde. Na sreću je izletjela jer je auto eksplodirao. Hitna je stigla relativno brzo, za nekih desetak minuta. Ljudi su trčali pomoći, a Lota je bila u nesvijesti. Probudila se tek u kolima hitne pomoći. Nisu joj rekli da je Mihovil mrtav, samo su joj rekli da je sve u redu i da je živa. Smirili su je kako bi beba preživjela. Stigli su u bolnicu, a tvoja baka Pia i ja smo došle prvim vlakom! Sjećam se još uvijek toga dana. Jadnica nije znala da je Mihovil poginuo. Čim me vidjela, jedva je izgovorila njegovo ime. Ležala je u krevetu, umorna i puna modrica. Ruka joj je bila slomljena, oko vrata je imala ovratnik, a pravo je čudo da nije izgubila dijete. Nisam joj mogla reći da je Mihovil mrtav. Dok se nije oporavila i dok trudnoća nije bila sigurna, Lota je ležala u bolnici misleći da je Mihovil na drugom odjelu i da je ozljeđen. Svi smo joj govorili da je u komi, ali van životne opasnosti. Vjerovala nam je. Nakon nekog vremena smo joj morali reći. Željela ga je vidjeti i bila je ljuta. Počela je vikati, paničariti. Ja sam bila ta koja joj je rekla ružnu vijest. Tad sam je zadnji puta vidjela. Moja je sestra bila starija od mene. Srce ju je ostavilo kad nam je Lota rekla da se gubimo i da nas mrzi. Urlikala je, plakala! Jecala je i bacala stvari. Doktori su nas izbacili iz sobe, a nju su morali svezati. Njeni krikovi bili su puni bijesa, bola! Lota je prestala govoriti. Živjela je samo zato da te rodi. Ipak, bila je slaba. Nije imala dovoljno snage održati obje na životu. Kad su je doktori pitali da bira tko će živjeti, rekla je 'Melani'. Pia je umrla od tuge u mome stanu. Prije toga je prodala kuću i tim sam novcem platila njen pogreb. Kasnije sam ostatkom novca platila i pogreb tvoje majke. Svakoga sam dana prije tvog rođenja zvala bolnicu, no Lota je rekla da sam za nju mrtva. Nije me željela čuti ni vidjeti. Bila sam shrvana i kad si se rodila, nisam imala snage skrbiti za tebe. Pustila sam da te odvedu u dom. Boljela me Lotina smrt. Ona je bila poput kćeri koje nisam imala!"


Dok je teta Gita pričala, ja sam promatrala bol u njenim očima. Šutjela sam, a i moje su se oči punile suzama. Pružila sam joj ruku. Dlanom je obrisala suze s lice i samo se nasmijala čvrsto me uhvativši za prste. Ustala se i pokupila tanjure. Izvadila je sladoled, a ja sam i dalje sjedila. Prvi put sam čula istinu o smrti moje majke. Željela me i voljela me. Silno mi je nedostajala. Teta Gita mi je dala sladoled i sjela je na svoje mjesto.

Photobucket

Počela me ispitivati o životu u Domu, prijateljima, poslu, odrastanju. Pričale smo, ali obje smo znale da su nam misli uz Lotu, Piu i Mihovila. Kad smo pojele sladoled, teta je otišla prileći u svoju sobu, a ja sam oprala suđe i otišla u knjižnicu. Uzela sam mobitel i javila Borni da je sve u redu.


L.


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada

četvrtak, 17.03.2011.

7. poglavlje

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada


Neki čudan zvuk. Melodija je bila poput one iz ratnih filmova, teški ritam i preteški ton. Naglo sam otvorila oči. Skočila sam iz ležećeg položaja u sjedeći preplašenog pogleda, a srce mi je počelo ubrzano kucati. Ruke su zadrhtale. Bila sam na rubu kreveta, onako gola! Gledala sam oko sebe, a onda vidjela da Borna gasi alarm na svom mobitelu. Pogledao me kao da sam luda!

Photobucket

Gledala sam ga i smirila se. Shvatila sam da nije ništa strašno. Samo je devet sati ujutro i Bornin je mobitel htio zaželjeti dobro jutro na krivi način. Borna se počeo smijati, a ja sam se ustala.

- "Melani, skočila si kao da si čula pucnjavu! To je samo alarm!"
- "Meni uopće nije toliko smiješno! Pa kakav je to zvuk?"
- "Zvuk koji djeluje protiv čvrstog sna. Ova rock melodija svih budi!"
- "Da, strašenje za dobro jutro!"
- "Ma užasna si, tebe sigurno budi pjev ptičica!"
- "Baš si bezobrazan!"
- "Nisam, samo sam gladan! Eh, i da... nemoj se ljutiti, ali otkazao sam nam doručak. Smislio sam plan za današnji dan, a plan je takav da idemo na doručak u prirodu. Može li?"
- "Sve može, ali što je za tebe točno 'priroda'?"
- "Idemo u pekaru, kupiti ćemo nešto za jesti, kupiti ćemo malo voća, sokove i grickalice pa ćemo ići prema Bjelolasici. Ondje imam vikendicu. Ostati ćemo ondje do sutra, večeras će se ondje skupiti moji prijatelji pa ćemo jesti pizzu, zapaliti vatru u kaminu i uživati."
- "Ali, Borna, ja sam mislila danas posjetiti svoju tetu, vidjeti stan i otići na kavu s jednim frendom!"
- "Pa ja sam ovo druženje u vikendici dogovorio prije no što si ti odlučila doći zauvijek u Rijeku! Večeras ćemo slaviti uspjeh na poslu, izvukli smo se iz opasne situacije i postigli smo veliku zaradu."
- "U redu, pa ja bih onda samo smetala ondje. Ja ću onda sad pokupiti svoje stvari i idem k tetki. Što je s onim stanom koji si mi sredio?"
- "To iznajmljuje moj kolega s posla, ondje možeš živjeti besplatno ako budeš za njega radila. Ne znam, on će ti to objasniti. Odveo bih te ja sad k njemu, ali on je na putu. Večeras će doći u moju vikendicu, a za dva dana će biti u Rijeci. Do tad možeš biti u hotelu ili idi k tetki."
- "Otići ću svojoj teti, hoteli su skupi."
- "Pa barem imam novaca!"
- "Nema veze, ja ih nemam i ne želim si priuštiti ovakav tretman. A zašto ne mogu k tebi? Pa nikada me nisi odveo u svoj stan, a tri smo godine skupa!"
- "Melani, previše je neuredan da bih te odveo tamo! Trebam ga prvo pospremiti, a ne stigem. Kod kuće me nikada nema, jedino se odem ondje otuširati i presvući. Frižider je prazan, nikada ne jedem doma, a u boravku se skuplja prašina. Jedino znam gdje mi je krevet. Sve je razbacano, jedino držim do svoga ormara u kojemu mi je lista odjeća. Ni to nisam sposoban održavati sam, ja ju nosim na kemijsko čišćenje ili Ivorovoj ženi koja mi to uredno posloži na vješalice i onda mi to Ivor donese. Zato sam ja uvijek uredan! Eto, to je moja velika tajna!"
- "Borna, pa zato imaš mene. Sad to sve mogu raditi ja u tvojemu stanu. Mogu ti puniti frižider i boravak održavat lijepim. Pogotovo krevet!"
- "Frižider mi nije bitan, ja se hranim u restoranima i na poslovnim ručkovima. Naučit ćeš to već!"
- "Ja sam imala dana kada je frižider bio prazan, ali nisam mogla ni pomisliti na restoran."
- "Zaboravi, to je prošlost."
- "Idem se spremiti. Možeš li, molim te, samo pospremiti ove stvari koje si mi kupio? Stavi ih u kofer pa ćeš mi pomoći da ih prenesem tetki!"
- "Dobro. Hajde, spremaj se!"


Izvukla sam iz svoga kofera omiljene traperice i donje rublje. Borna je za to vrijeme spremao sve poklone u novi kofer koji je bio pod krevetom. Prošla sam četkom kroz svoju dugu, crnu kosu. Bila je pomalo valovita, neposlušna, no meka. Borna je sjeo na krevet, bez majice. Privukao me sebi i okrenuo me. Nježno me poljubio u trbuh. Uhvatila sam ga za kosu i nježno mu prstima prošla preko tjemena pa sve do vrata.

Photobucket

Poljubio me još jednom, a onda me pustio i nastavio je sa spremanjem. Ja sam otišla u kupaonicu. Oprala sam zube, Oblikovala kosu i obukla majicu dugih rukava. Bila je to obična majica, pamučna, bijela. Provukla sam crni remen da mi traperice bolje stoje, a na lice sam namazala malo kreme u koju sam pomiješala puder. Usne sam namazala labellom i svijetlim sjajilom, a kapke sam osvježila bijelim sjenilom. Uz rubove oka sam povukla crte crnim tušem, a trepavice sam izvukla svojom omiljenom maskarom. Iza uha sam stavila par kapi Chanelovog parfema i izašla sam iz kupaonice. Borna je za to vrijeme sve stigao pospremiti. Bio je njegov red za kupaonicu, a ja sam vidjela da je on obavio sav posao što se tiče pakiranja i spremanja pa sam ja morala pronaći jedino torbicu i cipele.

Kad sam se približila koferu, vidjela sam da je Borna spremio svu obuću i odjeću osim jedne bijelo-crne torbe i bijelih štikli.


Photobucket

Obula sam se, a u torbicu sam spremila svoj novčanik, toaletnu torbicu, maleno ogledalce koje sam ukrala s police u kupaonici i naravno, parfem! Potražila sam kaput, pregledala jesam li sve uzela i prebacila torbu preko ramena. Kaput sam prebacila preko ruke, uzela sam ljubičasti kofer, a onda je Borna izašao iz kupaonice obučen u crne traperice i običnu bijelu majicu zavrnutih rukava. Bio je obuven u bijele tenisice, a cipele i odjeću od jutros je samo bacio u vrećicu. Uzeo je crni kofer i jednu vreću s odjećom pa je krenuo prema vratima što su vodila u hodnik hotela. Krenula sam za njim. Izašli smo i spustili se do recepcije. Borna je obavio razgovor s nekim novim recepcionerom čije ime nisam stigla vidjeti. Ivor je bio pored njega pa je dotrčao k meni čim me vidio.

- "Dobro jutro, gospođice Melane! Jeste se naspavali?"
- "Dobro jutro i Vama! Jesam, a Vi?"
- "Možete mi govoriti 'ti', ja sam ipak Vaš vozač! Naspavao se baš i nisam, šef je do kasno radio pa sam s njim obavljao neke poslove i tako!"
- "Onda i ti meni govori 'ti'! Nisi manje vrijedan ako si vozač! Pa dobro, što vi radite do kasnih sati?"
- "Bojim se da je prekomplicirano objašnjavati! Moj je šef veoma predan poslu. Živi za to!"
- "A ti? Kada smo razgovarali, spomenuo je da imaš ženu koja mu pere odjeću!"
- "A moglo bi se tako reći, da! Nemam obitelj, ali ima jedna djevojka koja živi u mome stanu. Nismo baš u vezi, ali živimo skupa već nekoliko godina. Imamo kompliciran odnos. To je sve zbog posla!"
- "Pa zašto se ne pokušaš baviti nečim drugim?"
- "Ovo je jako dobar posao, imam dobrog šefa, dobru plaću, a ta žena se ne žali! Imam luksuzan stan u centru, novi namještaj i plaćam sam sve režije. Da nema mene, ona bi bila podstanar negdje, morala bi raditi i ne bi živjela život kako ga sad živi. Ona sad pomaže meni u mom poslu, čisti stan i pere odjeću. Ponekad mi nešto skuha, a ima prijatelje, ide na kave i izlazi."
- "U redu, no jesi li ti pomislio da bi bilo lijepo imati obitelj?"
- "Jesam, no ne s ovom ženom. Upoznati ću vas jednom. Ipak ona radi za šefa kao i ja, svaki dan mu pere i pegla odjeću pa jednom dnevno odemo u moj stan po to!"
- "A čime se ona još bavi?"
- "A svačim, ovisi o kakvim je zadacima riječ!"
- "U redu. Vidim da je vaš posao previše kompliciran!"
- "Da! Idemo li u auto? Šef će doći sam!"
- "Hajde, vodi me!"


Otišli smo iz hotela, a Ivor je uzeo moje kofere i vreću što je Borna držao u ruci. Oba je kofera stavio u prtljažnik, a vreću je stavio na prednje sjedalo. Ja sam otvorila vrata i sjela na stražnje sjedalo. Ivor je sjeo naprijed i onda smo pričekali Bornu. Kad je došao, sjeo je do mene i poljubio me u obraz. Obratio se Ivoru.

- "Vozi do Bonavie, njena tetka živi tamo u jednoj od onih zgrada nad hotelom!"
- "Može, šefe! Jeste Vi riješili meni ono u hotelu?"
- "Jesam, nemaš više nikakvih problema. Samo, ubuduće nemoj ići kad radi Mark! On nam je već toliko usluga napravio da se počeo bahatiti! Sinoć me zvao kad je Melani javila da neće večerati! Zamisli kako je bezobrazan! Trebao si pripaziti, ali sve sam sad riješio!"
- "Kažem Vam, ja sam došao, a on me nije pustio unutra! Nisam ni rekao što želim, očito je nešto krivo pomislio."
- "Znaš ti što je on pomislio, a zbog toga ću imati razgovor s njim danas!"


Ivor je ušutio i uživio se u svoju vožnju, a ja sam pogledala u Bornu!

- "Borna, zar je bilo sinoć problema u hotelu zbog moje večere?"
- "Ma ne, dušo! Ivor je htio vidjeti treba li ti što, rekao sam mu da obiđe malo hotel i provjeri je li sve sigurno. Mark ga je potjerao iz hotela jer je inače Ivor nekada radio u hotelu pa ga Mark ne voli."
- "Zašto ga nije pustio ako si ga ti poslao, a plaćaš hotel?"
- "Jer ga nisam najavio, a svakoga moram najaviti. Bio sam nedostupan jer sam nešto radio, a strogo sam zabranio svake posjete k tebi pa je Mark mogao biti bezobrazan prema Ivoru."
- "Aha, razumijem!"


Približili smo se zgradi u kojoj je živjela moja tetka. Ivor se parkirao pored zgrade, a Borna je izašao i pomogao meni da izađem iz automobila. Uzeli su moju prtljagu i ušli su u zgradu prije mene. Zgrada je bila stara, a stepenište je mirisalo po svježoj boji bijelih zidova koji su bili visoki. Stepenište je bilo široko, išlo je u krug i izgledalo je kao da će se urušiti dok hodaš njime. Ipak, djelovalo je umjetnički, a vrata stanova su bila velika, drvena, baš poput smeđe orgade na kamenom stepeništu. Svaki je korak odzvanjao, a pošto je zgrada imala 8 katova, stubište je bilo visoko i poput tornja. Glasovi su proizvodili jeku.



Moja je tetka živjela na šestome katu. Kada smo stigli pred vrata, Borna me poljubio. Ivor je ostavio prtljagu, namignuo mi i mahnuo. Osmjehnula sam se i mahnula, a Borna me samo poljubio. Šapnuo mi je da će me zvati kad mu pošaljem poruku da mogu razgovarati. Stajala sam pred vratima čekajući da nestanu iz zgrade. Kada su svi zvukovi utihnuli i kada se čulo zatvaranje vanjskih vrata, pokucala sam na drvena vrata pred sobom. Začuo se iza njih meni jako drag, iako pomalo hrapav, no ugodan glas.


- "Tko je?"

L.

17.03.2011. u 00:23 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 14.03.2011.

6. poglavlje

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada


Kucanje me trglo iz sna! Zar sam zaspala? Jutro je.

Sunčeve su zrake kroz prozor dopirale do mene. Grijale su kožu i slale pod nju neku pozitivnu energiju. Bilo je tako ugodno ležati u krevetu. Polako sam se podigla i ogrnula mantilom. Netko je uporno kucao. Viknula sam 'evo' i požurila pred vrata. Otvorila sam pažljivo, a Borna je uletio u sobu i podignuo me na svoje desno rame. Smijao se, a ja sam se smijala još više. Počeo me ljubiti, spustio me na hladne pločice i zagrlio me. Podigla sam se na prste. Smirili smo se.


- "Nedostajao si mi!"
- "I ti si meni, ali već je bilo kasno kad sam sve završio na poslu. Nisam te htio buditi."
- "Čekala sam te. Obećao si da ćeš doći!"
- "Bilo mi je teško samo pomisliti kako si lijepo zaspala čekajući me. Umorila si se, sve ti je novo... Htio sam da se naspavaš."
- "Neka ti ubuduće ne bude žao i nemoj željeti više takve gluposti. Bila sam pomalo tužna kad sam shvatila da nećeš doći..."
- "Ja uvijek dođem."


Ulovio me oko struka i ponovno me podigao. Zavrtio me pa sam s prestrašenim osmijehom skrila svoje lice pod njegov vrat. Mirisao je kao i obično. Kokosovo mlijeko na koži...

Jednom me rukom uhvatio pod koljena, a drugom mi je pridržavao leđa. Nosio me do kreveta. Spustio me i stala sam pored njega. Pažljivo je počeo skidati moju odjeću.


Photobucket

Snažno sam ga zagrlila. Volim njegovu pojavu, njegovo biće, glas, snagu. Volim kad je prema meni ovako nježan i pažljiv. Skinuo je sa sebe svoju košulju. Lagano me spustio na krevet. Počeo me ljubiti, a onda me okrenuo prema sunčevim zrakama i prebacio je ruku preko moga struka. Legla sam na prsa, pogled sam usmjerila prema prozoru, a on me počeo milovati po leđima.

- "Volim te. To moraš znati. Dugo ti nisam rekao koliko te zapravo volim!"
- "Ja sam tebi to govorila prečesto, ne želim da se navikneš na to pa da ta rečenica izgubi svoju čaroliju!"
- "Ti si moja čarolija. Nikada nisam skinuo djevojku, polegao ju u krevet i pustio da uživa u jutru. Nikada nisam ležao pored djevojke bez da prije nisam bio gad prema njoj, bez da sam ju iskoristio. Ti si za mene nešto novo. S tobom istražujem ljubav. Zato ću te pustiti da sada samo ležimo. Želim ti pokazati koliko mi je stalo!"
- "Ja nikad nisam bila s drugim muškarcem u krevetu osim s tobom, ali svejedno razumijem ove emocije koje me ispunjavaju."
- "Hoćemo ovako i za pet godina?"
- "Obećaješ?"
- "Ako me budeš željela..."
- "Uvijek ću te željeti!"


Pogledala sam na sat koji je bio oko Bornine ruke. Bilo je rano jutro, još ni osam sati! Zatvorila sam oči. Sunce je rano bilo vani, ugodno je grijalo. Minute su prolazile, a Borna je počeo disati kao kad spava. Krajičkom oka sam uspjela pogledati njegove umorne kapke. Zaspao je.

"Neka spava, ovdje je siguran. Samo neka spava..."

Nabacila sam osmijeh, zatvorila oči i stisla se uz njega. Za ovo vrijedi napustiti sve. Zbilja vrijedi.
Onaj osjećaj kad je moje tijelo uz njegovo tijelo, kad smo sami, svoji, otvorenih karata...
Mi, bez tajni! Pred kim mogu biti ovako gola.

Ovim 'gola' ne mislim samo na tijelo. Moj um, moja duša... Prepuštena sam mu.
Njegova sam. I volim biti njegova. Napokon.


Photobucket

L.

14.03.2011. u 14:12 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 10.03.2011.

5. poglavlje

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada


Prije no što počnem s tipkanjem i nastavkom svoje priče, moram pozdraviti posebnu osobu!
Martina, srećo...thumbup
Ima ljudi koji čitaju ovaj blog i prate ovaj mali svijet što stvaram. Podrška mi puno znači. Sad bar znam da ovo ima nekog smisla. Puno hvala! cerek
Evo, s ljubavlju krećem u tipkanje novoga posta. mah
Šaljem ti poljubac!! kiss




Sama.


"Moj novi život. Nitko ne zove, nitko ne brine. Nemam nikoga."


U Osijeku sam imala toliko poznanika. Imala sam prijateljice s kojima sam pila kavu, izlazila van, živjela. Obitelji nisam imala. Siroče sam. Odrasla sam u Domu za nezbrinutu djecu. Nisam se nikada osjećala voljeno. Nemam čak nešto previše uspomena iz djetinjstva. Možda bih imala kada bi se trudila pamtiti, no ja se trudim ne misliti na prošlost i bol koju sam osjećala tad. Ta bol oživi svaki put kad pomislim na godine samoće

Sobu sam u Domu dijelila s dvije djevojke, s Vlatkom i Snježanom. To mi je jedina lijepa uspomena i jedina ljubav koju pamtim. Sjećam se još onoga mirisa naše sobe. Bila je na kraju hodnika drugoga kata i ispod nje je u prizemlju bila kuhinja. Moja je soba uvijek mirisala na hranu. Bila je to malena sobica u kojoj su se mirisi očito voljeli zadržavati. Imale smo svaka svoj krevet, ormarić i stol, a ormar je bio velik i zajednički. Vlatka je bila moja vršnjakinja i išle smo skupa u razred. Do osmoga razreda smo sjedile skupa.Snježana je bila starija godinu dana. Bila je najljepša cura u Domu, a Vlatka je bila malo jača i dečki su je obožavali zafrkavati. Ipak, bila je vedra, nasmijana i znala se šaliti na svoj račun. Zato sam je voljela.

Njena majka bila je devetnaestogodišnja narkomanka, a čak ni ona nije znala tko je otac djeteta. Živjela je s nekim čovjekom koji je bio puno stariji. On je volio Vlatkinu majku o čijoj prošlosti i obitelji nitko ništa ne zna. Isprva je ona željela pobaciti, no taj čovjek joj nije dao. Htio ju je izbaviti iz pakla droge, no nije uspio. Par mjeseci nakon Vlatkinog rođenja, majka se predozirala. Vlatka je pronađena na krvavom krevetu pored mrtvog tijela. Taj ju je čovjek nakon toga prihvatio kao svoje dijete. Brinuo se za nju do njene treće godine, a onda je umro sa svojih 60 godina i Vlatka je došla u Dom. Bila je ugodno društvo, djevojka s kojom sam mogla razgovarati o svemu.

Snježana nije bila takva. Ona je bila pomalo umišljena, no voljela me. Posuđivala mi je svoju odjeću, radila mi je frizure i šminkala. Djevojke iz Doma ju nisu baš prihvaćale jer se držala visoko i bila je hladna. Ipak, shvaćala sam. Njeno je djetinjstvo bilo jako teško i ona nije vjerovala nikome.Ostavljena je kao novorođenče u vrećici pred vratima Doma. Jedva je preživjela, a kad je napunila četiri godine, udomila ju je neka obitelj. Bio je to novopečeni bračni par, ali žene nikada nije bilo kod kuće pa je muškarac Snježanu maltretirao do njene desete godine. ČEsto ju je tukao, a ona mi je sama kasnije priznala da ju je nekoliko puta silovao. Ponekad su je znali preko noći zaključavati u podrum svoje kuće jer bi njima dolazili prijatelji na večere. Žena joj je bacala i uništavala odjeću, nazivala ju je pogrdnim imenima i odrezala je Snježaninu kosu nakon što je shvatila da je njen muž malenu djevojčicu tjerao na sex. Bila je ljubomorna i ljuta pa se iskaljivala na djetetu. Kasnije je Snježana vraćena u Dom jer je odgajateljica shvatila da nešto ne valja. Ipak, nije se nikada saznalo što se događa iza zatvorenih vrata. Dok je živjela u toj obitelji, trenirala je plivanje na bazenima. I ja sam trenirala pa smo se družile i izvan Doma. Kasnije smo molile ravnateljicu Doma da budemo u istoj sobi.

Eh... Ustala sam se iz kreveta i odlučila izići na balkon. Godio bi mi svježi zrak.

Photobucket

Moja je priča sasvim drugačija. Ja sam Domu bila punih 18 godina. Majka mi je umrla u bolnici nakon poroda, bake i djeda nisam imala, a tata mi je poginuo dok je majka bila u četvrtom mjesecu trudnoće. Nisam imala stričeve i ujake, čak ni tetke. Zapravo sam jednu ženu zvala svojom tetom, a bila je to sestra moje bake, majčine majke. Nije voljela djecu, no preko ljeta me pozivala k sebi na ljetovanje pa sam praznike provodila s njom u Rijeci i Crikvenici. Imale smo dobar odnos, nekada ju nazovem da pitam kako je. Sutra bih je mogla posjetiti.

Uzela sam hotelski mantil, podigla sam kosu i natočila sam si čašu viskija koji je stajao na noćnom ormariću. Spustila sam se u hodnik i vidjela da oni visoki prozori nisu prozori već balkonska vrata. Izašla sam van i sjela na stolicu. Podigla sam bose noge na ogradu. Balkon je bio malen, uzak.

Duboko sam udahnula i pogledala u nebo. Sve je bilo puno zvijezda. S balkona sam promatrala i grad. Auti su bili parkirani posvuda, a bez obzira na sitne kasne sate, bilo je mnogo prolaznika na ulici. Gledajući tako svijet oko sebe, čula sam neki zvuk u sobi. Bio je to moj mobitel. Poruka.

Ustala sam se i potražila svoj mobitel u kaputu. S čašom svoga viskija sam se vratila a balkon i razočarala se kad sam shvatila da poruka nije bila Bornina.


Photobucket

"Hej!
Jesi stigla kući? Kasno je, nadam se da ne spavaš i da te neću probuditi. Ja sam došao u stan, cimeri su pozvali društvo pa sam s njima. Malo se zabavljamo. Jesi za kavu ujutro?
Noa"


Ova moja priča me podsjeća na one stare, već isfurane i predvidljive ljubavne romane. Dečko kojeg volim me ne doživljava, a ja sam upoznala dečka u vlaku koji me pak doživljava. Kako čudno. Počela sam smišljati odgovor na poruku.

"Hej i tebi. Ja sam doma, da! Sjedim na balkonu, gledam u nebo i cugam. Opuštajuća atmosfera. Ubrzo ću u krevet. Već me hvata umor, a dan se čini tako dug. Imam neke planove za sutra, ali mogla bih predvečer na kavu. Jesi slobodan oko sedam, osam?"

Gledala sam u zvijezde i čekala sam odgovor. Poruka.

"Mogu u pola osam. Može li na Koblerovom trgu kod fontane? Tamo se osjećam kao kod kuće. Uvijek sam ondje na kavama.
Hej, pa ne cugaš valjda sama na balkonu? Nemoj se napiti i pasti! Hehe!"

"Dogovoreno, u pola osam na Koblerovom! Ma jedna čašica prije spavanja za lakši san! Idem sada u krevet. Vidimo se sutra! Laku noć!"

"Lijepo spavaj. Veselim se kavi. Laku noć!"


Ustala sam se i vratila u sobu. Vidjela sam da je ponoć prošla, a Borne još nije bilo. Doći će. Rekao je da hoće. Potražila sam najljepše rublje, namazala sam tijelo kokosovom kremom koju sam imala u svome koferu i tako sam legla u krevet. Kad dođe, poljubiti će me. Neće moći odoljeti mirisu kože. Volio je kokos. Volio je i mene. Često bi mi rekao da me voli. U zadnje vrijeme to nije govorio jer je znao da sam to već shvatila. Bacila sam onu narančastu deku s kreveta i legla u krevet.

Photobucket

"Možda se ujutro probudim pod njegovim rukama..."

L.


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada

10.03.2011. u 22:58 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 08.03.2011.

4. poglavlje

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada


Noći su bile posebne, svaka na svoj način. U tom mraku možemo mnogo toga otkriti. Ja upravo otkrivam slobodu. Otkrivam i upoznajem novu sebe. U meni nije bilo onoga osjećaja koji sam zamišljala. Nisam bila sretna koliko sam mislila da ću biti kada se moj muškarac pojavi pored mene. Možda nije kako se čini, ali on je nedodirljiv. Nisam ga željela ništa pitati pred Ivorom. Bolje da šutim. Možda ima problema na poslu. Tu je mome razmišljanju došao kraj. Automobil se počeo zaustavljati. Bili smo pred hotelom.

- "Melani, stigli smo!"
- "Zar ću biti u hotelu?"
- "Tek si došla, ovdje ćeš imati mira i ljude koji će te posluživati. Sutra nakon ručka ću doći po tebe pa ću te odvesti u stan. Moraš vidjeti sviđa li ti se."
- "U redu. Ja sam mislila da ćemo biti skupa..."
- "Idem obaviti još nešto, otišao sam ranije s posla da stignem po tebe. Ti se možeš okupati u bazenu, sad ondje nema nikoga. Sve ti je plaćeno i odobreno. Večera ti je za dva sata. Ja ću doći oko ponoći. Budi mi dobra. Žurim se!"
- "Vidimo se! Čuvaj se..."


Ivor mi je otvorio vrata. Izašla sam, a Borna je izašao s druge strane. Uzeo je moj kofer i uhvatio me pod ruku. Šutke smo žurećim korakom ušli u hotel. Bila je to velika bijela zgrada, a ja nikad prije nisam vidjela tako lijepo uređene hotele. Mislila sam da toga ima samo u filmovima. Zidovi su bili čisto bijeli s mnogo slika, diploma, priznanja, a i slika hotela prije nekoliko godina. Namještaj je bio veoma moderan, crnih boja kineskoga stila. Prostorija je bila velika, a pored ulaza je bila i recepcija. Pored recepcije bile su stepenice, a preko puta njih prolaz iznad kojega je pisalo "Blagavaonica". Recepcija je bila dugačka, a recepcioner je bio mladić crne kose, veoma visok i u odijelu. Nisam stigla pručiti prostoriju jer me Borna jako čvrsto držao za ruku i vukao za sobom. Zaustavili smo se pred mladićem. Njegove su oči bile tamne poput noći. Šarenica i zjenica se nisu puno razlikovale. Na uniformi je imao svoje ime. Pisalo je "Mark Horvat". Nasmijala sam se kad sam vidjela njegovo prezime jer sam se i ja tako prezivala.

Melani Horvat


Borna i Mark su se samo pogledali i bez riječi obavili papirologiju. Borna je uzeo ključ i kofer. Krenuli smo stepenicama do trećeg kata hotela. Moja je soba bila soba na kraju hodnika. Borna je otključao vrata i uveo me. Bio je mrak pa je upalio svijetlo. Zidovi su bili visoki, boje breskve. Namještaj je bio bijel, na zidu su bile slike Rijeke, a na bijelim pločicama bile su visoke biljke u vazama. Prozori su bili visoki i široki, a zavjese su bile žute. S desne strane zida su bila vrata, a s lijeve strane je bio trosjed, pored njega ormarić i police, a između ormarića i polica su bile četiri stepenice. Iznad trosjeda je bila ograda. Uspjela sam virnuti i vidjeti krevet iza ograde. Soba je zbilja bila predivna. U ljepšoj nisam nikad spavala.

- "Ja idem, a ti se lijepo zabavi.Ovdje imaš krevet, televizor, kupaonicu, možeš jesti i ići dolje na bazen! Samo javi recepcioneru, rekao sam mu jutros kad sam rezervirao sobu da te treba paziti."
- "Mogla bi otići na bazen, ali nisam uzela puno odjeće jer je zapravo ni nemam mnogo. Mislim da nemam ni kupaćeg kostima."
- "Kupio sam ti ja odjeću. Napunio sam sve ormare u ovoj sobi. Što god pronađeš u sobi, to je tvoje. Odjeća, cipele, nakit, torbice, sve je tvoje"
- "Borna, ali ja to nisam tražila!"
- "Znam. Da si tražila, ne bi danas ovdje ni bila."


Nisam stigla odgovoriti. Njegove su me usne zaustavile. Nakon što me poljubio, otišao je. Ostala sam sama i počela razgledavati svoju sobu. S koferom sam se popela na one četiri stepenice. Ostavila sam kofer pored bijelog kliznog ormara koji je bio dug koliko i zid. Rekla bih da je duljina 6 metara, a soba je bila široka 10 metara. Bila je to velika prostorija, a nisam brojila onaj hodnik pod sobom.

Otvorila sam kofer. Počela sam skidati odjeću sa sebe. Izula sam se i ostala sam u svojim čipkastim gaćicama. Soba je zbilja divna, ali usamljena sam ovdje. Bila sam i pored njega usamljena, a skupa smo ovdje stajali. Sjela sam na stolicu koja je bila za stolom preko puta kreveta.


Photobucket

Zanima me kako li će izgledati sutrašnji dan i hoće li Borna raditi. Možda bih se zbilja trebala opustiti i ne razmišljati toliko o svemu. Ustala sam se i zaputila se prema onim vratima iza kojih je bila kupaonica koju nisam vidjela. Zbilja, kad sam otvorila vrata, kao da sam pronašla raj.

Pločice su bile crne, a namještaj bijeli. Prozor je također bio visok i preko dana ondje nije potrebno paliti svijetlo. Pustila sam vodu u jacuzziju, pronašla sam šampone i pjenu na polici i priredila sam si kupku. Na vješalici je visjela predivna bijela spavaćica, a novo i oprano donje rublje bilo je složeno na polici. Uronila sam u kupku i zatvorenih očiju čekala da mi se koža smežura.

Voda mi je bila gotovo vruća. Tako je vrijeme prolazilo. Znala sam da će me ubrzo pozvati na večeru pa sam se nekako natjerala van iz kupaonice. Navukla sam bijelu spavaćicu na sebe i kosu sam raspustila te posušila sušilom za kosu. Našla sam četkicu za zube pa sam se spremila na spavanje. Umorno sam doteturala do kreveta na kojemu je bila narančasta deka. Sjela sam i uzela telefon u ruke.


- "Recepcija!"
- "Soba 306, smijem li otkazati večeru?"
- "Dobra večer, Mark pri telefonu! Ispričavam se, ali gospodin Novak mi je rekao da se pobrinem za vas dok on ne dođe!"
- "Zbilja nisam gladna, ujutro ću jesti kada Borna Novak bude ovdje. Hvala na brizi! Ugodnu noć želim!"
- "Također!"


Photobucket

Ostala sam sama na krevetu za dvoje.

L.


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada

08.03.2011. u 15:56 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 03.03.2011.

3. poglavlje

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada


San mi je bio čvršći no što sam ja mislila! Kad sam otvorila oči, imala sam što i ugledati. U kupeu je sjedilo jedno dijete, a pored djeteta jedna starija žena kojoj je preteška šminka ne baš dobro skrila bore. Samo sam se osmjehnula i upitala se kad su ušli u vlak.
Noa je bio budan i oblačio je jaknu. Počeo se spremati, a starija žena također. I ja sam uzela kaput u ruke. Na glavu sam vratila svoj šešir i duboko udahnula.


„To je to. Ovdje sam.“


Vlak je počeo usporavati. Kroz prozor sam uspjela vidjeti stanicu i mnogo ljudi, a onda se vlak zaustavio i utihnuo. Čulo se kad su se počela otvarati vrata. Našminkana je žena izašla iz kupea držeći ono dijete za ruku. Noa se ustao i uzeo svoje torbe. Pogledao me.

- „Melani, jako mi je drago što smo se upoznali. Treba li ti pomoći?“
- „Zapravo mi možeš pomoći s koferom! Nemam pojma što je u njemu, nije toliko težak, ali ne mogu ga sama izvući iz vlaka! Što se tiče upoznavanje, ja se nadam da mi nećemo ostati na tome!“
- „Ne, pa kava je sigurna! Broj ćeš mi reći kad izađemo iz vlaka.“
Noa je uzeo moj kofer. Krenuli smo prema izlazu. Onaj uniformirani čovjek me je pogledao kad sam izlazila iz vlaka. Mahnuo mi je i nastavio svojim putem. Noa se samo nasmijao.
- „Taj čovjek živi za ovaj vlak. Svaki je put ovdje kad putujem! Uvijek je nasmijan i mi koji često putujemo ga zovemo Smješko.“
- „Da, vidim da je simpatičan i pomalo smiješan. Daj mi mobitel da ti zapišem broj.“


Pružio mi je mobitel. Ostavila sam mu svoj broj i zahvalila se. Noa je otišao svojim putem, a ja sam se okrenula oko sebe. Tražila sam svoga muškarca među ljudima na stanici. Tražila sam Bornu. Držala sam svoj ljubičasti kofer lijevom rukom, a desnom sam pridržavala šešir. Kaput mi nije bio zakopčan, a počelo je puhati pa sam stisla noge i ukočeno se trudila stajati na mjestu. Gledala sam u sve te ljude, a onda sam oko svoga struka osjetila ruke. Netko me zagrlio s leđa i uspio mi je zakopčati kaput. Okrenuo me prema sebi, a ja sam i dalje držala šešir. Njegovo je lice ispred moga. Pustila sam šešir i kofer, dlanovima sam mu dotaknula lice, a on me dotaknuo usnama. Nije me poljubio, samo je naslonio svoje usne na moje. Odjednom je cijeli svijet oko nas bio nevažan. Ponovno sam bila u njegovim rukama, ponovno sam se osjećala sigurno, važno, moćno. Odmaknuo je svoje usne i naslonio je svoje čelo o moje. Vrijeme je prolazilo, a mi smo stajali bez riječi.

Photobucket

Poljubila sam ga. Usne su mu bile tople, a lice hladno. Primio me za ruke.

- „Stigla si. Mislio sam da nikada neću dočekati ovaj dan. Napokon si moja!“
- „Ovdje sam. Sad sam zbilja ovdje.“


Stisak mu je popustio. Jednom me rukom držao, a drugom je uzeo moj kofer. Krenuli smo prema njegovu automobilu. Vozio je neki skupi automobil, ali ne bih znala koji je model ni tko ga proizvodi. Bio je crne boje, veliki i održavan. Djelovao je čist, kao da je upravo izašao iz praonice. Borna mi je otvorio vrata, a neki je čovjek uzeo moj kofer i stavio ga u prtljažnik. Prije no što sam ušla u auto, čovjek mi se približio i pružio mi ruku.

- „Ja sam Ivor, vozač.“
- „Melani!“


Ušla sam i sjela na kožno sjedalo iza Ivora. Borna je ušao s druge strane. Rekao je Ivoru da vozi u hotel, a Ivor je poslušao. Nisam znala da Borna ima osobnog vozača. Uostalom, to sigurno nije bilo bitno. Promatrala sam grad kroz prozor. Sunce je zalazilo, a Rijeku je počeo grliti mrak. Svjetla su se počela paliti, a ljudi su se kretali po ulicama ne obazirući se na druge prolaznike. Svatko je nosio svoj pogled na svoj način, svatko u svojim mislima...

„Pitam se vidi li se u mojim očima ova sreća i osjeća li on koliko ga samo volim! Pitam se hoće li ljudi pored kojih prođem osjetiti njegov parfem na mome kaputu! Ako osjete, hoće li znati da ga nosim s ponosom što je on moj? Toliko vremena i čekanja... Ovo djeluje nestvarno za mene...“


L.


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada

03.03.2011. u 18:36 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (6)
Veljača 2011 (3)


Komentari da/ne?

Važno!!!

Moje je ime Laura Troha, ime mog karaktera je Tigress.
Drago mi je što si tu, Stranče...

Photobucket

FACEBOOK

Kopiranje nije dozvoljeno bez pristanka autora jer je to onda kršenje autorskih prava na koja se imam pravo žaliti.
Ako se već kopira, nek' pored kopiranog teksta stoji link bloga.
Hvala.


You laugh at me because I'm diffrent.. I laugh at you because you're all the same.

Ovo sam ja, bez lica i bez imena!

pjeva
Tko pjeva,zlo ne misli!

"Čovjek bez mašte je čovjek bez krila."
(Muhammad Ali)

Snimio sam je izdaleka. Strika i ja napravili smo krug po gradu u fijakeru na kom su trubači visili kao izbeglice iz Bangladeša, i vraćajući se pred zgradu, učinilo mi se da je vidim kako stoji sa ostalim devojkama. Rekoh: učinilo mi se…
Jer, u stvari, su ostale devojke stajale sa njom…

Balašević

"Postati čovjek je ljepše nego postati kralj."
(A.G.M.)

''Kad odrasli kažu zauvijek, Charlie, oni uglavnom misle na jako puno vremena''

''Ogledalo je opaka igračka ljutske taštine..''

"The greatest thing you'll ever learn is to love and be loved in return......"

- "You want answers?"
- "I want the truth!"
- "You can't handle the truth!"


Tamo ćeš naći ono što ja volim. Mjesto koje sam ja voljela. Gdje su me snovi smoždili. Moje selo, uzdignuto nad ravnicom. Puno drveća i lišća, kao kutijica u kojoj smo čuvali naše uspomene. Osjetićeš da bi tamo svako poželio da živi vječno. Svitanje; jutro; podne i noć, uvijek isti; ali s različitim vazduhom. Tamo, gdje vazduh mijenja boju stvari; gdje se život provjetrava kao da je brbljanje; kao da je obično brbljanje o životu...
Idem tamo. Evo idem.
" Pedro Paramo " Huan Rulfo


"Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se taj put prede sav, do kraja. I tuda putujem, gledajući, gledajući bez daha."
(Don Huan)

Yes,I'm a bitch,just not yours!

"Ime mi je Đorđe Balašević. Prijatelji me, uglavnom, zovu Đole. Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži..."
Balašević

I always thought that there was this one perfect person for everybody in the world, you know, and when you found that person the rest of the world kind of magically faded away, and, you know, the two of you would just be inside this kind of protective bubble, but there is no bubble, I mean if there is you have to make it, I just think life is more than a series of moments, you know, we can make choices, and we can choose to protect the people we love, and that's what makes us who we are and those are the real memories.
- from "Forces of Nature"

-Napor je sve teži, nada sve sporija, razilaženje između onoga što jesam i onoga što sam pretpostavljao da mogu biti sve je veća u noći moje duboke ispraznosti.


-Pretvorio sam se u cilj samoga sebe. Ali nisam mogao razabrati da li sam se s time pronašao ili izgubio.

-U stvarnom životu svijeta sudjeluje samo onaj tko ima više volje od inteligencije, ili više impulzivnosti od razuma.
Heidegger

-Osjetite smiraj sa mnom i razmišljajte o tome koliko je napor uzaludan, volja strana, a i samo razmišljanje nije korisnije od napora, niti više naše od volje. Razmišljajte i o tome kako život koji ne želi ništa ne može utjecati na tijek stvari, ali ni život koji želi sve ne može utjecati na tijek stvari, jer ne može dobiti sve. A dobiti manje od svega, nije dostojno duša koje traže istinu. Više vrijedi, djeco, sjena jednog stabla nego spoznaja istine, jer je sjena stabla istinita dok traje, a spoznaja je istine lažna u samoj spoznaji. Više vrijedi, za jedno pravedno razumjevanje, zelenilo lišća od neke velike misli, jer zelenilo lišća možete pokazati drugima, a veliku misao nikada.

-Rodili smo ne znajući govoriti, i umrijet ćemo, a da nećemo naučiti govoriti. Prolazi naš život između tišine onoga koji šuti i tišine onoga koji nije shvaćen, a oko toga, poput pčele koja oblijeće mjesto na kojem nema cvijeća, lebdi jedna nepoznata zaludna sudbina.

"Nikad nisi bio izvan Bostona.
Da sam te pitao nešto o umjetnosti, dao bi mi iscrpno izvješće pročitano iz knjiga.
Michelangelo. Znaš mnogo o njemu.
Životno djelo, političke aspiracije, on i papa, seksualnu orijentaciju, sva djela.
Ali ne bi mi znao reći kako miriše u Sikstinskoj kapeli, nikad nisi tamo stajao i gledao taj divan plafon.
Vidio to.
Kad bih te pitao za žene, dao bi mi popis najdražih. Možda si i ševio par puta, ali ne možes mi reći kakav je osjećaj buditi se kraj žene i osjećati doista sretnim.
Da te pitam o ratu, nabacao bi mi se Shakespeareom.
“Još jednom u obranu, prijatelji”.
Ali nisi bio ni blizu ratu.
Nikad nisi držao najboljeg prijatelja u krilu i gledao ga kako zadnjim dahom traži tvoju pomoć.
Da te pitam o ljubavi, citirao bi sonet, ali nikad nisi gledao u ženu i bio potpuno ranjiv, da ne znaš nikoga tko je ravan njenim očima.
Kao da je Bog spustio anđela na zemlju samo za tebe, koja će te spasiti pakla, ne znaš kako je to biti njen anđeo. Voljeti je. Proći s njom sve. I rak. Ne znaš kako je spavati u stolici dva mjeseca u bolnici jer doktori vide u tvojim očima da se vrijeme posjeta ne odnosi na tebe.
Ne znaš što je pravi gubitak. To se događa samo kad nešto voliš više od sebe. Sumnjam da si ikad ikoga toliko volio…”

,,Dobri Will Hunting''

"Samo su dva tipa ljudi na ovom svijetu – dobri i loši. Dobri bolje spavaju, ali čini se da loši više uživaju u satima kad su budni."
(Woody Allen)

"Nema te poezije koja bi mogla da se vine do onih visina do kojih dopire ljubav."
(R.Tagore)


"Ljubav se obogaćuje svakom dobrom stvari koju dijelimo - i jača sa svakom tugom kojoj se suprotstavimo zajedno."
(Pam Brown)

"Od neiskusne žene zavodnik najviše nauči."
(Kazanova)


Ono čemu poučavamo djecu u školama i još nazivamo poviješću, obični je kalendar zločina.


"Istina boli. Ne tako ko da skočiš na bicikl bez sica, ali boli."
(Leslie Nielsen)

Frankly, my dear, I don't give a damn!

"Čovjek koji ne čita dobre knjige nema nikakve prednosti nad čovjekom koji ih uopće ne zna čitati."
(Mark Twain)

"Volio bih da me voliš, da budem cvijet u tvojoj kosi.
AKo si noć, ja ću bit zora i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš, i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti u živoj stijeni bistra česma.
"
-Jure Kaštelan

"Moja je dobrota bezgranična poput mora. Moja je ljubav jednako duboka. Što više dajem tebi, to više imam sam, jer oboje smo beskonačni."
Shakespeare

"Čovjek može voljeti samo ono biće za koje je uvjeren da će biti prisutno kada mu zatreba."
Goethe

Znam, more je potopilo Atlantidu, i krckajući stijene kao lješnjake, išaralo lokalnu planetu. Brzaci lome turbine, a mutne velike rijeke nakrive šešir, pa potope Kinu i Indiju kao veliki veš, i nikom ništa... Ali, suza je kraljica. Suza je najmoćnija vodena sila.


"..as if there were any way that I could exist without needing you..."

Ako nekoga voliš, pusti ga od sebe. Ako ti je suđen, vratit će se. Ako ne, nije ni bio tvoj.
Paolo Coelho - Alkemičar

Hej, sada znam gdje sam griješio i gdje sam, na žalost, bio gad, a gdje, na žalost ne, i da znaš, sve sam rebuse riješio, ali ipak se ponekad još zaletim na vjetrenjače...
Đorđe Balašević - Na pola puta

"Tonight I won't be alone, but you know that don't mean I'm not lonely.."

"Kad bi čovjek mogao izabrati sreću, sigurno bi izabrao preveliku."

"Just because I'm losing, doesn't mean I'm lost. Doesn't mean I'll stop."

''I would rather have had one breath of her hair, one kiss of her mouth, one touch of her hand, than eternity without it. One. ''...

"Nijedna mačka koja voli ribu nije takva da je ne možemo nešto naučiti. Nijedna mačka bez repa neće se igrati sa gorilom. Mačkee s brkovima uvijek vole ribu. Nijedna mačka koju možemo nešto naučiti nema zelene oči. Nijedna mačka nema rep ako ima brkove. Prema tome, nijedna mačka sa zelenim očima neće se igrati sa gorilom."

"I'm gonna make him an offer he can't refuse."
Don Vito Corleone, The Godfather

"There's some magic over there on that curtain..Heh heh, that was a looong shot."

"Lance, you are clearly gay, and that cool, but you tried to lube me up and that not cool."

I believe in angels, something good in everything I see.

-Moramo kupiti oružje.
-Zar će nam trebati?
-Bolje da nam ne treba, a da ga imamo nego da nam treba, a da ga nemamo.

ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u očima
prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali ovo ti moram reći
previše je gorkog
i ljudi su grubi
pa ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše u meni
voli i ljubi


So, my little Amélie, you don't have bones of glass. You can take life's knocks. If you let this chance pass, eventually, your heart will become as dry and brittle as my skeleton. So, go get him, for Pete's sake!

...''Pitam se, reče on, da li su zvijezde osvjetljene zato da bi jednog dana svatko mogao naći svoju''...
Mali princ

''Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.
Samo klauni znadu kako se možeš izvući:
plaču kad im se smije i smiju se kad im plač
razara lice''
Mihalić

"Na svijetu nam treba više istinski zlih ljudi, a manje potpunih budaletina."

„Katkad se lakše povjeriti neznancu nego ljudima koje poznaješ. Zašto li je to tako?“ Slegoh ramenima. „Vjerojatno zato što nas stranac vidi onakvima kakvi jesmo, a ne onakvima kakvima nas želi smatrati.“

„Nije teško zaraditi novac“, žalio se. „Teško ga je zaraditi radeći nešto čemu vrijedi posvetiti život.“

"Kada ja umrem, sve moje postat će tvoje... osim snova."

"Zna li luđak da je lud? Ili su ludi drugi, oni koji ga uvjeravaju da je nerazuman kako bi spasili vlastiti život sazdan od utvara?"

"Sudbina obično čeka već iza ugla. Kao lopov, kurva ili prodavač srećaka: njezina tri najčešća utjelovljenja. Ali u kućne posjete ne ide. Treba učiniti tih nekoliko koraka."

I am a simple person... I'm just good at complicating things.

Ipak, u daljini sam ugledala korak koji bih prepoznala s udaljenosti od sto kilometara. U kaputu od smedje koze, dugom do poda, apsolutno pretoplom za ovo vrijeme, primicao se On.
On, koji vec deset godina svim zenama prodaje iste trikove, jedino meni ne.
On, s kojim sam trebala spavati barem stotinu puta, a nisam nikad.
On, neodoljivi Leo koji uvijek pije sa mnom, a ode s drugom.
On, kojeg nitko na ovom svijetu ne shvaca ozbiljno, osim mene.

Kud vojska prođe, trava ne niče, ali niču djeca.
Bili smo joj zahvalni, sve dok nisu ispričali da je živjela i sa neprijateljskim vojnicima.
Nastalo je ćutanje.
Zamolio sam starješine da se dječak i njegova slijepa baka kolima prebace u neko obližnje selo.
- A majka? - pitao je mališan.
- Doći će poslije.
Streljali su je, čim su kola postala sitna na prostranoj ravnici.

Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svom oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i sjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.

Volio bih da si došao bez razloga. Da porazgovaramo ni o čemu, ni zbog čega.

" ...Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne inzistiram na točnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopće dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ.
Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, općenito govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.
Po mom mišljenju, oni su i obvezatni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu...

... Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje..."

(Fjodor M. Dostojevski - Zločin i kazna)


"Za sve ljude zvijezde ne znace isto.
Za jedne, koji putuju, zvijezde su vodici.
Za druge, one su samo male svijetiljke.
Za ucenjake, one su problemi.
Za mog poslovnog covjeka one su bile zlato.
A ti, ti ces imati zvijezde kakve niko nema."

(Mali Princ)


"On isto tako više cijeni moj razum i moju nadarenost nego moje srce, na koje sam jedino ponosan; samo to srce je izvor svega, sve snage, sveg blaženstva I sve bijede. Ah, ono što ja znam, može znati svako, a moje srce je samo moje."
(Patnje mladog Werthera)

"Moraš biti vrlo strpljiv - odgovori lisica. - Prvo ćeš sjesti malo dalje od mene, eto tako, u travu. JA ću te gledati krajičkom oka, a ti nećeš ništa govoriti. Govor je izvor svih nesporazuma. ali ćeš svakog dana moći sjesti malo bliže..."
(Mali princ;Antoine de Saint-Exupéry)


Samantha (Julia Roberts): "I have to ask you a question. It's a good one so think about it.

If two people love each other, but they just can't seem to get it together, when do you get to that point of enough is enough?"

Jerry (Brad Pitt): "Never."
film "The Mexican"

I love you. And not, not in a friendly way, although I think we're great friends. And not in a misplaced affection, puppy-dog way, although I love you. Very, very simple, very truly. You are the epitome of everything I have ever looked for in another human being. And I know that you think of me as just a friend, and crossing that line is the furthest thing from an option you would ever consider. But I had to say it. I just, I can't take this anymore. I can't stand next to you without wanting to hold you. I can't, I can't look into your eyes without feeling that, that longing you only read about in trashy romance novels. I can't talk to you without wanting to express my love for everything you are.
film "Chasing Amy"

You know, that moment when you kiss someone and everything around you becomes hazy. And the only thing in focus is you and that person. And you realize that that person is the only person that you're supposed to kiss for the rest of your life. And for one moment you get this gift. And you want to laugh and you want to cry because you feel so lucky that you found it and so scared that it will go away all at the same time.
film "Never Been Kissed"