HEBREJIMA

VJERA PRAOTACA/PRIMJERI ŽIVE VJERE
11

Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.
2 Zbog nje su stari postigli pohvalno svjedočanstvo.
3 Vjerom spoznajemo da je svijet stvoren Božjom rječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga.
4 Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan - Bog nad njegovim darovima posvjedoči - po njoj i mrtav još govori.
5 Vjerom Henok bi prenesen da ne vidi smrti te iščeznu jer ga je prenio Bog. Doista, prije prijenosa primio je svjedočanstvo da omilje Bogu.
6 A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže.
7 Vjerom Noa, upućen u ono što još ne bijaše vidljivo, predano sagradi korablju na spasenje svoga doma. Time osudi svijet i postade baštinikom vjerničke pravednosti.
8 Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide.
9 Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja,
10 jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.
11 Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje.
12 Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.
13 U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji.
14 Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže.
15 Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju.
16 Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.
17 Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje,
18 kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! -
19 uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u p redslici i ponovno zadobi.
20 Vjerom baš u pogledu budućnosti Izak blagoslovi Jakova i Ezava.
21 Vjerom Jakov, umirući, blagoslovi oba sina Josipova i duboko se prignu oslonjen na vrh svojega štapa.
22 Vjerom Josip na umoru napomenu ono o izlasku sinova Izraelovih i dade zapovijed o svojim kostima.
23 Vjerom su Mojsija netom rođena tri mjeseca krili njegovi roditelji jer vidješe da je djetešce lijepo i nisu se bojali kraljeve naredbe.
24 Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati se sinom kćeri faraonove.
25 Radije izabra biti zlostavljan zajedno s Božjim narodom, nego se časovito okoristiti grijehom.
26 Većim je bogatstvom od blaga egipatskih smatrao muku Kristovu jer je gledao na plaću.
27 Vjerom napusti Egipat, ne bojeći se bijesa kraljeva, postojan kao da Nevidljivoga vidi.
28 Vjerom je obavio pashu i škropljenje krvlju da Zatornik ne dotakne prvenaca Izraelovih.
29 Vjerom prođoše Crvenim morem kao po suhu, što i Egipćani pokušaše, ali se potopiše.
30 Vjerom zidine jerihonske padoše nakon sedmodnevnoga ophoda.
31 Vjerom Rahaba, bludnica, ne propade zajedno s nepokornicima jer s mirom primi uhode.
32 I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena, počnem li raspredati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, pa Samuelu i prorocima,
33 koji su po vjeri osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećano, začepili ralje lavovima,
34 pogasili žestinu ognja, umakli oštrici mača, oporavili se od slabosti, ojačali u boju, odbili navale tuđinaca.
35 Žene su po uskrsnuću ponovno zadobile svoje pokojne. Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće.
36 Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu.
37 Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani -
38 svijet ih ne bijaše dostojan - vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim.
39 I svi oni po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano
40 jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva.





















































































































































































































































































































































































































































Map IP Address
Powered byIP2Location.com

TIGNARIUS

25.02.2014., utorak

SVETAC DANA

20. veljače


Sveti ELEUTERIJE, biskup (456.-532.)

U divnoj katedrali Naše Gospe u Tournaiu, u Belgiji, čuva se kovčeg u kojem se čuvaju posmrtni ostaci sv. Eleuterija, prvog biskupa Tournaia. Na kovčegu se nalazi lijepo izrađen reljef sv. biskupa, odjevena u biskupski ornat. U jednoj ruci drži pastirski štap, a u drugoj svoju katedralu. Reljef potječe iz XIII. stoljeća.

Biskup Eleuterije živio je i biskupovao u burnom razdoblju seobe naroda, za vrijeme provale Franaka. Biskup je bio od godine 484. do prvih godina VI. stoljeća. Kako se iz tog nemirnog vremena sačuvalo malo pouzdanih dokumenata, to o njemu ne znamo gotovo ništa. Pučka mašta, a i neki pisci, stvorili su o njemu mnoge anegdote. U latinskoj patrologiji pripisuju mu se neki govori, molitve te ispovijest vjere u Presveto Trojstvo. No nije sigurno da li je baš on autor tih spisa.

Ubio ga je 532. godine arianski heretik dok je izlazio iz svoje crkve.

Unatoč nesigurnim podacima o njegovu životu narod ga ipak mnogo štuje i u Tournaiu i u Flandriji. Blagdan mu se slavi na današnji dan.


21. veljače

SVETI PETAR DAMIANI (1007-1072)

Petar Damiani (poznat kao i Petar Damjanski) rođen je 1007. godine u talijanskom gradu Raveni. Rano u životu ostao je bez roditelja pa su mu početne godine života bile teške. U svojoj sestri Roselindi pronašao je drugu majku, dok je u bratu Damjanu pronašao drugoga oca. Na bratovu uspomenu uzeo je ime Damiani, što znači Damjanov.
Uz bratovu veliku pomoć uspio se školovati. Studirao je u rodnome gradu – Raveni, te u Faenzi i Parmi. Školovao se u tzv. „slobodnim znanostima“, među koje je pripadala i umjeće lijepog izražavanja, stekao je izvanrednu sposobnost u vođenju polemike, te je tako postao profesorom elokvencije i govorništva, a tada je odlučio promijeniti život.

Petar Damiani jedan je od najvećih Crkvenih reformatora svojega vremena. U njegovo vrijeme Crkva je bila obilježena sa simonijom (kupovanje dužnosti u crkvenoj službi) te klerom koji je često i rado kršio obavezu celibata.
1035. godine Petar je postao željan samoće, razmatranja i molitve. Zbog toga se povukao u samostan gdje je postao redovnik.
Biskup Ravenne, baš poput Petara, borio se protiv dva zla koja su obilježila Crkvu, a za evanđeosku čistoću unutar Crkve.
Zbog toga je biskup Petra pozvao k sebi kako bi se zajedno borili za boljitak Crkve. Petar je u Ravenni uspješno djelovao. Uvidjevši to papa ga je pozvao da skupa organiziraju crkvenu reformu.
Paa je Petra slao na razne misije – u Milano, Cluny, Firencu, Francoforte, Montecassino, a .Petar je redovito postizao cilj zahvaljujući svojoj sposobnosti posredovanja.
Papa Grgur VII. i Petar su uspjeli su izboriti se za novo evanđeosko lice Crkve, uspjeli su okončati dugu i zamornu borbu za crkvene položaje.
Papa je nagradio Petrov trud te ga je proglasio biskupom Ostie, a potom i kardinalom. Petru su to više bile počasne titule. On se, naime, vratio u samostan gdje je živio kao običan monah.
Umro je u Faenzi u benediktinskom samostanu Svete Marije izvan gradskih vrata u noći između 22. i 23. veljače 1072.
U Božanstvenoj komediji Dante je Petra smjestio u sedmo nebo među kontemplativce. Opisao ga je u bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu te je Petrov duh opisan kao posve zaljubljen u pustinjački život.

22.veljače

KATEDRA SVETOG PETRA


KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. na općoj audijenciji, 22. veljače 2006.



Draga braćo i sestre!

Danas zapadna liturgija slavi blagdan Katedre svetog Petra. Riječ je o vrlo staroj tradiciji, potvrđenoj u Rimu od IV. stoljeća, kojom se zahvaljuje Bogu za poslanje povjereno apostolu Petru i njegovim nasljednicima. Riječ "katedra" doslovno označava biskupsko nepomično sjedalo, postavljeno u crkvu majku neke biskupije, koja se stoga i naziva "katedrala", te je simbol biskupove vlasti, a posebice njegova "učiteljstva", to jest evanđeoskog nauka što ga je on, kao nasljednik apostola, pozvan čuvati i prenositi kršćanskoj zajednici. Kad biskup preuzima odgovornost za mjesnu Crkvu koja mu je povjerena, on, noseći mitru i pastirski štap, sjeda na katedru. S toga će sjedala, kao učitelj i pastir, voditi hod vjernika u vjeri, nadi i ljubavi.

Koja je, dakle, bila "katedra" svetoga Petra? On, izabran od Krista kao "stijena" na kojoj će biti izgrađena Crkva (usp. Mt 16,18), započeo je svoje služenje u Jeruzalemu, nakon Uzašašća Gospodinova i Duhova. Prva "stolnica" Crkve bila je Dvorana Posljednje večere, te je vjerojatno da je u toj dvorani, gdje je zajedno s učenicima molila i Marija, Majka Isusova, posebno mjesto bilo namijenjeno Šimunu Petru. Nakon toga Petrovo je prebivalište postala Antiohija, grad smješten na rijeci Orontu, u Siriji, koji je u ono doba bio treće središte Rimskoga Carstva, nakon Rima i egipatske Aleksandrije. Petar je bio prvi biskup toga grada, što su ga evangelizirali Barnaba i Pavao i gdje se "učenici najprije prozvaše kršćanima" (Dj 11,26). Čak je i Rimski martirologij, prije obnove kalendara, predviđao posebno slavlje Petrove katedre u Antiohiji. Odande je Providnost dovela Petra u Rim, gdje je mučeništvom zaključio svoju trku u službi Evanđelja. Stoga rimska stolica, koja je primila najveću čast, primila je i zadatak što ga je Krist povjerio Petru, da bude u službi svih mjesnih Crkava za izgradnju i jedinstvo cjelokupnog Naroda Božjega. Rimska je stolica tako priznata kao ona koja pripada Petrovu nasljedniku, a "katedra" rimskoga biskupa počela je predstavljati katedru apostola što ga je Krist zadužio da pase čitavo njegovo stado. To potvrđuju najstariji Crkveni oci, poput primjerice sveti Irenej, lionski biskup, koji u svojoj raspravi Protiv hereza opisuje Rimsku crkvu kao "najveću i najstariju, priznatu od sviju;... utemeljenu i ustrojenu u Rimu po dvojici najslavnijih apostola, Petru i Pavlu"; te dodaje: "S ovom se Crkvom, zbog njezine osobite nadmoći, mora uskladiti sveopća Crkva, to jest vjernici koji se nalaze posvuda" (III, 3,2-3). Tertulijan, sa svoje strane, izjavljuje: "Ova Rimska crkva, koliko li je blažena! Sami su joj apostoli, svojom krvlju, ulili sav nauk" (Propis heretika, 36). Katedra rimskoga biskupa predstavlja, stoga, ne samo službu rimskoj zajednici, nego i njegovo poslanje u predvođenju čitavoga Naroda Božjeg.

Slaviti "Katedru" Petrovu znači, stoga, pripisati joj snažno duhovno značenje, te u tome prepoznati povlašteni znak ljubavi Boga, dobroga i vječnoga Pastira, koji želi okupiti čitavu svoju Crkvu i voditi je putem spasenja. Među tolikim svjedočanstvima Otaca, želio bih ovdje iznijeti ono svetoga Jeronima, preuzeto iz jednoga pisma napisanog rimskom biskupu, a osobito zanimljivo, jer izričito spominje upravo Petrovu "katedru", predstavljajući je kao sigurno pristanište istine i mira. Ovako piše Jeronim: "Odlučio sam se posavjetovati s Petrovom katedrom, gdje se nalazi ona vjera što su je usta Apostolova uzvisivala; dolazim sada tražiti hranu za svoju dušu ondje gdje jednoć primih odijelo Kristovo. Ne slijedim neki drugi primat, nego onaj Kristov; stoga se stavljam u zajedništvo s tvojim blaženstvom, to jest s Petrovom katedrom. Znam da je na ovoj stijeni utemeljena Crkva" (Pisma, I, 15,1-2).

Draga braćo i sestre, u apsidi bazilike Sv. Petra, kao što znate, nalazi se spomenik Katedre Apostolove, djelo zreloga Berninija, ostvaren u obliku velikoga brončanog prijestolja, podržanog kipovima četvorice crkvenih naučitelja, dvojice zapadnih, svetog Augustina i svetog Ambrozija, i dvojice istočnih, svetog Ivana Zlatoustog i svetog Atanazija. Pozivam vas da zastanete pred ovim dojmljivim djelom, kojemu se danas možemo diviti urešenom tolikim svijećama. Pomolite se ondje na osobiti način za službu što mi ju je Bog povjerio. Podižući pogled prema alabasternom vitraju što se otvara točno iznad Katedre, zazovite Duha Svetoga, kako bi uvijek svojim svjetlom i svojom snagom podržavao moje svakodnevno služenje čitavoj Crkvi. Za to vam, kao i za vašu pozornost, od srca zahvaljujem.


23. veljače

SVETI POLIKARP, mučenik (+ 155.)

Oko godine 190. sv. Irenej, lyonski biskup zapisao je o Polikarpu slijedeće: "Bio je učenik apostola te prijatelj mnogima koji su vidjeli Gospodina. Sami apostoli postavili su ga za biskupa Azije u crkvi Smirne". Polikarpa je za biskupa postavio sam sv. Ivan apostol. Bilo je to oko 100. godine. Bio je dobar pastir nepokolebljive vjere te veliki borac za Kristovu stvar.
Koncem 154. godine Polikarp odlazi u Rim kako bi s papom Anicetom raspravljao o danu Uskrsa. Iako se nisu složili, rastali su se u miru.

Sv. Polikarp je pretrpio mučeništvo na stadionu u Smirni 23. veljače 155. godine u dobi od 86 godina. Spaljen je na lomači. Kada su ga mučitelji htjeli prikovati za stup, a to se smatralo kao pomagalo, on je to odbio. Dok se vatra širila oko njega on nije sličio opaljenom tijelu nego je sjao poput užarene peći a istovremeno, po pisanju očevidaca, širio se miris tamjana ili koje druge ugodne tvari. Svojom je pojavom ulijevao poštovanje a čestim pisanjem hrabrio je crkvene zajednice da ne klonu u trenucima kušnji i progona.


24. veljače

SVETI MODEST, apostol Karantanije (+486)

(Čudi me da ga Pervan nije još "otkrio" jer su mi njegove opservacije o Slovencima genijalne)

Kad su se Slovenci doselili u krajeve koje danas nastavaju, susreli su se s kršćanstvom preko preživjelih starosjedilaca. Područje tadašnje Karantanije, današnje Koruške, papa Zaharija pridružio je misijskoj brizi salzburške biskupije. Slavni salzburški biskup sv. Virgilije oko g. 757. poslao je u Karantaniju biskupa Modesta s više vjerovjesnika. On je sa svojim suradnicima, bila su to 4 svećenika, u alpskim dolinama naviještao Evanđelje tamošnjim Slovencima. Nije imao stalnog sjedišta, već je bio biskup-misionar, koji je neprestano bio na putu. On je sagradio i glasovitu crkvu Gospe Svete na Gosposvetskom polju, nedaleko od Krnskoga grada, gdje su se ustoličavali karantanski knezovi. Ta je crkva postala duhovno središte odakle se svjetlo Evanđelja širilo u sve obližnje krajeve. Slovenci je još i danas štuju kao jednu od svojih narodnih svetinja. U toj crkvi nalazi se grob sv. Modesta, sagrađen u obliku preromaničkog oltara. U njemu se u drvenom lijesu nalaze svečeve kosti. I taj je grob još i danas u velikoj časti jer sadrži posmrtne ostatke onoga koji je bio neumoran apostol tih krajeva. On počiva u sjeni prekrasnog Gospina svetišta i čeka uskrsnuće tijela. Samo je svetište jedan od najznačajniji kulturno-umjetničkih spomenika Koruške. Nalazeći se u tom svetištu osjetio sam dah stoljeća, koja su njime prohujala, ali i pomlađenu svježinu sadašnjeg trenutka jer crkva djeluje kao mjesto o kojem se vodi ozbiljna briga i danas što, na žalost, nije baš uvijek tako i posvuda.

Neka sveti Modest, koji je za pokrštenje Karantanije bio presudna ličnost, i danas bude zagovornikom svih hodočasnika Gospi Svetoj i njegovu grobu! Neka po njegovu zagovoru kršćanstvo i danas bude živo i duboko usađeno kako u slovenskom narodu, tako i kod svih stanovnika današnje Koruške!


Kak svaki dan pronađem svece pa ih zaljepim....
Osjećam se ko onaj lik iz vica, koji kaže
"Sve što imam, sam ukrao. Jedino sam vozačku -kupio!!!"


- 09:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.02.2014., četvrtak

JEL TO SAMO ROCK˝¨N¨˝ROLL

ILI JESU LI LEVATI U MODI

Jučer sam na tv, ne znam na kojem kanalu, vidio hrvatskog rokera Gorane Barea, kako hodočasti gospodinu Zampanoviću na Pantovčak.
Navodno su ga Visost zvali.
Ne znam možda će Bare propjevat!
Al čovjek se uredio, obrijao, uzodjelio, počešljao ...
Tak i treba!

Ima jedan bend u Engleskoj, star 50 godina.......
Pa kad je Visost od Kraljice dodjelila njihovom pjevaču neku titulu -sir ovaj je na sve moguće načine pokušavao izbjeći tu neugodu,,s tim da mu je compa iz grupe, inače jedan poznati gitarist, održao bukvicu..bla..bla
Pa čak ako to uzmemo i kao "predstavu" znakovito je da i u društvu koje mi uglavnom prjeziremo ne žive samo ljigavci, beskičmenjaci, perenospore i glupani.

Mene čudi da još nije zvao poznatog rokera Milu i narodne heroje iz Rieke -mrlu, prlu˛& urbani četnici

"Rust never sleeps"


- 18:52 - Komentari (12) - Isprintaj - #

19.02.2014., srijeda

SVETAC DANA

17. veljače

SVETIH SEDAM UTEMELJITELJA REDA BMD- serviti

Imena sedam svetih utemeljitelja Reda slugu Blažene Djevice Marije ili servita su: Bonifiglio, Bonagiunta, Manetto, Sostegno, Amadio, Uguccione, Alessio.
Oni su svi od reda po zanimanju bili trgovci i pripadali su moćnom cehu trgovaca koji je vršio velik utjecaj na život i sudbinu grada Firenze. Utjecaj je bio ne samo na ekonomski, već i na kulturni i religiozni život. Ta sedmorica trgovaca, koji su početkom XIII. stoljeća putovali po Italiji, Francuskoj i Flandriji, vidjeli su mnogo dobra, bujan procvat kršćanskog života, ali i sekte heretika, koje su širile krive ideje, sektaški duh i rascjep i sukobe među vjernicima.
Potaknuti odozgora pobožni se trgovci udružiše u jedan pokornički pokret. Takvih je pokreta početkom XIII. stoljeća bilo po svim talijanskim gradovima, a osobito u Firenzi. Zvali su ih "Braća od pokore" i smatrali pravim redovnicima. Oni su, doduše, živjeli u svijetu, ali su duhom od njega bili odijeljeni te su u pokori i siromaštvu išli za nasljedovanjem siromašnog i raspetog Krista. Trgovci se kasnije oslobodiše svih rodbinskih veza te povukoše u Cafaggio kod gradskih vrata Firenze, "da bi se ondje u većoj slobodi mogli posvetiti razmatranju", a uz to su činili i djela ljubavi prema bližnjemu.
Bili su uvjereni da kontemplaciju valja oploditi i aktivnošću prema bližnjemu. I to je gotovo opća pojava u životu svetaca da su najveći kontemplativci bili ujedno i najveći aktivisti bilo u izravnom pastoralnom zalaganju, bilo u djelima milosrđa. I ti su kreposni trgovci poput sv. Franje Asiškoga htjeli živjeti po Evanđelju i to u potpunosti. Da bi to što bolje ostvarili, udružili su se sami u jednu zajednicu.

Živeći jedno vrijeme u Cafaggiu, učinilo im se da su još uvijek odviše povezani sa svijetom i da ih to smeta u sabranosti pa stoga odlučiše potražiti zabitnije mjesto. I to je također česta pojava u životu svetaca, da rado traže samoću, kako bi u njoj lakše našli Boga to su činili već neki starozavjetni proroci pa i naš Gospodin. Sveti trgovci, sada već redovnici, povukoše se godine 1241. na Monte Senario, 18 km sjeverno od Firenze, i počeše ondje provoditi pustinjački život baveći se isključivo Božjim stvarima. Na poticaj dominikanca sv. Petra iz Verone svoj red nazvaše Družba Presvete Djevice Marije, koja se zove sluge Svete Marije. Za svoj redovnički život uzeše pravila sv. Augustina, a oblačili su se u crno odijelo. Takvu nošnju zadržaše sve do danas. Red je konačno potvrdio sam papa godine 1255.
Kao središnje točke svoga zajedničkog života novi je red uzeo božansko čitanje, misu, molitvu u koru, službu siromasima i djela milosrđa uopće. Uz nasljedovanje Krista sve se više povezaše i s Majkom Božjom, kao svojom odvjetnicom i posrednicom. Njoj u čast počeše gajiti sve jaču pobožnost, a ona je dolazila do izražaja i u tome što su sve svoje poslove započinjali sa "Zdravo Marijo" ili "Zdravo Kraljice", što su na osobit način slavili subotu kao dan Majke Božje, za koji su se spremali već u petak pjevanjem "Bdjenja naše Gospe".


Primjer ovih svetih slugu Blažene Djevice Marije djelovao je na mnoge, ponajviše bogataše. Oni su svojim životom obogatili život Crkve, navodeći je da što više bude u skladu s Evanđeljem. Svetima ih je proglasio 15. siječnja 1888. tek papa Leon XIII., iako im se uspomena i štovanje počelo širiti već u XIV. stoljeću. Na Veliku Gospu 1933. kosti su im skupljene u jedan relikvijar te prenesene u kapelu njima posvećenu, a sagrađenu prigodom 700. obljetnice reda servita.
Serviti imaju danas u Rimu glasoviti teološki fakultet Marianum, na kojem se dijele akademski stupnjevi iz mariologije te koji pokazuje naročit interes za razvoj mariologije, dogmatske znanosti o Presvetoj Djevici. Fakultet izdaje i znanstvenu reviju Marianum te specijaliziranu biblioteku koja sadrži svu mariologiju.

(Mislim da ova sedmorica daju dosta štofa mojim ss-analitičarima)


18. veljače

SVETI ŠIMUN (+107)

Za svetoga Šimuna, drugog jeruzalemskog biskupa, misli se da je bio sin Kleofe, jednog od dvojice učenika kojima se Isus ukazao na putu u Emaus. Nakon mučeničke smrti sv. Jakova Mlađega, prvog jeruzalemskog biskupa oko godine 62., preostali učenici izabrali su Šimuna za njegova nasljednika. To je zabilježio otac crkvene povijesti Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti. On misli da je to bilo nakon razorenja Jeruzalema, što ne odgovara istini. Daleko je vjerojatnije da je to bilo prije i da se za opsade Jeruzalema Šimun sklonio u Pellu. Gospodin, koji je prorekao i razorenje Jeruzalema, opomenuo je svoje učenike da tada bježe. Šimun je za to znao i zato je pošao u Pellu. Svojim boravkom u Pelli zameo si je trag pa se tako kao Gospodinov rođak nije morao pokazati u Rimu po naredbi cara Vespazijana i Domicijana.

Sv. Šimuna su za progonstva prvih godina carevanja cara Trajana optužili pogani i Židovi da je kršćanin i Davidov potomak. Godine 107. bio je dugo mučen, a zatim raspet. Pobudio je i čuđenje i divljenje gledatelja pa i samoga konzularnoga legata Tiberija Klaudija Attika, jer je bio starac od 109 godina, a od toga biskup 43 godine. Kako je bio Gospodinov suvremenik, pa čak i rođak, zanimalo bi nas mnogo više iz njegova života, ali, na žalost, vjerodostojni izvori o tome šute.

Za štovanje sv. Šimuna u zapadnoj Crkvi imamo prve podatke u Adonovu martirologiju, a spominje ga i Rimski martirologij kao i knjige o svecima i mučenicima na Istoku. Svi ga od reda slave kao Kleofina sina. Na Zapadu se neke crkve kao npr. u Brindisiu, Bologni i Bruxellesu ponose što imaju njegove relikvije. Međutim, predaja je o njihovoj vjerodostojnosti posve nesigurna.


19. veljače

SVETI KONRAD Confalonieri (1290. - 1351.)



Današnji sveti zaštitnik Konrad iz Piacenze (Corrado Confalonieri), franjevac trećoredac, pokajnik, hodočasnik i pustinjak rodio se 1290. u talijanskom gradiću Calendascu nedaleko Piacenze (Emilia-Romagna).
Plemić, od rane mladosti bavio se lovom i viteškim igrama. Jednom je u lovu naredio da se naloži velika vatra, kako bi potjerao divljač iz brloga i gnijezda. Zbog jakog vjetra buknuo je silni plamen koji je opustošio okolna polja i šume te uništio cijelo jedno selo. Corrado je pobjegao u panici. Vlasnici polja i kuća tražili su da se pronađe krivac i da im se nadoknadi šeteta. Vladar Piacenze Galeazzo Visconti dao je uhititi jednog siromašnog seljaka koji se zatekao na mjestu požara i osudio ga ni krivog ni dužnog na smrt zbog podmetanja požara.
U Corradu je je proradila savjest, javio se vlastima, spasio nedužnog čovjeka od smrti i obvezao se da će nadoknaditi štetu. Prodao je imanje kako bi isplatio dug, izvršio je svoje obećanje, ali je potpuno osiromašio.
Lišen zemaljskih dobara, odlučio je promijeniti svoj život.
(mene čudi kak se meni nije promjenio život nakon što sam lišen ovozemaljskih dobara...)
Nakon te nesreće, 1315, Corradova supruga Eufrosina ušla je u samostan klarisa u Piacenzi, a on se pridružio franjevcima trećorecima u njihovoj pustinjačkoj nastambi u Calendascu.
Hodočastio je u Rim i u druga sveta mjesta, a zatim se uputio na Siciliju.
Stalno boravište pronašao je 1343. u dolini grada Nota (provincija Siracusa). Smjestio se u spilji Pizzoni, koju je narod kasnije prozvao njegovim imenom.
O njegovom pustinjačkom životu u vjerničkom puku kruže mnoge legende i pripisuju mu se mnoga čudesa i ozdravljivanja. Posebno blizak bio je s pticama. U Notu je i preminuo na današnji dan, 19. veljače 1351, klečeći pred križem. Njegovo štovanje u biskupiji Siracusa odobrio je 1515. papa Leon X, to je 1544. prošireno na čitavu Siciliju, a papa Urban VIII. dopustio je 1625. svim franjevačkim zajednicama štovanje svetog Corrada. Zaštitnik je gradića i biskupije Noto, rodnog Calendasca, naročito ga štuju katolici u Vijetnamu, a zazivaju ga osobe koje boluju od hernije (kile).

- 18:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

17.02.2014., ponedjeljak

SVETAC DANA

14. veljače

SVETI VALENTIN (+269)
(ovoga sam preskočio da vas ne davim za dane zagubljenih...pardon zaljubljenih)

Teško je protumačiti činjenicu da se u narodu naročito štuju baš oni sveci o kojima nemamo nikakvih sigurnih povijesnih podataka. Tako je u svijetu vrlo rašireno štovanje sv. Valentina. Kod nas su ovome svecu posvećeni mnogi oltari, osobito na području stare zagrebačke nadbiskupije, a u Batini u Baranji podignuta mu je župna crkva. Mnogi bi vjernici htjeli što više saznati o tom “popularnom” svecu. Nažalost, sve ono što se o njemu zna više je legenda nego stvarni podaci. Ipak, evo nekih poznatih izvještaja.

Rimski martirologij spominje sv. Valentina s izvještajem koji potječe od sv. Bede Časnoga iz VIII. stoljeća. On ga je uzeo iz legendarne muke Marisa i Marte. Tu se o sv. Valentinu kaže da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao veliki ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori kraj života, za mučeničku smrt. Okrijepljen snagom svetih sakramenata hrabro je stupio pred cara, a on mu je rekao:

“Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak staroj vjeri u rimske bogove.”

Valentin je odvratio: “Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje slave, to nikad ne bi od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.”

Na upit jednoga od sudaca što misli o bogovima, odgovorio je: “To su demoni!” Sudska skupština se podigla na noge te zatražila Valentinovu smrt. Valentin je zamolio od cara samo koji trenutak te mu na brzinu protumačio osnovne kršćanske istine. Car je bio duboko potresen. Ali je gradski prefekt uzviknuo: “Valentin je čarobnjak!” Na to je nastala velika gužva. Car se prestrašio bune u narodu pa je Valentina predao gradskom prefektu, a ovaj opet sucu Asteriju. Molitvom i polaganjem ruku Valentin mu je ozdravio slijepu kćerku. Asterije se odmah dao krstiti te je uskoro skupa sa svojom obitelji umro mučeničkom smrću. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao istući, a zatim je naredio da mu odrube glavu. Bilo je to godine 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla.

Drugi izvještaj, novijeg datuma, spominje da je na mučenikovu grobu papa Julije I. dao sagraditi baziliku. Nju je kasnije pregradio i obnovio papa Teodor. Pisani spomenici VII. stoljeća spominju da je bila prekrasno urešena. Svečev se blagdan slavio već za vrijeme pape Grgura Velikog. Narod ga zaziva u pomoć kod očnih bolesti, padavice i u drugim potrebama sve tamo od ranoga srednjeg vijeka. (Prema: Josip Antolović: “Duhovni velikani – Sveci Katoličke Crkve”)

Po čemu je onda sv. Valentin zaštitnik zaljubljenih, na temelju čega se slavi današnje popularno Valentinovo? Prema jednoj od legendi, sveti je Valentin volio ruže, mirisno cvijeće, koje je poklanjao zaručnicima da bi im na taj način zaželio sretno bračno zajedništvo.

Običaj slavljenja Valentinova danas je najrašireniji u anglosaksonskim zemljama. Na taj dan svi su uključeni u ritual darivanja. Prijatelji, roditelji, zaljubljeni svi jedni drugima žele “Sretno Valentinovo”. Pošte su zatrpane čestitkama s nacrtanim srcima, Amorima i Kupidima. Zaljubljeni pišu pjesme, u lokalnim novinama objavljuju ljubavne poruke, izrađuju male predmete u obliku srca…

U svakom slučaju, ne provjeravajući istinitost različitih legendi, ako ste već zaljubljeni i ako želite baš na ovaj dan nekim ljupkim znakom pažnje iznenaditi “odabranicu/-ika srca svoga”, ne dajte se obeshrabriti!

(Ja sam ovo "maznuo" sa bitno.hr... (jer ih cijenim)....a oni izgleda ...Izvor: Veritas.hr)


15. veljače

SVETI KLAUDIJE la Columbiere (svećenik, isusovac; 1641. - 1682.)

Kao isusovački đak je vrlo rano osjetio da ga Gospodin zove u Družbu Isusovu. Nisu nam poznati motivi za poduzimanje tog životno odlučnog koraka. Paradoksalno je u njegovu zvanju, kako sam priznaje, da je «osjećao strašnu odvratnost prema životu što ga bijaše prigrlio».
P. Molinari nam otkriva tajnu Klaudijeva paradoksa ovako: «Tko se zanima za njegov život, lako će uočiti da je imao osjetljivu narav za prijateljske i obiteljske veze pa onda velike sklonosti za literaturu i umjetnost, a k svemu tome valja pridružiti i koliko ga je privlačio život u društvu i to onom plemenitaškom. No s druge strane on bijaše i čovjek koji nije dopuštao da se povodi za osjećajima.»

U dobi od 17 godina stupio je, dakle, u novicijat Družbe Isusove u Avignonu, također gradu bogate prošlosti koji tijekom sedamdeset godina bijaše čak rezidencija papâ. U istom je gradu po završetku novicijata u tamošnjem kolegiju dovršio svoj filozofski studij položivši prve redovničke zavjete. Nakon toga u istom kolegiju kroz pet godina obavlja službu profesora gramatike i literature.

Godine 1666. poslan je u Pariz da ondje u slavnom kolegiju Clermontu studira teologiju. U tom istom razdoblju povjerena mu je također jedna vrlo odgovorna služba. Kako su u njega bile otkrivene velike sposobnosti za klasične nauke, kao i kvalitete razboritosti i finoće, povjeren mu je i odgoj sinova francuskog ministra financija u vladi Luja XIV.(ministar Colbert.)


Godine. 1676. o. La Colombiere je po nalogu poglavara otputovao u London za propovjednika na dvoru vojvotkinje od Yorka. Bijaše to u ono doba vjerskih razdora i napetosti veoma teška misija. On je, osim propovijedi u kapeli i stalnog duhovnog vodstva, mnogim osobama što se odvratiše od Katoličke crkve davao solidne vjerske pouke te ih vodio natrag majci Crkvi. Bio je to vrlo opasan posao, ali u njemu je, uz neugodnosti, o. La Colombiere doživio i utjehe. Sam je o tome zabilježio: «Mogao bih napisati knjigu o milosrđu kojim me je Bog učinio svjedokom otkako sam ovdje.» Naporan rad i nepovoljna klima narušiše njegovo i onako slabo zdravlje i tako se počeše pokazivati znakovi sušice. No on je hrabro ostvarivao svoj životni ideal.
Krajem g. 1678. bio je nenadano uhićen i klevetnički optužen da je umiješan u 'papističku' zavjeru protiv Engleske. Nakon dva dana premješten je u zloglasni zatvor Kong' Bench gdje je u teškim okolnostima, lišen i najnužnijih stvari, proveo tri tjedna, a nakon toga protjeran je iz Engleske. Sve to bijaše dostatno da njegovo zdravstveno stanje postane još gore.

U ljetu 1681. došao je opet u ParayleMonial, gdje je 15. veljače 1682. završio svoj kratak, ali vrlo intenzivan i plodan život. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 16. lipnja 1929. Po mišljenju sv. Margarete Alacoque njegova je karizma bila u tome da duše privodi k Bogu slijedeći put ljubavi i milosrđa, koje nam je Krist objavio u Evanđelju.




16. veljače

SVETI ONEZIM, učenik sv. Pavla

Onezim je grčko ime, a znači koristan. To ime dobio je od svoga gospodara Filemona jedan njegov mladi rob. On je jednoga dana orobio svoga gospodara te pobjegao u Rim u kojem su se tada skupljali avanturisti iz svih naroda i zemalja. Bilo je to između godine 61. i 63., kad je sv. Pavao bio u pritvoru, ali ipak mogao primati posjetitelje. Jedan od tih posjetitelja bio je i rob Onezim. Apostol naroda poučio ga je u vjeri i krstio. Htio ga je i zadržati kod sebe jer mu je kao pritvoreniku mnogo pomagao. No, po tadašnjem pravnom shvaćanju i društvenom poretku, Onezim je pripadao Filemonu koji je bio kršćanin. Budući da je Tihik odlazio u Aziju, Pavao ga je skupa s Onezimom poslao Crkvi u Kolose, s poslanicom upravljenom Filemonu, u kojoj moli oproštenje za Onezima. Poslanica je pravi biser svetopisamske književnosti, a i "magna charta" što je Crkva načelno mislila o ropstvu. Ernest Renan, racionalist, ovu najkraću Pavlovu poslanicu, koja ima samo 25 redaka, zove "biserom rane kršćanske književnosti". Ona s jedne strane očituje Pavlovu otmjenost, pažnju prema suradnicima, mekano očinsko srce prema svima, dosjetljiv stil; (ovo me jako podsjeća na jednog blogera, koji se rodio 100 godina nakon Lurda) a s druge strane osvjetljuje stvarni kršćanski stav prema pitanju ropstva.
Donosimo ovdje tu kratku Pavlovu poslanicu koja osvjetljuje i lik današnjega sveca, i njegova gospodara Filemona, i njezina pisca, orijaša kršćanstva, sv. Pavla. Zapadna Crkva slavi danas sv. Onezima, a grčka po svom kalendaru 15. veljače.

"Pavao, sužanj Krista Isusa, i brat Timotej Filemonu, našem ljubljenom suradniku, i sestri Apiji, našem suborcu Arhipi i crkvi koja se sastaje u tvojoj kući.

Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!

Zahvaljujem Bogu svome uvijek kad te se sjećam u svojim molitvama - čujem, naime, za tvoju ljubav i vjeru koju imaš prema Gospodinu Isusu i prema svim svetima - da ona bude djelotvorna u iskazivanju svakog dobra koje se čini i mora činiti među vama radi Krista. Zbilja me uvelike obradovala i utješila tvoja ljubav, jer si, brate, okrijepio srca svetih.

Zato, premda imam puno opravdanje u Kristu da ti naredim što si dužan činiti, radije te molim u ime poznate ljubavi, takav kakav upravo jesam: Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa. Molim te za svoga sina koga rodih u okovima, za Onezima, koji ti je negda bio nekoristan, a koji je sada i tebi i meni vrlo koristan. Njega ti - upravo njega, to jest moje srce - šaljem natrag. Htio sam ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe služi u okovima koje nosim radi Radosne vijesti. Ali nisam bez tvoga pristanka ništa htio činiti, da tvoje dobročinstvo ne bude kao prisilno, već svojevoljno. Možda je zato bio odijeljen od tebe na kratko vrijeme da ti bude povraćen zauvijek, ne više kao rob, nego više od roba, kao drugi brat; meni izvanredno drag, a koliko više tebi i po naravi i po Gospodinu!

Ako, dakle, mene smatraš za druga, primi njega kao mene! A ako te je u čemu oštetio ili ti što duguje, to unesi u moj račun. Ja, Pavao, potpisujem vlastoručno, ja ću platiti... da ti ne reknem da si i sam sebe meni dužan. Hajde, brate, da se okoristim tobom u Gospodinu! Okrijepi moje srce u Kristu!

Posve uvjeren u tvoju poslušnost, ovo ti pišem, znajući da ćeš učiniti i više nego što tražim. A u isto vrijeme pripravi mi gostinsku sobu, jer se nadam da ću vam po vašim molitvama biti dobrostivo darovan.

Pozdravljaju te Epafra, koji je sa mnom sužanj u Kristu Isusu, Marko, Aristarh, Dema i Luka, moji suradnici.

Milost Gospodina Isusa Krista s duhom vašim! Amen."


(Tek kad sam u cijelosti pročitao ovo Pavlovo pismo, uviđam koliko sličnosti u izražavanju imamo.....pljunuti @tigi, blag pun oprosta, skroman, nenametljiv....)

- 18:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

14.02.2014., petak

SVETAC DANA

8. veljače

SVETI JERONIM EMILIJANI (1486.-1537.)

Jeronima Emilijani, je papa Pio XI. 14. ožujka 1928. proglasi "zaštitnikom siročadi i zapuštene mladeži".
Sv. Jeronim, osnivač reda somaska, rođen je godine 1486. u Veneciji. O njegovu se djetinjstvu i mladenaštvu ne zna ništa se dok nije stupio u vojsku. Sudjelovao je u ratu između Venecije i Lige Cambraia te pao u zarobljeništvo. Iskušan patnjama, ponižen, doživio je duboku nutarnju preobrazbu te se zavjetovao Gospi da će, ako se domogne slobode, promijeniti svoj dosadašnji neuredni život. Nakon pomalo nejasnog oslobađanja zavjetovao se da će svim raspoloživim sredstvima raditi oko pomaganja siromasima, bolesnicima i potrebnicima svake vrste. Kroz 3 godine u molitvi, pokori i djelima ljubavi spremao se za svoje veliko djelo a smatrao je da će moći bolje pomagati ako postane svećenik. Zaređen je u 32. godini života.
Godine 1528. u njegovoj domovini bjesnila je glad i zaraze a sv. Jeronim je za potrebe bolesnika prodao svo svoje imanje i posvetio se skrbi nad potrebnima. U svom se radu i sam zarazio a nakon ozdravljenja 1531. odrekao se i ono malo dobara što mu je preostalo. Djecu bez roditelja okupljao je u jednoj kući i brinuo se o njima. Svoj rad je proširio po okolnim mjestima a njegov divni primjer potaknuo je mnoge bogataše da mu svojim materijalnim darovima pomognu. osniva i "Družbu slugu siromaha" koju je 1540. službeno potvrdio i papa Pavao III. Svetac je kao pedesetogodišnjak još jedanput doživio pošast kuge u kojoj je i sam bio zaražen te nakon bolesti i umro.

Papa Benedikt XIV. 22. rujna 1747. proglasio je Jeronima blaženim, a Klement XIII. 12. listopada 1767. svetim.




9.veljače

SV. APOLONIJA, DJEVICA I MUCENICA ( +249)

Apolonija (Sunčica) je rođena početkom trećega stoljeća u Aleksandriji.
Sveti Dionizije, aleksandrljski biskup, piše o njoj kako je provodila neporočan život, vrijedan svakoga poštovanja i divljenja. Ona je, možda, upravo takvim kršćanskim življenjem izazvala zavist i mržnju pogana.
Bog joj je podario i nadnaravnu moć, te je tako u jednom trenu pretvorila poganske kumire u prah i pepeo. Stoga su joj se zlobnici htjeli okrutno osvetiti. Naum su i ostvarili u progonu kršćana za vladavine cara Filipa.
Sv. Dionizije piše Fabiju u Antiohiji kako su pogani među mnogim kršćanima mučili i Apoloniju.
Djevicu Apoloniju, koja je bila odmakloj dobi, tukli su i sakatili, kliještima joj čupali zube, izveli su je iz grada, naložili lomaču i tjerali ju izgovarati bezbožne riječi. Apolonija nije htjela vrijeđati Boga, a znala je što ju čeka. Zamolila je da ju na čas oslobode, kad su to učinili, sama je pošla na lomaču.
To se dogodilo 249. godine.
Podatke o Apoloniji znamo zahvaljujući Euzebiju, ocu crkvene povijesti.
Štovanje sv. Apolonije se brzo proširilo prvo Istokom pa onda i Zapadom. Diljem Europe podignute su mnoge crkve njoj u čast. Omiljena svetica bila je mnogima, možda, i zbog neobičnog mučeništva. Čašćenju svetice doprinijela je i kasnija legenda koja ju je učinila kraljevom kćeri. Prema toj priči, smrtnu presudu izrekao joj je njezin otac poganin, ljutit na kćer kršćanku. Treća priča govori da joj je odrubljena glava jer je svoje imanje razdijelila siromasima. Bolesnici koji pate od zubobolje i glavobolje zazivaju zagovor sv. Apolonije. Kao svoju zaštitnicu, slave ju zubari. Umjetnici prikazuju Apoloniju s iščupanim zubom u kliještima i palminom grančicom.

10.veljače

ALOJZIJE STEPINAC,

SVETA SKOLASTIKA
( 480. - 547.)




Njezino je ime, kako to kaže benediktinac kardinal Schuster, u VI. stoljeću bilo veoma često. Sve što znamo o životu Svete Skolastike crpimo iz druge knjige Dijaloga Sv. Grgura Velikoga, koja je sva posvećena životu Sv. Benedikta. Iz toga vrela doznajemo da je Skolastika već od djetinjstva bila posvećena Bogu kao djevica, zaogrnuta koprenom djevičanstva. I to je sve što iz tog razdoblja o njoj znamo. Njezin je život skriven pred svijetom, zavijen u tajnu poniznosti, skrovitosti, šutnje, molitve i povezanosti s Kristom. Možemo naslućivati, ali samo naslućivati, da je s Benediktom provodila pustinjački život dok je on bio još u Subiacu.

Sa sigurnošću znamo da je živjela bar nekoliko godina pred smrt u Monte Cassinu, u blizini slavnog samostana što ga je bio utemeljio njezin brat. Jedanput godišnje običavala bi posjetiti ga i s njime provoditi vrijeme u duhovnim razgovorima. Taj bi se susret zbio izvan samostana, u jednoj izbi na samostanskom posjedu, u koju bi Sv. Benedikt silazio s kojim svojim učenikom. Jedan je takav susret ovjekovječilo pero Sv. Grgura Velikog. Bio je to posljednji susret Benedikta i Skolastike. Imamo ga kao II. čitanje u Časoslovu naroda Božjega. "Skolastika, sestra blaženog Benedikta, bila je od same djetinje dobi posvećena svemogućem Gospodinu. Ona je obično dolazila k bratu jedanput na godinu, a Božji je čovjek silazio k njoj ne daleko izvan vrata, na samostanskom imanju. Jednog je dana ona po običaju došla a časni njen brat siđe k njoj u pratnji učenika.

Čitav su dan proveli u hvaljenju Boga i svetim razgovorima, a kad se spuštao noćni mrak, zajedno su blagovali hranu. Kako ih je, pak, u svetim razgovorima zatekao kasni sat, sveta ga koludrica zamoli: 'Molim te, ne ostavljaj me noćas, već razgovarajmo o radostima nebeskog života sve do jutra.' On joj odvrati: 'Što to govoriš, sestro? Izvan ćelije ne mogu nikako ostati.' Sveta koludrica, čuvši bratovo odbijanje, sljubi ruke i položi ih na stol pa spusti k rukama glavu da se pomoli svemogućem Gospodinu. A kad sa stola podiže glavu, navali sijevanje i grmljavina i pljusak kiše takvom žestinom da nisu ni časni Benedikt a ni braća od pratnje mogli nogom krenuti izvan praga mjesta gdje su sjedjeli. Tada se Božji čovjek rastužen stade jadati: 'Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?' A ona će mu: 'Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti.

Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo. A sada, daj, iziđi, ako možeš; ostavi me tu, pa se vrati u samostan!' A on, koji nije bio voljan ostati, osta ondje preko volje tako da su probdjeli svu noć i jedno drugo uzajamno hranili svetim razgovorima o duhovnom životu. I nikakvo čudo što je žena bila valjanija od njega; jer, po onoj Ivanovoj: Bog je ljubav, sasma ispravno, više je mogla koja je više ljubila. I gle! Tri dana kasnije čovjek je Božji bio u ćeliji. I podigavši oči uvis, vidje dušu svoje sestre kako izlazi iz tijela i u obliku golubice prilazi nebeskim odajama. On se obradova tolikoj njezinoj slavi i zahvali svemogućem Bogu pjesmama i pohvalama; i posla braću da joj tijelo donesu u samostan i polože u grob što ga za se bijaše pripravio.

I dogodi se da ni grob ne razdvoji tjelesa njih kojima je srce bilo uvijek u Gospodinu." Kao zanimljivost navodimo da su liječnici-stručnjaci godine 1950. na temelju sačuvanih kostiju sv. Skolastike došli do zaključka da je bila stasa otprilike 159 cm, a glede dobi da je umrla negdje između 60. i 70. godine. Kosti sv. Benedikta i sv. Skolastike bile su kroz 5 godina, od 1950. do 1955., izložene javno na štovanje vjernika, a zatim položene u stari grob pod glavnim oltarom. Poznato je da su crkva i samostan u Monte Cassinu za vrijeme II. svjetskog rata teško stradali, ali su nastojanjem talijanske vlade, Crkve i čitavoga katoličkog svijeta opet obnovljeni i vraćeni svom prvotnom sjaju. Uz sv. Benedikta štuje se i u benediktinskom redu i izvan njega i Sv. Skolastika. Božji narod je zaziva protiv groma i kad je suša, da bi po njezinu zagovoru izmolio kišu. Sveticu slave mnogi govori i himni. Posvećeni su joj brojni samostani, crkve, oltari, a ovjekovječili su je i velemajstori umjetnosti na mnogim lijepim slikama.




11. veljače

GOSPA LURDSKA

Marijanski spomendan ( 11. veljače 1858. )
(Velika većina stanovnika ove planete, a i vjernika ne zna da se 100 godina kasnije rodio jedan "veliki", doduše ne baš sveti bloger)



Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica Sv. Bernardica ovako: "Jednog dana godine 1858. pođoh k obali rijeke Grave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Na to podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je žutu ružu iste boje kao i njezina krunica. Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se prekrižiti ali ne mogoh dići ruku ka čelu. A pošto se ona gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke, napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu. Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenje odmah nestade." Druge dvije djevojčice nisu ništa vidjele. Vidjelica ističe da joj je Gospođa progovorila tek za trećeg viđenja i pitala je hoće li dolaziti na isto mjesto kroz petnaest dana. Također je rekla da prenese svećenicima da joj na tom mjestu izgrade kapelicu. Bernardici je zapovjedila da se napije vode iz male lokvice koja se pretvara u potok u kojemu su mnogi bolesnici našli ozdravljenje. Zato je ovaj blagdan i proglašen svjetskim danom bolesnika. Nakon više upita Bernardice da se predstavi Gospođa je sa smiješkom odgovorila: "Ja sam Bezgrješno Začeće" što je kasnije proglašeno i kao dogma Katoličke crkve. Gospa je prigodom ukazivanja Bernardici povjerila i tri tajne. 10 godina nakon ukazivanja tj. 1868. Bernardica stupa u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Niversa.

Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Da smo mi birali, vjerojatno bi izabrali nekoga drugoga. Ali Gospodnji su putovi i misli drugačiji od naših. On, a tako i Majka Božja, izabiru malene i ponizne. U njihovim očima povlašteno mjesto mogu imati samo ponizne duše. I to je jedna od velikih poruka Lurda. Neraspadnuto Bernardicino tijelo u Neversu svjedoči i danas kako su Gospodinu mile djevičanske, ponizne i patničke duše. Lurdske ukazanja potiču cijelu Crkvu na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima i siromasima

Blažena Djevica Marija Lurdska - spomendan je na ukazanje Majke Božje 1858. godine u Lurdu djevojčici Svetoj Bernardici Soubirous. Majka Božja joj se predstavila: "Ja sam Bezgrešno Začeće!" Pozivala je na pokoru i moljenje krunice za obraćenje grešnika. Po Majčinom daru otvoren je izvor na kojem su mnogi ozdravili, podignuta je crkva. Po mnogim zemljama podignute su crkve, kapele i špilje u čast Gospe Lurdske. Prva velika crkva podignuta je u Rijeci, pa u Zagrebu. Kao Lurdska špilja je najpoznatije svetište u Vepricu kraj Makarske.

Poznati marijanski teolog Rene Laurentin je o ukazanju Majke Božje zapisao:

"Kad se analizira ono što je Gospa rekla i Bernardica nama prenijela, netko će možda ostati i razočaran. Praktički ništa nova, nikakva nova objava. Sve to već odavno, od početka Crkva znade i propovijeda: postojanje grijeha, poziv na obraćenje, pokora, molitva, procesije, gradnja kapelica... U prvom redu Gospa je potvrdila služben objavu koju Crkva prenosi i propovijeda svijetu. Vječne istine ponovno su zasjale u svojoj svježini i vječnoj vrijednosti."
(Velika većina stanovnika ove planete, a i vjernika ne zna da se 100 godina kasnije rodio jedan "veliki" ne baš sveti bloger)




12. veljače

SVETI LUDANO hodočasnik ( + 1202. )

ime mi na prvi pogled zvuči "poznato"


13. veljače

SVETI AGAB

jedan od rijetkih svetaca iz Biblije, odnosno Novog zavjeta a da nije apostol!


«Barnaba zatim krene u Tarz da potraži Savla. Kad ga nađe, dovede ga u Antiohiju, gdje su godinu dana bili gosti tamošnje crkve i poučavali mnogi narod. U Antiohiji učenike, i to prvi put, nazvaše kršćanima.

U to isto vrijeme siđoše iz Jeruzalema u Antiohiju neki proroci. Jedan od njih, imenom Agab, ustade i proreče, nadahnut od Duha Svetoga, da će biti velika glad po svem svijetu. I zaista je bila za Klaudija. Tada učenici odlučiše svaki prema svojim mogućnostima poslati pomoć braći u Judeji. To i izvršiše šaljući doprinos (tamošnjim) starješinama po Barnabi i Savlu» (Dj 11,25-38).

«Za našega višednevnog boravka ondje (u Cezareji) dođe iz Judeje neki prorok imenom Agab. Kad nas pohodi, uze Pavlov pâs, sveza sebi ruke i noge te reče: 'Ovo veli Duh Sveti: Ovako će čovjeka čiji je ovo pâs u Jeruzalemu svezati Židovi i predati ga u ruke poganima.' Kada to čusmo, počesmo mi i mještani moliti Pavla da ne ulazi u Jeruzalem» (Dj 21,10-12).

spomen

- 17:30 - Komentari (20) - Isprintaj - #

10.02.2014., ponedjeljak

MALI ODMAK OD SVETACA

Bio sam danas u katedrali, prije mise.....
Da se poklonim blaženom Alojziju Stepincu!
Osim onih činjenica koje znamo o Stepincu, meni uvijek na spomen blaženog Stepinca podsjete dvije stvari.
Kako smo davnih sedamdesetih, kao studenti prava došli u posjed "transkripata" sa suđenja pokojnom Stepincu, gdje Jakov Blažević zastupao interese koje danas zastupa ona rovka od Bajića..
A druga; kako sam se zapjenio i izgubio okladu, kako je za imenovanje blaženog Stepinca trebala suglasnost, uz logični Vatikana i kralja Alexandra....
A nju je Stepinac dobio (jer prethodni kandidatati izgleda nisu bili po volji obiju strana...) jer je bio "Solunski dragovoljac" koji to ustavri nije bio, jer je iz talijanskog zarobljeništva otišao u dobrovoljce da se izvuče iz talijanskog zarobljeničkog logoara.....
Ali ostavimo to povjesničarima, pa makar se i zvali Tvrtko Ajkovina....
Stepinac je u vrijeme zaređenja za biskupa odnosno nadbiskupa bio najmlađi biskup na svijetu.

Ali "Kost koja najviše boli...." su daske
Naime u većini crkava uz klupe imate i one klupice za klečanje.
E sad mene zanima, jako me zanima da li je ikada ijedan retard koji je to projektirao i klečao na tim klupčicama.
Naime, umjesto da imaju nagib prema naprijed ili da su bar ravne one su nagnute unatrag.
Tako dok klečite, morate se grčevito držati za klupu da ne skliznete na pod!
Ali u svim crkvama!
Ako je to dio pokore, oprosti mi Bože što ovako hulim, ali rado bih vidio tog tupavca da prokleči na svom "proizvodu" bar 10-tak sekundi.

Naravno da sam "informiran" da su Justina, ne svetog nego Paprenjaka, "ufatili" u prebrzoj vožnji, da je cijela Tuzla jednu kozu muzla, da je Pusićka sve posmenjivala, da je Leteći Olandez de Milanovich sletio u Mostar iz čista mira, da je Marina DeBotox Merzeldes Audi preuzele Sisačku valjaonu, da je beli Ivo skočio u Soči.......da se Drako Pilsner preobratio u "proroka new age" ....
Usttvari, pitanje je - što ne znam!'
Kak je Serverina?
, ,,o zaboravio sam ona je kuma onom malom idiotiću čija je mama navodno maznula lovu onom jugoslovenskom četničiću Končareviću

Kak je dobro kad si mal i voliš fusball

U prilogu vam dostavljamo reportažu o suživotu mačaka i pasa!!!





- 21:38 - Komentari (20) - Isprintaj - #

07.02.2014., petak

HERCEGOVAČKI SVECI

Večeras sam bio na misi za ubijene širokobriješke fratre.
Pa smatram svojom dužnošću objaviti neke podatke..
Biskup Košić je održao sjajnu propovijed, a nakon toga smo ko pravi krkani završili na uštipcima i crnom vinu, doduše nije se pila blatina nego cabernet sauvignon, što naravno otupljuje onu dinarsko-ercegovačku crtu, da nas npr. D.Butković ne optuži za prizemnu
vinsku kartu


a na ovoj fotografiji možete vidjeti šta su hodočasnici učinili širokobriješkoj crkvi








Hercegovački franjevački mučenici

U Drugome svjetskom ratu i po njegovu završetku, od 1942. do 1945., partizani i njihovi potpomagači ubili su ukupno 66 hercegovačkih franjevaca, što je samo dio ratnog stradanja katoličkoga klera, redovnika i redovnica u Bosni i Hercegovini.
Hercegovački franjevci od prvog su trenutka pokušavali razjasniti okolnosti pogibije svoje subraće. Posebno one subraće ubijene na Širokom Brijegu, jer je taj slučaj najjasniji. Još 1942. provincijal fra Krešimir Pandžić, kasnije i sam pogubljen, naređuje bilježenje stradanja članova Hercegovačke franjevačke provincije uznesenja Blažene Djevice Marije i pučanstva. Mjesni biskup dr. Petar Čule u listopadu 1945. potiče hercegovačke franjevce da počnu istraživati pogibiju svoje subraće, na što Provincijalat smjesta potvrdno odgovara. Iz toga vremena potječu i prva svjedočanstva očevidaca izrečena pod prisegom. Udba uskoro sve zaustavlja (31. listopada 1945.) i od tadašnjeg tajnika Provincije fra Bonifacija Rupčića oduzima prikupljenu građu. Prikupljanje se nastavljalo u tajnosti. Godine 1971. ponovo se zahuktava, ali ubrzo zbog progona odlazi u ilegalu. Nakon Domovinskog rata, na poticaj tadašnjeg provincijala fra Slavka Solde, biva ustanovljeno provincijsko povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Pročelnik mu postaje fra Ante Marić. Nedugo nakon toga rađa se postupak za mučeništvo, pod nazivom „Fra Leo Petrović i 65 subraće“. Postulatorom postaje fra Luca M. De Rosa, a vicepostulatorom u rujnu 2007. g. fra Miljenko Stojić.

Do 2010. godine je za cjelokupan pokolj hercegovačkih fratara završen provincijski postupak za mučeništvo, međutim biskupijski postupak za beatifikaciju u nadležnoj, Mostarsko-duvanjskoj biskupiji nije još ni započet.

POPIS HERCEGOVAČKIH FRANJEVAČKIH MUČENIKA

Mostarski Gradac; Gornji Gradac, Donji Gradac, Gostuša – 6. veljače 1945.
1. Dr. Stipan fra Krešimir Pandžić (Drinovci, 1892.), profesor u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu, bivši ravnatelj gimnazije i bivši provincijal
2. Leopold fra Augustin Zubac (Čitluk, 1890.), profesor fizike i matematike u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu; upravitelj franjevačke hidrocentrale na Lištici
3. Mate fra Roland Zlopaša, (Posušje, 1912.), profesor fizike i matematike u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu
4. Pero fra Zvonko Grubušić (Posuški Gradac, 1915.), kapelan u Mostarskom Gradcu
5. Karlo fra Rudo Jurić, (Radešine, 1925.), bogoslov
6. Ante fra Kornelije Sušac (Cerno, 1925.), bogoslov
Kada je bilo jasno da će samostan na Širokom Brijegu biti neposredno zahvaćen ratnim događajima, tih nekoliko fratara širokobriješkoga samostana otišlo je k župniku u nedaleki Gradac, da bi ondje bili sigurniji. U Gradcu nije dugo trajao mir. Devetnaesta divizija Osmoga dalmatinskog korpusa preko Mostarskoga Gradca odlučila je ići prema Mostaru. Jedan odred te divizije zauzeo je župni stan. Ali nisu mogli napredovati, pa je dalmatinski partizanski odred morao napustiti župni stan i bježati. Sa sobom je poveo širokobriješke fratre iz župnog stana, uključujući i domaćega župnog pomoćnika. Ubili su ih u mjestu Gostuša, 6. veljače. Tamo su i pokopani, a 1971. g. ekshumirani su i tijela su im prenesena u širokobriješku baziliku.

Široki Brijeg – 7. veljače 1945.

7. Mate fra Marko Barbarić Lesko (Klobuk, 1865.), bivši župnik
8. Petar fra Stanko Kraljević (Mokro, 1871.), bivši župnik i gvardijan
9. Ivan fra Ivo Slišković (Mokro, 1877.), bivši župnik i gvardijan
10. Nikola fra Krsto Kraljević (Grljevići, 1895.), bivši profesor i župnik
11. Dr. Nikola fra Arkanđeo Nuić (Drinovci, 1896.), profesor klasičnih jezika u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu
12. Dr. Bože fra Dobroslav Šimović (Hamzići, Župa Čerin, 1907.), profesor u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu i odgojitelj franjevačkih đaka
13. Mirko fra Tadija Kožul (Mokro, 1909.), profesor klasičnih predmeta u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu i odgojitelj u konviktu
14. Ljubo fra Borislav Pandžić (Drinovci, 1910.), profesor u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu i prefekt đaka
15. Jerko fra Žarko Leventić (Drinovci, 1919.), kapelan
16. Bože fra Viktor Kosir (Uzarići, 1924.), bogoslov
17. Ante fra Stjepan Majić (Vitina, 1925.), bogoslov
18. Ivan fra Ludovik Radoš (Blažuj, Tomislavgrad, 1925.), bogoslov
Upucani su samokresom, ubačeni u ratno sklonište u samostanskom vrtu tu spaljeni i zatrpani. Ekshumirani su 1971. g. i pokopani u širokobriješkoj bazilici.
Široki Brijeg – 8. veljače 1945.
19. Jozo fra Andrija Jelčić (Stubica, 1904.), gvardijan
20. Ante fra Bonifacije Majić (Vitina, 1883.), dugogodišnji prefekt i graditelj franjevačkog konvikta i gimnazije u Širokom Brijegu te profesor
21. Ivan fra Radoslav Vukšić (Studenci, 1894.), ravnatelj franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu, profesor fizike i matematike
22. Jakov fra Fabijan Paponja (Livno, 1897.), ravnatelj konvikta i profesor povijesti i zemljopisa u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu
23. Mijo fra Leonard (Leonardo) Rupčić (Hardomilje, 1907.), profesor francuskoga jezika u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu
24. Fra Miljenko Ivanković (Tubolja, Tomislavgrad, 1924.), bogoslov
25. Jerko fra Melhior Prlić (Sovići, 1892.), časni brat
26. Jozo fra Fabijan Kordić (Grljevići, 1890.), časni brat
27. Marijan fra Mariofil Sivrić (Međugorje, 1913.), vikar samostana, najvjerojatnije izdvojen iz ove skupine i odveden kasnije,
10. veljače 1945. g.

Riječ je o fratrima iz širokobriješkog samostana koji su, kada je ujutro 6. veljače 1945. partizansko topništvo zapucalo na crkvu i , otišli prema rijeci Lištici, gdje se nalazila fratarska mlinica i hidrocentrala, nadajući se da će ondje biti sigurniji. Mjesto je bilo obraslo šumom i zbog toga nevidljivo. S njima je pobjeglo oko 30 đaka i nešto okolnog puka. Tu su ostali dok se pucalo, tj. 6. i 7. veljače.
Istom 8. veljače, kada se nije vise pucalo, odlučili su vratiti se u samostan i vidjeti što se ondje događa. Kad su ih partizanski vojnici opazili u blizini crkve, odmah su ih poredali pred crkvom, tražili su od svakoga pojedinog osobne podatke, pitali za njihovo oružje, vrijeđali ih i prijetili im. Nakon toga su ljude koji su stanovali u blizini poslali njihovim kućama, starije su đake odveli u vojno zapovjedništvo u Ljubuški, a mlađe đake njihovim kućama. Osam fratara pak odvedeno je tobože prema Splitu i negdje (vjerojatno u Viru ili Zagvozdu) ubijeno.
Istraživanje njihova mogućeg grobišta nije završeno. S tom skupinom fratara u hidrocentrali bio je i fra Mariofil Sivrić, ali njegovo mrtvo tijelo je nađeno posebno, kako se čini, na putu prema Vitini.

Mostar – 14. veljače 1945.

28. Dr. Grga fra Leo (Leon) Petrović (Klobuk, 1883.), provincijal
29. Jozo fra Grgo Vasilj (Međugorje, 1886.), gvardijan
30. Ivan fra Jozo Bencun (Međugorje, 1869.), bivši župnik
31. Franjo fra Bernardin Smoljan (Rodoč, 1884.), župnik na Humcu
32. Franjo fra Kažimir Bebek (Vitina, 1901.), župnik u Pločama
33. Ivan fra Rafo Prusina (Hamzići, 1884.), bivši župnik
34. Josip fra Nenad Venancije Pehar (Stubica, 1910.), profesor u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu
Na Čistu srijedu, 14. veljače 1945. partizani su, bez ispaljenog metka ušli u Mostar. Neki su časnici došli u franjevački samostan oko 16 sati. S fratrima su lijepo razgovarali i otišli. Na fratre su ostavili ugodan dojam. U sumrak tog dana došao je u samostan Brana Popadić, s nekoliko vojnika. Sazvali su fratre u samostanu, popisali ih i ispitivali. A kad su to završili, otišli su iz samostana. Vjerojatno su trebali nekoga izvijestiti i dobiti upute. Nakon sat vremena došli su ponovno u samostan. Sedmorici su rekli da ih slijede. Odvedeni su i najvjerojatnije svezani žicom ili ubijeni, pa bačeni u Neretvu i ne zna im se za grobove.
Ljubuški – od 7. do 13. veljače 1945.
35. Jure fra Julijan (Julije) Kožul (Ljuti Dolac, 1906.), župnik u Veljacima – ubijen 7. ili 10. veljače.
36. Ivan fra Paško Martinac Čerin, u mirovini – ubijen 7. ili 10 veljače
37. Franjo fra Martin Sopta (Dužice, 1891.), profesor filozofije u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu – odveden iz Čerina i ubijen između 11. veljače i 13. veljače
38. Andrija fra Zdenko Zubac (Gradnići, 1911.), župnik u Ružićima – ubijen 12. veljače ili 13. veljače
39. Ivan fra Slobodan Lončar (Vinjani, 1915.), župni vikar u Drinovcima – ubijen 12. ili 13. veljače
Ubijeni su u Ljubuškom ili u okolici. Ne zna im se za grobove.
Vrgorac – 28. siječnja 1945.
40. Ljubo fra Maksimilijan Jurčić (Ružići, 1913.), župni vikar na Humcu i drugi magister novaka
Ubijen je i pokopan u Vrgorcu. Ne zna mu se za grob.
Čapljina – 1. veljače 1945
41. Marijan fra Petar Sesar (Kočerin, 1895.), župnik u Čapljini
Odveden je iz župnog stana i ubijen. Do danas mu se ne zna za grob.
Međugorje – 30. listopada 1944
42. Nikola fra Križan Galić (Gorica, 1870.), u mirovini
Smaknut je ručnom bombom u župnom stanu. Pokopan je na groblju Kovačica, u Međugorju.
Čitluk – 6. i 9. (10.) veljače 1945.
43. Jure fra Filip Gašpar (Ambar, Župa Roško Polje, 1893.), župnik u Gradnićima – ubijen 6. veljače 1945.
44. Gabro fra Ćiril Ivanković (Rakitno, 1878.), u mirovini – ubijen 6. veljače 1945.
45. Ante fra Jakov Križić (Roško Polje, 1893.), župnik u Čitluku – ubijen 9. ili 10. veljače 1945., nađen na groblju
Strijeljani su i pokopani na groblju Podadvor, u Čitluku.

Izbično – 11. (12.) veljače 1945.

46. Nikola fra Marko Dragičević (Međugorje, 1902.), profesor klasičnih jezika u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu
47. Andrija fra Nevinko Mandić (Lise, Oklaji, 1908.), vjeroučitelj u Mostaru
48. Ivan fra Bono Andačić (Hamzići, 1903.), časni brat
Odvedeni su od oltara i cijeli dan su prenosili oružje, a uvečer su sva trojica ubijena i bačena u neku nepoznatu jamu.
Kočerin – 20. svibnja 1945.
49. Marijan fra Valentin (Vale) Zovko, (Oklaji, 1889.), župnik u Kočerinu
50. Bože fra Andrija Topić (Oklaji, 1919.), župni vikar
Ubijeni su u župnom uredu. Pokopani su na mjesnom groblju.
Zanaglina, Rilić – 24. (25.) svibnja 1942.[uredi VE | uredi]
51. Nikola fra Stipan Naletilić (Lise, Oklaji, 1907.), župnik u Kongori
Odveli su ga i ubili četnici, zajedno s bratom Marijanom. Do danas mu je grob nepoznat.
Velika Gorica – otprilike od oko 3. svibnja do oko 11. svibnja 1945.
52. Ivan fra Bono Jelavić (Veljaci 1898.), župnik u Vitini
Ubijen je na Križnom putu. Grob mu je nepoznat.
Zagreb – 27. svibnja 1945.]
53. Dr. Andrija fra Radoslav Glavaš ml. (Drinovci, 1909.), načelnik Ministarstva bogoštovlja u Zagrebu
Nakon što se je predao partizanskim vlastima, kao načelnika Ministarstva bogoštovlja NDH-a, partizani su ga objesili. Grob mu je do . danas nepoznat

Macelj, Krapina – 4. na 5. lipnja 1945.

54. Andrija fra Metod Puljić (Vašarovići, 1912.), župnik u Izbičnu – u bijegu pred partizanima uhvaćen je u Krapini i
ubijen u noći 4. lipnja 1945.
55. Bože fra Darinko Mikulić (Kočerin, 1919.), mladomisnik – u bijegu pred partizanima zarobljen je u Krapini i ondje
ubijen, u noći 4. lipnja 1945.
56. Berislav fra Julijan Petrović (Tomislavgrad, 1923.), bogoslov – ubijen je u Maceljskoj šumi, kod Krapine, na lokalitetu Lepa bukva
Ekshumirani su 1992., zajedno s ostalim žrtvama partizanskog zločina u Maceljskoj šumi. Kosti su, nestručno obrađene, bile sve
do 2005. g. na odjelu za patologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a potom su vraćene na izvorni lokalitet i pokopane u
temelje novopodignute crkve Muke Isusove, u zajedničku grobnicu stradalnika, 22. listopada 2005. g.
Bleiburg i Križni put – u drugoj polovici svibnja ili kasnije 1945. g.
57. Silvije fra Bruno Adamčik (Konjic, 1908.), profesor glazbe u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu – uhvaćen je i ubijen
nakon 18. svibnja
58. Jure fra Anđelko Nuić (Drinovci, 1908.), župni vikar
59. Ivan fra Branko Šušak (Pribinovići, 1912.), župnik u Blizancima – u bijegu pred partizanima zarobljen je u Sloveniji i
ubijen u svibnju 1945.
60. Stanko fra Jenko Vasilj (Međugorje, 1914.), vjeroučitelj u Konjicu – u bijegu pred partizanima zarobljen je u Sloveniji i
ubijen u svibnju 1945.
61. Franjo fra Emil Stipić (Drinovci, 1912.), župnik u Gorancima – u bijegu pred partizanima zarobljen je u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.
62. Franjo fra Dane Čolak (Ledinac, Donji Mamići, 1916.), župni vikar u Drinovcima – u bijegu pred partizanima zarobljen je u Sloveniji i
ubijen poslije 15. svibnja 1945.
63. Tadija fra Tihomir Zubac (Gradnići, 1918.), župni vikar u Grudama – u bijegu pred partizanima zarobljen je u Sloveniji i
ubijen u svibnju 1945.
64. Nikola fra Lujo Milićević (Studenci, 1919.), mladomisnik – u bijegu pred partizanima ubijen je u Sloveniji, u svibnju 1945.
65. Ante fra Svetislav Markotić (Grabovnik, 1921.), mladomisnik – u bijegu pred partizanima došao je u Maribor, gdje je ubijen u svibnju 1945.
66. Ante fra Stjepan Majić (Vitina, 1925.), bogoslov – u bijegu pred partizanima uhvaćen je u Sloveniji, a na povratku je
obolio od upale mozga; dopremljen je u bolnicu u Zagreb, gdje je umro 6. kolovoza 1945.




Literatura i izvori[uredi VE | uredi]

Stopama pobijenih – glasilo vicepostulature postupka mučeništva "Fra Leo Petrović i 65 subraće", god. I, br. 1(1), Humac, srpanj 2008., str. 11 – 13.
Brošura Hrvatske žrtve rata u Hercegovini 1941.–1945., Mostar, svibanj 1995.
[1]


Za usporedbu o kojem broju se radi, danas u cijeloj sisačkoj biskupiju djeluje 66 svećenika.

Lijep pozdrav bijednicima kojim je jedini problem u Hrvatskoj-RKC

- 22:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #

SVETAC DANA

7.veljače

PIO IX.,papa (1792. – 1878.)




Po fotografiji se ne bi reklo da je imao "turbulentan" život???
Izgleda prilićno "ležerno"..ha..ha
Makar se u to vrijeme, pretilost smatrala oblikom otmjenosti.



Marja Mastai Ferretti rodio se 13. svibnja 1792. godine u Senigalliji u aristokratskoj obitelji grofa Girolama Mastai Ferrettija i Caterine Sollazzi, kao deveto dijete. Od 1802. do 1809. godine stječe klasično obrazovanje u Volterrii, a zatim odlazi u Rim na studij filozofije i teologije. Rim napušta 1810. g. zbog političkih previranja, te se ponovo vrača 1814. g. kako bi se pridružio Papinskoj Plemićkoj Gardi. No, u to vrijeme je bolovao od epilepsije, pa je njegov zahtjev odbijen. Giovanni nastavlja studij teologije kojeg završava 1818. g., te je u travnju 1819. g. zaređen za svećenika. Službovanje započinje kao rektor sirotišta Tata Giovanni u Rimu, da bi od 1823. do 1825. g. boravio u Čileu kao član papinog izaslanstva. Vraća se u Rim i postaje ravnatelj bolnice sv. Mihaela i upravitelj crkve Sv. Marije u Via Lata. U svibnju 1827. g. papa Lav XIII. imenuje ga nadbiskupom Spoleta. Godine 1832. papa Grgur XVI. postavlja ga za biskupa Imole, ali sa titulom nadbiskupa, te ga imenuje kardinalom in pectore 1839. g. Imenovanje je objavljeno u prosincu 1840. g. kada je primio grimiz i titulu. Papa Grgur XVI. umire 1.lipnja 1846. godine i kardinal Mastai Ferretti je pozvan u Rim na konklavu.

Početak pontifikata

Na konklavi je sudjelovalo 50 od 62 kardinala. Kardinalski kolegij podijelio se između dva kandidata koji su slovili kao poželjni i od glasovanja do glasovanja broj glasova nije se mijenjao. Dekan Kardinalskog zbora predložio je tada da se glasuje «za najmlađeg» kandidata. Tako je 16. lipnja 1846. g. i izabran najmlađi kardinal pedeset četverogodišnji Giovanni Maria Mastai Ferretti, nadbiskup-biskup Imole. Po završetku konklave doputovao je kardinal Karl Kajetan Gaisruck, nadbiskup Milana, koji je nosio veto austrijskog cara Ferdinanda I. na izbor kardinala Mastai Ferrettija.
No, stigao je prekasno.

Novi papa uzeo si je ime Pio IX., a njegov izbor je u to vrijeme izazvao veliko iznenađenje, s obzirom da su pretežno konzervativni kardinali izabrali njega, koji je bio poznat po svojim liberalnim stavovima. Odmah po stupanju na papinsko prijestolje Pio IX. je pomilovao više od tisuću zatvorenika i zajamčio slobodu prognanima i izbjeglima. Na zaprepaštenje bečkog dvora, papa je osnovao civilnu vladu i stavio je pod nadzor parlamentarne skupštine, te zatražio od svojih ministara da reformiraju građansko pravo, kazneni sustav, javno obrazovanje i drugo. Odjek tih njegovih mjera bio je velik u Europi Europi i svijetu, a posebno u Italiji, koja je glasno klicala „liberalnom papi“. Ali sve se naglo promijenilo kada se Pio IX. odbio svrstati na bilo čiju stranu u ratu između kralja Karla Alberta Savojskog i Austro-Ugarske. Talijanski nacionalisti su mu to jako zamjerili jer su ga htjeli pridobiti za pokret koji je pokrenuo cijelu Italiju, kako bi se oslobodili teritoriji koji su još bili pod austrijskom vlašću. Pred kraj 1848. g. dolazi do velike krize koja je bila posljedica raspada ekonomije. Na dan otvaranja Skupštine 15. studenog 1848. g., ubijen je u dvorištu palače Kancelarije premijer papinske vlade grof Pellegrino Rossi (1787.-1848.). Ubrzo je ustanak zahvatio rimske ulice pa je papa prerušen 24.studenog, pod okriljem noći, napustio Kvirinal i pobjegao u Geatu.

Pastoral uzornog pape

Uz zalaganje hrvatskog bana Josipa Jelačića papa 1852. g. zagrebačku biskupiju uzvisuje na rang metropolije i nadbiskupije, a nadbiskupa Juraja Haulika 1856. g. imenuje kardinalom.Bulom Ineffabilis od 8.prosinca 1854. g. papa Pio IX. definirao je dogmu o Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije što je u nekim crkvenim krugovima povuklo pitanje papine nepogrešivosti, iako se papa prije toga bio savjetovao s biskupima iz cijelog svijeta. U teškim političkim previranjima papa Pio IX. 8. prosinca 1869. g. otvara Prvi vatikanski sabor na kojem je izglasana dogma o nepogrešivosti pape koju je papa Pio IX. je proglasio 18.srpnja 1870. Proglašenje dogme o papinoj nepogrešivosti dolilo je ulje na vatru i izazvalo prosvjede liberala u Francuskoj i posebno u Njemačkoj, gdje će prosvjednici stvoriti otpadničku Starokatoličku crkvu. Svojim mudrim savjetima je pomagao Svetom don Boscu utemeljiti salezijansku družbu; tako si je zaslužio nadjevak „Don Boscov Papa”.

Papina smrt

Pontifikat pape Pija IX. koliko god se činio poraznim zbog nestanka Papinske Države, toliko je označio jačanje duhovnog autoriteta pape. Smatrajući se zatočenikom papa Pio IX. više nikada nije napustio Vatikan. Njegovo dobrovoljno zatočeništvo donijelo mu je opće simpatije izvan Italije i pridonijelo ugledu Svete Stolice. Najduži pontifikat u povijesti Crkve završio je 7. veljače 1878. g. Papa je umro u 86 godini života prirodnom smrću. Papa Pio IX. je želio da ga pokopaju u bazilici sv. Lovre izvan zidina, ali je zbog političkih razloga sahranjen u bazilici Sv. Petra. Kada su ga nakon tri godine željeli prebaciti u baziliku Sv. Lovre, morali su to učiniti tajno, jer je jedna antiklerikalna grupa željela njegovo tijelo baciti u Tiber. Od dokumenata pape Pija IX. ostala je sačuvana samo enciklika Quanta Cura i njezin glasoviti dodatak Syllabus, kao i stavovi koje je zastupao potkraj svoga pontifikata. Bio je prvi papa koji je snimljen fotografskim aparatom. Godine 1985. papa Ivan Pavao II. donio je službenu izjavu o njegovom „herojskom životu“, a 3. rujna 2000. g. isti papa ga je proglasio blaženim.



- 13:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.02.2014., srijeda

SVETAC DANA

04.veljače

ANDRIJA CORSINI (1302-1373)

Današnji sveti zaštitnik je , talijanski karmelićanin i biskup, „apostol Firence“. Rodio se u 30. studenoga 1302. u Firenci kao potomak glasovite plemićke obitelji. Nakon lakoumnog i razuzdanog života u mladosti, stupio je 1317. u fiorentinski karmelićanski samostan. Za svećenika je zaređen 1328, a studirao je u Parizu i Avignonu. Vratio se 1332. u zavičaj i proslavio se kao „apostol Firence“. Kad je Europom 1348. harala strašna kuga, koja je pohodila i Firencu, karmelićanski samostan ostao je bez gotovo svih svojih redovnika. Prior Andrea Corsini oživio je svoju provinciju nalaženjem novih zvanja, a posebno se isticao nastojanjem da se njegovi redovnici strogo drže redovničkih pravila i zavjeta siromaštva.

Godine 1360. izabran je za biskupa Fiesolea nedaleko Firence. Marljivo je obilazio svoje župe, osnovao bratovštinu svećenika u čast Presvetom Trojstvu, obnovio katedralu i brojne crkve. Glasoviti mirotvorac, mnogo je učinio oko pomirenja zavađenih plemićkih obitelji. Papa Urban V. poslao ga je kao svoga legata da smiri uznemirene duhove u Bologni, gdje je izbio sukob između plemića i pučana. Taj zadatak obavio je na svestrano zadovoljstvo. Bio je na glasu kao prorok i čudotvorac. Umro je u Fiesoleu 6. siječnja 1373. Blaženim ga je proglasio 1440. papa Eugen IV, a svetim 1629. papa Urban VIII.
Zazivaju ga pri građanskim nemirima i neredima.(što se tiče Hrvatske, nama Andre ne treba..kod nas su i žabe žabokrečinarske "mobilnije" od ove raje)
Zaštitnik je Firence i brojnih naselja, župa i crkava.

05. veljače

AGATA (225 -251)



Danas slavimo svetu Agatu, mučenicu sa Sicilije. Rodila se oko 225. u Cataniji ili Palermu na Siciliji. O njezinom životu i smrti raširene su mnoge, često prijeporne legende. Potjecala je iz bogate i plemenite obitelji.
Lijepu kršćanku, rimski upravitelj Kvintijan, prisiljavao je u vrijeme Decijeva progona da se odrekne Isusa Krista ili da postane njegova ljubavnica. Nije pristala, pa je mučena tako da su joj odrezane grudi i bačene u vatru. Čudom se spasila, ali je ponovno zatvorena i stavljena na žeravicu. Tog trenutka odjeknuo je snažan zemljotres, Agatini mučitelji su poginuli pod ruševinama, a Kvintijan je pobjegao u strahu. Agata je zahvalila dragom Bogu jer je prekinuo njezine patnje i preminula na današnji dan, 5. veljače 251. u Cataniji.

Nakon godinu dana njezinim zagovorom spašen je grad Catania od erupcije vulkana Etne, a Maltežani joj zahvaljuju jer ih je 1551. spasila od turske invazije. Njezino ime ušlo je u rimski kanon mise. Svojim djelima proslavili su je mnogi kršćanski pisci. Zazivaju je kod bolesti grudi, neplodnosti, potresa, vatre, prirodnih nepogoda, vulkanskih erupcija, a zaštitnica je Malte, Malteškoga viteškog reda, San Marina, Sicilije, Catanije, Molisea, mučenika, ljevača zvona, pekara, draguljara, žrtava silovanja i mučenja, dojilja, neudatih žena te brojnih naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Kanfanar, Novigrad u Istri).
Sretan imendan želimo našim Agatama, Jagodama i Dobrilama!


06. veljače

PAVAO MIKI i DRUGOVI (1565-1597)

Sveci Mucenici Sveti Pavao Miki, po narodnosti Japanac, a po zvanju isusovac, živio je u prijelomno doba povijesti svoga naroda. Nakon pada središnje vlasti, Japan je postao oko 100 godina poprištem sukoba izmedu feudalnih knezova.
Sveti Franjo Ksaverski poceo je godine 1549. u Japanu prilicno uspješno misionariti, iako su novoobraceni kršcani bili trn u oku japanskim religijama broj vjernika je rastao velikom brzinom. Militaristicki vlastodršci pokazivali su ispocetka veliku naklonost prema kršcanima.
Godine 1587. je. došlo do promjene držanja te je daljnje širenje kršcanstva zabranjeno, a nareden je i progon svih misionara iz Japana.
Od tada je Crkva u Japanu izložena velikim pritiscima i napadima. Godine 1593. dopušteno je skupini franjevaca iz Filipina da djeluju u Japanu ali zbog sukoba s Korejom i nesuglasica sa Španjolskom strah od stranaca je rastao.
U toj napetoj atmosferi na smrt razapinjanjem na križ je osudeno 6 franjevaca i 15 pomocnika.
Uz njih su osudena i trojica isusovaca, medu kojima se posebnom revnošcu isticao Pavao Miki, te nekoliko vjernika.
Tako je u svemu 5. veljace 1597. pogubljeno 26 osoba koje su poput svoga Ucitelja život završili smrcu na križu.





- 17:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

03.02.2014., ponedjeljak

SVETAC DANA

danas vam prenosim koristan link o tome
kako se postaje svetac

i jednu dvije slike od Rafaela

Vjenčanje djevice i

//tignarius.blog.hr/slike/l/raffaello_sposalizio.jpg" alt="" />




i evo još nekoliko svetaca zaštitnika, po abecedi:

bolničke sestre..................................................................Ivan od Boga
bolovi u želucu.................................................................Erazmo
bravari...............................................................................Dunstan (ne znam zna li Duni za bravara iz Kumrovca)
brijači.................................................................................Kuzma i Damjan.
burzovni mešetari.............................................................Matej (šta će ovima "zaštitnik")

C

carinici............................................................................Matej (moram priznat da Matej ima nemoguću misiju, burza&carinici xxxl)
Crkva..............................................................................Josip
cvijećari..........................................................................Ruža Limska, Terezija od Djeteta Isusa



ČĆ

četkari...........................................................................Antun Pustinjak
čirevi ............................................................................Karlo Boromejski

.
D

davatelji krvi.................................................................Marija, Majka Božja
dijetičari.......................................................................Marta
diplomati.....................................................................Josip Kupertinski.
djeca...........................................................................Nikola
djevojke.......................................................................Agneza, Marija Goretti
dobar glas...................................................................Ivan Nepomuk
dobrotvorne ustanove.................................................Vinko Paulski
drvodjelci.....................................................................Josip
državni službenici........................................................Toma More (o jadnog Toma..nikad mira)
duhovne vježbe...........................................................Ignacije Loyolski (Ignacije je bio Bask)
đaci koji se pripremaju za ispit...................................Josip Kupertinski (o da znadoh ranije za njega)

E

Egipat........................................................................Marko
egzegeti.....................................................................Jeronim (Dalmatinac)
Engleska...................................................................Arkanđeo Mihael, Juraj (malo su i ova dva moćna zaštitinika..ha..ha)
Europa......................................................................Benedikt, Ćiril i Metod

F

farmaceuti.................................................................arkanđeo Rafael, Kuzma i Damjan
filozofi i filozofija........................................................Justin, Toma Akvinski (ne znam jesu li oni zaduženi i za filozofsku podskupinu blogera)
Francuska.................................................................Ivana Arška, Ivana Orleanska, Lovro.....


G

glad ........................................................................Walburga (o sveta Walbi, moli za nas; navek gladne)
glavobolja................................................................Tereza Avilska
glazba......................................................................Cecilija, Grgur Veliki
gostioničari..............................................................Amand, Gencijan, Marta, Vid
govornici..................................................................Ivan Zlatousti
građevinari...............................................................Toma, apostol
Grčka.......................................................................Pavao,apostol
grješnici....................................................................Magdalena (šta će jadna žena s tolikima...)
guske.......................................................................Martin iz Toursa (mnoge ni ne znaju da su guske,a tek da imaju zaštitnika..)



- 18:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (8)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (8)
Prosinac 2016 (18)
Studeni 2016 (16)
Listopad 2016 (9)
Rujan 2016 (10)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (5)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (5)
Ožujak 2016 (7)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (9)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (9)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (4)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (4)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (4)
Ožujak 2015 (5)
Veljača 2015 (10)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (7)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (10)
Siječanj 2014 (13)
Prosinac 2013 (3)
Studeni 2013 (6)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (2)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Opis bloga
zaštita ljudi od "ljudi"

tignariusblog@gmail.com



blog.hr



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se