HEBREJIMA

VJERA PRAOTACA/PRIMJERI ŽIVE VJERE
11

Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.
2 Zbog nje su stari postigli pohvalno svjedočanstvo.
3 Vjerom spoznajemo da je svijet stvoren Božjom rječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga.
4 Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan - Bog nad njegovim darovima posvjedoči - po njoj i mrtav još govori.
5 Vjerom Henok bi prenesen da ne vidi smrti te iščeznu jer ga je prenio Bog. Doista, prije prijenosa primio je svjedočanstvo da omilje Bogu.
6 A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže.
7 Vjerom Noa, upućen u ono što još ne bijaše vidljivo, predano sagradi korablju na spasenje svoga doma. Time osudi svijet i postade baštinikom vjerničke pravednosti.
8 Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide.
9 Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja,
10 jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.
11 Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje.
12 Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.
13 U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji.
14 Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže.
15 Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju.
16 Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.
17 Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje,
18 kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! -
19 uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u p redslici i ponovno zadobi.
20 Vjerom baš u pogledu budućnosti Izak blagoslovi Jakova i Ezava.
21 Vjerom Jakov, umirući, blagoslovi oba sina Josipova i duboko se prignu oslonjen na vrh svojega štapa.
22 Vjerom Josip na umoru napomenu ono o izlasku sinova Izraelovih i dade zapovijed o svojim kostima.
23 Vjerom su Mojsija netom rođena tri mjeseca krili njegovi roditelji jer vidješe da je djetešce lijepo i nisu se bojali kraljeve naredbe.
24 Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati se sinom kćeri faraonove.
25 Radije izabra biti zlostavljan zajedno s Božjim narodom, nego se časovito okoristiti grijehom.
26 Većim je bogatstvom od blaga egipatskih smatrao muku Kristovu jer je gledao na plaću.
27 Vjerom napusti Egipat, ne bojeći se bijesa kraljeva, postojan kao da Nevidljivoga vidi.
28 Vjerom je obavio pashu i škropljenje krvlju da Zatornik ne dotakne prvenaca Izraelovih.
29 Vjerom prođoše Crvenim morem kao po suhu, što i Egipćani pokušaše, ali se potopiše.
30 Vjerom zidine jerihonske padoše nakon sedmodnevnoga ophoda.
31 Vjerom Rahaba, bludnica, ne propade zajedno s nepokornicima jer s mirom primi uhode.
32 I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena, počnem li raspredati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, pa Samuelu i prorocima,
33 koji su po vjeri osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećano, začepili ralje lavovima,
34 pogasili žestinu ognja, umakli oštrici mača, oporavili se od slabosti, ojačali u boju, odbili navale tuđinaca.
35 Žene su po uskrsnuću ponovno zadobile svoje pokojne. Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće.
36 Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu.
37 Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani -
38 svijet ih ne bijaše dostojan - vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim.
39 I svi oni po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano
40 jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva.





















































































































































































































































































































































































































































Map IP Address
Powered byIP2Location.com

TIGNARIUS

19.02.2014., srijeda

SVETAC DANA

17. veljače

SVETIH SEDAM UTEMELJITELJA REDA BMD- serviti

Imena sedam svetih utemeljitelja Reda slugu Blažene Djevice Marije ili servita su: Bonifiglio, Bonagiunta, Manetto, Sostegno, Amadio, Uguccione, Alessio.
Oni su svi od reda po zanimanju bili trgovci i pripadali su moćnom cehu trgovaca koji je vršio velik utjecaj na život i sudbinu grada Firenze. Utjecaj je bio ne samo na ekonomski, već i na kulturni i religiozni život. Ta sedmorica trgovaca, koji su početkom XIII. stoljeća putovali po Italiji, Francuskoj i Flandriji, vidjeli su mnogo dobra, bujan procvat kršćanskog života, ali i sekte heretika, koje su širile krive ideje, sektaški duh i rascjep i sukobe među vjernicima.
Potaknuti odozgora pobožni se trgovci udružiše u jedan pokornički pokret. Takvih je pokreta početkom XIII. stoljeća bilo po svim talijanskim gradovima, a osobito u Firenzi. Zvali su ih "Braća od pokore" i smatrali pravim redovnicima. Oni su, doduše, živjeli u svijetu, ali su duhom od njega bili odijeljeni te su u pokori i siromaštvu išli za nasljedovanjem siromašnog i raspetog Krista. Trgovci se kasnije oslobodiše svih rodbinskih veza te povukoše u Cafaggio kod gradskih vrata Firenze, "da bi se ondje u većoj slobodi mogli posvetiti razmatranju", a uz to su činili i djela ljubavi prema bližnjemu.
Bili su uvjereni da kontemplaciju valja oploditi i aktivnošću prema bližnjemu. I to je gotovo opća pojava u životu svetaca da su najveći kontemplativci bili ujedno i najveći aktivisti bilo u izravnom pastoralnom zalaganju, bilo u djelima milosrđa. I ti su kreposni trgovci poput sv. Franje Asiškoga htjeli živjeti po Evanđelju i to u potpunosti. Da bi to što bolje ostvarili, udružili su se sami u jednu zajednicu.

Živeći jedno vrijeme u Cafaggiu, učinilo im se da su još uvijek odviše povezani sa svijetom i da ih to smeta u sabranosti pa stoga odlučiše potražiti zabitnije mjesto. I to je također česta pojava u životu svetaca, da rado traže samoću, kako bi u njoj lakše našli Boga to su činili već neki starozavjetni proroci pa i naš Gospodin. Sveti trgovci, sada već redovnici, povukoše se godine 1241. na Monte Senario, 18 km sjeverno od Firenze, i počeše ondje provoditi pustinjački život baveći se isključivo Božjim stvarima. Na poticaj dominikanca sv. Petra iz Verone svoj red nazvaše Družba Presvete Djevice Marije, koja se zove sluge Svete Marije. Za svoj redovnički život uzeše pravila sv. Augustina, a oblačili su se u crno odijelo. Takvu nošnju zadržaše sve do danas. Red je konačno potvrdio sam papa godine 1255.
Kao središnje točke svoga zajedničkog života novi je red uzeo božansko čitanje, misu, molitvu u koru, službu siromasima i djela milosrđa uopće. Uz nasljedovanje Krista sve se više povezaše i s Majkom Božjom, kao svojom odvjetnicom i posrednicom. Njoj u čast počeše gajiti sve jaču pobožnost, a ona je dolazila do izražaja i u tome što su sve svoje poslove započinjali sa "Zdravo Marijo" ili "Zdravo Kraljice", što su na osobit način slavili subotu kao dan Majke Božje, za koji su se spremali već u petak pjevanjem "Bdjenja naše Gospe".


Primjer ovih svetih slugu Blažene Djevice Marije djelovao je na mnoge, ponajviše bogataše. Oni su svojim životom obogatili život Crkve, navodeći je da što više bude u skladu s Evanđeljem. Svetima ih je proglasio 15. siječnja 1888. tek papa Leon XIII., iako im se uspomena i štovanje počelo širiti već u XIV. stoljeću. Na Veliku Gospu 1933. kosti su im skupljene u jedan relikvijar te prenesene u kapelu njima posvećenu, a sagrađenu prigodom 700. obljetnice reda servita.
Serviti imaju danas u Rimu glasoviti teološki fakultet Marianum, na kojem se dijele akademski stupnjevi iz mariologije te koji pokazuje naročit interes za razvoj mariologije, dogmatske znanosti o Presvetoj Djevici. Fakultet izdaje i znanstvenu reviju Marianum te specijaliziranu biblioteku koja sadrži svu mariologiju.

(Mislim da ova sedmorica daju dosta štofa mojim ss-analitičarima)


18. veljače

SVETI ŠIMUN (+107)

Za svetoga Šimuna, drugog jeruzalemskog biskupa, misli se da je bio sin Kleofe, jednog od dvojice učenika kojima se Isus ukazao na putu u Emaus. Nakon mučeničke smrti sv. Jakova Mlađega, prvog jeruzalemskog biskupa oko godine 62., preostali učenici izabrali su Šimuna za njegova nasljednika. To je zabilježio otac crkvene povijesti Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti. On misli da je to bilo nakon razorenja Jeruzalema, što ne odgovara istini. Daleko je vjerojatnije da je to bilo prije i da se za opsade Jeruzalema Šimun sklonio u Pellu. Gospodin, koji je prorekao i razorenje Jeruzalema, opomenuo je svoje učenike da tada bježe. Šimun je za to znao i zato je pošao u Pellu. Svojim boravkom u Pelli zameo si je trag pa se tako kao Gospodinov rođak nije morao pokazati u Rimu po naredbi cara Vespazijana i Domicijana.

Sv. Šimuna su za progonstva prvih godina carevanja cara Trajana optužili pogani i Židovi da je kršćanin i Davidov potomak. Godine 107. bio je dugo mučen, a zatim raspet. Pobudio je i čuđenje i divljenje gledatelja pa i samoga konzularnoga legata Tiberija Klaudija Attika, jer je bio starac od 109 godina, a od toga biskup 43 godine. Kako je bio Gospodinov suvremenik, pa čak i rođak, zanimalo bi nas mnogo više iz njegova života, ali, na žalost, vjerodostojni izvori o tome šute.

Za štovanje sv. Šimuna u zapadnoj Crkvi imamo prve podatke u Adonovu martirologiju, a spominje ga i Rimski martirologij kao i knjige o svecima i mučenicima na Istoku. Svi ga od reda slave kao Kleofina sina. Na Zapadu se neke crkve kao npr. u Brindisiu, Bologni i Bruxellesu ponose što imaju njegove relikvije. Međutim, predaja je o njihovoj vjerodostojnosti posve nesigurna.


19. veljače

SVETI KONRAD Confalonieri (1290. - 1351.)



Današnji sveti zaštitnik Konrad iz Piacenze (Corrado Confalonieri), franjevac trećoredac, pokajnik, hodočasnik i pustinjak rodio se 1290. u talijanskom gradiću Calendascu nedaleko Piacenze (Emilia-Romagna).
Plemić, od rane mladosti bavio se lovom i viteškim igrama. Jednom je u lovu naredio da se naloži velika vatra, kako bi potjerao divljač iz brloga i gnijezda. Zbog jakog vjetra buknuo je silni plamen koji je opustošio okolna polja i šume te uništio cijelo jedno selo. Corrado je pobjegao u panici. Vlasnici polja i kuća tražili su da se pronađe krivac i da im se nadoknadi šeteta. Vladar Piacenze Galeazzo Visconti dao je uhititi jednog siromašnog seljaka koji se zatekao na mjestu požara i osudio ga ni krivog ni dužnog na smrt zbog podmetanja požara.
U Corradu je je proradila savjest, javio se vlastima, spasio nedužnog čovjeka od smrti i obvezao se da će nadoknaditi štetu. Prodao je imanje kako bi isplatio dug, izvršio je svoje obećanje, ali je potpuno osiromašio.
Lišen zemaljskih dobara, odlučio je promijeniti svoj život.
(mene čudi kak se meni nije promjenio život nakon što sam lišen ovozemaljskih dobara...)
Nakon te nesreće, 1315, Corradova supruga Eufrosina ušla je u samostan klarisa u Piacenzi, a on se pridružio franjevcima trećorecima u njihovoj pustinjačkoj nastambi u Calendascu.
Hodočastio je u Rim i u druga sveta mjesta, a zatim se uputio na Siciliju.
Stalno boravište pronašao je 1343. u dolini grada Nota (provincija Siracusa). Smjestio se u spilji Pizzoni, koju je narod kasnije prozvao njegovim imenom.
O njegovom pustinjačkom životu u vjerničkom puku kruže mnoge legende i pripisuju mu se mnoga čudesa i ozdravljivanja. Posebno blizak bio je s pticama. U Notu je i preminuo na današnji dan, 19. veljače 1351, klečeći pred križem. Njegovo štovanje u biskupiji Siracusa odobrio je 1515. papa Leon X, to je 1544. prošireno na čitavu Siciliju, a papa Urban VIII. dopustio je 1625. svim franjevačkim zajednicama štovanje svetog Corrada. Zaštitnik je gradića i biskupije Noto, rodnog Calendasca, naročito ga štuju katolici u Vijetnamu, a zazivaju ga osobe koje boluju od hernije (kile).

- 18:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Travanj 2024 (1)
Ožujak 2024 (13)
Veljača 2024 (4)
Siječanj 2024 (7)
Prosinac 2023 (8)
Studeni 2023 (9)
Listopad 2023 (6)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (7)
Srpanj 2023 (2)
Lipanj 2023 (4)
Svibanj 2023 (4)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (7)
Veljača 2023 (5)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (8)
Studeni 2022 (8)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (4)
Kolovoz 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (1)
Svibanj 2022 (2)
Travanj 2022 (5)
Ožujak 2022 (5)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (5)
Prosinac 2021 (9)
Studeni 2021 (8)
Listopad 2021 (5)
Rujan 2021 (5)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (13)
Veljača 2021 (8)
Siječanj 2021 (9)
Prosinac 2020 (9)
Studeni 2020 (8)
Listopad 2020 (3)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (6)
Srpanj 2020 (6)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (2)
Opis bloga
ako imate primjedbi
mrežna pošta vam je ikpurger@gmail.com

Flag Counter