HEBREJIMA

VJERA PRAOTACA/PRIMJERI ŽIVE VJERE
11

Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.
2 Zbog nje su stari postigli pohvalno svjedočanstvo.
3 Vjerom spoznajemo da je svijet stvoren Božjom rječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga.
4 Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan - Bog nad njegovim darovima posvjedoči - po njoj i mrtav još govori.
5 Vjerom Henok bi prenesen da ne vidi smrti te iščeznu jer ga je prenio Bog. Doista, prije prijenosa primio je svjedočanstvo da omilje Bogu.
6 A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže.
7 Vjerom Noa, upućen u ono što još ne bijaše vidljivo, predano sagradi korablju na spasenje svoga doma. Time osudi svijet i postade baštinikom vjerničke pravednosti.
8 Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide.
9 Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja,
10 jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.
11 Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje.
12 Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.
13 U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji.
14 Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže.
15 Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju.
16 Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.
17 Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje,
18 kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! -
19 uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u p redslici i ponovno zadobi.
20 Vjerom baš u pogledu budućnosti Izak blagoslovi Jakova i Ezava.
21 Vjerom Jakov, umirući, blagoslovi oba sina Josipova i duboko se prignu oslonjen na vrh svojega štapa.
22 Vjerom Josip na umoru napomenu ono o izlasku sinova Izraelovih i dade zapovijed o svojim kostima.
23 Vjerom su Mojsija netom rođena tri mjeseca krili njegovi roditelji jer vidješe da je djetešce lijepo i nisu se bojali kraljeve naredbe.
24 Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati se sinom kćeri faraonove.
25 Radije izabra biti zlostavljan zajedno s Božjim narodom, nego se časovito okoristiti grijehom.
26 Većim je bogatstvom od blaga egipatskih smatrao muku Kristovu jer je gledao na plaću.
27 Vjerom napusti Egipat, ne bojeći se bijesa kraljeva, postojan kao da Nevidljivoga vidi.
28 Vjerom je obavio pashu i škropljenje krvlju da Zatornik ne dotakne prvenaca Izraelovih.
29 Vjerom prođoše Crvenim morem kao po suhu, što i Egipćani pokušaše, ali se potopiše.
30 Vjerom zidine jerihonske padoše nakon sedmodnevnoga ophoda.
31 Vjerom Rahaba, bludnica, ne propade zajedno s nepokornicima jer s mirom primi uhode.
32 I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena, počnem li raspredati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, pa Samuelu i prorocima,
33 koji su po vjeri osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećano, začepili ralje lavovima,
34 pogasili žestinu ognja, umakli oštrici mača, oporavili se od slabosti, ojačali u boju, odbili navale tuđinaca.
35 Žene su po uskrsnuću ponovno zadobile svoje pokojne. Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće.
36 Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu.
37 Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani -
38 svijet ih ne bijaše dostojan - vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim.
39 I svi oni po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano
40 jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva.





















































































































































































































































































































































































































































Map IP Address
Powered byIP2Location.com

TIGNARIUS

17.02.2014., ponedjeljak

SVETAC DANA

14. veljače

SVETI VALENTIN (+269)
(ovoga sam preskočio da vas ne davim za dane zagubljenih...pardon zaljubljenih)

Teško je protumačiti činjenicu da se u narodu naročito štuju baš oni sveci o kojima nemamo nikakvih sigurnih povijesnih podataka. Tako je u svijetu vrlo rašireno štovanje sv. Valentina. Kod nas su ovome svecu posvećeni mnogi oltari, osobito na području stare zagrebačke nadbiskupije, a u Batini u Baranji podignuta mu je župna crkva. Mnogi bi vjernici htjeli što više saznati o tom “popularnom” svecu. Nažalost, sve ono što se o njemu zna više je legenda nego stvarni podaci. Ipak, evo nekih poznatih izvještaja.

Rimski martirologij spominje sv. Valentina s izvještajem koji potječe od sv. Bede Časnoga iz VIII. stoljeća. On ga je uzeo iz legendarne muke Marisa i Marte. Tu se o sv. Valentinu kaže da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao veliki ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori kraj života, za mučeničku smrt. Okrijepljen snagom svetih sakramenata hrabro je stupio pred cara, a on mu je rekao:

“Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak staroj vjeri u rimske bogove.”

Valentin je odvratio: “Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje slave, to nikad ne bi od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.”

Na upit jednoga od sudaca što misli o bogovima, odgovorio je: “To su demoni!” Sudska skupština se podigla na noge te zatražila Valentinovu smrt. Valentin je zamolio od cara samo koji trenutak te mu na brzinu protumačio osnovne kršćanske istine. Car je bio duboko potresen. Ali je gradski prefekt uzviknuo: “Valentin je čarobnjak!” Na to je nastala velika gužva. Car se prestrašio bune u narodu pa je Valentina predao gradskom prefektu, a ovaj opet sucu Asteriju. Molitvom i polaganjem ruku Valentin mu je ozdravio slijepu kćerku. Asterije se odmah dao krstiti te je uskoro skupa sa svojom obitelji umro mučeničkom smrću. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao istući, a zatim je naredio da mu odrube glavu. Bilo je to godine 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla.

Drugi izvještaj, novijeg datuma, spominje da je na mučenikovu grobu papa Julije I. dao sagraditi baziliku. Nju je kasnije pregradio i obnovio papa Teodor. Pisani spomenici VII. stoljeća spominju da je bila prekrasno urešena. Svečev se blagdan slavio već za vrijeme pape Grgura Velikog. Narod ga zaziva u pomoć kod očnih bolesti, padavice i u drugim potrebama sve tamo od ranoga srednjeg vijeka. (Prema: Josip Antolović: “Duhovni velikani – Sveci Katoličke Crkve”)

Po čemu je onda sv. Valentin zaštitnik zaljubljenih, na temelju čega se slavi današnje popularno Valentinovo? Prema jednoj od legendi, sveti je Valentin volio ruže, mirisno cvijeće, koje je poklanjao zaručnicima da bi im na taj način zaželio sretno bračno zajedništvo.

Običaj slavljenja Valentinova danas je najrašireniji u anglosaksonskim zemljama. Na taj dan svi su uključeni u ritual darivanja. Prijatelji, roditelji, zaljubljeni svi jedni drugima žele “Sretno Valentinovo”. Pošte su zatrpane čestitkama s nacrtanim srcima, Amorima i Kupidima. Zaljubljeni pišu pjesme, u lokalnim novinama objavljuju ljubavne poruke, izrađuju male predmete u obliku srca…

U svakom slučaju, ne provjeravajući istinitost različitih legendi, ako ste već zaljubljeni i ako želite baš na ovaj dan nekim ljupkim znakom pažnje iznenaditi “odabranicu/-ika srca svoga”, ne dajte se obeshrabriti!

(Ja sam ovo "maznuo" sa bitno.hr... (jer ih cijenim)....a oni izgleda ...Izvor: Veritas.hr)


15. veljače

SVETI KLAUDIJE la Columbiere (svećenik, isusovac; 1641. - 1682.)

Kao isusovački đak je vrlo rano osjetio da ga Gospodin zove u Družbu Isusovu. Nisu nam poznati motivi za poduzimanje tog životno odlučnog koraka. Paradoksalno je u njegovu zvanju, kako sam priznaje, da je «osjećao strašnu odvratnost prema životu što ga bijaše prigrlio».
P. Molinari nam otkriva tajnu Klaudijeva paradoksa ovako: «Tko se zanima za njegov život, lako će uočiti da je imao osjetljivu narav za prijateljske i obiteljske veze pa onda velike sklonosti za literaturu i umjetnost, a k svemu tome valja pridružiti i koliko ga je privlačio život u društvu i to onom plemenitaškom. No s druge strane on bijaše i čovjek koji nije dopuštao da se povodi za osjećajima.»

U dobi od 17 godina stupio je, dakle, u novicijat Družbe Isusove u Avignonu, također gradu bogate prošlosti koji tijekom sedamdeset godina bijaše čak rezidencija papâ. U istom je gradu po završetku novicijata u tamošnjem kolegiju dovršio svoj filozofski studij položivši prve redovničke zavjete. Nakon toga u istom kolegiju kroz pet godina obavlja službu profesora gramatike i literature.

Godine 1666. poslan je u Pariz da ondje u slavnom kolegiju Clermontu studira teologiju. U tom istom razdoblju povjerena mu je također jedna vrlo odgovorna služba. Kako su u njega bile otkrivene velike sposobnosti za klasične nauke, kao i kvalitete razboritosti i finoće, povjeren mu je i odgoj sinova francuskog ministra financija u vladi Luja XIV.(ministar Colbert.)


Godine. 1676. o. La Colombiere je po nalogu poglavara otputovao u London za propovjednika na dvoru vojvotkinje od Yorka. Bijaše to u ono doba vjerskih razdora i napetosti veoma teška misija. On je, osim propovijedi u kapeli i stalnog duhovnog vodstva, mnogim osobama što se odvratiše od Katoličke crkve davao solidne vjerske pouke te ih vodio natrag majci Crkvi. Bio je to vrlo opasan posao, ali u njemu je, uz neugodnosti, o. La Colombiere doživio i utjehe. Sam je o tome zabilježio: «Mogao bih napisati knjigu o milosrđu kojim me je Bog učinio svjedokom otkako sam ovdje.» Naporan rad i nepovoljna klima narušiše njegovo i onako slabo zdravlje i tako se počeše pokazivati znakovi sušice. No on je hrabro ostvarivao svoj životni ideal.
Krajem g. 1678. bio je nenadano uhićen i klevetnički optužen da je umiješan u 'papističku' zavjeru protiv Engleske. Nakon dva dana premješten je u zloglasni zatvor Kong' Bench gdje je u teškim okolnostima, lišen i najnužnijih stvari, proveo tri tjedna, a nakon toga protjeran je iz Engleske. Sve to bijaše dostatno da njegovo zdravstveno stanje postane još gore.

U ljetu 1681. došao je opet u ParayleMonial, gdje je 15. veljače 1682. završio svoj kratak, ali vrlo intenzivan i plodan život. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 16. lipnja 1929. Po mišljenju sv. Margarete Alacoque njegova je karizma bila u tome da duše privodi k Bogu slijedeći put ljubavi i milosrđa, koje nam je Krist objavio u Evanđelju.




16. veljače

SVETI ONEZIM, učenik sv. Pavla

Onezim je grčko ime, a znači koristan. To ime dobio je od svoga gospodara Filemona jedan njegov mladi rob. On je jednoga dana orobio svoga gospodara te pobjegao u Rim u kojem su se tada skupljali avanturisti iz svih naroda i zemalja. Bilo je to između godine 61. i 63., kad je sv. Pavao bio u pritvoru, ali ipak mogao primati posjetitelje. Jedan od tih posjetitelja bio je i rob Onezim. Apostol naroda poučio ga je u vjeri i krstio. Htio ga je i zadržati kod sebe jer mu je kao pritvoreniku mnogo pomagao. No, po tadašnjem pravnom shvaćanju i društvenom poretku, Onezim je pripadao Filemonu koji je bio kršćanin. Budući da je Tihik odlazio u Aziju, Pavao ga je skupa s Onezimom poslao Crkvi u Kolose, s poslanicom upravljenom Filemonu, u kojoj moli oproštenje za Onezima. Poslanica je pravi biser svetopisamske književnosti, a i "magna charta" što je Crkva načelno mislila o ropstvu. Ernest Renan, racionalist, ovu najkraću Pavlovu poslanicu, koja ima samo 25 redaka, zove "biserom rane kršćanske književnosti". Ona s jedne strane očituje Pavlovu otmjenost, pažnju prema suradnicima, mekano očinsko srce prema svima, dosjetljiv stil; (ovo me jako podsjeća na jednog blogera, koji se rodio 100 godina nakon Lurda) a s druge strane osvjetljuje stvarni kršćanski stav prema pitanju ropstva.
Donosimo ovdje tu kratku Pavlovu poslanicu koja osvjetljuje i lik današnjega sveca, i njegova gospodara Filemona, i njezina pisca, orijaša kršćanstva, sv. Pavla. Zapadna Crkva slavi danas sv. Onezima, a grčka po svom kalendaru 15. veljače.

"Pavao, sužanj Krista Isusa, i brat Timotej Filemonu, našem ljubljenom suradniku, i sestri Apiji, našem suborcu Arhipi i crkvi koja se sastaje u tvojoj kući.

Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!

Zahvaljujem Bogu svome uvijek kad te se sjećam u svojim molitvama - čujem, naime, za tvoju ljubav i vjeru koju imaš prema Gospodinu Isusu i prema svim svetima - da ona bude djelotvorna u iskazivanju svakog dobra koje se čini i mora činiti među vama radi Krista. Zbilja me uvelike obradovala i utješila tvoja ljubav, jer si, brate, okrijepio srca svetih.

Zato, premda imam puno opravdanje u Kristu da ti naredim što si dužan činiti, radije te molim u ime poznate ljubavi, takav kakav upravo jesam: Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa. Molim te za svoga sina koga rodih u okovima, za Onezima, koji ti je negda bio nekoristan, a koji je sada i tebi i meni vrlo koristan. Njega ti - upravo njega, to jest moje srce - šaljem natrag. Htio sam ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe služi u okovima koje nosim radi Radosne vijesti. Ali nisam bez tvoga pristanka ništa htio činiti, da tvoje dobročinstvo ne bude kao prisilno, već svojevoljno. Možda je zato bio odijeljen od tebe na kratko vrijeme da ti bude povraćen zauvijek, ne više kao rob, nego više od roba, kao drugi brat; meni izvanredno drag, a koliko više tebi i po naravi i po Gospodinu!

Ako, dakle, mene smatraš za druga, primi njega kao mene! A ako te je u čemu oštetio ili ti što duguje, to unesi u moj račun. Ja, Pavao, potpisujem vlastoručno, ja ću platiti... da ti ne reknem da si i sam sebe meni dužan. Hajde, brate, da se okoristim tobom u Gospodinu! Okrijepi moje srce u Kristu!

Posve uvjeren u tvoju poslušnost, ovo ti pišem, znajući da ćeš učiniti i više nego što tražim. A u isto vrijeme pripravi mi gostinsku sobu, jer se nadam da ću vam po vašim molitvama biti dobrostivo darovan.

Pozdravljaju te Epafra, koji je sa mnom sužanj u Kristu Isusu, Marko, Aristarh, Dema i Luka, moji suradnici.

Milost Gospodina Isusa Krista s duhom vašim! Amen."


(Tek kad sam u cijelosti pročitao ovo Pavlovo pismo, uviđam koliko sličnosti u izražavanju imamo.....pljunuti @tigi, blag pun oprosta, skroman, nenametljiv....)

- 18:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Travanj 2024 (2)
Ožujak 2024 (13)
Veljača 2024 (4)
Siječanj 2024 (7)
Prosinac 2023 (8)
Studeni 2023 (9)
Listopad 2023 (6)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (7)
Srpanj 2023 (2)
Lipanj 2023 (4)
Svibanj 2023 (4)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (7)
Veljača 2023 (5)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (8)
Studeni 2022 (8)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (4)
Kolovoz 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (1)
Svibanj 2022 (2)
Travanj 2022 (5)
Ožujak 2022 (5)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (5)
Prosinac 2021 (9)
Studeni 2021 (8)
Listopad 2021 (5)
Rujan 2021 (5)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (13)
Veljača 2021 (8)
Siječanj 2021 (9)
Prosinac 2020 (9)
Studeni 2020 (8)
Listopad 2020 (3)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (6)
Srpanj 2020 (6)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (2)
Opis bloga
ako imate primjedbi
mrežna pošta vam je ikpurger@gmail.com

Flag Counter