Ne znam kada ću
I da li ću ikako moć' doć'
Bar' uspjeti Hrabrosti smoć'
Pa da, kada padne Noć
U tvoje Kuće Blizini
Skupa s tobom, po Mjesečini
Krišom beremo Prezrele Jabuke
Bez velike Mudrosti, Pameti i Nauke
Te se, pokriveni Bijelim Plaštom po Glavi
Dojmimo k'o Pravi Duhovi na Javi
I nečujno prikradamo, kao Splav na Savi
Muklo, Tiho, bez Glasa i Jauka
Voćnjaku od Bezbroj Mirisnih Jabuka
Koje se od Pogleda Drugih, čim Dan svane
Svim i svačim brane
K'o da su Ljudi uklete Vrane
I nikome se živom brati ne daju
A Zabranjene, još Privlačnije izgledaju
Osobito, uz Mjesečev Dukatni Sjaj
Od svake mi po jedan Zalogaj na Ugriz daj
Bilo da je Zelena, Crvena ili Zlatno-Žuta
Slatka, Kisela ili Jabuka Ljuta
Sve dok prvi Titraj Zore ne najavi Pjevac
Najljepše Jabuke na Svijetu ima DOM@ljevac
Mjesto, uz Krotku i Pitomu Rijeku Savu
Oni što su mi to i ranije tvrdili
Vidim, bili su apsolutno u Pravu
Zaljubljen Superlativom
|