Tides

Hodam nekim čudnim korakom. Korakom koji nije sličan koracima kojima sam nekada hodala po stazi. Po stazama koje su me vodile sigurnim putovima. Jer, znala sam kamo idem i gdje me čeka moj cilj. Crvena zastavica koju sam svaki put uzela u ruku kad god bih stigla na određeno mjesto.
Pitam se, hoće li zastavica promjeniti boju, ili će i dalje ostati crvena?

Trudit ću se da mi korak i dalje bude čvrst i odlučan. Da mi noge ne trzaju kada trebam zakoračiti u novu okolinu. Da ne postane kratak niti predugačak. Nego, da ostane točno onakav kakav je bio sve ove godine.
Sve ove godine koje me vodio.
Želim da me nastavi voditi onako kako me znao voditi.
Sigurno, snažno i bez straha.

Svijesna sam toga da više ništa neće biti isto.
Da se neću buditi u svom krevetu.
Da mi mama svako jutro neće kuhati topli čaj.
Da nitko neće stajati na vratima i gledati kako odlazim stazom do svog cilja.
Koliko god teško bilo, moram se pomiriti sama sa sobom da sve navike koje su me pratile više neće postojati.
Jednostavno ih trebam spremiti u kutiju u kojoj čuvam sva svoja sjećanja i uspomene.
Samo se nadam da kutija ima još dosta mijesta jer uspomene koje pakujem nisu sitnica.
Zapravo su najljepše i najdraže uspomene koju su nastale.
Stoga moram biti sigurna kako me ništa nebi odvuklo natrag. A odvući me neće samo ako znam da je kutija dobro zatvorena.
Možda svezana nekim užetom sijećanja:)

Polako se pripremam.
Jer, znam da se bliži.
Osmijeh nabacim na lice kad god mi netko spomene Zagreb i školu.
Sigurna sam u sebe. Priznajem.


Lijepo je imati osmijeh sigurnosti na licu.
Nikada nisam bila sigurna u sebe.
No, sada sam dosta starija i znam kako upravljati osjećajima i kako se nositi s problemima.
Vrijeme je da se osamostalim.
Vrijeme je da počnem ispunjavati svoje snove.
Vrijeme je da upoznam nove ljude.
Vrijeme je da se uozbiljim.
Da postanem zrela, ozbiljna mlada dijevojka!:)
Toliko ozbiljna da u sebi još skrivam onu dječju neozbiljnost koju svaki čovjek posjeduje do kraja svoga života.

Bliži se dan kada ću biti potpuno spremna.
Kada ću izljubiti svoga Mačka:)
Kada ću pozdraviti svu svoju rodbinu.
Kada ću sjesti u auto i krenuti prema novome domu.
Novome životu. Novim navikama.
I kada prvih tjedan dana prođe krenut ću putem koji vodi do mojeg pravog doma. :)
Dva dana, ali dovoljno je:) Točno onoliko vremena da se sjetim svojih uspomena i da se vidim sa svojima.
A kada se budem ponovno vraćala u dom osmijeh će mi osvanuti na licu jer ću znati gdje idem.
Biti ću upoznata sa svim i neće mi biti teško.
Nije laž kada kažu da je prvi puta najteže! :)

Polijećem dragi moji, u pustolovinu svog života gdje će mi jedini lov biti ostvarenje mog sna.

Vaša Betty Blue
nemojte me zaboraviti.
javljat ću vam se svaki vikend kada dođem.
i naravno čitat ću vas:)

What would there be
As the river of sadness
Turns into sea

Danas je upravo onakvo vrijeme kakvo ja volim. Naravno da izuzmemo sparinu koja se još uvijk osjeća u zraku.
Nema sunca, nebo je tmurno, no kiša još nije pala. Kiša danima ne pada. Moji ukućani su zabrinuti da ne ostanemo bez vode, jer nam je voda dosta opala u bunaru. Strašno.
Moram priznati da mi ljeto već ide na živce. Ne samo vrući dani, nego općenito mi ide na živce sve vezano za njega. Nisam bila na moru, u bazenu se nisam niti jednom okupala. Ne znam što mi se događa, ali više uopće nisam željna bazena. Mora jesam..:) posebno šetnje..i veličanstvenog zalazka sunca. No, ove godine to nije bilo moguće osjetiti niti vidjeti. Kad se samo sjetim kako sam bila ljuta kad je netko bio tamniji od mene. Jedino što sam po ljeti voljela je bilo to da potamnim..:) Ah, sada mi to uopće više nije važno. Čak mi je ružno kada je netko pretaman. Netko tko ima baš onu crnu, najcrniju boju. Tata mi kaže da sam bijela ko sir, no mene to ne zamara. Ionako sada dolazi jesen. Obožavam njenu tajnovitost. Obožavam razmišljati gledajući kroz prozor kada pada kiša pa se kišne kapljice slijevaju niz staklo. Upravo tako volim i zimu. :) Mijenjam se dragi moji. Osjećam to..:)

Mislim da ću se dobro odruštvenijalizirati kada odem tamo u školu. Već svi znate gdje..:) Btw, riječ "odruštvenijalizirati" je porijeklo mojeg najboljeg bratića M. :) Što bih bez njega.

Could there be
Another thousand stories
Like you and me

Wanted a heart,
Wanted a soul,
More than anything else in this world

But we are doomed
Our flesh in wounds
I would never give in

"Ines, vidjet ćeš kad postaneš starija, kad počneš upoznavati ljude, kad kreneš u srednju. Bit će ti odlično. Ulaziš u najbolje godine draga moja. :)"
Riječi moje drage kume. Nadam se..Iskreno se nadam da će postati tako. :) Jer, već stvarno rekoh nekim ljudima da sam poprilično željna novog društva. Ne u tom slučaju da zaboravim i zapostavim staro društvo. O ne, to nikako. Oni se nikad ne zaboravljaju..:) T, T, D & ja. Fantastična četvorka. :) Ne znam, u zadnje vrijeme sam se toliko združila s nekim osobama i osjećam se jako lijepo. Zadnjih par dana provela sam upravo s tim curama i znam da će nam te večeri uvijek ostati zabilježene u sjećanju. O znam. Prvenstveno zbog naše šetnje do motela. Gdje smo glumile da smo turisti..:D Gdje sam ja rekla da se ondje osjećam kao da sam na drugom mjestu u državi. Bude par poznatih ljudi, ali ipak ne dovoljno da ne bi mogla osjetiti taj neki Turist feeling xD Znam da sam čudna..:) Par kilometara od kuće, a osjećaš se kao da si na potpuno trećem mjestu gdje ima svakakvih ljudi. Heh..Sad znam kamo ću se uputit kad mi dosadi..Znam i s kojim ljudima..:)

Ovih dana mi nije baš bajno. Uhvatila sam užasnu prehladu. Boli me glava i curi nos. Uši me bole, a i grlo. Baš sam ono..jadna.. Zadnjih par dana kada bih trebala uživati ja se razbolim. Mislim, to samo defektni mogu. xD Sinoć sam trebala ići na rock koncert i upoznati neke ljude s kojima se čujem samo preko face-a i msn-a. Ali naravno, nisam išla. Prvenstveno zbog stanja, a i tata mi nije dopustio. Stvarno ne kužim. Zna da volim takvu glazbu i zna da nigdje ne izlazim i dobra sam mu i jednostavno me nije htio pustiti. Lijepo sam ronila u suzama sinoć. Ponekad se previše brinu.

Upravo sam došla od bratića. Slušali smo glazbu, gledali neke trailere filmova i gledali neke scary children crtiće. Zanimljivo:) S njim se super slažem. Živimo 10 koraka jedno od drugog, a skoro svaku večer se dopisujemo preko msn-a :D Freaky. Još jedan razlog zašto će mi biti teško otić. No moram. That's my choice..

Just like the moon does
We rise'n'shine'n'fall
Over you
That I rise'n'shine'n'crawl
Victims aren't we all

What would there be
Beyond the eyes of Brandon Lee
Could there be
A revenging angel left to bleed
Wanted the truth,
Wanted the faith,
More than anything else in this world
But we are doomed
Body and soul marooned
I would never give in

Vratila mi se mojaExodus* :) Moja Talijanka. Eto, kad zapnem u talijanskom znam kome ću se obratiti.:) Iskreno hvala na razglednici. Nemaš pojma koliko me razveselila. :) Divna je, uistinu.

Just like the moon does
We rise'n'shine'n'fall
Over you that I rise'n'shine'n'crawl
Victims aren't we all

Just like the moon does
We rise'n'shine'n'fall
Over you that I rise'n'shine'n'crawl
Victims aren't we all
Aren't we all
Aren't we all

Svaka staza vodi nekamo.
Svaki dan donosi nešto novo.
Svaka nota proizvodi divan zvuk.
Svaki glazbenik ima potporu svojih fanova.
Svaka slika ima tisuću značenja.
Svaka izrekla ima dušu.
I svaki pravi prijatelj zrači iskrenošću.

A heart out of affection
A night at the masquerade
You won some and you're long some
As the spotlight fades

Već nekoliko večeri kada legnem u krevet razmišljam o svom bivšem razredu i školi. Nastavnicima..drugim dragim prijateljima koje više neću viđati tako često. I moram priznati da svaku večer isplačem dobru količinu suza. Jastuk bude mokar..oči mi pocrvene, a srce se stisne. Sinoć sam mogla osjetiti raspoloženje koje smo imali u razredu. Svi smo bili složni. Svi smo bili tako zajedno. Svaki nastavnik nas je hvalio. Bili smo proglašeni najboljim razredom, što nam je veoma značilo i uvjerilo nas da nikada ne posustajemo u naumu da to i ostanemo. Najbolji, najdraži i najneiskvareniji razred. 26.6 imali smo svečanu dodjelu svjedodžbi. Svaki razred je imao svoj program. Moja najbolja prijateljica čitala je našu razrednu biografiju. Od samih početaka do samog završetka, koju smo naravno mi napisali. Došla je do polovice i po glasu sam čula kako više nije mogla. Počela je plakati, naricala je. Kad se okrenula, oči su joj bile crvene i pune suza, a šminka je bila razmazana. Suze su bile crne od nje..dok su klizile i otkrivale njene iskrene osjećaje prema svima nama. Ugledavši ju..jednostavno se nisam mogla suzdržati. Previše je boljelo. Osjetila sam kako je boli. Boljelo ju je čitati sve to. Kako smo od male škole zajedno pa sve do onog dana..Kada smo zadnji put bili svi na okupu. Zadnji puta smo gledali jedni drugima u oči. Zadnji puta smo se grlili, smijali..razgovarali. No, i taj zadni puta mora doći. Uvijek. U trenutku kad je zaplakala pogled mi je skrenuo u naše roditelje i nastavnike. Vidjela sam suze u očima svima. Neke mame su čak i plakale. Oči su se caklile i dragim prijateljicama..pravim prijateljicama. Poslije smo pustili našu prezentaciju i zapjevali Zlatne godine od Gibonnia. Bilo je divno. Kad se sve završilo povukli smo se na najdraža mjesta i uživali. Zadnji dan je prošao. I ostala su samo sjećanja. Kako rekoh. Dan danas se svega istinski sjećam i boli me, na neki način. Ali na neki način sam sretna što sam doživjela predivne trenutke s predivnim ljudima. Da nije bilo njih. Njihovih divnih osobina..iskrenih pogleda i predivnih osmijeha..mislim da ništa ne bi bilo ostvareno. Jer to je želja..A kada želiš da ti se želja ostvari..podijeli je s najdražim ljudima i ostvarit će se. Bit ćeš sretan i zahvalan. Ljudima oko sebe, Njemu i samome sebi. Samo se iskrene želje ostvaruju, a s iskrenim osobama to je itekako moguće:)
Volim vas i voljet ću vas. Za mene ćete uvijek ostati dio sjećanja. Ali ne običnog sjećanja. Bit će to sjećanje puno ljubavi, veselja i divnih trenutaka koje sam provela s vama. Sjećanje koje će mi zasuziti oči, ali i sjećanje koje će mi izmamiti osmijeh na lice kad mi to bude najpotrebnije. Sitnice..<3 :)

Going forth pretending
Destination is at hand
When she's crying just a little
Just for me

Bliži se i dan kada ću otići od kuće. Kada ću upoznati nove ljude i kada ću se morati priviknuti na drugačiji način života. Naravno da se bojim. Što je bliže mene je sve više strah. No, ja znam da će sve biti u redu. Mnogim osobama nije bilo lako na početku pa tako neće ni meni, ali znam da nisam sama. Nisam sama koja odlazi od kuće. Od obitelji. Od svakodnevnog života. Ima nas mnogo. Ima ih još..:) Udružit ćemo se. I prebroditi prve dane zajedno. Upoznavati nove ljude je ono što život čini zanimljivijim i potpunijim..:) O da..

I've seen them set off
To the Promised Land
Escaping from the hurtings
They don't understand

A sense of satisfaction
On account of pristine tears
She's crying just a little more
Just like you

Svaki dan nabavljam sve više i više glazbe. I mogu vam reći da me to užasno čini sretnom. :) Obožavam takvu glazbu. Ona me ispunjava, čini me sretnijom i ozbiljnijom osobom. Daje mi insiraciju. S njom uživam kada se odmaram, s njom uživam kada radim. Šetam..gledam u nebo..čitam..učim uz nju..:) Volim te glazbo. :D Volim vas glazbenici. Majstori moji..:) Svaku večer se molim za vas..da nam date još bolje i divnije glazbe. :) Metal, rock..klasika..i sve ono tomu slično.:) Sve ono što nam dušu para i ono što nam srce čini potpunim.
GLAZBA!

Why don't you cry
Cry a little over me?
Why don't you lie?
Can't you tell me that I am

Hard to deny?
Can't you see what I am going through?
Cry just a little for me
oh, girl, a little for me

Prije par dana pogledala sam The Crow. Divan film. Možda znate, možda ne znate. Mene je film posebno taknuo zbog samog Erica Dravena(odnosno Brandona Lee-a). Čovjek je iznenada bio ubijen na snimanju filma. Na snimanju jedne scene, netko je podmenuto prave metke u oružje te je u njega ispaljen taj smrtonosni i odvratni metak mržnje. Zašto je ubijen? Zadnji film. Zadnja uloga. Ali i dalje predivan. Uživaj Brandone gore. Kloni se zemaljskog života. Sve ide krivo. Sve ide trnovitim putem. Nema više sigurnosti. Sjećanje na tebe uvijek ćemo pamtiti. Tvoja uloga divnog zaručnika, sina i osobe nikad ne umire. "Because we do not know when we will die." Brandon Lee..1965.-1993.

Tvoja Staza

" Čuj, kad ti je jako teško, kad te nešto strašno muči,
i kad ti je stvarno tijesno na ulici i u kući,
daj, odmahni lijevom rukom,
daj, odmahni desnom rukom
i odlučno, čvrsto kreni za nečujnim nekim zvukom.

Kreni stazom koje nema.

To će biti tvoja staza.
Tko zna što ti sutra sprema taj tvoj put bez putokaza,
al znaš: to je tvoja cesta što nekamo ipak vodi
i da na njoj nema mjesta za drugoga.

Zato brodi!

Ako ipak nekad negdje na lud kamen zakoračiš,
pa kad glavom o tlo tresneš, nemoj zato da se smračiš,
već, molim te, junak budi k'o da ništa bilo nije
pa nastavi svojom cestom još oštrije nego prije.

A kad ti je zbilja dobro, kad pomisliš da si snažan,
smiri malo svoju snagu, i nemoj se pravit važan.
I nastavi svojom cestom, niti lijevo, niti desno.
Po širokom hodaj usko, a napni se kad je tijesno.

I jednog ćeš dana stići na kraj samog tvoga puta.
Tog ćeš časa možda biti bez cipela i kaputa,
al ćeš znati što si, tko si, i koliko zbilja vrijediš.

Da si Netko samo zato, što jedino put svoj slijediš. "