Tides

Odlučila sam.
Osjećam se bolje.
Osjećam se lakšom.
Odbacila sam teret s leđa.
Odbacila sam najteži teret koji mi nije dao da se normalno krećem.
Koji mi nije dao da normalno živim. Osjećala sam pristisak dok sam se jutrom budila.
Pomisao na to da još ne znam što ću dalje me užasno mučila.
Ali sad. Sad je sve gotovo.
Toga više nema.
Znam što ću, znam gdje ću. Ali ne znam kako ću.

No hey! Odmah mi je lakše jer mi je ostalo samo još jedno neodgovoreno pitanje.
No njegov odgovor ću saznati tek na početku školske godine.
Da pojasnim svoju odluku.
Upisat ću zrakoplovnu školu u Velikoj Gorici. Stanovat ću u Zagrebu u domu.
Ah, nikad se nisam nadala da ću se odlučiti na tako velik korak.
Zakoračiti u tako veliku pustolovinu daleko od kuće. Hmm, postajem sigurnija u sebe.
A i sama sam sebi nekoliko puta rekla da moram postati samostalna.
Idi za svojim srcem. Ne tamo gdje idu drugi. Nego tamo gdje te tvoje srce šalje.
Poslušala sam svoje srce.
Nadam se da će me odvesti na pravi put.
Jer ja sam put izabrala. Samo ga trebam upoznati.
A za to nikad nije kasno.

Sad sam stvarno odahnula jer ne nosim toliki teret više.
Lijepo je imati uspravan hod.

No, pomalo..osjećam neki strah.
Možda od pomisli na to da više neću biti stalno sa svojom obitelji.
Naravno, vikendom ću biti kod kuće.
I viđati svoje drage prijatelje.
Ali ipak, to više neće biti to.
No, trudit ću se da mislim samo pozitivno.
Život je ljepši s optimističnim mislima.
Naravno da je..heh!

Sada mi samo preostaje moliti se, vjerovati i nadati se da ću upasti u tu školu.
Misliti pozitivno!
Zajedno sa svojim prijateljima koje isto to čeka. =)
Ma ja znam da će na kraju sve ispasti dobro.
Uvjerila sam se već u to. :)

Toliko sam Mu zahvalna što imam divne prijatelje.
Sada kad je kraj. Baš smo se svi lijepo udružili.
Kao jedno smo.
Sreća, ljubav, osmijesi..sve to pršti iz mene..
Osjećam se jako sretnom.
A imam razloga to i biti.

Sreća je svugdje oko nas, samo je treba pronaći.
Treba je presresti na njenom putu.
Doći joj u susret.
Pokucati na vrata.
Otkriti je.
Iznenaditi je..
Baš kao što ona nas često iznenađuje.
Ali ovaj put ja iznenađujem sreću i otimam je..
Držim je, na puštam je..
I nedam je..
Jer ja sam svoju našla.
A vi?? Što vi čekate?

volim* grlim* ljubim*
vaša Betty Blue!

My dear Tuomy..

Završila sam osmi razred. Završila sam osnovnu školu. Još jedno razdoblje u mom životu je prošlo. No, sada dolazi drugo. Odgovornije i odraslije. Vrijeme je da više ne razmišljam kao dijete od 10 godina. Neozbiljna sam, kažu moji roditelji. Mislim da oni još pravo ne poznaju svoju kćer, kao i dosta poznatih mi ljudi. No, ne zamaram se previše oko toga. Važno je da me posebne osobe znaju. Posebne = pravi prijatelji.

Dok sam promatrala svaku stvarčicu koja će mi buditi sjećanja o školi, razmišljala sam o tome kako vrijeme prebrzo prolazi. Baš kao i oblaci..hmm, sve uspoređujem s oblacima.=) Oni se mijenjaju svake sekunde. Donose nam dobro i loše....Oh, time just passing by..Savršeni su. Oblaci..i nebo. Predstavljaju savršenstvo. Ja sam još jedno dijete koje voli utonuti u misli. Volim razmišljati. Volim slušati predivnu glazbu. Volim razmišljati o tekstovima pjesama. Zamisliti u kakvom stanju je tekstopisac bio dok je pisao nešto tako savršeno. Volim zamišljati likove u oblacima. To je tako čarobno..i jednostavno preljepo. Volim promatrati mjesec i zvijezde. Volim noć! Volim sunce..

Nakupina emocija, riječi kao što su upis, srednja, ocjene...
Ma daaaj, sve mi ide na živce i samo čekam trenutak kad ću puknut kao balon kad se nabode na iglu..il neki oštar predmet..whatever! Al znate..onaj balon s vodom..
Ne znam što mi je. Sve one riječi koje sam prije izgovarala..optimističnost, vjera u sebe, nada..traženje ispravnog puta..(u miru)..Sad se sve pretvorilo u pesimističnost, nema vjere, nema nade..nema puta. Ništa me ne zanima. Zar je moguće da ne maštam o budućnosti?? Tko i što ću biti kad odrastem? Hoće li uopće biti nešto od mene? Nisam valjda toliko loša? Ma daaaj..čak ne znam u čemu sam dobra, što mi ide....možda zato što ne postoji ništa gdje bih se svrstala. Pomisao na to me plaši..
Sad većina vas koja ovo pročita će sigurno mislit..ma..šta joj je..svatko se tak osjećao na kraju osmog. Sva ta iščekivanja kako će mi bit u srednjoj. Hoću li se uklopiti. Hoću li se snaći. No ne znam, možda ja to teže podnosim nego ostali. Još tri dana i ništa više neće biti isto. Znam, znaaam..nema tu nikakvog rastanka..Svi ćemo se mi još sto puta vidjeti i čuti. Ali to nije isto..najviše mi je žao posebnih osoba..koje su zauzele svaki djelić mog srca. I iskreno se nadam..da će prijateljsvo još dugo poživjeti.

Ovih dana nebo je posebno..