Tides

Nalazim se u sobi.
Razmišljam.
Razmišljam o tome kak ima dosta glupih i primitivnih ljudi.
Koji se nažalost nalaze u mojoj školi.
Ta "moja" škola puna nasilja.

A još piše da je to mjesto nulte tolerancije na nasilje.
Sad ne znam zašto se uopće zamaram time.
Bolje bi mi bilo da uzmem neku knjigu u ruke i odem čitat.

A šta mogu kad sam osoba koju sve zanima i koja ne voli o tom razmišljat, al ipak mora.

p.s.: Danas su mi u školi rekli da sam anoreksična, a ja kad sam došla kuć pojela velku picu iz Pola.

Dali ste sigurni da poznajete osobu s kojom se družite?
S kojom dijelite najljepše i nezaboravne trenutke.
Jeste li sigurni da osoba koja vam ispunjava život ima samo dobra i najbolja mišljenja o vama?
Možda se to tako čini.
No, mi zapravo nemamo pojma što misle osobe s kojima smo u najboljim mogućim odnosima.
Nemamo. Ne.
Danas je sve puno prijevara, laži, klevetanja...
Ljudi na ulicama imaju mrzovoljne poglede da te nešto stegne u srcu kad im pogledaš u oči.
Mnogi ljudi su pokvareni. Vole ogovarati. Govoriti laži samo kako bi bili u pozornosti.
Stoga si razmišljam, ako slučajno nešto kažem o nekomu pred osobom koju zapravo poznajem mogu li imati povjerenja u nju da ne kaže to nešto onome o kome sam govorila. Mogu, ako osobu zaista poznajem i ako si vjerujemo. Ali ponekad te i osobe kojima si najviše vjerovao iznevjere. Gadan osjećaj. Jako.
Možda mi se to dogodilo dva, tri puta. I to s osobom koja je divna, pametna, dobra. Ali često se ta njena dobrota pretvori u zlo. Kao da tu svoju zlobnu stranu skriva u sebi, te kad nema više snage za skrivati je. Onda pokaže tu lošu stranu koja me uvijek iznevjeri. No sada smo u odličnim odnosima i zbog toga mi je jako drago. Kada se počnemo prepirati oko stvari o kojima imamo različita mišljenja brzo promijenimo temu i sve super. Mada se nikad ne slažem s njenim mišljenjima. Osim kad i ja tako mislim.
S Valentinom mi se takvo što nikada nije dogodilo. Predobra osoba. I love her very much.
Samo razmislite poznajete li osobe bez kojih ne možete zamisliti život najbolje?

I remember there was mist
swirling mist upon a vast, glassy lake
There were candles all around,
and on the lake there was a boat,
and in the boat there was a man

U školi je dobro. Prošli tjedan je bio zagrijavanje. I mislim da smo dovoljno zagrijani da možemo početi s ozbiljnim radom. Jesam li rekla ozbiljnim. Ajoj, haha. Kad bi bilo ozbiljnog rada.
Vani je zastrašujuće zatoplilo. Čak kad hodaš umotan u šal, kapu i rukavice, postane vruće. Stvarno čudno.
Mrzim otopljeni snijeg. Znate, bljuzgu Kako gadna riječ. Baš dobro opisuje taj snijeg koji se topi. Napokon.
Već se pomalo svađam sa svojim dragim roditeljima što ću upisati. Oni govore jedno ja drugo. Toliko me strah sedmog mjeseca i upisa. Grozno. No znam da moram biti veeliki optimist što je za mene možda nemoguće, ali potrudit se hoću.
Eto, ako vam možda nije teško. Voljela bih da mi svatko napiše koju srednju školu pohađa ili je pohađao pa mi se možda nešto svidi od toga. Eto, ako vam nije teško. Molila bih
A sada vas sve pozdravljam.
I ostavljam pjesmu od Mikea Oldfielda kojeg obožavam slušat.
Odmaram dušu i tijelo uz njegove divne skladbe.
Odmorite se i vi.

Mislim da mi je ovo zadnji post do početka škole. Iako vam neću imati ništa zanimljivo reći ipak sam odlučila javiti vam se. Ovdje kod nas je jakoo zima. Jedva sam čekala zimu, a sad mi je grozno što je baš tako mnogo zahladilo. Jer jednostavno je prezima. Van uopće ne izlazim. Samo ako moram. Snijega ima. I to puunoo, ali mene baš ne veseli. Nego, baš sam jučer završila čitanje dnevnika Anne Frank i očarala me. Anne je imala isto godina kao ja, a djelovala je tako odraslo. Možda zato što su joj se desile sve one grozne stvari. Pročitajte dnevnik. Naravno ako niste. Ona je toliko znala o politici i mnogim drugim stvarima kojim se bave odrasli. I mogu reći da mi je imala pametnija mišljenja od nekih odraslih osoba. A od osoba mojih godina da i ne govorim. Divim se toj djevojci. Tako je hrabra, pametna, izdržljiva. Stvarno joj se divim. Pomisao na to da je mrtva me čini strašno tužnom. Mislim da ne trebam više o tome. Jer da nastavim ne bih stala. Tko ga je čitao sve će znati o čemu pričam, a tko nije tek će doznati. Prepisat ću dio jednog teksta koji je napisala.

subota, 15. srpnja 1994.

" Zbilja je čudo što nisam zaboravila sve svoje ideale jer se
čine tako besmisleni i nemogući a da bi bili ostvareni. Ipak
ih čuvam, jer unatoč svemu još vjerujem da su
ljudi u duši doista dobri. Jednostavno ne mogu graditi svoje
nade na temeljima, što ih čine pometnja, bijeda i smrt. Vidim
kako se svijet postupno pretvara u divljinu, čujem stalno
približavanje groma koji će nas uništiti, mogu osjetiti patnje
milijuna a ipak, ako pogledam u nebo, mislim da će se sve
pravedno završiti i da će se opet vratiti mir i spokojstvo.

U međuvremenu moram zadržati svoje ideale jer možda će doći vrijeme kada
ću ih moći ostvariti."

Anne Frank

Upravo je ovaj post trideseti. I želim napisati nešto o mom ulasku u svijet blogova.
Prvi blog koji sam napravila bio je točno na rođendan moga brata. Sjećam se kad si mi ti Anita pomagala što da napišem u prvom postu. Riječ blog bila mi je potpuno strana stvar. No kad sam počela pisati sve se promijenilo. Mislim, sad da zatvorim ovaj blog da bih osjećala nekakvu prazninu. Stvarno je lijepo kad svoja razmišljanja i događaje iz života možeš podijeliti s nepoznatim osobama. No te nepoznate osobe malo pomalo postaju jako drage osobe. Jednostavno ih