/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ *{margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} tičerica

dvostruki salto i trostruki tulup

Svašta se može sresti u školama u zadnje vrijeme. Kažem „u zadnje vrijeme“, jer nisam sigurna kada su točno kola krenula nizbrdo. Osnovna škola u kojoj radim nije ista ona osnovna škola koju sam do prije desetak godina pohađala. Nije to zemljopisnom lokacijom, ali ni atmosferom koja u njoj vlada.
Dakle, jednom davno, iza sedam gora, iza sedam mora, u nekoj dalekoj zemlji, ja sam išla u osnovnu školu u kojoj se poštovalo nastavnike. Dežurni nastavnici nisu pod svakim odmorom patrolirali hodnicima, ali ako su morali izaći i dreknuti, jao si ga onom tko istoga trena nije izvršio audiovizualnu mimikriju s okolinom (čitaj: postao nevidljiv i nečujan). Nema veze što nam ta nastavnica možda i nije predavala. Kada je nastavnik dreknuo, poslušalo ga se. Ali ja sam pripadnik one daaaavne (e, stvarno, nekad se doista osjećam kao da mi je bar devedesetišest i po godina) generacije koju su nastavnici još uvijek znali čvrknuti, čupnuti, pljusnuti, klepiti knjigom (oni malo nestabilniji također gađati kredom ili spužvom)… Od tih davnih vremena djeca su dobila prava. Pravo da rade što hoće, i nitko im ne može ništa. Pravo da budu bezobrazni na koji god način žele, i nitko im ne može ništa. Jer to su njihova neotuđiva prava. A mi imamo pravo šutiti, i nadati se da im neće pasti na pamet igrati nogomet nama. Jer djeca imaju pravo na igru, zar ne?

A ova malo duža digresija me dovodi do nečega što mi se već neko vrijeme mota po glavi. Da mi trinaestogodišnje balavice koje pubertet pere na 90 stupnjeva s brzom centrifugom okreću očima i imaju svoj komentar (potihi – bar malo autoriteta ipak imam) na sve što kažem, nekako sam se s tim pomirila. U pubertetu su, same su sebi centar svijeta, okreću očima i same sebi ako nemaju u blizini nikoga i ništa protiv čega bi protestirale.
Onda sam dobila dvije desetogodišnje balavice čija karijera iz snova je zanimanje seoske alapače. Njihovo okretanje očima i bezobrazno odgovaranje mi je već bilo malo teže za provariti. Mislim, stavite se malo u moju kožu. Situacija prva: jedna mala uporno sjedi na satu zavaljena postrance u stolicu, nalakćena na stol i prekriženih nogu. U glavi crtam karikaturu, dodajem joj samo u jednu ruku šalicu kave, u drugu cigaretu, i slika je potpuna. Milijardu puta ju opomenem da sjedne pristojno, ona svaki puta okreće očima. Ustvari, na sve što kažem njene zjenice izvode dvostruki salto i trostruki tulup. Situacija druga: druga se balavica pod satom cijelo vrijeme igra izvjesnim priručnim predmetom. Dva puta ju upozorim da ga skloni pod klupu (u torbu ne stane), ona ga svaki puta ponovno izvadi i zabavlja se njime. Treći puta dreknem da ga makne ovoga trena ili joj ga oduzimam, na što se ona nalakti na klupu i okrene očima uz komentar: „O moj Bože!“ – ja točno iskopiram njeno držanje (još malo iskarikirano) i vratim joj: „O moooooj Boooooožeeeee, koliko se tebi puta mora reći da poslušaš?“ Odgovor: „Sto!“. Tu sam gotovo ostala bez teksta (a oni koji me poznaju mogli bi vam reći da se takve situacije ne događaju često).
A sada, grand finale: situacija treća. Prvi razred. Igramo igru (mislim, ni inače ne radimo ništa drugo :D ), ova je natjecateljskog karaktera. Ekipa koja dobiva, same djevojčice, u jednom trenutku počne vrištati kao da im netko kožu dere s leđa. Upozorim ih da se smire, veseliti se smiju, ali ako budu vrištali, igru prekidam bez pobjednika. Nakon idućeg osvojenog boda, opet vrištanje, i ja prekinem u igru. Na to najglasnija vrištačica počne roniti suze, i ponavljati kako „ona nije vrištala, svi drugi jesu, ali ona nije“. Taktično joj kažem da se smiri, jer su svi u skupini vrištali, i da su bile upozorene. Ona okrene očima i vidim kako se usta pomjeraju – baca komentar djevojčici do sebe, i dalje roneći suze kao gradska fontana. Ponovno ju upozoravam da se smiri, i počne pristojno ponašati, na što ona ponovno okreće očima, prekriži ruke i ponovno otkomentira nešto susjedi. Što reći na to?! Svašta mogu prihvatiti u ovoj suvremenoj školi, u kojoj djeca imaju sva moguća prava, ali, sorry, svijet u kojem mi derle kojem, brat bratu, i mati mogu biti (imam prijateljice s djecom tih godina!) okreće očima na sve što kažem i njena uvijek mora biti zadnja je ipak izvan moje sfere prihvatljive stvarnosti.

Čisto mi pada na pamet da i ja samo počnem svima njima – i tim neodgojenim balavicama, i njihovim roditeljima koji su tako sjajno obavili svoj posao – okretati očima na sve što kažu. Pitam se kakvim bi to oblikom zlostavljanja onda proglasili…


21.02.2010. u 17:07 sati | ožeži (x21) | papirnato | linkaj | vozi gore

suprotni polovi

Pričam neki dan tako s prijateljem, i pita me on, bih li našla vremena za instrukcije njegovoj sestri, za njemački. Tu su mi se počeli rojiti upitnici oko glave, jer mala je 4. razred, prva godina učenja. Ono, osnove osnova. Ali dobro, hajdemo prokopati malo dublje. U čemu je problem? Dobila je četiri iz testa, jer nije naučila značenja pridjeva. Trebalo je spojiti antonime (da ne kažemo suprotnosti), a ona je spojila crno i malo, bijelo i dugačko i sl. Kažem ja njemu, ako imate 50 kuna viška, dovedi ju, ali to možeš i ti riješiti sam: napiši joj lijepo riječi na papir, uvali joj udžbenik u ruke, i neka lista po rječniku na kraju knjige i ispisuje si prijevode. Onda joj dati da si na odvojeni papir napiše prijevode, uzeti joj prvi papir, pa treba ispisati riječi na njemačkom uz one na hrvatskom. Pa joj onda dati popis pridjeva, i ona ih treba sama posložiti u antonimske parove. Kraj priče. Za imenice jako slično, ali za kontrolu joj dati a) popis riječi na njemačkom, a ona ih treba nacrtati, i b) sličice/popis riječi na hrvatskom, a ona treba uz svaku napisati njemačku riječ. Vrijedi li to 50 kuna?

Onda dođosmo do toga kako ona uči tako da mama skupa s njom čita tekst iz udžbenika, pa ga onda zajedno prepričavaju, pa onda jedna drugu ispituju – hvale vrijedan angažman roditelja, ali ona ima 10 godina!!! A i zadaće pišu zajedno, ustvari, sve za školu rade tako da mama sjedne i uči s njom, sve joj lijepo prožvače (još jednom, jer prvo im sve kao malim ptičicama učiteljice sažvaču i kljukaju ih time – ako iznimke i postoje, u razrednoj nastavi su zanemarive), i tek onda mala seka može učiti. Primijetite da obavezno netko mora sjediti s njom.

I onda se ljudi čude kako djeca u višim razredima, a pogotovo kada dođu u srednju školu, imaju problema s učenjem. Halooooo!!! Kad se broj predmeta za koje se treba učiti poveća sa četiri na sedam, pa na devet, pa na trinaest-petnaest-sedamnaest, a gradivo postaje sve složenije, roditelj bi laganini trebao dati otkaz na poslu, i onda još sebi plaćati instrukcije kako bi svom ptiću mogao sve sažvakati i dati na gotovo! Nije posao roditelja sjesti i ponovno učiti kompletno gradivo osnovne škole sa svojim pilićima, nego ih osposobiti da sami sjednu i uče. Reče jednom jedan mudar čovjek: nisi pomogao gladnom čovjeku ako mu daš ribu. A veliki broj današnjih roditelja misli da sve trebaju raditi umjesto svoje djece…

Druga krajnost su oni roditelji koji ništa ne rade sa svojom djecom – ne kontroliraju im zadaće, ne pitaju ih što su radili u školi, ne pogledaju testove koje donesu doma, niti ih prije pismenog malo, usput ispitaju gradivo. No, iako se čini da je ovaj prvi vrlo brižan roditelj, dok ćemo se za drugoga svi složiti da je nemaran – njihova djeca jednako ne znaju učiti sama. Samo što će se kod djece ovog prvog roditelja to pokazati tek negdje u 5., možda 7. razredu. No, oba tipa roditelja rade ogromne greške – a onda se kasnije žale da je program preopširan, da su djeca preopterećena i da je nemoguće savladati svo to gradivo. (Koje smo, uzgred budi rečeno, svladavali i savladali svi mi koji smo završili školu. Prvo osnovnu, pa srednju.)

Kad smo već kod dvije krajnosti – imala sam bliske susrete s roditeljima prvašića, koji su mi došli isfrasirani jer smo već zagazili u drugo polugodište, a mi još uvijek ništa ne učimo iz engleskog. Naime, ne pišemo testove, ja ih ne ispitujem, bilježnice su pune nekih crteža koje oni ne mogu odgonetnuti (pet lopti, dva helikoptera, pa tri sendviča i sedam pizza), tu i tamo nekoliko riječi, a kada pitaju djecu što su danas radili na engleskom, djeca kažu da smo se cijeli sat samo igrali. I kako će njihova djeca naučiti engleski kada se mi samo igramo?! (Inače, odgovor na to pitanje je jednostavan: kroz igru, dragi moji. Svaka ta igra je metodički razrađena tako da se njome usvajaju nove riječi. Odigramo mi u 45 minuta desetak različitih igara, i pritom ponovimo, utvrdimo i do iznemoglosti izdrilamo tridesetak riječi iz tri različita područja – a djeca to ne osjećaju kao tlaku. Ja čekam da oni usvoje gradivo, a onda dajem petice kao poticaj i nagradu za napredak. To ih veseli i ne osjećaju pritisak, a rezultati su dobri. Kako je rekla jedna kolegica: „Mi pod engleskim ne radimo ništa. Mi se samo igramo. A onda na kraju godine, gle čuda, svi znaju 150 riječi! Baš se pitam kako…“) Dakle, dragim roditeljima ne valja ako se „samo igramo“. A onda mi s druge strane dolaze roditelji (malo starijih učenika) žaliti se kako je engleski/njemački težak, kako djeca ne mogu naučiti pisati sve te silne riječi, tekstovi su teški blablabla, preopterećeni su blablabla. I onda se sjetim one priče o ocu, sinu i magarcu, i kako ne možeš svijetu ugoditi. (:smajlićkojisliježeramenima:)

Do idućeg posta, puno pozdrava od Tičerice

PS
Drage moje kolegice! Znam da me neke od vas čitaju. Za neke znam da su me i „pročitale“, za neke ne znam znaju li tko sam. No, za sve vrijedi ista zamolba: ne, ovaj blog ne postoji. Nikada niste čule za njega. I ne, nema veze s mojom malenkosti. Ja ga niti ne čitam. ;) Puno hvala na diskreciji, i što ne moram brisati ga i kretati ispočetka na novoj adresi.


17.02.2010. u 16:59 sati | ožeži (x11) | papirnato | linkaj | vozi gore

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (1)

rekli su/nisu rekli

Opis bloga

blog je započeo kao zgode i nezgode fluorescentno zelene prosvjetne radnice.
nastavio se kao lamentiranja trudnice na održavanju trudnoće.
trenutno je u fazi fluorescentno zelene majke malog cvrčka koja se pokušava snaći u novoj ulozi i još se pita kako li je samo prošla na castingu. ;)

Bilješka o piscu

evo nekoliko potpuno beskorisnih podataka o meni, za sve one koje to zanima, a i za one koje to ne zanima, nek se nađe pri ruci.

lokacija: middle of nowhere
zanimanje: maltretiram sirotu djecu s katedre

za sve koji me žele gnjaviti ovim putem, emajl je: d.ticerica(ad)gmail.com

tko me gleda:



Linkovi

evo nekih mjesta koja posjećujem, i koja nalazim jako zanimljivima.

roditeljstvo - najbolji forum za roditelje, sadašnje i buduće, kao i trudnice i sve koji se tako osjećaju

NOSF forum - forum za ljubitelje SFa

Šapice - forum za ljubitelje životinja

forum za nastavnike i učitelje - samo mu ime kaže, zar ne?

mali brat - ovdje trošim višak vremena - prijevod romana little brother

blogotomija

evo par linkova na blogove na koje virnem tu i tamo_

Milerama - blog Milene Benini, - spekulativna fikcija, feministička promišljanja, i free fantasy roman u nastavcima

translator wannabe - simpatičan blogić jedne prevoditeljice

Kinky Kolumnistica razmišljanja i zapažanja jedne Osječanke bez dlake na jeziku

Lady of the Lake Scrolls - zapisi vodene vile Niniane

Luki - svestrana Luki i njena wufica Goldie

Natuknica - ako želite suvislo i artikulirano, o dubokoumnosti i argumentiranosti da i ne govorimo, mišljenje o raznim sferama života, ova žena piše za vas

Katalona

Priče iz Bečke šume - Mare iz bečke perspektive, na bečki način (sa stilom)

Hvalospjev gluposti - kako i sam naziv kaže, blog posvećen ljudskoj gluposti, kakvom ju srećemo u svakodnevnom životu.


ZBORNICA
odjeljak posvećen kolegama (m)učiteljima. Ne pišu nužno o prosvjeti, ali da se zna da nas ima. :D

ire's corner office - svakako vrijedno posjeta. Irena Rašeta o sf-u i svemu ostalome

Bernardov ritam - Bernard, "jedan od 28 tisuća delatnika u hrvatskom osnovnom školstvu", o školstvu i raznim drugim društvenim aspektima

peempe- dragi blogoprijatelj i kolega na novoj adresi

mačka u martama - jedna neobična učiteljica. možete vidjeti njene crteže i pročitati njena razmišljanja o svemu i svačemu. I nosi marte!

An(t)onimka - i još jedna kolegica tičr englezica

Akademska stranputica - još jedan mladi i zeleni kolega o svojim traumatičnim susretima s bajnim hrvatskim školstvom

gospon profesor - a što se dogodi kad ste stvarno dugo u prosvjeti?

mudrolije jedne teacherke Punky - kolegica ingliš-tičr, povratnica na blog :D

bastet - promišljanja o svemu i svačemu

Na kavi s prijateljicom Majstorica s mora moderira blog-talk-show. :D

Free counter and web stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se