/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ *{margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} tičerica

tisuću potpisa? to nije vijest...

Ovih dana sam intenzivno pretraživala portale raznih tiskovina u potrazi za i najmanjim odjekom akcije pokrenute na Forumu za nastavnike i učitelje, u cilju izražavanja našeg nezadovoljstva prijedlogom novog „pravilnika protiv ocjenjivanja“, kako ga je jedan forumaš nazvao. Ali važnija je vijest o tome kako je Kerum prošetao sa svojom švalerkom, nego što se u 2 dana gotovo 1000 učitelja, profesora i nastavnika potpisalo na 17 stranica dugu kritiku prijedloga pravilnika. „Tisuću? To i nije baš puno!“, rekli bi neki. Tisuću nas u samo dva dana! S tim da mnogi nisu niti znali da se pravilnik donosi. Neki, koji su i znali, nisu ga uspjeli pronaći i pročitati. Javna rasprava je otvorena 21. 10., u srijedu. Dokument sam bezuspješno tražila na stranicama odgovornog ministarstva 22., u četvrtak. Ne znam gdje je bio skriven. Na vidljivom mjestu bio nije. Javna rasprava (kakva crna javna rasprava, pitaju se mnogi, kada o njoj nisu obaviješteni oni kojih se najviše ticala – no, valjda je netko naučio na primjeru kurikuluma što se dogodi kada nešto potpuno manjkavo, složeno lijevom nogom, i neprovedivo u praksi, stvarno daš ljudima koji će kasnije, vjerojatno godinama, morati raditi po tome, i zatražiš njihovu ocjenu) trajala je do utorka, 27. 10., dakle, puna ČETIRI radna dana. Od ta četiri radna dana, u SAMO DVA dana smo skupili TISUĆU nezadovoljnih duša. Da nam je dano više vremena, vjerojatno bismo skupili i više tisuća. Ali to nije vijest.
Ono što me živo zanima je, kako to da su novinari imali relativno točne podatke o sadržaju pravilnika već 19. 10. (ako odete na portale nekih tiskovina, datum objavljivanja članaka o pravilniku je promijenjen u 21., kako bi se, k'o fol, poklopio s datumom skrivanja istoga na stranicama ministarstva, no neki su još uvijek ostavili izvorni datum) – po tome ispada da je važnije dati cijeli dokument na uvid novinarima, nego onima u čiji posao on zadire.
Za one neobaviještene, „pravilnik protiv ocjenjivanja“, kako su neki mediji prenijeli, „staje na kraj testomaniji“ – tj. obvezuje nas da na početku školske godine damo vremenik pismenih ispita – točan datum za svaki pismeni, i o njemu obavijestimo i učenike i roditelje. U slučaju da se termin nekog pismenog mijenja, potrebno je sazvati razredno vijeće koje potvrđuje odluku, i ponovno obavještavati učenike i roditelje o promjeni. (Hm, sjetimo se samo da nama NCVVO – Centar za vanjsko vrednovanje – nije dao točne datume nacionalnih ispita za ovu godinu. A mi moramo planirati točne datume pismenih, iako ne znamo koje ćemo nastavne dane gubiti zbog nacionalnih…) Ta odredba je, recimo, u potpunoj suprotnosti s odredbom o inicijalnim ispitima: po njoj moramo, nakon tjedan dana ponavljanja gradiva, pisati inicijalne, koje evidentiramo isključivo sa strane, i onda, ako se utvrdi da učenici imaju rupe u znanju, organizirati nekoliko sati ponavljanja gradiva. I, onda, pretpostavljam, iz pismenog izbaciti lekciju-dvije, kako bi pismeni bio prema vremeniku – nema veze što nismo zaokružili cjelinu, tko šiša sadržaj, bitno je da je forma zadovoljena! Da su napisali kako moramo točno odrediti nakon koje obrađene cjeline/lekcije se piše pismeni, to bi imalo smisla – ali točan datum? A što ako, zbog promjene kadra iz nekog predmeta, dođe do pretumbavanja rasporeda svima, i predmet koji je prije u rasporedu bio ponedjeljkom i srijedom sada bude utorkom i petkom? Ponovno moramo sazivati sjednicu razrednog vijeća kako bismo mijenjali vremenik?
Nadalje, još jedna apsurdna odredba je da višeminutne provjere (popularno zvane i „blic-testovi“) ne smijemo upisivati u imenik. Nikako. U istoj toj rečenici spominje se, apsurdno, i poticanje na kontinuirani rad. Halooooooo, koga je još provjeravanje znanja bez ikakvih opipljivih rezultata, odnosno nagrade za znanje i sankcija za neznanje, potaknula na učenje? Da, ja ću znati tko je učio redovno. Ali o tome nigdje neće biti pisanoga traga, niti ću ja smjeti onima koji nisu redovito učili smanjiti ocjenu zbog toga. A ja ću trošiti sate i sate svog slobodnog vremena, i do sitnih sati u noći ispravljati te blic-testove kako bih onima koji su ih dobro napisali, prema prijedlogu stanovite gđe Vican, u rubriku za praćenje upisala smajlića?!
Onda odredba o ponavljanju pismenog ako 30% (riječima: TRIDESET POSTO!!!) učenika dobije negativnu ocjenu. Pola razreda je bilo nekako objektivno. Ali 30%?! U jednom lošijem razredu se pet-šest njih časkom dogovori predati prazne papire. A onda, kada se test poništi, imaju ga pravo ponoviti SVI učenici koji nisu zadovoljni ocjenom. I onda im se u imenik upisuje VIŠA od dvije dobivene ocjene. Ona druga? Puj-pik-ne važi. A nastavnik mora izgubiti daljih nekoliko sati na ponavljanje gradiva, ponavljanje testa i analizu istog.
A odredba o tome da, ukoliko učenik „dva puta ne zadovolji minimalne zahtjeve“, moramo obavještavati razrednika, koji obavještava roditelja, i mi smo mu dužni organizirati dopunsku? Koju će nam platiti tko? (Jer, vjerovali ili ne, dopunska nastava se početkom godine određuje u zaduženjima, i dopunska nastava je obično PLAĆENA, jer se za nju moramo pripremati kao i za svaki drugi sat, i 45 minuta se patiti da nekim potpuno nezainteresiranim učenicima utuvimo u glavu neke stvari koje ih uopće ne zanimaju)Koju ćemo smjestiti gdje u ionako prenatrpan raspored? Ma, da! O tome nitko nije razmišljao? Ma, nemojte mi reći!
Ima tu još nekoliko bisernih detalja, poput odredbe da se učenik ima pravo javiti za usmeno provjeravanje znanja (kolokvijalno: odgovaranje). Dam se kladiti da će to učenici promptno početi koristiti na način da će se javiti nakon samo dvije-tri obrađene lekcije, i onda insistirati na tome da ih MORAMO ispitati, jer pravilnik tako kaže. Odredba je vjerojatno donesena zbog onih kolega koji decidirano brane samostalno javljanje učenika, uz obrazloženje da to potiče kampanjstvo, i da moraju biti spremni za svaki sat. No, većina nastavnika, kada jednom najavi odgovaranje (koje se inače ne bi trebalo najavljivati, ali većina to ipak radi) nakon obrađene cjeline, VOLI da im se učenici sami jave, jer to znači da su naučili gradivo, i da će podijeliti dobre ocjene. Što je većini nas draže nego dijeliti jedinice i poklanjati dvojke.
Dakle, taj sumanuti dokument je stavljen na javnu raspravu bez javnosti. Novinari su ga dobili na uvid prije nego nastavnici. Javna rasprava je trajala sramotna 4 radna dana. U zadnja dva dana je gotovo tisuću učitelja, nastavnika, profesora (nekoliko pedagoga, ravnatelja, sveučilišnih profesora i znanstvenika) potpisalo listu kritika i poslalo to na e-mail ministarstva. Obavijestili smo i neke medije o tome. Ali to nije vijest. Objavili su maleni člančić o tome samo Novi list i Glas Slavonije. Ostalima je bitnije što Kerum šeta Splitom sa švalerkom.


29.10.2009. u 11:24 sati | ožeži (x25) | papirnato | linkaj | vozi gore

akcija protiv novog pravilnika o ocjenjivanju

Poštovani kolege i kolegice!!!
Prijedlog mističnog novog pravilnika o ocjenjivanju o kojem su novinari znali sve, a javnost samo ono što je napisano u novinama (a i to je bio horror svoje vrste) je ovog tjedna stavljen na javnu raspravu, koja traje famoznih tjedan dana, do ovog utorka.
Pravilnik je frankenstein svoje vrste. Pokupio je najgore odredbe staroga, i još ih začinio s mnogo nebuloza i nedorečenosti.
Na Forumu za nastavnike i učitelje, skupina entuzijasta (donkihota ili očajnika, nazovite ih kako želite) pokušava stopirati oživljavanje ovog čudovišta.
U tu svrhu smislili su "divan, mada naizgled nemoguć plan": slažu opsežnu kritiku pravilnika na preko-nekoliko stranica, koja bi trebala biti gotova sutra popodne/navečer. Tu kritiku bi, skupa s listom za potpise, trebalo skinuti što više kolega i odnijeti ju u svoje škole, te skupiti što više potpisa svojih kolega, koji bi potom bili skenirani i kao privitak kritici prijedloga pravilnika poslani na adresu ministarstva, u nadi da će ih brojnost naših kritika pokolebati u namjeri da nas još dublje zakopaju. Ako i ne, bar znamo da smo nešto pokušali. A onda možda, pogotovo ako broj potpisa bude dovoljno velik, možda možemo pokušati i nekim drugim metodama, ali o tome kada dođe vrijeme za to...

Sve informacije o akciji, kao i listu prigovora i listu za potpise možete naći na forumu, u podforumu "I fought the law and the law won".

Isto tako, ako imate Facebook, evo i linka na grupu "Pravilnik o ocjenjivanju je nebulozan"
, preko kojeg možete pokušati aktivirati svoje prijatelje i poznanike koji rade u školi, kako bismo skupili što više potpisa.
Molim vas da se priključite akciji, jer tko će se boriti za nas ako ne mi sami?

puno pozdrava,
Tičerica


24.10.2009. u 23:24 sati | ožeži (x7) | papirnato | linkaj | vozi gore

sunožno si skačem u usta

Mlada sam. Stignem neke stvari naučiti. Zar ne? Da, svakako.
Danas pišem poučno – o tome kako sam izvukla pouku o nečemu.
Možda se neki sjećaju mog ljutitog posta o tome zašto se u školama ne provodi segregacija koja bi pozitivno utjecala na sve – na kvalitetu nastave, na rad s učenicima, na znanje koje svaka od grupa – prosječni, bistrići i sporići sam ih nazvala – može usvojiti i na iskorištavanje maksimalnog potencijala svakog od tih učenika (nažalost, još uvijek nisam savladala linkanje pojedinačnih postova). Onda me Natuknica lijepo oprala - ali meni još uvijek nije bilo jasno što je loše u mom prijedlogu, u kojem bi svi maksimalno napredovali u skladu sa svojim mogućnostima. Nisam sigurna, ali mislim da me netko (možda čak i Natuknica) pitao: a tko je kvalificiran da odredi koje su nečije mogućnosti? Limitira određenu grupu djece u samom startu? Evo, priznajem, pričala sam, a nisam imala pojma o čemu pričam, i skačem si sunožno u usta.
Također, ovim putem dajem svoju duboku ispriku svoj djeci koju sam u svojim mislima tom segregacijom stavila u razred „sporića“ – a sad ćete vidjeti i zašto.
Prošle godine sam dobila nekoliko drugih razreda. U njima su se jasno izdvajale tri skupine učenika: oni koji još uvijek nisu savladali čitanje i pisanje, bilo im je samo do igre i ometanja sata, zadatak nikada ne bi napravili do kraja, vladali su samo oskudnim vokabularom u engleskom… Oni koji su čitali, pisali, pratili nastavu normalnim tempom… I, naravno, bistrići koji su vladali širim vokabularom nego ostali (engleski u vrtiću, često, ali bilo ih je i koji nisu imali podlogu, pa su svejedno odskakali), upijali sve kao male spužve, uvijek prvi završavali zadatak…
U skupini „sporića“ osobito su se (po negativnom) izdvajala dva dječaka, nazovimo ih Petar i Matej. Obojica uporno nisu pisali zadaće, ometali su druge učenike na satu, nisu dovršavali zadatke, nisu vladali osnovnim vokabularom, o točnom prepisivanju ili dopunjavanju se nije moglo niti sanjati… Čak su bili skloni i opsovati na satu! Negdje početkom drugog polugodišta, Petar je odjednom počeo pokazivati pomake – zadaće napisane, Pero se javlja, daje točne odgovore… Pričam s učiteljicom, kaže mi ona da tata i mama rade s njim cijelo vrijeme – radili su oni i prošle godine, ali Pero je jednostavno bio nezreo za školu (hm… kome li je to promaklo?), nije imao potrebnu koncentraciju. Kada nije savladao čitanje i pisanje na kraju prvog razreda, učiteljica je rekla roditeljima da iduće godine prate napredak i razmisle o programu ako se stanje ne poboljša. Roditelji su se na to bacili na posao: radili su preko ljeta, radili cijelo prvo polugodište, on se uozbiljio, i počeo ubrzano sustizati drugu djecu. Iz matematike je u tom trenutku, od djeteta koje je još računalo na prstiće na početku razreda, kaže mi, prestiglo neku djecu. Na početku ove godine, zvijezda sata, javlja se, upija, radi dodatne zadaće – u rangu s nekim od najboljih učenika.
Matej – cijele prošle godine mrtvo more. Najbolje što se od njega moglo dobiti je da ne radi ništa, odbija suradnju i ne ometa sve učenike oko sebe. Svašta smo pokušali, učiteljica i ja – sjedio je i sam, i s najboljim učenikom (ka-ta-strofa, tih 10 dana najbolji učenik nije radio ništa, jer nije mogao od Mateja), i s Petrom… Nije bilo pomoći. Početkom ove školske godine, meni se Petar stidljivo javi odgovoriti na pitanje. Pa se javi pročitati rečenicu. Pazi na satu, nema ometanja, zabavljanja olovkama, papirićima, crtanja, zurenja u zid… Pa prepiše sve riječi među prvima u razredu (i to točno!!!) – i sustavno sustiže ostalu djecu.
Tu je i Marija. Ona se ni po čemu nije isticala. Prosjek prosjeka. Ove godine je krenula u petoj brzini. Javlja se, radi dodatne zadatke doma, sudjeluje na satu, razumijevanje pročitanog i slušanog teksta vrhunsko. Kada sam ju pohvalila, izjavila je: „Prošle godine se nisam javljala jer puno toga nisam razumjela niti znala reći. Sada vas, CD i druge sve razumijem, i znam sve reći, pa se onda i javljam“. Kada sam pitala kako to, je li učila preko ljeta ili nešto drugo, rekla je da nije, eto, došlo je samo od sebe. ;)
Ovo troje djece sam u glavi razvrstala u „sporiće“ i „prosječne“, i, da se mene pitalo, oni bi radili sporije, radili manje – i vjerojatno se nikada ne bi trgnuli, nego bi i dalje kaskali za onima koji su proglašeni „bistrićima“. Trebalo je dvije godine da im se dogodi „klik“ u glavicama, i da pokažu da oni to mogu. Ispričavam se njima, i svima drugima koje sam htjela poredati u ladice kao knjige, zaboravivši da su to maleni ljudi, koji se razvijaju, i mogu postići neslućeno samo ako im se da prilika.


18.10.2009. u 10:14 sati | ožeži (x8) | papirnato | linkaj | vozi gore

predmetna i razredna nastava

Opet me nije bilo dulje vrijeme… Tako to biva, kada se radi sto stvari odjednom.
Već neko vrijeme mi se vrzma po glavi interni školski sukob na relaciji predmetna-razredna nastava. Sjećam se, još dok sam ja išla u školu, da se učiteljice razredne nastave i nastavnici iz predmetne nisu pretjerano družili. Dobro, to je u mojoj školi možda bilo uvjetovano time da su predmetna i razredna nastava bile u suprotnim smjenama, ali nekako se uvijek dobivao dojam da su to dva različita svijeta. Sada, kada sam i sama u zbornici, primjećujem određenu količinu animoziteta s obje strane, što me jako čudi, jer u osnovi svi radimo isti posao.
Predmetna nastava (koristit ću ovdje metonimiju) je sklona podcjenjivanju razredne. To vuče korijene još sa faksa – a osobito je bilo očito u Osijeku, gdje je Filozofski fakultet dijelio prostore s Učiteljskom školom. I sama sam bila među onima koji su šizili što „učiteljice“ imaju nastavu u „našim“ prostorijama, dok mi hlapimo na pauzi od dva sata, i onda imamo predavanja u „mrtvačkim“ terminima, do 9 navečer, i što su obično bile odgovorne za stvaranje „čepova“ u hodniku (znate ono kada se natiska 50 studenata na hodnik, i ne možete proći, jer su zauzeli sav prostor, pa možete birati hoćete li ostati invalid gurajući se kroz gužvu, ili se penjati kat iznad/spuštati kat ispod, i stepeništem na suprotnoj strani hodnika se vraćati na isti kat, samo s druge strane) – no, pred kraj studiranja sam ustanovila da su isto počele raditi i nove „filozofske“ generacije, pa sam to pripisala neodgoju i nekulturi mlađih generacija. Veliki problem je napravila i sama Učiteljska škola (po novome, Učiteljski fakultet) s upisivanjem bez prijemnih. Učiteljska je u Osijeku time dobila isti status kao i poljoprivreda – tamo ide onaj tko nije htio na prijemni/nije upisao što je htio. Automatski smo ih svi mi koji smo mukotrpno položili svoj prijemni gledali pomalo svisoka.
Nadalje, razredna nastava s pojačanim predmetom je još jedna stvar koja ne vodi poboljšanju međuljudskih odnosa: kada jedna Tičerica, profesorica engleskog i njemačkog jezika, izvisi na nekoliko natječaja na punu satnicu, u školama koje su joj relativno blizu, jer su zaposlili učiteljice s pojačanim engleskim/njemačkim, i umjesto toga se tjedno vozi 350 km (odnosno 3,5 sata provedena u vožnji svaki tjedan – tako malo samo zato što ima malu motoriziranu kanticu) na putu na posao i nazad, neće joj razredna nastava biti na popisu najdražih ljudi/zanimanja. A Tičerica ima sreće, pa radi negdje – makar torbarila na nekoliko škola i imala nepunu satnicu. Znam ih iz drugih predmeta koji uredno ne nalaze posao, sjede doma ili rade što stignu, dok njihove predmete predaju pojačane učiteljice. Da stvar bude bolja, te iste pojačane učiteljice, za koje mi je ok da predaju u predmetnoj nastavi u slučaju da se ne može naći kvalificirani profesor za taj predmet, počnu se smatrati ravnopravne nama, profesorima (što po znanju iz datog pojačanog predmeta nisu, ne mogu, niti će ikada moći biti!), i čak sam na jednom aktivu prisustvovala mini-pobuni, kada su navedene počele graktati jer one ne mogu napredovati u zvanje mentora iz predmeta koji predaju.
Predmetna nastava je sklona razrednoj nastavi zamjerati i manju satnicu. Prvašići imaju 20 sati nastave, od čega 4 otpada na vjeronauk i strani jezik. To znači da jedna učiteljica razredne nastave ima punu plaću sa samo 16 sati tjedno! To se predmetnoj nastavi, koja mora odraditi 23 sata tjedno, ne sviđa niti najmanje. S druge strane, predmetna nastava ne razmišlja o tome kako te iste učiteljice nakon što odrade 3-4 sata s prvašićima, najčešće ne znaju kako se zovu. Da su to djeca koja ne znaju izvaditi bilježnicu iz torbe (tj. izvade ih 5, i pitaju „učiteljice, pomozi mi, koja je iz matematike?“), da učiteljice toj djeci brišu nos, vežu cipele, otkopčavaju hlačice kada moraju na wc, moraju biti prekršajni sudac u dječjim svađama („a on je meni…“ „jer je on meni…“), i dobar dio djece učiti osnovnoj kulturi i kućnom odgoju. A kada krenu pričati svi u isti glas, jer ih učiteljica tek treba naučiti da se prvo saslušaju drugi, a tek onda priča… glavobolja je zagarantirana. A to su sve najnormalnije stvari koje se prolaze u prvom razredu. Da ne govorim o onim forama: ah, one se samo igraju s djecom, pjevaju pjesmice, i nešto malo ih nauče – halooooo, zna li itko tko nije bio u razrednoj nastavi kakve pripreme su potrebne kada aktivnost ne bi smjela trajati dulje od 5 minuta – i koliko takvih različitih aktivnosti je potrebno? I koliko energije je potrebno za koordiniranje tih „igrica“ da ne bi nastao kaos u razredu, a učenici istovremeno kroz tu igricu usvojili ciljanu strukturu/vokabular/što li već trebaju?Ono što predmetna nastava dobije u petom razredu su malo razularena djeca (da, čini se da se svi razuzdaju kada pređu u peti razred….), ali imaju neke osnovne navike, neka osnovna znanja. A problemi u ponašanju su ono što se NIJE dalo sanirati kroz prve četiri godine. Jer masa toga je, garantirano, već sanirana.
S druge strane, razredna nastava je sklona predmetnoj zamjerati plaće. Tek zadnjih nekoliko godina s Učiteljske škole su izlazile VSS učiteljice. Do tada su bile VŠS, i imale plaću shodnu tome. Da ste samo vidjeli prostrelni pogled koji sam prije koju godinu dobila od jedne kolegice iz razredne: pita me jedna kolegica, čisto znatiželjno, a kolika mi je plaća kao početnici bez stručnog, i još na vrlo nepunu satnicu (dvije trećine), i ja joj odgovorim (bože moj, nemam što skrivati, svaku lipicu zaradim) – kasnije sam otkrila i zašto: dotična kolegica s punom satnicom i uredno položenim stručnim ispitom zarađuje parsto kuna više.
Taj animozitet koji vlada, grupiranje i „klaniranje“ mi je neshvatljivo. Mislim, svi smo tu u istom loncu. Svi radimo s istom djecom, samo različite dobi, i, shodno tome, problemi s kojima se susrećemo su različiti. No ponašati se prema razrednoj nastavi onako kako se prema nama ponašaju neprosvjetari (da, vi ništa ne radite a dobijete veliku plaću) mi graniči s apsurdom, pogotovo zato što čvrsto vjerujem da bi mnoge kolegice koje na svom predmetu uspijevaju s učenicima od 5. do 8. razreda održati zavidan nivo discipline i napraviti čuda po pitanju znanja i učenja jednostavno pobjegle vrišteći da ih se samo na jedan dan pošalje u prvi ili drugi razred. (Opcija b je da bi doživotno istraumatizirale djecu svojim pristupom, no to je već druga priča…)
Čini se da su predmetna i razredna nastava stvarno dva različita svijeta, iako radimo na istom mjestu, s istom djecom i istim ciljem. Tužno, zar ne?


11.10.2009. u 11:30 sati | ožeži (x23) | papirnato | linkaj | vozi gore

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (1)

rekli su/nisu rekli

Opis bloga

blog je započeo kao zgode i nezgode fluorescentno zelene prosvjetne radnice.
nastavio se kao lamentiranja trudnice na održavanju trudnoće.
trenutno je u fazi fluorescentno zelene majke malog cvrčka koja se pokušava snaći u novoj ulozi i još se pita kako li je samo prošla na castingu. ;)

Bilješka o piscu

evo nekoliko potpuno beskorisnih podataka o meni, za sve one koje to zanima, a i za one koje to ne zanima, nek se nađe pri ruci.

lokacija: middle of nowhere
zanimanje: maltretiram sirotu djecu s katedre

za sve koji me žele gnjaviti ovim putem, emajl je: d.ticerica(ad)gmail.com

tko me gleda:



Linkovi

evo nekih mjesta koja posjećujem, i koja nalazim jako zanimljivima.

roditeljstvo - najbolji forum za roditelje, sadašnje i buduće, kao i trudnice i sve koji se tako osjećaju

NOSF forum - forum za ljubitelje SFa

Šapice - forum za ljubitelje životinja

forum za nastavnike i učitelje - samo mu ime kaže, zar ne?

mali brat - ovdje trošim višak vremena - prijevod romana little brother

blogotomija

evo par linkova na blogove na koje virnem tu i tamo_

Milerama - blog Milene Benini, - spekulativna fikcija, feministička promišljanja, i free fantasy roman u nastavcima

translator wannabe - simpatičan blogić jedne prevoditeljice

Kinky Kolumnistica razmišljanja i zapažanja jedne Osječanke bez dlake na jeziku

Lady of the Lake Scrolls - zapisi vodene vile Niniane

Luki - svestrana Luki i njena wufica Goldie

Natuknica - ako želite suvislo i artikulirano, o dubokoumnosti i argumentiranosti da i ne govorimo, mišljenje o raznim sferama života, ova žena piše za vas

Katalona

Priče iz Bečke šume - Mare iz bečke perspektive, na bečki način (sa stilom)

Hvalospjev gluposti - kako i sam naziv kaže, blog posvećen ljudskoj gluposti, kakvom ju srećemo u svakodnevnom životu.


ZBORNICA
odjeljak posvećen kolegama (m)učiteljima. Ne pišu nužno o prosvjeti, ali da se zna da nas ima. :D

ire's corner office - svakako vrijedno posjeta. Irena Rašeta o sf-u i svemu ostalome

Bernardov ritam - Bernard, "jedan od 28 tisuća delatnika u hrvatskom osnovnom školstvu", o školstvu i raznim drugim društvenim aspektima

peempe- dragi blogoprijatelj i kolega na novoj adresi

mačka u martama - jedna neobična učiteljica. možete vidjeti njene crteže i pročitati njena razmišljanja o svemu i svačemu. I nosi marte!

An(t)onimka - i još jedna kolegica tičr englezica

Akademska stranputica - još jedan mladi i zeleni kolega o svojim traumatičnim susretima s bajnim hrvatskim školstvom

gospon profesor - a što se dogodi kad ste stvarno dugo u prosvjeti?

mudrolije jedne teacherke Punky - kolegica ingliš-tičr, povratnica na blog :D

bastet - promišljanja o svemu i svačemu

Na kavi s prijateljicom Majstorica s mora moderira blog-talk-show. :D

Free counter and web stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se