/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ *{margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} tičerica

zašto volim školu...

Evo, nakon malo više od godinu dana na mom zanimljivom i nadasve poticajnom radnom mjestu, odlučila sam rezimirati svoja iskustva.
Nakon godinu dana došla sam do toga, da kada me ljudi pitaju: „I, kako ti je u školi?“, umjesto početnog: „Mislim da mi se sviđa“, sada mogu mirne duše reći: stvarno volim raditi u školi.
Postoje, naravno, i strane moga posla koje ne volim. To su, redom:
Jutarnja smjena (ajme, majko, buđenje u 6…)
Dežurstva na hodniku (pogotovo kada imam 6 sati dežurstva danom kada imam samo 2 sata nastave, ali i inače – i onih 5 minuta odmora da si presložim knjige i sve ostalo što teglim u razred, odem na wc i popijem nešto tekuće da podmažem grlo propadaju)
Razrede koje ne mogu utišati – inače nisam od onih kojima „muha piški“ na satu, dopuštam djeci da kažu ono što imaju i bez vojnog „diži ruku i čekaj dok te ne prozovem“ – u drugim razredima to radim ciljano – mislim da ću ih do četvrtog odgojiti u tom smjeru da ćemo moći voditi civilizirane diskusije (nadajmo se na engleskom), ali ima razreda koji su nemogući, ne mogu šutjeti ni sekunde. I to ne jedan ili dva učenika, već cijeli razred. Dobiju zadatak, koji trebaju uraditi sami – oni brbljaju svi u glas, nastaje takva buka da me zaboli glava. I ne pomažu ni kazne, ni dodatne zadaće, ni molbe (plakala još nisam, ali nisam ni daleko) – njih 30 priča u isti glas!
Ocjenjivanje – ne osjećam se dovoljno kompetentno da procjenjujem nečije znanje. Još uvijek. Imam tendenciju davati učenicima više ocjene nego li objektivno osjećam da su zaslužili. Tješim se, to je zbog motivacije, ali tužna istina je da sam premekana. I ne volim davati loše ocjene.
Testove – upravo sam prije neki dan kopirala 90 dvostranih testova na isto toliko listova A3 papira na kopirnom stroju u koji moram umetati list po list, inače ih prožvače. Nisam znala kako se zovem dok sam završila. A onda ih treba i ispraviti… Isto tako ne volim kada uhvatim prepisivače, bude mi žao dati im jedinicu. Jedinice općenito ne volim dijeliti. :(
Papirologiju – upisivanje datuma i lekcije uz svaku šugavu ocjenu, kojih trebam nagrepsti 4-8 komada (zavisi od razreda) po polugodištu.

Ali je zato puno više stvari koje volim.
Volim svoje učenike. Ima među njima nestašne djece. Ima i stvarno zločeste. Ima onih koji su vragu iz torbe ispali, i onih koji su ko bubice. Ima onih koji su i tako mali već svim mastima premazani. Ali u svakome od njih se krije dobro dijete, koje se u toj dobi još uvijek može potaknuti da ispliva na površinu.
Volim kada me učenici pozdravljaju na engleskom ili njemačkom i kada se sretnemo ispred škole, ili u gradu.
Volim kada vidim da sam ih nečemu naučila – kada mi opišu što imaju na sebi, što vole jesti, neku sliku… To znači da sam obavila svoj posao.
Drago mi je kada mama jednog učenika dođe zabrinuta u školu, pitati me kako on ima pet iz engleskog kada ništa ne uči… Što samo znači da je mališan sve što treba usvojio na nastavi.
Volim kada me učenici zovu na njihove izlete i veselice (iako ne mogu svaki puta doći :( ), i na razredno slikanje.
Volim kada me učenik koji je inače tih i šutljiv iznenadi, javi se, i pokaže da nešto savršeno zna.
Volim taj osjećaj kada ulazim u razred, a očekuje me trideset nasmiješenih lica, i trideset malenih glavica koje jedva čekaju posvetiti se engleskom.
Volim djeci davati dobre ocjene, i volim kada moji učenici te ocjene stvarno i zasluže.
Volim i informacije s roditeljima koji žele svojoj djeci pomoći da bolje savladaju gradivo, i da prevladaju poteškoće koje imaju.
Svaki dan se događa nešto novo. Nekada me neki učenici strašno razljute, urlam na njih, pošaljem ih u kut. (Očito, to ne volim.) Nekada me iznenade svojim primjedbama, komentarima, ozbiljnošću kojom gledaju svijet – i oni maleni, i oni malo veći. Često me maleni razvesele malenim darovima – cvijet, naljepnica za moj rokovnik (više ih nemam gdje lijepiti :D), crtež… Oni malo veći su puno suzdržaniji u „izljevima“, pogotovo pozitive, no oni će me pod odmorom loviti da mi se pohvale kako će dobiti bracu ili seku, kako su dobili novi bicikl, kako će ići na more… volim dijeliti takve malene radosti s njima.
Očito je da je stvari koje volim puno više.
Najbolje od svega je da, na kraju dana, uz bolove u nogama i glavu koja zuji, ostaje i onaj osjećaj da sam i danas uspjela učiniti nešto dobro, da moji učenici – pogotovo oni maleni – vole engleski, i da ne osjećaju pritisak i tremu na mom satu. A u radu s malenima to je najvažnije. (Malo većima, na žalost, moram raditi pritisak i tremu diktatima i testovima, jer moram dobiti ocjene, koje više nije tako lako „pronaći“ kao kod malenih, a i zbog toga da ih pripremim na ono što ih očekuje u višim razredima, no nadam se da će mi to oprostiti kada ne budu dobivali jedinice iz diktata nagodinu, jer su ih, nakon nekoliko jedinica kod mene, koje neću previše uzimati u obzir kada budem zaključivala ocjene, konačno naučili pisati. ;) )
Sve skupa, volim raditi u školi. Volim raditi s djecom. A onaj osjećaj da sam ih nečemu poučila, i da su nešto naučili od mene – to je neprocjenjivo.


27.05.2009. u 19:29 sati | ožeži (x16) | papirnato | linkaj | vozi gore

stručni ispiti iz engleskog jezika, dio drugi

Još uvijek pomalo umorno, ali ponosno primam sve vaše čestitke. Od jučer, negdje u večernjem terminu, sam službeno punopravna stručno ispitana i potvrđena profesorica. :D Položila sam stručni!
Društveno korisni rad se nastavlja, pa ću ukratko opisati kako je to izgledalo za sve one koji će u pripremama za idući rok , poput mene pred ovaj, sumanuto potrošiti sate surfajući i pokušavajući naći nekakve podatke o tome kako ovaj stres ustvari izgleda. Jedino, u ime vlastite anonimnosti, izostavljam pitanja koja sam imala na usmenom. Ako nekog budu zanimala, mail adresa mi je sa strane.

Provela sam pet dana iz pakla slažući taj sat. Prvo u četvrtak nisam mogla niti razmišljati o njemu. Ipak sam odletjela u svoju školu, pokupiti sve materijale koji bi mi mogli zatrebati. Onda sam u petak ujutro sjela, i počela ga pisati. Bilježila sam sve aktivnosti koje bi mi pale na pamet.
Nakon toga sam od tih aktivnosti izabrala ono što je imalo smisla, i posložila. Ispalo je da sam doživjela nevjerojatnu blokadu na otprilike pola sata. Za zadnjih 15 minuta jednostavno mi nije ništa padalo na pamet. Onda je uskočila kolegica s kojom radim, i kojoj sam vječno zahvalna. Petak navečer i cijelu subotu su mailovi trčali amo-tamo, telefon je radio, slagale smo i peglale taj sat k'o pobješnjele. Kada smo složile nešto čime smo obje bile zadovoljne, nazvala sam službenu mentoricu, prošla s njom cijeli sat da vidim ima li tehničkih poteškoća, i krenula u učenje sata (jer, naravno, nije poželjno virkati u pripreme), izradu folija, handouta, kartica i ostalih nastavnih pomagala (kojih sam izradila više nego što inače napravim za mjesec dana). Strašno me zabrinjavalo vremensko planiranje, jer pojma nisam imala koliko će učenicima trebati da nešto zapišu.
U ponedjeljak sam održala generalnu probu u svojoj školi, i ispalo je ok.
Zaključila sam da sam metodiku toliko prožvakala za pismeni, da u tih par dana ništa novoga neću naučiti. Zakonski dio sam jednom pročitala, i zaključila da ako baš na tome padnem, onda stvarno nisam imala sreće.
U utorak sam umirala od nervoze. Sat sam imala popodne. Razred je bio ok, surađivali su, sat sam uspješno izvela do kraja. Onda je slijedilo nekoliko sati čekanja do usmenog. Komisija mi je savjetovala da uzmem pripreme i analiziram sat. To sam i učinila – i nakon prvih 15 minuta osjećaja zadovoljstva izvedenim satom, detaljna analiza mi je pokazala masu kikseva. Sve sam ih pribilježila.
Na usmenom je komisija prvo tražila moj vlastiti osvrt na sat. Kako sam s Višnjom dobro upoznata još s faksa, gdje sam kod nje slušala i polagala metodiku, znam da ima rendgenski vid i da joj ništa ne promiče, pa sam lijepo nabrojala sve što sam zapazila da nije valjalo na mom satu, jer šanse da je NJOJ nešto promaklo su mikroskopski malene. Bila sam u pravu. Klimala je glavom na sve, čak je jednom, kad me savjetnica u čudu pogledala: ma, nije toga bilo!, ona samo klimnula glavom i savjetnici detaljno opisala situaciju o kojoj govorim. Nijedna od tih grešaka nije bila velika, što sam i naglasila, no dogodile su se. (Naravno da jesu, savršen sat je nemoguće održati.)
Potom me Višnja malo pokušala ispreskakati metodikom, tražila je da joj metodički objasnim neke postupke na satu, pa par pojmova (ništa strašno, sve sam znala), ukazala mi na još neke pogreškice koje su meni promakle, na neke druge uzrokovane nastavnim materijalima… No, kako mi je moja mentorica Helena rekla, nemam brige dok god mi Biserka, službena mentorica, i savjetnica nisu ništa prigovorile, jer da nešto sa samim satom nije valjalo s praktične strane, one bi mi to rekle bez oklijevanja. A dok god su one šutjele, to je značilo da takvih problema nema.

Opći dio ispita je bio više nego smiješan. Dobila sam dva pitanja koja nisu imala veze sa zakonima i propisima, i za svako me ravnatelj zaustavio nakon dvije suvereno izgovorene rečenice, i treće koje je actually imalo nekakve veze sa zakonima, ali je svejedno bilo smiješno.
I onda sam položila ispit, potrošila hrpu kuna javljajući svima koji su mi držali fige da sam položila (neki su čestitali, drugi prijetili da će me tući jer sam toliko paničarila), i došla doma u večernjim satima. A onda sam shvatila da me boli svaki mišić u tijelu. Boli me još i sada, pet dana napetosti konačno uzima svoj danak.
A sada treba pripremiti sate za ostatak tjedna, najaviti učenicima testove, ispitivati – vratiti se u stvarni svijet.
Pozdrav od stručno licencirane Tičerice.


20.05.2009. u 11:16 sati | ožeži (x10) | papirnato | linkaj | vozi gore

stručni ispit iz engleskog jezika

Nakon što sam se isplakala na putu do kuće, evo, pišem jedan društveno koristan post, kakav bih voljela da sam našla kada sam se pripremala za stručni ispit. Dakle, nije me bilo na blogu jer sam imala završne pripreme za pismeni dio stručnog ispita, o kojem ću sada napisati par riječi.

O skripticama koje sam izradila već sam pisala. Učila sam zadnjih mjesec dana, intenzivno tijekom uskršnjih praznika, a onda malo lakšim tempom ostatak vremena. Stručni polažem iz engleskog jezika. Svima koji će ga polagati u Osijeku, u OŠ Mladost, mogu reći: Elvira Petrović, „Teorija nastave stranog jezika“, alfa i omega. Većinu tema na pismenom dijelu ispita se uistinu može položiti isključivo učeći iz njezine knjige.
Sam tijek zbivanja izgleda ovako: nakon godinu dana sjedenja kod mentorice i gnjavljenja iste svime što vam je nejasno, prekucate svoje dnevnike hospitacija (u TABLICAMA, molit ću lijepo – nema veze što su svi elementi iz ružne tablice sadržani u vašem dnevniku jedan ispod drugog, gospoda u komisiji vole TABLICE. Nema veze što za formatiranje iste ode tri puta više vremena nego za prekucavanje koraka logičnim slijedom, radite te ružne dnevnike onako kako ste i na faksu…), skupite svu dokumentaciju i prijave vas za ispit. Onda vam u školu (meni mjesec i po dana kasnije) stiže poziv na stručni ispit. Neki imaju sreće pa ga dobiju dva-tri tjedna ranije, ja sam ga dobila punih 10 dana prije ispita. Sada imate priliku sistematizirati sve što ste do sada naučili.
Meni je puno pomoglo što sam po savjetu jedne kolegice svako poglavlje dotične Elvire Petrović pokušala samostalno složiti u smisleni esej, i to ponovila bar dva puta – tako sam imala puno manje problema sa samom organizacijom eseja.
Onda lijepo dođete u školu, posjednu vas u knjižnicu, pa vam savjetnica malo priča, pa dobijete njihove papire na kojima radite. Upozore vas jedno 10 puta da morate pisati pisanim slovima, „ispisanim“ rukopisom, dakle – čitko (mene su ubili m, n i u, koje inače jako slično žvrljam). I imate tri sata da lijepo to složite i čitko prepišete. (Meni je na prepisivanje otišlo gotovo jednako koliko i na samo sastavljanje eseja, zbog izbjegavanja žvrlja.)
A sada nešto o temama: na ovom roku su bile iduće:
Induktivna metoda obrade gramatike – to valjda nitko nije pisao, jer je kod Elvire jako šturo obrađena. O tome je mogao pisati više eventualno onaj tko je slušao glotodidaktiku kod prof. Vesne Bagarić, iz njemačkog jezika.
Tehnike obrade vokabulara – dušu dalo za pisanje. Nadrobila sam četiri stranice teksta, sve isključivo iz Elvire.
Ispravljanje pismenih radova učenika – također dobro obrađeno u Elvirinoj knjizi.

Kada završite s pisanjem, predate ispit, savjetnica se kratko osvrne na vaše dnevnike hospitacija, i idete kod mentorice na dogovor za praktični dio ispita.
Ako nemate sreće kao ja i kolegice koje su skupa sa mnom na ovom roku, onda dobijete termine četiri i pet dana nakon pismenog. – Obratite pozornost na to da je danas četvrtak, i da nam je uskraćena prilika da na hospitacijama pogledamo razred u kojem ćemo držati sat, i sat prilagodimo učenicima. Dakle, sat pišem napamet, za neki zamišljeni razred. Joyfull, joyfull!
Još jedna bitna informacija je da je usmeni dio ispita odmah nakon pismenog, tako da će mi biti veselo sa sastavljanjem sata i paralelnim štrebanjem zakona. A čini se i da više nismo tako deficitarna struka, jer nam se savjetnica ljubazno zaprijetila da bi se lako moglo dogoditi da sruše nekoga „za primjer ostalima“, jer su usmeni u zadnje vrijeme postali jako loši. Mislim, krasno – još i to uz sve ostalo. (samo da napomenem, oni koji su imali tu sreću da polažu stručni na prošlom roku imali su skoro mjesec dana između pismenog i usmenog ispita, i nikada nisam čula da su bili tako zgusnuti).

Eto, toliko od mene, u nadi da će ovo pomoći nekoj sirotoj kolegici kada se nađe na istim mukama kao i ja. Nema me do sredine idućeg tjedna, pripremam sat i padam u nesvjest.
Tičerica over and out


14.05.2009. u 16:30 sati | ožeži (x15) | papirnato | linkaj | vozi gore

kako uručiti molbu ministarstvu?

za sve one koji to ne znaju, upute su ovdje.
vjerujem da je malo od vas do sada imalo priliku uručivati išta, a kamo li molbu MZOŠ - a kako uvijek tvrdim da se treba okušati u novim stvarima, zašto ne bismo pokušali? :D npr. sutra. :D oko 7:30 ili 8 ujutro. :D


11.05.2009. u 22:22 sati | ožeži (x2) | papirnato | linkaj | vozi gore

zemlja znanja, klap - drugi put

Prvo nisam željela napisati ovaj post. Priznajem, kada su studenti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu zauzeli fakultetsku zgradu, bila sam skeptična, mislila: ispuhat će se to za par dana. Onda se epidemija osvještavanja studenata proširila cijelom Hrvatskom. Pa sam nekoliko puta kretala napisati taj post, ali svaki puta me nešto prekinulo. E, danas ću ga dovršiti!

Kao prvo, da ne bi bilo zabune – studentske prosvjede i njihove zahtjeve potpuno podržavam. Pratim situaciju u medijima, na forumima i blogovima cijelo vrijeme, i osupnuta sam načinom na koji neki ljudi razmišljaju, i argumente koje navode kao razlog iz kojeg se protive studentskim prosvjedima.

Krenimo od onog vječnog i stalno ponavljanog argumenta "za školarine": „to je investicija u vlastitu budućnost“. Yeah, right. Evo, ja imam veliku želju upisati postdiplomski doktorski studij. I dižem kredit da mogu isplatiti tih 60 000 kn. A nakon što sam završila taj hipotetski doktorski studij, i postala dr. sc. Tičerica Tičerić, stručnjak za glotodidaktiku i metodiku engleskog jezika, garantira li mi tko da ću dobiti posao koji će biti, recimo, 50% više plaćen od ovoga koji sada radim? Ne, ne, dragi moji. Najvjerojatnije ću ostati raditi u svojoj maloj školici (ili dvije, ako nemam sreće), za istih cca 5000 kn mjesečno, od kojih ću svaki mjesec otkidati određeni iznos kako bih otplatila taj kredit (60 000 + kamate, naravno, jer nitko ne posuđuje lovu bespla, pa će se to popeti do nekih 80, 90 tisuća kuna za vratiti, kako to s kreditima obično biva kad im pribrojite i lihvarske kamate koje naše bankice uzimaju) – za koji ću zakidati svoje kućanstvo i hipotetsko potomstvo. I u što sam ja tu investirala? U veliki osjećaj sreće i zadovoljstva da financiram banke? S druge strane, da je taj doktorski studij besplatan, žrtvovala bih svoje vrijeme, izvjesnu količinu novca (povratna karta do Zagreba je cca 200 kn, samo da se zna, a ni knjige nisu besplatne), i odradila taj doktorski studij – i nastavila raditi u svojoj školici, znajući da sam učinila sve što sam mogla kako bih postala stručnjak u svom području i najbolja nastavnica koja mogu biti. Imam želju, imam potencijal. Nemam financijska sredstva da svoj potencijal ostvarim. A kako je tek onima koji su završili fakultete i ne mogu se zaposliti? Većina ljudi koji me čitaju znaju i Kinky. Koja je friško diplomirala i nema pojma gdje će odstažirati. O poslu da i ne govorimo. A koliko je još takvih koji su završili fakultete, i onda godinama sjede na birou ili rade poslove ispod svojih kvalifikacija, jer posao u struci iz raznih razloga ne mogu dobiti? U što su onda oni ulagali – i, što je još važnije, kako će otplaćivati te hipotetske studentske kredite? – hipotetske, jer baš i nisam čula da postoje „povoljni krediti za studente s 5-7 godina počeka vraćanja“.

Nadalje, opet se nalaze oni koji kažu kako „najbolji i dalje studiraju besplatno“. A „postoje i stipendije za najbolje studente“. Ček, ček – to znači da isti oni koji ne plaćaju studij dobivaju stipendije. A oni koji ga plaćaju ne dobivaju ništa. To baš motivira i pomaže onima koji trebaju platiti izvjesnu količinu papirnatih dobara za studij. A kad smo već kod tih „slavnih“ stipendija – razlikuju se od mjesta do mjesta, od institucije do institucije. Recimo, državna stipendija iznosi 800 kn mjesečno. Onima slabijeg imovinskog stanja taj novac dostaje za stanarinu, ili mjesečnu kartu i nešto za prigristi. Znam djevojku koja se tom nesretnom stipendijom uzdržavala za trajanja cijelog studija – točno to je plaćala njome, mjesečnu kartu za bus kojim se svaki dan kotrljala 30 km do fakulteta, i sendvič kako ne bi kolabirala u toko 10-tak sati koje je provodila na faksu ili oko njega u rupama između predavanja. Da je morala plaćati studij, pored dvoje nezaposlenih roditelja sigurno ne bi mogla. A i kriteriji po kojima se stipendije dodjeljuju su zanimljivi. Evo, moja sestra se već dvije godine za redom prijavljivala za stipendiju. Prvu godinu je upisala među 20% najboljih na prijemnom, ocjene iz srednje savršene, značajni sportski rezultati u toj godini. Za županijsku stipendiju se nije mogla prijaviti, jer je županija stipendirala isključivo studente 2. I 3. godine. Gradsku stipendiju nije dobio niti jedan student prve godine. Većina onih koji su ju dobili dobili su ju na status djece branitelja. No, dobro, nagodinu, mislila je. Godinu je dala s prosjekom 4,5. Štreberski prosjek čak i u srednjoj školi, o fakultetu da i ne govorimo. Županijska stipendija isključivo za treću i četvrtu godinu. Gradsku stipendiju ove godine dobili isključivo brucoši – od kojih se svakoga može obiteljski, kumski ili susjedski povezati s nekim članom gradskog poglavarstva. Krasno, nema što. A nitko od tih stipendista ne spada u socijalno ugroženu kategoriju. Toliko o stipendijama.

Dalje: žestoki protivnici besplatnog studiranja, tj. studiranja o državnom trošku, iznose još neke zanimljive argumente. Pa ćemo ih pobrojati ovdje:
1. Zašto da ja porezima koje plaćam financiram tuđe studiranje?
2. Tako ćemo opet dobiti vječne studente, koji će po 10 godina studirati jer im je besplatno. Neka besplatno studiraju „samo najbolji“, a svi ostali neka plaćaju.
3. Studenti i bez toga stoje državu puno novaca zbog svih subvencija na koje imaju pravo – recimo, ručak za 10 kn u studentskim menzama.
A evo mojih komentara na to:

1. Ako se studiji ne budu financirali iz državnog proračuna, vi mislite da će vam porezi biti umanjeni za taj iznos? Ako je tako, obucite crno-bijele haljinice, zavežite pregaču i uzmite perušku u ruke, jer ste naivni kao francuska sobarica. Samo će se podebljati ministarske i saborske mirovine i plaće. A svima koji tako misle, zlurado želim samo jedno: ako se studenti ne uspiju izboriti za besplatne studije, dao Bog da isti ti protivnici besplatnog studiranja imaju jednog dana male lumene za djecu, a onda ih moraju školovati za frizerke i trgovce, jer fakultet koji bi ista ta djeca s lakoćom završila ne mogu ni u snu priuštiti – kada nisu htjeli od „svojih“ poreza plaćati studij „tuđoj“ djeci. (Malena digresija: koliko jedan student košta svoje roditelje, znaju roditelji koji uzdržavaju studenta – a to nije mali iznos i bez školarina koje bezobrazno i nekontrolirano rastu iz godine u godinu)

2. tzv. "vječni studenti" (znam i ja nekolicinu takvih) su u zadnjih 10-tak godina mogli biti "vječni" samo o vlastitom trošku - u "davna" vremena kada sam ja studirala (diplomirala prije godinu dana, predzadnja predbolonjska generacija), subvenciju ministarstva je imao onaj tko je upao "u kvotu" - i imao ju je bez obzira na prosjek sve četiri godine studiranja + dvije apsolventske. i smjeli smo okinuti godinu jednom. Tko je dvaput okinuo godinu (različite godine, mind you), taj je gubio subvenciju i morao kihnuti 2,500 kn za ponavljačku a potom 5 milja kn za iduću godinu, a tko je dvaput zarokao istu godinu gubio je pravo na studiranje - faks je mogao nastaviti kao "vanredni" student - vanredni pod navodnicima, jer su i dalje važila sva pravila o redovitom pohađanju predavanja, vježbi i svih ostalih cirkusa, ali su izgubili studentska prava - i iksicu, i rad preko studentskog i hrpu toga, i još k tome morali svake godine pljunuti tih pet milja kuna. Dakle, "vječni" studenti nisu bili nikome na grbači osim svojim roditeljima. i nitko nije mislio da je to nepravedno. Da, znam da studenti zahtijevaju besplatno studiranje za sve, čak i za ponavljače – no to me podsjeća na jednu anegdotu o kraljici Elizabeti, kada je od parlamenta tražila određenu količinu novca, da bi joj parlament odobrio samo polovinu tražene svote, na što se ona samo slatko nasmijala, jer joj je točno ta svota i trebala. Dakle, studenti namjerno traže previše, jer kada bi tražili ono što je realno, dobili bi upola manje.

3. O subvencijama i povlasticama bih mogla od jutra do sutra. Krenimo s tim da su kapaciteti studentskih domova premaleni. A ne gledamo ovdje samo Zagreb. Studira se i u drugim gradovima. U Osijeku, npr., kapacitet obaju studentskih domova je ni 800 studenata. A navodno da za dom treba imati debele, debele veze… Točka b) - studentska prehrana: da, na iksicu se može pojesti ručak za 10 kn. U nekim studentskim menzama, naravno, uz rizik da dobijete više proteina nego li ste naručili (često u hitinskom odjelcu - ako se razumijemo). A oni famozni sokići za kunu – kako je napisao netko na jednom forumu: da je nekome stalo do toga da se uštedi novac, ne bi puna cijena tih sokića koji u običnoj trgovini koštaju 2 kn bila u studentskim menzama i kantinama 4 kn, od kojih student plaća kunu, a država ostale 3, nego bi tražili najjeftinijeg dobavljača/koncesionara. I svi bi bili sretniji. Osim onoga koji si dvije kune čistog profita trpa u džep sa svakim sokićem koji neki student kupi. A novac koji preostane od toga moglo bi se usmjeriti na fakultete, za besplatno studiranje.

Zanimljivo mi je i to što godinama slušam o tome kako su u Hrvatskoj studenti pasivni, kako su uvijek u povijesti promjene inicirali baš studenti, zašto se ne aktiviraju... A sada, kada su to konačno napravili (naravno, pobunili su se protiv nečega što se NJIH DIREKTNO tiče), hrpa ljudi je graknula na njih.

Evo, ovo su samo neka od mojih nabacanih razmišljanja na tu temu. Molim, ne spominjati Yale, Oxford, Harvard i Cambridge. To su privatni fakulteti. Koji nekome donose profit u ovom ili onom vidu. Govorimo o Hrvatskoj, o državnim fakultetima na kojima je stanje kakvo je.


03.05.2009. u 19:52 sati | ožeži (x19) | papirnato | linkaj | vozi gore

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (1)

rekli su/nisu rekli

Opis bloga

blog je započeo kao zgode i nezgode fluorescentno zelene prosvjetne radnice.
nastavio se kao lamentiranja trudnice na održavanju trudnoće.
trenutno je u fazi fluorescentno zelene majke malog cvrčka koja se pokušava snaći u novoj ulozi i još se pita kako li je samo prošla na castingu. ;)

Bilješka o piscu

evo nekoliko potpuno beskorisnih podataka o meni, za sve one koje to zanima, a i za one koje to ne zanima, nek se nađe pri ruci.

lokacija: middle of nowhere
zanimanje: maltretiram sirotu djecu s katedre

za sve koji me žele gnjaviti ovim putem, emajl je: d.ticerica(ad)gmail.com

tko me gleda:



Linkovi

evo nekih mjesta koja posjećujem, i koja nalazim jako zanimljivima.

roditeljstvo - najbolji forum za roditelje, sadašnje i buduće, kao i trudnice i sve koji se tako osjećaju

NOSF forum - forum za ljubitelje SFa

Šapice - forum za ljubitelje životinja

forum za nastavnike i učitelje - samo mu ime kaže, zar ne?

mali brat - ovdje trošim višak vremena - prijevod romana little brother

blogotomija

evo par linkova na blogove na koje virnem tu i tamo_

Milerama - blog Milene Benini, - spekulativna fikcija, feministička promišljanja, i free fantasy roman u nastavcima

translator wannabe - simpatičan blogić jedne prevoditeljice

Kinky Kolumnistica razmišljanja i zapažanja jedne Osječanke bez dlake na jeziku

Lady of the Lake Scrolls - zapisi vodene vile Niniane

Luki - svestrana Luki i njena wufica Goldie

Natuknica - ako želite suvislo i artikulirano, o dubokoumnosti i argumentiranosti da i ne govorimo, mišljenje o raznim sferama života, ova žena piše za vas

Katalona

Priče iz Bečke šume - Mare iz bečke perspektive, na bečki način (sa stilom)

Hvalospjev gluposti - kako i sam naziv kaže, blog posvećen ljudskoj gluposti, kakvom ju srećemo u svakodnevnom životu.


ZBORNICA
odjeljak posvećen kolegama (m)učiteljima. Ne pišu nužno o prosvjeti, ali da se zna da nas ima. :D

ire's corner office - svakako vrijedno posjeta. Irena Rašeta o sf-u i svemu ostalome

Bernardov ritam - Bernard, "jedan od 28 tisuća delatnika u hrvatskom osnovnom školstvu", o školstvu i raznim drugim društvenim aspektima

peempe- dragi blogoprijatelj i kolega na novoj adresi

mačka u martama - jedna neobična učiteljica. možete vidjeti njene crteže i pročitati njena razmišljanja o svemu i svačemu. I nosi marte!

An(t)onimka - i još jedna kolegica tičr englezica

Akademska stranputica - još jedan mladi i zeleni kolega o svojim traumatičnim susretima s bajnim hrvatskim školstvom

gospon profesor - a što se dogodi kad ste stvarno dugo u prosvjeti?

mudrolije jedne teacherke Punky - kolegica ingliš-tičr, povratnica na blog :D

bastet - promišljanja o svemu i svačemu

Na kavi s prijateljicom Majstorica s mora moderira blog-talk-show. :D

Free counter and web stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se