/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ *{margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} tičerica

informacije

Informacije. Nisu najdraža stvar nikome u prosvjeti. Ovih dana sam se nasusretala raznih roditelja… polugodište je uzelo maha. Ocjene su se zaredale. Nekima više, nekima manje. Neke bolje, neke ne tako dobre. A roditeljima je engleski svojevrsna enigma: o svim ostalim predmetima mogu razgovarati s učiteljicom svoga djeteta, no za engleski im ona ne može reći ništa. A vole biti u toku. Imaju nejasnoća. Pa me onda „uvrebaju“.
Kako moja škola promovira suradnju i partnerski odnos s roditeljima, trebamo im biti dostupni za informacije čak i ukoliko nismo razrednici – što je, iako zna biti pain in the behind, vrlo dobro, jer se izbjegava razrednik kao posrednik i igre pokvarenog telefona.
Moja dosadašnja iskustva s tim informacijama su uvijek bila pozitivna, no ovih dana sam doživjela nešto što me, s obzirom na današnju situaciju u školstvu, ugodno iznenadilo. Došli su mi roditelji nekih učenika koji su inače dobri, vrijedni, znaju engleski, ali su nekoliko puta „štucnuli“ na samom kraju polugodišta (na masu petica, iz polugodišnjeg testa jedinica, a iz diktata dvojka… ne može biti petica da se na glavu postavim; učenici koji su između 4 i 5 cijelo polugodište, pa zabrljali polugodišnji, ili dobili jedinicu iz (ne)pisanja zadaća na samom kraju polugodišta…). Neki od tih učenika su mi startali mlako, pomalo nemotivirano. A onda su se pojavili njihovi roditelji. Kojima sam objasnila kako ocjenjujem, što gledam i što je bitno, i zašto su ocjene na polugodištu nenadano pale – da bi mi nekoliko roditelja izjavilo da im nije bitna ocjena, nego da dijete savlada engleski, pa ako je za to potrebno i nižom ocjenom upozoriti da se nije dovoljno radilo, neka. I neka ih samo i dalje tjeram da uče jer je engleski bitan predmet, i važno im je znanje, a ne ocjena. Šok i nevjerica!!! Još uvijek ne dolazim k sebi od ugodnog iznenađenja roditeljskim stavom.
Također, imala sam susrete i s roditeljima učenika kojima engleski apsolutno ne ide. Ni oni ne optužuju mene – većina njih je svjesna da nismo svi za sve. Ne očekuju da im dijete briljira u predmetu koji ne voli i za koji nije talentirano, no svejedno traže od djeteta da u danim uvjetima da svoj maksimum. I nema optuživanja moje malenkosti da sam ja kriva jer nisam dobro objasnila, da previše tražim ili nepravedno ocjenjujem. Ponovno ugodno iznenađenje.
Eto, dragi roditelji koji me čitate (nadam se, ne roditelji mojih učenika, nego nekih drugih učenika), dragi kolege, informacije mogu biti jako ugodno iskustvo čiji osnovni cilj je dobrobit učenika.
A drago mi je i jer sam saznala da su moji učenici (s kojima prošle godine nisam bila osobito zadovoljna) jako dobro napisali nacionalne iz engleskog. Više bih rekla usprkos svojim tičericama (svima nama koje smo se izmijenjale u 4 godine, a bila nas je hrpa), nego zahvaljujući njima. Ali to vam nisam rekla, jer se ne smijemo hvaliti rezultatima. :D


26.02.2009. u 23:00 sati | ožeži (x17) | papirnato | linkaj | vozi gore

iz dječjih usta (2)

Evo još malo dječjih mudrosti. Ovome nisam prisustvovala, već sam čula od mame dotične curice, no, poznavajući ju, vrlo je kredibilno.
Dakle, moja osmogodišnja rođaka jako ne voli jednog poznanika. Kada on dođe k njima, istog trena se povlači u svoju sobu, odlazi van igrati se… izbjegava ga. Kaže da joj djeluje jako strašno. Nedavno je opet došao, i susret je izgledao ovako nekako:

Čovjek: pa ne moraš ti uvijek bježati kad ja dođem, neću te pojesti.
Djevojčica: Znam da nećete, niste kanibal da jedete malu djecu.

Čovjek ju nakon toga pomiluje po kosi, na što je malena alergična (vidi se da smo u rodu, tlaka mi je i kod frizera ići jer ne podnosim da mi itko osim mene petlja po kosi)

Djevojčica: Ako želite da Vi i ja ostanemo u prijateljskim odnosima, nećete me dirati po kosi. Već sam Vas lijepo zamolila da to ne radite.

Osam godina! I što reći na to? :D :D :D


15.02.2009. u 10:52 sati | ožeži (x12) | papirnato | linkaj | vozi gore

SF i ja

SF i ja
Milena je na svom blogu postavila zanimljivi mem, i inspirirala me da ga prihvatim.


Dakle, 25 činjenica o SF-u i meni:

1. SF čitam od svoje 13. godine.
2. SF za mene NIJE samo znanstvena fantastika. Pod SF podrazumijevam i znan-fan i fantasy.
3. Rijetko čitam horrore. Previše me je strah. :D
4. Najdraži pisac i najdraži roman mi se mijenjaju barem jednom godišnje (SF, naravno).
5. Roger Zelazny je izvan te kategorije. On je bog. :D
6. Diplomski rad su mi bile Narnijske kronike.
7. Veliki sam ljubitelj dječje književnosti koja ima SF komponentu.
8. Nisam još susrela ekranizaciju SF romana na koju ne bih imala prigovor. (Razočarao me u manjoj mjeri čak i Gospodar prstenova, a imala sam zamjerki i na Lav, vještica i ormar.)
9. Pročitala sam Twilight (cijeli serijal) i, da, smeće je, ali jako zabavno smeće. :D
10. Do 17. godine sam pročitala oko 70% temeljnih djela SF-a (hvala the Knjižničaru, koji mi je marljivo nekoliko godina svakodnevno spremao lektiru, umjesto da me pusti da lutam ko muha bez glave kroz police)
11. Još uvijek nisam pročitala bar 20 od preostalih 30%. (Kad se nema vremena za sve te silne knjige…)
12. U zadnjih sedam godina se na prste može nabrojati koliko sam SF romana pročitala u hrvatskom prijevodu. Jednostavno ih ne prevode onim tempom kojim ih ja čitam.
13. U zadnjih sedam godina čitam gotovo isključivo e-books.
14. Zadnje 4 godine čitam gotovo isključivo e-books s mobitela. (Kad se nema novaca za sve te silne knjige…)
15. Na kompjutoru imam oko 700 mb knjiga (500 fileova), od kojih samo zanemarivi broj nisu sf.
16. Od tih 700 mb nisam još pročitala možda 70 mb.
17. S ponosom ću svakome reći da čitam SF, i svađati se ako mi kažu da je SF bezveze/šund/glup/umetni obezvrjeđujući pridjev po želji. Svađala sam se i s profesorom iz književnosti na faksu kada je rekao da SF nema nikakvu umjetničku vrijednost (hihi, na kraju položila njegov ispit s odličnim, čini se da mi nije zamjerio moju književnu orijentaciju).
18. Nije svaki SF dobra književnost. I u SF-u ima taman dovoljno šrota.
19. U 4 godine studiranja pisala sam 7 book-reporta, i samo dvije knjige nisu bile SF
20. Visim na NOSF-forumu jer nemam s kim pričati o knjigama koje čitam.
21. Vjerujem da ljudi koji primarno gledaju SF i ljudi koji primarno čitaju SF nemaju isti mentalni sklop.
22. Odbijam čitati bilo što rađeno po kompjutorskoj igrici. (Myst mi se potkrao, za igricu sam saznala tek kasnije)
23. Obožavam SF-parodije. Terry Pratchett je kralj!
24. Neću pročitati Jordanov Wheel of time do kraja, jer mi je postao previše naporan negdje sredinom desetog nastavka
25. Više volim romane nego kratke priče (pozdrav, Milena! :D). Pod uvjetom da se autor zna pristojno zaustaviti prije 10. nastavka.


Evo, mislila sam da neću uspjeti složiti 25 činjenica o SF-u i sebi, ali čini mi se da bih, da nastavim, stigla i do 50. Ako ima još SF-ičara među cijenjenim blogoprijateljima, neka slobodno „šalju dalje“. :D


10.02.2009. u 14:32 sati | ožeži (x7) | papirnato | linkaj | vozi gore

gadura

Rekao je jednom kolega peempe jednom na svom blogu: treba biti gad. Ne može se s njima drugačije. Odgovorno tvrdim: kolega je u pravu.
Kukala sam ne jednom na onaj peti razred kojem predajem njemački – od dva prekrasna četvrta razreda postali su čudovišni spoj u frankenštajnskoj maniri, koji mi je cijelo polugodište sjedio na glavi: brbljali su pod satom, nisu nosili knjige, bunili su se za sve, na sve imali komentar, ništa nisu učili, nisu pisali zadaće -jedna učenica je u cijelom polugodištu napisala dvije (!!!) zadaće (a svaki sat im zadam nešto, tek toliko da otvore knjigu jednom u tjedan dana), a vrhunac svega je bio kada mi nitko u razredu nije znao reći kako se kaže olovka – jedna od prvih riječi koje smo radili prošle godine. Pa sam okrenula novi list i postala – gadura.
Nakon „olovka-incidenta“ mi je pao mrak na oči i rekla sam im da za idući sat pripreme riječi iz prošle dvije lekcije, i pisanje i značenje, jer će ih čekati petominutni. Nitko me nije ozbiljno shvatio, i skoro svi su podobijali jedinice. Ali su bili malo mirniji taj dan. Idući sat smo sve riječi ispisali na ploču, u bilježnice, dva puta ih prošli, i na kraju sata su dobili novi petominutni, od kojih je polovina riječi (5 od 10) bilo isto. Opet su podobijali jedinice i dvojke, ali drugi sat u bloku su bili još malo mirniji. Danas je bio treći petominutni. Pregledala sam tri do sada, i napisani su bez greške. A ako ih malo oštrije pogledam, manji su od makovog zrna. A radna atmosfera se diže – umjesto da na sve grakću i komentiraju, oni se javljaju, kidaju da slože rečenice na njemačkom, traže pojašnjenja dodatnih riječi koje nam nisu sadržane u lekciji… Ja ne moram vikati, ne moram požurivati, cijediti rečenice iz njih, i sve se odvija u zbilja pozitivnoj atmosferi.
Zaključak: s nekima se jednostavno ne isplati biti dobar. Što sam ja bolja, to su oni gori. Ali kada ih se pritegne „na kratku uzicu“, odjednom postanu malena sunašca. Humanost nije u modi i ne isplati se. Što sam veća rospija, to bolje obavljam svoj posao. (To je ustvari jako tužno, ali barem sam na vrijeme otkrila stvarno stanje stvari…)


06.02.2009. u 17:02 sati | ožeži (x13) | papirnato | linkaj | vozi gore

muke po mobitelu

Tičerica opet troši!
Sisterica mi je nedavno najavila da neće koristiti svoje obnavljanje pretplate kod svog operatera (mala sekica je naprednija, ima pretplatu, dok se Tičerica još gnjavi bonovima. Iako nisam neka rastrošnica, milije mi je tako, kad god sam razmišljala o prelasku, odbijali su me ona naknada za frekvenciju – je li itko primijetio da kod nekih operatera nema razlike u cijeni poziva, ona lova za pretplatu je skroz iskoristiva, ali ti nakarikaju tu naknadu za radijsku frekvenciju, pa ustvari izađe skuplje nego pre-paid?), jer će joj dragi kupiti iPhone (tako je to kad imaš direktora firme u familiji, koji svako malo ima hrpu plus-bodova koje ne zna kako iskoristiti), pa si onda dragi i ja možemo (ponovno) na njihovo produženje ugovora povoljno uzeti mobitele. To se nekako poklopilo s tim da je dragom vrisnula antena na „našem“ mobu („našem“, jer smo zadnja 2 mobitela uzimali isti model. Tj. dragi je kupovao duplo.), pa bismo malo mijenjali.
Pa si je Tičerica našla dva mobitela između kojih se dvoumi. Inače sam veliki fan Sony-Ericssona (Ericsson je bio moj prvi mobitel, sjeća li se tko onog starog T10s? I kako je bio „minijaturan“ u usporedbi s ostalima u to vrijeme? Lol!), i, iako sam zbog budžeta nakratko koristila Alcatele (kojima i dalje skidam kapu, izdržljivi mali vragovi), Ericssonu sam ostala vjerna. E, sada, s mojim trenutnim mobom je sve u redu. Nemam se na što požaliti. Osim što, unatoč kartici od gige ne koristim funkciju mp3 playera zato što je navigacija unutar njega nemoguća ako nije trenutno aktivna funkcija (moguće je samo zaustaviti-pokrenuti pjesmu i pojačavati-stišavati), a i slušalice mi ne pašu, stalno mi ispadaju iz uha. I zato što mi se baš mijenja mobitel. Žulja me lova na računu. :D
Dakle, pregledala sam sve mobitele u nekom „normalnom“ cjenovnom rasponu (čitaj: ne planiram dati više od milju i po kuna za mobitel, nisam ni ja Rockefeller), i nekako se uvijek vraćam Sony Ericssonu. Motorole su mi ostale u ne tako lijepom sjećanju još od sestrine „zeko zna“ (znam, izbornici su im postali normalni, ali averzija je averzija), Nokie iz meni nepoznatog razloga jednostavno ne volim, Samsunzi i LG-jevi… lijepo izgledaju, ali opet… ja sam Ericsson-girl. Nakon dvije godine druženja s CyberShot mobitelom, zbog gore navedenog bih uzela Walkman model.
Našla sam dva modela koja su mi oku ugodna, a istovremeno cjenovno prihvatljiva. Prvi je klizni, w910. Čak mi se i u crvenoj boji sviđa.





Drugi je preklopni, w980. Koji mi izgleda baš svemirski.





E, sada… w980 ima neke očite prednosti: npr. memoriju od čak 8 (slovima: osam) GB. Ali ne prima memorijske kartice. (Da, znam, s tolikom memorijom, što će mu? Ali ipak… ne prima memorijske kartice.) A w910 je proširiv do 2 GB, no čula sam da su ga ljudi bez ikakvog problema nafilovali karticom od 8 GB i radio je just fine. S druge strane, w910 ima kameru od 3,2 mpx, a w980 2 mpx. Nijedan, naravno, nema ni autofokus ni bljeskalicu (damn you, Sony Ericsson, zašto, o zašto nema integriranog mp3-playera sa super fotoaparatom?!) – ali blic nema ni moj trenutni, samo neku beskorisnu lampicu koja ničemu ne služi, a seka sa svojim w580 (isto bez oba) dobiva super slikice. W980 navodno ima još jednu veliku manu, položaj kamere. Koja je smještena na donjem dijelu mobitela, odmah ispod prijeklopa, i navodno je malo teže uhvatiti sliku jer se prst refleksno postavlja preko nje, kažu u recenzijama (a i malo mi uvrnuto djeluje gledati displej par cm iznad onoga što slikam). Isto tako, njegova svemirska crna površina je navodno magnet za packanje, i vanjski zaslon se izgrebe dok si rek'o keks (što nameće pitanje: a što je sa zaslonima nepreklopnih mobitela? Ista priča, koliko ga paziš toliko dugo ostane uredan. Nosi li „pidžamu“ trebao bi biti siguran. A opet, sisterica je kratko vrijeme imala LG Chocolate kao zamjenski mob - njena vd svekriva ga je taman izguštala i kupila si novi kada je sisterici mob krepucnuo - i to čudo je cijelo vrijeme bilo forenzičarski raj, moglo se ustanoviti točno tko je radio što s njim po otiscima prstiju - a površinu uspoređuju baš s njim). Ali zato ima kombo-utikač na punjaču, i moguće je istovremeno puniti ga i slušati glazbu, ili pričati na handsfree. (Nije da sam ikada to poželjela raditi, ali zvuči zgodno) Nezgodno mi zvuče i one touch-tipke na gornjoj strani… Imam osjećaj da bi puno vremena proveo svirajući u prazno u torbi ili džepu, jer reagiraju na dodir. Bilo čime. Za razliku od klasičnih press-tipki, koje ipak treba pritisnuti.
Još jedna stvar me zabrinjava: hoće li dotični mobiteli (ijedan) podržavati moj e-book reader (Readmaniac, prestali su ga apdejtati prošle godine, ustvari nema podršku ni za moj trenutni mob, ali sasvim dobro funkcionira s postavkama za k750.), što mi je druga osnovna funkcija mobitela, odmah nakon telefoniranja. No, to rješavam ubrzano tražeći freebie reader koji se još uvijek aktualizira.
Zaključak: što se izgleda tiče, w980 apsolutno vodi. (w910 je lijep, ali w980 je wow!) Što se funkcionalnosti tiče… jako sam zbunjena. A trebala bih se odlučiti relativno brzo, jer sisterica želi mijenjati tarifu, a promjena je besplatna prilikom potpisivanja ugovora. A ja trebam odlučiti. :zbunj:


04.02.2009. u 13:43 sati | ožeži (x10) | papirnato | linkaj | vozi gore

traume iz djetinjstva

Vierziger me u svom postu podsjetio na neke priče koje sam u djetinjstvu doživljavala stvarno traumatično. „Djevojčica sa šibicama“ H. C. Andersena je svakako jedna od njih. Čini se da je čika-Andersen uspješno istraumatizirao generacije i generacije djece. No, priča ne staje na njemu.
Ja sam, npr., strašno burno doživljavala i pjesmu „Zeko i potočić“. Mama kaže da mi ju je kada sam bila jako mala pjevala bez problema, da bi došlo do prelomnog trenutka kada sam, umjesto da mirno utonem u san, kao inače kad bi mi ju pjevala, briznula u plač jer se mali zeko sigurno smrznuo. I na nekoliko godina je pao veto na tu pjesmu.
Bambi je također visoko na listi traumatičnih događaja iz djetinjstva. Ona scena kada maleno lane trči šumom i traži mamu je valjda svako dijete koje je gledalo taj crtić natjerala u plač. No, priča ne staje ni na tome. Sjeća li se tko „Zemlje prije vremena“ – crtića o malenim dinosaurima različitih vrsta koje njihova krda zaborave i onda oni sami trebaju pronaći obećanu zemlju, oazu u kojoj još ima vegetacije? E, ja ga se živo sjećam. Ne cijele radnje, ali one scene gdje veliki t-rex ubija mamu malenog brontosaura, i onda maleni dolazi do nje i zove ju da pođu dalje… Evo, imam puno više godina nego prvi put kad sam gledala taj crtić, pa mi se svejedno grlo steže. A nisam bolje prošla ni s perjanicom Disneyeve radionice „Kralj lavova“. Imala sam nešto više godina kada je taj crtić izašao, 13-14, rekla bih, a opet sam ridala kao malo dijete kada je Simbin tata nastradao u stampedu. (A reklo bi se da bih do te dobi trebala prestati biti osjetljiva na crtiće.)
I onda netko zamjera Disneyevim producentima što su prekrojili Malu sirenu? Dajte, ljudi, kojem djetetu bi ta priča ostala u sjećanju kao jedan od najdražih crtića da se završava nekako ovako: princ oženi onu la usurpadoru, a sirena umire i more ju guta. Mislim da bi ovakav kraj eksponencijalno povećao broj djece koja bi nakon odgledanog crtića imala noćne more. (Nego, je l' taj Andersen imao nekih ozbiljnih problema? Mislim, „Djevojčica sa šibicama“, „Mala sirena“… Primjećujete li izvjestan uzorak?)
Ono što meni nije jasno je: što može potaknuti nekoga da tako traumatizira djecu? Jasno mi je da sve te priče imaju svoje poruke, no količina brutalnosti u njima baš nije primjerena ciljanoj publici. U taj koš mi spada i originalna verzija Pepeljuge. Najdraža majčica je bila oprezna kada mi je pričala Pepeljugu, i nekako se držala Disneyeve obrade, ali kad je pomalo nemaštovita baka dohvatila neku knjigu s bajkama i krenula mi čitati onu verziju s rezanjem prstiju i peta, bilo je svega. Ni Ivica i Marica nisu baš puno bolji, osim ako ne želite da dijete razvije panični strah od susjeda koji im nude slatkiše (dobro, u današnje vrijeme to i nije tako loše…). Jedna kolegica je nedavno pričala kako je morala „preraditi“ Ivicu i Maricu svojoj djeci, i reći im da su roditelji „izgubili“ Ivicu i Maricu u šumi, jer su se dječica na originalnu verziju rasplakala zbog okrutnih roditelja koji ostavljaju svoju djecu u šumi. A zna li tko Peraultovu verziju Uspavane ljepotice? Bila sam nešto starija kad sam nabasala na nju, ali jednom mi je bilo sasvim dosta. Svekrva koja traži svoje unučiće za ručak mi nekako nije dobro sjela. Za koga i s kakvim dijaboličnim namjerama su te bajke pisane? Koja je poanta isfrasirati dijete slikama koje su toliko strašne da će ih se s nelagodom sjećati i dvadeset, trideset, pa i više godina kasnije? Ako je ideja u poruci, ona se uvijek može prenijeti na nježniji način.
Sve u svemu, čisto sumnjam da ću jednog dana svojoj djeci pričati „Djevojčicu sa šibicama“, a ako i budem, svakako će dobiti „uredničku verziju“. :D


02.02.2009. u 08:49 sati | ožeži (x13) | papirnato | linkaj | vozi gore

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (1)

rekli su/nisu rekli

Opis bloga

blog je započeo kao zgode i nezgode fluorescentno zelene prosvjetne radnice.
nastavio se kao lamentiranja trudnice na održavanju trudnoće.
trenutno je u fazi fluorescentno zelene majke malog cvrčka koja se pokušava snaći u novoj ulozi i još se pita kako li je samo prošla na castingu. ;)

Bilješka o piscu

evo nekoliko potpuno beskorisnih podataka o meni, za sve one koje to zanima, a i za one koje to ne zanima, nek se nađe pri ruci.

lokacija: middle of nowhere
zanimanje: maltretiram sirotu djecu s katedre

za sve koji me žele gnjaviti ovim putem, emajl je: d.ticerica(ad)gmail.com

tko me gleda:



Linkovi

evo nekih mjesta koja posjećujem, i koja nalazim jako zanimljivima.

roditeljstvo - najbolji forum za roditelje, sadašnje i buduće, kao i trudnice i sve koji se tako osjećaju

NOSF forum - forum za ljubitelje SFa

Šapice - forum za ljubitelje životinja

forum za nastavnike i učitelje - samo mu ime kaže, zar ne?

mali brat - ovdje trošim višak vremena - prijevod romana little brother

blogotomija

evo par linkova na blogove na koje virnem tu i tamo_

Milerama - blog Milene Benini, - spekulativna fikcija, feministička promišljanja, i free fantasy roman u nastavcima

translator wannabe - simpatičan blogić jedne prevoditeljice

Kinky Kolumnistica razmišljanja i zapažanja jedne Osječanke bez dlake na jeziku

Lady of the Lake Scrolls - zapisi vodene vile Niniane

Luki - svestrana Luki i njena wufica Goldie

Natuknica - ako želite suvislo i artikulirano, o dubokoumnosti i argumentiranosti da i ne govorimo, mišljenje o raznim sferama života, ova žena piše za vas

Katalona

Priče iz Bečke šume - Mare iz bečke perspektive, na bečki način (sa stilom)

Hvalospjev gluposti - kako i sam naziv kaže, blog posvećen ljudskoj gluposti, kakvom ju srećemo u svakodnevnom životu.


ZBORNICA
odjeljak posvećen kolegama (m)učiteljima. Ne pišu nužno o prosvjeti, ali da se zna da nas ima. :D

ire's corner office - svakako vrijedno posjeta. Irena Rašeta o sf-u i svemu ostalome

Bernardov ritam - Bernard, "jedan od 28 tisuća delatnika u hrvatskom osnovnom školstvu", o školstvu i raznim drugim društvenim aspektima

peempe- dragi blogoprijatelj i kolega na novoj adresi

mačka u martama - jedna neobična učiteljica. možete vidjeti njene crteže i pročitati njena razmišljanja o svemu i svačemu. I nosi marte!

An(t)onimka - i još jedna kolegica tičr englezica

Akademska stranputica - još jedan mladi i zeleni kolega o svojim traumatičnim susretima s bajnim hrvatskim školstvom

gospon profesor - a što se dogodi kad ste stvarno dugo u prosvjeti?

mudrolije jedne teacherke Punky - kolegica ingliš-tičr, povratnica na blog :D

bastet - promišljanja o svemu i svačemu

Na kavi s prijateljicom Majstorica s mora moderira blog-talk-show. :D

Free counter and web stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se