/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ *{margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} tičerica

Božić - vrijeme darivanja

Već sedmi put započinjem post, i uslijed raznih okolnosti ostajem bez njega. Možda mu nije suđeno da ugleda svjetlo dana.
Imam rođake, bračni par s troje djece. Nije im lako u životu, financijska situacija nije blistava. Nikada nisu znali s novcem, ne zarađuju puno, a kako su djeca rasla, situacija je postajala sve teža. Trenutno imaju jednog teenagera, jednog skoro-teenagera, i jednog friškog školarca.
Rodbina im pomaže – koliko tko može, i misli da je prikladno. Većinom je to opremanje dječice, koje nam je svima žao, jer uz neimaštinu tu su i duboko poremećeni unutarobiteljski odnosi. No, ljudi su oguglali na njihovo kukanje – pogotovo što zadnje dvije godine i ona radi, a i opće je poznato da je on alkoholičar, pije puno i često. Ona je također jedno vrijeme pila, no valjda je shvatila – prestala je.
Prošli tjedan sam se navrnula reći im „bok“ na putu s posla, da bi se djeca izlajala kako im je telefon opet isključen. Došla sam doma bijesna, jer su opet uspjeli rasipati novac (kao što sam rekla, to je kod njih kronična situacija), i ispričala to, da bi tata pričao s mamom, i priča se odmotala: on mjesecima ne daje lipu u kuću, cijelu plaću ili zapije, ili potroši na nepotrebni luksuz kada je pijan, a cijela obitelj preživljava od njenog krvavo zarađenog minimalca. Pa je odluka pala: Božić je vrijeme darivanja, platit ćemo im režije – jer ako su isključili telefon, nije blistavo ni sa strujom ni s vodom. Ponovno sam navratila, izvidjeti situaciju. Uglavnom, Ona me pročitala, i odbila reći koliko duguju. Indikativno je to što ovaj put nitko nije znao koliko su zaglibili – i nju je već sramota ići posuđivati novac. Jedva sam nakon dugotrajnog insistiranja saznala da režije već mjesecima ne može platiti, jer joj cijela plaća ode na stan i hranu. Brojka je strašna, vrlo četveroznamenkasta. Više no duplo od onoga što je mama očekivala i odmah „prekrižila“ iz kućnog budžeta. Na to smo organizirali okrugli stol, i odlučili da će se svatko od nas odreći pola iznosa koji nam je mama svakom namijenila kao božićni poklon od svoje božićnice (sva sreća, radi kod privatnika koji premijera Smradanadera ne zarezuje pet posto – ako je njemu dobro, dobro je i njegovim radnicima, pa božićnica ide, i to debela) – bili smo spremni i na cijeli iznos, kako bismo im platili režije, da Božić ipak ne provedu uz svijeće.
Najtragičnije od svega je to što su ljudi oko njih, također bliska rodbina, potpuno oguglali na njihovu situaciju, i više ih ne doživljavaju. Znaju da on pije. Znaju da ju tuče. Da, znala je da pije i kada se prije skoro 20 godina udavala. Da, nisu imali novaca ni kada su dobili prvo dijete, o drugom i trećem da i ne govorim. Ali reći ženi koja je u takvoj situaciji „kako si prostrla, tako spavaj“ mi se čini iznimno okrutno. A to je dobila od vlastite obitelji. I zar je onda čudno što je bila spremna pustiti da im isključe struju i vodu prije no se obratiti nekome za pomoć?
Čini mi se da sam ovo sve nabacala jako zbrda-zdola, ali ne mogu u glavi napraviti nekoga reda. Znam da je ovo kratkotrajno rješenje, i da će im se dugovi početi gomilati već nakon idućih računa – no što napraviti? Jedino što možemo – darovati im koliko možemo, i nadati se najboljem.


30.11.2008. u 13:15 sati | ožeži (x8) | papirnato | linkaj | vozi gore

(produženi) vikend trinaesti

Svi znamo što znači petak trinaesti. A postoji li vikend trinaesti? Jer meni se petak dvadesetiprvi pretvorio u produženi vikend trinaesti, sve do ponedjeljka.
Prvo u četvrtak Zlopasić počne sanjkati guzu. Dobro, sutra idemo čika-doktoru. E, malo morgen. Sutra mi pred kućom auto ode na bolovanje. Ostade ja bez kočnice. Sreća u nesreći: otišao je pred kućom, ne na otvorenoj cesti pri brzini od 100 km/h. Sreća u nesreći dva: za divno čudo, oboje staraca i njihova motorizacija doma. Trči u kuću, grabi prvi dostupni ključ (od onog manjeg, naravno), viči da si ti ukrala auto, a ne lopovi, i bris na posao. Cijeli vikend sam predmet smijeha, jer sam vozila tatin auto – prvi puta u 6 godina koliko ga ima. Uvijek sam to objašnjavala time da svoj autić poznajem u dušu, volim makar je i ružan, i ne volim voziti tuđe aute, a najmanje tatin, kao prvo, jer je velik, a ja ne volim velike aute, a kao drugo, jer tata je picajzla koja dobiva slom živaca ako nađe jednu mrvicu, mrljicu ili kapljicu u autu. Ali nitko mi baš nije vjerovao, mislim da svi pomalo sumnjaju u moje vozačke sposobnosti. Doduše, ABS i ja još uvijek nismo u prijateljskim odnosima, pa sam se nakon svakog kočenja morala strugati sa šofer-šajbe. :D A, pošto je „autić“ samo duplo veći od moga, cijelo sam vrijeme imala osjećaj da jednim kotačem gazim po bankini, a drugim sam prešla u suprotni trak. No, na posao sam stigla, i vratila auto u jednom komadu. I, hvala providnosti, mogla sam maznuti tatin auto – monovolumen, nisam morala mamin – limuzinu, jer taj rep mi je smrt, ne znam kako bih ga parkirala.
Nakon posla, umjesto Zlopasića doktoru, autića doktoru. Bit će popravljen tek sutra. Osjećala sam se kao invalid bez njega. U subotu zaglavili u gradu, seka me olakšala za par stotina kuna za rođendanski poklon. Dok smo se vratili, servis zatvoren. Na sreću, šogi poznaje vlasnika, pa ga zamoli da preuzmem auto popodne. I to riješeno. Ja lakša za milju kuna. Upozorenje: kočnica možda nije dovoljno odzračena, ako nastavi hvatati prenisko, neka se vratim u ponedjeljak. Naravno da nije. Naravno da ne hvata dovoljno visoko. Naravno da sam ponovno bruma morala ostaviti u servisu, zvati starce da dođu po mene, i sada čekam da mi jave da mogu pokupiti svoje zlato. A onda doma uvaliti transporter i voditi Zlopasića da mu čačkaju guzu. Pa će ispasti da ću ovaj (produženi) vikend, usprkos svoj sreći u nesreći, ostati lakša za oko dvije tisuće kuna. Što će moj toliko željeni laptop odgoditi tamo negdje do veljače…
Baš mi je lijepo, i baš sam sretna. Jupiiii, juhuuuu!


24.11.2008. u 14:17 sati | ožeži (x7) | papirnato | linkaj | vozi gore

oj, metodiko, hej, metodiko!

Dakle, još jedno vatreno krštenje – pedagoginja i ravnatelj na satu.
Svi koji rade u školi, znaju koliko uživaju u tome. A ako ste još i početnik, pa se dotični osjećaju dužnima ukazati na greške i probleme… sve je to lijepo, i ja uvijek cijenim dobronamjerni savjet i kritiku, i voljela bih da me Helena malo detaljnije iskritizira na račun mojih sati, jer neke stvari vjerojatno radim krivo, a da toga nisam ni svjesna, a druge bi mogle puno bolje, samo sam ja malo glupava pa od drveća ne vidim šumu…(A ona se sveudilj trudi naći duplo više dobrih stvari nego loših na mojim satima. :D) No nešto sasvim drugo je kada mi sat analiziraju ljudi koji nisu upoznati s mojom metodikom.
Dakle, metodika stranog jezika je specifična. Razlikuje se od metodika ostalih društvenih predmeta. Meni ne bi palo na pamet „učiti“ jednog povjesničara, ili, još bolje, matematičara, njegovoj metodici. Ali, to sam samo ja. A pedagozi su kao „opće prakse“ – znaju od svega pomalo, ni od čega dovoljno, kad je o metodici riječ.
Dobila sam puno dobronamjernih savjeta danas, i izbedirali su me do krajnjih granica. U biti, aktivnosti za koje mislim da su mi super uspjele, proglasili su u najmanju ruku „neobičnima“, bila sam previše „neprimjetna“ u tim aktivnostima (gdje su klinci u paru drillali novu konstrukciju, a ja se šuljala oko njih, špijunirala, prisluškivala, ispravljala i popravljala, ili kada su samostalno pismeno uvježbavali istu konstrukciju, a ja opet visila nad njima i ukazivala na greškice), smatraju da „previše govorim engleski“ (veliki LOL je sve što mogu reći na to, da ih samo savjetnica čuje :D), pa su me gnjavili da nisam dovoljno dobro objasnila neke stvari koje radimo po tisućiti put, i već svi znaju što treba raditi… Pa nedovoljno jasne upute za zadatke – ok, dva i sama znam da sam sfuškala, ali, s druge strane, zato kao mali leptirić oblijećem po razredu i dajem dodatna pojašnjenja i upute svima koji ih traže, i mnogima koji ih ne traže (i onda se čudim da me noge bole kada dođem doma ;) ), pa su mi zamjerili što stalno virkam u bilježnicu s pripremama – halo, nisam dvadeset minuta slagala progresiju zadataka da bi im pobrkala redoslijed, pogotovo kad je gramatika u pitanju… Pa su kod drugih kolegica vidjeli neke stvari koje su im baš cool, i zašto ja to ne radim – a tip sata potpuno drugačiji… Priznajem da mi je classroom management Ahilova peta (još uvijek tražim i ispitujem sisteme), no meni se sat nije činio tako "rasipan" kako su ga oni doživjeli.
U biti, ubili su me u pojam. Znam da je sve to dobronamjerno, i samo žele pomoći, ali sve dok nisam pričala s mentoricom, osjećala sam se totalno jadno i zbunjeno, pitala se jesu li možda u pravu… A onda mi je mentorica malo podigla moral – kaže kako na dosadašnjim satima nije navedene zamjerke uočila, i da metodičke kritike ne uzimam u obzir ako se ne radi o nekome iz struke. Što sam i sama zaključila, ali mi je trebalo da mi netko drugi to kaže. :D
Sve u svemu, puno stresa, veliki downer, i još jednom sam se uvjerila da ne znam zauzeti se sama za sebe. Na početku, kada su mi nabrajali moje „greške“ na satu, pokušala sam objasniti zašto je to bilo tako, a ne onako, ali ubrzo sam odustala, jer sam zaključila da se borim s vjetrenjačama. Ne kažem da znam sve o metodici i da sam neki ekspert, ali o svojoj metodici svakako znam više od njih – ali trebam još puno žganaca papati dok ne dođem u situaciju koju imaju neke kolegice, da kad im upadnu na sat, one rade što hoće i kako hoće, i nitko nema primjedbi, jer „valjda ona zna što radi“.

Pozdrav od potištene Tičerice


18.11.2008. u 18:04 sati | ožeži (x11) | papirnato | linkaj | vozi gore

u dilemi

Dileme, dileme…
Današnja dilema je informatičkog karaktera. Neki dan sam pričala s najdražim, i zaključili smo kako se ne čini da će nagodinu, nakon vjenčanja i zajedničkog useljavanja, jedan kompjutor biti dosta za nas dvoje. Osim što svoju kantu okupiram više-manje non-stop, pa rijetko itko drugi uspije do nje, razlikujemo se u stilu. On na svom sluša mjuzu, prati novosti u auto-moto svijetu, igrice igra rijetko, ali, kao i s vozilima, uživa u tome da mu je comp jaaaaako brz. A ja svaku svoju kantu prekrcam do te mjere da plače kad se treba pokrenuti. Ima tu programa koji mi trebaju svakodnevno. Ima onih koje koristim svake pete, pa desete, ali svejedno mi trebaju. Trebaju mi i oni fajlovi koje nisam otvorila zadnje 4 godine – jer čim ih izbrišem, zatrebat će mi ponovno. (Jesam li već spomenula da naginjem hrčkastoj strani populacije? – opsesivni sam kolekcionar nepotrebnih stvari) A i stil uređenja nam se razlikuje. Ja, inače, svoj desktop već 10 godina organiziram na isti način, koji je njemu neshvatljiv, i dobivam fras ako mi netko pomjeri ikonice. On briše cookies nakon svakog surfanja, ja volim biti logirana na „svoje“ stranice i loše pamtim lozinke, i kukije (ako se sjetim) brišem isključivo selektivno, pa i tu bude okršaja kada sjedne za moju kantu. A s druge strane, paranoik sam što se tiče virusa, i uvijek mora biti najnoviji antivirus, antispam filter, antiaddware i antispyware i anti-antiware, a najdraži je malo „šlampav“ što se toga tiče (razlika u surferskom stažu). I glazbu i filmove, i sve ostalo na kompjutoru različito organiziramo i održavamo, tako da su dvije mašine najbolji izbor. Kako svoju (debelo isluženu, izubijanu i izuništavanu) kantu ostavljam tati za pisaću mašinu i surfanje, trebam sebi kupiti nešto novo. Pitanje samo glasi: što kupiti, laptop ili desktop. Pa sam lijepo sastavila listu pro & con.

LAPTOP:
-pro:
1. Zauzima manje mjesta (trenutno je moj pisaći stol stol za monitor, tipkovnicu i hrpu cd-a, jer nema mjesta na njemu za rasprostraniti knjige kada trebam raditi) – kada završim s njim, sklopim ga, stavim u ladicu, torbicu, ormarić ili koje mjesto mu već odredim, i imam ponovno pisaći stol. Ne moram ni mozgati gdje ću s kantom da se ne pregrijava, ne stoji baš na podu, a bude dostupna za kopčanje usb-ova, a ne šutam ju stalno…
2. prijenosan je. Dakle, mogu se „družiti“ s najdražim u dnevnoj sobi, a istovremeno čvrkati svoje (tako smo se „družili“ cijeli rujan, dok sam ja 24/7 radila operativne planove na sestrinom laptopu, a najdraži čitao novine, gledao tv, pa tu i tamo izmijenimo koju riječ… Ipak smo u istoj prostoriji, a i to puno znači). Isto tako, mogu ga ponijeti sa sobom u školu, nakarikati mu projektor, i, voila, učenici mogu raditi prezentacije, ja mogu raditi prezentacije, puštati im filmiće, itd.
- con:
1. skuplji su od desktopa. Za istu konfiguraciju se treba izdvojiti duplo više novaca
2. nisu nadogradivi. Dakle, komponenta mi zastari, više ne zadovoljava moje potrebe, a ja ne mogu izvršiti transplantaciju – npr. dodati mu rama, zamijeniti kartice i sl., a isto vrijedi i za komponente koje odumru.

DESKTOP:
-pro:
1. cijena – kako je već rečeno, jeftiniji je od laptopa
2. nadogradivost – isto već elaborirano
- con:
1. prostor: fiksirana sam na jednom mjestu, dakle, mogu ga koristiti u svojoj radnoj sobi i nigdje drugdje, a i zauzima više prostora od laptopa.
2. cijena periferije – jer uz samu kantu, koja je dvostruko jeftinija od laptopa, moram kupiti i monitor, koji košta bar milju kuna, zvučnike, tipkovnicu, pa me izađe na isto
3. zastarijevanje – dok komponenta isluži svoje, moj comp toliko zastari da više nema kompatibilnih komponenti za nadogradnju. Tako sam prošla sa starim pentiumom, kada je nakon 5 godina crklo napajanje, morala sam baciti skroz upotrebljiv ostatak kante, jer se napajanje za taj model nigdje nije moglo kupiti.

I kada sve to posložim, opet sam na istom – jednako pro i jednako kontra… Ne znam ni sama što odabrati. No, imam par mjeseci za razmišljanje, dok ne skupim tri milje kunića, koliko sam spremna izdvojiti za doinformatizaciju.. Već sam i užmigala u hg-spotu laptopić ili desktopić koje bih voljela usvojiti, samo još treba odlučiti što, kako i zašto.
Cijenjeno čitateljstvo, rado bih čula vaša iskustva iz prve, druge ili treće ruke, i prijedloge – više glava misli bolje od jedne, pogotovo jedne koja prokuhava od razmišljanja o drugim stvarima. Očekujem dobre ideje. :D

Pozdrav od Tičerice!


16.11.2008. u 14:01 sati | ožeži (x6) | papirnato | linkaj | vozi gore

opći kaos

Evo da nadrljam nešto… Ovih dana sam imala cirkus-stanje. Nakon što sam štreberski odradila sve pripreme za promenadu koja mi predstoji preko vikenda, zaj… su me s nekim izletima i terenskom nastavom koje su mi najavili jedno taj dan, a drugo dva dana unaprijed. Mislim, hvala, kolegice! Volim pravovremeno biti informirana, znate – i cijenim to. Uglavnom, onda sam se bacila na rotiranje sati, prepravljanje priprema. I onda mi javi Helena da neće moći doći, jer se ne osjeća dobro ovih dana. Hajde, ne mogu se ljutiti na ženu, viša sila… Ali svejedno, rintala sam ko konj, imala na kraju duplo posla, i onda sve padne u vodu.
Razmišljam o tome da prestanem gledati TV i čitati novine. Sranja će nam draga naša Vlada raditi i dalje, moći ću na to utjecati jednako kao i sada, ali se bar neću džigirati oko toga kako ćemo dragi i ja za koju godinu plaćati stambeni. Mislim, prvo žele sve bolesne svesti na prosjački štap (što me kao vlasnika kroničnog bronhitisa, redovitog gosta kod moje doktorice, i povremenog potrošača Sumameda jako veseli), a sada žele ubrzati postupak za prosvjetni kadar. I ja bih onda trebala osjećati nekakvu satisfakciju što se cijenjeni gospon premijer odrekao 1300 kn povišice? Hej, daj meni 22 milje kuna mjesečno, i ja ću se odreći 1300. Zabavno je na 4000 kn odreći se 300. Puno zabavnije. I, da, i u privatnom sektoru treba srezati plaće. Naravno, trebamo biti svi jednaki. Ne, ne, čekaj malo – to je neki prošli sistem, zar ne? A što ćemo dobiti time – osim da će svi biti u jednakoj besparici? Da vidimo, manje plaće znače manji doprinosi – i u mirovinsko, i u zdravstveno, i manje love u državnu blagajnu, a veći profit za poslodavca. Možete si misliti što će privatnici odbiti takav zamaman prijedlog, i još iz usta Ive Velikoga. Pa njima će jedinima to i koristiti. Dakle, svi ćemo biti jednaki – jednaka sirotinja.
Kad već pišem o kaosu – danas sam imala kaos u razredu. Zbog te terenske nastave, meni su spojili učenike koji nisu išli iz dvije paralelke. Prvo nemam pola razreda, onda mi još jedni kasne lekciju za drugima – i što ću sada? Pa sam pripremila igrice za ponavljanje gradiva. Malo gramatike, malo razumijevanja, malo vokabulara... Prvo sam ih dobro izmiksala, i po razredima i bolje s lošijima, pa podijelila u tri ekipe, i raspali! Ponavljanje sve u šesnaest. Probudio se natjecateljski duh, nastao opći kaos. Pa je tu bilo i suza, i vikanja, i vrištanja, i na kraju sam shvatila da smo se svi super zabavili!!! Nekada je kaos i koristan. Ali NE kad je novac u pitanju.


13.11.2008. u 20:49 sati | ožeži (x4) | papirnato | linkaj | vozi gore

Kuknjava

Ovih dana sam premorena. Previše umorna da bih razmišljala o ičemu suvislom. O svom cirkusu koji se ovih dana događa, o državi koja želi srediti da svi pocrkamo ko miševi jer nemamo love za doktora mi se više ne da, jer ću početi jako ružne riječi sipati, a mozak mi je previše šupalj za bilo što konstruktivno. Pa ću malo kukati...
Dakle, premorena sam. Ekstra-intenzivno odrađujem svoj pripravnički staž - za neprosvjetnu publiku, obavezna sam prisustvovati na 30 sati svoje mentorice, i voditi detaljne bilješke o njenim satima, a mentorica pogledati 10 mojih sati. Uz to mi na 2 sata treba prisustvovati pedagoginja, i na 2 cijela komisija (mentorica, pedagoginja i ravnatelj), i savjetnica na dva. Valjda. Ili su to ona prethodna dva. Nemam pojma. A još su uz to krenule "posjete" u obje škole, pa s tjedan dana razmaka imam ravnatelja i pedagoginju na satu u jednoj, pa u drugoj školi.
Svi ovi nabrojani sati podrazumijevaju vrlo detaljne tipkane pripreme koje uručujem gostima. A taman sam se naučila pisati praktično upotrebljive pripreme - razvila svoj stil šifri, skraćenica, impliciranih elemenata, spajanja 3 koraka u jedan da si uštedim vrijeme i papir... I sad opet moram pisati studentske pripreme. Još k tome, za sate kada mi dolaze ravnatelj i pedagoginja, trebala bih iste te pripreme pisati na hrvatskom - jer u suprotnom bih im mogla dati uputstva za korištenje CD-playera i jednako bi mogli pratiti sat. :D (To ustvari nije smiješno, jer nikada u životu nisam pisala pripreme na hrvatskom, i imam osjećaj da će moje "stručno" prevođenje stručne terminologije biti dobar vic u zbornici još danima.) Da stvar bude bolja, ulijenila sam se, pa imam samo 10 sati dnevnika hospitacija prekucano. A odradila sam više od 25. A mali patuljci koji spremaju kuću su se nešto ulijenili, ili su možda dali otkaz a ja to nisam primjetila. Uglavnom, kuću nisu spremili, pa i to moram ja.
I da katastrofalni tjedni (jer to već par tjedana tako ide) budu bolji, s dragim sam konstantno u kontri - kada ja radim prvu, on je u drugoj. Ja sam popodne, on radi prijepodne, što znači da se vidimo na kapaljku, i da je jedno uvijek preumorno za bilo kakvu smislenu komunikaciju. A kako smo u suprotnim smjenama, i preko dana se čujemo mobitelom samo u trku. Mislim da postajem stvarno jadna i ojađena.
Ah, ništa. Idem slušati Zeppeline. To mi je re-discovery mjeseca, zlostavljam sve ukućane i nesretnike koji se voze u mom ovih dana jako prljavom autu opsežnim presjekom njihove diskografije. I mogu reći da su mi nakon nekoliko slušanja od klasično omiljenih Immigrant Song i Stairway to Heaven favoriti postali Achilles' Last Stand i Houses of the Holy (pregenijalan gitaristički rif, ne mogu ga izbaciti iz glave, moram jako paziti da ne počnem pjevušiti po školi :D).
Eto, red kukanja, red mjuze, lijep pozdrav, i toliko od Tičerice za ovaj put.

PS
Definitivno bi pod kategorije postova trebali uvrstiti i "kukanje".


09.11.2008. u 00:38 sati | ožeži (x19) | papirnato | linkaj | vozi gore

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (1)

rekli su/nisu rekli

Opis bloga

blog je započeo kao zgode i nezgode fluorescentno zelene prosvjetne radnice.
nastavio se kao lamentiranja trudnice na održavanju trudnoće.
trenutno je u fazi fluorescentno zelene majke malog cvrčka koja se pokušava snaći u novoj ulozi i još se pita kako li je samo prošla na castingu. ;)

Bilješka o piscu

evo nekoliko potpuno beskorisnih podataka o meni, za sve one koje to zanima, a i za one koje to ne zanima, nek se nađe pri ruci.

lokacija: middle of nowhere
zanimanje: maltretiram sirotu djecu s katedre

za sve koji me žele gnjaviti ovim putem, emajl je: d.ticerica(ad)gmail.com

tko me gleda:



Linkovi

evo nekih mjesta koja posjećujem, i koja nalazim jako zanimljivima.

roditeljstvo - najbolji forum za roditelje, sadašnje i buduće, kao i trudnice i sve koji se tako osjećaju

NOSF forum - forum za ljubitelje SFa

Šapice - forum za ljubitelje životinja

forum za nastavnike i učitelje - samo mu ime kaže, zar ne?

mali brat - ovdje trošim višak vremena - prijevod romana little brother

blogotomija

evo par linkova na blogove na koje virnem tu i tamo_

Milerama - blog Milene Benini, - spekulativna fikcija, feministička promišljanja, i free fantasy roman u nastavcima

translator wannabe - simpatičan blogić jedne prevoditeljice

Kinky Kolumnistica razmišljanja i zapažanja jedne Osječanke bez dlake na jeziku

Lady of the Lake Scrolls - zapisi vodene vile Niniane

Luki - svestrana Luki i njena wufica Goldie

Natuknica - ako želite suvislo i artikulirano, o dubokoumnosti i argumentiranosti da i ne govorimo, mišljenje o raznim sferama života, ova žena piše za vas

Katalona

Priče iz Bečke šume - Mare iz bečke perspektive, na bečki način (sa stilom)

Hvalospjev gluposti - kako i sam naziv kaže, blog posvećen ljudskoj gluposti, kakvom ju srećemo u svakodnevnom životu.


ZBORNICA
odjeljak posvećen kolegama (m)učiteljima. Ne pišu nužno o prosvjeti, ali da se zna da nas ima. :D

ire's corner office - svakako vrijedno posjeta. Irena Rašeta o sf-u i svemu ostalome

Bernardov ritam - Bernard, "jedan od 28 tisuća delatnika u hrvatskom osnovnom školstvu", o školstvu i raznim drugim društvenim aspektima

peempe- dragi blogoprijatelj i kolega na novoj adresi

mačka u martama - jedna neobična učiteljica. možete vidjeti njene crteže i pročitati njena razmišljanja o svemu i svačemu. I nosi marte!

An(t)onimka - i još jedna kolegica tičr englezica

Akademska stranputica - još jedan mladi i zeleni kolega o svojim traumatičnim susretima s bajnim hrvatskim školstvom

gospon profesor - a što se dogodi kad ste stvarno dugo u prosvjeti?

mudrolije jedne teacherke Punky - kolegica ingliš-tičr, povratnica na blog :D

bastet - promišljanja o svemu i svačemu

Na kavi s prijateljicom Majstorica s mora moderira blog-talk-show. :D

Free counter and web stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se