/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ *{margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} tičerica

ZLO MI JE!!!

Zlo mi je od prozivanja moje struke kao glavnih krivaca za sva zla i nedaće ovoga svijeta. Bilo da se razgovaralo o djeci koja su se iživljavala na mrtvoj mački, malim huliganima koji su pretukli nekoga ili krali u trgovinu, djeci s nekim poremećajem – uvijek će se naći dežurni prstoupirač koji će reći: za sve su krivi prosvjetari. Lijeni smo, ništa ne radimo, imamo radno vrijeme iz snova, i još tri mjeseca ferija, samo se žalimo na male plaće i štrajkamo, iživljavamo se na maloj djeci, nije nam stalo do njih, nehumani smo, ne poučavamo ih dobro, previše tražimo, premalo tražimo, poklanjamo ocjene, škrti smo za ocjene, ne odgajamo djecu… I tako bih mogla u nedogled. A najviše me rasp**dio ovaj komentar na jednom blogu: Na žalost, u današnjim dehumaniziranim školama, u kojima većinom rade stari i umorni ljudi bez entuzijazma (razumljivo) ili mlade tuke koje su preko veze završile i faks i dobile posao po podobnosti a nikako po sposobnosti (…)
Slažem se, u svakom žitu ima i kukolja. I sama sam pričala o kolegicama koje ne daju od sebe ni milimetra više nego li je potrebno, na pripremanje nastave ne troše ni sekunde više no što je potrebno, i odrađuju svoj posao da ga odrade. Da, ima „stare garde“, koja je metodiku slušala tamo negdje oko prvog svjetskog rata, a predavali su im ju Torquemadini inkvizitori. Doživjela sam i ja takvih kroz svoje školovanje. Ima i kolega kod kojih je došlo do zamora materijala. Ali, ruku na srce, u obje moje zbornice većina kolegica (i kolega, ali većina su ipak kolegice :D) su tople i drage žene, kojima je stalo do njihovih učenika, i koje se trude i daju sve od sebe kako bi tu djecu poučili nečemu i pripremili za život. A onda se sve tako proziva.
Osvrnimo se oko sebe: bilo je raznih skandala u zadnje vrijeme. Te liječnici, te sveučilišni profesori, te ovi, te oni – u svakoj branši se našlo par pojedinaca koji imaju putra na glavi, i još su sve to lijepo medijski popratili. Pa nitko nije vikao: svi liječnici su korumpirana gamad! Svi fakultetski profesori su prodane duše! Svi sindikalci samo trpaju u svoj džep! Isto kao što nikome neće pasti na pamet reći „svi vozači autobusa su neodgojena perverzna stoka“ ili „svi kondukteri u vlaku su pedofili koji pipkaju maloljetnice“, iako je svatko tko se svakodnevno vozio jednim od ova dva javna prometala imao prilike sresti barem nekoliko njih koji odgovaraju tom opisu. Jesu li svi trgovci bezobrazni i drski? I tako dalje, i tako bliže…
Pa zašto si onda svaka šuša daje za pravo suditi o čitavoj jednoj branši, nas oko 28 000 (vjerujem blogeru Bernardu na riječ), i proglašavati nas sve nesposobnima, lijenima, glupima, nehumanima i što sve ne? Hoće li tako svaki Pero Perić (kao hrvatski ekvivalent engleskog John Smitha), koji možda ima završene visoke škole, a možda niti srednju, soliti pamet svim liječnicima, arhitektima, pravnicima…? Ili će slegnuti ramenima, malo progunđati što su ga oderali, ali bez jasno izraženog mišljenja o tome što su napravili krivo i kako bi trebali raditi svoj posao? Jer, ipak, oni su studirali to, stekli to zvanje i bavili se tim poslom. A Pero Perić niti zna medicinske izraze, niti zna čitati nacrte, niti tumačiti zakone. Zašto si onda taj isti Pero Perić uzima za pravo suditi o prosvjetarima?
Misle li svi da znaju naš posao? Misle li da bi ga odradili bolje nego mi? Samo neka izvole, izazivam ih sve. Neka uđu u razred i predaju tjedan dana, pišu pripreme i rješavaju svu potrebnu papirologiju (koje je mali metar kako god se okrene), ispituju, ispravljaju i ocjenjuju stotinjak testova, i još uz to pokrivaju svoju pozadinu kako ne bi nezadovoljni roditelji upućivali žalbe, i onda bih ih, nakon tjedan dana (u kojih će, ako nemaju sreće pa su u višesmjenskoj školi, ili u više njih, raditi po cik-cak rasporedu, prije ili poslije podne, četiri ili osam sati – kako se zvijezde i satničar na početku godine poslože), pitala koliko lak posao radimo.
Ponovno, po tko zna koji put se pitam, je li itko od tih koji pametuju svjestan što znači imati 30 učenika u razredu… Sat traje 45 minuta, a ja bih trebala svakome od njih posvetiti malo vremena, pogledati zadatak, prijateljski pročavrljati, rješavati probleme, odgajati ih, i onda još i ispuniti plan i program. Jesu li ljudi svjesni koliko neodgojene i razmažene djece danas ima? Da je samo dvoje takvih u razredu, već nastaje kaos. A koliko je djece s kojom roditelji ne rade doma, jer sve trebamo odraditi mi u školi (pod „rade“ podrazumijevam razvijanje radnih navika, kontroliranje zadaće, pa navikavanje djeteta da nosi potrebne knjige, pokazati mu kako učiti… - je li to previše?)… I onda mi ne valjamo.
A sada ću se još jednom vratiti na navod koji me uboo jače nego pribadača u pozadinu. Kako nisam niti stara niti iskusna, posebno me vesele ovakve riječi. Da se posao u školi dobiva na neobične načine, istina je – ali je opet puno transparentnije nego u nekim drugim granama, pogotovo gdje je firma državna. Nedavno je prijateljica dobila otkaz jer je apsolventica, a na njeno radno mjesto se javila osoba s diplomom. Kada je išao „moj“ natječaj – „moj“ kao za moje radno mjesto, na kojem sam u danom trenutku već mjesec dana radila kao jedina osoba koju su uspjeli naći da može početi raditi idući dan – možete biti sigurni da posao ne bih zadržala da se javio netko s položenim stručnim ispitom. Dakle, kao i mnoge kolegice, svoj fakultet sam završila u krvavom znoju lica svog, i nije bilo niti lako, niti preko veze. Posao sam dobila tako što sam bila na pravom mjestu u pravo vrijeme, kao i većina kolegica. I, kao i većina, dajem sve od sebe kako bih svoj posao obavljala najbolje što mogu. Prva ću priznati da me fakultet malo toga naučio što bi bilo iskoristivo u praksi – no nije li to tako sa većinom škola i fakulteta, čak i sa vozačkim ispitom, gdje autoškola kandidata osposobljava za upravljanje vozilom, ali treba proći dosta vozačkog staža, i dosta kilometara ispod četiri kotača da bi netko zbilja znao voziti? No, nas se proziva, a ostale ne.
Pa svima koji žele nastaviti prozivati prosvjetnu struku odgovaram: platite nas primjereno, maknite nam iz opisa radnog mjesta birokraciju koja nas pretvara u tajnice, prepolovite nam razrede i opremite nam učionice u skladu sa stoljećem u kojem živimo, nemojte raditi promjene reformi reformiranih reformi svaki tjedan i ubacivati nam novotarije za koje nitko ne zna čemu služe, nemojte dolaziti u školu na hitne intervencije čim se mezimac požali da ga je netko krivo pogledao, ili, ne daj bože, dobije jedinicu (i općenito, uzmite ono što vam zjenice oka vašeg pričaju sa zrnom soli, jer uvijek će pokušati u toj priči ispasti bolje nego što zbilja jesu) – drugim riječima, pustite nas da se usredotočimo na ono što je zbilja bitno: djecu i nastavu, i dobit ćete kvalitetnu školu. A do tada, ne radite od usta wc-školjku, i ne sipajte fekalije po ljudima koji vam odgajaju (kad vi niste u stanju) i obrazuju djecu, a da pojma nemate o njihovom poslu.


29.10.2008. u 17:04 sati | ožeži (x15) | papirnato | linkaj | vozi gore

kako sam skočila sama sebi u usta (s posljedicama)

Prošli tjedan sam si sunožno skočila u usta. Nakon što sam donijela odluku da ŽELIM BITI STROGA, prvom idućem razredu sam odlučila demonstrirati svoju strogoću pri ocjenjivanju – dakle, na početku sata im dati da dopune zadatak gradivom s prošlog sata, te ga ocijeniti. Još smo prvo ponovili tvorbu glagolskog načina u pitanju, napisala im sve potrebne glagole na ploču, samo je trebalo prepoznati na kojoj sličici je koji glagol i napisati ga u imperativu. Pet glagola, pet rečenica. Jedna djevojčica je zadatak napisala za 4, svi ostali za negativnu k'o kuća, jedan glagol je bio drugi najbolji rezultat. I smilujem se, kažem im: upisat ću te ocjene samo u svoj rokovnik ovaj put – ali učiti se mora! I prođemo mi taj zadatak, i sve ok. Kako Englezi lijepo kažu: no good deed goes unpunished. Idući sat, cirkusade. Njih troje-četvoro radi nered. Kad su me izbacili iz takta, kažem im da ću im, ako se ne smire, svima upisati te ocjene u imenik, i od idućeg sata više nema ni sa strane ni u rokovnik – odmah ide u imenik. Ovi koji nisu radili nered počnu kukati i žaliti se. Moj odgovor: ili se smirite, ili počnite zbilja učiti. Treća mogućnost su jedinice. Idući dan, bukvica od ravnatelja. Roditelji su se već žalili kako sam ja rekla da će zato što nekoliko učenika pravi nered svi dobiti jedinice. Jupiiii! A ne zato što nisu znali staviti 5 glagola u imperativ. A kome se vjeruje? Naravno, malim anđelima. Pričam to u zbornici, kolegice se snebivaju – moje je puno pravo ocijeniti zadatak koji se radi na satu, pogotovo ako se radi o prethodno obrađenom i uvježbanom gradivu (dva sata mi je nesretni imperativ pojeo – to nigdje nema!!!)
I sad se ja pitam, koliko mi je odluka opravdana… Mislim, za anarhiju u razredu sam djelomično sama kriva. Nisam prepoznala prve simptome, i s dotičnim razredom sam nastavila raditi kao i prošle godine, kada su bili dva najmilija četvrta razreda koja možete zamisliti, odbijajući prihvatiti činjenicu da su se ove godine pretvorili u jedan frankenštajnski razred-čudovište. A oni su se sve više otimali kontroli, izvodili na satu, redovito sam dobivala „bibera“ od kolegica čije učionice koristim (siroti sam nomad, pa upadam u prirodno stanište drugim kolegama, ovisi što je slobodno u kojem trenutku), jer su pod odmorom napravili ovo ili ono dok mene nije bilo (što ja znam kako su te karte/panoi/ormarići/crteži stajali prije nego što su ovi hahari ušli u razred?), pa više pod odmorom ni ne izlazim iz učionice (blok sat je u pitanju), nego pripremam ploču za idući sat. Gradivo se sve teže pokrivalo, jer je sve više vremena odlazilo na smirivanje razreda, a oni se samo bunili što nema binga, memoryja, vješala i sličnih igrica koje sam do tada koristila za zabavno uvježbavanje gradiva na kraju sata - za što apsolutno nije bilo vremena. Sada imam putujući cirkus (Montyja Pythona) u razredu, a još su uz to prestali učiti. Totalno. A svi, naravno, očekuju petice. I ne shvaćaju me ozbiljno kada kažem da će malo njih na ovaj način zaraditi petice.
A ako samo ZAPRIJETIM da ću ocijeniti njihovo (NE)znanje, evo razjarenih roditelja. Baš ću idući sat provjeriti što će se dogoditi ako USMENO ispitam cijeli razred nove konjugacije i te ocjene šibnem direktno u rubriku. :zlobno se smije: Što god se dogodi, ne može me iznenaditi. Ustvari, najviše bi me iznenadilo da nakon toga počnu učiti.

Pozdrav svima od zbunjene Tičerice


27.10.2008. u 14:37 sati | ožeži (x6) | papirnato | linkaj | vozi gore

Promjena perspektive - ili: gori smo od djece

Danas sam žrtvovala prijepodne, i posjetila Profilov stručni skup. I nije mi nimalo žao.
Dakle, umjesto da spavam do podneva, kako sam prvotno planirala (ovih dana bih mogla promijeniti ime u „Neispavana“, a kada idem uz stepenice, moram paziti da si ne nagazim na podočnjake), probudila sam se u pola osam, i hajd'mo u grad. Naravno da sam tamo srela sve žive i nežive, kao i obično na stručnim skupovima. U deset sati uvodni govor, gdje nas Profilova predstavnica hvali na sva usta, mi smo pravi Učitelji, kojima nije žao žrtvovati subotnje prijepodne kako bismo se stručno usavršavali. Potom se dijelimo po učionicama, prema predmetima. Sada nastupa dilema – engleski ili njemački? Dilema se brzo rješava: moja kuma to be predaje samo engleski, a s druge strane, znam i neke ljude koji idu na njemački, pa sam ih zamolila da mi pokupe/kopiraju kasnije materijale, te mi prepričaju highlights predavanja. Pa otiđoh na engleski.
Imali smo zanimljivu radionicu. Tema je bila class projects, ilitiga projektna nastava – primjer na kojem smo radili je bila radionica s temom filmova. Uglavnom, naslušala sam se dobre filmske glazbe (i šokirala kad većina kolegica nije znala prepoznati onaj song iz Kuma. :D), pa smo imali razvrstavanje filmova po žanrovima, pa malo pantomime, pa gledali filmske plakatiće, a sve to kako bi nam predavačica (kojoj dajem čistu peticu, kolegica je bila super!) ilustrirala kako se razred priprema za projekt… Pa smo na kraju trebali, kao naš projekt, smisliti vlastiti film: naslov, žanr (romantične komedije su popularne ovih dana :D), prvu i zadnju scenu, sinopsis i jedan dijalog, te izraditi plakat. Naravno da smo završili zadnji, i sve su nam popapali dok smo došli u svečanu dvoranu na zakusku, ali bilo je zbilja poučno. Strašno mi je žao što su male šanse da ću to uskoro moći iskoristiti na nastavi, možda eventualno s ona dva brza razreda, jer ostali su a) premali za to ili b) prepasivni za to.
Ono što je bilo zbilja prosvjetljujuće je naslovna tema: GORI SMO OD DJECE!!! Bilo nas je, brat bratu, 30 i kusur nastavnica engleskog (nagruvanih u jednu učionicu tako da smo se jedva kretali po njoj), dakle, ozbiljnih teta – koje su cijelo vrijeme mljele k'o navijene. Bili smo gori od mog drugog a – kojima sam na prošlom satu rekla da bi trebali biti drugi b, kao Brbljavci, koji ne zaklapaju. Nas donekle iskupljuje to što se vidimo tri-četiri puta godišnje, pa onda imamo puno toga za reći jedni drugima, a i to što smo većinom brbljali vezano za samu temu radionice, ali svejedno, ŠŠŠŠŠŠŠŠ je bila najkorištenija riječ na radionici. :D Najjače mi je bilo kada je jedna kolegica rekla: „Kako mrzim kad moram šuštati u razredu, a sad meni moraju šuštati.“ :D Nakon ovoga ću se definitivno manje ljutiti na djecu kada budu brbljali (ali svejedno šuštati – ili dreknuti, kada šuštanje ne pomaže, hvala mami i tati što su oboje grlati pa nisam ni od koga mogla naslijediti gen za tiho pričanje :D – kada se razbrbljaju).
Svakako bih preporučila svim kolegama da povremeno posjete neko predavanje, bilo kakvo, koje bi im omogućilo da se ponovno postave s druge strane katedre, treba se podsjetiti tu i tamo kako je biti u većini u razredu. :D Također, i da se upuste u učenje nečega novog, kako bi se podsjetili koje to frustracije donosi. Ja sam ljetos uzela početnički audio tečaj francuskog, i mogu vam svima reći da je bio šok ponovno krenuti učiti neki jezik iz početka. I da je bilo frustrirajuće kada sam tri puta slušala tekst, a svejedno nisam mogla shvatiti o čemu pričaju, i htjela zavitlati siroti discman u zid. To mi je pomoglo da malo olabavim što se tiče razumijevanja slušanja i počnem djeci nuditi više dodatnih informacija – prijevoda, parafraza, čak često i zaustavim CD i polako im ponovim rečenicu, riječ po riječ… Promjena perspektive zlata vrijedi.

Pozdrav od stručno usavršene Tičerice

PS
Predlažem vam jedan sociološki eksperiment: pitajte djecu mlađu od 10 godina znaju li što je to walkman. Ako se niste osjećali staro do sada, počet ćete se osjećati PRASTARO!


25.10.2008. u 14:34 sati | ožeži (x6) | papirnato | linkaj | vozi gore

Želim biti stroga!

Umjesto da pišem komentar na komentare na svoj post, složit ću najnoviji razvoj zbivanja i stanje u mojoj plavoj tikvi u novi post.
Evo, neke dileme sam riješila. Puno mi je pomogao posjet mojoj mentorici, Heleni (ime promijenjeno :D). Ona je fenomenalna žena, strašna nastavnica, i masu toga sam već naučila od nje, a učim i dalje, ubrzanim tempom. Žao mi je samo što nismo u istoj školi, pa ovako moram zapisivati sve čega se sjetim, kako bih ju izrešetala pitanjima kada odem k njoj na hospitacije. Tako sam ju ovih dana izmaltretirala svojim mukama po ocjenjivanju, vodila s njom jedan prosvjetljujući razgovor, i posložila si neke kockice u glavi. Nikome ne činim uslugu poklanjajući učenicima ocjene. Da, istina je da nisu svi stvoreni za jezike, i da je to talent poput talenta za matematiku. Oni talentirani će svoje ocjene dobiti bez po' muke, samo na račun vlastite intuicije i osjećaja za jezik (u njemačkom se to zove Sprachgefühl, i baš mi je zakon ta riječ). Oni s manje talenta još uvijek mogu mehanički, napamet, naučiti osnove i pravila i reproducirati mi ih kao papagaji, i nagradit ću trud. Ali rezultat mora biti isti! Ta ocjena se mora zaraditi. Nitko neće profitirati od toga da samo podijelim petice – a s druge strane, moji kriteriji i ocjene neće nikoga hendikepirati u daljem obrazovanju, jer predajem u nižim razredima, te izborni predmet. Dakle, želim biti stroga. Ja želim biti stroga! To si sada mantram nekoliko puta na dan, kad god me uhvati kriza. JA ŽELIM BITI STROGA! Držite mi fige da u tome i uspijem.

Inače, Heleni sam „maznula“ i skale za ocjenjivanje pismenih. Meni je, inače, strašan problem sve vezano za ocjenjivanje – pa tako i sastavljanje testova i bodovnih skala za ocjenjivanje istih. I danas sam ih imala prilike isprobati. Nisu loše. Inače, prošle godine sam testove užicala od starijih kolegica, pa ih prilagodila mojim ljenčinama, a ove godine su nakladnici bili dragi i dobri pa sam dobila paketiće testova za svaki razred. Prvi sam isprobala s izbornim engleskim u četvrtom razredu – i zaključila da su testovi prelagani za moje učenike. Što drugo reći ako su po Heleninoj skali (91% za 5, 78% za četiri, pa tako do 50% za 2) test napisali ovako: 30% učenika dobilo je 4, a 70% 5. Od ukupnog broja učenika 50% ih je test riješilo bez greške, nitko ga nije pisao dulje od 30 minuta, a jedan učenik ga je zgotovio bez greške za 15 minuta. Ili imam male genijalce? Dobro, činjenica je da je razred jak što se engleskog tiče. Imam tri dječaka koji rasturaju (evo zašto su playstation i igrice korisni), bacaju mi riječi koje se ne rade do 7. razreda, gramatiku kuže intuitivno…Ostali jako brzo shvate o čemu se radi. Way to go je jako nezahtjevna knjiga, nije prilagođena modernim cyber-playstation-Cartoon Network generacijama. Progresija se kreće puževim korakom, i ako bih pratila tempo udžbenika, djeci bi ubrzo postalo dosadno. Zato sam malo „dotjerala“ stvari: tempo je značajno ubrzan, čime sam dobila više vremena za drill spellinga i izgovora (imaju interferenciju s njemačkim), a plus toga, dobila sam i tri sata u plusu koja sam iskoristila za ponavljanje za test: drillali smo iste zadatke koje su dobili u testu – u svim mogućim varijantama, ali teže verzije: gdje u testu treba riječ prevesti s engleskog na hrvatski, oni su vježbali prijevod na engleski. Gdje treba dopuniti ponuđenim riječima, oni su dopunjavali bez ponuđenih riječi. Gdje je trebalo spojiti pitanje i odgovor, oni su morali pisati odgovore. I tako tri sata za redom. Je li onda test bio prelagan? Ili se zbilja potrefila super generacija? (A možda je i moja malenkost tome doprinijela?)

Veseli pozdrav svima od stroge Tičerice

PS
Osmaš i Natuknica, odgovori su ispod prošlog posta


23.10.2008. u 18:50 sati | ožeži (x9) | papirnato | linkaj | vozi gore

muke po ocjenjivanju

Deseti mjesec primiče se kraju, a meni se javljaju dobro poznate muke po ocjenjivanju. Mislim, ocjenjujem ja – svaki sat podijelim petice učenicima koji su se taj sat posebno trudili i istaknuli.
Počela sam u četvrtom razredu i s ciljanim propitkivanjem riječi, pa par rečenica o tekstu, no to mi se učenici javljaju sami, tako da je 90% vjerojatnosti da će opet dobiti petice. I, naravno, javljaju mi se oni bolji. Tako da imam oko 50% učenika koji nemaju ocjene. Pisali su diktatić, pa će pisati još dva i tu mi je jasna ocjena iz pisanja, bez imalo grižnje savjesti. Ali kada treba ocijeniti govor… maaaaaajko moooooja! Evo, prošli tjedan mi se jedan dječak u 4. razredu rasplakao jer, iako se sam javio, i ja sam svojski čupala riječi i rečenice iz njega, nije moglo više od 4 (objektivno bi bilo tri, ali i ovo ga je dotuklo).
A što raditi s drugim razredom???
Pripremila sam im za desetak dana kratki testić razumijevanja – spoji riječi i brojeve. Svakodnevno im ocjenjujem „pisanje“ – za uspješno i točno prepisivanje i nadopunjavanje im dajem petice, i svi smo sretni, ali uskoro moram početi ocjenjivati i manje uspješne, što će biti tragedija.
I u 4. i u 2. razredu ima izgubljenih slučajeva, kojima ne znam kako ću mirne savjesti makar trojke moći dati, a s druge strane, sve što nije petica njima je smak svijeta. Onda me peče savjest ako poklonim ocjenu, jer ju ničim nisu zaslužili, a peče me savjest i ako niskom ocjenom rastužim i demotiviram učenika. Pa se pitam, jesam li im postavila previsoke kriterije? No, te iste kriterije polovina dostiže bez po' muke… Dileme su nebrojene, vrijeme odmiče, a ja trebam skupljati ocjene. Nekako mi se čini da možda ipak nisam za školu…


20.10.2008. u 14:32 sati | ožeži (x14) | papirnato | linkaj | vozi gore

One day in paradise

Danas sam s malenima održala fenomentastičan sat, i moram si ga rekapitulirati od a do ž, kako bih shvatila u čemu je tajna i mogla ponoviti tajni recept još puno, puuuuno puta. Pa ću vas ugnjaviti obradom lekcije I like magic.
Dakle, sat sam započela s klasičnim: How are you today, na što su mi odgovori bili različiti, ovisno o satu. Drugi sat su bili sleepy, treći sat su bili happy, peti sat tired and hungry. :D A čak se jedan dječak sjetio upitati mene kako sam. :D
Potom sam im jako brzo pokazala slike novih riječi, i tražila da mi kažu što su vidjeli. Što nisu znali na engleskom, rekli su na hrvatskom. Ja sam postavljala sličice na ploču i stavljala riječi pored njih (gdje je to bilo moguće, dakle, magnetizirana ploča. Gdje nije, pisala sam riječi). Potom smo čitali riječi. Zatim „What's missing“ – oni žmire, ja sklonim sličicu, oni kažu koja sličica je „nestala“. Pa sam napisala brojeve pored sličica, pa ih pitala koji broj je određena sličica, pa što se krije pod brojem… Potom smo imali malo pantomime, pa smo „čitali“ pjesmicu – ja sam čitala, oni ponavljali. Nakon toga smo ju slušali, pa pjevušili, pa pjevali iz sveg glasa. Pa su rješavali zadatak s nadopunjavanjem u radnoj bilježnici, uz pjesmicu u pozadini. Nakon toga su obojili tu stranicu, pa smo se opet zabavljali s riječima (prema metodičkim postulatima, riječi smo trebali do kraja uvježbati prije nego krenemo na pjesmicu, ali bilo me strah da nećemo stići obraditi ju, pa sam onda umjesto toga obradila pjesmicu, i preostalih deset minuta posvetila vokabularu): ja kažem riječ na engleskom, oni mi pokažu sličicu. Ja kažem riječ na hrvatskom, oni mi pokažu riječ (za to sam odvojila sličice od riječi). Nakon toga su dobrovoljci dolazili na ploču napisati riječi (naravno, na drugoj strani ploče su ostale već napisane riječi :D), i tukli su se tko će doći pisati na ploču (iako inače plaču i kukaju ako treba i dvije riječi napisati u bilježnicu). Sat je bio prekrasan, opušten, bez žurbe, a čini mi se da su neke riječi čak i lakše usvojili kroz pjesmicu nego kao izolirane jedinice, a dodatno ponavljanje ih je samo utvrdilo.
Bez problema, naravno, nije moglo biti: u jednom razredu mi je jedan dječak, nazovimo ga Ivan, izvodio, okretao mi leđa, zezao one iza sebe, cijelo vrijeme klepetao… nakon petog upozorenja sam mu rekla da će nakon idućeg ispada raditi imenik – na što je on počeo izvoditi čim sam okrenula leđa, pa sam mu upisala jedinicu iz zalaganja. Olovkom, naravno. :D No, to ga je primirilo. Odmah nakon sata sam se konzultirala s njihovom učiteljicom, koja je „odobrila“ ovaj sistem, i preporučila mi isto tako da mu uskratim petice (inače je iznimno bistar dječak) ako se ne bude ponašao pristojno – petice su tu, u mom notesu, ali ne sele u imenik dok god bude cirkusirao. Probat ću i to.
Moram se isto tako pohvaliti kako sam jednog dječaka u tom istom razredu, nazovimo ga Mirko, uspjela motivirati za rad – dječak ima problema s koncentracijom, pažnja mu odluta nakon maksimalno 7 minuta, a zbog obiteljske situacije uz to i cirkusira kako bi privukao pozornost. Ne znam što sam napravila, ali prije 2 tjedna on je počeo marljivo pisati na mom satu, i to uistinu brzo, završava među prvima, i dosta točno (o rukopisu nećemo :D). Kako sam to izvela, ne pitajte, ali sretna sam zbog promjene, i brižljivo ju njegujem.
Još da uspijem trećeg dječaka u tom razredu, nazovimo ga Teo, riješiti… Teo me bojkotira cijelo vrijeme. Glupira se i crta, osim kada treba crtati. Odbija otvoriti knjige, kada radimo pantomimu on sjedi, kada treba pjevati on šuti… A učiteljica kaže da vikom i jedinicama iz zalaganja kod njega mogu samo kontraefekt dobiti. Malac me otvoreno bojkotira, a ja mu ne znam stati na rep.
Ali nema veze, sretna sam zbog super odrađenog sata.

Ps
Ako je netko od kolega s više staža shvatio što sam to tako dobro napravila da mi je sat uspio, molim da me prosvijetli, da to mogu ponoviti. :D


09.10.2008. u 17:48 sati | ožeži (x14) | papirnato | linkaj | vozi gore

Tko je tu lud? (II)

Gleda me danas otac, dok, nakon što sam došla s posla, sat vremena drndam po pripremama, potom izrađujem slikovne kartice i kartice s riječima u istoj veličini (da, imam neke i gotove, paket uz udžbenik, ali različite su veličine sličice i riječi, pa se onda s njima ne može igrati memory, igra koju djeca svih uzrasta obožavaju, a kroz koju nauče pjevati riječi i upamte sve članove, da ne govorim kako za njemački bojim sličice prema članu, pa se klinci onda zapitaju: a koje je boje bio konj…? Da, zelene, das Pferd!), a potom veliki „Aufmaler“, da ne kažemo bojanku po brojevima, jer su nam na tapeti brojevi i boje, pa da imaju istovremeno korisnu i zabavnu domaću zadaću, a zatim tipkam i printam radne listiće… Pa me pita trude li se i ostale kolegice toliko oko nastave. Pa se ja zapitam, s kime nešto ne štima – sa mnom ili s ostalima?
Dakle, ima kolegica koje se zbilja trude oko nastave – s dvije kolegice jezičarke redovito razmjenjujem listiće, folije, kartice i igrice, sve u vlastitoj izradi, naravno, jedna dobije ideju, nacrta, sastavi, izreže iz časopisa, nalijepi, isprinta… pa onda podijeli s druge dvije. Ima ih nekolicina i iz drugih predmeta, no zaključak do kojeg dolazim je da je većina poput kolegice, nazovimo ju Marta, koja isto predaje strani jezik, a koja se slatko nasmijala kada je čula kako sama radim pripreme za svaki sat, iako imam Profilove udžbenike s priručnicima u kojima je sat artikuliran od prve do posljednje minute, a još uz to na CD-u postoje iste te pripreme u ready-to print obliku. Do sada sam radila s tri takve jezičarke Marte, koje samo odaberu koju aktivnost će izbaciti iz priručnika, i potom izvode taj sat od a do ž. A izbačena aktivnost je obično ona za koju se nešto trebalo kod kuće pripremiti.
Već sam pisala o tome kako pripreme izrađujem sama – obilato se pomažem priručnikom, no mijenjam aktivnosti, njihov redoslijed, težište, trajanje… ovisno o potrebama i mogućnostima pojedinog razreda. Uz to izrađujem masu kartica, igrica - radnih listića bih i više da u velikoj školi nije tako šugava kopirka, koja ždere papir, češće kopira sivo no crno i pregrijava se, pa je zlo neviđeno napraviti 80 i kusur kopija listića.
Tužno je to što sam u samo 7 mjeseci došla do toga da, umjesto da budem ponosna na svoj trud i to što mi je stalo da moji sati budu istovremeno i zabavni, i maksimalno poučni, te da učenici gradivo usvoje na najlakši mogući način, ja radije prešutim sve što doma izradim i uradim za nastavu, ili se jednostavno zacrvenim kada me iznenađeno pitaju: „A ti si sama radila te kartice?!“ Ipak, ne planiram tako skoro odustati od toga, jer sam uočila kako učenici, za razliku od mnogih kolegica, znaju cijeniti uloženi trud – prvo s nevjericom upitaju: „A Vi ste sami crtali te kartice?“, a potom s osmjehom na licu precrtavaju i prepisuju, ponavljaju riječi… i vlastitim trudom mi se oduže za to. I ako mi treba sat i po ili dva mog slobodnog vremena kako bih im na taj način pokazala da mi je stalo, neka – nije mi teško, jer znam da će mi to i vratiti.


06.10.2008. u 20:01 sati | ožeži (x11) | papirnato | linkaj | vozi gore

bravo, zadovoljna sam, dobro si to napravila

Umjesto tičerskog, danas ide jedan obiteljski post. Odrasla sam u obitelji koja se iz najnormalnije middle-class obitelji pretvorila u vrlo kaotičnu skupinu ljudi koji su rijetko na istom mjestu u isto vrijeme, no začudno dobro funkcioniramo u takvim uvjetima. Istovremeno, smatram da smo sestra i ja relativno dobro odgojene, i da su nas roditelji dobro pripremili za život. No, daleko od toga da su bili savršeni. Jednu stvar im i sestra i ja strašno zamjeramo: oduvijek su bili iznimno škrti na pohvalama. Kritike su uvijek pljuštale kao kiša. Njih dvoje su ustvari jako ponosni na to što nikada, što se nas dvije tiče, nisu imali „ružičaste naočale“, i što su uvijek bili svjesni svih naših mana. Malo previše, ako mene pitate (a i sisterica se slaže) – i nikada se nisu libili jasno i glasno nam ih istaknuti. Sve što smo ikada radile stavljalo se pod povećalo, i svi nedostatci bi bili podcrtani. S druge strane, ako bi se nešto napravilo dobro, najčešće je to popratilo kratko klimanje glavom i – šutnja. O pohvalama ni govora. Uvijek se podrazumijevalo da u školi imamo izvrsne ocjene, da se ponašamo uzorno u svakoj situaciji, da u onome čime se bavimo postižemo dobre, ako ne i jako dobre rezultate, i dajemo sve od sebe, čega god se primimo. To je normalno. Ako bi išta od toga izostalo, nisu nas štedjeli – kritike su bile oštre.
Primjera radi: kućanski poslovi su mi mrski, jer gospođa majka vječito nalazi propuste – sitnice, ali svaki puta ih naglasi, i nije dobro jer nije savršeno. Prvi puta kada sam, kao mali kikić, desetak godina sam imala, uzela usisivač kako bih pomogla svojoj mamici, i usisala cijelu dnevnu sobu, znate što sam dobila? Bravo, hvala, dobro si to napravila, zadovoljna sam, pomogla si mami...? Ne, već inspekciju kutova i površina ispod kauča, i komentar: ako radiš, onda radi uredno. Pohvalu sam iz njihovih puta čula možda tri puta u životu: kada sam upisala fakultet, kada sam dala nesretni uvjet na ponavljačkoj godini, i kada sam diplomirala. Što nije puno u gotovo 25 godina.
Takav stav je imao dvije naglašene posljedice: prva je strašna ljubomora između mene i sestre. Nemojte me krivo shvatiti – moja sisterica mi je najbolja prijateljica, i volim ju najviše na svijetu, ali gotovo patološki smo ljubomorne jedna na drugu, jer nam se uvijek činilo da ona druga sve radi bolje. Uzrok tome je to što, naravno, kritike upućene drugome manje bole, pa se objema činilo da se onu drugu manje kritizira. Razvila se prilično nezdrava kompetitivnost između nas, jer, sudim po sebi, smatrale smo: nadmašim li sestru, pohvalit će me. Iako smo danas svjesne svega toga, ta patološka pojava koja nadilazi granice uobičajenog sestrinskog rivalstva je preduboko ukorijenjena u nama, i vjerujem da ćemo se cijeloga života uspoređivati jedna s drugom u svakom pogledu i pokušavati nadmašiti jedna drugu kako bismo konačno zavrijedile tu pohvalu. A druga posljedica je to da pohvalu tražimo svugdje. Afirmacija nam je krajnji cilj kojem težimo. Bila to pohvalnica u školi, isticanje u sportskom klubu, pohvala kolegice kojoj smo posudili skriptu ili profesora za izvrsno položen ispit, obje smo ovisne o njima. (ja malo više od sestre, čini mi se, no možda se i varam) Možda ovo djeluje narcisoidno, no ja zbilja imam bolesnu potrebu da me se hvali, da mi se milijardu puta kaže da sam nešto dobro napravila, da sam uspješna, da mi hlače dobro stoje, da mi je frizura lijepa, da dobro izgledam, da dobro vozim… Kao mali psić sam, koji ide od osobe do osobe i žica maženje i češkanje iza uha. To je, s jedne strane, doprinijelo tome da se u svemu što radim trudim istaknuti, kako bih zavrijedila tu pohvalu, ali isto tako ima i negativne posljedice: tuđe pohvale, odnosno izostanak istih, imaju veliki utjecaj na moju sliku o samoj sebi – ako me ljudi hvale i odaju mi priznanje za ono što sam napravila, osjećam se dobro. Ako pohvale izostaju, osjećam se loše i samopouzdanje mi strmoglavo opada. (Ovo ne znači da me morate hvaliti u vašim komentarima – ako sam nešto naučila u roditeljskom domu, onda je to primiti kritiku. :D)
Zanimljivo je da ova psihopatologija vuče svoje korijene tko-zna-odakle: gledam svoje roditelje, ljude od 50 godina koji su se skućili, odgojili dvoje djece, žive u sretnom braku i uspješni su u skoro svakom pogledu, pa ipak, kada se radi o njihovim roditeljima, ponašaju se kao dvoje maloumnika sa samo jednim ciljem: dokazati svojim mamicama kako su oni dobri, kako su oni bolji od drugih, i dobiti tu usranu pohvalu. I tata će prigovarati mami što radi majmuna od sebe pred svojim roditeljima. A mama će vikati na tatu što pušta svojoj gospođi majci da od njega radi budalu. A u svom oku trun ne vide. A iste te bake bajne imaju (ili su do prije par godina imale) svoje mame. Pred kojima su jednako tako lomile leđa, radile budale, skakale kroz obruče i dubile na trepavicama, kako bi se pokazale dostojne, dobre, bolje od sestara… i dobile tu pohvalu. Jednoj baki je mat i umrla, a da tu pohvalu dobila nije. Drugoj je mati posenilila, i više ju ne prepoznaje, pa ni ona neće dobiti tu pohvalu. A tko zna koliko generacija unazad to patološko uskraćivanje pohvale i isto tako bolesna potreba za istom idu…
Kada sve to skupa pogledam, pitam se, trebam li ja uopće imati djece – jer ako ih budem imala, debele su šanse da će i meni netko lakše izbiti zdrav zub iz usta nego riječi: bravo, zadovoljna sam, dobro si to napravila.


05.10.2008. u 23:41 sati | ožeži (x3) | papirnato | linkaj | vozi gore

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (1)

rekli su/nisu rekli

Opis bloga

blog je započeo kao zgode i nezgode fluorescentno zelene prosvjetne radnice.
nastavio se kao lamentiranja trudnice na održavanju trudnoće.
trenutno je u fazi fluorescentno zelene majke malog cvrčka koja se pokušava snaći u novoj ulozi i još se pita kako li je samo prošla na castingu. ;)

Bilješka o piscu

evo nekoliko potpuno beskorisnih podataka o meni, za sve one koje to zanima, a i za one koje to ne zanima, nek se nađe pri ruci.

lokacija: middle of nowhere
zanimanje: maltretiram sirotu djecu s katedre

za sve koji me žele gnjaviti ovim putem, emajl je: d.ticerica(ad)gmail.com

tko me gleda:



Linkovi

evo nekih mjesta koja posjećujem, i koja nalazim jako zanimljivima.

roditeljstvo - najbolji forum za roditelje, sadašnje i buduće, kao i trudnice i sve koji se tako osjećaju

NOSF forum - forum za ljubitelje SFa

Šapice - forum za ljubitelje životinja

forum za nastavnike i učitelje - samo mu ime kaže, zar ne?

mali brat - ovdje trošim višak vremena - prijevod romana little brother

blogotomija

evo par linkova na blogove na koje virnem tu i tamo_

Milerama - blog Milene Benini, - spekulativna fikcija, feministička promišljanja, i free fantasy roman u nastavcima

translator wannabe - simpatičan blogić jedne prevoditeljice

Kinky Kolumnistica razmišljanja i zapažanja jedne Osječanke bez dlake na jeziku

Lady of the Lake Scrolls - zapisi vodene vile Niniane

Luki - svestrana Luki i njena wufica Goldie

Natuknica - ako želite suvislo i artikulirano, o dubokoumnosti i argumentiranosti da i ne govorimo, mišljenje o raznim sferama života, ova žena piše za vas

Katalona

Priče iz Bečke šume - Mare iz bečke perspektive, na bečki način (sa stilom)

Hvalospjev gluposti - kako i sam naziv kaže, blog posvećen ljudskoj gluposti, kakvom ju srećemo u svakodnevnom životu.


ZBORNICA
odjeljak posvećen kolegama (m)učiteljima. Ne pišu nužno o prosvjeti, ali da se zna da nas ima. :D

ire's corner office - svakako vrijedno posjeta. Irena Rašeta o sf-u i svemu ostalome

Bernardov ritam - Bernard, "jedan od 28 tisuća delatnika u hrvatskom osnovnom školstvu", o školstvu i raznim drugim društvenim aspektima

peempe- dragi blogoprijatelj i kolega na novoj adresi

mačka u martama - jedna neobična učiteljica. možete vidjeti njene crteže i pročitati njena razmišljanja o svemu i svačemu. I nosi marte!

An(t)onimka - i još jedna kolegica tičr englezica

Akademska stranputica - još jedan mladi i zeleni kolega o svojim traumatičnim susretima s bajnim hrvatskim školstvom

gospon profesor - a što se dogodi kad ste stvarno dugo u prosvjeti?

mudrolije jedne teacherke Punky - kolegica ingliš-tičr, povratnica na blog :D

bastet - promišljanja o svemu i svačemu

Na kavi s prijateljicom Majstorica s mora moderira blog-talk-show. :D

Free counter and web stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se