/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ *{margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} tičerica

koji jezik više volite - ili: kratka povijest druženja sa stranim jezicima

Malo me Natuknicino pitanje na račun prošloga posta, o tome kada sam počela učiti strane jezike, navelo na razmišljanje, to jest vratilo na razmišljanje o temi koja mi se nameće sama od sebe sa svakim novim razredom. Klinčeki se, naime, ako im ne predajem oba jezika, iznenade kada saznaju da predajem I engleski I njemački, što smo u nekim razredima raščistili već prvi sat, kada su na izbornom satu stranoga jezika počeli pljuvati po onom koji uče u redovnoj nastavi: fuj njemački/fuj engleski – valjda misleći da će mi se tako više umiliti, na što sam im istog trena pojasnila kako predajem oba jezika, tako da ih slične izjave neće nikamo dovesti. Uglavnom, pitanje koje se uvijek postavlja je: „A koji jezik više volite?“ Dobro pitanje, bez jednoznačnog odgovora. Pa ću vam kao odgovor na to pitanje priložiti kratku povijest svijeta – tj. kratku povijest Tičericinog druženja sa stranim jezicima.
Djeci obično odgovaram protupitanjem: a koga ti više voliš, mamu ili tatu? I tu većini stvari budu jasne. Izjava je istinita do određene granice. Oba jezika koja predajem volim podjednako. Ali… mora biti ali, zar ne? Nikada nisam prema njima imala jednak odnos. Možda to ima veze s načinom na koji sam ih usvajala.
Engleski jezik sam naučila sama, usvojila sam ga kroz tzv. pasivno učenje. Pasivno učenje je usvajanje jezika kroz slušanje, ali bez povratne informacije – kroz TV-emisije ili radijski program.To vam je pojam koji još uvijek izaziva puno kontroverze u glotodidaktičkim krugovima, jer trenutno najprihvaćenija teorija tvrdi da ako imate samo jezični input (dakle, čujete jezik), bez mogućnosti outputa (samostalnog pričanja, postavljanja pitanja i dobivanja odgovora), jezik se ne može usvojiti. Jedna od dvije metodičarke kod nas na faksu, npr., osporava mogućnost pasivnog učenja stranog jezika. Na satu sam se čak i prepirala s njom, i stopostotno sam sigurna u postojanje te mogućnosti, dokazujem ju vlastitim primjerom, no, nažalost, moja tvrdnja nema nikakvu težinu, i nemoguće ju je empirijski dokazati, tako da je završilo njenim odlučnim NE. Druga profesorica se susrela s produktom pasivnog učenja u praksi, radeći u školi – na prvi sat njemačkog joj je došao dječak kojemu je jedini dodir s njemačkim jezikom do 4. osnovne bio televizor. Roditelji ne znaju nj od njemačkog, nema rodbine u njemačkoj, mali čak ni na moru nije bio, da bi imao nekakvog doticaja sa živim jezikom, ali Super RTL i KiKa su mu godinama najbolji prijatelji, i malac joj je došao sa zavidnim vokabularom i pucao složenice koje je čak i ona morala u rječniku tražiti, i pojava ju fascinira.
Dakle, od trenutka kada sam shvatila kako daljinski upravljač na našem prvom wow kolor-TV-u (čudo tehnike davne '89.) funkcionira, i otkrila da preko neke šeme sa satelitskim prijamnikom na obližnjoj tvornici moje naselje hvata cijelih 6 satelitskih programa, moj najbolji prijatelj je postao SKY 1, britanski kanal koji je cijeli tjedan svako jutro puštao crtiće od 7 do 12, u sklopu DJ Cat Showa, petosatnog potpourija crtića i kratkih intermezzo-skečeva čiji su glavni lik bili voditelji DJ Cat – ogromni riđi mačak s pirsanim uhom, i zgođušna plavuša Kattrina. Pa sam se ja, ne budi mi teško, budila u 7 kako bih pogledala prvi crtić, i cijelo prijepodne provodila zalijepljena za TV-ekran, gledajući Ninja-kornjače, Super Maria, Petra Pana, Masku, Policijsku akademiju, Kremenkove, Jettsone, Medu Yogia, Wacky races, Animanijake, Voltrona, i brojne druge crtiće za koje klinci u Hrvatskoj tada nisu ni čuli. Kako je za koju godinu nastupilo mračno ratno razdoblje, za nas klince još mračnije zbog toga što je ionako mala količina crtića na TV-u smanjena na minimum, ja sam se još više koncentrirala na mog najboljeg prijatelja.
Prvo mi je bilo bitno samo da je nacrtano i da skače po ekranu. Potom sam lagano počela pratiti radnju, da bih u jednom trenutku shvatila kako JA TO RAZUMIJEM. Iz vica sam, kada sam bila sama, brbljala na engleskom sa svojim lutkicama, pa počela pratiti i kvizove koji su slijedili nakon crtića, od 12 do 2, pa pogledala i koju epizodu Brady Bunch i Zvjezdanih staza (Deep space 9, također ga nije bilo kod nas), a da sam tada imala TV u svojoj sobi, vjerujte mi, ne bi se na njemu gledalo ništa osim SKY 1. Engleski mi je do dana današnjega ostao jednako prirodan kao hrvatski. Ne trebaju mi gramatička pravila. Većinom ih, ustvari, niti ne znam – nikada nisam osjećala potrebu zamarati se njima, jer, kao i u hrvatskom, govorim potpuno po sluhu – stvari jednostavno ili zvuče prirodno i prihvatljivo, ili ne zvuče. A taj osjećaj me samo rijetko može prevariti. Dok god ne razmišljam o točnosti onoga što govorim ili pišem, u 90% slučajeva će to biti točno. (Ali zato prije nego sam išla osmašima tumačiti gramatiku, morala sam doma naštrebati definicije, da im imam što tumačiti. :D). Obožavala sam engleski, jer me on činio posebnom.
Bila je tu i jedna simpatična anegdotica, jedna od onih „lažeš, Melita“ situacija: subota ujutro, devetogodišnja Tičerica gleda svoje crtiće, a mama krene usisavati u dnevnoj sobi. Malena Tičerica se ljuti jer od usisavača ništa ne čuje. Mama odgovara: „Ionako ih ne razumiješ.“ Mala Tičerica uvrijeđeno viče da ih „sve razumije, baš sve“, i, kako bi to dokazala, prebacuje na prvi domaći kanal na kojemu je film s titlovima, okreće leđa televizoru, i mami simultano prevodi što čuje. :D Trebam li spominjati koliko su se starci nakon toga hvalili svojom genijalnom kćeri? :D Imala sam 11 godina kada je se nešto dogodilo, i SKY 1 jednostavno nestao s mog TV-a. Moja priča o engleskom će ovdje uzeti malenu pauzu.
U petom osnovne došlo je do velikog šoka – umjesto voljenog engleskog, u školi počinjem učiti njemački. Njemački mi je djelovao čudno, grubo u usporedbi s engleskim, teško i komplicirano. Nije tome pomagalo ni to što mi ga je predavala jedna od najstrožih nastavnica u školi, nastavnica B. Kud je bila stroga i zahtjevna, tu je bila i nepravedna, i učenike kažnjavala jedinicama u rubrike znanja za loše ponašanje (haaaalooo, postoji rubrika „zalaganje“). Bila je stara škola, radila je po gramatičko-prijevodnoj metodi i njeni sati su se svodili na čitanje teksta, usmeno i pismeno prevođenje teksta, diktate, bubanje riječi i maltretiranje suhom gramatikom. Na njenim satima se njemački nije pričalo. Ono „živog“ njemačkog što sam čula na njenim satima bilo je: „Guten Tag – Setzt euch – Wer fehlt? – Lese und übersetze – Schreibe – Genug – Gut – Auf Wiedersehen.“. Nakon nekog vremena shvatila sam da taj njemački nije niti toliko težak niti ružan kako mi se isprva činilo. Riječi su lako sjedale na svoje mjesto, s čitanjem nisam imala problema, pravopis je bio smiješno lagan, a gramatika logična. Počela sam pomalo gledati i RTL, te čula jezik „na djelu“, u ljepšoj varijanti od balkanski orijentiranog izgovora nastavnice B. Njene metode rada su mi koristile koliko su me i hendikepirale – koristile su mi u tom smislu da sam u srednju školu došla savršeno pismena na njemačkom jeziku, i dobro potkovana gramatičkim osnovama, i kod te žene sam otkrila svoju sposobnost brzog i točnog prevođenja teksta (jer tekstove nismo prevodili na satu, već samo čitali i vadili riječi, a potom smo morali sami doma „naučiti prevoditi“ tekst – što se kod većine svodilo na učenje rečenica iz teksta napamet). Svjesna da mi jezici „idu“, s 13-14 sam zaključila da želim studirati strane jezike, engleski i njemački, i biti prevoditelj.
S druge strane, takva sto godina zaostala metodika nastave mi je ostavila hendikep kojeg sam postala svjesna tek u gimnaziji: ja nisam bila u stanju složiti dvije rečenice na njemačkom! Kakav je to bio šok! A došla sam u ruke divnoj profesorici V., koja je također bila starija žena, no koja je istovremeno držala korak s novim metodama, te nastavu provodila na komunikativnom pristupu: dakle, bitnije je govoriti nego znati konjugirati glagol ili poredati riječi u zavisnoj rečenici. A ja sam ju savršeno razumjela, čak prevodila što ona to priča (a pričala je puno na njemačkom – logično, trebamo čuti jezik kako bismo ga usvojili) većim jadnicima od mene (bilo je i takvih), znala složiti rečenicu pismeno, no izgovoriti ju… ne, ne, ja to ne znam, ja to ne mogu. Imala sam nepremostive psihološke kočnice kada je trebalo zinuti i izreći rečenicu na njemačkom. Tu se moji snovi o studiranju stranih jezika naglo rasprskavaju kao mjehur od sapunice.
Vratimo se sada engleskom: u gimnaziji sam kao drugi strani jezik dobila engleski. Profesorica O. je također bila divna žena – što je imalo nemali utjecaj na moj još veći entuzijazam za engleski jezik. Da nije bila takva divna žena i takav (prikriveni) pedagog, pitanje je što bi bilo sa mnom, jer, naravno, upala sam u početničku grupu. S jedne strane trebam u školi, po udžbeniku zadnji puta mijenjanom početkom osamdesetih (navode Princea – da, da, Princea, ne The Artist formerly Known as Prince-a – kao pop-zvijezdu, a postojao je i tekst o „minikompjutorima“, koji „stanu na radni stol!“ kao čudu tehnike) učiti „My name is…“, a s druge strane, friško prikopčana na net chattam na MSN-u s Amerima koji mi ne vjeruju da nisam iz Ju-Es-ov-Ej (Englesku i Land Down-Under su smjesta eliminirali prema mom izboru riječi), ili bar Kanade (yup, spelling sam nagađala, ali nagađaju ga i oni, pa sam djelovala kao tipična američka polupismena teenagerica. :D). No, bilo je uz mene još dvoje koji su učili engleski kao drugi strani jezik u osnovnoj, a i ostali početnici su komotno mogli preskočiti prvi razred na konto filmskog engleskog, tako da smo radili ubrzanim tempom, uz puno sprdanja i pričanja o svemu i svačemu na engleskom, pa nam je prodavala gramatiku kroz zezanciju – npr. kada je trebalo vježbati neko glagolsko vrijeme, natjecali smo se tko će složiti gluplju rečenicu (cilj ispunjen- koristi se npr. present perfect, a mi se svi ludo zabavljamo), i cijelo vrijeme gurala nas napredne (ponekad čak i nauštrb ovih slabijih). O tome kako mi je engleski išao, reći će vam ovo: događalo se čak i da prvom jeziku pišem zadaće i sastavke. :D S druge strane, otkrila sam da mi je spelling Ahilova peta. Nikako se nisam mogla prisiliti učiti riječi kojima već znam značenje, a iz diktata sam dobivala trojke uz šalabahtere! Krajem trećeg razreda smo se moja draga profesorica O. i ja zavadile, jer je primijetila da sam počela stagnirati – kako mi natjecanje s ostalima u našoj grupici nije predstavljalo izazov, prestala sam se truditi. Ona je to doživjela kao osobni poraz, i svečano mi obećala da će za svaki sat pripremati diktate i petominutne samo za mene, i kolčiti me ako treba, ali da ću sjesti i početi učiti taj engleski kako spada. Pa mi je onda dala probni test samo da mi pokaže kako će to izgledati iduće godine – iz kojeg sam trebala dobiti jedan a dobila tri – i na kraju smo se složile da će biti bezbolnije za obje da nagodinu idem na natjecanje. U četvrtom razredu sam bila prva na županijskom iz engleskog (državno mi kidnulo za jedan bod), i to mi je ponovno dalo krila.
Otprilike istovremeno me počela „maltretirati“ i gurati i profesorica V., prvo suptilno, posuđujući mi fora časopise i knjige na njemačkom, a potom i malo manje suptilno, da bi, kada sam joj odala svoju davnu tajnu želju da studiram njemački, završilo time da me dva mjeseca pripremala za prijemni ispit (a da na kraju kunu jednu za pripreme nije htjela primiti), koji sam nekako i položila.
Na faksu je moja prva godina bila vrlo neslavna. Upala sam u njemačku generaciju, hrpa povratnica s pet i više godina staža u Njemačkoj, tempo rada je bio prilagođen njima, a nas nekolicina koji smo došli „samo“ sa solidnim znanjem iz srednje smo provodili besane noći nad njemačkom gramatikom, i svejedno bili predmet ismijavanja kada je trebalo složiti rečenicu. Na jezičnim vježbama je došlo do toga da sam se cijeli drugi semestar skrivala iza velikoga stupa moleći boga da lektorica zaboravi da sam na satu. Godinu sam odvalila zbog sastavka od 300 riječi na zadanu temu, koji nisam mogla napisati kako spada da sam još jednom tolika. Istovremeno sam engleski prolazila pjevajući, skupljala trojke i četvorke bez imalo učenja (ruku na srce, i da sam htjela nije mi ostajalo vremena za engleski, jer je njemački okupirao svaku slobodnu minutu mog života te godine), i već tada navukla na sebe „bijes“ nekih profesora koji su shvatili da dobivam trojke bez da sam skriptu otvorila („Kolegice, ja Vama ne dam tu trojku jer znam da možete za više.“ „Ali ja silno želim tu trojku.“ „A ja silno želim da dođete na usmeni za višu ocjenu.“ „Usmeni za višu ocjenu se protivi mojim moralnim principima.“ „Upisati trojku nekome tko nije otvorio skriptu protivi se mojim moralnim principima“ bio je razgovor koji sam preko nekoliko puta vodila s jednim profesorom u četiri godine studiranja – tj. jednom za svaki kolegij koji sam slušala kod njega. I naravno da sam morala na usmeni. I naravno da nisam učila za usmeni. I naravno da sam digla ocjenu svaki puta. :D) Za to vrijeme je moja kalvarija na njemačkom poprimala epske razmjere: s jedne stane lektorica kod koje uporno padam na eseju, koju maltretiram svaki tjedan na konzultacijama, jedan profesor koji me uzeo na zub i želi na mom primjeru demonstrirati kako nekim ljudima jednostavno nije mjesto na odsjeku za germanistiku. A ja za to vrijeme na ponavljačkoj godini štrebam gramatike, učim napamet cijele mini-glosare, opsesivno pratim serije i talk-showove na njemačkim kanalima i brbljam sama sa sobom na njemačkom čim nema u blizini nikoga da mi obuče pomodnu bijelu košulju produljenih rukava. A onda mi je krenulo… Ispolagala sam sve ispite iz njemačkog, upisala drugu godinu, i sve je išlo k'o po loju, osim što sam za njemački uvijek morala raditi bar duplo više nego za engleski.
Suma sumarum: Njemački mi je uvijek bio bolna točka, i nikada neću osjećati jednako samopouzdanje pričajući njemački, uvijek će mi u glavi biti uključen spell-checker (tj. speak-checker), koji je fascinirao jednu profesoricu: pričam, pričam, pogriješim i dvije sekunde kasnije ispravljam samu sebe. :D Iako sam u stanju razmišljati i na njemačkom (sa speak-checkerom u pozadini, naravno), nikada to nije tako prirodno kao razmišljanje na engleskom. Engleski je jezik s kojim živim već skoro 20 godina, koji mi je prirodan poput disanja, kojim se mogu služiti jednako kao hrvatskim. Stručni ispit polažem iz engleskog, makar znam da je komisija stroža od njemačke. Znači li to da više volim engleski nego njemački? Ne, ni u kom slučaju. Engleski je uvijek bio tu, kao nešto najnormalnije na svijetu. Njemački je bio izazov, veliki test upornosti koji sam položila. Oba jezika volim, svaki na svoj način.
Lijepi pozdravi, greetings i liebe Grüße od Tičerice

PS
Odat ću vam tajnu: ipak jedan jezik volim više od drugog: više volim predavati njemački. Ima tome nekoliko razloga: prvo, kako je izborni, imam manje grupe, s kojima je lakše raditi. Drugo: pošto njemački ima manji cool-faktor od engleskog, moram biti kreativnija i više se truditi da motiviram učenike i usmjerim ih na učenje, te zadržim njihovu pažnju i ne odbijem ih od učenja njemačkog. A istovremeno, lakše je biti kreativan i raditi dinamične sate u manjim razredima.


29.09.2008. u 23:33 sati | ožeži (x12) | papirnato | linkaj | vozi gore

ah, pripreme, te pripreme...

Dakle, dragi moji, današnja tema su pripreme. Za neprosvjetnu publiku, to je ono što svi mi koji smo u prosvjeti moramo nadrljati za svaki sat. Počela sam ih raditi jučer kada sam došla s posla. Završila sam ih eto, malo prije. S tim da još trebam izrezati rečenice koje će se slagati, kopirati jednu stranicu na foliju, nacrtati neke kartice… Ali to stignem i sutra. Postala sam jako hitra. Na početku sam tri dana radila pripreme za iduća 4. :D
Uglavnom, kao što rekoh, pripreme se moraju nadrljati. Moram dobro promisliti što ću raditi na satu. Da, u zadnje vrijeme su priručnici postali jako dobri. U njima se dobiju gotovi sati, koje se samo treba izvesti. Ako imate idealan razred. Ako nemate baš idealan razred, to se mora promijeniti, prilagoditi, dotjerati. Izbaciti zadatke koje djeca ne mogu savladati – vremenski ili u odnosu na znanje i sposobnosti. Pojednostaviti komplicirane zadatke. Prilagoditi pripreme stanju u učionici: nema svugdje grafoskopa i/ili prikladne projekcijske površine, nema svugdje cd-playera, nije svaka ploča magnetizirana… Ne mogu čak ni biti sigurna da ćemo svaki sat imati u istoj učionici (po potrebi me deložiraju i pošalju u prvu slobodnu).
A zna se dogoditi da moram cjelokupne pripreme postavljati naglavce, kao ovih dana. Boli me grlo i teško i tiho pričam. Dakle, moram sat prilagoditi tome da se više piše i radi tiho (manje moram smirivati strasti u razredu), a ako se i priča, da više pričaju oni, a manje ja. Što je malo nezgodno, jer su priručnici vođeni suvremenom metodikom – naglasak je na pričanju, ponavljanju, interaktivnosti… A nama nitko na metodici nije ni približno pokazao kako bi „tihi rad“ izgledao, i kako planirati takav sat. Pa onda improviziram do maksimuma.
Druga stvar koja mi u tim knjigama i priručnicima malkoc ide na jetricu je to što je naglasak stavljen kompletno na slušanje i govor. Mislim, ok je to, treba slušati i treba govoriti. Ali pritom su čitanje i pisanje potpuno zapostavljeni. Čudila sam se prošle godine stanju koje sam zatekla po pitanju spellinga i čitanja u 4. razredima, da bih sada, proučavajući priručnike za 2. i 3. razred shvatila o čemu se radi: djeca gotovo da i ne pišu, a čitaju minimalno. To jednostavno nije predviđeno. Razumijem ja da se u prvom i drugom razredu pisanje svodi na prepisivanje riječi i/ili nadopunjavanje slova koja nedostaju – ali i to je marginalizirano. I onda moram izmišljati zadatke za pisanje, u kojima bi klinci vježbali točno prepisivanje riječi. I, da, cijelo vrijeme me je strah da ne forsiram tu malenu dječicu previše (mala sestrična, isto drugi razred, mi oduševljeno priča kako oni na engleskom ništa ne uče, samo se igraju, pjevaju i glume).
U mom obrazovanju mi nedostaje jedan veliki segment: rano učenje stranog jezika. Pokriveno je na dva sata metodike. Vidjeli smo par sati njemačkog na praksi. I to je to. Tu mi niti mentorica ne može pomoći, jer je ona specijalizirana za više razrede, u nižima nikada nije niti radila. Toplo se nadam da će metodičari na faksu pokušati ispraviti ovaj golemi propust s bolonjezima – jer, ruku na srce, metodika i metodologija rada u osnovnoj i srednjoj školi se razlikuju, ali isto tako i u višim i nižim razredima osnovne, i bilo bi lijepo kada bi se te razlike makar u najgrubljim crtama naglasile.
E, da, sada jedno pitanje za kolegice dojčlererinke i inglištičerice: možete li mi možda preporučiti neku kvalitetnu stručnu literaturu koja bi se bavila ranim učenjem, odnosno neku kvalitetnu literaturu koja bi mi općenito mogla pomoći u životu? Moram ovih dana do faxa kopirati literaturu za stručni, pa da usput pokopiram i nešto korisno (ili uvalim sestri u zadatak da mi kupi u metropoli).
Pozdrav svima od umorne i bolesne Tičerice.


27.09.2008. u 14:33 sati | ožeži (x11) | papirnato | linkaj | vozi gore

Kako sam postala "kradljivica"

Dakle, što mi se dogodilo jučer u Kozmu nije za povjerovati.
I sestri i meni je najdraži ruž pri kraju. Naravno da se the boja više ne proizvodi, ni moja ni njena, pa je velika seka odlučila častiti sebe i studenticu savršenim ružem. Otišle smo u Kozmo, uzela sam košaricu, strpale smo u nju par genijalnih šnalica i neke maramice... I onda se posvetile biranju ruževa. Nakon petnaestak minuta i obje obojane nadlanice suzile smo izbor na dvije boje. Ona se dvoumila između dva crvena ruža, ja između dva roza. Sestra je posegnula u torbicu za maramicom kako bismo obrisale ratne boje i usporedile svaka svoje dvije boje bez ometanja ostatka palete. I tu počinje pravi doživljaj:
S maramicama joj je ispao i balzam za usnice te se otkotrljao pod jednu od polica. Ona je sva začuđena pogledala i upitala me: „A to je meni nešto ispalo?“, na što se tu već našla prodavačica, gospođa srednjih godina, s izjavom: „Da, samo ne znam je li to tvoja olovka ili naša.“
„Pa, moj balzam – ispao mi je iz torbice, zar ne?“, sestra će.
„Da, zato se stvari koje kupujete i stavljaju u košaru“, sve zajedljivija je trgovkinja. Uzima neku metalnu šipkicu i s njom izgura nesretni balzamčić s okusom limuna ispod police, koji je seka kupila u nekoj ljekarni u Zagrebu (u Osijeku ništa sličnoga nisam ni srela).
Moj komentar na to je bio: „Kao što vidite, kod vas nema ništa niti sličnoga.“ Na to sam platila šnalice i maramice (žao mi je što se nisam snašla i ostavila košaru ne kupivši ništa) i otišla, i sumnjam da će me tamo skoro vidjeti – iako su cijene povoljnije, gužva manja a svjetlo bolje nego u DM-u, baš i ne volim da me se naziva kradljivicom.

edit:
upravo mi je palo na pamet: kako bismo se samo provele da se umjesto nesretnog balzama s maramicama družila, npr. olovčica za oči (ja nedavno kupila novu, a obično šeta sa mnom u torbekanji) ili neka druga kozmetikalija koje vučem ko blesava sa sobom (a ni seka nije uvijek cijepljena od toga)??? kako bismo tada dokazale da nismo šoplifterice?


25.09.2008. u 17:23 sati | ožeži (x5) | papirnato | linkaj | vozi gore

Veliki i mali - lica bez imena nasuprot rješavanju tuđih problema

U duhu hiperprodukcije, imam dvije nove teme koje me kopkaju. A kako volim multitasking... Doduše, obje teme imaju zajednički nazivnik: razlika između male i velike škole.

Prva tema se zove opisna ocjena. Za neupućene, ona se upisuje u onaj veliki pravokutnik s lijeve strane moje rubrike u imeniku. A trebam ju upisati do kraja devetog mjeseca. E, sada, tu nastaje mali problem. Naime, ja sam ove godine u velikoj školi dobila sve nove razrede, djecu koju sam prvi puta srela u životu. 6 razreda, od kojih svaki broji blizu 30 djece. Jednostavnom matematikom dolazimo do brojke od cca 170-180 učenika. E, sada, moj problem je to što ne znam kako uopće upamtiti imena toj dječici – u svakom razredu ih znam 4-5 poimence (ono dvoje-troje koji mi se stalno javljaju i imaju pitanja, potpitanja i sl, te su već zaradili prve petice, i ono dvoje-troje galamdžija koje stalno moram opominjati), a ostale ne mogu pohvatati. Već mi to postaje i neugodno. Prošla su tri tjedna, i vidim da djeci pomalo i smeta kada ih svaki puta pitam „a kako se zoveš?“ (što namjerno radim, jer ću ih tako valjda prije ili kasnije popamtiti). Ovim većima sam objasnila kako predajem još 5 razreda, i da je njih jako puno, a da sam ja samo jedna, i da se nadam da ću ih što prije upamtiti, ali ne znam koliko im je to sjelo. Možda im se čini da me jednostavno nije briga, i zato ih nakon skoro mjesec dana ne znam poimence. A mene muči – kako sročiti te prve opisne ocjene koje bi zbilja nešto rekle o tom učeniku i njegovim sposobnostima, kada za mene oko 140 djece nema ime, odnosno 140 imena u imeniku nemaju lice? Napisati nešto tipizirano, u stilu „marljiv, trudi se, ima potencijala, blablabla“ svakome osim onih nekoliko djeluje mi licemjerno. A da bih napisala nešto što će zbilja nositi nekakvu težinu, trebalo bi mi bar još mjesec dana...

Druga tema je ustvari jedna velika dilema – i istovremeno pitanje onima koji plivaju mutnim prosvjetnim vodama dulje od mene. U petak mi se povjerila jedna učenica u maloj školici. Inače jako voli njemački i najaktivnija mi je na satu, no taj dan je bila iznimno šutljiva. Nekoliko puta sam ju pitala što je, ali svaki put je rekla da nije ništa. A onda je kulminiralo. Čitali smo tekst o praznicima, i svaki ulomak je počinjao s „putujem s mamom i tatom...“, a ona se iz čista mira rasplakala. Dok su drugi radili zadatak, pitala sam ju u čemu je problem. Pokušala mi je reći, ali umjesto toga još jače briznula u plač. Uspjela sam ju smiriti, poslala ju da se umije i dođe k sebi. Pod odmorom me potegla za rukav i potiho mi ispričala u čemu je stvar. Još od prošle godine znam da je jedino dijete razvedenih roditelja, živi s tatom, mama ju posjećuje. Čini se da se bitka za skrbništvo ponovno zahuktava – rekla mi je kako joj je mama kazala da će ju uskoro odvesti da ode živjeti s njom, a ona to ne želi – voli živjeti s tatom, djedom i bakom, voli svoju školu, svoje prijatelje, svoje selo, i ne želi ići s mamom u grad. Pitala sam ju je li već bila na sudu. Kaže da nije. Pa sam joj objasnila da prije nego ju mama može odvesti, sudac mora odlučiti o tome, a sudac će svakako pitati i nju s kim želi živjeti. To ju je malo primirilo, no sumnjam u dugoročnu korist – malecka očito pati, rastresena je, to ju srašno muči, ne podnosi tu situaciju dobro. Ne znam koliko su njena razrednica i pedagoginja upoznate s tom situacijom, i mislim da joj jedan razgovorčić s pedagoginjom ne bi škodio (ili još bolje, psihologinjom, koju nemamo). No sada sam u dilemi: što napraviti i kako? Ako odem k razrednici i pedagoginji, pa one malecku pozovu na razgovor, par dana nakon što mi se povjerila, izigrat ću ukazano mi povjerenje, i postati samo još jedna odrasla osoba kojoj se ne može vjerovati. Ako zažmirim na oba oka i ne učinim ništa, kakva sam onda osoba? Jer, ono što sam ja napravila u petak su vatrogasne mjere, a tom djetetu bi trebao razgovor s nekim stručno osposobljenim za to, tko bi joj pomogao vratiti duševni mir koji je u ovom trenutku teško narušen. Nadalje, argument za alarmiranje razrednice i pedagoginje je to što bi se ovo moglo odraziti i na njezin školski uspjeh, i to, kako je na samom početku petog razreda, kada nastavnici stvaraju svoju sliku o novim učenicima, možda i trajno. Kako je školica mala, velika je vjerojatnost da bi većina kolega pokazala razumijevanje za njenu situaciju. No kako to izvesti u rukavicama, to jest, kako joj istovremeno pomoći a zadržati njezino povjerenje?

Što me dovodi i do samog naslova ovog posta: veliki i mali – kolika je razlika između velike i male škole, u jednoj nisam u stanju upamtiti imena učenicima kojima predajem, dok u drugoj ni kriva ni dužna postajem uvučena u njihove osobne i obiteljske probleme. I odjednom se pokazuju plusevi i minusevi obje sredine: u maloj školi se posao može obavljati puno kvalitetnije, uz prisniji odnos s učenicima, ali to istovremeno znači da me problemi istih tih učenika ne mogu tako lako zaobići. A imam osjećaj da, ako ne budem sudjelovala u njihovom rješavanju, takvim stavom postajem dio puno dubljeg problema. U velikoj školi nemam takvu dvojbu, niti takav problem. Kako ću, za ime Božje, znati za probleme učenika kojima ne znam niti ime? A to je, opet, frustrirajuće na svoj način, jer tko zna koliko djece od onih 180 imena bez lica i lica bez imena ima probleme koji utječu na njih, njihove rezultate u školi, njihovo ponašanje – samo ja to ne znam, zato što ih je –previše?


21.09.2008. u 23:50 sati | ožeži (x12) | papirnato | linkaj | vozi gore

tko je ispušio?

Dakle, evo još jedne kupusare od moje malenkosti. Motaju mi se po glavi dvije teme, pa mislim da ću odraditi obje u jednom postu, dok čekam majstore da dođu starcima raditi plakar. Eh, što bi jedan moj prijatelj iz prošlog života rekao: buržuji! Eto, rade plakar po mjeri. Meni je samo bed što su me i danas istresli iz krpa. Približavam se brojki od 20 dana od kad sam se zadnji put naspavala ko čovjek... Ali nebitno, nevrmajnd.

Današnje teme su obje netičerske, ali su nešto o čemu intenzivno razmišljam ovih dana. Za obje su me pretekle kolegice blogerice. O prvoj je već pisala mačka u martama (http://blog.vecernji.hr/iva) – o famoznoj zabrani pušenja koju nam planiraju uvesti. Što je savršeno u skladu s politikom naše vlade – kad god se stvari počnu zakuhavati, oni izbace nešto dovoljno kontroverzno oko čega će se ljudi kačiti i na što će bijesniti, i dok se tu rulja pjeni, pušači protiv nepušača, tko zna što nam promiče ispred nosa.
Odmah ću se deklarirati: pušač sam. Pušim od svoje sedamnaeste. Pušim previše. Volim cigarete. Volim njihov miris, volim njihov okus, volim zapaliti uz kavu. (Dodajmo tome i da sam kronični živčenjak, i da mi super dođe nečim zabaviti ruke.) Inače ne šetam po kafićima, pa će se i ti ionako rijetki odlasci još dodatno prorijediti. Nasmrzavala sam se ko mali brabonjak na faksu, kada su nam zabranili pušenje u kantini, i bijesnila jer nitko nije zabranio iznošenje smrdljivih hamburgera iz kantine (a jedna ta luk-bomba je bila dosta da zasmrdi cijeli faks, ali njih se moglo jesti gdje hoćeš, a mi smo morali stajati vani sa svojom kavom). I znate što se dogodilo? Od mjesta koje je bilo krcato od 8 do 2 (kada se zatvarala) i gdje su ljudi stajali jer nije bilo dovoljno stolica, kantina se pretvorila u poluprazan grad duhova. Jedan stol zauzet, ostala četiri i cijeli šankić prazni. Ljudi bi zgrabili svoju kavu i sendvič, i otišli van zapaliti. Govori li vam to nešto o sudbini ugostitelja? Ruku na srce, oko polovine ljudi u Hrvatskoj su pušači. A ti pušači će se onda radije družiti po kućama, gdje mogu zapaliti svoju cigaretu, nego sjediti u kafićima i patiti svoju kavu.
Smeta mi ustvari to što naše društvo u globalu pokazuje naznake totalitarizma. Ne onog eksplicitnog, gdje ćemo trpati drugačije ljude u zatvore ili konc-logore, već implicitnog, gdje ćemo sve koji se ne mogu ili ne žele konformirati normama koje se nameću izvana ponižavati na sve moguće načine. Ne govorim ovdje samo o pušačima. Govorim i o debelim ljudima, i o onima koji se ne bave sportom, i o onima koji se oblače drugačije, i o onima koji slušaju drugačiju glazbu, o onima drugačije seksualne orijentacije, onima drugačijeg životnog stila, o svima drugačijima od norme... Netko je postavio norme, svjetina se povodi za njima, a drugačije se osuđuje i ponižava. Dakle, bavljenje sportom je postalo zbilja pomodno. Kada kažem da mi sport ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo, krećem se samo zato što moram, a najdraže mi je sjesti na pozadinu i ne micati se nigdje, uvijek se nađe netko tko će me ispljuvati na pasja kola. Jer SVI se MORAMO baviti sportom. Da, znam, to je zdravo i blablabla, ali moj je izbor NE baviti se sportom. Debele ljude se tretira s prezirom. Zašto se ne bave sportom (ugh!), zašto ne idu na dijetu, zašto ne smršave.... Vanka su čak počeli naplaćivati im duple karte za avione i slično. Osuđuje se i mršave. U tu kategoriju spadam, i nemate pojma koliko puta su me optužili za anoreksiju (mene, hamburger-girl!) – zato što ne odgovaram zadanoj normi. Najgore od svega je to što se sve to čini pod krinkom brige za nečije zdravlje, a vodi totalitarizmu – svi se morate ukalupiti kako je zamišljeno, inače ćemo vas progoniti, ponižavati i getoizirati. Što je iduće? Zabranit ćemo debelima da idu u kafiće i restorane? Pa da, ionako previše sjede, trebaju se kretati. A možemo im zabraniti neke druge stvari. Kao i mršavima. Kao i onima koji nose drugačiju odjeću. Kao i onima koji ne slušaju „zdravu“ glazbu. Ali mi to činimo samo zato što se brinemo za njih. ..

Druga tema koja mi se mota po glavi je akcija Index o kojoj se ovih dana toliko priča. Korupcija u našem društvu je najnormalnija stvar na svijetu. Znate kad je ne bi bilo? Kada bi ljudi bili dostojno plaćeni za svoj posao. Ne opravdavam sada te korumpirane profesore, i vjerujem da je studentima bilo grozno plaćati za ispite. Ljudi često pribjegavaju kupovanju ispita jer je neke ispite gotovo nemoguće položiti na drugačiji način, dakle, učenjem i znanjem. Znam za slučaj gdje je jedna mama bila spremna podići kredit kako bi kupila sinu ispit zbog kojeg je trebao drugi puta pasti godinu – no, priča se sretno završila, na predzadnjem roku dečko je bio u sretnoj manjini koja je dopala kod asistentice, pa položio. Naravno da znam i ljude koji su tzv. „korumpirane“ fakultete završili bez da su i jednu lipu (izuzev legalnog reketarenja – dakle, upisnina, školarina i sličnih –ina, koje koštaju pravo malo bogatstvo) ikome dali. O takvim ljudima sada želim pisati.
Diplomirala sam na fakultetu na kojem, po mojim saznanjima, nije bilo korupcije – barem ne na mojim katedrama, koje su toliko male da se znalo sve o svakome, pa čisto sumnjam da bi tako nešto prošlo tiho. Bilo je svačega – profesora koji „mute“ sa studenticama, profesora koji ruše ljude jer su im antipatični, maltretiranja studenata... ali kupovanja ispita ne. No, zamislimo da je toga bilo, i da sada svi koji su diplomirali u zadnjih desetak godina dođu pod reviziju. Pokušajte se staviti u kožu ljudi koji su diplomirali vlastitim radom i trudom, a čije se diplome i kvalificiranost stavljaju pod upitnik. Kako oni mogu dokazati da su njihove diplome pošteno zarađene? Vječito će biti pod sumnjom. S druge strane, recimo da je netko kupio jedan ispit, jedan od onih koje je gotovo nemoguće položiti ako se ne plati, i sada, zbog toga što je učinio ono što je morao kako bi dao godinu, a ostalo dao potpuno pošteno. Poništava mu se diploma. Super, zar ne?
Dakle, opet će nadrapati studenti. Koji su često bili prisiljeni davati novac. Mislite da mnogima ne bi bilo draže da se moglo sjesti i naučiti za taj ispit, umjesto davati basnoslovne svote novaca? Jer nemaju svi boga za ujaka i Rockfellera za strica. A slatki su mi i dekani, rektor i ostala družba. Dobivali su pritužbe, ali sve su bile anonimne, pa nisu mogli djelovati na osnovu njih. Nisu mogli nakon desete, dvadesete ili pedesete pritužbe i prijave pokrenuti tajnu istragu i maknuti zelenaša s katedre? Yeah, right. A da je netko dao pritužbu pod punim imenom i prezimenom, možete si misliti koliko bi ispita nakon toga položio... I što onda preostaje? Šuti i veslaj, i nadaj se da će te takve stvari mimoići.

Svima veliki pozdrav, i ne kupujte ispite. :D

Tičerica


20.09.2008. u 11:34 sati | ožeži (x39) | papirnato | linkaj | vozi gore

Moja Utopija: dolje prisilna integracija!

No dobro... od planova i programa mi se vrti u glavi. Imam grozne viškove i još gore manjkove sati. Za viškove mi je još i jasno, uplaniram već nešto. Za manjkove nemam pojma kako ću ih pokrpati, to više što se radi o nesretnom petku kojeg gubim masu puta u samom startu. Da stvar bude gora, tu je pitanje za milijun kuna: kojim danom se organiziraju SVE priredbe, sportska natjecanja, izleti i slične kerefeke? Pa, petkom, naravno! Dakle, moji već sad katastrofalni manjkovi će se samo dodatno povećati. Lucky me! Sad moram iskemijati nadoknade već u samom startu, jer inače neću ni 60 sati izvesti do kraja godine.
Ono o čemu sam ustvari htjela pisati je naš famozni obrazovni sustav. Zaglavili smo s nekom kvazisocijalističkom idejom o jednakosti. I 20 godina nakon raspada socijalističkog sustava, kod nas se forsa neka fiktivna i nepostojeća jednakost i ravnopravnost. Trpanje svih u isti koš. Naš vrli ministar Zamorčić ima puna usta akademske izvrsnosti i društva znanja, ali naš obrazovni sustav je jedan veliki hommage prosječnosti. Da ne kažemo mediokritetu. Što ne bi bilo loše da smo zbilja svi isti, ispali iz istog kalupa, jednakih sposobnosti i afiniteta. Ali nismo. Rekli su još stari Latini: varietas delectat. Nažalost, ne i u našem školskom sustavu.
Da pojasnim na konkretnom primjeru. Znate li kako se u većim školama raspoređuju djeca u prve razrede? Nakon testiranja, vodi se računa o tome da u svakom razredu bude podjednak broj djece nadprosječnih i ispodprosječnih sposobnosti. Što bi došlo da na jedan razred od 30 djece imate 5-6 iznimno bistre i sposobne djece, i 5-6 pomalo usporene djece slabijih sposobnosti. A naš školski sustav, nacionalni program – popularni HNOS- je prilagođen onoj većini, prosječnima. Kako izgleda rad u jednom takvom razredu? Zadam djeci zadatak, za koji je predviđeno vrijeme, recimo, 4 minute. Nakon dvije minute, nekoliko bistrića već diže ruku, završili su zadatak. U idealnim uvjetima, obilazim ih i tiho im zadajem dodatni zadatak. Istovremeno obilazim sporiće koji nisu u stanju sami niti započeti zadatak, i crtam im što trebaju učiniti. Često niti tako ne uspijevaju riješiti cijeli zadatak u predviđenom vremenu. I to se lako da izvesti u razredu od 15-tak učenika. Dakle, na tu količinu djece, imate 2-3 bistrića i 2-3 sporića, i njih se lako obiđe, objasni se, da se dodatni zadatak. No, često nemam vremena za takvu trku po razredu. Treba se pripremiti ploča, folije, grafoskop, kartice i što ja znam što sve ne za idući zadatak, pa nažvrljati sat u dnevnik, često i zapisati ocjene u imenik... A na tu količinu djece bih se trebala klonirati i predavati u paru sama sa sobom.
Kolege prosvjetari sigurno razumiju o čemu govorim, a onima koji nisu u našem malom limbu ne vjerujem da je moguće dočarati sve ljepote rada s 30 djece čije sposobnosti su u rasponu od blage mentalne retardacije pa sve do natruha genijalnosti. Problem nastaje kada se ne uspijevam klonirati i biti na barem 3 mjesta odjednom. Bistrići, nakon što završe zadatak, dosađuju se. A onda koriste svoju inteligenciju u zle svrhe. Lijepo kaže engleska izreka: idle hands are the devil's playground. Dakle, bistrići vrlo bistro i kreativno remete sat jer im je dosadno, tako da sporići uza sav trud uz njihovo ometanje ne mogu uraditi zadatak. Pa se događa da sporići postaju frustrirani, a uvijek je zabavnije stvarati nered nego se mučiti oko nečega što ti ne ide. (Da ne mislite sada da stalno imam zoološki vrt na satu, rješavam takve situacije kreativnim metodama – doslovno kreativnim, jer onaj tko završi zadatak, vrijeme treba posvetiti ukrašavanju bilježnice – oboji, nacrtaj, uljepšaj. Za to dobijaju ekstra ocjene iz zalaganja. I, da, lako je to u nižim razredima. Kako se s time boriti u višima, ne znam.)
Dakle, kako smo već utvrdili, naš školski sustav je prilagođen prosječnoj djeci. Stvara se neka kvazi-ravnoteža među djecom, prema njihovim sposobnostima. Što se time dobiva? Bistrići nemaju mogućnosti napredovati u skladu sa svojim potencijalom, i s vremenom ulažu truda samo koliko je potrebno, i niti milimetra više, te njihov potencijal postaje mrtvi kapital. Toliko o društvu znanja. Sporići također nemaju priliku ostvariti svoj potencijal, koji je znatno niži nego onaj u bistrića, jer je tempo rada prilagođen većini, prosječnima, tako da oni također postižu puno manje nego li bi mogli da se s njima radi tempom prilagođenim njihovim sposobnostima. Od takve prisilne integracije mogu profitirati samo prosječna djeca.
Kako bi se to moglo elegantno riješiti? E, pa ovako: umjesto integracije, uvedimo segregaciju. U školama koje imaju 3-4 paralelna razreda to bi bilo iznimno lako: u jedan razred smjestiti bistriće, u drugi sporiće, a u treći i/ili četvrti prosječnog klincus vulgaris domesticus. I sa svakim od tih razreda raditi u skladu s potrebama i sposobnostima. To će značiti da će se s bistrićima raditi više, pojačanim tempom, te da se neće moći ulijeniti i pretvoriti svoje male sive stanice u mrtvi kapital, već se razvijati te ostvarivati, ako ne i nadmašiti svoje potencijale. S druge strane, sporići bi imali suženi program, u sklopu kojeg bi imali više vremena za utvrđivanje osnova. Rezultat toga bi bio da bi djeca izlazila iz osnovne škole s osnovnim znanjima, a ne kao neka (doživjela u svojoj osnovnoj) – da na kraju osmog razreda još uvijek sriču riječi i muku muče s tablicom množenja. A prosječne ne bi ubijali u pojam bistrići koji uvijek sve znaju i uvijek prvi sve naprave, a nastavnici bi vrijeme koje sada troše na sporiće mogli posvetiti njima, tako da bi i oni profitirali od toga. Naravno da bi protočnost bila moguća: ako dijete koje je bilo u razredu sporića pokaže izniman napredak, moglo bi ga se prebaciti među prosječne (isto vrijedi i za prosječne koji se pokažu talentiranijima nego li je prvotno procijenjeno), kao i obrnuto.
Postoje dva protuargumenta: prvo i prvo, to bi vodilo do intelektualnog snobizma – bistrići bi se počeli osjećati vrednijima i važnijima od ostalih, a sporiće bi svi tretirali kao glupe, i ostali bi obilježeni kao takvi. A sada, pitanje za sve? Ne događa li se to i sada? U svakom razredu postoji „elita“, oni koji uvijek sve znaju, prvi sve rješavaju, uvijek dobijaju petice... i takvi su redovito pomalo intelektualni snobovi, jer ne prođe puno vremena prije no što shvate da su „bolji“ od ostalih. Isto tako u svakom razredu postoje djeca koja su na začelju kolone, obilježena kao glupa, koje druga djeca ismijavaju zbog loših ocjena, a ionako redovito ostaju na dopunskoj nastavi i na taj način su svojevrsno obilježeni... Ovaj utopijski sustav bi čak i smanjio pritisak na sporiće, dok bi bistrićima povećao konkurenciju, a istovremeno srezao krila – jer ne bi s takvom lakoćom bili „elita“, za to bi trebalo malo više znoja proliti. Drugi protuargument glasi: a kako to izvesti u malim školama, koje imaju jedan razredni odjel s 20-tak učenika? Tamo to nije niti potrebno, jer na tu količinu djece može se sa svima primjereno individualizirano raditi. (Trust me, I know what I'm... saying. :D) Uostalom, zar nemamo slični sustav u praksi u srednjim školama? I funkcionira, zar ne?
Stoga, poštovani čelnici obrazovnog sektora Lijepe nam naše, molim Vas, umjesto da izmišljate toplu vodu, HNOS-ove i kurikulume (moram se ponavljati kao mali papagaj, ali KURIKULUM je istoznačnica s plan i program, a ovo što naše milo ministarstvo izvodi nema blage veze s pravim značenjem riječi – čime su se još jednom pokazali kao pravi seljaci, koji koriste strane riječi prije no što pogledaju u rječnik), napravite ozbiljnu reformu obrazovnog sustava od koje bi svi profitirali – a najviše učenici, koja uz to ne bi okrenula obrazovni sustav naglavačke kao ova kvazipoboljšanja koja nam svake godine servirate, već samo posložila stvari na njihovo pravo mjesto. Dolje prisilna integracija!


17.09.2008. u 01:05 sati | ožeži (x10) | papirnato | linkaj | vozi gore

u nove radne pobjede - pomalo od svega

edit: UPOMOOOOĆ!
drage kolegice englezice, ako slučajno koja ima operativni i izvedbeni plan s cd-a udžbenika Way to go 1, dakle, 4. razred 1. godina učenja, lijepo molim da mi ga doturi na neki način
- nakači na neku "stavi što hoćeš" stranicu tipa Rapidshare, pošalje mi svoj msn, mail, googletalk ili bilo što drugo da na njega nabacim svoj kontakt... ma, može i poštom ako će stići do ponedjeljka. 8 sati sam radila JEDAN operativni plan uz obilatu pomoć profilovog CD-a (naša pedagoginja je napomenula da nikako NE predajem isprintane/kopirane iz priručnika), moram još dva, od kojih samo za jedan imam dodatnu pomoć. neću u mjesec dana uspjeti napraviti to bez CD-a, zato još jednom lijepo molim, preklinjem, kumim i plačem: UPOMOĆ!


Dakle, krenuli smo u nove radne pobjede. Prvi radni tjedan je gotovo završen. Nastavu inače imam ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom i petkom. I malo sam ljuta jer sam molila da mi popune srijedu, a ostave produženi vikend, naprijed ili nazad – svejedno. Iduće godine ću moliti da mi ostave srijedu slobodnu. Možda onda dobijem taj produženi vikend. :(
U velikoj školi sam već na samom početku prvoga radnoga dana doživjela svojevrsni deja vu. Ulazim u četvrti razred s 28 učenika koji me ne šljive pet posto. Jedva sam ih uspjela natjerati da se smire toliko da im mogu objasniti neka osnovna pravila. Koja su nalik onom rospijanju koje sam uvela prošloj generaciji (s polovičnim uspjehom): za neprimjereno ponašanje dijelim opomene. Tri opomene su minus, tri minusa komad iz zalaganja koji utječe na ocjenu. Stvari kojima se igraju pod satom oduzimam. Dijelim opomene i onima koji ne paze na satu – pa ne znaju što sam ih pitala ili gdje smo stali. Za nepostojeće zadaće dajem minuse, i ne pale fore: nemam bilježnicu ili bio sam bolestan. Nije ti bio bolestan telefon. Nema pisanja jednog zadatka u beskonačnost (na što mi je prošle godine odlazilo gotovo pola sata, dok svi završe zadatak). Kažem im koliko imaju da ga završe, a tko ga nije uradio (obično oni koji brbljaju i crtkaju), mora ga uraditi za zadaću. Na samom početku sata sam lijepo podijelila tri opomene, da me shvate ozbiljno. Isto sam objasnila i ostala dva četvrta razreda. Rezultat: danas ulazim u razred, mrtva tišina. Ustaju se, pozdravljaju me. Nitko ne dreči. Nitko ne odgovara drsko. Svi sudjeluju na satu. Ugodna promjena. (da cijenjeno čitateljstvo ne misli da se samo iživljavam na sirotim četvrtašima, većinu sata sam nasmiješena, uredno se oduševljavam sa svime što naprave dobro, šalimo se, nasmijemo, naravno da planiram nagraditi one vrijedne čim mi se pruži prilika, ali zato kada se počnu otimati kontroli dreknem i istog trena nastane tišina, a još veća kada ušutim, pokažem prstom i tiho kažem: OPOMENA) Ustvari ne volim biti rospija na satu, i puno bi mi draže bilo da mogu imati opuštenu, prijateljsko-obiteljsku atmosferu na satu, koja uključuje uzajamno poštovanje i da sve rješavamo prijateljski i mirno, kao što sam to prošle godine imala u maloj školi, ali poučena prošlogodišnjim (traumatičnim) iskustvom, u samom startu sam krenula oštro – lako je kasnije olabaviti, ali ako jednom izgubim kontrolu nad razredom, jako ju je teško ponovno vratiti.
Ono čega sam se bojala kao crnoga vraga, užasavala i premirala od straha su DRUUUGIIII RAZREDIII (a ovo izgovara onaj ghost story podrhtavajući glas). Kako ću ja s njima, pa oni ne znaju ni na mjestu sjediti, ni pravo pisati, što ću ja s njima… tisuću pitanja, niti jedan odgovor, noćne more sam doslovno imala od nedjelje. A onda sam ušla u razred. Tridesetak mališana me oduševljeno pozdravilo: helou, tičer! Marljivo su napravili svatko svoj name-tag i bogato ih ukrasili. Ponavljali smo riječi, igrali smo bingo. Danas sam se još imala priliku i kreveljiti i glupirati – skakutati za happy, šmrcati za sad, zijevati za sleepy… klinci to obožavaju, jedva čekaju da dođe na njih red da ponavljaju. Strašno se trude pravilno izgovarati i pisati, jako vole crtati, i sve skupa su divna i draga dječica. Jedino što iscrpe. Emocionalno i psihički. Očekuju potvrdu za sve što naprave, tako da se moram smiješiti i oduševljavati svime što učine, inače odmah postaju nesigurni i tužni. A tri sata za redom se svime oduševljavati i cijelo vrijeme smiješiti i ohrabrivati je teže nego što mislite, pogotovo kada imate tridesetak mališana, i baš svakoga morate pohvaliti, i biti oduševljeni crtežom, i reći kako su to lijepo napisali/rekli/pokazali... Čovjek se jednostavno umori. Nakon što završim s njima, nemam se snage niti nasmiješiti, već samo poželim sjesti i tupo buljiti u zid dok mi se emocije ne regeneriraju. I još sam sigurnija nego prošle godine u to da kolegicama iz razredne nastave treba spomenik podići za ono što rade – iz tjedna u tjedan, pet dana u tjednu, po četiri sata svaki dan rade ono što mene psiho-emocionalno onesposobi nakon tri sata, i to samo dva dana tjedno. Svaka im čast!
Primijetila sam kako se škole međusobno razlikuju po pitanjima organizacije: u maloj školi je sve laid back i cassual. Sjednice traju petnaestak minuta, pola sata u vrh glave. Plan i program trebam napraviti čisto da ih imam ako netko traži. Mjesečno planiranje upiknem na planir-pano. U velikoj školi obožavaju maratonske sjednice, što češće to bolje. Operativni i izvedbeni plan (a je l' to nešto za jesti?) moram predati otipkan kako bi ga odobrili na sjednici. Za mjesečna planiranja opet sjednice… A tek koju su strku napravili oko tog nesretnog kurikuluma… (Za neprosvjetnu publiku: kurikulum je mudrost koju je naše ministarstvo izvalilo. Inače je ta riječ blisko-, ako ne i istoznačnica s onim famoznim „plan i program“, ali dragi ministar Zamorac je došao na ideju da razrednici i učitelji moraju u devetom mjesecu isplanirati svaki pokret svojih učenika koji će se odvijati izvan škole, sve do kraja školske godine. Svaki odlazak u park, šetnja gradom, terenska nastava, kazalište, ekskurzija – ako nije predviđeno famoznim kurikulumom ne smije se izvoditi. Dakle, kolegice moraju biti proročice, pa predvidjeti hoće li snijeg pasti u prosincu ili siječnju i upisati „vodimo razred na igre u snijegu i izrađujemo snješka“. Ako snijeg slučajno promaši mjesec, onda pretpostavljam da ne smiju učenike izvesti na grudanje i igru. A da ne govorimo o tome kako se neke stvari NE ZNAJU devet mjeseci unaprijed: ako iskrsne neka zanimljiva izložba, neki poučni dječji film u kinu ili predstava ili koncert, recimo, u siječnju ga najave za veljaču ili travanj, kolegice ne smiju učenike voditi jer nisu bile vidovite pa ga predvidjele kurikulumom.) Kolegice su na rubu živaca, i opći koncenzus (koji nitko ne izriče na glas ali kod svih ga se može pronaći između redaka) glasi: kad nas tako zajebavaju, onda ćemo jednostavno izbaciti sve za što nas zajebavaju. Tako da će u školi ove godine biti minimalno terenske nastave, izleta, korelacija i svega što se mora uplanirati u famozni kurikulum. (koji si Zamorac može nabiti na neko mjesto – da sad ne budem vulgarna).
Uglavnom, na zapadu ništa novo: prosvjetni sustav nam je u kaosu, a mi, ponosni djelatnici tog cirkusa ćemo se još godinu dana truditi da ostanemo normalni, i uz to još i naučimo djecu nečemu. Koliko uspješno, ocijenite u lip


05.09.2008. u 01:02 sati | ožeži (x16) | papirnato | linkaj | vozi gore

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (1)

rekli su/nisu rekli

Opis bloga

blog je započeo kao zgode i nezgode fluorescentno zelene prosvjetne radnice.
nastavio se kao lamentiranja trudnice na održavanju trudnoće.
trenutno je u fazi fluorescentno zelene majke malog cvrčka koja se pokušava snaći u novoj ulozi i još se pita kako li je samo prošla na castingu. ;)

Bilješka o piscu

evo nekoliko potpuno beskorisnih podataka o meni, za sve one koje to zanima, a i za one koje to ne zanima, nek se nađe pri ruci.

lokacija: middle of nowhere
zanimanje: maltretiram sirotu djecu s katedre

za sve koji me žele gnjaviti ovim putem, emajl je: d.ticerica(ad)gmail.com

tko me gleda:



Linkovi

evo nekih mjesta koja posjećujem, i koja nalazim jako zanimljivima.

roditeljstvo - najbolji forum za roditelje, sadašnje i buduće, kao i trudnice i sve koji se tako osjećaju

NOSF forum - forum za ljubitelje SFa

Šapice - forum za ljubitelje životinja

forum za nastavnike i učitelje - samo mu ime kaže, zar ne?

mali brat - ovdje trošim višak vremena - prijevod romana little brother

blogotomija

evo par linkova na blogove na koje virnem tu i tamo_

Milerama - blog Milene Benini, - spekulativna fikcija, feministička promišljanja, i free fantasy roman u nastavcima

translator wannabe - simpatičan blogić jedne prevoditeljice

Kinky Kolumnistica razmišljanja i zapažanja jedne Osječanke bez dlake na jeziku

Lady of the Lake Scrolls - zapisi vodene vile Niniane

Luki - svestrana Luki i njena wufica Goldie

Natuknica - ako želite suvislo i artikulirano, o dubokoumnosti i argumentiranosti da i ne govorimo, mišljenje o raznim sferama života, ova žena piše za vas

Katalona

Priče iz Bečke šume - Mare iz bečke perspektive, na bečki način (sa stilom)

Hvalospjev gluposti - kako i sam naziv kaže, blog posvećen ljudskoj gluposti, kakvom ju srećemo u svakodnevnom životu.


ZBORNICA
odjeljak posvećen kolegama (m)učiteljima. Ne pišu nužno o prosvjeti, ali da se zna da nas ima. :D

ire's corner office - svakako vrijedno posjeta. Irena Rašeta o sf-u i svemu ostalome

Bernardov ritam - Bernard, "jedan od 28 tisuća delatnika u hrvatskom osnovnom školstvu", o školstvu i raznim drugim društvenim aspektima

peempe- dragi blogoprijatelj i kolega na novoj adresi

mačka u martama - jedna neobična učiteljica. možete vidjeti njene crteže i pročitati njena razmišljanja o svemu i svačemu. I nosi marte!

An(t)onimka - i još jedna kolegica tičr englezica

Akademska stranputica - još jedan mladi i zeleni kolega o svojim traumatičnim susretima s bajnim hrvatskim školstvom

gospon profesor - a što se dogodi kad ste stvarno dugo u prosvjeti?

mudrolije jedne teacherke Punky - kolegica ingliš-tičr, povratnica na blog :D

bastet - promišljanja o svemu i svačemu

Na kavi s prijateljicom Majstorica s mora moderira blog-talk-show. :D

Free counter and web stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se