/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ *{margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} tičerica

besposličarenje

Ovih dana se jako dosađujem. Što bi se reklo, 'lapim ko Radenska. Sestra otišla na more. Mama na terenu. S tatom se vidim samo u prolazu. Dragi je na godišnjem, ali cijelo vrijeme šljaka na kući, koja napreduje srkoz lijepo. Rado bih mu pomogla, ali osim dodavanja cigala i bojanja svega što se treba obojati, jedino u čemu sam u poslovima koji se tamo izvode sposobna je – smetanje. A u tome sam vrhunska. Pa me onda lijepo zamolio da ostanem doma.
I sada, zapitat će se mnogi, kako jedna tičerica provodi dane na godišnjem. Svakako. Spavam do podne, jer patim od nesanice (još tamo negdje od 14. godine) pa vještičarim do 4 ujutro (noćni program na TV-u preko ljeta i nije nešto, mogu vam reći. Učim nove strane jezike. Predvečer šetam psa, koji, osim što se skroz oporavio, uči i lijepo se ponašati u šetnji: više od pola šetnje smo bez uzice, dolazi na poziv, ne klopa smeće – ustvari, kad ga i nakačim na uzicu, to je najviše zbog prolaznika koji se uplaše kad ga vide (ne mogu im zamjeriti, ni meni ne bi bilo svejedno da sam na njihovom mjestu), i kada idemo kroz grad. Prolazimo mi tako trgom na uzici, uzica opuštena, on više ni ne pokušava njuškati prolaznicima guzu (to mu je bio omiljeni hobi zadnjih par mjeseci, nakon što sam mu objasnila da prolaznici nisu ovce, pa ih stoga nije poželjno grickati za pete), a ja pucam od ponosa.

Zato s mačkom ne pucam od ponosa. Mr. Njaa je danas došao na tri noge. Opet se mlatio, opet šepa. Vidjet ćemo je li noga samo natučena (onda se stanje smiri za par dana), ili su ga opet ugrizli (onda će do sutra biti natečena) – što znači: pravac veterinaru, ostaviti dobar dio plaće za krpanje i mediciranje mačke. A imala sam mačaka koje veterinara u životu vidjele nisu (čak ni za cijepljenje, jer kad god je bilo cijepljenje po kućama, elegantno su digle sidro), a poživjele dugi niz godina. Kad se s ovim pojavim kod lokalnog veterinara, doktori se čudom čude kako li je uopće živ nakon svih cirkusa koje je imao.

Osim što se zabavljam i „zabavljam“ s dlakavim članovima obitelji, svako toliko prošetam po svom malom gradiću u potrazi za sniženjima. Tako sam danas „ubola“ dvije Reebok majice, svaku po 60 kn (gledam ih još od vremena kada su bile skoro 200, ali strpljen-spašen je moto mog novčanika, a mogu si to priuštiti pošto je tražena veličina xs. Koliko je veličina problem sa cipelama, toliko je blagoslov kod malo sportskije odjeće – nikad se ne proda prije apsolutnog sniženja), i uz to Umbro haljinicu (prekrasna, bijela, pamučna) koja je s 200 pala na 100 kn. Ne znam kako ostali, ali ja to zovem dobar posao.

U rastrošnom duhu, počastila sam se i memorijskom karticom za mobitel. Mob imam preko godinu dana, ali kada je kupljen (poklon od dragog) kartice su bile abnormalno skupe, a ja starcima na grbači. Uštedila sam za jednu, koštala je 400 kn, i poklonila ju dragom za rođendan, a ja sasvim lijepo živjela bez kartice. Dok nedavno tata nije kupio novi mob, na kojem je dobio karticu od 2 gb. Pa je meni udijelio staru, od 64 mb. A ja se raspomamila i prekrcala ju u roku od 2 dana, a treći dan odlučila pogledati koliko koštaju veće kartice. 90 kn gigabajt, ljudi moji!!! Naravno da sam smjesta kupila jednu, i sada ne vadim slušalice iz ušiju, nego uživam u Zeppelinima, Dire Straitsima, Iron Maden i Cranberries (to sam natrpala za početak). Paralelno čitam (s mobitela, naravno) – nedavno sam pročitala serijal „Ender“ Orsona Scotta Carda. Svima koji vole SF ga preporučam, uz napomenu: prvi dio je najslabija karika, nemojte odustati, kasnije postane bolje. Lik piše SF kakav mi se zbilja sviđa – protkan moralnim i socijalnim pitanjima koja savršeno dolaze do izražaja kada ih se dislocira (Brechtov V-Effekt na djelu u najboljoj maniri). Stvari koje oko sebe uzimamo zdravo za gotovo odjednom se ne čine toliko normalne i ispravne kada promijenimo perspektivu. A da ne spominjem kako se čita u jednom dahu – najbolja kombinacija: pročitam roman za jedan dan, ali još iduća tri dana me tjera na razmišljanje.

Pozdravlja vas vaša besposlena Tičerica.


29.07.2008. u 17:44 sati | ožeži (x19) | papirnato | linkaj | vozi gore

jedan dlakavo-slinavi post zbrda-zdola

Zadnjih dana je naš najmlađi i najdlakaviji član obitelji opet bio bolestan. Sredio si je nožicu. Hvala bogu, ne ponovno istu, jer bih od muke i crnih misli o displaziji lakta dobila sijede preko vikenda. Ovaj put se radilo o zadnjoj nožici, no simptomi su bili isti: biserko je opet divljajući zaradio upalu ligamenata. Jasno da se takve stvari, kao niti zubobolja, ne događaju u ponedjeljak ujutro već u subotu popodne. Pa smo onda cijeli vikend tješili sirotog šepavca te ga potom odveli k veterinaru. Auto mi izgleda kao rasadnik topole, sjedala imaju lijepi bijeli uzorak, ali nema veze, važno je da je pasonji bolje. Problem je nastao kada smo ga trebali voditi na kontrolu. Kako je tata radio, a seka bila doma, tata i ja smo odlučili da je seka dobrovoljac – dobrovoljno mora sa mnom (wuf je pristojan u autu, ali ne želim riskirati prometnu ako se prepadne ili ja naglo zakočim ili mi samo poželi dati veliku pusu…), a kako seki vozačka služi samo za ukras, imala je čast sjediti otraga i primati izljeve nježnosti dva puta po pola sata. Naravno, da ne bi sve išlo glatko, wuffi se uspaničio kada smo krenuli, jer standardna postava smo inače tata i ja. Uvijek idemo mojim autom (iako je tata imao prilike iskazati svoju ljubav prema pasonji kada je moj auto bio posuđen šogiju i seki, a pasonja se teško razbolio – bez razmišljanja ga je ukipao u svoj ljubljeni auto za koji čak i obitelj mora imati preobuku da bi ušla u njega ;), iako je malac rigao sve što je pojeo i ono što nije), uobičajeno sam šofer ja, a tata i pasonja se iza grle i druže. Dakle, kada je shvatio da nema „velikog gazde“, nastala je panika. Mislim, voli on jako moju seku, ali ona mu je više kao zabavna igračka. Pošto studira u zagrebu, rijetko ju vidi, i nije povezan s njom, ne osjeća se sigurnim uz nju. Dobro, na pola puta smo se dogovorili da ga ne otimamo, da ga nećemo nigdje ostaviti, i da ga samo vodimo k veterinaru, a povratak je prošao dobro. Jedino je sirotica izgledala kao jeti kada je izašla iz auta – sva pokrivena njegovim bijelim dlakama. :D
Pasonja je sada, nakon par injekcija, svakodnevnog šopanja tabletama i par dana smanjenog divljanja, bolje. Najjači su mi bili veterinari: pobrinite se da miruje. Da, dobro, hoćemo. Usput ćemo pretvoriti i par komada željeza u zlato. Jednako je izvedivo. Dragi pasonja je poput tasmanijske nemani – miran je samo kada spava. Jedini način da se smanji trčanje i skakanje je zatvoriti ga u boks, što ne dolazi u obzir – u boks se zatvara samo nakon večere, da ne bismo riskirali torziju želuca, a osim toga jedino ako se radi nešto u vrtu, da ne smeta ili da se ne ozlijedi, te kada nam dolazi netko tko se panično boji pasa. Što je sve skupa možda sat-sat i po dnevno. Držati ga cijeli dan u boksu ne bih podnijela. A osim toga, zna on skakati i po ogradi boksa, nije on od jučer. Dakle, iako je počeo divljati čim je bol u nožici popustila, sve je dobro.
Kad sam već cijeli post posvetila svojoj bijeloj nemani, mogu dodati i da se nevjerojatno smirio u zadnjih mjesec dana. Sve je poslušniji, sve koncentriraniji na nas, svim silama se trudi udovoljiti nam, u šetnjama se ne udaljava od nas… svi smo preporođeni. A govorim o „nama“ jer smo do nedavno tata i ja bili više-manje ravnopravni što se wufove naklonosti tiče. Čak sam u jednom trenutku i vodila, no to nije ni čudno, obzirom na to da ga ja hranim. Inače se podjednako bavimo njime: oboje ga šetamo, igramo se s njim, mazimo ga, kaznimo ako napravi glupost – nema razlike niti u količini vremena koju provodimo s njim niti u metodama odgoja, da je jedno popustljivije a drugo strože… no, wuf je odlučio: tata je pravi gazda. Počela sam to primjećivati prije mjesec i po dana, no sada se iskristaliziralo. Ako ga oboje pozovemo, doći će njemu. Moje naredbe sluša s mrvom oklijevanja, njegove odmah. I, kao krunski dokaz: oboje smo vani, sređujemo vrt, svako na svojoj strani. Prije je pasonja trčao od mene do njega, pa nazad, pa malo zezao jedno pa malo drugo… sada je stalno oko njega, iako sam ja ta koja češće prekine posao kako bi mu bacila lopticu ili se pohrvala i pomazila s njim. Što nam je riješilo i dilemu što ćemo s njim kada se budem (dao bog nagodinu) udala. Oboje bismo ga zadržali – on doma, a ja povela sa sobom, i tu temu smo doticali samo u šali, jer niti jednom nije svejedno ostati bez svog ljubimca i prijatelja. No, čini mi se da je wuf sam odlučio tko mu je pravi gazda i s kim želi ostati. Ako se ne predomisli u idućih godinu dana, čini se da ću morati tražiti novog psića. :(
Svima jedan lajavo-dlakavi pozdrav od Tičerice.


20.07.2008. u 02:49 sati | ožeži (x7) | papirnato | linkaj | vozi gore

promišljanja o pravopisu i prijevodima

Eto, škola je završila, godišnji do druge polovine osmog mjeseca, a onda izvodim bilokaciju: dvije sjednice u isto vrijeme… Dakle, idućih mjesec-i-nešto ne računajte na školske teme. Osim ako vas ne odlučim maltretirati svojim napretkom u poliglotiji (to ustvari nije riječ, zar ne?) – u cilju kreativnog gubljenja vremena glupostima, nabavila sam audio-tečaj i počela učiti još jedan jezik. No, ne računajte na to da ću vas prestati maltretirati. Ipak je Tičerica jedna od onih nesretnika koji melju, ako ništa drugo, da bi si čuli glas (koji baš nije u rangu kristalnog zvonca niti slavuja, i kad se javim na telefon, ljudi će a) misliti da pričaju s mojom mamom ako me muči jutarnja promuklost ili b) misliti da pričaju s malim djetetom, ako je otok na glasnicama splasnuo), pa ću sve putnike-namjernike koji mi dolutaju gnjaviti sa širokim spektrom gluposti koje mi padnu na pamet.

Prva stvar o kojoj razmišljam ovih dana je pravopis i neformalno iživljavanje nad istim. O formalnom iživljavanju neću sada, ima pozvanijih koji love pravopisne gr(j)eške po službenim tiskovinama i pismenima, a o pravogovoru, osobito u medijima, ne želim ni počinjati jer ću se samo ras***diti pa si upropastiti ono što bi trebala biti ugodna večer sa sladoledom (kao jedinim društvom, jer dragi radi drugu smjenu). Dakle, čitam blogove, čitam komentare, i neopisivo mi ide na jetricu, a i neke druge iznutrice, preserancija koju neki, često pripadnici dvoznamenkaste generacije s jedinicom naprijed, izvode. K4k0 b1 b1l0 da w4m p0chn3m 0w4k0 p1s4ti b10g? iLi MoZhDa oVaKo? 4 m0zhE 1 K0Mb1n4cIjA 0bA? Jbt, nije mi jasno kako im se samo da tako lupati po tipkovnici? Definitivno me nervira to „kreativno“ pisanje. I moja generacija je, u mobitelskom paleozoiku, imala svoje fore, ali naši ch, sh i zh su igrali razlikovnu ulogu kada bi riječ bez tog famoznog h umjesto „kvachice“ mijenjala svoje značenje. Iskreno, nismo imali toliko love da svaku dijakritiku mijenjamo kreativnom transkripcijom, jer se broj znakića poduplavao korištenjem istih. Ovo što sada dobivam na mobitel i mail od rođaka koji pripadaju spomenutoj generaciji je ravno katastrofi, treba mi po pola sata da to dešifriram, a da ne pričam o tome kada pokušam pročitati pokoji komentar „mladih kreativaca“ koje ostavljaju po forumima i blogovima. Očito me pregazilo vrijeme. Ali ono što mi nikako, nikada pa ni onda neće biti jasno je ODAKLE IM VOLJE?! Pobogu, niti velika slova ne koristim (trenutno ih dobri stari Word lupa umjesto mene), jer mi je previše lijeno, a kada bi mi netko rekao da MORAM pisati na bilo koji od gore navedenih načina, mislim da bih se radije ubila nego podvrgnula takvom mučenju.

Kada pažnju i post već posvećujem pisanoj riječi, moram s vama podijeliti šok i nevjericu koji su me obuzeli jučer. Da ubijem vrijeme preko vikenda, odšetala sam do knjižnice (u kojoj nisam bila već jako dugo, bila sam čak uvjerena da mi je članarina istekla, kad ono, imam još puna tri mjeseca. :D) i podigla si nekoliko dijelova Narnijskih kronika. Čitala sam ih na engleskom, nekoliko puta, i obožavam ih, a prijevode sam podigla što zbog gubljenja vremena kojim se trenutno bavim, što iz profesionalne deformacije. Gubim vrijeme prevođenjem jednog vlastitog teksta o Kronikama na hrvatski (pisan za faks na engleskom), koji ću, na prijedlog jedne prijateljice, pokušati uvaliti nekim tiskovinama (yeah, right, znanstvena fantastika višeg ranga, ali neka, zabavljam se), pa su mi trebali prijevodi kako bih sredila citate. A profesionalna deformacija – pa, zanimalo me kako je taj biser dječje i fantastične književnosti preveden na hrvatski. Biserno, nema što. Kao prvo, ženska je naslov prevela: „Kronike iz Narnije“. Ne, ne i ne!!! Em je uvriježeni naziv tog serijala u hrvatskom jeziku u zadnjih 15 godina, još tamo negdje od ranih '90tih kada je HTV prvi puta emitirao BBC-jevu seriju, NARNIJSKE KRONIKE, em je to TOČAN prijevod serijala, jer ono „of“ je prijedložni genitiv, koji u engleskom postoji paralelno sa saksonskim (ono 's). Dakle, kako bi gospođa dotična prevoditeljica prevela frazu „he is the son of my father“? Ne, ne želim ni pomišljati. A fras me uhvatio kada sam pročitala iduću rečenicu: „To je blagoslov pod maskom“. (Samo da napomenem, to je samo jedan od bisera koje sam susrela, ostali su spremljeni duboko u potisnuto sjećanje, skupa s traumama iz djetinjstva) Blagoslov pod maskom NIJE hrvatski izraz. Nikada bio, niti će ikada biti. To je direktan prijevod engleske fraze „blessing in disguise“, koji bi na hrvatskom značio nešto poput „sreća u nesreći“. Onda se vaša Tičerica lijepo zapita kako li je dotična prevoditeljica uspjela steći diplomu anglistike (ako ju uopće ima, jer takve stvari me zbilja natjeraju da posumnjam u nečiju kompetenciju). Razumijem da smo ljudi i kako takvi nismo savršeni, i tko radi taj i griješi. Jasno mi je da prevoditelji imaju kratke rokove, nisu adekvatno plaćeni, žuri im se jer ako su freelanceri količina prijevoda određuje i količinu novca, i razumijem da je moguće popiknuti se na nekim složenim ili neuobičajenim frazemima, no ne znam koliko bih pijana, nadrogirana ili na bilo koji drugi način psihički onesposobljena morala biti da takvu svinjariju napišem kao prijevod. Evo još jednog primjera koji mi se maglovito ukazuje (sad ne garantiram za točnost citata): bilo bi bolje da ti i ja napnemo lukove. Haaaalo! Vidite li i vi ovdje cijeli set grešaka? (Napomena: u određenom kontekstu ovo bi i moglo proći, ali ovdje isticanje zamjenica nije igralo nikakvu ulogu iz semantičke perspektive) Onda joj se događa da neka imena transkribira (Kaspijan je prijevod za Caspian, Kalormen za Calormen), a druga ostavlja u originalnom obliku (Tash). Malo dosljednosti, molim… Da mi ne trebaju ti citati, lijepo bih zatvorila prvu knjigu na pola puta i sve ih fino vratila u knjižnicu. Ovako sam bila prisiljena susresti se s napreskokce odabranim prevoditeljskim biserima dotične dame. A onda u pogovoru jedne od knjiga čitam kako je cijenjenu mrs. Prevoditeljicu „upravo zbog prijevoda Kronika iz Narnije“ hrvatski odbor predložio za časnu listu IBBY-ja. I sad se pitam tko je tu lud… I sad se pitam koliko su ju platili za tu papazjaniju. I ako netko od vas zna kako se utrpati negdje za prevoditeljsku gažu, de budite dobri pa mi prišapnite, jer vjerujem da bih za isti novac mogla takav posao odraditi puno, puuuuno, puuuuuuuno bolje…

I eto, rekla sam da neću o pravogovoru kako se ne bih ras***dila i pokvarila sebi i sladoledu večer, ali svejedno sam to uspjela.
Pozdrav od Tičerice i njenog sladoleda.


13.07.2008. u 19:36 sati | ožeži (x2) | papirnato | linkaj | vozi gore

Drugi šahovski prvak svijeta i susjed mu, španjolski književnik Juan

Ovih dana, kako nemam pametnijeg posla, rješavam puno križaljki. Inače obožavam križaljke – sve moguće vrste: od klasičnih skanidnavki do teških talijanki, ili onih gadnih kombinatoričkih… I tako sam si kupila poslasticu: ljetni Super-feniks. Kažem, poslasticu, jer Feniks obožavam što zbog integrama (za kojima sam luda još od petog osnovne, kada nas je nastavnica iz matematike u sklopu priprema za natjecanje, zatrpavala integramima kako bismo razvili sposobnost logičkog razmišljanja), a što zbog lijepih i preciznih opisa u križaljkama. Da, svakodnevno se može naći križaljka u dnevnim novinama. Moji kupuju ono ružno žutilo zvano 24 sata (u kojem pola ne pročitam. Dati 4 kn za novine u kojima će 8 od 30 stranica biti fotke s naknadnog vjenčanja Tarika i Lejle mi je totalni apsurd), a ja sam u zadnjih par godina riješila možda tri križaljke tamo. Svaki put me nanerviraju faličnim opisima. Najjači mi je bio „rukometni trener Vlado“, gdje je tražena riječ „Šola“. Haloooo, ljudi, čak i ja znam da je on GOLMAN! A to je samo jedan od desetak bisera koje sam našla u samo jednoj križaljci. (Sudokui su im druga priča, iako su mi postali nekako nezahtjevni. Ne znam jesam li se ja to ispraksirala, ili zbilja stavljaju sve lakše i lakše…) Uglavnom, bacam se ja tako na skandike (njih uvijek porješavam prve, za zagrijavanje), i sve se topim od krasnih i preciznih opisa, kad ono… (dramatična pauza za napetost) prvi hrvatski šahovski velemajstor. Ne znam, nedostaje mi dva slova. Ups, križa mi se s našom karatisticom Vlatkom i diplomatom i publicistom Jobom. Pa je tu neki automobilist Božović koji se križa s političarom Zulfikarpašićem. Haaaalo?! Jel to telefonski imenik ili križaljka? Pa mi se šahovski prvak svijeta križa sa španjolskim književnikom Juanom, čiji susjed je redatelj Raimi, a tamo negdje viri i tenisač Labazde koji se križa s našom Keramičarkom i danskim ženskim rukometnim klubom, a potonji se križaju s nekom kanadskom glumicom Stanom. Mislim, stvarno! Ubiše mi volju za rješavanjem križaljki. Jedno je grunuti unutra jedno ili dva imena za koje većina ljudi nikada nije čula – vjerujte, ja sam baza potpuno beskorisnih podataka – kraljica trivije. Poznanici me pitaju svakakve gluposti, i šokiraju se ako ne znam, ili zaključuju da ako JA to ne znam, onda se ne moraju ni zamarati, jer teško da će to od ikoga čuti (dobro, pretjeruju malo, ali da pamtim gluposti, to stoji). No kada se nađe po pet-šest takvih pojmova u istoj križaljci, i kada se još međusobno križaju, pa ostane po pet-šest, možda i više rupa u njoj, to je zbilja frustrirajuće. Razmišljam da prestanem kupovati Feniks. Zna li tko enigmatski magazin bez mane?
Pozdrav od ukrižene Tičerice


08.07.2008. u 00:13 sati | ožeži (x5) | papirnato | linkaj | vozi gore

poštovanje i kako ga zaslužiti

Dakle, započela sam jedan dugi post na ovu temu, i došla negdje do pola, pa morala ići mutiti fil za kolač, a kada sam se vratila post mi je misteriozno nestao. Pretpostavljam da se neki glupi program updatirao pa mi restartao cijeli kompjuter. Ua, sudija! No, dobro, pokušat ćemo ponovno.
Dakle, danas sam pekla kolač svojoj baki za rođendan. Lijepo, pomislit će većina. Tako i treba, poštovati starije. E, sada, bilo bi to lijepo da taj isti kolač nisam poželjela tresnuti joj u lice kada sam joj ga odnijela. (Ovdje vam se slobodno smiju početi rojiti upitnici oko glave.) Tičerice, pa to nije lijepo, kaže mi jedan mali glasić u glavi. A nije lijepo ni tako tračati vlastitu obitelj na blogu. A onda ja taj mali glasić tresnem preko usta. Puna mi je kapa svega. Kao što i sam naslov posta kaže, današnja tema za promišljanje je poštovanje. I kako isto zaslužiti. Ja inače duboko vjerujem kako treba poštovati svoje starije: majku, oca, baku, djeda, i sve one koji imaju više godina i životne mudrosti od nas. No, to poštovanje se ne zaslužuje samo time što netko ima više godina od mene. Smatram da, ako mi netko s više spomenute životne mudrosti od mene daje svojim ponašanjem i načinom života dobar primjer, zaslužuje time moje poštovanje. No, isto tako ću poštovati i one mlađe od mene, koji su to svojim ponašanjem, razmišljanjem i svojom osobnošću zaslužili. Zaslužili je ključna riječ.
Kako ja, mlateći praznu slamu, volim navoditi konkretne primjere za svoje filozofiranje, vratimo se dotičnoj baki-slavljenici. Ta žena me, uz moje roditelje odgojila. Na tome sam joj zahvalna. Prala je moju „usranu guzicu“ (kako mi počesto voli naglasiti), čuvala me dok su roditelji radili, ispunjavala sve moje hirove i želje… Da, sada djelujem kao zadnje smeće, zar ne? Ne, ne, dragi moji – u to vrijeme sam svoju baku bezuvjetno obožavala. No, dječja ljubav je slijepa. A kako sam rasla, tako su mi se postepeno otvarale oči. Danas sam svjesna da je jedna od rijetkih, ako ne i jedina dobra stvar koju je ta moja baka u životu učinila to što je na svijet donijela mog oca. Koji je, ne zbog nje, već prije unatoč njoj, jedna divna osoba. Kako je to postao, ostat će mi misterija do kraja života. (Valjda su djedini geni prevladali… To mi je jedino razumno objašnjenje…) S vremenom sam shvatila kako bebisitiranje male Tičerice nije bilo besplatno. Plaćalo se, i to skupo: otplaćivala ga je moja mama – poniženjima i maltretiranjima koja je morala trpjeti od svoje svekrve kako joj dijete ne bi išlo u školu s ključićem oko vrata. Uz to su mi još neke stvari postale jasne: kroz cijelo moje djetinjstvo mene se KUPOVALO. Moja baka je kupovala moju ljubav i privrženost hrpom poklona i dopuštajući mi svaku glupost koja bi mi pala na pamet. Jer u njenom svijetu sve je na prodaju i sve se može kupiti. Dijete kao dijete, naivno misli da ga najviše voli onaj tko mu najviše dopusti i najviše priušti. Na svu sreću, u jednom trenutku su mi se otvorile oči i shvatila sam što se događa. I to joj nikada neću oprostiti – to što me godinama tako jeftino kupovala, što sam niti ne znajući, svoju ljubav stavila na prodaju uz tako nisku cijenu. I dan danas to pokušava: mene i sestru, kao i sve oko sebe, pokušava podmititi skupim poklonima i novcem. Kad god joj treba neka usluga ili pomoć, umjesto da zamoli kao sav normalan svijet, i dobije to kao uslugu ili pomoć, ona istog trena stavlja cijenu na to: učini mi to i dobit ćeš ovo… Milijun puta smo joj obje rekle da NISMO NA PRODAJU. Ako ćemo nešto učiniti, učinit ćemo to zato što je ona naša baka, zato što to ne može sama ili jednostavno zato što smo pri ruci – čisto ljudski i normalno. Ne zato što nam nešto nudi za uzvrat. Ali onaj dio mozga koji regulira taj postupak: pristojno zamolim za pomoć, i nakon toga se zahvalim – baš ne funkcionira kod nje. Sada, netko će pomisliti da pretjerujem: stara žena, osjeća se loše jer neke stvari više ne može sama, pa se želi odužiti unukama što joj pomažu… E, taj netko nije vidio kako ona to radi: s visoka, bitno i važno. U trenu se počnem osjećati kao najamna radna snaga: taksist, čistačica, slastičarka… Zavisi što je potrebno u tom trenu. A kada se taj novac (koji nikada nije prikladan kao protuteža „usluzi“ – ili je sramotno mala svota za krvavo rintanje, ili je sulud iznos za smiješnu glupost) i pokuša odbiti, naljuti se i ne želi razgovarati s nama. A radi mira u kući (živimo u spojenim kućama ali odvojenim kućanstvima, te dijelimo neke kućanske aparate i par prostorija, pa se svakodnevno moramo prešetavati jedni drugima kroz životni prostor) potrebno je biti u dobrim odnosima s njom. Najgore od svega je to što uslugu koja joj treba nikada ne ZAMOLI. Postupak već znam napamet: kuka i plače kako treba to-i-to a ne može sama, sve dok od muke „žrtva“ ne kaže: „Dobro, ja ću ti to napraviti“. Potom ona udara cijenu. Tako je sestru navukla da joj očisti kuću, uz dobro poznatu spiku „Dok sam ja mogla to sama…“ – što bi moglo upaliti kod nekoga tko ju zna manje od 20 godina. Svi koji ne spadaju u tu skupinu dobro znaju da 90% tih stvari nije radila sama ni dok je mogla, nego je uvijek nalazila budalu koja bi to napravila umjesto nje. A onda, da bi poniženje i osjećaj najamnog radnika bio potpun, visi ti za vratom i diktira što i kako. Sestri je tako davala upute kako točno treba spremati i čistiti, iako ju je lijepo zamolila da dok ona (a i ja, jer mi je bilo žao sirotice kad sam čula u što se uvalila) čisti i posprema ode u susjedstvo na kavu, jer ona voli mir dok sprema. Ja sam se ovaj put pravila luda na kuknjavu i plakanje sve dok me nije zamolila (pitam se kako ju ta mala riječ nije ugušila), a onda sam ju obavijestila da ja ne znam (točnije, ne želim, ali to je sada stvar semantike) raditi kolač koji je ona zamislila (šećernu bombu uz koju bi se trebala posluživati i injekcija inzulina, koji je inače jedini kolač koji ona zna pripremiti, priprema ga svake godine, i od kojeg svakome uvali slonovsku krišku koju siroti ljudi jedva stjeraju niz grlo, a poslije toga im bude zlo još par sati), nego ću joj napraviti jedan lijepi voćni kolač koji sam nedavno jela. I tu je bio kraj razgovoru… Do iduće prilike kada joj zatreba najamni radnik a ja se nađem tu negdje, usput.
Dakle, nakon što sam izelaborirala zašto sam točno zamišljala baku sa šlagom na glavi, vratimo se poštovanju: ona je moja baka, majka moga oca, žena koja me odgojila skupa s mojim roditeljima. Zbog toga imam neki nedefinirani osjećaj privrženosti prema njoj. Ali poštovanje… Imala ga je jednom davno, i svojim postupcima i načinom života ga izgubila. Ne želim sada raspredati o tome što je sve radila a što nije. O stvarima (koje sam tek prije par godina saznala) koje su se dogodile prije no što sam ja uopće bila u planu ne želim – nisam im svjedočila i znam ih samo iz druge ruke. No zato sam svjedočila bezbrojnim prilikama ponižavanja mojih roditelja. Isto tako jako dobro znam kako je sirotog djeda otjerala u grob na koji mu ni na rođendan i godišnjicu smrti ne ode upaliti svijeću, a džekira se s mirovinom koju joj je ostavio. Ne jednom sam vidjela kako gazi sve pred sobom kako bi postigla svoje zacrtane ciljeve, ne jednom slušala kako „uljepšava“ priče koje sam čula i u drugim, za nju malo manje laskavim verzijama – ili, još gore, i sama bila sudionik istih, pa ju slušala kako ih prepričava drugima sa sobom u ulozi glavne heroine, i pitala se u kojoj paralelnoj stvarnosti su se dogodile… I kako onda poštovati takvu osobu? Osobu koja smatra da je sve na prodaju, podcjenjuje sve druge, laže bez imalo srama, govori jedno a čini drugo, i još tisuću drugih stvari – samo nabrajanje bi trajalo predugo… Trebam li uopće?
Imam osjećaj da se poanta ovoga posta izgubila tamo negdje iza prve krivine, ali svejedno, morala sam se negdje istresti. Kako inače ne običavam obiteljsko prljavo rublje prati na otvorenom, pitam se trebam li ovo uopće staviti na blog… Ali jbg – evo ga.
Ugodan pozdrav od Tičerice


07.07.2008. u 00:24 sati | ožeži (x2) | papirnato | linkaj | vozi gore

seminar za 5+

Danas sam bila na seminaru za pripravnike, ili kako se to već zove. Potvrdu sam lijepo spremila u pripadajući fascikl, i razmišljam želim li još jednom preživjeti to iskustvo prepričavajući vam ga… A što ćete kad sam mazohist. :D
Dakle, seminar je bio za 5+. Sati. Trebao je započeti u 9. Ali, stavili su četiri ili pet stolova s papirima na koje u malešne pravokutnike treba zgruvati hrpu podataka o sebi, a nas je bilo oko 250. Pa dok smo se svi poupisivali, bilo je to i pola deset. Potom su uslijedila predavanja. Sjedimo u svečanoj dvorani izvjesne osnovne škole, kolegica i ja se mudro smjestile kraj prozora kako bismo imale zraka. Moš' si mislit! Za okrjepu nam spremaju langoše, a ventilacija kuhinje pravo na prozore. Pa smo uživali u mirisu ključalog ulja. I tako sve do 5+ sati kasnije.
I kreću predavanja: govore nam o stručnom ispitu. Inspektorica lijepo pokrije pravnu stranu, da nam neke vrlo korisne podatke, s tim da nas je s nekim podacima samo dodatno zbunila. Između ostalog nam je otkrila da nas je škola dužna prijaviti za pripravnički staž onoga trena kada se zaposlimo. Dakle, nema veze imali mi ugovor na dva tjedna, dva mjeseca ili godinu dana, oni nas po zakonu moraju prijaviti. Super, zar ne? A što to vrijedi sada kolegicama koje su radile dva-tri mjeseca na zamjenama, i nitko ih nije prijavio? I što vrijedi onima koji ovoga trena tako rade, što su oni to NAMA rekli. Mi smo svi PRIJAVLJENI. A sigurno ih ima još takvih. Tu mislim da bi se trebala vršiti malo stroža kontrola škola – pripravnici, pogotovo oni kojima je to prvi posao, po defaultu nemaju pojma o svojim pravima. O obvezama će ti svi sve rado reći, ali o pravima svi šute k'o ribe. Dakle, ako radiš u školi, škola te mora prijaviti. Ako imaš diplomu, prijavljuje te kao VKV zaposlenika. I evidentirano je (i evidentno, na plaći) da nemaš stručni ispit. Ali za to bi trebale razne inspekcije malo mrdnuti pozadinu, pa lijepo po isteku mjesec dana lupiti školici prijavu. Jednoj, pa dvije, pa tri, pa biste vidjeli kako više ne bi sirotim neupućenim pripravnicima propadali mjeseci staža.
Nakon toga nam pričaju o tome što nas čeka na ispitu. Čeka nas cijelo čudo pravnog mumbo-jumbo koje moramo naštrebati. Čeka nas i esej. Dobije se tri teme vezane za struku (metodičke, kako sam shvatila), o kojima se u tri sata treba sročiti nešto lijepo i mudro. Jedina popratna literatura koju smijemo ponijeti je hrvatski pravopis. A gospođa savjetnica je napomenula kako trebamo svoje tvrdnje potkrijepiti parafraziranim navodima, s navedenim autorom i djelom, i da se puno polaže na točnost tih podataka. Pa dobro, tko je tu lud? Vidim li samo ja malu diskrepanciju između želja i mogućnosti? Ja mogu silno željeti dati točne (parafrazirane) navode, no malo teže je to izvesti ako nemam dotičnu literaturu pri ruci. Pa onda to sve može biti u najboljem slučaju „otprilično“. Pa nam je dalje tupila o tome kako moramo poštovati norme i pravila standardnog hrvatskog jezika, koje će nam dlake u jajetu kopati profesorica hrvatskog koja nam bude ispravljala esej… OK, nemam ništa protiv toga, mora se hrvatski jezik znati. I ja bih crvenim s guštom prekrižila nešto tipa „ja bi“. I jesam, svojim učenicima, kada su prevodili rečenice. Nisam im skidala bodove, ali sam im naznačila greške (ili grješke). Ono što mene muči iz dna duše je to što se dotični esej piše na HRVATSKOM. A tematika mu je METODIČKA. Ja pristojno vladam hrvatskim jezikom, kao i metodičkim metajezikom, i znam objasniti sve što mi treba za sat, no ne vladam s oba istovremeno. Vladam metajezikom i terminologijom na ENGLESKOM i NJEMAČKOM. Kolegama po struci (ili muci) će sve biti jasno kada im kažem da moje kolegice i ja pišemo PRIPREME za sat, ali puno češće LESSON PLANS i LEHRPLÄNE. Jer oni koji vladaju hrvatskom terminologijom pišu priprave. Mi imamo aims i Ziele (ciljeve, ako moramo na hrvatskom), a ostali… ni ne znam što imaju, no nisu ciljevi. Nitko nas nikada nije učio hrvatsku terminologiju. Sve što se radilo, radilo se na ciljnom jeziku. I onda smo mi u nebranom grožđu. Žalim slučaj, više sreće drugi put. A o samom eseju smo saznali, osim toga da ne smije imati gr(j)ešaka, i da treba imati uvod, razradu i zaključak. I da razrada treba biti najduži dio. Oh, my God, kojeg li otkrića!
Onda nam je došla savjetnica iz pedagogije. Tema joj je bila razredništvo. Pa nam je, onako, vrlo pedagoški, pričala o tome da trebamo uspostaviti odnos s razredom, da trebamo surađivati s razredom, roditeljima, kolegama, sa svima. Da ih trebamo odgajati, usmjeravati itd. Jedna riječ se nije čak ni stidljivo pojavila u tih sat vremena: KAKO. A da ne spominjem da bi nam svima bilo korisnije da su umjesto čončika koji skakuću po slajdovima na njima bili, ne znam… recimo DNEVNIK i wtf s njim, MATIČNA KNJIGA i wtf je to i wtf trebaš tamo pisati… I još sto stvari s kojima nećemo znati što započeti kada dobijemo to razredništvo. Ali ne, zašto bismo mi dobili koju korisnu informaciju? Sve same apstrakcije, a ništa korisno i upotrebljivo u praksi.
Potom je uslijedio jednosatni traktat o ocjenjivanju. Gdje nam opet, po običaju, nisu rekli ništa novo. Ocjenjivanje je „falično“, zato što je nastavnik istovremeno i mjerni instrument i mjerač. To smo znali. Teško je „spremiti“ svu djecu u skalu od 1 do 5 (sjećam se jedne svoje profesorice, koja mi je jednom rekla da misli da joj skala od 1 do 20 ne bi bila dovoljna kako bi pravedno ocijenila sve nijanse znanja koje učenici mogu pokazati). I to smo znali. Djeca različito reagiraju u različitim situacijama, pa onda i to utječe na ocjenu. I to smo znali. Jedna stvar mi je, doduše, nova. Nitko nigdje ne spominje činjenicu da djeca NE UČE. I, kao rezultat toga, NE ZNAJU. A super mi je i naputak da „ne trebamo tražiti ono što učenik ne može i ne zna, već ga poticati ocjenjujući ono što može i zna“. A tko će mi reći što ću s onima kod kojih se takve stvari, dakle, to famozno „može i zna“, ne mogu naći niti svijećom, niti povećalom?
Na kraju, najbolji dojam je ostavila naša savjetnica za strane jezike. Žena nam je objasnila što i kako trebamo za taj crni državni ispit, kako pripremiti dnevnik stažiranja i još neke stvari koje nam se nitko do sada nije udostojio spomenuti (dobro, možda ne baš svima, ali onima s kojima sam pričala je dosta toga bilo ravno epifaniji).
I to sve je trajalo dobrih pet sati, možda i duže. S jednom pauzom od pola sata. Na momente sam mislila da ću zaspati, na momente da ću iskočiti iz kože, pa onda kroz prozor, pa ona nekome za vrat… Sve u svemu, najviše me živciraju ljudi koji učionicu deset i više godina vidjeli nisu, a onda ti idu pričati bajke o crvenim i žutim mravima. (Da me netko ne shvati krivo, uvijek cijenim dobar savjet starijih kolegica, i veselo dočekujem svaki. No postoji bitna razlika: savjeti koje dobijem od mentorice i starijih kolegica su uvijek PRIMJENJIVI U PRAKSI I KONKRETNI. A stvari koje čuješ od ljudi koji dugi niz godina nemaju veze sa stvarnom školom su obično za mačku o rep okačiti. U rangu onih recepata za kolače koji ti sve potanko objasne, pa tri puta dobiješ palačinke umjesto princes krofni, jer nemaš „the“ rernu i idealni mikser. A onda ti jedna iskusna kolač-majstorica kaže da izbaciš bezvezne kerefeke i dodaš prašak za pecivo i sve funkcionira, čak i s bušnom rernom, čak i kada ih odmah izvadiš iz nje. To bi bila analogija.) A svakako su vodeći u toj priči pedagozi. Većina njih (svaka čast dvopredmetnima koji su neko vrijeme actually predavali drugi predmet) nikada nije imala pravo iskustvo u razredu. Da, dođu oni s vremena na vrijeme i održe pokoju radionicu, ali teško da je to ekvivalent svakodnevnog predavanja. Drugačije se pripremaš, drugačije držiš sat, to gotovo da i nema dodirnih točaka. A onda pričaju o tome kako ovo treba ovako, i ono treba onako (a voljela bih ih vidjeti da u praksi izvedu neke od tih stvari), ili, što mi je još draže, o apstraktnim ciljevima koje bismo trebali postići, bez ikakvog spomena načina na koji bismo trebali do njih doputovati. Opet ću malo kolač-analogije nabaciti: to bi bilo kao da vam netko da sve sastojke za kolač u jednoj korpi, i pokaže vam fotku gotovog kolača, te vas ostavi u kuhinji na par sati i očekuje da napravite isti takav kolač. Nemojte sada samo pomisliti da gajim nekakvu iracionalnu mržnju prema pedagozima. Dragi su mi oni, ustvari, no to što oni pričaju o tome kako bismo trebali predavati u razredu, to mi je isto kao kad bih ja išla nekom kolegi matematičaru, tjelesnjaku ili povjesničaru soliti pamet kako on svoj predmet treba predavati – nije da baš imamo srodne metodike ili da nam predmeti imaju dodirnih točaka.
Sve u svemu, htjela sam napraviti samo kratki re-cap iznimno napornog dana, a opet sam zabrazdila. Baš su me razljutili, to više što sam očekivala da ću konačno dobiti neke korisne i smislene podatke. Pa vas zato sve pozdravljam. Idem buljiti u zid. Mislim da sam samo za to psihički sposobna danas, nakon ovog šarmantnog seminara za 5+.

Disclaimer: svima koji se spremaju okomiti na mene radi moje tvrdnje o vlastitoj pismenosti ('oćete se kladit' da će ih biti?), ovo pišem kao struju svijesti. Dakle, sjednem i lupam po tipkovnici, ne friziram rečenice, ne razmišljam o poretku riječi – pišem onako kako bih pričala s nekim na ugodnoj podužoj kavici. Pa si zamislite koliko sam ustvari pismena kada actually pazim kako i što pišem, pa to još malo isfriziram na kraju… Dakle, rekla bih da sam relativno pismena, zar ne?


01.07.2008. u 19:15 sati | ožeži (x12) | papirnato | linkaj | vozi gore

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (1)

rekli su/nisu rekli

Opis bloga

blog je započeo kao zgode i nezgode fluorescentno zelene prosvjetne radnice.
nastavio se kao lamentiranja trudnice na održavanju trudnoće.
trenutno je u fazi fluorescentno zelene majke malog cvrčka koja se pokušava snaći u novoj ulozi i još se pita kako li je samo prošla na castingu. ;)

Bilješka o piscu

evo nekoliko potpuno beskorisnih podataka o meni, za sve one koje to zanima, a i za one koje to ne zanima, nek se nađe pri ruci.

lokacija: middle of nowhere
zanimanje: maltretiram sirotu djecu s katedre

za sve koji me žele gnjaviti ovim putem, emajl je: d.ticerica(ad)gmail.com

tko me gleda:



Linkovi

evo nekih mjesta koja posjećujem, i koja nalazim jako zanimljivima.

roditeljstvo - najbolji forum za roditelje, sadašnje i buduće, kao i trudnice i sve koji se tako osjećaju

NOSF forum - forum za ljubitelje SFa

Šapice - forum za ljubitelje životinja

forum za nastavnike i učitelje - samo mu ime kaže, zar ne?

mali brat - ovdje trošim višak vremena - prijevod romana little brother

blogotomija

evo par linkova na blogove na koje virnem tu i tamo_

Milerama - blog Milene Benini, - spekulativna fikcija, feministička promišljanja, i free fantasy roman u nastavcima

translator wannabe - simpatičan blogić jedne prevoditeljice

Kinky Kolumnistica razmišljanja i zapažanja jedne Osječanke bez dlake na jeziku

Lady of the Lake Scrolls - zapisi vodene vile Niniane

Luki - svestrana Luki i njena wufica Goldie

Natuknica - ako želite suvislo i artikulirano, o dubokoumnosti i argumentiranosti da i ne govorimo, mišljenje o raznim sferama života, ova žena piše za vas

Katalona

Priče iz Bečke šume - Mare iz bečke perspektive, na bečki način (sa stilom)

Hvalospjev gluposti - kako i sam naziv kaže, blog posvećen ljudskoj gluposti, kakvom ju srećemo u svakodnevnom životu.


ZBORNICA
odjeljak posvećen kolegama (m)učiteljima. Ne pišu nužno o prosvjeti, ali da se zna da nas ima. :D

ire's corner office - svakako vrijedno posjeta. Irena Rašeta o sf-u i svemu ostalome

Bernardov ritam - Bernard, "jedan od 28 tisuća delatnika u hrvatskom osnovnom školstvu", o školstvu i raznim drugim društvenim aspektima

peempe- dragi blogoprijatelj i kolega na novoj adresi

mačka u martama - jedna neobična učiteljica. možete vidjeti njene crteže i pročitati njena razmišljanja o svemu i svačemu. I nosi marte!

An(t)onimka - i još jedna kolegica tičr englezica

Akademska stranputica - još jedan mladi i zeleni kolega o svojim traumatičnim susretima s bajnim hrvatskim školstvom

gospon profesor - a što se dogodi kad ste stvarno dugo u prosvjeti?

mudrolije jedne teacherke Punky - kolegica ingliš-tičr, povratnica na blog :D

bastet - promišljanja o svemu i svačemu

Na kavi s prijateljicom Majstorica s mora moderira blog-talk-show. :D

Free counter and web stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se