/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ *{margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} tičerica

Aktualno za promjenu

Evo, da i ja budem malo aktualna. Za promjenu. S malim zakašnjenjem ću malo produmati slučaj onih srednjoškolaca što su se za godišnjak slikali sa svastikom. E, sada, pošto sam zadnjih dana informirana poput glavice zelene salate, ja sam tek danas u jučerašnjim novinama (netko ih zaboravio tamo gdje i car ide pješke, pa sam ih dohvatila) našla člančić o tom godišnjaku. uglavnom, to (ne)djelo sam progooglala i vidjela tek malo prije. I informacija u novinama je točna: svastika je bila naopako. klinci nisu nacrtali nacističku svastiku, već su htjeli nacrtati hinduističku - u obliku koji predstavlja, moj prijatelj Wikipedia kaže, involuciju svemira (što god to značilo. Jedino što sam o tom filozofskom pojmu uspjela shvatiti je da NIJE suprotno od evolucije. Čini se da se ni filozofi baš nisu dogovorili što je, pa onda ne moram ni ja baš znati): In Hinduism, the two symbols represent the two forms of the creator god Brahma: facing right it represents the evolution of the universe (Pravritti), facing left it represents the involution of the universe (Nivritti). Samo su zaboravili dodati točkice. Što bi se reklo: klinci su definitivno htjeli podići malo prašine – to stoji. Čini mi se da su htjeli biti alternativni i drugačiji, no nisu se dovoljno informirali. Trebale su samo četiri točkice da im nitko ništa ne može prigovoriti. Jesu li one izostavljene namjerno ili slučajno, znaju samo oni. Isti taj simbol se koristi, prema mom prijatelju njemačkom Wikiju, za označavanje budističkih hramova na japanskim kartama, i zove se manji. Dakle, „obrnuta“ svastika ima mnogo značenja, i ne da mi se sada sve ih ovdje nabrajati, i niti jedno od njih nije negativno.Da me netko ne bi shvatio krivo: NE BRANIM I NE PODRŽAVAM NACISTIČKU IDEOLOGIJU NITI CRTANJE NACISTIČKIH SVASTIKA. S caps lock uključenim, i boldano, da svima bude jasno.
Prije koji mjesec sam imala situaciju gdje mi je jedan četvrtaš pod njemačkim drljao svastiku na komadu papira. Prvo sam ga potiho izribala: zna li on tko je bio Hitler? Zna. A zna li što je on radio? Pa, ružne stvari. Da, ružne: pobio je jako puno ljudi. Koji mu ništa nisu skrivili. Na jako ružne načine. A zna li što taj simbol znači? Pa… - sad je već jako nesiguran. To je simbol Hitlerove Njemačke, pod kojim su ti silni ljudi pobijeni. Ups, sad je već jako zbunjen i na rubu suza. A crtanjem tog simbola on ustvari govori da podržava sve što su Hitler i Nacisti radili – ubijanje tolikih ljudi i sve ostale njihove zločine. E, sada plače. A onda, ne bud' luda, lijepo s datumom, imenom autora i vlastitim potpisom zataknem taj crtež u dnevnik. Njihova učiteljica mi se zahvalila na načinu na koji sam to othendlala, i potom sat razrednika posvetila objašnjavanju značenja svastike i zašto ju se NE SMIJE crtati.
Nazad k onim srednjoškolcima i njihovom godišnjaku. Ne želim ulaziti u njihove motive - možda su left-right challenged kao i ja, pa su zabunom krivo okrenuli krake? Sve skupa, da su nacrtali nacističku svastiku, to bi bilo za svaku osudu. ovako sam malo zbunjena - da li treba napasti srednjoškolce koji se igraju tim simbolom, unatoč konotacijama koje u bilo kojem svom pojavnom obliku on u Europi izaziva, ili javnost koja viče vuk i onda kada vidi samo pozadinu njemačkog ovčara?


28.06.2008. u 12:03 sati | ožeži (x9) | papirnato | linkaj | vozi gore

Pepeljuga

Tičerica je poludila. Službeno je. Pukla je ko kokica. Ne, nisu ju djeca konačno izludila do kraja. Niti kolege. Ma, nema to veze sa školom. Dragi moji, nakon par godina čekanja i psovanja T-scumma kad god vidim one ružne reklame „adsl za jednu kunu“, jer su kod mene nedostupni, prije tri tjedna sam postala ponosna vlasnica adsl-a. Naravno da sam jedan dan uranila da dobijem fotić, a tjedan dana zakasnila na besplatnu instalaciju, pa završila među šnjurama i uputstvima na dva sata, vrišteći po sobi i grizući sve u kući (a jadna li je ta kuća u kojoj sam ja informatičko-tehnološki najpismenija osoba….), ali poanta je da sam ga dobila.
Sestrin dečko mi je izdiktirao što si trebam „nabaviti“ za ulazak u svijet torrenata: mtorrent i par adresa s trackerima, i onda sam dva tjedna istraživala kako sve to funkcionira. Počela sam lagano, s mjuzom: par albuma od Iron Maiden koji mi fale u kolekciji. Pa malo Led Zeppelina, pa onaj zadnji od Hladnog piva (koji mi je totalno razočaranje, baj d vej)… Pa sam prešla na neke malo krupnije stvari: Princ Caspian, Zlatni kompas… A onda zaključila da mi treba DVD-pržilica ako ne mislim zagušiti disk u tjedan dana. Kada sam i to obavila, shvatila sam da mi je download nešto spor – nije se toliko osjetilo kada skidaš stotinjak MB, ali kada se brojke kreću oko gige, primjeti se da nešto ne valja. Pa sam nakon dva dana tulanja i pikanja po kompjuteru forwardirala port – e, da mi je netko rekao prije mjesec dana da ću ne samo znati što to znači (no, dobro, još uvijek ne znam što to znači, ali znam što time dobivaš), nego i kako to napraviti (i to žmirećki, jer me glupava mašinerija odlučila zajebiiiip, pa sam cijeli postupak morala ponavljati četiri puta dok nije odlučio ostati forwardiran), rekla bih da nije normalan. :D A onda sam zaključila da mi se baš gleda Pepeljuga. Disneyeva. Imala sam tu video-kasetu kao mala (uz još dvadesetak Disneyevih klasika), i (skupa s ostalih dvadesetak) izlizala ju do negledljivosti. Da je kojim slučajem koja od tih kaseta danas još i na životu, ne bi mi puno koristilo, jer nemam više video – to jest, još uvijek čuči negdje u špajzu, ali niti ima mjesta na komodi za njega, niti je preostalo rupa na skartu/ovima u koje bi se upiknuo. Ali zato imamo adsl – jesam li spomenula da sam mudro uzela flat? :D Nađoh Pepeljugu, skinuh ju. Hajde traži titlove. Ponuda jadna, ono što ima mi već na prvi pogled ispili živce greškama – naravno da ih moram prvo otvoriti i pogledati kakvi su, neću valjda pržiti s faličnim titlovima – ne padaju mi diskovi s neba! A što će meni tuđi titlovi, valjda znam kucati, i imam diplomu iz anglistike? Napravimo crash-course u titlovanju filmova. Trebaš program: Subtitle Workshop. Trebaš engleske titlove s dobrim vremenima (te je lakše naći nego naše). I par sati vremena za prevođenje svakog titla. Još ako vremena bježe za par sekundi, perfekcionist poput Tičerice će ih onda podešavati po stotinkama sekunde da bi se dobio optimalan rezultat. Evo, Pepeljuga je skoro gotova. A zašto je Tičerica poludila? Zato što nije Pepeljugu ni dovršila, a već ju čekaju, ovim redom: Trnoružica, Ljepotica i zvijer, Mala sirena… A skidaju se u ovom trenutku (većom ili manjom brzinom): Lunjo i Maza, Snjeguljica, Robin Hood. Na veći broj seedova čekaju: 101 dalmatinac, Black Cauldron, Pinokio, Alisa u zemlji čudesa, Mačke iz visokog društva i još nekoliko njih. Hehe, čini se da ću imati ispunjeno ljeto. I kompletnu Disneyevu kolekciju crtića. Samo, ne znam kada ću ih sve pogledati, ako nastavim skidati i titlovati ovim tempom. :D Ali, zato ću imati sretnu mamu, seku, i svu rodbinu koja ima malu djecu i DVD-player. A dobro je činiti dobro, zar ne?

PS
Zaboravila sam spomenuti: još samo da naučim kako nagovoriti titlove da rade kada ih spržim na CD, i na konju sam. Ovako, imam dva upropaštena diska s Caspianom i Zlatnim kompasom, s titlovima koji se neće otvoriti, iako su preimenovani po PS-u… A što ćete, nije žvaka za seljaka. :D


20.06.2008. u 14:35 sati | ožeži (x18) | papirnato | linkaj | vozi gore

kriteriji ljepote - teror manjine nad većinom

Evo jedan potpuno ne-tičerski post. Ovaj će biti vrlo girlie-girl orijentiran… već dulje vrijeme sam svjesna jedne stvari: svijet funkcionira na istom principu u svim segmentima. Malena manjina ljudi se nametne velikoj većini i terorizira ju. Tako je u politici, gospodarstvu, znanosti, ma, svim segmentima društva. Ni ljepota kao takva nije iznimka. U tom segmentu je taj teror manjine čak i izraženiji nego u ostalima.
Uvodni primjer: celulit. Ženskog sam roda. Gazim polovinu dvadesetih (iako mi kažu da izgledam mlađe – što mi ponekad i potvrde u trgovinama tražeći osobnu kada kupujem cigarete, iako se i to događa sve rjeđe, ali tješim se, to je zato što me tete u „mom“ Konzumu i na „mom“ kiosku već znaju), trenutno nemam problema s linijom, ali u zadnje vrijeme sam postala opsjednuta kremicama protiv celulita. Pojavio se. Pokazao je svoje ružne zube na mojoj pozadini. Već mjesec dana ga svaku večer sustavno utamanjujem raznim preparatima, i pomak je očit. A onda se zapitam: čemu??? Celulit je u direktnoj vezi sa ženskim spolnim hormonima (ili nešto tome slično, ispravite me vi koji znate bolje), i počinje se stvarati već u pubertetu. Niti jedna žena na ovom svijetu ne može biti bez celulita, jer to je fiziološki nemoguće. Može ga imati manje, on može biti nevidljiv, ali je tu. Ali manjina, na kojoj se taj celulit ne vidi, nam kaže da je celulit bljak i da ga ne smijemo imati. A mi to poslušno kao male ovčice prihvaćamo i ne nosimo ništa iznad koljena i doživljavamo slom živaca kada se treba presvući u kupaći kostim. Pa se malo po novina razapinje pedesetogodišnja (!) glumica jer se usudila sunčati na svojoj jahti u kupaćem kostimu i pokazati svijetu da ima celulit - što onda mi u dvadesetima trebamo? Pokriti se papirnatom vrećicom po glavi (ili, u ovom slučaju, stražnjici)?
Kriteriji ljepote su se tokom vremena mijenjali, ali nikada tako turbulentno kao u prošlom stoljeću. Usporedite samo ideale ljepote po desetljećima, pa ćete tu naći svašta: od dugih nogu Marlene Dietrich, preko bujne Merlinke, anoreksične Twiggie (a kasnije i Kate Moss), pa sada već „stare garde“ iz osamdesetih – Cindy, Claudia, Naomi…, pa Pameline grudi, pa stražnjica J.Lo… Stvari koje su prije samo nekoliko godina bile poželjne postaju „bljak“, a stvari nad kojima su se ljudi prije par godina zgražali postaju ideal ljepote. Umješajte u to i utjecaj afroameričke (da budemo politički korektni) kulture na suvremenu pop-kulturu, koji je očit i u standardima ljepote, i dobivate jako čudan miš-maš. Činjenica je da je zapadnjačka, bjelačka kultura dugo vremena vršila teror nad svim ostalim etničkim skupinama i na polju ljepote: početkom stoljeća ideal ljepote su bile djevojke blijede puti i tankih usana. Danas je poželjan preplanuo ten i što punije usne. Jednom davno je bila poželjna figura pješčanoga sata. Taj sat je malo izmijenio oblik, pa su nam iz afroameričke kulture stigle i bujne grudi i slobodnostršeće stražnjice. I onda pogledamo naslovnicu nekog ženskog časopisa: s nje nas gleda (vjerojatno retuširana) fotografija djevojke koja nema niti grama sala, ima savršene bokove i potpuno ravan trbuh, često joj se mogu izbrojati i rebarca, a usprkos tome ima bujne grudi (što je moguće samo maloj manjini, jer ženske grudi se sastoje pretežno od sala, koje je najčešće raspoređeno više-manje ravnomjerno po cijelom tijelu, pa, shodno tome, djevojke koje su vitke rijetko se mogu podičiti većom zapreminom mliječnih žlijezda). S druge strane, s modnih revija nas proganjaju čačkalice koje istog trena poželim odvesti u MacDonnalds i našopati s bar tri Big Mac menija zaredom. A većina žena NIJE tako građena. I da bi postigle ideal ljepote (koji se, by the way, kako sam već obrazložila, mijenja gotovo iz sata u sat) moraju se hraniti kao vrapčići, trošiti sate i sate u teretani, ili pribjegavati kozmetičkim operacijama. A onda se nađu glasnogovornici manjine kojoj je taj ideal bogomdana stvar, i počnu prozivati sve koji tom idealu ne odgovaraju: to je samo zato što ne vodite brigu o sebi. Trebate ovo i trebate ono, i sve se može. Može se my ass, a ako se i može, po kojoj cijeni? Posvetiti svo slobodno vrijeme koje imamo tome da bismo zadovoljili gotovo nemoguće kriterije? Ja, na primjer, nemam ravan trbuh. Nikada ga nisam ni imala. Nemam sada „pivsku škembu“, ali čak ni stotine i stotine trbušnjaka koje sam manijakalno odrađivala svakodnevno u jednom tužnom, istraumatiziranom razdoblju mog života, nisu mi mogli priskrbiti lijep i ravan trbuh kojem svi moramo težiti, jer jednostavno nisam tako građena. I odustala sam od toga, za vijeke vjekova, amen. Imam male grudi. (Khm, khm… u povjerenju, ovo je teški eufemizam. „Nepostojeće“ bi bio izraz koji je bliži istini, ali dopustit ćete mi malo samozavaravanja, zar ne?) Radi sklekove, jedi ovo, dubi na trepavicama… Ništa ne pomaže jer sam tako građena. Znam djevojke i žene koje pate zbog preširokih bokova. Zbog prevelike ili premale stražnjice. Zbog nedovoljno tankog strukića. Zbog predebelih ili premršavih nogu. Jako malo njih će vam reći da su zadovoljne svojim izgledom i da se osjećaju lijepima. A najveći apsurd je kada vam netko tko i sam pati zbog nekog segmenta tih kvazi-kriterija, i naizmjenično proklinje majku prirodu i one koji su rekli da to nije lijepo, počne držati propovijed o tome kako ste sami krivi za svoje „nedostatke“ i kako se oni mogu „sasvim lako“ ispraviti. Lako, jer su njima ti segmenti bogomdani.
Nameće se pitanje zbog čega mi „nesavršeni“, koji smo u većini, dopuštamo toj "bogomdanoj" manjini da određuje sumanute kriterije po kojima mi ispadamo nesavršeni, i još nas pritom optužuje da je uzrok našoj „nesavršenosti“ naša lijenost i nebriga? Zašto se kriterij ljepote ne bi mogao određivati prema većini, ili, još bolje, dopustiti da onaj izraz „lijepo na svoj način“ zaživi drugačije osim izrečeno sažaljivim tonom? No, to bi valjda narušilo kozmičku ravnotežu, i smak svijeta bi došao svom svojom silinom zgromiti nas, jer zna se da većina nikada ne može biti u pravu.


15.06.2008. u 00:07 sati | ožeži (x7) | papirnato | linkaj | vozi gore

O zaključivanju i nogometu

Došao je i taj mračan dan… Treba zaključiti ocjene. U mjesec i po dana sam uspjela skupiti zavidnu količinu ocjena, čisto sam sama sebe iznenadila. Pedagoginjin savjet je upalio: onima koji nisu htjeli surađivati sam upisala jedinice (sa strane) i rekla im da ih idući put mogu ispraviti. Za idući sat su mi svi pjevali o Mad Edu i Superduper Rayu, i ja sam mogla svakome od njih upisati po tri (većinom lijepe) ocjene: za razumijevanje čitanja – jer razgovaramo o tekstu. Za razumijevanje slušanja – jer moraju razumjeti što ih pitam. I, na kraju, za govor. A onda dođe šesti mjesec. I treba ocjene pozaključivati. A ocjena ima šarenih. Kako nisam imala predrasuda o učenicima (a kada sam ih i stvorila, trudila sam se ne dopustiti da utječu na ocjenjivanje), dogodilo mi se da isti učenik ima ocjene u rasponu od dvojke do petice. I onda treba iz toga izvući neku ocjenu koja bi označavala prosjek postignuća promatranog učenika. A to je jako teško. Dvojki, čini se, neću imati. Moram se hvaliti, djelimično je i to i moja zasluga, jer kada sam te učenike ispitivala, trudila sam se maksimalno izvući iz njih bar za trojku (ne poklonjenu, već ih natjerati da mi DAJU POKRIĆE za upisivanje te trojke). Kod većine sam u tome i uspjela. Petice je lako odrediti. Četvorka je veliki problem. To je ocjena za sve one koji nisu baš za peticu, ali i za one koji znaju za malo više od trojke. A to je, ruku na srce, ogroman raspon. Pa mi onda bude krivo, jer neki su na korak do petice, a drugi na korak od trojke, a imaju naoko jednaku četvorku. Jednog učenika sam i kaznila pri zaključivanju. Malac inače kuži taj engleski, priča (naravno, malo toga što priča ima veze sa satom, ali zna pričati), razumije sve, uvijek zna sve prijevode riječi… No, cijelo polugodište odbija pisati na satu („ja to sve znam, neću pisati“), i tako je skupio nekoliko jedinica iz pisanja – jer nije uradio zadatak koji se ocjenjivao, te iz zalaganja, iz istog razloga, i rijetko piše zadaće, dobio je tri na testu… u prve tri rubrike (dva razumijevanja i govor) mu se ponosno kočoperi desetak petica, dok u iduće dvije (pisanje i zalaganje) ima nekoliko jedinica i trojki. E, sada, mogla bih ja biti dobra i draga pa mu zažmiriti na te jedinice (pogotovo one iz zalaganja), ali neću. Stvar principa. Pio mi je krv na slamku zadnja četiri mjeseca. Dok su drugi poslušno pisali u bilježnice, on se glupirao, jer njemu to nije zanimljivo. Pa će sada leći kako si je sam prostro.
U područnoj školici male škole su mi se učenici isto malo oteli zadnjih dana. Danas mi dođu prije sata pitati zašto oni moraju ostati na njemačkom, kad smo pisali test, i odgovarali su, i oni bi doma. Molim????? Pa su onda počeli izvoditi – kad god pričam na njemačkom, oni samo viču da me ne razumiju. Još prije dva tjedna su me (uz dosta pantomime, crtanja i drugih načina zornog objašnjavanja) sasvim pristojno razumjeli, a danas kažem „Öfnet die Hefte“ a oni viču „ne razumijemo“. Što ne razumijete, drugi sat smo radili školski pribor!!! Pa sam ih lijepo pitala trebam li ocijeniti koliko me razumiju, na što su zaključili da ipak znaju što znači „das Heft“, i poslušno otvorili bilježnice. No, moram ih isto tako i pohvaliti: svi redom jako lijepo znaju opisati svoju obitelj: mama mi se zove…, tata mi se zove…, imam x braće i sestara i zovu se… . Imali smo malu pisanu vježbicu, u kojoj su morali odgovoriti na neka osnovna pitanja: kako se zoveš, koliko godina imaš, kada si rođen, koji su ti hobiji, opisati obitelj… i nakon što ju je većina odradila uz minimalno grešaka, rekla sam im da bi to sada mogli spremiti u kovertu i poslati nekom Nijemcu kao pravo-pravcijato pismo. Ajme, sreće i veselja!!! Oni znaju napisati pismo na njemačkom!
Kako je započelo nogometno ludilo, moram mu i ja posvetiti par riječi: MRZIM GA!!! Nikada nisam voljela nogomet, ali ovih dana ga upravo mrzim. Možete li povjerovati da su u četvrtak skraćeni sati zbog utakmice?! Pa gdje to ima da se zbog nogometa skraćuju sati u školi? A ja trebam pisati test s osmim razredima! Na svu sreću, shvatili su problem, pa smo se dogovorili da dođu 10 minuta ranije na nulti sat, kako bi mogli normalno dovršiti taj test. Iako, mislim da se neće proslaviti, jer im je u glavi više nogomet nego neupravni govor. Ma, zabranila bih to sve – nema ničega, ni sunca, ni lijepog vremena, ni nogometnog prvenstva dok traje školska godina! Hoću kišu u temperature do 10°C, da se može normalno raditi!
Pozdrav,
Tičerica


11.06.2008. u 15:17 sati | ožeži (x10) | papirnato | linkaj | vozi gore

odgoj i tome slično...

Iako sam prvo rekla da neću, skačem sama sebi sunožno u usta, i pišem onaj post o (ne)odgoju današnje djece. Ako je tko čitao Kinky Kolumnisticu, ona je lijepo sročila dobar dio mojih vlastitih promišljanja na tu temu. I već sam htjela odustati, ali onda sam pročitala neke druge blogove, i što je još bitnije, komentare na iste, pa sam se predomislila. A ja sam ja ipak Tičerica… ili tičerica… ne znam, za par godina pitajte djecu kojoj predajem smijem li to pisati velikim slovom – jer razlika između učitelja i Učitelja je ogromna. „učitelj“ je onaj koji ide na posao, otaljiga svoje i čeka plaću. „Učitelj“ je onaj koji daje sebe u školi, kojem je to poziv, koji to radi sa srcem. Pa ću onda to sve uvezati jednom malom prosvjetarskom mašnicom, tek toliko, reda radi.
Današnja djeca su u većini slučajeva neodgojena. To je nešto oko čega se većina slaže. Kada šetaš gradom i dijete koje možda ide drugi osnovne ti iz čista mira opsuje mater, zapitaš se kamo ovaj svijet ide. Kada vidiš kako dvogodišnji anđelčić tvoje rođake svoju mamicu lupa po glavi zato što se nije istog trena okrenula vidjeti što joj njeno maleno ima za pokazati, zamisliš se. Kada čuješ da predškolsko dijete ocu kaže „majmune jedan“, ostaneš osupnut. Po mom skromnom mišljenju (nisam roditelj, osim jednom zločestom štencu, tako da moje mišljenje možda ne vrijedi pišljivoga boba, ali svejedno imam demokratsko pravo izreći ga), krivac za cijelu priču je previše popustljiv odgoj. Djeci je sve dozvoljeno. Ako ih se i korigira, to se čini smiješnim kaznama. Neki roditelji misle da su strašno cool i liberalni, i ne žele „terorizirati“ svoju dječicu. Čujte, može se biti cool i liberalan. Ako je tko to pokazao i dokazao, to su moji roditelji. Dva puta – sa mnom i sa sestrom. I pri tom izvesti na put dvoje potomaka za koje nepristrani promatrači kažu da su „divno odgojeni“ (majke mi, kažu - sestru mi hvale svi koji ju znaju, a mene je teta-prodavačica u Konzumu nedavno toliko nahvalila pred mamom da mi je već bilo neugodno stajati tamo). U kazni sam bila dva puta u životu. Prvi puta na dva dana jer sam zatajila dvojku iz matematike u četvrtom razredu. Drugi puta na tjedan dana s 18, ali to je duga i komplicirana priča, a kazna je ustvari bila zamišljena, provedena i upalila kao šok-terapija. Ograničenja izlazaka nikada nisam imala – „vrati se kada misliš da je prikladno“ je bila deviza koju nikada nisu pogazili. Novaca sam dobivala koliko mi je bilo potrebno. Ako sam tražila, i imala dobar razlog, dobila sam. Nikada nas nisu potkupljivali materijalnim – nije bilo „dobit ćeš bicikl ako prođeš s pet“, već sam dobila bicikl kada mi je trebao. Kao i sve ostalo. Moje ocjene su uvijek bile moja stvar – učila sam koliko sam mislila da je prikladno. Nikada mi nisu prigovarali za njih (dobro, nije da su imali razloga. Ali nisu ni sestri, a ona im je razloga davala tu i tamo). A seka i ja smo, igrom slučaja i spletom okolnosti, de facto završile u filmu „Sam u kući 5“ kada smo imale 14 odnosno 9 godina. I nismo radile sranja, pile alkohol, rasturale kuću, smucale se okolo, kao ni sve ostalo što bi se moglo očekivati od djece te dobi bez roditeljske paske. No, za takav liberalan odgoj trebalo je uspostaviti čvrste temelje. A njih se uspostavilo dobrom starom poslovicom: „batina je iz raja izašla“. A moja mama je se držala. Tamo negdje do petog-šestog osnovne sam popila dobrih batina. Nije to nikada bilo divljačko premlaćivanje, već dvajs'pet po turu, i više je bolio ponos nego pozadina – a danas, na veliko zadovoljstvo moje roditeljke, priznajem da je većina tih „turiranja“ bila opravdana i zaslužena. Danas je i ideja o „fizičkom kažnjavanju“ djece anatemizirana. To je barbarski, to je zlostavljanje. Probajte izvesti što je moj tatica napravio prije dvadeset-i-kusur godina – svoju (tada) kćer jedinicu je bez da je trepnuo nalupao po stražnjici nasred robne kuće, kada se zlatokosi anđelak bacio na pod i vrištao jer joj nije htio kupiti lutku (i, vjerujte, nikada mi više takav ispad nije pao na pamet) – i morat ćete se ozbiljno zapitati neće li vas tko prijaviti policiji zbog zlostavljanja djeteta. A moglo bi vas prijaviti i vaše vlastito dijete. Pa ćemo one scene iz američkih filmova gdje kćerka majci kaže da je kurva, na to ju majka odvali preko usta i onda se, pazite ovo, MAJKA ide KĆERI ISPRIČAVATI (a ne obratno!!!) početi gledati u vlastitom domu. Naravno, nije se sve temeljilo samo na batinama – uz tih dvajs'pet po turu išlo je i puno bavljenja djecom. Čitale su nam se bajke, pjevale su nam se pjesmice, vodilo nas se u šetnje, slagale su se lego-kockice, oblačile lutkice, a kada smo gledale crtiće, nije nas se posadilo pred tv da ne smetamo roditeljima, već je netko s nama gledao taj crtić, i nakon njega popričao s nama o tome što smo vidjeli – tko je bio dobar, tko zločest, zašto se nešto dogodilo… i time nas se učilo da razmišljamo. Sada će dežurni dušebrižnici, nakon što su se zgrozili nad barbarskim i zaostalim brutalnim premlaćivanjem djece, reći kako su današnji roditelji prezaposleni da bi se bavili svojom djecom. A-ha. A sad ću vam odati tajnu. Moja roditeljica je zaposlena od svoje dvadesete. Na takvom je radnom mjestu da joj je uvijek bila široka cesta. Službeno radno vrijeme joj je bilo od 8 do 4, ali ako su ju poslali da radi nekih stotinjak kilometara od mjesta stanovanja, tough luck, kreni od kuće prije 6, vrati se poslije 6. Nerijetko s dodatnom papirologijom koju je rješavala doma. A onda je trebalo i skuhati, i oprati, i spremiti, i baštu raditi, pa se stiglo i baviti s potomcima. Za to vrijeme je drugi član tog tandema uspijevao raditi po smjenama – kako je bilo potrebno, aktivno se baviti sportom i istovremeno naučiti svoju djecu slova, brojeve, računati, loptati se s njima, voditi ih u park i sve ostalo što su roditelji nekada radili. Pa neka mi netko kaže da se ne može, da mu pljunem u oko. Stvar je u volji. Treba imati volje za odgajanje djeteta. Tisuću puta mu ponoviti što se smije, što se ne smije (za ovo drugo i famoznih dvajs'pet ako drugačije ne ide). Tisuću puta mu ponoviti da se kaže „molim“, „hvala“, „izvoli“. Tisuću puta ga ispraviti ako nešto čini pogrešno. I sve to uz mnogo pojašnjavanja, jer djeca su ustvari mali ljudi, i, kao i veliki, vole znati razloge svemu – makar ih zbilja razumjeli tek mnogo godina kasnije.
Danas se sve svodi na to da roditelji puno rade, i onda „nemaju vremena“ za djecu. Umjesto da se bave njima, kupuju im skupe elektroničke igračke koje, skupa s tv-om trebaju odgajati njihovu djecu. Posadi dijete pred kompjutor, tv ili Playstation i imaš mira. Nabij mu slušalice mp3 playera u uši i mobitel u ruku, i imaš mira. I to je to. A tko će ga odgajati? Pa škola, naravno. A učenje? I za to je zadužena škola. Lijepo se ona zove „odgojno-obrazovna ustanova“. Što je ustvari tragično. Svi vi stariji od 20, sjetite se samo tko vam je pomagao pisati ona prva slova? Tko je pazio da napišete zadaću? Tko vam je pomagao čitati one strašne tekstove tipa „Ana ima mamu. Mama ima Anu.“, dok niste savladali tu ogromnu zadaću? Ne, nisam sada zagovornik toga da roditelji pišu zadaće sa svojim potomstvom sve do kraja srednje škole, no činjenica je da djeca NEMAJU urođene radne navike, i da im treba nečija pomoć da ih razviju. I da će to značiti da će u prvom razredu dječica sigurno trebati pomoć svoje mame ili svoga tate kako bi savladala zadaću, jer se može lako dogoditi da na pola zadaće zaborave što su ustvari krenuli raditi. A i kasnije, ako zapnu s onim strašnim jednadžbama tipa x+3-2=4, ne bi ni mamu ni tatu ubilo da priskoče u pomoć. (Jedino, ako imate djeda poput mog, ne dajte mu da objašnjava matematiku osnovcima, jer će vaš siroti osnovac koji je zapeo na ovakvoj jednadžbi nakon par sati instrukcija završiti rješavajući sustave s dvije nepoznanice :D) Sve u svemu, današnji roditelji me jako podsjećaju na izvjesnog Poncija. Samo peru ruke od svega, a najviše od odgoja vlastite djece. Onda dobivamo razmažene neodgojene divljake, a tome su krivi svi – i društvo, i televizija, i kompjutor i škola, svi, samo ne roditelji.
Djeci treba odgoj. Odgoj podrazumijeva jasna pravila, čvrstu ruku, ali istovremeno puno ljubavi, strpljenja, rada, uspona i padova. Roditeljstvo je često nezahvalan posao. Treba proći dobrih 25 godina prije nego vam netko kaže „hvala“. Ali ako ste dobro obavili svoj posao, reći će vam hvala. Pitajte moju mamu. :D


01.06.2008. u 00:52 sati | ožeži (x13) | papirnato | linkaj | vozi gore

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2008 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (1)

rekli su/nisu rekli

Opis bloga

blog je započeo kao zgode i nezgode fluorescentno zelene prosvjetne radnice.
nastavio se kao lamentiranja trudnice na održavanju trudnoće.
trenutno je u fazi fluorescentno zelene majke malog cvrčka koja se pokušava snaći u novoj ulozi i još se pita kako li je samo prošla na castingu. ;)

Bilješka o piscu

evo nekoliko potpuno beskorisnih podataka o meni, za sve one koje to zanima, a i za one koje to ne zanima, nek se nađe pri ruci.

lokacija: middle of nowhere
zanimanje: maltretiram sirotu djecu s katedre

za sve koji me žele gnjaviti ovim putem, emajl je: d.ticerica(ad)gmail.com

tko me gleda:



Linkovi

evo nekih mjesta koja posjećujem, i koja nalazim jako zanimljivima.

roditeljstvo - najbolji forum za roditelje, sadašnje i buduće, kao i trudnice i sve koji se tako osjećaju

NOSF forum - forum za ljubitelje SFa

Šapice - forum za ljubitelje životinja

forum za nastavnike i učitelje - samo mu ime kaže, zar ne?

mali brat - ovdje trošim višak vremena - prijevod romana little brother

blogotomija

evo par linkova na blogove na koje virnem tu i tamo_

Milerama - blog Milene Benini, - spekulativna fikcija, feministička promišljanja, i free fantasy roman u nastavcima

translator wannabe - simpatičan blogić jedne prevoditeljice

Kinky Kolumnistica razmišljanja i zapažanja jedne Osječanke bez dlake na jeziku

Lady of the Lake Scrolls - zapisi vodene vile Niniane

Luki - svestrana Luki i njena wufica Goldie

Natuknica - ako želite suvislo i artikulirano, o dubokoumnosti i argumentiranosti da i ne govorimo, mišljenje o raznim sferama života, ova žena piše za vas

Katalona

Priče iz Bečke šume - Mare iz bečke perspektive, na bečki način (sa stilom)

Hvalospjev gluposti - kako i sam naziv kaže, blog posvećen ljudskoj gluposti, kakvom ju srećemo u svakodnevnom životu.


ZBORNICA
odjeljak posvećen kolegama (m)učiteljima. Ne pišu nužno o prosvjeti, ali da se zna da nas ima. :D

ire's corner office - svakako vrijedno posjeta. Irena Rašeta o sf-u i svemu ostalome

Bernardov ritam - Bernard, "jedan od 28 tisuća delatnika u hrvatskom osnovnom školstvu", o školstvu i raznim drugim društvenim aspektima

peempe- dragi blogoprijatelj i kolega na novoj adresi

mačka u martama - jedna neobična učiteljica. možete vidjeti njene crteže i pročitati njena razmišljanja o svemu i svačemu. I nosi marte!

An(t)onimka - i još jedna kolegica tičr englezica

Akademska stranputica - još jedan mladi i zeleni kolega o svojim traumatičnim susretima s bajnim hrvatskim školstvom

gospon profesor - a što se dogodi kad ste stvarno dugo u prosvjeti?

mudrolije jedne teacherke Punky - kolegica ingliš-tičr, povratnica na blog :D

bastet - promišljanja o svemu i svačemu

Na kavi s prijateljicom Majstorica s mora moderira blog-talk-show. :D

Free counter and web stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se