/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ *{margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} tičerica

bullying dio drugi

Evo, preživjela sam! 12-satni radni dan na +35°C. Mislila sam da sam se diplomiravši riješila one pokore zvane „cjelodnevni boravak“ – odeš od kuće prije 7, vratiš se poslije 8. Ehehe, prevarila sam se. No, sva sreća pa se ovdje to ne zalomi tako često, uvjeravaju me kolegice. Na svu sreću, imala sam dva prazna sata (sat razrednika i dopunska, gdje nisam morala mijenjati kolegicu – što nisam iz prve kad su mi pokazali njen raspored shvatila – previše mi se vrtjelo u glavi kada sam zbrojila njen i svoj raspored), pa sam uspjela pojesti siroti sendvičak i naliti se kavom. Uspoređujući današnji dan s istim tempom prije godinu dana na faksu – dakle, predavanja od 8 do 8 s jednom rupom od sat i po u cijelom danu – mogu reći da je puno lakše slušati predavanja nego predavati. Pogotovo na ovakvim paklenskim temperaturama. No, dobro, prošlo je kako je prošlo… preživjela sam i bogatija sam za jedno novo iskustvo.
Moram se uz to pohvaliti da sam danas svoje mališane ocjenjivala sve u šesnaest. Tako umorna i prebijena uspjela sam iz četvoro njih koji imaju tako malo ocjena da me sramota i napisati (a imaju tako malo ocjena jer kad god pokušam dobiti od njih nešto što bi se dalo ocijeniti dobijem samo muk, iz njih moram izvlačiti riječi kao iz bunara, a na kraju mi bude žao dati im poklonjene dvojke) izvući elemenata za tri ocjene. Ostalima sam podijelila zadatke, a onda išla „na bunar“ – maltretirala sam ovo četvoro sve dok mi nisu dali dosta materijala da podijelim trojke i pokoju četvorku (osim jedne djevojčice koja je – iako je bila zadnja na redu i iz svih sam uspjela izvući nešto, samo tvrdoglavo šutjela – čak i yes i no – inače vrlo popularne forme koje mi rado serviraju kao odgovor na svako pitanje – sam iz nje morala nasilu izvlačiti. Njoj sam dala dvojke. Službeno dižem ruke od nje.)
Imala sam i jednu jako neugodnu situaciju danas. A da nisam nedavno razvezala o bullyingu, ništa ne bih rekla… Neki se možda sjećaju onog dječaka koji se ljuljao na stolici. Danas sam ušla u taj razred, i bio je sav čudan. Potom mu je netko iz dna razreda nešto dobacio, i on je puknuo ko kokica. Počeo je vikati, urlati – kako mu je dosta toga da ga se vrijeđa i provocira, kako su bezobrazni, i počastio ih nekim „biranim“ izrazima. Bijes i frustracija su bili opipljivi. Dreknula sam, posjela ostatak razreda na mjesta, ukorila „izazivače“, dala svima zadatak, i počela pričati s malcem. Nekoliko dječaka iz razreda ga svakodnevno provocira. Vrijeđaju ga, govore mu svašta, gađaju ga papirićima, gumicama, lopticama… Pokušala sam mu objasniti da je takva njegova reakcija upravo ono što oni žele, i da im samo daje povoda za još više maltretiranja. Kako treba učiniti upravo suprotno, ne reagirati – neće im biti toliko zanimljiv nakon nekog vremena, a isto tako, ako se ne da isprovocirati, ili im to bar ne pokaže, bar će znati da nisu dobili ono što žele. Na to mi je samo odgovorio: „Ne znate vi kako je to…“ A onda sam bila gotova. Pa mu rekla da točno znam kako je to, da su mene u osnovnoj školi godinama tako maltretirali. Dobivam ironičan odgovor: „Da, sigurno.“ Da, sigurno. Jesu. Pa sam mu usputno spomenula par stvarčica koje sam doživjela, i ponovila mu da se ne da isprovocirati, da će više postići ako se pravi da mu je svejedno a istovremeno bude bolji od njih na svom terenu – mali je inače čisti odlikaš, uvijek sve zna, nikada nespreman. Na to se uključila djevojčica koja sjedi iza njega – isto jako pametno dijete s dobrim ocjenama – pa ga pitala primjećuje li da nju manje provociraju otkako se ne rasplače zbog toga, nego im vrati istom mjerom ili se pravi da ih ne čuje. Nakon tog razgovora na red je došlo ponavljanje. Dječak je briljirao, sipao iz rukava sve što sam pitala, dobio peticu ko kuću. Paralelno s tim, jedan od „izgrednika“ se ispromašivao koliko je mogao, pa mu je i to malo dalo krila. A meni se čini da ću malo porazgovarati s njihovom učiteljicom, da vidim kako ona doživljava tu situaciju. Čini mi se da je ovdje jednako ključno pokušati zaustaviti zlostavljače kao i afirmirati žrtvinu sliku o sebi. E, sada, kako postići i prvo i drugo mi je totalna zagonetka. Pitam se kako intervenirati a da ne ispadne da se petljam gdje mi nije mjesto, i da ne učinim dječaku medvjeđu uslugu. Mislim, može biti da je ovo samo izolirani incident ili bezazleno vršnjačko zadirkivanje, no nešto mi govori da nije tako – toliko gorčine nakupljeno u tako malom djetetu, to je strašno za čuti i vidjeti, i ne događa se preko noći. I sada se pitam što tu mogu a što tu žele poduzeti nadležne školske službe. Kako pristupiti tome? Hoću li uspjeti dobiti neku reakciju?
Završavam s još par upitnika koji mi se roje oko glave.
Pozdrav od Tičerice


27.05.2008. u 23:30 sati | ožeži (x10) | papirnato | linkaj | vozi gore

Jedan neobavezni - o psima i hobijima

Evo jedan neobavezni…
Bacila sam oko na kalendar i shvatila da mi je vrijeme da napišem novi post ako želim zadržati ritam. :D Šalim se, to su neke freaky slučajnosti da moji postovi padaju u razmaku od 4-5 dana ovaj mjesec, ali ipak, ritam je bitna stvar u životu.
Danas mislim da neću drobiti ništa pretjerano „dubokoumno“. Djelomično i zato što mi je Kinky Kolumnistica maznula ideju koju sam, ponukana nekim obiteljskim podmlacima (glupavi spellchecker mi hoće izbaciti „d“ iz ove riječi, možete li povjerovati?!), prevrtala po glavi zadnjih dana – o suvremenim metodama odgoja, ili nedostatku istih, i kakve to posljedice ima po sve one koji s maminim zlatom dolaze u dodir. Kinky je to jako lijepo sročila, i rekla većinu onoga što se meni vrzmalo po glavi, a ja ne želim biti plagijator pa ću zato od toga privremeno odustati. Umjesto toga ću malo o psima. Moj štenac će za par dana napuniti 11 mjeseci. Otkako je malac došao kod nas, okrenuo mi je život naglavačke. Odabrali smo švicarskog bijelog ovčara, pasminu jako sličnu njemačkim ovčarima koji su bili obiteljski ljubimci preko 60 godina, započevši s prvim njemačkim ovčarom u kojeg se pokojni djeda zaljubio služeći vojni rok tamo negdje oko Drugog svjetskog rata. Ustvari, to i jesu njemački ovčari, samo u bijeloj boji, koja je kod njemačkih ovčara diskvalifikacijska mana, tako da su ljubitelji te varijante nakon dugog lobiranja uspjeli ishoditi „odcjepljenje“ od matične pasmine. Uglavnom, mislili smo da znamo u što se upuštamo. Ali sudbina je imala drugačije planove… Uspjeli smo dobiti pasminskog luđaka. Pas je kod nas 8 mjeseci, i u tih 8 mjeseci je uspio napraviti toliku štetu da se to ne da opisati. Zadnje što je izveo bilo je to da je pojeo tatin skuter. Dobro, ne cijeli, samo blatobran i sjedalo. I, naravno, tko je tu kriv? Pa Tičerica, a ne onaj koji ostavlja skuter na dvorištu. Ne onaj tko nije psa kaznio kad mu je prvi put zagrizao u blatobran. Mama je jučer iznijela cvijeće na prozore. Trebalo je 10 minuta da pasonja stepe prvi cvijet i krene se „igrati“ njime. I dvije minute da mu „objasnim“ da se to ne radi. Nakon par sati smo ponovili gradivo, i cvijeće već više od 24 sata uživa na prozorima bez da ga netko ometa, ne računajući ta dva izolirana incidenta. Da je vlasnik skutera napravio to isto, sada bi imao sjedalo. Ali naravno da je Tičerica kriva.
Inače, bacila sam se na novi-stari hobi. Heklam. Yup, Tičerica hekla. Osnove heklanja sam naučila s nepunih 10 godina – lančiće i mrtvi bod. A onda zapela na stupićima. U zadnjih 15 godina naheklala sam mrtvim bodom par torbica za mobitele, novčanika i takvih stvarčica, no stupiće i kockice sam skužila tek prije nekih mjesec dana. I sada radim svoju prvu mustru. Cvjetić dimenzija 5 sa 15cm. :D Vrlo izazovno. Jako sam se dvoumila između njega i patkice, ali cvjetić je bio manji. Prva tri reda mi izgledaju kao raskuhani špageti, no zadnja dva već počinju ličiti na nešto. Ako to uspijem izvesti, već imam iduću mustru na koju se bacam. Ne patkicu, nego jedan zbilja lijepi tabletić. Morat ću otići do bake da mi objasni neke cake koje ne razumijem na mustri, no optimistična sam. Jedino kad bi me doma prestali zvati „bakica“…
Osim što heklam, vrijeme ubijam i čitanjem serijala „Honor Harrington“ Davida Webera. Obožavam nove tehnologije. Na zgražanje cjelokupne obitelji, čitam s mobitela. Knjige, kako sam već spomenula, skidam s neta, i onda ih „prosviram“ kroz jedan mali programčić i prebacim dobiveni proizvod na svoj najdraži Sony Ericsson, i čituckam knjigicu sa zaslona mobitela. Što ima nebrojene prednosti: knjigu mogu nositi svugdje sa sobom, ne zauzima mi puno mjesta u torbi, ne moram paliti svjetlo da bih čitala, a manje mi „kolje“ oči nego čitanje s monitora. No svekoliko pučanstvo vrišti kako ću si upropastiti oči. Ako mi ih nije upropastilo čitanje s monitora (a nije – ja sam inače oftalmološko čudo: od kratkovidnog astigmatičnog djeteta – za one koji ne znaju, astigmatizam = cilindrična stakla – došla sam do lijepe dioptrije: nula-nula, a onaj strojčić za lasersku kontrolu vida mi samo na lijevom oku očitava minimalistički cilindrić. Što je inače statistička nevjerojatnost, jer astigmatizam se navodno može samo pogoršavati, nikako se izgubiti) onda mi sigurno neće naškoditi čitanje dobro osvjetljenog teksta sa slovima kao u jednoj normalnoj knjizi, koji još uz to ne titra.
Idući tjedan ću pasti s nogu. Moram mijenjati kolegicu koja je službeno odsutna. Mijenjam ju onaj dan kada sam inače slobodna, i ona dva dana kada sam u velikoj školi. Sve skupa ću održati 30 sati idućega tjedna, od toga 14 u razredima u koje ulazim prvi put u životu. A u utorak ću provesti u školi cijeli dan. Od 8 ujutro do 7 navečer, bez pauze. Ako preživim, javim kako je prošlo.
Budite vrijedni, pametni i puno učite.
Pozdravlja vas Tičerica.


25.05.2008. u 16:00 sati | ožeži (x6) | papirnato | linkaj | vozi gore

ah ti testovi... i još par sitnica koje ti pokvare dan

Evo jedan kratki. (zabilježite ovaj datum crvenim, rijetko se događa da moja malenkost išta radi kratko i sažeto)
Svi mi završili s testovima iz njemačkog. I taman kad sam htjela cijenjenom kritiku Sjeni natrljati na nos kako sam u četiri četvrta razreda (ukupno 40 učenika - 6+6+12+16) imala samo jedan nedovoljan i jedan dovoljan, mizernu količinu trojčica i more četvorki i petica, morao se dogoditi a razred. Hirošima, Nagasaki, zemljo Indijo, grome nebeski.... nakon što smo puna dva tjedna vježbali za taj test, riješili ga u četvrtak cijelog s graf-folije, dvoje mi dobije komade, četvoro dvojke, nekih šest-sedam trojki (a 17 u razredu). Da stvar bude još veselija, iako sam na početku sata napomenula da je glagol "sein" ustvari "ich bin", da mi slučajno netko ne bi konjugirao "ich seie, du seist...", i troje koji su htjeli predati test ranije vratila da to isprave, svejedno sam dobila tri testa s točno tako konjugiranim glagolom!!! Pa katapultirati ih sve skupa i zajedno kroz prozor!!!! Grrrrr!
Danas sam bila na svojoj dvotjednoj kavi s prijateljicom s faksa, koja je, kako bi u "Gray's anatomy" rekli "my person" (osoba koju biste, u slučaju da nekoga ubijete, zvali da vam pomogne ukloniti tijelo). Uprkos tome što smo kompletno u kontri, svaka dva tjedna u utorak - pa grmilo i sijevalo (kao noćas, na primjer), nađemo vremena odraditi jednu pristojnu trač-partiju. I u kafu sretnem drugu kolegicu, koju znam još iz srednje. Curka je godinu dana starija od mene, faks riješila u rekordnom roku, odmah navalila na postdiplomski i sada radi doktorat. Zvjerka! A to me totalno ubediralo iz jednostavnog razloga: taj postdiplomski iz književnosti je moja velika želja, moj nedosanjani san, i nešto što si vjerojatno nikada neću moći priuštiti. 8000 kn semestar, puta tri godine je 52000 kn. Što bih, da sam single i bez briga i pameti, živeći kod staraca kao sada, mogla nekako iskemijati (poznata sam kao vrlo tvrdoglava osoba. Tičerica zamisli, Tičerica ostvari) Ali dragi kupuje kuću. Dakle, uskoro će ON imati kredit, a za oko godinu dana, imat ćeMO kredit za kuću. I sve ostalo što ide sa samostalnim životom jednog mladog para. Još da znam da bih od tog doktorskog studija imala neku opipljivu korist, da ulažem u neki bolji posao i svjetliju budućnost.... Ali asistentsko mjesto na faksu spada u emisiju "Na rubu znanosti", a osobno zadovoljstvo koje bih dobila od tog doktorskog ne kupuje kruh niti plaća režije...
Zamišljeni pozdrav uz zamućen pogled u daljinu od djelimično ljute a djelimično tužne Tičerice.


20.05.2008. u 23:12 sati | ožeži (x8) | papirnato | linkaj | vozi gore

o bullyingu i tome sličnom iz nekoliko kutova

Kako vaša i naša Tičerica uvijek previše razmišlja, našla joj se na tapeti i jedna u zadnje vrijeme relativno aktualna tema. Bullying. Za one koji ne znaju, bullying je engleska riječ koja označava vršnjačko zlostavljanje – bilo fizičko ili psihičko. O njemu se priča zadnjih par godina, ali činjenica je da ga ima od kada je svijeta i vijeka, no tek u zadnje vrijeme su se dosjetili posvetiti mu pažnju. Pa makar se to sve svodilo samo na ispiranje usta i mlaćenje prazne slame – mi ćemo pričati kako je to jako, jako loše i kako se treba nešto učiniti, a oni nek' se dotle mlate. E, sada… ovdje ću pričati iz malo drugačije perspektive. U školama u kojima radim nisam primijetila ništa nalik tome. Malo zadirkivanja – ponekad i malo grubljeg, te obostranog vrijeđanja da (i djeca su odmah dobila jezikovu juhu) – to da, kao i (ponovno obostranog) naguravanja, no nije mi još zapelo za oko da grupica djece sustavno šikanira i maltretira određene odabrane nesretnike. Rado bih vjerovala da je to stoga što se to ne događa, ali tužna je istina da toga vjerojatno ima, ali ja nisam niti u školi niti u razredu dovoljno dugo da bih to primijetila. Perspektiva iz koje ću danas pisati je pomiješana: s trenutnim kutom gledišta prosvjetarke miješa se jedan pogled iza debelih naočala, pogled sustavno maltretiranog djeteta na kojem je vršnjačka tortura ostavila neizbrisive tragove, i perspektiva nekako odlazi na ovu drugu stranu.
Prvo malo teoretske podloge: bullying se može podijeliti u nekoliko podvrsta. Službeno ga dijele na fizičko i verbalno zlostavljanje. Ja bih tome pridodala i jednu stavku koja u školama često prolazi nezapaženo: seksual(izira)no maltretiranje. To vam je ono kada negdje oko jedanaeste godine dječaci postanu svjesni razlika među spolovima, i postane im strašno zabavno hvatati i štipkati djevojčice za stražnjice i grudi. Što su, bar u moje vrijeme, većina nastavnika i učitelja komentirali kao „sasvim normalno ponašanje“ i nisu mu pridavali pozornost – no, s druge strane, za djevojčice može biti ponižavajuće i traumatično iskustvo. One koje se brane mogu to činiti samo fizički – dakle, udari bezobraznika, na što onda nastavnici burno reagiraju, a one koje se ne brane izlažu se riziku da ih već u toj nježnoj dobi etiketiraju kao „lake cure“, što je etiketa koje se, ruku na srce, teško rješava. Kako se bullying odvija? Redovno je tu prisutna žrtva. To je dijete koje se po nečemu razlikuje od ostalih. Može biti fizički slabije, imati veliki nos, klempave uši, biti debelo ili mršavo, može se tu raditi o slabijem imovinskom statusu, dobrim ocjenama, govornoj mani… načina na koji se dijete može razlikovati od ostalih je milijun, a svaki od njih može biti koban za to dijete. Time dolazimo do druge stavke. Zlostavljača. U množini. Uvijek će biti prisutan kolovođa, onaj koji će odrediti koje dijete je na meti, no čak ni taj nikada ne nastupa sam. Uvijek je okružen čoporom djece, koja mu se želi dodvoriti, te slijedi njegov primjer. I onda to traje i traje i traje… u nedogled, sve dok zlostavljači ne nađu neku novu, pogodniju žrtvu.
Sada kada smo u kratkim crtama pokrili osnove teorije, pogledajmo kako to izgleda u praksi. Imamo školu. U školi imamo razred. U razredu imamo djecu. Jedno od te djece, nazovimo ga victimus vulgaris, je mala, okruglasta djevojčica. Nosi debele naočale, puno čita, uvijek ima dobre ocjene, ali nema baš razvijene društvene vještine – izražava se malo komplicirano za drugu djecu, zanimaju ju neke druge stvari. Pomalo je nespretna i nije vična igrama poput gumi-gumi ili sportovima. Uz to, roditelji u tim mračnim ratnim godinama imovinski ne stoje baš bajno, tako da je uvijek obučena „demode“. Nikada nema „one“ cipele, niti „one“ hlače, niti „onu“ majicu. Djeca joj se izruguju zbog odjeće, nazivaju ju štrebericom, ona bi se rado priključila njihovim igrama, no za nju nema mjesta jer je nespretna… Djeca rastu, a jaz se produbljuje. Izrugivanje prerasta u vrijeđanje i ponižavanje. Govore joj da je glupa i ružna. Ismijavaju ju na sve moguće načine. Kolovođa vulgaris prednjači u tome. Započinju sitna podmetanja na društvenom planu: šire tračeve o victimus vulgaris. U tom trenutku jako popularne ceduljice u obliku srca s anketnim upitom „hoćeš li hodati sa mnom?“ potpisane njenim imenom (za koje ona saznaje tek kada joj se zbog njih primatelji počnu izrugivati) počinju stizati nekim jako popularnim dječacima, kao i nekim jako nepopularnim, i to sve vrlo javno. Sva njena poricanja se okreću protiv nje. Kolovođa vulgaris se negdje u šestom razredu počinje družiti s nekim starijim djevojčicama, čiju pažnju skreće na victimus vulgaris. Victimus vulgaris više nigdje nije sigurna. Na putu do škole, u školi, u razredu, na hodniku, na putu do trgovine, čopor vulgaris će se naći gdje ga se najmanje očekuje. Oteti će joj sladoled ili iščupati nove šnalice iz kose, isprljati nove cipele, baciti joj jaknu kroz prozor, cijeli veliki odmor ju zalijevati pištoljem na vodu… Victimus vulgaris baš nema sreće, pa kod nje pubertet malo kasni. Za dvije glave je niža od ostale djece, a izgleda i dobre dvije godine mlađe. Pa ju se ismijava i zbog toga. Onda kolovođa vulgaris dolazi na ideju da organizira razredni izbor ljepote. Titule miss i pratilja, naravno, odlaze kolovođi vulgaris te njenim poslušnicima. Posebna kategorija, miss ružno pače, je rezervirana za victimus vulgaris. I tako i tome slično do kraja osnovne škole. Što pritom čine odrasli? Ništa. Vide li to uopće? Tko zna. Kakav utjecaj to ima na victimus vulgaris? Vidjet ćemo. Ovo je priča koja ima djelimično sretan kraj. Victimus vulgaris upisuje srednju školu i bježi glavom bez obzira od kolovođe vulgaris i čopora vulgaris. U srednjoj školi smršavi nekoliko kilograma, zahvaljujući promjeni imovinskog statusa roditelja mijenja vizualni identitet, i postaje prihvaćeni član društva i zajednice, rekli bismo, sretan teenager. Ali victimus vulgaris kroz cijelu srednju školu pati od napadaja tjeskobe i depresije. Victimus vulgaris pati od manjka samopoštovanja, te živi dva paralelna života: jedan za javnost, u kojem ima pažljivo izgrađenu fasadu na kojoj pazi na svaku sitnicu, kako se ne bi ponovno dovela na nišan potencijalnih zlostavljača, te drugi, privatni, u kojem je depresivna i tjeskobna, u kojem sve radi pogrešno, u kojem je još uvijek ono isto debeljuškasto, odbačeno dijete koje svi vrijeđaju. Victimus vulgaris se i deset godina nakon završetka osnovne škole, nakon što je nadišla svoje zlostavljače na svakom mogućem planu, i bar pet godina nije čula ni vidjela nikoga od njih, još uvijek bori s njihovim glasovima u svojoj glavi, koji joj se smiju kad god napravi nešto pogrešno.
A sada bih posvetila par redaka onom trećem tipu zlostavljanja, o kojem se malo govori. Tičerica je to znala srezati u korijenu. Na sreću je imala pametnu razrednicu u osnovnoj školi (jednu od pet, koliko ih je izmijenjala u četiri godine), koja je, nakon što su se dječaci tužili kako ih je mala Tičerica prešamarala i kako je njihovo međunožje imalo bolne susrete s njenim koljenom, pitala „A zašto?“, a kako Tičerica nikada nije imala dlake na jeziku, bez imalo srama je rekla da su ju štipkali i pipkali, na što su dotični, uz masnice i bolna međunožja, dobili i bukvicu od razrednice i „Tako vam i treba, a ti, Tičerice, ako se to ponovi, udari ih još jače“. Ali Tičericina pet godina mlađa sestra nije bila takve sreće. Njena razrednica je bila jedna divna žena, no, nažalost, ili je smatrala da je takvo ponašanje „normalno“, ili je bilo lakše praviti se da takvog napastovanja u njenom razredu nema – kako bilo, nije reagirala. Sisterica je klipane iz svog razreda „preodgojila“ izvan škole, no problem su ostali ne-razredni pripadnici testosteronskog spola. Kako je Sisterica uvijek bila zgođušno dijete, često se nalazila na meti takvih napasnika. Sisterica je bila osmi razred kada se našla na meti dvije godine mlađeg napasnika, koji ju je sustavno maltretirao tjednima i mjesecima. Nije mogla izaći iz učionice a da ju taj klipan ne bi pipkao, štipkao, zavlačio joj ruku u međunožje i tome slično. E, pa ja sam bila upućena u cijeli tok zbivanja i davala Sisterici upute – kome se treba žaliti, kojim kanalima treba ići, kako balavca tresnuti da nitko ne skuži i ne ostane masnica… No, nažalost, ništa nije pomagalo, i nitko nije reagirao. Onda je Sisterici pao mrak na oči. Ovaj događaj prenosim iz druge ruke… uglavnom, mala je zamračila i skucala balavca u zid, i onda ga objema rukama gušila dok nije poplavio, i tek su ju dvije (dosta krupnije od nje) djevojčice uspjele odvući od njega. To je smjesta izazvalo reakciju: Sisterica kod ravnatelja, prijeti joj se ukorom. A onda je vaša Tičerica skočila i zakrvila. Da ste me samo vidjeli kako po kući urlam kao furija da ako roditelji ne znaju svoju dužnost idem ja tamo skidati glave svima, od ravnatelja do pedagoginje, a onda ih sve dati u novine kao školu u kojoj se dopušta seksualno uznemiravanje učenica, a onda sankcionira učenice koje se nakon mjeseci torture pokušavaju obraniti od napasnika. Na svu sreću, tata je skužio da je vrag odnio šalu i da, ako prepusti meni i Sisterici da rješavamo stvari, bit će mrtvih, ozlijeđenih i onih u zatvorima/popravnim domovima, pa otišao on posjetiti školske institucije. Što se tamo zbilo, ne znam, no ukora nije bilo, a za balavca više nismo čuli.
Roditeljske perspektive nemam. Ipak, vjerujem da ni roditeljima nije lako u toj priči. Ako su imalo odgovorni roditelji, moraju prije ili kasnije uočiti da se nešto događa. Kada napokon povežu sve konce, i poslože cijelu slagalicu, kako reagirati? Da li pustiti školu da riješi problem? Koliko vjerovati toj instituciji ako se sve to odvija u školi, nadležnima pod nosom, a nitko do sada nije reagirao? Da li otići u školu i pokušati ukazati na problem? Hoće li ih itko saslušati? Hoće li itko reagirati? Hoće li time pomoći djetetu, ili dati zlostavljačima dodatne municije za novu ofenzivu? A vjerojatno postoji još tisuće pitanja koja se roje po glavi roditelja zlostavljanog djeteta. Iz moje trenutne perspektive – svaki od ovih odgovora je krivi odgovor. Koji je pravi? Voljela bih znati.
A sada malo prosvjetarske perspektive: pojma nemam kako bih reagirala u slučaju da primijetim išta od toga. Vjerojatno bih vikala, i digla frku, no koliko bi to urodilo plodom ne znam ni sama. Jer svi mi djeluju jako pasivni po tom pitanju. U neku ruku, to nije ni čudno, jer svaki dan u školi je dan na bojnom polju, gdje naoružani knjigom i dnevnikom ratujemo s neznanjem, nezainteresiranošću, manjkom odgoja i kulture i ostalim brojčano nadmoćnim neprijateljima. Mnogi kolege su i sami na meti tih istih zlostavljača, i nisu u mogućnosti obraniti niti sami sebe, a kamo li druge učenike. No, s druge strane, ako ni ne pokušamo učiniti nešto, za svaki slučaj vršnjačkog zlostavljanja pri kojem okrenemo glavu na drugu stranu, možemo si na savjest dodati malu recku – za jedan mladi život koji će ostati nepovratno obilježen ožiljcima, kako vanjskim tako i unutarnjim. I priznati sami sebi da, ako okrenemo glavu, postajemo dio zlostavljačevog čopora.


16.05.2008. u 20:19 sati | ožeži (x10) | papirnato | linkaj | vozi gore

o čitanju i nekim zečevima

Danas još jedan šareni post. Pomalo od svega. Razmišljala sam o nekim stvarima sinoć pred počinak - što će vam reći u glup… mislim gluho doba noći :D – od puberteta imam kroničnih problema sa spavanjem. Mogu ja spavati i 12 sati u komadu, ali problem je dovesti se u to blaženo stanje sna. Prije sam to vrijeme koristila kreativno: mladenačke spisateljske ambicije su se brusile iza ponoći, dok normalan svijet spava. Lektire su se čitale u tom vremenu. Učilo se za testove, kasnije i ispite. Izvrsni seminari su nastajali pod plaštom noći. Za svoj diplomski rad sam istraživala tijekom dana, ali plodovi probijanja kroz tisuće stranica su se pretakali u rečenice u vampirskim satima. To bi bilo lijepo, da cjelokupno naše društvo nije okrenuto jutarnjim tipovima, koji su svoj vrhunac napona, snage i kreativnosti dosežu u meni nepojmljivih 8 ujutro. Ja tada ne znam gdje mi je glava a gdje rep, bila ja udobno ušuškana u svoju posteljinu, ili već nekoliko sati prisilno u pogonu na teškom kofeinskom dripu.
Dakle, razmišljala sam ja tako pred počinak (lijepo mi kažu sestra i dragi: Tičer, razmišljaš previše, daj isključi taj svoj mozak tu i tamo, pošalji ga na godišnji) kako bih trebala napisati koju o svojoj prvoj ljubavi. Čitanju. A kako sam u tri mjeseca uspjela postati profesionalno izdeformirana poput Quasimoda, odmah su se tu nadovezale i neke ideje i misli o podmlatku koji podučavam. No, krenimo mi ispočetka.
Kao što rekoh, čitanje je obilježilo moj život. Kao prvijenac relativno mladih i progresivnih roditelja, bila sam pokusni kunić za neke popularne ideje. Tako je moj otac saznao za teoriju po kojoj djeca najlakše usvajaju slova kroz igru negdje oko treće godine. I započeo je svoju misiju formiranja mog mladog mozga nekim čudnim crticama, kukicama i kvačicama. Kako sam ja bila malo čudno dijete (ono „bila“ se odnosi na „dijete“ i „malo“, čudna sam još uvijek :D), to se primilo i bolje nego očekivano. Kada sam naučila velika tiskana slova, nije me se moglo zaustaviti. Čitala sam nazive trgovina, naslove u novinama, sve što je bilo dovoljno krupno napisano. Priče sam obožavala, ali one su bile pisane nekim čudnim slovima koja nisam znala, pa je mama „žvale dobivala“ čitajući mi po tisućiti put Disneyeve bajke, Najljepše svjetske bajke, te moje najdraže pričice o Peri i Belindi iz biblioteke Morski konjić (e, tih knjižica se sjećam kao da ih vidim. :D). Misija broj dva: nauči malu mala slova, da olakšaš svijetu muke. Tu dolazi jedna od dražih anegdota moje mame. Četverogodišnja Tičerica sjedi na terasi i drži knjigu i nešto priča. Mama pita: „Što radiš?“ Mala Tičerica odgovara: „Čitam, mama.“ Mama se slatko nasmije i opomene malu Tičericu da nije lijepo lagati, i da svi znaju da već zna napamet sve pričice o Peri i Belindi. Mala Tičerica brizne u plač, i u pravedničkom gnjevu dohvati prvu tiskanu stvar koja joj je bila pri ruci, a da nisu bile njezine knjižice, te tečno pročita zabezeknutoj mami dvije rečenice. Kako sam sve dječje knjižice (kojih je bilo na pretek doma) zbilja naučila napamet, kako bi se izbjeglo vršljanje po knjigama koje nisu za djecu, s pet godina su me učlanili u knjižnicu. Gdje mi je teta-knjižničarka s osmijehom ponudila policu sa slikovnicama (ovoga se zbilja sjećam, i to vrlo jasno), a ja sam sva uvrijeđena odgovorila šokiranoj teta-knjižničarki: „Neću to, dajte mi PRAVE knjige! Hoću Pipi-Dugu-Čarapu!“. Istina, trebalo mi je mjesec dana, ali pročitala sam tu Dugočarapašicu. Sama. :D I tu počinje moja ovisnost o čitanju – znana i kao lektomanija. :D Kod Milerame je nedavno bio mali psiho-testić u kojem se moglo provjeriti „jeste li lektoman“. Recimo samo da je moja ovisnost još uvijek na vrlo visokom stupnju. Mislim da sam se trebala zabrinuti već onda kada me u tri knjižnice kompletno osoblje znalo po imenu, a ja „potrošila“ tri iskaznice te godine. Uglavnom, čitanje je sastavni dio mog života. Bez knjiga ne bih mogla. Kao klinka sam opsesivno čitala sve što mi je palo pod ruku. U prvom osnovne sam slistila Karl Mayevog Winetoua te svih deset dostupnih nastavaka E. R. Boroughsovog Tarzana. U četvrtom osnovne pročitala cijelu Zagorkinu „Gričku vješticu“. Do kraja osnovne je „pala“ i „Ana Karenjina“ te Boccacciov „Dekameron“ uz mnogo drugih kolateralnih žrtava (spominjem ovdje samo one tiskane primjere koji su mi još i dan-danas zbilja nevjerojatni). Negdje krajem osnovne sam se počela profilirati. Prekretnica su bili Tolkien i Knjižničar. (Knjižničar je napisano velikim slovom, kako je taj čovjek imao neizmjeran utjecaj na moj današnji čitateljski ukus, i zauvijek će mi ostati u dragom sjećanju.) Dakle, nakon što sam protutnjala kroz Hobbita, i uz manje zastoje popapala Gospodara prstenova, Knjižničar me upitao zanima li me nešto slično. Ispalo je da je on okorjeli fan spekulativne fikcije, s misijom preobraćenja svih koji se žele preobratiti. A ja sam bila jako plodno tlo. U pola godine me proveo kroz sva temeljna djela znanstvene fantastike i fantasyja, a onda sam počela nadograđivati ih sama. Danas gotovo da ne idem u knjižnicu. Ne zadovoljava moje potrebe. Nakon što sam izbrusila svoj engleski, okrenula sam se Algoritmu. Nažalost, moje skromne učeničke/studentske financije nisu pokrivale moje apetite, pa sam se okrenula nešto manje legalnim metodama. Moj kompjuter danas sadrži ponosnih 300 mb biranih knjiga. Što se može prevesti i kao 500 fajlova. (Možda ne zvuči puno, ali ja sam izbirljivi kolekcionar, kao i s glazbom, na moj kompjuter nema pristupa ništa što nije u skladu s mojim ukusom, i što neću nikada pokrenuti. Duplikate pažljivo izbjegavam, a spremam isključivo stvari koje želim slušati ili čitati.) Od tih 500, nekih 100-tinjak su romani koje sam već pročitala, ali želim ih imati za „ponavljanje gradiva“. Stotinjak čeka svoj red na „to read“ popisu, a tristo je marljivo pročitano. Ovo čisto služi kao opipljivi dokaz moje opsesije.
Dakle, čitanje me oblikovalo kao osobu. Kako nisam imala problema sa slovima koja ratuju, a moj mladi mozak je bio dobro uvježban u prihvaćanju većih količina informacija, kroz školski program sam uvijek prolazila bez po' muke. A dok su se druga djeca igrala poslije škole, ja sam sjedila i čitala. Dok su se druga djeca u školi igrala graničara ili trčala po dvorištu, ja bih izvadila svoju debelu knjižurinu iz torbe, nataknula svoje debele naočale i čitala. Moram li napomenuti da su mi društvene vještine bile (a nekada vjerujem i ostale) osakaćene? No, isto tako, stekla sam (i zadržala) zavidan vokabular (da, da, hvalim se, pa što?). Već sam spomenula lakoću s kojom sam prošla osnovnoškolsko (a i ono srednjoškolsko) obrazovanje – vjerujem da i to dugujem čitanju i (pre)velikoj količini informacija koju sam upijala tim putem. Što me dovodi do profesionalne deformacije…
Dakle: stara tičerica je spomenula neke zekane i grmlje u našoj prepiski nakon onog mog nenadano eksponiranog posta. Ja sam našla još jednog zeca u grmu. Današnja djeca ne čitaju, čast iznimkama. Ako čitaju, čitaju jako malo, i to samo kada moraju. Oni su instant-generacija, koja sve želi dobiti na gotovo, prožvakano i samljeveno, kako ne bi morala zamarati svoje mozgiće u razvoju. Kada sam se predstavljala osmašima na prvom satu, kako bih uspostavila bolji kontakt s njima pokazujući da sam i ja ljudsko biće, spomenula sam i neke sitnice o sebi: da volim životinje i da mi je hobi čitanje. Na što su oni ostali osupnuti. „Vi čitate?!“, popraćeno grimasom – od strane cijelog razreda. Moj mali četvrti razred u maloj školi mi se nedavno žalio kako imaju ogromnu knjigu „Emil i detektivi“ za pročitati. A zašto to moraju čitati, kada postoji film? Vjerujte mi da se to osjeti u školi. Djeca imaju manji raspon koncentracije – jer za čitanje je ipak potrebno održavati određeni nivo koncentracije kako bi se pratila radnja. Imaju slabiji vokabular. Imaju problema s praćenjem gradiva, jer neki od njih još uvijek ratuju sa slovima (dobro, bilo je takvih i u moje vrijeme, ali jedno ili dvoje djece, a ne u toj količini u kojoj ih primjećujem sada.). I, kako čitanjem izgrađujemo vlastitu maštu – jer potrebno je sve te opisane slike i zamisliti u glavi – djeci kronično nedostaje maštovitosti, koja bi trebala biti osnovna odlika u toj nježnoj dobi. Koga kriviti za to? Školu koja rasterećuje program do te granice da je jedna kolegica, učiteljica razredne nastave pred mirovinom, komentirala u zbornici kako je današnji školski program usmjeren stvaranju ljenčina i neznalica. (A s toliko staža u školi, žena zna što govori – svakako bolje od mene.) Pretjeranu izloženost djece televiziji i kompjutorima? Činjenica je da je TV-program katastrofa, crtići nasilni i zaglupljujući, a onih divnih dokumentaraca za djecu o životinjama ili putopisnog tipa kojih se još uvijek sjetim s nostalgičnim smiješkom danas nema ni za lijek. Jesu li tome krivi roditelji, koji ne vode računa o tome koliko vremena djeca provode u društvu tih naprava? Mislim da snose veliki dio krivice. Problem je u tome što je odgovornost raspršena na nekoliko strana, a psihologija nas uči da se disperzijom odgovornosti dolazi do toga da se nitko ne osjeća odgovornim, jer ima puno drugih koji bi mogli napraviti nešto. Imam osjećaj da društvo u cjelini ne potiče psihički razvoj djece, a svi misle da je to nečiji tuđi problem.
Do iduće struje svijesti, pozdravlja vas Tičerica.

Ps
@stara tičerica: Vi biste definitivno trebali pokrenuti vlastiti blog, pravi mi je užitak čitati vaša razmišljanja i analize.


12.05.2008. u 12:59 sati | ožeži (x10) | papirnato | linkaj | vozi gore

stacionar, školska posla i jedan jako tužan dan

Današnji post će biti malo manje o tičeriziranju, a malo više o nekim drugim stvarima…
Prvo bih o zdravstvenom stanju… Koje nije baš bajno. Nikome tko živi u middle of nowhere na broju 2. Pravi smo stacionar. Početi ću od najkrupnijih. Stari ima kroničnih problema s koljenima, što i ne bi bio takav problem kada on ne bi bio sport-junkie, i uništavao si ih dodatno svakodnevno na treninzima i rekreaciji (da, da, s pedeset godina bi trebao hodati sa štapom, a ne naganjati loptu). Pa mi sad šepsa okolo. Moja malenkost, tičerica, je odlično izabrala zanimanje: gdje ćeš bolje s kroničnim bronhitisom nego u školu? Pogotovo kada svaka mala bakterijica koju skupiš ide na grlo pa prvim liftom dolje na bronhije (ne bonbone, nažalost), a škola je poznata kao tako sterilno okruženje… Pa vam se tičerica kljuka antibioticima, po treći puta u tri mjeseca. Ovi su neki ogromni, žuti, praškastog okusa koji ostaje u ustima još pola sata nakon što sam popila tabletu, a toliko sam već nafilovana njima da imam osjećaj da mi je i koža počela smrditi na antibiotike. Istovremeno se ubijam probiotičkim jogurtima i müslima kako bih se mogla udaljiti na 10 minuta hoda od toaleta, jer antibiotici ne biraju koje će bakterije napasti, a čini se da su im one crijevne draže od onih bronhijalnih. Da upotpunimo sliku, dodajte tome i kronične probleme sa sinusima, i imate tičericu koja kašlje, šmrca i ne može disati na nos. A da ne bi bilo prelagano, imam i juniore. Svog pasonju sam usputno spomenula, sada ću malo više o njemu. Ime neću odati, jer bi me, uslijed nenadane popularnosti mog bloga, mogla tužiti dječja pravobraniteljica kada njegove fotke osvanu u žutom tisku. :D Dakle, radi se o jednom blesavom tinejdžeru od 10 mjeseci. E, taj je luđak svoje vrste. Nema mjere ni granice ni u čemu – hrana, maženje, šetanje, i, što je najbitnije, trčanje. E, tako je on, ludujući i istrčavajući se po našem velikom vrtu, zaradio upalu ligamenata. I siroče šepsa, i dobio je temperaturu, i vodili smo ga kod veterinara preko nekoliko puta ovih dana (ako me vidite da prosim na nekom prometnom mjestu, to je zato što sam spala na prosjački štap od veterinarskih računa), i sada ga dva puta na dan kljukam nekim ogromnim tabletetinama, i preklinjem da makar jogurt poliže, jer je siroče i apetit izgubio (po tome i znam da se ne folira kako bi užicao maženje i poslastice). I, na kraju, stariji junior, crni mačak. Po mačjim standardima on ne spada pod okrilje dječje pravobraniteljice. Sa svojih pet godina je dobrodržeći stariji gospodin. Ali je i tiranin i gazda u kući, i ne smijem odavati njegov identitet bez izrazitog pismenog dopuštenja, ako ne želim osjetiti oganj (ili nokte) gnjeva njegova. On se opet mlatio po susjedstvu i prije mjesec dana došao s „razbijenim“ okom. Veterinar je konstatirao da mu je malo natučena rožnica, i sve što se može je prati mu oko i stavljati mu umjetne suze kako se ne bi nakupljao višak sluzi dok to ne zacijeli. Znate li vi što je to prati mačku oko? Ovom mačku? Da imam srednjevjekovni bojni oklop, ne bi mi puno pomagao u takvim akcijama. Baš smo veselo…
U revijalnom tonu nastavljam s profesionalnim dijelom: jučer sam doživjela totalni šok u većoj školi. Zbog nacionalnih ispita su sati bili skraćeni, a ja nisam imala osmaše, pa sam na brzinu dogovorila nadoknadu u jednom četvrtom razredu taj prazan sat, što znači da sam kod njih imala blok engleskog i nakon toga njemački. U tom razredu je mali hiperaktivac koji je već s 10 godina poznat cijeloj školi kao elementarna nepogoda u rangu s deset egipatskih zala. Ne znam na koju foru, ali ponašao mi se uzorno oba sata engleskog! Prvo što je svih pola sata (koliko je trajao sat) na oba sata sjedio na svom mjestu i nije ustajao s njega. Bilo je tu upadica, pitanja i potpitanja, ali sve vezano za engleski, i, čak štoviše, za lekciju koju smo obrađivali (malac je strašno bistar, i mogao bi puno toga, samo da nije toliko zločest… ne, zločest je slaba riječ za njega, on je apsolutno nemoguć, to nije za opisati – a po onom što mi je ispričala kolegica od koje sam preuzimala posao, kod mene je još suho zlato spram onoga što je njoj radio), čak je i pisao u bilježnicu kada i ostali (doduše, tiskanim slovima, što sam im izričito zabranila, ali PISAO je, što se kod njega događa svakog prijestupnog kišnog petka). Dojam je pokvario pod njemačkim: imali smo govornu vježbu, gdje su u parovima trebali uvježbati malu scenu upoznavanja sa zadanim pitanjima – četiri-pet rečenica tipa: kako se zoveš, gdje živiš i sl. Cijeli razred ju je izveo gotovo besprijekorno, izuzev njega. Rekao je da se zove Majoneza, da ima šezdeset godina, i ništa nakon toga. Dobio je trojku. Ono što me fascinira je to što on uopće nije vježbao tu malu scenu - dječak s kojim ju je trebao izvoditi je bio užasnut kada je shvatio da ocjenjujem ostale, i smirio se tek kada sam objasnila kako ocjenjujem svakoga individualno, dakle, jedan može dobiti dva a drugi pet – a svejedno je prve dvije rečenice izgovorio bolje od većine koji su zbilja marljivo vježbali petnaest minuta.
A bilo mi je veselo i u mojoj maloj školici danas. Sunce sija ko tepsija, a maleni četvrtaši u područnoj školi upravo došli s „tjelesnog“ – tj. sa skakutanja po školskom dvorištu. Njihovi prijatelji odlaze doma, a njih šest mora još sat i po biti na njemačkom. Još k tome moramo ponavljati za test. Majko moja! Sunce i lijepo vrijeme su definitivno najgori neprijatelji svakog prosvjetara. No, zato su se potrudili i rekordno brzo isponavljali gradivo za test s radnog listića (ustvari su rješavali identične zadatke koje će idućeg tjedna dobiti na testu, ali nemojte im to reći :D), a potom smo se igrali, pa im je lakše palo što još ne mogu doma. Oni misle da smo se igrali, ali ustvari smo uspjeli isponavljati boje igrajući twister, riječi kroz slikovni diktat i još par interaktivnih igrica, te radili mini-diktat, gdje sam ja diktirala par rečenica, potom ih napisala na ploču, a oni jedni drugima ispravljali diktate, i ocjenjivali ih jedni drugima prema skali koju sam im dala. Ovakva aktivnost pojede puno vremena, ali sam primijetila da je izrazito motivirajuća. Nema treme kao kod „pravog“ diktata, a zbilja se trude kako bi se pokazali što bolji jedni pred drugima. Prošli takav diktat je bio nuklearna katastrofa. Ovaj puta je par njih dobilo trojke, i odlučni su u tome da idući puta dobiju petice. Uz to je nekoliko njih dobilo petice iz pisanja – to ide po sistemu pozitivne motivacije: kada nešto prepisuju s ploče/grafoskopa, po završetku im pregledam bilježnicu, i, ako su prepisali sve s manje od tri greške (koje im ukažem i oni isprave) dobiju mali pečat u bilježnicu – neki cvjetić ili životinju. Tko skupi tri pečata, dobiva peticu u imenik. Sličan princip imam i za ponavljanje gradiva: tko mi ponovi što smo radili na prošlom satu bez greške, dobiva plusić u moj rokovnik. Tri takva plusića se pretvaraju u peticu u imeniku. A ako nema pojma, ili nema zadaću, slijedi minus. Tri takva minusa prelaze u jedinicu u imeniku, ali to se još nije dogodilo, jer za idući puta „grešnik“ marljivo nauči ili napiše zadaću, i time si „izbriše“ minus. I u područnoj i u matičnoj školi stvari funkcioniraju na sličan način, i pravo je zadovoljstvo raditi tamo. Što bih dala da u toj školici mogu dobiti punu satnicu!!!!

Nakon što sam pokušala samu sebe razvedriti, a baš mi i ne ide, moram s cijenjenom publikom podijeliti što me tišti: danas je jako tužan dan za mene. Danas bi mom bratiću bio dvadeset i prvi rođendan. Bio bi. Da prije sedam godina jedan pijani vozač nije naletio na četrnaestogodišnje dijete na biciklu, i ostavio ogromnu prazninu u životima svih koji su poznavali tog dječaka. Nije ni okusio život, a morao ga je napustiti. Sedam godina je prošlo. Što bi bilo s njim, da je taj dan bio drugačiji? Gdje bi bio danas? U kakvog bi čovjeka izrastao? Bi li bio dobar, pošten i pristojan? Bi li ostao vrijedan kakav je bio? Bi li nas još uvijek sve nasmijavao? Bi li se smirio, ili bi i kao odrastao bio jednaki takav tornado kakav je bio kao dijete? Tko zna… volim misliti da bi odrastao u dobrog čovjeka kojim bi se svi mi koji smo ga voljeli ponosili. Nažalost, to nitko ne može znati.

Pazite kako vozite. Nemojte piti, i ne vozite brzo.

Pozdrav od tičerice.


07.05.2008. u 16:29 sati | ožeži (x10) | papirnato | linkaj | vozi gore

Red, rad, disciplina i udžbenici.

Evo mene nazad. S nekim dobrim vijestima. Dakle, službeno sam baba-roga. I imam red u razredu, što je divna promjena. Prošli četvrtak sam ušla u razred i s vrata objavila malim vragovima da od danas igramo po novim pravilima: probala sam s njima lijepo, ali što sam ja bolja to su oni gori, pa će se dogoditi neke promjene. Kada ulazim u razred želim da svi budu na mjestima i kulturno me pozdrave. Za svako remećenje reda i neprikladno ponašanje na satu dijelim usmene opomene. Tri opomene znače jedinicu. Prvi sat sam te jedinice direktno upisala u imenik, a nakon toga sam „olabavila“, pa ih upisujem sa strane, ali tri sa strane znače jedna iz zalaganja, koja smanjuje ocjenu za kraj. Nadalje, koga prozovem a ne zna što se radilo ili gdje smo stali, dobiva direktnu jedinicu u imenik. Taman su mi neki biseri skupili tri minusa iz zadaća, pa sam lijepo upisala i te jedinice, a onima koji su mi sada krajem mjeseca imali sve zadaće, podijelila sam petice. Za psovke na satu pišem poruke roditeljima u bilježnicu, koje moraju donijeti potpisane. Glavni galamdžija u jednom razredu mi je postao glavni cinkaroš. A kada sam ga još nagradila peticom za javljanje na satu, postao mi je i glavni štreber. Ni drugi ne zaostaju. Dobro odmjerene mrkva i batina zbilja čuda rade. Najjače od svega mi je što su drugi sat novog režima komentirali kako sam jako stroga, i odmah dodali da bi svejedno voljeli da im ostanem predavati i nagodinu (što vjerojatno neće biti moguće, jer ih preuzimaju starije kolegice a ja dobivam nove četvrte razrede). Jedino mi je bilo strašno krivo u utorak, kada sam zbog upornog ljuljanja na stolici jednom dječaku (od kojeg već tri mjeseca dobivam frasove, uporno opominjem, molim i prijetim, ali ništa ne pomaže, a da padne i razbije glavu, ja bih bila kriva) dala tri opomene i jedinicu – a osim što je jedan od najboljih učenika u razredu, sa svim peticama u imeniku, bio mu je i rođendan. Bilo mi je tako krivo, ali ako već sada pokleknem, nisam ništa napravila – pravila vrijede za sve jednako, bez iznimke, ako želim da ih se shvati ozbiljno i poštuje. Dječak me bojkotirao ostatak sata engleskog i prvu polovinu sata njemačkog. Onda sam, dok su ostali radili zadatak, otišla do njegove klupe i tiho mu objasnila da sam ga dva puta upozoravala, a nije slušao, i da, ako misli da je ta jedinica nepravedna, nije odabrao pravi način da mi to pokaže, i da će me takvim ponašanjem samo uvjeriti da ju je zaslužio – umjesto toga mi treba javljanjem i trudom na satu dokazati da sam ja bila u krivu, i da mu ta jedinica ne treba narušiti ocjenu. Desetak minuta kasnije, javio se i sam riješio zadnji zadatak, za što sam ga nagradila peticom. I bila ponosna na sebe što sam uspjela motivirati ga.
U utorak mi je bila mentorica na satu. Ispalo je da mi treba odgledati samo jedan sat ovaj mjesec, tako da je došla samo kod mojih dragih osmaša. A oni su bili uzorni učenici. Svi su ponijeli knjige (prvi puta u tri mjeseca!!!), svi su surađivali, javljali se, trudili se, sve je bilo fantastično. Mentorica je rekla da je sat bio korektno odrađen, upozorila me na manje propuste (čisto tipa: nije bilo krivo, ali možda bi bilo bolje ovako), i rekla mi da pohvalim razred jer su bili fantastični. A meni je pao kamen sa srca. Već dan prije sam počela maksimalno paničariti. Na pola puta do škole sam si utuvila u glavu kako sam ostavila pripreme kod kuće (a kako sam bila na obilaznici, morala sam čekati dok siđem s obilaznice da uopće stanem i provjerim jesam li ih ponijela, o vraćanju doma po njih nije bilo ni govora. Naravno da su bile tamo, ali ja sam se u tih 10 minuta 30 puta preznojila). Dotične pripreme su slatko nasmijale mentoricu – kao fluorescentno zeleni prosvjetni izdanak, koji je prije samo godinu dana odrađivao praksu u školi, ja sam napisala zbilja super STUDENTSKE pripreme, na pet tipkanih stranica, razrađene do u najmanji detalj (inače mi pripreme za osmaše budu stranica-stranica i po rukom pisano u rokovniku, za četvrte razrede eventualno stranica više, jer uvijek imam više aktivnosti i rezervne zadatke). Komentirala je da se takve pripreme pišu samo kada dolazi inspekcija. : )
Ovih dana razbijam glavu udžbenicima. Trebala bih izabrati udžbenike za iduću godinu. Za ovu veću školu mi je implicitno rečeno da „ne talasam“ – starije kolegice biraju, ja samo poslušno klimnem glavom. Za engleski mi je svejedno, ali za njemački sam za ovu manju školu opasno bacila oko na Profilove udžbenike. Prvo su već naoko, grafički, prekrasni. Potom je progresija i leksika i gramatike napravljena vrlo postupno i lako za pratiti. Udžbenik se ne ispunjava, već su svi zadaci usmjereni na usmeno rješavanje odnosno prepisivanje, dok je radna bogata zadacima. No, starija kolegica iz veće škole je zapela za Školsku knjigu. Pa sam ja, ne budi mi lijeno, lijepo napravila tablicu s usporednom analizom oba udžbenika (ko da nemam dosta posla i bez toga). I došla do zaključka da Školska knjiga tjera previše naprijed prebrzo. Lekcije su malene, i lijepo uređene, ali tamo gdje Profilov Treffpunkt konjugaciju uvodi kroz cijelo polugodište, lice po lice, Flink Školske knjige klince isfiluje konjugacijama u prve tri lekcije, ubacujući tu i nepravilne i djeljive i modalne glagole do kraja polugodišta… i sve prati taj uzorak. Mislim, jesu moji klinci u ovoj manjoj školici motivirani i kako ih je malo, sve se može jako detaljno i lijepo proraditi, ali ne želim nas sve dovesti u situaciju da moramo jurišati kako bismo pratili udžbenik, kada možemo laganim tempom temeljito usvojiti osnove. To će značiti da moram raditi po dva različita udžbenika, od kojih niti jedan nisam koristila ove godine, ali ako bi to bilo u interesu djece, mislim da bi bilo nepošteno prema njima uzeti udžbenik za koji sam sigurna da im neće odgovarati. Probala sam po netu tražiti je li se tko pametniji od mene pozabavio time, pa usporedio ta dva udžbenika (ili možda nekim čudom još koji drugi) no nema rezultata. Nažalost. Zanimljivo kako internet sadrži sve moguće osim onoga što ti treba u datom trenutku. No o tom po tom.
Tičerica over and out.


04.05.2008. u 15:47 sati | ožeži (x86) | papirnato | linkaj | vozi gore

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (1)

rekli su/nisu rekli

Opis bloga

blog je započeo kao zgode i nezgode fluorescentno zelene prosvjetne radnice.
nastavio se kao lamentiranja trudnice na održavanju trudnoće.
trenutno je u fazi fluorescentno zelene majke malog cvrčka koja se pokušava snaći u novoj ulozi i još se pita kako li je samo prošla na castingu. ;)

Bilješka o piscu

evo nekoliko potpuno beskorisnih podataka o meni, za sve one koje to zanima, a i za one koje to ne zanima, nek se nađe pri ruci.

lokacija: middle of nowhere
zanimanje: maltretiram sirotu djecu s katedre

za sve koji me žele gnjaviti ovim putem, emajl je: d.ticerica(ad)gmail.com

tko me gleda:



Linkovi

evo nekih mjesta koja posjećujem, i koja nalazim jako zanimljivima.

roditeljstvo - najbolji forum za roditelje, sadašnje i buduće, kao i trudnice i sve koji se tako osjećaju

NOSF forum - forum za ljubitelje SFa

Šapice - forum za ljubitelje životinja

forum za nastavnike i učitelje - samo mu ime kaže, zar ne?

mali brat - ovdje trošim višak vremena - prijevod romana little brother

blogotomija

evo par linkova na blogove na koje virnem tu i tamo_

Milerama - blog Milene Benini, - spekulativna fikcija, feministička promišljanja, i free fantasy roman u nastavcima

translator wannabe - simpatičan blogić jedne prevoditeljice

Kinky Kolumnistica razmišljanja i zapažanja jedne Osječanke bez dlake na jeziku

Lady of the Lake Scrolls - zapisi vodene vile Niniane

Luki - svestrana Luki i njena wufica Goldie

Natuknica - ako želite suvislo i artikulirano, o dubokoumnosti i argumentiranosti da i ne govorimo, mišljenje o raznim sferama života, ova žena piše za vas

Katalona

Priče iz Bečke šume - Mare iz bečke perspektive, na bečki način (sa stilom)

Hvalospjev gluposti - kako i sam naziv kaže, blog posvećen ljudskoj gluposti, kakvom ju srećemo u svakodnevnom životu.


ZBORNICA
odjeljak posvećen kolegama (m)učiteljima. Ne pišu nužno o prosvjeti, ali da se zna da nas ima. :D

ire's corner office - svakako vrijedno posjeta. Irena Rašeta o sf-u i svemu ostalome

Bernardov ritam - Bernard, "jedan od 28 tisuća delatnika u hrvatskom osnovnom školstvu", o školstvu i raznim drugim društvenim aspektima

peempe- dragi blogoprijatelj i kolega na novoj adresi

mačka u martama - jedna neobična učiteljica. možete vidjeti njene crteže i pročitati njena razmišljanja o svemu i svačemu. I nosi marte!

An(t)onimka - i još jedna kolegica tičr englezica

Akademska stranputica - još jedan mladi i zeleni kolega o svojim traumatičnim susretima s bajnim hrvatskim školstvom

gospon profesor - a što se dogodi kad ste stvarno dugo u prosvjeti?

mudrolije jedne teacherke Punky - kolegica ingliš-tičr, povratnica na blog :D

bastet - promišljanja o svemu i svačemu

Na kavi s prijateljicom Majstorica s mora moderira blog-talk-show. :D

Free counter and web stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se